Horvatova zona sumraka

[Porto]

hehehe, ljutika, posto si zena i tvoja prica ima prednost, gle nestalo je moje price... pa ovo je stvarno zona sumraka!!!! slijedi nastavak...

***

Te veceri, kao i obicno, prvo je obisla cijelo imanje, potom je spremala po kuci. Duboko je i ritmicki disala izbacujuci protekli radni dan kroz svoje pore. Pokreti su joj bili polagani i smireni. Pratili su energetske tokove njenog tijela. U svojoj nutrini, mela je velikom metlom sve sto se nakupilo tijekom dana. Sve one ljude, poglede i razgovore. Sve ono smece kojim su je zakrcavali pricajuci o svojim zivotnim problemima. S dolaskom noci, stavila je malu lanternu u prozore svoje duse. Rasplamsla je i ognjiste u svojem srcu, spaljuci ostatke dana u unutarnjem ognju prociscenja. U svojem posvecenom domu brzo se regenerirala i prikupljala energiju. Temeljito se okupala u kisnici. Pazljivo je uklonila svaku dlacicu s tijela, rascesljala i podvezala kosu u pundjicu. Namazala se mastima i uljima koje je sama pripremila. Bacila je zadnji pogled u ogledalu na svoje grudi koje su usprkos godinama jos uvijek prkoslile gravitaciji. Zastrla je ogledalo rupcem, obukla je svoj omiljeni crni kostim, uzela maleni zavezljaj i iskrala se u noc. Krenula je putem prema groblju i zastala pokraj svecenikovog stana. Navirnula se kroz prozor. Cucek je lezao obucen na krevetu. Tesko je disao. Bazdio je po kotlovini i gemistima. usluljala su unutra, izula mu cipele, svukla habit, izmasirala mu dlanove i pritiskala nekoliko tocki na njegovom tijelu sve dok mu se disanje nije uravnotrezilo. Pokrila ga je do nosa, otrla plavu kosu s lica i poljubila u obraz. Na stolicu mu je ostavila orehnjace i epizodu Modesty Blaise koju je pronasla kod prodavaca na placu. Bila je jedna od prvih izdanja iz 1965. Stripoteka br. 312. i epizoda «UJKA SREĆKO». Rijedak, dobro ocuvan.., pravi kolekcionarski primjerak.

No tko je mogao znati da je Andja Spicek bila musa inspiratrice mladom crtacu stripova Peter O'Donnelu kada je 1962. u Selcu jedna mlada domaca djevojka s pundjicom razbila cijelu ekipu lokalnih stemera ljubomornih sto ju je izveo na Banana Split? Kada ga je te noci uz svijece njegova satora uputila u par stoseva Keltske magije koja se sacuvala na nasim prostorima, cemu je posvetio cijelu epizodu u kojoj je Modesti mentor carobnjaku Merlynu iz legendi o kralju Arthuru? Tko je mogao znati da je pisala Quentinu Tarantinu na posebnom papiru, posebnom tintom i na poseban nacin ga zamolila da snimi remake Modesty Blaise? Tko je mogao znati da Quentin zbog toga ne spava vec nocima? Tko je mogao znati ista o Andji ? Samo noc i puni mjecesec koji je zasao za oblake samo zato kako bi prikrio vitku priliku crnom koja je prolazila kroz selo putem prema groblju, samo da bi vidio jedan mig njenog zelenog oka. – Hvala ti prosapuce Andjnja, podigne obrvu i namigne mu. Mjesec odvrati, posrami se i sakrije se iza oblaka. Voljela je tu koketnu igru sa mjecescom. Groblje je odisalo mirom. Nikakvih neuobicajenih pojava. Lokalni metalci su veceras na tulumu u susjednom selu, jer je Ivek donio novi CD Maidena iz Njemacke.
No na raskrscu, gle, eto pogrbljene spodobe u litaniji. Andja se prisuljala i promarala iz prikrajka. Neki mladic. Pa koji im je ??!?!…Zadnje vrijeme raskrsca su puna likova koji zele uspjeh u pisanju. Sve je pocelo s onim FAK.ovcima. Pa onda onaj Jergovic. Nije ga se mogla rijesiti nocima. Tjednima. Bio je uporan i dolazio je. No prtljao je bezveze po nekim riutalima sa interneta. Romaaaan !!! Zelim Rommman. Praviiiiiii. I prokletsvto za Araalicuuuu. Da nikad nista nista ne napiseeee. O Ariele!!! O Persileeee! O Ajaxe… zazivao je bijednik. No odgovora nije bilo. Jer za roman, treba imat dusu…kao zalog. Roooman !!!-
- Tko me trazi, iz sume je izasao duh Romana Gorickog, no Andja ga je magicnim pokretom ruke vratila odakle je i dosao. Roman je bio bezopasan duh koji je zelio samo malo razgovora o knjizevnosti. Nekad je opsjedao Klub knjizevnika no tamo se ne prica o knjizevnosti. Bilo joj je zao Jerge, pa je odlucila uzeti stvari u svoje ruke. Izasla je iz sume.
- Sto zelis bijedni smrtnice?-
- Ah, vrisnuo je Miljenko – sam necastivi !!!
- Zelis roman. O.K. Pa dobrooo... evo ti ga.
- A o cemu cu pisati.?
- Pa pisi…o povjesti. Svojoj, svoje familije, o Bosni. Imas o tome cijelu ciglu za napisati…barem ovoliko, pokaze Andja na debljinu knjige. Dobro dobro… da zavrsimo to. Gdje su ti oskvrnjene svetinje? Jer imas barem hostije? – najcesce bi ih krali u Cucekovoj crkvi, pa ih je Andja onda vracala natrag na mjesto.
- Nemam…pa zar mi to treba? – zbuni se Jergo - Molim te, nemoj otici.
- Cek cek, sjeti se Andja, evo ti, pojedi malo orehnjace umjesto hostije... domaca. Od mojih skromnih dvora…
- U sto je dobraaaa, mrvio je Miljenko na koljenima., tako cu nazvati knjigu! «Dvori od oraha!»
- Hajde sad… Necu ti za sada uzeti dusu, jer ti treba malo njenog sevdaha i za knjigu. Brisi….
- A Aralica? Sto cemo s njim, zavapi Miljac- Mrzim ga…on i njemu slicni su krivi za stanje u nasoj kulturi…
- Krivi su samo zli ljudi. I nemoj da čujem da ti koga mrziš, ned'o ti dragi Bog da čujem kako si zbog onog što nam se događa koga opsovao jer ću ti obje noge polomit. Šta god da bude, zapamti što sam ti rekla. Svaka ružna riječ vratit će ti se kad budeš najosjetljiviji. – priprijeti Andja prstom.
- Uuuuuuu dobra ti je ova…cek da ju zapisem.- primjeti Jerga.
- Ma brisi. Bu!!!!- izbeci je Andja i Jerga dade petama vjetra uz ludjacki smijeh koji se orio sumom.

[Porto]

To je bila epizoda sa Jergom.

No ovi novi klinci nisu bili nimalo bezopasni. Dolazili bi sa nekakvim ritualima koje su pronalazili i razmjenjivali po internetu. Mjesto je bilo puno svakakvih entiteta koje bi prizvali i koje ne bi onda vise znali vratiti natrag. Vec izdaleka je osjetila prisutnost nekog entiteta. Oh samo da stigne na vrijeme. Po Cucekovim pricama, Bog uvijek prvo salje svojeg poslanika. E koliko se morala namuciti da bi opravdala Cucekove teorije. I ovaj put stigla je prva.
Naglo je dosla do ruba pentagrama izbecila se na klinca: - Ok smece malo - Skinula je oci na mladca dok mu se od strave povukla sva krv iz lica. - Znam sve znam, zelis mi dati dusu za uspjeh u pisanju. Ok. Evo ti. Hop. Meni dusa, tebi uspjeh u pisanju. Dobis jos i orehnjace. Jos je topla. A sad bjez doma i prihvati se pisanja da provjeris kako si trzio.-
- Hmmm, pomisli u sebi mladac - tocno kako je pisalo u uputstvima. Nisam ni izrazio zelju, a on me vec pokusava smuljati! Moram biti pazljiv kada izgovaram zelju, Demoni su lukavi, a to povlaci za sobom problem uobličavanja želja. Opasno je željeti nešto što se može doslovno ispuniti…- biflao je klinac uputstva s interneta…- Ha demone, nejde to bas tako! Neces me se rijesiti. Ti si u mojoj kontroli!!!! Slusas samo mene! –
- Slusaj, ovo je doba interneta. Sve ide puno puno brze nego kad je pisan taj ritual. Dobio si sto si htio. Ajd sad kifeli doma!
- Moja namjera je NEPOKOLEBLJIVA..Ja sam čista Volja, neoslabljena svrhom, oslobođena žudnje za učinkom, na svaki način savršena..Ja sam… - urlao je po sumi.
- Tise, malo! Ne urlaj! Jer znas da se nama demonima ne svidja publicitet?- zarezi Andja najdublje sto je mogla. Zurilo joj se …vidjela je kako se nesto tamno priobija kroz sumu.- Slusaj mali, nemamo mi vremena. Moras stici na zadnji autobus. - Andja udje u pentagram i prebije ga na mrtvo ime. Klinac se otrgne i zbrise prema autobusu. Uzela je njegov ogrtac i ostala u pentagramu sacekati demona. Demon je stajao pred njom u svoj svojoj velicini i bio je cisti kaos!
- Jao uzvikne Andja od veselja, pravi Goetijski demon! – Ovog jos nemam! - Goetijski demoni bili su modi na internetu zadnje vrijeme. No svi su uvijek prizivali iste. One koji pomazu u barenju klinki, na faksu, na sportskim kladionicama, pri zaposlenju i oni koji utjeruju strah u kosti. Ovaj je bio drugaciji. Konacno !!! uzvikne Andja, izgovori nekoliko neizgovorljivih rijeci i demon uz urlik i buku nalik na vesmasinu pri vrhuncu centrifuge udje u malenu bocu Tangerine.
- Hodi maleni idemo doma… ima dosta posla, neces biti razocaran. Voljela je ove Goetijske entitete. Dobro su i poslusno sluzili. Andja ga ispusti i magijski sveze u kokosinjcu: Evo da te upoznam sa ostalom ekipom, Andrealphus, Beleth, Belial, Buer.. Cimeries.. ili se vec mozda znate?!?! Budite mi vrijedni i marljivi! I bez svadje! Ima posla za sve! Koke vole tisinu i mir.-

I Andji je trebalo malo mira i tisine. Uskoro ce svitanje. Uskoro ce i pjevac oznaciti jutro. Samo dok se privikne na novi goetijski entitet.

Andju mozete susresti na Dolcu. Prepoznat cete sigurno po prekrasnim zelenim ocima i carobnim osmjehom i mirom koji prelazi na druge. Prepoznat cete je po najboljem siru i vrnjnu, najboljem kuruznjaku i puslekima s cvecem, najboljem sezonskom povrcu na cijelom Dolcu. A u zadnje vrijeme pricaju da ima i najbolja jajca!

[young]

Prvo pozdrav Ljutici i dobrodošla u zonu sumraka u Hrvata.
Piši i dalje

TATA, NEŠTO JE ISPOD KREVETA !


Uz tihu škripu, vrata spavaće sobe polako su se otvorila. Iz sobe čulo se isprekidano i bučno hrkanje.
~ Tata. ~ začuo se dječji glas.
~ Tata!~ ovaj puta nešto glasnije.
Bunovan, Darko je maknuo deku sa lica, upalio noćnu svjetiljku i pogledao prema vratima sobe. Između dovratka stajao je njegov osmogodišnji sin, nervozno gužvajući rukave svoje pidžame.
~ Što je Ivane ? ~ upitao ga je trljajući snene oči.
~ Tata, nešto je ispod mog kreveta. ~ reče dječak tiho, gotovo sramežljivo.
~ O ne opet Ivane. Pa to smo već prošli. ~ reče Darko pomalo ljutito ~ Pa zar nismo gledali i jučer i prekjučer i zar nismo vidjeli da nema ničeg ispod kreveta? ~
Komešajući se Ivanova majka Vesna, pridigla se u krevetu.
~ Što je? Zar opet? ~
~ Ali mama, stvarno je nešto ispod kreveta. Ima pandže i grebe po krevetu. Čujem ga kako reži i čudno se glasa, sve jače. Stvarno mama ! ~
Darko je protrljao lice rukama.
~ Slušaj Ivane. Ti si sada već veliki dečko i ti ćeš spavati u svojoj sobi. Bez pogovora. Ovo su sve samo tvoji trikovi da bi spavao sa nama. Nema više toga. Spavat ćeš u svojoj sobi. ~
~ Ali tata...~
~ Nema ali. U svoju sobu! ~
Uz jedva čujan plač dječaka, vrata su se isto tako tiho kao što su se otvorila, i zatvorila.
~ A da ga pustimo još noćas ? ~ upita Vesna uz osjećaj grižnje savjesti.
~ Još noćas, pa još noćas... Jednom mora doći tome kraj. Ništa mu neće biti. ~
Darko je popravio jastuk i legao na bok. Zbog nekog čudnog nemira, do dugo u noć nije mogao zaspati.

***

Probudila ga je zraka sunca na licu. Bacio je pogled na sat.
~ Jebote! ~ rekao je iznenađeno. Vesna je još uvijek spavala.
Ustao je na brzinu iz kreveta i ušao u kupaonicu. Uzeo je četkicu, nanio pastu i zastao. Izvana su se čuli zvuci novog dana; brujanje automobila, cvrkut ptica, lajanje pasa, no nešto je nedostajalo. Pa da! Treštanje televizora, lupa vratima i Ivanov smijeh.
~ Zar još spava? Ma ne. Sigurno se još duri od sinoć. ~
Sa četkicom u ustima ušao je u Ivanovu sobu.
~ Čuj. Ako si još ljut na mene...~
Zastao je u pola riječi. Dječak je ležao do pasa gol na leđima, neprirodno plave boje, zgrčenih ruku ispred sebe. Oči su mu bile poluotvorene a oko usta sasušena pjena.
~ Nee! ~ viknuo je Darko i uhvatio dječaka za ramena.
Njegovo tijelo bilo je hladno i ukočeno.

***

Inspektor Reno Kos naizmjence je gledao Darka i Vesnu i u svoje bilješke u notesu. Stajali su u Ivanovoj sobi. Tijelo je odvezeno na vještačenje i krevet je bio prazan.
~ Znam da je ovo teško za Vas ~ rekao je ~ ali svima nam je u interesu da ovo prođemo.
Da još jednom rezimiramo. Kažete da je Ivan negdje poslije ponoći bio u Vašoj sobi? ~
~ Da. Mislim da je bilo par minuta poslije ponoći. ~ rekao je Darko uz suze.
~ Želio je spavati u Vašem krevetu? ~
~ Nije još bio naviknut spavati sam. ~
~ Rekli ste da je bio preplašen. Po čemu ste to zaključili? ~
~ Gužvao je rukave pidžame i govorio da čuje nešto ispod kreveta, no to je govorio svaku večer. ~
Reno je prelistavao svoje spise.
~ Nema tragova provale. Nema tragova nasilne smrti. Preliminarni liječnički izvještaj pokazuje, a obdukcija će vjerojatno to i potvrditi, da je Ivan umro od kljenuti srca. Drugim riječima - ubio ga je strah. Našli ste ga do pasa golog, a gdje je njegov gornji dio pidžame? ~ upitao je gledajući ih naizmjence.
Darko i Vesna samo su slegnuli ramenima.
Reno je prišao do kreveta i digao jastuk. Osim jednog stripa nije bilo ničeg. Čučnuo je do kreveta i zagledao se ispod. Zatim legao i iz najdaljeg kuta izvukao plavu tkaninu. Ustao je, i raširio je. Bio je to gornji dio Ivanove pidžame. Razderan.

[young]

GOLF
(Vezano na priču " Subotnji izlazak ")


~ Nije mene dušo ubilo... ubilo...vino crveno!! ~ pjevao je Dražen vozeći se u svom Golfu mračnom i zavojitom cestom. Svjetla farova djelomično su obasjavala šumu sa svake strane ceste, inače omiljeno noćno svratište zaljubljenih parova.
Povremeno bi zatvorio jedno oko da fokusira pogled i zadrži pravac vožnje.
Ova subota prošla mu je super. Osim što je sa prijateljima obišao skoro sva mjesta okupljanja mladih i pokazao svoj Golf, neplanirano je završio i na rođendanskoj zabavi. Malo je previše popio, ali nema veze, novi auto treba krstiti.
Golf je bio tatin poklon za njegov 19 rođendan. Kad ga je vidio nije mogao da vjeruje svojim očima. Tata ga je stvarno iznenadio. U stvari, možda ga je čak i zaslužio. Ipak je on jedan od rijetkih iz cijele generacije koji je maturirao sa odličnim, završio vojni rok i uz malu pomoć tate, upisao fakultet. Doduše Golf nije bio novi već polovni, ali bio je spušteni i to je ono što se traži.
Samo da nema policije, mislio je u sebi. Ne bi bilo dobro da ga zaustave u ovom stanju, ostao bi bez vozačke dozvole istog trena. Zato je i odabrao ovu lokalnu cestu. Ne sjeća se da ih je ovdje viđao.
Pjesma je završila i Dražen je pritiskujući svjetleće gumbiće na auto-radiju pokušavao pronaći novi hit. Još se nije snalazio u novom radiju.
Auto je iznenada snažno poskočio. Skoro da je udario glavom u vjetrobransko staklo. Instinktivno je zakočio. Motor se ugasio. Izašao je iz Golfa i pokušao pogledom ustanoviti ima li veće štete. Nije je bilo.
~ U što je to udario? ~ pitao se.
Napravio je nekoliko koraka u smjeru iz kojeg je došao i zastao. Na cesti je ležalo tijelo.
Poput struje trnci su mu prošli od glave do pete. Stajao je u nedoumici.
~ Možda je to vreća ili srna ? ~ tinjao je tračak nade.
Prišao je još bliže. Na cesti je ležala djevojka kratke suknje, tamne majice i svijetle kose.
~ PREGAZIO SAM JE!! ~ bila je misao od koje se skoro onesvijestio.
Otrijeznio se u sekundi. Kroz otvorena vrata Golfa čula se muzika. Otrčao je do auta i ugasio muziku, kao da će ta muzika privući nekoga tko će ga vidjeti. Stavio je ruke, koje su drhtale, na krov auta i pokušao razmišljati.
~ Što da radi?... Što da radi? ~ poput jeke odbijalo se u njegovoj glavi.
~ Je li još živa? ~ pitao se.
Ponovo je prišao do tijela djevojke. Nije bilo znakova života.
Ako zove policiju morat će puhati, vaditi krv, ispitivati će ga, ići će na sud i u zatvor. Koliko? Deset godina sigurno. I ono najgore ; što će mu tata reći? Njemu - sinu jedincu.
Sto puta mu je ponovio; nemoj piti, nemoj piti ...
O Bože, zašto ja? A da pobjegne? Nitko ga nije vidio.
Pogledao je oko sebe. Mrak i tihi šum vjetra u granama bili su sve što je vidio i čuo. Odluku je donio u sekundi. Utrčao je u auto, upalio ga i punim gasom odjurio niz cestu.



Reno Kos se provukao ispod plastične trake na kojoj je plavim slovima pisalo " STOP POLICIJA ". Kao inspektor pri krim-policiji često se nalazio na ovakvim prizorištima i nikad ga to nije ostavljalo ravnodušnim. Na istoku su se pojavljivale prve zrake novog dana. Pri blijedoj svijetlosti zore i plavoj svjetlosti rotirajućih svjetala, promatrao je sklupčano tijelo na asfaltu.
Prišao mu je Nikola, njegov dugogodišnji prijatelj i djelatnik krim-policije. Pozdravio ga je klimanjem glave.
~ Kako ste šefe? ~ rekao je pristojno.
~ Usrano i pospano. ~ odgovorio je Reno ~ Još nismo riješili smrt onog malog a već drugi mladi život. Kako su Karmen i Marko? ~
~ Karmen uobičajeno, a Marko raste. ~
~ Što to imamo ovdje? ~ upitao je pokazujući prema djevojci. ~ Pregažena? ~
~ Da. Ali to nije bio uzrok njene smrti. Bila je mrtva barem sat vremena prije nego što je netko naletio na nju. I zbrisao. Evo tamo su tragovi kočenja. Prvi nalazi upućuju da je umrla od infarkta. Zanimljivo, zar ne? ~
Reno je slušao pažljivo.
~ Želiš reći da se vračala sama ovom šumom kasno noću i umrla od straha? Ne vjerujem. Silovana, opljačkana možda? ~
Nikola je odmahnuo glavom.
~ Ništa od toga, koliko znamo za sada. Njena torbica, novac, dokumenti...sve je tu. ~
Reno se nagnuo nad tijelo.
~ Kakva je to opeklina na njenom licu? ~
Nikola je slegnuo ramenima.
~ Ne znamo, ispušna cijev možda. Ima tu još nešto. Tip koji ju je pregazio ostavio je posjetnicu. ~
Iz torbe je izvadio plastičnu vrećicu sa gumenom zavjesicom koja je otpala sa blatobrana automobila.
~ Izgleda da se zakačila prilikom udara. ~
Reno je gledao zavjesicu sa zanimanjem. Pročitao je marku.
~ Golf znači. ~
Digao se i raširio ruke u obliku slova "V ".
~ Ovo je lokalna cesta, ~ rekao je ~ a to znači da je netko od lokalnih. Iako nije kriv za smrt ove djevojke, trebao je ostati. Možda je vidio nešto što nam može pomoći u istrazi, zato provjerite sve vlasnike Golfova u ovom pravcu i do dvadesetak kilometara u dubinu.




Svjetlost je prošla kroz Draženove zjenice i udarila u crvene čunjeve u unutrašnjoj strani njegova oka. Crveni čunjevi proizveli su električni impuls koji je potaknuo centar za vid u mozgu. Mozgu još uvijek raskvašenom od alkohola.
Dvostruka slika polako se spojila u jednu. Gledao je u strop svoje sobe. U pozadini te slike izronila je i glavobolja. Kao u puzzle slagalici spajao je dijelove.
Golf - tata mu je kupio Golf.
Šervudska šuma - sinoć je bio tamo sa prijateljima.
Suzana - bio je na njenom rođendanu.
Kući - vračao se kući i ...neka nevidljiva ruka stegla ga je oko grla ...pregažena djevojka.
Kroz prozor u visokom kutu padale su sunčeve zrake, obasjavajući i čineći jasnijim svaki predmet u sobi. I činjenicu koja je stajala pred njim čvrsta i nepobitna poput stijene.
Progutao je slinu. Kroz pisak u njegovim ušima probijali su se i zvukovi. Izvana.
Neki glasovi. Jedan poznat - očev, i još jedan - njemu nepoznat. Podigao je glavu sa jastuka i pokošen bolom vratio je nazad. Pričekao je trenutak i polako ustao. Korak po korak dovukao se do prozora. Na dvorištu ispred kuće bio je parkiran Golf. Oko njega je obilazio policajac. Drugi je razgovarao sa ocem koji je bio okrenut leđima prema prozoru njegove sobe.
OTKRILI SU GA!!
Nesvjesno je napravio dva koraka unazad. Dlake na njegovim rukama bile su naježene.
Sjeo je na krevet i zario lice u dlanove. Znaju da je on! Već znaju! Kako?!
Neke nove slike isplivale su na površinu. Slike suđenja, slike zatvora, slike prezira, majčin plač, pokazivanje prstom prema njemu, odmahivanje glavom, razočaranje u očevim očima...
To ga je boljelo najviše. Otac je u njemu vidio sve ono što on nije bio i mogao biti.
Sve mu je pružao i svemu udovoljavao. A sada? Sad mu je sin ubojica.
Poput mjesečara ustao je sa kreveta i ušao je u roditeljsku sobu, otvorio ormar i ispod uredno složena rublja izvukao Berettu. Znao je gdje je otac skriva. Oduvijek je znao.
Vratio se u sobu. Glasovi izvana su utihnuli. Sjeo je i nijemo gledao u metalno oko pištolja. Otkočio ga i repetirao. Prislonio je cijev na ćelo.
Čuo je otvaranje ulaznih vrata u kuću.
NE IDI UNUTRA!! OSTANI VANI!! MOLIM TE, OSTANI VANI!!
Korake na stubištu.
VRATI SE, NE IDI GORE!!
U hodniku.
NE OVAMO!! NE OVAMO!!
Vidio je otvaranje vrata, očevu ruku na vratima i njegovu cipelu na tepihu.
NEEEE!!
Oči mu još nije vidio.
Povukao je okidač.
Je li ušao? Ne zna - nije vidio.
Je li pištolj opalio? Ne zna - nije čuo.
Je li se što dogodilo? Ne zna - nije osjetio.
Daj mi loptu...nemam zadaću...sutra je izlet...baka...gdje mi je praćka...idemo na plivanje...moram učiti...bicikl...mama...ma...m...
O Bože!

[Porto]

Karel je bio mladi i perspektivni kadar u odjelu za marekting «Zelezny okóvy». Izvozili su u njemacku zeljeznu galanteriju i dobro im je islo. Olgica je radila u komercijali firme. Olgica je bas prekinula sa direktorovim sinom i Karel je ocjenio da je povoljan trenutak da zaigra na kartu slabosti i zenskog prkosa. Osvanuo je jedno jutro sav naprlitan sa prekrasnim prospektom prepunim fotografija primorskih gradova, otoka i plaza, hrane i nasmjesenih sretnih ljudi. Fotografija od kojih jednostavno staje dah. Samo je namignuo. Ti i ja…i jedna mala zemlja za veliki odmor. Olgica je veselo ciknula i bacila mu se oko vrata bas u trenutku kada je prolazio direktorov sin. Jos je nitko nije vodio dalje od direktorove vikendice.

Do male zemlje za veliki odmor vodile su lose ceste. Tamo su vrebale guzve na granicama i duge spore kolone iza kamiona. Tamo su u zasjedi čucali zapisani i usrani vecei. Tamo je cekao kamp koji nije mogao prepoznati sa onim iz prospekta, ali namrgođeni tipovi na recepciji uvjeravali su ga da je tako. Tamo je nasao bas sve one koje je zelio izbjeci. Valjda pola njegove firme je bilo bas u tom kampu! Nema veze, pomisli Karel, ovo ipak pocetak mog odmora iz snova!

Prvo su iznajmili, kao svaki pravi Cesi koji drze do sebe, jedini teniski teren kom nisu ispadale one bjele rubne lajsne. Ponosno je stao iza Olgice tjesno se priljubivsi u namjeri da joj pokaze ispravni topspin backhand, kad li je na teren uletio veliki zuti bager. Iz kabine je izasao Jure i poceo krampom trasirati neku crtu po terenu.
- Co děláš?
- E sjor, triba iskopat kanal za kabel. Postavljamo reflektore za nocno igranje. Evo sad se i Sime naic.
- Uprostřed sezóny?
- E pa necete valjda igrat po zimi? Po zimi fino, hophophop! Austrija. Skijanje. Ivica i Janica. Feršten? A sad se idite kupat…a ludog li svita.
Karel je stajao sa strane i gledao u nevjerici. Reci im nesto! Prigovarala je Olga, rezervirali smo ovaj termin tjedan dana unaprijed, imamo tiket, zasto im nista ne kazes? Kakav si ti to muskarac?
No Ive i Sime su odjednom sami od sebe stali, odlozili alat i krenuli prema izlazu iz terena.
- Jemate prav, evo upeklo, triba stat.
Tjedan dana je Karel promatrao bager kako dominira njihovim terenom. Sto je muskarac bez brkova i sto je Ceh bez tenisa na godisnjem? Na pumpi su ga odrali za benzin. Na drugoj za sladoled. U discu su se svi lokalni nabacivali Olgici, di si mala ovo ono. Konobar je pozvao nekog istetoviranog celavog redara, vjerojatno ratnog veterana sa oziljkom od gelera po glavi, da mu naplati neku rundu koju nije vidio, a kamoli popio.
- Jesan se ja za to borija, da mi ti od usta otkidas materi, dici, zeni? , en ti mater…-
Netko mu je skinuo ratkape sa Mazde. Sanitarni inspektor banuo im je u kamp i zapljenio svu hranu koju su u loncima donjeli od doma. Pokazali su im na restoran u kampu. Fish, grill, pomes frites… davio se danima u gumenim krumpiricima koji su plivali u starom ulju iz friteze. U kampu je nestalo vode. Nestalo je struje. Sve se rastopilo i usmrdilo u malenom frizideru. Piva je bila mlaka. Na sanku bi razvodnjenu tocenu pivu platio svaki put po drugacijij cijeni. Skupi izlet razgledavanja Kornata nekom podrtinom od broda kojeg su valjda jedino morske vile drzale na okupu da se ne raspadne, zavrsio je u nekoj uvali gdje su pocrkali na suncu od gladi dok je gazda popravljao agregat za struju. Olgica mu je predbacivala sve vise i vise. Smetalo ju je i njegovo drustvo s posla, koje je stalno lokalo i od kojeg nisu imali mira. Smetalo ju je kada bi otisli na divlju plazu, smetalo bi ju kada ju je zaskocio smetalo ju je ovo, pa ono…Sve ju je smetalo. Ose, mravi, bockavo kamenje ispod rucnika. Durila se. Osjecao se jadno.
Ispred samog ulaza u kamp, zaustavila ga je policija i odrala ga da ni sam ne zna zbog cega. Mladi galeb u uniformi se bezocno nabacivao Olgici dok se on prepirao sa starijim brkom. Primjetio je kako ovaj prolazi prstom kroz Olgicinu plavu kosu, po vratu preko ramena. Kada je sjeo natrag u auto, skroz je pošizio. Istresao se na Olgicu i svašta joj rekao. Olgica je izašla iz auta i nastavila pjesice. Tog podneva Olgica se demonstrativno prebacila u sator u kojem su drzali stvari. Onaj drznik se, nakon sto mu je prosla smjena, presvukao u civilno i dovezao na motoru do kampa. Ravno k Olgici! I tu i sljedecu noc Karel je neutjesno plakao dok je slusao Olgicine strasne uzdisaje iz susjednog satora.
A onda mu je bilo dosta slusati i banuo je u sator.
– Olgaaa..., ti si jedna kurvá! -
Dalmos se podigao sa Olgice. Bio je pravi klipan, za glavu veci od njega. Gurnuo ga je ga je.
- Eeeaa, hlapec o'ladi malo, eaaa razumis, nimoj da te subeeknem, razumis,... 'enti mater .. ca ne vidis da san s malon? ajd biz ca ! E judi glupog Ceha....-
Glupi Ceh???? Ovaj retadard sa fudbalerkom, zlatnim lancicem oko vrata i raybanicama, u dresu i starkama.., njega naziva idiotom? Gnjev. Pa ne znaju oni tko je Karel Chamnek, direktni potomak po majci, po krvi od velikog praskog rabina Loewa, on ciji su preci stoljecima zivjeli u gettu starog Praga.!
Nesto je puklo u njemu. Ono sto je potisno svojoj krvi, ono je tako cesto zeljelo izaci, sada je stajalo tu pred njim. Poput pandorine kutije otvorilo se potisnuto polje njegovih predaka. Nije ni slutio da je staniste svi tim starim Dybbucima, dušama koje su zbog svojih grijeha osudjene da lutaju ovim svjetom, neumrlim dušama koje u bijegu od od strasnih mucenja od strane zlih duhova, traže utočište u nekom čovjeku nad kojim zli duhovi nemaju utjecaja.
Oko Karela se podignula cijela gomila raznih urlajucih likova.
- A broch! A broch tsu dir!- Sipao je kletve na Yiddishu papradeda Sholem.
- Kurveh Shikseh!! Kurva nezidovska – vristala je na Olgicu stara teta Rahela.
- Loz mich tzu ru, ostavite me na miru !!!!- kriknuo je Karel i otrcao u mrak. Te veceri spustila se oluja. Nebo se prolomilo nad Pakoštanima. Grmilo je i sjevalo kako ne pamte niti najstariji domaci.
- Ucini to - naredjivao cukundeda Sorkin
- Nemamo miraa u tebi ako ni ti nemas miraaa – dernjao se neki daleki predak.
- Rabbi, pomozi mi...cvilio je Karel, i o odjednom,,, sve je utihnulo. I cvrckovi i babe i stricevi. Kao neko zatisje pred buru. Karel iza sebe osjeti prisustvo jednog snaznog entiteta.
- Sto zelis? – upita rabbi Loew
- Rabbi, podsjecam te da je u Talmudu pisano : «...Jer ja cijenim one koji mene cijene, a koji me preziru bice osramoceni...»
- Hmmmm, zamisli se rabbi- Mislis li na sto i ja mislim da ti mislis? ?
- Da rabbi...upravo to.-
- U redu, sine Izraela. Ali samo da ih malo prestrasis. Golem se može napraviti od ljepljive gline sa obala rijeke Moldavke, saptao je rabbi Loew - na golemovom čelu ispiši ‘EMET, što znači ISTINA. Istina, kao krajnji pečat svake bozje kreacije. Kad se naigras, vrati ga tamo gdje si ga i nasao. Od zemlje je bio u zemlju neka se i vrati...
- Cek cek da zapisem na komadicu papira da ne zaboravim.-

Te veceri kisa je lila kao iz kabla. Te veceri rabbi Loew mu je odao tajne Qabbale. Te večeri napravio je stvorenje od glinice iz Obrovca. Jest da nije bilo tako podatno za magijski cin kao glina s obala rijeke Moldavke, ali boze moj. Od tri komada gline sačinio je tijelo. Od starih vreća obloženih glinom napravio je i glavu te je nasadio na trup. Zaredao je sedam krugova oko tijela i izgovorio riječi koje se nedaju izgovoriti. Golemu je odmah izrasla duga kosa i nokti.
- Ustani i hodaj svijetom kao osoba!!!- uzviknuo je Karel
- Dali cuješ, vidis i razumijes? – upitao je?
- Da.. – odgovorio je Golem, ustao i slijedio ga do kampa.
- Ovo je kamp. U onom satoru se nalazi prokleta kurvetina i ona svinja...pođi dolje i osveti me!-
- Da..- ponovio je Golem.
Karel je dosao do zutog satora i odgrnuo tendu.
- Olgaaaaaa!!!!! - Zaurlao je. Munja je proparala nebom iza njega otkrivajuci jednu ogromnu, tamnu prijetecu siluetu.

Vele da se te večeri naglo podigao silovit vjetar. Satori su letjeli kampom, kucice su se prevrtale i pretvarale u gomile tresca. Drvece je bivalo iscupano sa korjenjem. Te večeri kišilo je u kampu. Kazu da je te večeri kišilo je kao nikad do sad, da su gromovi tutnjali nebom, munje su udarale o okolne cuke i maslinike. Pricaju da se voda se sljevala i nosila sve pred sobom u blatnoj bujici.
Kunu se da su neki pijani Čehi tvrdili da su vidjeli ogromno stvorenje o blata kako razara kamp, no ko bi vjerovao tim ludim Čehima? Kao, ono, svi znaju kako je inspektor Gvozden bio ljut sto su ga sljedeceg jutra probudili u odmaralištu, da je psovao dok su ga vozili iz obliznjeg Biograda sve do kampa, kako je na godišnjem i zašto dižu baš njega. Tvrde da su mu to izricito naredili iz Zagreba, «s vrha», jer su okolnosti pod kojima je poginuo mladi policajac više nego čudne. Uvjeravaju, kao da su bas oni osobno tamo bili, kako je inspektor Gvozden stajao nad tri raskomadana mrtva tijela isprepletena u klupku blata. Da je dugo, dugo i zamisljeno gledao u papiric u iscupanoj ruci mladog Čeha s kojeg je kisa isprala prvo slovo zidovskog alef-beta. Tamo je pisalo

MET

Smrt

[young]

SKINHEAD
( Vezano na priču " Kriza ")


Hans, Hesse i Hainrich hodali su čvrsta i uspravna koraka pod svjetlima ulične rasvjete. Zvuk njihovih čizama odbijao se od zidova. Prolaznici bi im se sklanjali sa puta kako bi prilazili, gledajući ih sa strahopoštovanjem. To im je godilo. To nisu bila njihova prava imena, ali oni su bili skinheadsi i arijevska imena bila su dio njihove kulture i ikonografije. Nabildanih mišića i obrijanih glava djelovali su opasno i zastrašujuće.
Kao klinci i nisu bili tako zanimljivi, bili su drugorazredni, ali sad se pružila njihova prilika da se iskažu. Osjetili su moć i to im se svidjelo. Bili su snažni, imali su zaleđe svojih roditelja i nedodirljivost djece političara.
U ovim večernjim satima na ulici je vladala poprilična gužva. Bilo je otprilike 22 sata a to je vrijeme kad započinje noćni život u gradu. Hans je pogledao prema izlogu uz kojeg su prolazili. Nije ga zanimalo donje rublje već odraz u staklu izloga. Vidio je sebe i svoje prijatelje, velike i moćne. Napeo je svoje mišiće još jače.
Iz sporedne uličice ispred njih je izašao mršav muškarac u tamnom sakou i crvenoj košulji, blago teturajući.
~ Vidi ovog! ~ rekao je Hesse.
~ Sigurno narkić. ~ dobacio je Hans.
~ Crvena košulja. Peder! ~
~ Čifut ili čedo. ~
~ Da ga razbijemo? ~
Odgovor je došao sam od sebe. Ubrzali su korak da ga sustignu. Hesse je ispružio nogu i spotakao ga. Mršavi je pao i iznenađujuće se brzo pridigao. Gledao ih je na trenutak i potrčao niz ulicu. To je bilo ono što su oduvijek voljeli - lov. Pratili su ga u stopu jer su imali snage i kondicije. Sati provedeni u teretani davali su svoje. Trčali su za njim odguravajući prolaznike i pazeći da ga ne izgube iz vida.
Mršavi je skrenuo u park. To im je povećavalo mogućnosti. Negdje na kraju parka u mračnom dijelu, stao je.
~ Kao da je znao. ~ pomisli Hans već dišući teško.
Okružili su ga. Hesse je izvukao svoju željeznu šipku udarajući njome po dlanu.
Mršavi je pratio svaki njihov pokret. Uopće nije bio zadihan. Sagnuo je gornji dio tijela i rukama dotakao tlo, puštajući pri tom neki čudan zvuk iz svog grla. Nešto poput režanja. Bili su pomalo iznenađeni. Obično su njihove žrtve molile, preklinjale, plakale, zapomagale ali ovako nešto još nisu vidjeli.
Hainrich je krenuo prema njemu.
Hans je vidio kretnju brzu poput munje. Mršavi se odbacio od tla i poput hobotnice rukama i nogama omotao se oko Hainricha. U sljedećem djeliću sekunde odvojio se od njega.
Hainrich je pao na zemlju držeći se za vrat iz kojeg je šiktala krv. Mršavi je ponovo zauzeo svoj položaj.
~ Što se to dogodilo?..~ Hans ni sam nije bio siguran.
Hesse se zaletio na njega sa svojom šipkom i snažno ga udario. Šipka se odbila kao od gume. Mršavi ga je uhvatio za ruku i zavrnuo je. Hesse je instiktivno spustio glavu prema zemlji, pokušavajući umanjiti bol u ruci, dok mu se iz usta oteo bolan krik. Mršavi je omotao nogu oko njegova vrata. Krik je utihnuo zajedno sa zvukom pucanja kralješnice.
Hans je bio paraliziran od osjećaja kojeg još do tada nije spoznao. Od osjećaja straha. Zagledao se u njegove oči. Ne crne, već mračne i tamne poput najdubljeg ponora. U njima nije bila mržnja, već zlo. Čisto zlo. I nešto neljudsko.
Gotovo nekontrolirano počeo je bježati. Ništa nije bilo važno. Ni automobili, ni ljudi oko njega, ni zrak kojeg nije mogao udahnuti, ni koraci iza njegovih leđa, jedino što dalje odavde. Ljudi bi padali kako bi natrčao na njih.
~ Prati li ga ? ~ pitao se no nije se usudio pogledati. Pretrčao je nekoliko ulica.
Mutilo mu se pred očima. Stao je dišući kao sumanut. Osvrnuo se. Nije ga vidio. Udahnuo je teško još nekoliko puta i odlučio krenuti dalje. I u tom trenutku udario je u nešto. Nešto crveno. Crvenu košulju.
Osjetio je prste na svom vratu koji su ga neljudskom snagom pritisnuli o zid i vidio one oči. I svoju smrt u njima.
~ Nemoj, tata će platiti.~ molio je ~ On je važna ličnost.~
Mršavi mu se nasmijao.
~ Je li možda vampir? ~
~ Što?!...~
~ Onda je nevažan!~



U tišini kancelarije začula se polifona melodija Samsugova mobilnog telefona. Policijski inspektor Reno Kos prekinuo je sa pisanjem izvještaja i javio se na poziv.
~ Slušam! ~ rekao je kratko.
~ Da...Skinheadsi...Ne seri!...Dvojica u parku, jedan kilometar dalje?...Čiji sin?...
Ma nemoj!...
Reno je poklopio zaslon i tiho zazviždao.
~ Zašto mene uvijek zapadnu takva sranja !?~

[young]

Najdraži broj mi je 6. Znate i zašto. A slovo F. Jer se nalazi u imenima najeminentnijih ličnosti ljudske povijesti kao što su NosFeratu, GroF Drakula, Faust, LuciFer i sl.
Imam jedan test za Vas
Prebroj unutar šest sekundi ,bez varanja, koliko ima slova "F" u slijedećem tekstu:
Kreni! Jedan, dva…
FINISHED FILES ARE THE RE-
SULT OF YEARS OF SCIENTIF-
IC STUDY COMBINED WITH THE
EXPERIENCE OF YEARS
Jesi? Čitaj dolje.















Tri. Pogodak , ali malo sutra.
Šest. Ne vjeruješ? Čitaj ponovo i pažljivo.
Iz nekog razloga mozak ne može obraditi OF

[young]

Sišla je lijeno niz stepenice na vruć asfalt i popodnevnu gradsku vrevu. Lagana koraka uputila se između prolaznika bez nekog vidljiva cilja. Malo ja zastala kod otvorenih vrata neke pekarnice i nezainteresirano pogledala unutra. Poznavala je tamnoputog čovjeka za pultom. Tu i tamo znao bi je ponuditi sa svježim pecivom. Uzela bi iako je u životu više preferirala meso. Bila je od onih koje ne paze na svoju debljinu. Nije je primijetio jer je razgovarao sa nekom ženom. Nastavila je dalje.
Nešto dalje nalazila se ljetna terasa puna gostiju. To je bilo njeno omiljeno mjesto. Tu bi sjela i promatrala ih dok bi je grijalo popodnevno sunce. Tako je bilo i danas.
Već na prvi pogled zapazila je visokog muškarca u razgovoru sa ženom nasuprot.
Spustila je pogled na njegove ruke. Nježne i meke. To joj se sviđalo. Uputila mu je pogled. Dug i ustrajan. Primijetio ga je. Pogledao je u njene oči i nasmiješio se. Žena je nešto pričala i muškarac je opet odvratio pogled .
Gledala ga je i dalje. Pogledi su im se sreli ponovo. I muškarac se ponovno nasmiješio. Više nije slušao ženu. Pozvao ju je pokretom ruke i ponudio da mu sjedne u krilo.
Učinila je to bez sustezanja. Sjela mu je na koljena dok ju je žena gledala raširenih očiju.
Osjetila je njegovu ruku na svojim leđima. Toplu i meku. Tijelo joj je zatitralo od ugode.
Žena je ustala demonstrativno i otišla dignuta nosa. Muškarac je također naglo ustao . Tako naglo da je skoro pala. Bacio je novac na stol i požurio za ženom.
Gledala je tužno za njim. Zašto se to uvijek dogodi kad je najljepše?
Spuštene glave zakoračila je na kolnik.
Taj zvuk! AUTO! NEEE! NEĆE STIĆI SKOČITI!!
~ MiiiiJJaaoooOO!!!!~
I ode devet života.

[young]

~ Majmun jedan!~ progunđao je podosta glasno Antun ~ Jesi ga vidio!?~
Joža, njegov prijatelj i radni kolega, ispijao je svoje «pivce za živce» i čitao u novinama svoju najdražu rubriku; Crnu kroniku. U tim trenucima nije volio da ga se prekida. Zbunjeno je digao pogled i razgledao oko sebe.
~ Koga?~
~ Mačku je pregazil i to namjerno. Idijot.~
Joža je pogledao u pravcu Antunovog prsta. Mačka se još neko vrijeme koprcala i onda smirila. Odmahnuo je rukom.
~ Jebeš mačku, čuj ovo. Dana 27. ožujka 2003. godine ~ čitao je ~ u 8 sati ujutro b.b. se vratio ranije kući i zatekao svoju suprugu u krevetu sa prijateljem. Iz pištolja, za kojeg nije imao dozvolu, ispalio je hitac u njihovom pravcu. Metak je završio u zidu ne ozlijedivši nikog. Protiv ljubomornog muža podnesena je prekršajna prijava zbog remećenja javnog reda i mira općeopasnom radnjom bla bla bla. Kaj misliš? Ima li ona tvoja isto kakvog jebača sa strane? ~ upitao je okrećući novu stranicu Crne kronike.
~ Tko? Marija? ~ nasmijao se Antun od srca.~ Njezina najdraža poza u seksu je kad stavi ruke na kukove i jebe mene u zdrav mozak .~
~ Sve su ti one iste. Čuj, a jesu li ulovili one huligane kaj su te premlatili? Još loše izgledaš.~
~ Naša policija ? Sve je to ista banda. Jedni dilaju, drugi čuvaju.~
Joža je uzdahnuo. ~ Tako ti je to. I ovaj naš kvart kao i cijeli svijet otišao je kvragu. U stvari ostao pri Vragu.~ Zaklopio je novine i bacio ih na stol.
~ Joža, mislim da ti previše čitaš tu Crnu kroniku pa sve vidiš crno.~
~ A jel?~ nagnuo se prema Antunu. ~ Pogledaj ove ljude ovdje. Pogledaj ih dobro. Mirni , tihi, pristojni i uglađeni. Pijuckaju i čavrljaju. Izaberi jednog slabijeg i zgrabi ga za gušu, popljuj ga, išamaraj i šutni u guzicu. Kaj misliš koliko će ih se dignuti da te spriječi ili da njega obrani? Znaš kolko? Nijedan. Samo će se zlurado cerekati. Eventualno možda njegova žena i to reda radi, da ne pukne bruka i sramota i da se ne priča po susjedstvu. S druge strane pak ~ uzeo je novine sa stola radi dojma ~ napiši ovdje nešto krivo. Recimo, krivi citat iz Biblije. I odmah ćeš imati za vratom pet evanđelista i tri egzorcista. Kaj me tak čudno gledaš?
Ne vjeruješ?~

[bipolar2000]

Vjerujem, vjerujem...

[young]

Evo jedne stvarne, u cijelosti istinite i autobiografske;


Uzorak tapete djelovao je nekako čudno. Obasjan mjesečinom izgledao je vijugav i iskrivljen, dok su mi se oči privikavale na mrak. Još mamuran od sna shvatio sam da to gledam u zid svoje sobe. Zašto li sam se probudio? Okrenuo sam se i pogledao na sat. Crveni brojevi pokazivali su 3:28. Otprilike tri sata do buđenja za školu. Razgledao sam po sobi. Na naslonjaču razbacana odjeća, sa zida su se smiješili članovi idol benda, ispod njih uz zid prislonjena moja gitara. Naoko sve u redu. Mjesec na nebu bio je pun i sve u sobi bilo je jasno vidljivo. Osim što meni nije bilo jasno zašto tako rano ujutro ne spavam, kad je svaka minuta sna tako dragocjena. Vjerojatno zbog onog horror filma od sinoć. U pravu su oni koji kažu da takve filmove nije zdravo gledati. San mi se već polako vračao na oči, kad sam saznao što me je probudilo…u stvari čuo.
Raštimani zvuk gitare.
~ Zar je pala?~ bila je moja prva pomisao.
Pridigao sam se u krevetu i pogledao prema gitari.
Gitara je bila prislonjena na istome mjestu. Nije pala i nije se pomaknula.
~ A što se to onda dogodilo? Da nije mačka ili neka životinja? ~
Pogledao sam prema prozoru. Bio je zatvoren.
~ Ma, bit će da je to zbog razlike temperature ili zbog gibanja zraka. Učili smo nešto o tome u školi. To je inače normalna pojava. Drveni predmeti se pomiču i sl.~
Ova moja teorija rasplinula se sa sljedećim zvukom gitare.
Sad već raširenih očiju gledao sam prema njoj.
Iz prikrajka svijesti prišuljala mi se misao;
~ DUHOVI!!! ~
Ledena ruka straha prošla mi je uz leđa i podigla kosu na glavi.
~ Maaamaa!!!! ~ htio sam povikati .
Uza sav strah i ono nimalo hrabrosti što mi ostalo, ipak sa 17 godina ne zoveš mamu.
Nekih tri metra od kreveta nalazio se prekidač za svjetlo iako se meni činilo tri kilometra.
Pogled mi je bio usmjeren prema njemu i moja težnja također prema njemu, samo što je trebalo proći uz gitaru. Sekunde su tekle beskrajno polako. Ništa se nije događalo.
~ Sigurno je prestalo ! ~ uvjeravao sam sebe.
Nada i hrabrost polako su se vračali.
~ Da ~ Prestalo je, sad sam već bio uvjeren.
Novi akord odjeknuo je sobom, ovaj puta više prema bass-u.
Zbacio sam deku.
Iskočio iz kreveta.
Spotaknuo se o deku.
Udario nogom o stolić.
I promašio prekidač.
Panično pipajući po zidu konačno sam osjetio dodir plastike i pritisnuo svom snagom.
I tad se dogodilo….

Nastavit će se….

[young]

…svjetlo.
Žarulja je zasjala sa svih svojih 75w. Hvala Bogu, Tesli i Edisonu.
Čisto i jasno svjetlo preplavilo je sobu i rastjeralo strahove u mračne dijelove i kutove.
Sa srcem u grlu i bolom u nozi gledao sam prema gitari. Prišao sam korak bliže.
Žice su ponovo zatitrale…na svjetlu.
I tada sam ugledao svog tajanstvenog svirača.
Velikog noćnog leptira koji je iz mraka akustike gitare žudio prema svjetlu žarulje a prije mjesečine.
Samo što su ga u tome priječile - žice.

[young]

Jakim vjetrom nošene sitne bijele pahulje snijega, poigravale su na vjetrobranskom staklu BMW-a. Vladimir je po tko zna koji puta pokušavao startati motor automobila, bezuspješno.
Ovo mu uistinu nije trebalo, razmišljao je. Vladimir, kao uspješni mladi poduzetnik zaljubljen u svoj posao, u svoj laptop, mobitel, nije se baš snalazio u ovoj situaciji.
Volio je krug ljudi u kojem se kretao, bogatih i uspješnih. Volio je sve te valove, modeme i konekcije koje su ga činile dijelom svijeta, informacija i znanja. Volio je svoj moćan automobil, njegovu udobnost i sigurnost. Sve do maloprije. Nakon uspješnog poslovnog sastanka i još uspješnije poslovne večere, dobre muzike i finog vina, ovo slijetanje u jarak potpuni je promašaj. Očito je ona zadnja butelja iločkog vina sa podrijetlom, bila suvišna.
~ Sranje, sranje i sranje! ~ ponavljao je ljutito. Što zbog lagane opijenosti a što zbog vjetra, jednostavno je skliznuo sa ceste. Izašao je iz automobila, zadrhtao od naleta vjetra, nagnuo se i zagledao ispod. Crna mrlja širila se na snijegu. Sigurno je udario u nešto i oštetio blok motora. Izvadio je svoj najnoviji model mobitela . Nema mreže, pisalo je crnim slovima na zaslonu.
~ Sranje. ~ ponovio je još jednom. Cupkajući na mjestu gledao je uokolo. Osim tmine noći i finog bijelog zastora jakim vjetrom nošenog snijega, nije vidio ni traga nekim svjetlima, bilo naselja, bilo automobila. Vratio se u automobil i stisnuo na sjedištu. Nadao se da će uskoro netko naići jer je i unutra postajalo sve hladnije. Sjetio se vremenske prognoze sa radija, i do minus 20, rekli su.
~ E Vlado, Vlado noćas si uistinu zabrljao. Osim što si promašio skretanje prema autocesti, sad si se još našao i u ovoj pustoši usred slavonske ravnice. ~ ljutio se sam na sebe. Pokušao se prisjetiti zadnjeg naseljenog mjesta kojeg je prošao. Bilo je to prije pola sata vožnje. Tamo negdje je trebao skrenuti lijevo, no nije baš dobro upamtio upute svojih partnera o smjeru povratka.
Minute su prolazile polako. Ništa se nije događalo osim što je u automobilu bivalo sve hladnije i hladnije. Još neko vrijeme razmišljajući, Vladimir je donio odluku. Izašao je iz automobila i krenuo u smjeru iz kojeg je i došao. Digao je okovratnik, nabio ruke u džepove jakne i ubrzao hod. Ledene iglice snijega bole su ga u lice a hladan vjetar sljepljivao trepavice i meo snijeg sa asfalta. Poskliznuo se u svojim lakim cipelama. Pao je na bok i pridigao se uz bolnu «…mater» kletvu.
~ Možda ovo baš i nije pametno? ~ razmišljao je za sebe. ~ Ipak za sat vremena doći ću do neke kuće i nazvati HAK ili vučnu službu. ~
Propješačio je oko kilometar. Uši i prsti na nogama počeli su ga boljeti od hladnoće. Pogledao je iza sebe. Snijeg i tmina.
~ Zar ovuda nitko ne prolazi? ~
Lagani osjećaj straha polako se budio u prsima. Posegao je džep da provjeri signal. Bio je prazan. Mobitel mu je ispao iz džepa prilikom pada.
~ Sranje! ~ ponovio je još jednom.
Nije li čitao u novinama da se u Rusiji smrzlo stotinjak beskućnika? Ova misao nije mu se sviđala. Ni najmanje. Njegov korak prešao je u lagani trk. Nakon nekoliko minuta našao se križanju očito sporednih cesta jer nije bilo nikakvih putokaza. Ovog se nije sjećao.
~ Kud sad? ~ pitao se.
Unatoć svih kartica ; American, Visa, Master, Diners… novca kojeg je imao, unatoć GPRS-u i ostalim glupostima, osjećao se kranje usamljeno i nemoćno, okružen tamom i hladnoćom. Prsti na nogama boljeli su ga do ludila, a uši i nos gotovo da nije osjećao.
~ A da se vrati? ~
Odustao je od te ideje i nastavio hodati, pritišćući uši rukama. Srušio ga je nagli zapuh vjetra. Nakratko je ponovo pao na koljena, uzdignuo se i krenuo teturajući naprijed. Zubi su mu cvokotali od hladnoće. Strah je prerastao u paniku. Iako nije bio vjernik, molitve su dolazile same.
~ O Bože, zar ću se smrznuti. Daj da naiđe netko. Daj Bože da ….~
Stisnuo je sleđene vjeđe. Učinilo mu se kao da vidi nešto.
~ Nije li to netko tamo naprijed, ispred njega…~
Nada mu je zagrijala grudi. Tamna silueta ocrtavala se na zastoru od snijega. Čovjek je nosio poput kabanice široki kaput, i široki šešir na glavi.
~ Hej! Hej! Čekajte!!~ vikao je najače što je mogao, u pokušaju da nadjača huk vjetra. Izgleda da ga je čovjek čuo. Neznanac je stao i okrenuo se. Vladimiru je srce zaigralo od sreće. Produžio je korak . Prišao mu je na nekih tridesetak metara, kad se na njegov užas, prilika počela udaljavati.
~ Stanite! Neću ti ništa…Stani ! ~ derao se iz sveg glasa.
Čovjek je skrenuo sa ceste na uski puteljak. Vladimir ga je pratio. Hladan zrak parao mu je pluća.
~ Stani ! Stani ! ~ dozivao je i dalje.
Iscrpljen od hladnoće i trčanja Vladimir je počeo posustajati. Izgubio ga je iz vida. Nada se polako topila, a strah i panika vraćali. Iznenada, kao iz magle, ispred njega je iskrslo seosko imanje. Nije mogao da vjeruje. Gospodarske zgrade i kuća. I ono najvažnije – dim iz dimnjaka. Doteturao je do kuće i počeo udarati po ulaznim vratima.
~ U pomoć! Otvorite! ~ vikao je i udarao.
U kući se čulo komešanje i uskoro se upalilo svjetlo na trijemu. Vrata su se odškrinula i na njima se pojavila polovica sumnjičavog lica.
~ Ppomozzite mi. Ja .. ssam .. iz Zagreba...~ cvokoćući zubima pokušavao je objasniti ~ slletio saam …zzima mi je..~
Pojavilo se cijelo lice. Na vratima je stajao muškarac srednjih godina i u pidžami.
~ Čovječe , pa skroz ste plavi, daj uđite ~ otvorio je vrata i pomogao Vladimiru ući.
~ Samo što se niste smrzli . Kog vraga radite vani po ovoj hladnoći. Branka! ~ viknuo je.
Niz stepenice spustila se punašna žena u kućnom ogrtaču.
~ Daj donesi deku i rakiju ~ rekao je ženi ~ a vi sjednite ovdje. ~ posjeo je Vladimira na kauč.
Toplina je počela raditi svoje. Ozebline su ga boljele još jače. Žena je donijela deku i rakiju. Dršćući, nešto je popio a pola prolio. Nakon nekoliko minuta bol i drhtavica polako su popuštali. Krv mu se poćela vraćati u obraze.
~ Imate li telefon da nazovem vučnu službu? ~ upitao je još uvijek drhtavim glasom.
~ Zvati ćete ujutro, a sada ćete ovdje prespavati, jer ste skroz iscrpljeni. Imamo slobodnu sobu i to neće biti nikakav problem za nas. Branka će Vam pripremiti sobu a auto može pričekati do ujutro. ~ razuvjeravao ga je domaćin.
Primio ga je pod ruku i pomogao do sobe. Doista iscrpljen, Vladimir je sjeo na krevet.
Domaćin je otvorio ormar i uzeo debeli pokrivač.
~ Ovaj će vas ugrijati…Nego…Što ste se tako zagledali? ~
~ Taj široki šešir i taj kaput, to je Vaše? ~ upitao je Vladimir pokazujući rukom prema ormaru.
~ A ne. To je od mog oca. On je poznati bećar i lutalica u ovim krajevima. Pogotovo od majčine smrti, pokoj joj duši. Isto jedne ovako hladne noći, smrzao se vračajući se pijan kući. Neki kažu da još viđaju njegovu dušu kako luta ovim ravnicama, makar ja ne vjerujem u te bapske priče. A Vi? ~

[young]

05:00
Zvonjava budilice djelovala je razdražujuće na Željka. Nikako nije volio taj zvuk ujutro, pogotovo ponedjeljak ujutro. To mu je bio najgori dan za ustajanje na posao. Onaj dosadan posao u skladištu ; izdatnice, primke, narudžbe, dostavnice, papiri, papiri i samo papiri. Cijelu noć probdio je u negdje između nekog nemirnog polusna i gledanja na sat. Nešto malo je i spavao jer se mutno sjećao da je nešto i sanjao. Neki čudan san. Dovukao se do kupaonice i ovlaš oprao lice i zube. Provukao češalj kroz kosu i odmahnuo rukom. Pristavio je kavu jer mu je očajnički trebala da uspostavi vezu između sivih stanica njegova mozga.
Sam sebe je ulovio kako zuri u džezvu. Nešto nije bilo kako treba. Bez nekog uživanja popio je kavu i izašao iz stana. Na autobusnoj stanici čekalo je nekoliko putnika, po izgledu lica pospanih kao i on sam. Po dolasku autobusa sjeo je na svoje uobičajeno mjesto i naslonio lice na staklo. Imao je neki čudan osjećaj ; kao da je nešto nije napravio kako treba. Ugasio je plin, svjetlo, prisjećao se, zašto ga onda prati taj osjećaj kao da je nešto zaboravio?
~ Proći će sve to kad će se popodne naspavati do mile volje..~ progunđao je sebi u bradu.


~ Jebem ti ponedjeljak! ~ opsovao je Stanko kad mu je budilica zapištala kraj uha. Pritisnuo je gumb za zaustavljanje tog paklenskog zvuka i poželio još par sati sna. Poželio je nastaviti onaj san koji je sanjao. San o prelijepoj ženi crne kose, prelijepa lica i savršenih oblina i koja kao da ga pokretom ruke zove da joj se pridruži.
~ Ajde vrijeme..ti..je ~ kroz polusan gunđala je njegova zakonita.
Pokušao je srediti misli. Mora otići na carinsko skladište u Jankomir i podići kamion sa robom i dostaviti je. A možda će morati još u Istru, ako će gazda insistirati, jer takav je život profesionalnog vozača.
~ Jebem ti ponedjeljak! ~ ponovio je.

14:18
Pomalo nesigurno Željko je ušao u kafić. Naspram svjetline dana unutra je vladala mračna atmosfera. Pipajući po džepovima, prišao je do šanka i sjeo na visoku stolicu. Na stolici do njega sjedio je klošar sa ružnim ožiljkom ispod lijevog oka u razgovoru sa mladićem, gotovo dječakom.
Nasuprot njega, konobarica je čistila krpu na čaši.
~ Što ćeš? ~ upitala je kratko.
~ Treba mi nešto ljuto. Daj mi… Daj mi Travaricu. ~
Konobarica je veliku kocku leda zalila sa malo pića i gurnula preko pulta. Željko se zagledao u čašu. Koji je to vrag sa njim danas, pitao se. Na poslu je dva puta krivo ispunio narudžbe, zagubio jedan spis i posvađao se sa šefom. Dobro da nije dobio otkaz. I taj osjećaj što ga prati cijeli dan, osjećaj da je nešto izgubio ili zaboravio. Danas je već sto puta provjerio džepove. Novčanik, ključevi…sve je tu, a zašto onda ima osjećaj da je nešto zaboravio. To sigurno ima veze sa onim snom. Makar se ni njega nije mogao sjetiti. Znao je samo da je bilo nešto važno i značajno. Sve će biti bolje kad se sad naspava. Ispio je piće na iskap i uputio se prema vratima.
~ A da platiš!? ~ viknula je konobarica za njim.
Željko se zbunjeno vratio.
~ Izvinite, stvarno ne znam što mi je danas. ~
~ Ne znam ni ja. 7 kuna. ~
Željko je izvukao novčanicu i ostavio je na pultu.
Izašao je iz kafića. Stisnuo je vjeđe zbog promjene svjetla. Slika sna pojavila se nakratko. Poput slagalice kojoj nedostaje veći dio. Gotovo je ispružio ruku ne bi li je uhvatio. Uzalud. Još uvijek izgubljen u mislima krenuo je prema autobusnoj stanici.
Sutra će otići kod svog liječnika, jer ovo nije normalno, razmišljao je. Sve je to sigurno zbog stresa ili je možda neki virus. Sve ima svoje objašnjenje. Ako je i neki poremećaj na bazi psihe, najbolje je da se liječi u ranoj fazi. Zadubljen u te misli zakoračio je na pješački prijelaz. I tad se sjetio sna.

Stanko je nervozno vrtio volan. Ono čega se pribojavao i dogodilo se. Mora u Istru.
~ Kud baš danas ~
Nestrpljivo je čekao zeleno svjetlo na semaforu, koje nikako da se upali.
~ Ajde, ajde ~ mrmljao je ljutito. I napokon, zeleno se upalilo..
Pritisnuo je gas i mijenjao brzine i brže nego što treba. Na trenutak, zbog nekog čudnog osjećaja skrenuo je pogled .
Na drugoj strani ulice, na samom rubu kolnika, stajala je žena. Ona iz sna. Isti stas , isto lice, iste oči…koje kao da mu se rugaju.
~ Nemoguće ~ pomislio je.
Još uvijek začuđen, vratio se pogledom smjeru vožnje. Na desetak metara ispred njega na pješački prijelaz zakoračio je čovjek ne gledajući ni lijevo ni desno. Stanko je svom snagom stao na kočnicu i sirenu.


~ Sanjao je veliki kamion kako…
Sa njegove lijeve strane zvuk sirene stopio se sa škripom kočnica. Okrenuo je glavu u tom smjeru. Velika maska kamiona i raširene oči vozača jurile su prema njemu.
~ O, zašto se prije nije sjetio? ~
Udarac nije ni osjetio. Iznenadila ga je jedino izmjena percepcije. Zgrade okrenute naopačke i nebo dolje.
Pad… Nebo, asfalt, nebo, asfalt, nebo…Gledao je u nebo.
Nešto na licu zaklanjalo mu je pogled. Htio je to maknuti …ali zašto ga ruka ne sluša?
I kako li je završio onaj san? Ništa ga ne boli i sad će ustati…ali zašto ga tijelo ne sluša?
I ti ljudi oko njega. Vidi ih kako govore i viču ali ih ne čuje.
Kako li je završio?
U bolnici?…U krevetu?…U kolicima?…Kako?
Nikako se nije mogao sjetiti kraja sna.


Još uvijek raširenih očiju i otvorenih usta i grčevito stežući volan, Stanko je gledao u tijelo na asfaltu i ljude koji su se ustrčali oko njega. Otpustio je kočnicu. Okrenuo se kao u transu, ni sam ne zna zašto i pogledao prema ženi. Stajala je na istom mjestu i -smiješila se.

[young]

Stolica je tiho zaškripala kad je Marijana sjela za kuhinjski stol. Spustila je tanjurić sa šalicom kave na stol, nekoliko puta zavrtjela žličicom, odmaknula pramen kose sa čela i obrisala suzu što se zakotrljala njenim licem. Nasuprot nje za stolom sjedila je njena prijateljica iz školskih dana Tina. Tina je otpila gutljaj kave, ispružila ruku i stavila je na Marijaninu.
~ Nisam mogla da vjerujem kad sam čula ~ rekla je tiho ~ tako mlad čovjek. Pa kako se to dogodilo? Osim ako ti nije teško…?~
~ Ne nema veze. Što je tu je , iz te kože se ne može van.! ~ ponovo je obrisala suzu.
~ Kako je počelo ? Ne znam. Znam samo kad je počelo? Kupnjom tog prokletog računala.
Nakon svadbe prvih mjeseci bilo nam je super. Išli bi u kino , na večere, kod prijatelja…Vremenom to malo dosadi i tad je Robert zaželio računalo. Ostalo nam je još nešto novca od svadbe, koje sam ja htjela utrošiti na nešto drugo ali znaš muške, kad nešto zažele to moraju imati. Pristala sam i već drugi dan dovukao je te kante, i zauzeo pola stolića u sobi. Izbušio rupe u zidu i razvukao neke žice do telefona. Za Internet, rekao je.
Mislila sam, «bolje da je doma za tim nego da ide sa društvom po kafićima i troši lovu» U početku i nije previše visio za tim vragom. Nakon par tjedana požalio se da je dobio virus.
~ Gripa?~ upitala je Tina.
~ Ne taj. Nešto u programu. Došao je neki klinac i nešto su radili i Robi je rekao da je sad u redu ali da mu još malo trepće slika na monitoru. Čak je i mene zvao da vidim ali meni je sve izgledalo normalno. « Zar ne vidiš kako trepće?» pokazivao mi je rukom. «Malo» rekla sam da ga smirim. I od tad se počelo nešto događati s njim. Prije je znao biti po sat vremena pred kompjuterom a onda sve duže, i po par sati. Jednom sam ušla u sobu sa usisavačem a on je samo sjedio i buljio u ekran. Nije me ni primijetio. Samo se smješkao i cerekao. Pogledala sam da vidim što je to tako zanimljivoga, a ono samo crna slika sa nekakvom spiralom u sredini koja se polako okretala. Nešto je kliktao, tipkao ali ta slika se nije mijenjala. Htjela sam ga pitati što je tu tako zanimljivoga, ali nisam. Odgovorio bi «što vi žene znate.» Samo se i dalje cerekao i smješkao.
~ Čudno ~ rekla je Tina
~ Da. Čudno. Počeo se i čudno ponašati. Bio je sve nekako nervozniji i …agresivniji. Počeo me i zanemarivati na onaj način, znaš. U snu se trzao i govorio neke gluposti na nekom stranom jeziku, bar se meni tako činilo. Budio se sav zadihan i u znoju.~
Otpila je malo kave i nastavila priču.
~ Počela sam sumnjati da nešto nije u redu s njim. Kad god bi mu spomenila da provodi previše vremena na Internetu, poludio bi. Vikao bi na mene da ga sputavam i da me nije briga za njega i njegove želje. Zadnjih dana satima je gledao u tu crnu sliku. Tog dana tiho sam ušla u sobu i pozvala ga «Robi!». Nije se ni pomaknuo. Pogledala sam u ekran, bio je isključen, a Robijev pogled tup i zamagljen. Prestrašila sam se. Prošla sam mu rukom ispred lica, nije ni trepnuo. Vrisnula sam. Bez reakcije. Prvo sam pomislila da mu je pozlilo. Nazvala sam hitnu.
Čekala sam ih u hodniku, bojala sam se ući u sobu. Došla je hitna i odveli su ga u bolnicu.~
Tina je napeto slušala.
~ Liječnici su rekli da je fizički s njim sve u redu ali da je njegov EEG vrlo čudan. Neki alfa beta valovi, ne znam. I nemaju pojma hoće li se i kada oporaviti.~
~ A kompjutor, što je bilo s njim.~ zanimala se Tina.
~ Došli su iz policije odnijeli ga i pregledali.~
~ I ~ Tina je bila nestrpljiva.
~ Kažu da je sve izbrisano i formatirano, kao i njegov mozak. Prije nego što mu se to, što god bilo dogodilo, sve je izbrisao.~

[young]

M. je rezignirano gledao u prazan Wordov list . Sjedi tu već petnaest minuta i nikako da mu dođe ono što svakom pjesniku i onom tko to pokušava biti, nužno treba. Inspiracija.
Započeo je neke pjesme ali nisu mu se svidjele i sve ih je izbrisao. Imao je ponudu jednog književnog časopisa i nikako nije želio propustiti tu priliku. Možda će baš ta objava biti ona njegova odskočna daska u svijet književnika i pisaca.
Ali treba mu pjesma , očajnički treba. Ljut na sebe i Muze kliknuo je na «Shut down».
Što da radi?
Da gleda zalazak sunca?
Ili da se napije?
Odnekud iz podsvijesti došuljala mu se misao. Nije li negdje nešto čitao o onim kristalnim kuglama koje pojačavaju koncentraciju i percepciju ako se gleda u njih.
Ova misao ga je čak i iznenadila. Ipak je on jedan moderan tip, a ne neka praznovjerna budala. Gdje li je to čitao? U Arci ili Drvu znanja….? Ako je u Arci onda…ali ako je to bilo u Drvu, tad možda i ima istine u tome.

Idućeg dana zastao je ispred staklo- brusačke radionice. Malo se premišljao i naposljetku odlučio. Ušao je unutra. Starija žena prišla je pultu iz kojeg su bile poslagane razne staklene figurice, pepeljare, vaze i ostali predmeti tog zanata.
~ Mogu pomoći? ~ upitala je ljubazno.
M. ni sam nije znao kako bi počeo
~ Ne znam kako bih vam rekao, ali treba mi kugla, kristalna kugla.~
~ Koje veličine?~
Bio je iznenađen . Očekivao je podozrivost i podsmijeh ali ne i ovo.
~ Imate ih?~
~ Začudili bi se koliko su tražene. Ljude uvijek zanima budućnost.~ odgovorila je žena kao da razgovaraju o vremenu.
~ Je li važna veličina?~
~ Kako ne bi bila važna!~ žena ga je gledala kao običnog neznalicu.
~ Veća kugla - danja budućnost , manja kugla - tako par dana.~
M. se malo nećkao.
~ Onda jednu srednje veličine.~
~ Te su najtraženije.~ uvjeravala ga je žena.
Izvukla je mistično ukrašenu kutiju i predala mu je.
Kutija je bila podosta teška.
~ Može na karticu?~
~ Ma može na sve.~
Izašao je iz radionice uz neki čudan osjećaj. Takav osjećaj je imao i kad je posudio svoj prvi pornić u videoteci. Odmah ga je sakrio ispod jakne. Tako i sada kutiju.

Spustio je kutiju uz podosta bučan zvuk. Otvorio je karton s gornje strane i izvukao kuglu umotanu u još jednu zaštitnu foliju. Folija je skinuta i kugla je ugledala svjetlo dana..
Ništa posebno, razmišljao je M. Kugla ko kugla . Pozorno je obilazio pogledom po njenoj površini, glatkoj i sjajnoj.
~ Ako ništa drugo poslužiti će kao povećalo. ~ rekao je sam sebi.
Upalio je računalo i Prozori su se otvorili.
Češkao se iza uha jer ni sam nije znao, što dalje. Treba li izgovoriti neke magične riječi ili bajati ili što? Trebao je pitati ženu.
A stvarno i povećava. Vidi se svako zrnce prašine na njegovom stolu. Postavio je olovku iza kugle i neko vrijeme se igrao njome, promatrajući sitne detalje, do sada oku nevidljive, na olovci.
Iznenadio se kad je primijetio da je već prošlo pola sata u toj igri.
Trgnuo se i zaključio da je vrijeme da i nešto pokuša napisati.
Izvukao je tipkovnicu i bez ikakva vidljiva razloga prst mu je krenuo prema tipici «P».
Kliknuo je to skoro nesvjesno. Gledao je u to slovo na monitoru.
~Jel to to?~ pitao se.
Pustio je prst prema drugoj tipici. Poput štapa slijepca prst je ponovo otipkao slovo.
M. je zatvorio oči, osjećajući jezu, i pustio svoje prste i intuiciju na tipkovnicu.
Nije razmišljao o onome što tipka, Nije ni stigao. Jer brzina je bila neuobičajena.
Ni sam nije znao da može tako brzo. Prsti su pleli svoju mrežu po tipkovnici.
Preplašila ga je jeza koju je osjećao i nevjerojatnost toga što se događa. Srce mu je tuklo brzo.
Kao brod što izranja iz magle, u njegovu mozgu pojavila se sumnja. Sumnja u mogućnost da mu se to i stvarno događa. I prsti su stali. Magija je završila.
Pogledao je u monitor. Pred njim je stajala njegova najnovija pjesma.

PJESNIČE MALENI
AMORALNI STVORE
ZABORAVI ŠTO ZNAŠ
I OTVORI ZASTORE.

KUD POGLED TVOJ SEŽE
A UHO TVOJE ČUJE
KUD MISLI TVOJE PLOVE
OVO SVE , JE MOJE .

KONTINENTI I MORA
OCEANI I PLANINE
RIJEKE I DOLINE
I TE SKRIVENE
SVEMIRSKE DUBINE
TVOG DLANA LINIJA
I UMA TVOG VIZIJA,
ŠTO U SNOVIMA TINJA.

KAD MENE GLEDAŠ
U DUBINI DUŠE ZNAŠ
GDJE JE ISTINA I PUT .
LAKOVJERNOŠĆU SAMO
UBIJAŠ MOJ TRUD.

Zar je to to, pitao se . Možda je i bez kugle mogao bolje. Pročitao je pjesmu dva puta.
Nešto nije bilo kako treba. Njegovo vješto oko je to primijetilo.
Pročitao je početna slova stihova redom prema dolje.
I zamislio se.

[young]

Zoran je izašao iz zgrade poprilično ljutito. Zalupio je vratima i žustra koraka krenuo prema tramvajskoj stanici.
~ I ona nađe dan za kupnju tapeta.~ ljutio se ~ On baš danas mora ići kupiti te jebene
tapete. Baš nju briga što će uskoro početi tekma. Tako ti i treba kad si se htio ženiti. ~ mrmljao je.
Vani je bio pravi ljetni dan, vruć i užaren. Na ulici skoro da i nije bilo prolaznika.
Uz vrućinu, njegovu lošem raspoloženju pridonosila je i neispavanost nakon noćne smjene. A takvih noćnih smjena, kao mlad policajac, imao je dosta.
Na stanici također nije bilo nikoga, pa ni tramvaja na vidiku. Stao je u sjenu čekališta i pogledao niz prugu.
~ Valjda će uskoro taj tramvaj. ~ poželio je. Naslonio se na vrući lim nervozno tapkajući nogom dok su minute sporo prolazile.
Pogledao je na sat i saznao da čeka već 15 minuta.
~ Oš da ti gatam? ~ trgnuo ga je kreštavi glas iza njegovih leđa.
Bila je to Ciganka karakteristično šarene odjeće i s maramom na glavi.
~ Skuhat će se. ~ bila je prva Zoranova pomisao.
~ Daj koju kunu, pa ću sve da ti kažem. Sve što će da ti se dogodi. ~ nastavi Ciganka.
~ Nemoj da me odbiješ. ~
~ Ajde, šišaj dalje. Nemam ja vremena za te gluposti. ~ reče Zoran osorno u namjeri da je se riješi.
~ Nemoj da budeš takav. Imam mnogo toga da ti kažem. Vidim ti u očima. ~ bila je uporna. Zoran se okrenuo i pogledao oko sebe. Na stanici nije bilo nikog osim njih, a niz tračnice ni naznake tramvaju.
~ Ajde ali brzo. ~ reče Zoran i ispruži ruku.
Ciganka je prihvatila ruku vrlo nježno i zagledala se u nju.
~ Vidim da si oženjen čovek. ~ započe.
~ Jel to vidiš iz dlana ili sa prstena. ~
~ Vidim da ste dugo zajedno ali nemate dece. ~ nastavila je kao da ga nije čula.
Zoran je slušao sa više zanimanja.
~ Ti svoju ženu veoma voliš ali moraš biti oprezan, vidim crnog muškarca uz nju.
~ Koga? ~
~ Muškarca, crne kose i zgodnog. Vidim da će on da vas rastavi na dugo vreme. ~
Zoran nije mogao da vjeruje.
~ Hoćeš reći da Vera ima drugog? Ma što to pričaš? ~
~ Rekoh ti, moraš da budeš oprezan jer će inače zlo da se dogodi. ~ nastavi Ciganka.
Zoran je povukao ruku kao da je opečena.
~ Evo ti 20 kuna i briši! Pričaš gluposti! ~ reče dajući joj novčanicu.
Ciganka je uzela novac i mrmljajući prešla preko ulice, zauzevši poziciju na uglu u očekivanju nove žrtve.
Zoran je sada bio još nervozniji.
~ Glupa Ciganka ~ razmišljao je ~ Priča gluposti. Istina da još nemaju djece ali to ništa ne znači. Vera da ima drugog? Svašta. Doduše, prije su se i češće seksali, no tu su krive i njegove smjene. Zeleni crv ljubomore i sumnje polako se budio.
~ Ili možda ipak? Pusti ti Cigane. Znaju oni. Tko zna što ona radi dok njega nema?
I ovo danas isto? Nije li baš ona insistirala da ode kupiti te tapete? Možda to ima kakve veze?~
Zeleni crv uvijao se sve više.
~ A da se vrati i provjeri? ~
Obrisao je znojno čelo rukom. Nije ni primijetio dolazak tramvaja. Vrata su se otvorila… i zatvorila. Zoran je gledao prema prozoru svog stana.
Rolete su bile spuštene ali to ne znači ništa. Vrućina je.
Prešao je ulicu i uputio se prema stanu, osjećajući se prilično djetinjasto.
~ Daj još koju kunu. ~ reče mu Ciganka. Prošao je uz nju bez riječi.
Kroz nepunu minutu došao je do ulaza u zgradu i zastao.
~ Što će reći? ~ pitao se ~ Reći će da je zaboravio karticu ili nešto slično.
U nekoliko brzih koraka prošao je stubište i došao do vrata stana. Zavukao je ruku u džep da izvadi ključ. Iz unutrašnjosti stana čuli su se glasovi. Verin i još neki – muški.
Zeleni crv polako je prerastao u zmaja.
Poput lopova, Zoran je polako otključao vrata, prošao predsoblje i zavirio prema dnevnom boravku iz kojeg se čuo smijeh. Nasuprot Vere sjedio je muškarac. Crne kose i prema Zoranovoj procjeni – zgodan. Vera je nosila tanku pamučnu majicu ispod koje su se nazirale bradavice.
Ponovo smijeh. Zmaj je rigao vatru.
Ušao je u dnevni boravak. Vera i muškarac gledali su ga s iznenađenjem.
~ Opa, voljeni mužić se vratio. ~ reče muškarac uz smiješak.
Zeleni zmaj je eksplodirao.
Zoran je prišao regalu, otvorio ladicu, izvadio službeni pištolj, repetirao ga i uperio u neznanca.
~ Neeee! ~ Vera ja vrisnula.
Njen vrisak nadjačao je prasak iz pištolja. Poput lutke na koncu, silina udara izvukla je muškarca iz stolice i bacila ga o zid. Drugi pucanj…treći…
Zoran je uperio pištolj u Veru.
~ Evo ti sad tvog jebača. ~ prosiktao je.
~ Zašto si…tvoj bratić…Australije…igrali kao djeca…jučer vratio… iznenaditi…
zašto? ~ razaznao je kroz jecaje.
Ostao je bez zraka. Pištolj je pao na pod. Doteturao je do prozora i nekako ga otvorio.
Udisao je zrak poput ribe na suhom, dok mu je srce luđački udaralo.
Na drugoj strani ulice, na uglu, Ciganka je – gatala.

[young]

Marina je nervozno gnječila prste. U prezagrijanoj čekaonici sjedilo je nekoliko pacijenata.
Neki bi šmrcali, neki kašljali a neki samo nijemo gledali u neku samo njima znanu točku.
Po tko zna koji put prebacila je nogu preko noge , pogledavajući prema vratima ordinacije.
Znala je napamet svako slovo na papirima nalijepljenim na vratima. Isto tako znala je napamet svaku reklamu za kreme protiv bolova sa zida čekaonice. Zašto je tako dugo unutra, pitala se. Njen suprug Mario ušao je prije dvadeset minuta. I još je unutra, a to nije dobro.
U zadnja dva dana napravio je sve pretrage, snimke, vadio krv i što sve ne.
Iz nalaza se nije moglo ništa iščitati. Zna samo da one zvjezdice znače nešto loše. I ti latinski nazivi.
Čovjek na stolici nasuprot čudno ju je gledao. Kao da je osjetio njezinu napetost. Ustala je i prošetala čekaonicom. Iz torbice je izvukla kutiju s cigaretama , na trenutak premišljala pa odustala. Vrata ordinacije su se otvorila i na njima je stajao Mario. Nekako stariji , učinilo joj se. Polako mu je prišla sa zebnjom dok je medicinska sestra je pozvala idućeg pacijenta.
Mario je polako klimnuo glavom. Marinina ramena spustila su se za nekoliko stupnjeva.
~ Koliko?…~ jedva je izgovorila.
~ Dva mjeseca. ~ odgovorio je ispod glasa.
Proučavala je svaku crtu na njegovom licu, svaku sjedinu u njegovoj kosi.
~ Samo…? ~
Mario je ponovo klimnuo glavom.
~ Da probamo kod drugog liječnika?~
~ Ništa ne bi značilo.~ odgovorio je rezignirano.
~ A novac? Jesi li ponudio novac? ~ zvučala je gotovo očajnički.
~ Ne bi imalo smisla.~
Nije imala više riječi.
~ Samo dva mjeseca…~ ponovila je kao jeka.
~ Da.~
~ A toliko je toga pred nama.~ rekla je tiho ~Toliko toga još nismo uradili. Nismo još ni stolariju postavili na kući, ni dječju sobu završili…~
~ Možda stignem u ta dva mjeseca.~
~ Nećeš.~
~ Ne.~
Stisnula je male šake i ljutito je udarila nogom u pod, gotovo u znak protesta.
~ Shit!~ uzviknula je ~ Znači samo dva mjeseca bolovanja i moraš na posao!~
~ Da ~
~ Shit ~ ponovila je.

[young]

Uspravna koraka Nensi je prilazom za dostavu prišla do velikih vrata sa stražnje strane hotela.
Uredno manikiranim prstom pozvonila je na dugme. Vrata su se otvorila i čovjek u bijelom mantilu iza njih nasmiješio se i pozdravio je . Poznavao ju je, kao i većina posluge u hotelu. Sa cerekom na licu odmjerio ju je od glave do pete.
~ Obriši sline!~ uzvratila je pozdrav.
Nensi nije bilo njeno pravo ime, već ono umjetničko. Bila je visoka i atraktivna i bila je , naravno, escort dama . Poslovala je u dva hotela, a posla i zarade na njeno zadovoljstvo, bilo je uvijek.
~ Tko je danas? Šeik ili rock zvijezda?~ upitao je, i dalje uz široki osmjeh na licu.
~ Jedan mali iz posluge.~ odgovorila mu je sarkastično.
Ušla je u dizalo i krenula na njoj već poznati kat. Soba broj 66, rekli su u «agenciji» i sigurno neki biznismen koji je doputovao na kongres. Diskretno je pokucala na vrata . Nije osjećala nikakvu tremu, već odavno ne. U zadnje dvije godine skupila je za stan i automobil a klijentela je bila čista i uredna, doduše sa malo čudnim prohtjevima. Vrata su se otvorila i na njima je stajao muškarac s ručnikom oko bokova, samo ručnikom. Pokretom ruke pozvao je da uđe. Brzim i vještim pogledom prošla je hotelskom sobom. Zamijetila je uredno složeno Armani odijelo, Samsonite aktovku i ono što joj se najviše svidjelo, kožni novčanik na ormariću.
Njen izraz lica poprimio je mazni izgled, njen pogled pretvorio se u živu vatru a tijelo u stroj za seks. A i muškarac je bio atraktivan, priznala je sama sebi. Obično su male debeljuce, ali ovaj je bio zgodan i dobro građen. Nije oklijevao. Njegove ruke već su bile na njoj. Klizile su vješto i gotovo neprimjetno skidale dio po dio njene odjeće. Uvijek je dopuštala da oni vode igru, tako se bolje zagriju i sve je brže gotovo. Ali ovaj je bio znalac. Njegove usne i jezik isprobavale su svaki novootkriveni dio njenog tijela. Gluma poput uzdaha ovaj put nije bila potrebna jer se doista uzbudila, što joj se nije dogodilo tko zna otkad. Zadrhtala je kad je došao do najosjetljivije točke, znajući što radi. Više nije mogla izdržati. Bacila se na njega.

Ležali su na krevetu, u znoju, dišući teško ali i spokojno.
~ Jebote! ~ rekao je muškarac.
~ Opa, ti si naš, što nisi rekao.~ iznenadila se Nensi.
~ A odakle bi bio? Dobra si, dobra .Wow! Ovo je bio super seks i zato ću ti dati popust.~
~ Popust? Ti meni?~
~ Nije baš po pravilima agencije ali odbit ću od svog dijela.!~ rekao je muškarac.
Nensi ga je gledala zbunjeno.
~ Zar nisi ti zvao Afroditu!?~
~ Afroditu? Ne, ja sam iz Srca, muške agencije.~
~ Koji ***** onda radiš ovdje!?~
Sad je muškarac gledao nju poprilično zbunjeno.
~ Zar ti nisi moja mušterija? Soba 66.~
~ Ja imam mušteriju ovdje.~ uzviknula je , skoro panično.
~ Pas mater.~ opsovao je, dograbio novčanik i izvukao cedulju, na trenutak gledao u nju a zatim je okrenuo.
~ 99! Soba 99!~
~ Marš van , majmune jedan glupi!~ bjesnila je ~ Može doći svaki čas!~
Muškarac je iskočio iz kreveta, na brzinu navukao hlače i košulju, psujući cijelo vrijeme.
Dograbio je sako i aktovku i izjurio iz sobe. Utrčao je u dizalo i pritisnuo gumb. Nervozno je tapkao nogom dok je čekao da se dizalo zaustavi. Začulo se tiho «dong» i vrata dizala su se otvorila. Prošao je lobijem hotela, namignuo recepcionaru, inače svom prijatelju i izašao na ulicu uz osmijeh na licu.
U sebi je likovao, jer ponovo mu je upalilo, kao i uvijek. Ovo mu je bio najlakši i najjeftiniji način da dođe do vrhunskih komada i odličnog seksa. Pogledao je na sat. Imao je još sat vremena da se vrati kući, svojoj ženi i djeci.