|
far left
Registracija: Jan 2004.
Lokacija: u magli slavonske ravni
Postova: 2,351
|
Lažem, varam, kradem
Danas sam ponovno u svojem brlogu, iz kojeg povremeno izlazim u pljačkaške pohode. Ja sam po definiciji lopov, a laž, prijevara i krađa moji su alati. Možda mislite da sam neki političar, novopečeni bogataš, zabavnjačka zvijezda? Ništa od toga, dragi moji!
Za mene se može reći, da sam stihijski, neorganizirani tip lopova. Ja ništa ne planiram danima, ili mjesecima unaprijed. Ja ne proučavam potencijalne žrtve, njihove navike, obiteljske situacije, prilike na radnom mjestu. Ne vodim brižljivu evidenciju što moje potencijalne žrtve vole, a što ne vole; koji su im omiljeni glumci, filmovi, knjige; koje voće obožavaju, a koje preziru. Naime, da sam zarobljen u vječnosti, ili da sam barem Bill Murray u filmu ‘Groundhog Day’, tako bih dobro izučavao žrtvu i njezine navike, da bi postojala opasnost i da se na kraju zaljubim u tu nesretnicu. Zamislite mene i dosadnu Andie McDowell. Užas!
Meni je već devedeseta, ali se dobro držim za svoje godine. Unuci kažu, da mi nitko ni šezdeset ne bi dao. Odgovaram, da mi tih šezdeset ne treba. Imam i svojih previše!
Dakle, mlad sam 90 godina, poznat sam i cijenjeni pisac u nekoliko zemalja. Sve naravno pod raznim pseudonimima, jer više od svega cijenim privatnost. Kad povremeno u knjižarama ili novinskim kioscima ugledam neku od svojih brojnih knjiga, romana, ljubića i slično (pišem sve osim kuharica!) nemam posebni osjećaj satisfakcije. Samo se dobro nasmijem, kad je naslovnica vulgarna ili jeftina, kad nalijepe golu ženu na moj duboki roman o kajanju, kad stave pištolj na ljubavnu priču bez krvi, ali s puno suza. Ali, šund je šund i mora lijepo i šareno izgledati na koricama. Što šarenije latice, to više bumbara oplodi moje cvjetove zla, što bi rekao kolega Baudelaire.
Dakle, možda mislite da je u opisu i opusu pisca per definitionem da laže i vara. Ali, gdje je tu krađa, pitate se, tako mladi i naivni?
Istina je, da lažem i varam i više nego je potrebno, daleko više nego fikcija u mojim knjigama zahtijeva. Ja se, naime, hranim jakim emocijama, a moje fiks doze iz godine u godinu postajale su sve veće i zahtjevnije. Stoga sam, za prvu pomoć, počeo voditi dvostruki život. U književnim sam krugovima brzo stečenu reputaciju pustio da raste do visina jednog akademika (iako ne pišem dosadno kao većina kolega-akademika). Moj je status i život priznatog književnika već godinama poznat, visok, neosporan – dakle - dosadan i nekako malograđanski zacementiran u ‘ne talasaj’ visine Olimpa.
Naravno da se nisam mogao pomiriti s takvim životom, kalupom Prokrustove postelje, gdje svaki ekstra talent za talasanje žabokrečine brzo osude u Slijepoj Našoj, svedu svakoga u okvire uskogrudne sredine u kojoj živimo.
Zato se u svojem drugom, paralelnom životu povremeno pretvaram u divljeg erotomana, nadobudnog vječitog buntovnika, tankoćutnog, osjetljivog pjesnika, ostavljenog mladića ili samo pohotnog tridesetogodišnjaka.
Sve su mi te role poznate i drage: sve sam to ja u proteklih devedeset godina već bio, osjetio, iskusio. Jedino je kosa bila crna, oči sjajnije, ruke sigurnije. Mladost! Prekrasna riječ koju do devedesetih godina niti ne možete razumjeti. Imao sam vrašku sreću zadržati taj osjećaj kroz cijeli svoj život.
Ali, da se vratim na temu. Nisam od onih pisaca i akademika, koji se boje napretka, tehničkih spravica i alata. Dok su moji kolege još marljivo tipkali na pisaćem stroju, ja sam editirao i pisao na prvim kompjuterima, kasnije surfao po internetu, logirao se, chatao i zavodio djevojčice s očima punim zvijezda.
Naravno, svoje izmišljene likove držim čvrsto pod kontrolom. Svih ovih godina niti jednom nisam popustio radoznalosti i pokušao upoznati te prekrasne djevojke, udavače, lolite, sretno i nesretno udane, koje bi padale pred šarmom mojih virtualnih karaktera. Nije da nisam imao prilika! Dapače! Ali nisam pokleknuo iz jednostavnog razloga: znao sam da ovoliko snažne emocije, bez obzira u kakvom tijelu bile zarobljene, nijedna od tih žena ne bi mogla podnijeti. Sve se, više-manje, svodilo na jedno: koliko njima treba emocija u jednom obroku? Koliko mogu i žele podnijeti ljubavi, žudnje, čežnje, tjelesnih strasti, koje bi mogle zapaliti novine, slučajno ostavljene na stolu?
Ponekad mi te prekrasne žene priznaju, da svojeg princa baš tako i zamišljaju: on mora biti visok, lijep i plav; takve odmah eliminiram, jer od njih nemam što ukrasti. Druge govore, da muškarac snova mora znati kuhati, praviti fascinantne ručkove, voljeti prirodu, planinariti. Brišem i takve. Problem nastaje, kad se pojavi žena s godinama frustracija, nedosanjanih snova, prekršenih obećanja, nakupljene žudnje, blještavih filmova u glavi…
Tada moj pokvareni, lopovski um stupa na scenu. Cilj je jasan: zavesti, nagovoriti na otvaranje, predaju, povjeravanje, a zatim nemilosrdno napasti i krasti sve te bogate osjećaje.
Naravno, uvijek umirujem nečistu savjest, samog sebe uvjeravajući da se radi o poštenoj razmjeni dobara, a ne o krađi; da dajem više nego uzimam; da uzimam samo ono, što mi se dragovoljno nudi; da ih, barem na kratko, usrećujem, barem u istoj mjeri kao i samoga sebe; da se radi o čudu, jer je to jedina ‘krađa’ u kojoj pokradeni ostaje s uvećanim dobrima i predmetom krađe… Nižem razložna objašnjenja, ali nijedno me još nije u potpunosti zadovoljilo. Jer, svjestan sam ipak da kradem. I to ono najvrijednije: osjećaje.
Godinama i praksom izvještio sam se do neslućenih razmjera. Više niti sam ne raspoznajem, gdje prestaje jedan od mojih virtualnih lovaca, a gdje počinje drugi. Onaj ‘pravi’, dosadni ja - akademik iz vašeg susjedstva - jedva dočeka da završi radni dan po protokolu, da se razmijene lažna rukovanja i još lažniji osmijesi, pa da se krene u nove krađe.
Prije svakog pohoda, koliko god spontan ili neplaniran bio, ipak jednu stvar minuciozno pravim: odlučujem, koji mi osjećaji taj dan nedostaju u nikad punoj škrinjici pisca. Zatim na brzinu grubo skiciram potencijalnu žrtvu, vadim jednu od brojnih, od čestog korištenja izlizanih ali uspješnih laži, te krećem u novi uzbudljivi poduhvat za taj dan.
Uglađeni doktor Jekyll pretvara se u svojeg pravog gospodara – Mr. Hydea.
Moji kirurški oštri noževi iznenada i neočekivano zadaju udarac, od kojih žrtva postaje nemoćna. Naime, sad vam odajem profesionalnu tajnu, trikove koji se plaćaju suhim zlatom i zbog čega se sve manje gledaju i cijene cirkusi, mađioničari, iluzionisti. Zato slušajte dobro!
Najskrivenija tajna i najjače oružje u mojem zanatu otimača osjećaja oduvijek su bile riječi. Nema tu ništa tajnovito ili sporno. Da, ali kakve riječi? I čije?
Riječi, kojima uvijek razoružam žrtvu su moje vlastite nedoumice, razočarenja, žudnje i strasti. U mojih se devedeset godina poprilično toga nakupilo. A ono, što tim riječima daje posebnu snagu, su iskrenost osjećaja, patnje, sumnji koje nas sve zajedno razdiru, koje nosimo kao kolektivnu svijest iz generacije u generaciju. Moglo bi se reći, da dajem svoje najskrivenije i najvrjednije, kako bih lažju i prijevarom pokušao izmamiti to isto –često u slabijoj, razvodnjenoj formi, često zamotano u slojeve taštine, sebičnosti, malograđanštine. Kad ovako analiziram stvari, mogao bih još dodati, da je moj muklotrpni posao prevaranta i kradljivca osjećaja pomalo specifičan: ja ulažem više, da bih dobio manje, malo…ponekad mrvice. Netko neutralan, gledajući sa strane, mogao bi ustvrditi, da je moj moto ‘više za manje’.
Nasreću, ne važem niti analiziram često. Ne brojim i ne mjerim, jesam li na dobitku ili gubitku. Ali, povremeno me uhvati, pa otvaram škrinjicu i uvijek se iznenadim kako je prepuna plijena, blaga. Koliko god mali pojedinačni plijen, čini se da s godinama na tim ukradenim osjećajima raste i nekakva nevidljiva kamata.
Zato, odbacujem lažni moral, skrupule i sumnjiva mjerila vrijednosti. Lažem, varam i kradem – kako bih se i dalje osjećao živim.
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Zadnje uređivanje Wall : 16.06.2004. at 18:01.
|
Linearni mod
