Mržnja prema majci...

[radical change]

Otvaram temu prvenstveno pokušavajući posvjestiti narav mog odnosa sa majkom, a nadam se da će se i drugi prepoznati i uključiti u temu.

Mali uvod c/p:
Psihijatri i psiholozi često govore da je utjecaj majke na psihički razvoj djeteta jedna od najznačajnijih, a svakako najeksploatiranijih tema u psihologiji. Kvaliteta emocionalne veze između majke i djeteta, prema teorijama razvojne psihologije, određuje kasniji odnos osobe prema sebi samoj, ali i prema svijetu oko sebe. Na samom početku majka i dijete predstavljaju jedinstvo u kojem je dijete apsolutno ovisno o majci. Stručnjaci vole reći da je ono što dijete vidi u očima svoje majke upravo ono samo. Majka djeluje kao zrcalo koje empatijski reflektira različita dječja raspoloženja i na taj način uvodi dijete u njegov unutarnji svijet. Ono što majčino lice iskazuje daje djetetu potvrdu njegovog postojanja.Velika je to odgovornost postavljena pred naše majke. Roditeljstvo i odgoj djeteta zbog svog prirodnog slijeda čine se ponekad kao jedna od najjednostavnijih stvari na svijetu, ali su zapravo najodgovornije životne uloge koje očekuju većinu ljudi. Moramo biti svjesni da smo donekle robovi vlastitog nasljeđa, pa tako ni majke ne mogu izbjeći da u svoje veze s djetetom unesu sličnosti kakve su roditelji imali s njima. Primjerice majka koja je sigurna u svoju seksualnost pomoći će kćeri da prihvati svoju vlastitu ženstvenost, dok će isto tako znati primiriti svoju urođenu posesivnost prema sinu i otvoriti put sinovog poistovjećivanja sa čvrstom figurom oca koja mu je potrebna za zdrav razvoj.

Prođimo check listu koliko zapravo zamjeramo svojoj majci;

1. Draga majko, nisi me dovoljno grlila, mazila i ljubila.
2. Draga majko, uvijek si me više kritizirala, nego hvalila.
3. Draga majko, savjeta i prodika je uvijek bilo, ali jesi li me slušala?!
4. Draga majko, obećanje ipak nije ludom radovanje?!
5. Draga majko, tvoje kazne uvijek su mi teško padale.
6. Draga majko, uvijek sam ja bio/la dežuran krivac.
7. Draga majko, ‘volim te’ su dvije riječi koje znače najviše na svijetu.


Neki će naravno odgovoriti na jedan, a neki na svih 7 odgovora poput mene..
U svakom slučaju moj problem jest što mržnju prema majci nikad nisam posvjestio, očito je prekrivena naučenim obrascem da bezuvjetno štitim svoju majku kao slabu odnosno žrtvu, i snažnim osjećajem krivnje ako o majci razmišljam na negativan način. Ovu važnu temu ću morati osvjestiti na psihoterapiji. Ponajviše me fascinira što druge osobe oko mene, a ponajviše moja partnerica zna preciznije opisati narav mog odnosa sa majkom od mene samog..

Kakav su Vaša iskustva..?

[brzi gonzales]

Ta "check lista" koju si stavio mi nema nekog smisla. Potiče daljnje zamjeranje, a ne ukazuje na rješavanje.
Kažeš da mržnju nisi nikad osvijestio, nije mi jasno kako onda znaš da baš to prema njoj osjećaš? Moguće je da joj jedino zamjeraš u određenoj mjeri.

[radical change]

brzi gonzales kaže:

Ta "check lista" koju si stavio mi nema nekog smisla. Potiče daljnje zamjeranje, a ne ukazuje na rješavanje.
Kažeš da mržnju nisi nikad osvijestio, nije mi jasno kako onda znaš da baš to prema njoj osjećaš? Moguće je da joj jedino zamjeraš u određenoj mjeri.

Oprost roditelju je proces za koji treba sazrjeti. Oprostiti ne možeš dok ne postaneš svjestan onoga što roditelju zamjeraš, moraš izbaciti bol iz sebe van, bol koja uzrokuje anksiozna stanja recimo i osvjestiti zašto su se roditelji tako ponašali. Tek kada sebe "izlječiš" od loših emocija koje su duboko potisnute tek tada možeš ići u proces oprosta i prihvaćanja roditelja takvih kakvi jesu..
Gle taj osjećaj kakav god jest izrazito je jak i dominirajuć, da li se radi o ljutnji, mržnji, zamjeranju ili nečem četvrtom to tek trebam otkriti..
Kod mene je karakteristično što mi je majka bila izrazito manipulativna u ulozi žrtve. Otac je po cijele dane radio i bježao u posao, skrbio je o obitelji, ja sam često kao djete bio u sukobu snjim.. A majka je bila izrazito manipulirajuća prema ocu, sa velikim izljevima agresije, njega je optuživala za probleme obitelji i vlastite probleme, pokušavala je od njega napraviti nesposobnu i bezosjećajnu figuru. U tom je procesu naravno koristila metode jakog nabijanja krivnje, agresiju, manipulaciju. Obzirom da sam ja odrastao uglavnom uz majku sjećam se da sam zauzimao zaštitički stav prema majci.
I tu se sada javlja problem, obzirom da sam od majke konstantno tražio ljubav
i nisam ju dobio, već učestalu manipulaciju, ponižavanje i izljeve agresije, postavlja se pitanje što sam ustvari osjećao prema majci, i zašto sam joj opet čuvao leđa u skukobu s ocem. Ima li to veze sa Edipom ili činjenicom da osim nje takve kakve nisam imao drugog izbora i bolje roditeljske figure? Taj odnos je u svakom slučaju bio bolestan i ovisnički, ali i jedini mogući za mene u to vrijeme. Danas sa ocem imam daleko bolji odnos nego sa majkom, smatram se izmanipuliranim, i smatram da otac nije zaslužio takav tretman, nije bio loša osoba već naprotiv pokušavao je sačuvati obitelj. Smatram da ocu nisam trebao toliko zamjerati, nije znao ni mogao drugačije. No problem majke se tek otvara u mojoj priči, taj odnos je duboko patološki...

[brzi gonzales]

radical change kaže:

Oprost roditelju je proces za koji treba sazrjeti. Oprostiti ne možeš dok ne postaneš svjestan onoga što roditelju zamjeraš, moraš izbaciti bol iz sebe van, bol koja uzrokuje anksiozna stanja recimo i osvjestiti zašto su se roditelji tako ponašali. Tek kada sebe "izlječiš" od loših emocija koje su duboko potisnute tek tada možeš ići u proces oprosta i prihvaćanja roditelja takvih kakvi jesu..

Ne bih taj proces nazvala oprostom već razumijevanjem i prihvaćanjem događaja.
Oprost podrazumijeva zaborav, a to nije posve moguće.

Gle taj osjećaj kakav god jest izrazito je jak i dominirajuć, da li se radi o ljutnji, mržnji, zamjeranju ili nečem četvrtom to tek trebam otkriti..

Dominirajući u smislu da ti stvara probleme u životu općenito, ljubavnom životu?

Taj odnos je u svakom slučaju bio bolestan i ovisnički, ali i jedini mogući za mene u to vrijeme. Danas sa ocem imam daleko bolji odnos nego sa majkom, smatram se izmanipuliranim, i smatram da otac nije zaslužio takav tretman, nije bio loša osoba već naprotiv pokušavao je sačuvati obitelj. Smatram da ocu nisam trebao toliko zamjerati, nije znao ni mogao drugačije. No problem majke se tek otvara u mojoj priči, taj odnos je duboko patološki...

Dijete se veže za onoga tko mu je najbliži, najprisutniji.
Nije ni tvoj otac, prema napisanome, bez krivnje. On se micao dok je tebe s njom ostavljao.

[missymaya]

Moja je majka isto bila u ulozi zrtve. Sad sam ja preuzela tu ulogu. To sam tek nedavno shvatila! Mrzim li je? Ne. Nije bila manipulatorica niti agresivka, no ostala je sa covjekom, mojim ocem, jer nije mogla otici. Tijekom djetinjstva, sjecam se, cesto sam zeljela da me nema kako bi ona bila sretna (jer da se nisam rodila, ona bi se razvela, tako sam si ja to tumacila u glavi). Volim te nikad nisam cula ni od jednog roditelja, najdalje sto je moj otac bio sposoban reci bilo je 'ljubim te' nakon sto sam skoro umrla. Majka mi je govorila 'volim te i zato to radim' (to sam osjecala kao uvjetovanje, ona radi to nesto jer me voli pa bih i ja trebala za nju nesto za uzvrat napraviti). Nju nikad nisam u potpunosti prebolila jer mi je bila potrebna a nije je bilo u onom smislu u kojem mi je trebala. Bila sam i uzasno uzasno ljubomorna na sve moje prijateljice i rodake koji su s njom mogli pricati o svemu. Ja ni o cemu. Da sam ikad dosla, najvjerojatnije bi me saslusala no nikad sama nije nista inicirala. Ako bih imala problem u skoli, dovela bi mi instruktora za taj predmet. No nikad me nije pitala kako se osjecam. Ako bih i rekla nesto sto zelim, odmahnula bi rukom i rekla 'ma ti zelis. Do kad?'. Kroz pubertet sam prolazila sama. Sjecam se koliko sam bila nesigurna a nikad je nije bilo dovoljno blizu da vidi koliko sam jadna. Kad sam skoro u potpunosti prestala jesti (zivjela sam na 20 dag muslija dnevno uz mlijeko jer sam se osjecala 'debelo' s 180 cm i 60 kg), odvela me jednom psihijatru i kad je ona rekla da mora doci i otac, vise nismo isli, a ja sam pocela jesti. Uzasno malo ali vise nego ranije (i danas strajkam gladu kad sam ljuta pa tako znaju proci i po tri dana da ne jedem).
No ne mogu reci da je mrzim. Samo mogu reci da je bila nesretna i to prenjela na mene tako da ja dan danas ne znam uzivati u onom sto imam

[8472]

Mi u Kršćanskoj kulturi smo robovi semantike u stilu "oprosta", "žrtvovanja", "iskupljenja", "pomirenja"...


Ali semantika je jedno, a naši osjećaji drugo. Ono što smatramo da su drugi uradili nama je je druga priča.
Mi ne možemo promijeniti druge, niti stvari koje su se desile.
Možemo promijeniti samo sebe. Svoj pristup, svoje osjećaje.

Ako ti semantički riječ "oprost" diže tlak, onda ćeš teško "oprostiti", jer u stvari ne radi se o opraštanju već o razriješavanju vlastitih osjećaja i misli o određenoj osobi, djelu, situaciji itd.


"Oprostiti" se može na način da ti postanje irrelevantno. Potpuno nebitno. Ne mora značiti zaboravljeno. Ali nebitno na način da ne utječe na tvoje emocije i daljnji tijek života.

Ali ako se iza "oprosta" skriva osjećaj potrebe za osvetom, žaljenjem, potrebnom pažnjom, opet kažem, teško da će do oprosta doći.

"Oprost" se u našoj kulturi provlači kao "ne naše djelo", već tuđe, tuđa odluka.
Ono, karikiram, dođeš, ispovjediš se i sve ti je oprošteno. Nisi uložio nikakav napor u to i nije "do tebe", već te neko drugi razriješio grižnje savjesti.
Puno je lakše kada neko drugi umjesto tebe odradi nešto što ti je teško.

Ali kada trebamo sami svojom voljom oprostiti, onda je to malo dublji zahvat, prilikom kojega trebamo biti prvo iskreni sami sebi. Što želimo i ono, stvarno iskreno. Bez samoskrivanja iza emocija. I tek kada (vraćam se na početak) nam postane nebitno, možemo reći da smo oprostili.

Evo da karikiram na primjeru. "Pao nam je list sa drveta na rame, možda nam je u tom trenutku pokvario selfi sliku, ali nam je totalno nebitan i odmah smo mu oprostili, jer je cijela stvar ionako nebitna, i zabole me za jedan list i za jednu sliku".
Nakon par minuta sve postane nebitno.

Znam "jedna je mama", a lišća ima na pretek... Ali koncept je isti. Razlika je samo u našoj dubljoj povezanosti sa jednim od navedenih i emotivnom involviranošću.

[8472]

radical change kaže:

1. Draga majko, nisi me dovoljno grlila, mazila i ljubila.
2. Draga majko, uvijek si me više kritizirala, nego hvalila.
3. Draga majko, savjeta i prodika je uvijek bilo, ali jesi li me slušala?!
4. Draga majko, obećanje ipak nije ludom radovanje?!
5. Draga majko, tvoje kazne uvijek su mi teško padale.
6. Draga majko, uvijek sam ja bio/la dežuran krivac.
7. Draga majko, ‘volim te’ su dvije riječi koje znače najviše na svijetu.

Ajde postavi sebi ova pitanja za dvjesto godina....
Da li će biti bitna?
Neće, jer ni tebe ni nje neće biti.

Ili, da li se Upuhlum iz Zimbabwea brine zbog ovih tvojih pitanja? Ne. Zabole ga. Da li se svemir brine zbog toga?

Da li se tvoja majka brine zbog toga?

To su samo tvoji osjećaji. Ako tražiš mir, trebaš raščistit svoje osjećaje i naći mir u samom sebi.

[8472]

Ali pitanje je, što ti želiš?

[descender]

radical change kaže:

..Smatram da ocu nisam trebao toliko zamjerati, nije znao ni mogao drugačije..

S majkom je ista stvar (?).
Ljudi se prvenstveno sa sobom snalaze (bore) kako znaju i umiju. Kroz taj/takav, konstantno kaosni odnos sa sobom (unutar sistematskog uvjetovanja), dijele (prenose) neki; jedini moguć.. u zadanom trenu; "derivat sebe", varijablu sebe.. s drugima.. na druge. Iracionalno; bespotrebno, besmisleno (prolongirana šira percepcija).. je upirati prstom u nekoga tko je ovakva ili onakva (slobodna volja odabira?) žrtva. Ono što ga čini žrtvom, možda je nešto za upiranje prstom.. ljutnju, agresiju.... No to je sizifovski pothvat, pa je po percepciji istog jednostavnije uhvatiti se nečeg konkretnog (žrtve).. za (prebacivanje odgovornosti) krivnju. Sasvim jednostavni procesi, do srži sjebanog sistema. Pakao je repeticija.
Za iskreni oprost, potrebno je shvatiti nekoga iz njegove perspektive (od kada je učio hodati (možda i prenatalno), do "današnjeg" dana); a ne iz svoje interpretacije bazirane na fragmentima onoga što isti ispoljava (ne nužno ono što je, bi htio biti da može....) prema van. Pošto je to nemoguće, umjesto "oprostiti nekome" - radi svojeg "čišćenja" (korist oprosta (?)) - možda bi bilo bolje prihvatiti ga kao takvog kakav je. Samo (još) jedna žrtva, žrtvovana na oltaru (paleta šarenih boja, mirisa, okusa..) iskustva života.

[Muškica]

descender kaže:

Za iskreni oprost, potrebno je shvatiti nekoga iz njegove perspektive ; a ne iz svoje interpretacije bazirane na fragmentima onoga što isti ispoljava (ne nužno ono što je, bi htio biti da može....) prema van. Pošto je to nemoguće, umjesto "oprostiti nekome" - radi svojeg "čišćenja" (korist oprosta (?)) - možda bi bilo bolje prihvatiti ga kao takvog kakav je. Samo (još) jedna žrtva, žrtvovana na oltaru (paleta šarenih boja, mirisa, okusa..) iskustva života.

Složih se.

Radical...ja mislim da si ti sasvim dovoljno osvijestio i posvijestio i razumio prirodu svojih frustracija. To bi bilo to.
The End.

Sad je došlo vrijeme da prihvatiš mamu.
Rekla bih da je to najteži dio priče. Čak bi se usudila reći da je to ljubav.

[radical change]

Hvala na odgovorima i mišljenjima..

missymaya kaže:

Moja je majka isto bila u ulozi zrtve. Sad sam ja preuzela tu ulogu. To sam tek nedavno shvatila! Mrzim li je? Ne. Nije bila manipulatorica niti agresivka, no ostala je sa covjekom, mojim ocem, jer nije mogla otici. Tijekom djetinjstva, sjecam se, cesto sam zeljela da me nema kako bi ona bila sretna (jer da se nisam rodila, ona bi se razvela, tako sam si ja to tumacila u glavi). Volim te nikad nisam cula ni od jednog roditelja, najdalje sto je moj otac bio sposoban reci bilo je 'ljubim te' nakon sto sam skoro umrla. Majka mi je govorila 'volim te i zato to radim' (to sam osjecala kao uvjetovanje, ona radi to nesto jer me voli pa bih i ja trebala za nju nesto za uzvrat napraviti). Nju nikad nisam u potpunosti prebolila jer mi je bila potrebna a nije je bilo u onom smislu u kojem mi je trebala. Bila sam i uzasno uzasno ljubomorna na sve moje prijateljice i rodake koji su s njom mogli pricati o svemu. Ja ni o cemu. Da sam ikad dosla, najvjerojatnije bi me saslusala no nikad sama nije nista inicirala. Ako bih imala problem u skoli, dovela bi mi instruktora za taj predmet. No nikad me nije pitala kako se osjecam. Ako bih i rekla nesto sto zelim, odmahnula bi rukom i rekla 'ma ti zelis. Do kad?'. Kroz pubertet sam prolazila sama. Sjecam se koliko sam bila nesigurna a nikad je nije bilo dovoljno blizu da vidi koliko sam jadna. Kad sam skoro u potpunosti prestala jesti (zivjela sam na 20 dag muslija dnevno uz mlijeko jer sam se osjecala 'debelo' s 180 cm i 60 kg), odvela me jednom psihijatru i kad je ona rekla da mora doci i otac, vise nismo isli, a ja sam pocela jesti. Uzasno malo ali vise nego ranije (i danas strajkam gladu kad sam ljuta pa tako znaju proci i po tri dana da ne jedem).
No ne mogu reci da je mrzim. Samo mogu reci da je bila nesretna i to prenjela na mene tako da ja dan danas ne znam uzivati u onom sto imam

Kako si se ti osjećala u svojoj obitelji tako sam se identično i ja osjećao dok napokon nisam smogao snage otići iz tog bolesnog odnosa i izboriti se za sebe. Bio sam kao živi zombi koji se nije imao snage suočiti sa sobom i sve osjećaje je trpao u sebe. Nisam se imao kome povjeriti kada mi je bilo najteže, apsolutno nisam imao nikoga. Kada bi smogao snage i rekao majci ili ocu kako se osjećam njihova reakcija je bila u stilu: ti stvarno nisi normalan, što to govoriš, odvest ću te psihijatru (psihijatar je bio rezerviran za najgore luđake). Sve se rješavalo dernjavom, uvredama, ponižavanjem i batinama. Otac i mati su bili kao pas i mačka, satima bi jedno drugom izgovarali najgore uvrede koje si netko uopće može zamisliti, otac je bio dominantniji i hladniji pa je svoj bijes iskaljivao ponižavanjem a ona je bila histerična, agresivna, sklona plaču i najtežim uvredama. Naravno prema vani smo svi glumili idealnu obitelj koja se neizmjerno voli i poštuje. Imali smo bolesnu potrebu da se unatoč svim lošim emocijama ovisnički držimo zajedno, sva ta sranja smo imam osjećaj doživljavali kao nužan put, muku da bi nam bilo bolje, ne znam. Ja sam živio u očekivanju Godota, sanareći o boljem svijetu i sretnijem životu tamo negdje jednog dana u budućnosti...
Iz takvog bolsnog odnosa nakon evo 15,20 godina ne znaš što zapravo osjećaš, no sklon si anksioznosti koja ti utječe na život pa si moraš kopati po prošlosti. Većinu toga sam duboko potisnuo da bih mogao živjeti i ostvariti se u životu, više se ne sjećam koliko mi je bilo teško ali neki vrag u meni neprestano ruje i izaziva napade tjeskobe bez nekog konkretnog razloga.
Da li mrzim majku danas, ne bih rekao, više sam jako bijesan na nju. Da li sam ju mrzio ranije, ne znam, teško da nisam, jer nekoga sam morao mrziti zbog svega lošeg što mi se događalo u životu, možda je prava istina da sam u nemogućnosti da izrazim negativne osjećaje prema ocu i majci (za inat bih dobio automatski ukor i batine) jednostavno krenuo u strašnju mržnju prema samom sebi i svijetu oko sebe...

8472 kaže:

Ajde postavi sebi ova pitanja za dvjesto godina....
Da li će biti bitna?
Neće, jer ni tebe ni nje neće biti.

Ili, da li se Upuhlum iz Zimbabwea brine zbog ovih tvojih pitanja? Ne. Zabole ga. Da li se svemir brine zbog toga?

Da li se tvoja majka brine zbog toga?

To su samo tvoji osjećaji. Ako tražiš mir, trebaš raščistit svoje osjećaje i naći mir u samom sebi.

Ma boli mene čuna za majku i oca, kao što njih boli za mene iskreno, njima je do njihovih sebičnih težnji, oni su toliko nezreli da ne znaju voljeti... ja pokušavam rješiti probleme sa samim sobom, kako izbaciti negativne emocije skupljanje 35 godina duboko u sebe, i kako živjeti neopterećeno...

descender kaže:

S majkom je ista stvar (?).
Ljudi se prvenstveno sa sobom snalaze (bore) kako znaju i umiju. Kroz taj/takav, konstantno kaosni odnos sa sobom (unutar sistematskog uvjetovanja), dijele (prenose) neki; jedini moguć.. u zadanom trenu; "derivat sebe", varijablu sebe.. s drugima.. na druge. Iracionalno; bespotrebno, besmisleno (prolongirana šira percepcija).. je upirati prstom u nekoga tko je ovakva ili onakva (slobodna volja odabira?) žrtva. Ono što ga čini žrtvom, možda je nešto za upiranje prstom.. ljutnju, agresiju.... No to je sizifovski pothvat, pa je po percepciji istog jednostavnije uhvatiti se nečeg konkretnog (žrtve).. za (prebacivanje odgovornosti) krivnju. Sasvim jednostavni procesi, do srži sjebanog sistema. Pakao je repeticija.
Za iskreni oprost, potrebno je shvatiti nekoga iz njegove perspektive (od kada je učio hodati (možda i prenatalno), do "današnjeg" dana); a ne iz svoje interpretacije bazirane na fragmentima onoga što isti ispoljava (ne nužno ono što je, bi htio biti da može....) prema van. Pošto je to nemoguće, umjesto "oprostiti nekome" - radi svojeg "čišćenja" (korist oprosta (?)) - možda bi bilo bolje prihvatiti ga kao takvog kakav je. Samo (još) jedna žrtva, žrtvovana na oltaru (paleta šarenih boja, mirisa, okusa..) iskustva života.

Prihvaćanje njih kakvi jesu je veliki korak kojeg radim, ali je mnogo lakše kada ih više ne smatraš autoritetom pred kojim se treba pokoravati već kao dvoje nezrelih i jako nesigurnih ljudi koji su pokušali podignuti djecu kako su znali i umjeli. Djecu na žalost danas može imati svaka budala...

Miškica kaže:

Složih se.

Radical...ja mislim da si ti sasvim dovoljno osvijestio i posvijestio i razumio prirodu svojih frustracija. To bi bilo to.
The End.

Sad je došlo vrijeme da prihvatiš mamu.
Rekla bih da je to najteži dio priče. Čak bi se usudila reći da je to ljubav.

Nisam ja Miškice posvjestio još ništa, ja samo vidim oca i mater napokon u realnom svjetlu, bez idealiziranja i straha, napokon sam odrastao u psihičkom smislu. No ne mogu vidjeti sebe, ne poznam svoje negativne osjećaje, porive, razlog mazohizmu, razlog anksioznosti i slično...

[Muškica]

[QUOTE=radical change;57885341]Hvala na odgovorima i mišljenjima..

Ma boli mene čuna za majku i oca, kao što njih boli za mene iskreno, njima je do njihovih sebičnih težnji, oni su toliko nezreli da ne znaju voljeti... ja pokušavam rješiti probleme sa samim sobom, kako izbaciti negativne emocije skupljanje 35 godina duboko u sebe, i kako živjeti neopterećeno...

Mislim da te ne boli čuna. Jer da te boli, ne bi otvarao temu.
Baš mislim da si ne možeš objasniti zašto te ne boli čuna kada bi te trebala boliti. Ne, ne bi te trebala boliti jer si zdrava osoba.

Prihvaćanje njih kakvi jesu je veliki korak kojeg radim, ali je mnogo lakše kada ih više ne smatraš autoritetom pred kojim se treba pokoravati već kao dvoje nezrelih i jako nesigurnih ljudi koji su pokušali podignuti djecu kako su znali i umjeli. Djecu na žalost danas može imati svaka budala...

Baš si to dobro sad opisao. To je to. Nema povrh niti dublje niti skriveno za osvijestiti. Treba prihvatiti.

Nisam ja Miškice posvjestio još ništa, ja samo vidim oca i mater napokon u realnom svjetlu, bez idealiziranja i straha, napokon sam odrastao u psihičkom smislu. No ne mogu vidjeti sebe, ne poznam svoje negativne osjećaje, porive, razlog mazohizmu, razlog anksioznosti i slično...

Kako nisi? Ama jesi!
Možda imaš očekivanje da ćeš nekim osvještavanjem koje nisi osvijestio, konačno posložiti kocke. Nećeš. O tome se i radi. Treba prihvaćati svaki dan iznova.

Ovo što veliš o svojoj tamnoj strani je sasvim ljudski.
Anksioznost, mazohizam.....pa kaj?
To je tvoj "tamni dio" kako ja to zovem.
Svi ga imamo.
Umijeće života je staviti "pod uzde" tamni dio. Znati kad ćeš ga nahraniti, a kada ćeš mu se oduprijeti.

Ja sam stekla dojam po tvojim upisima da si itekako svjestan i pametan.

[descender]

radical change kaže:

Prihvaćanje njih kakvi jesu je veliki korak kojeg radim, ali je mnogo lakše kada ih više ne smatraš autoritetom pred kojim se treba pokoravati već kao dvoje nezrelih i jako nesigurnih ljudi koji su pokušali podignuti djecu kako su znali i umjeli. Djecu na žalost danas može imati svaka budala..

Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije prepoznao kao apsolutnu budalu. Ako i ima, onda isti/a samo (još) nije došao (spreman) do "trenutka spoznaje". Zrelost je moguće, zajednički nazivnik za niz takvih trenutaka "lucidnosti". Sumiranjem ih moguće neke nove, do maloprije nedostupne percepcije, kuta gledanja.. iz kojeg se možda moguće naziru realniji obrisi, crte razgraničenja između vlastite "gluposti/pameti". Ili nedostatka crte razgraničenja.. konstantne isprepletenosti.. suludosti svojih određenih, krajnje dugotrajnih, moguće bespotrebnih (ništa nije bez potrebe) uvjerenja, opetovanog učenja pa narednog namjernog zaboravljanja.... Trenutna suvislost (svaka "ne/ispravnost, pozitiva/negativa, zamjeranja/opraštanje...".. kao derivat..) samo je trenutno programirana (služi svrsi) racionalizacija, bazirana na više-manje trenutno modeliranim i prilagođenim sjećanjima, nečega što je u samom začetku vjerojatno bilo kako iskrivljena, tako i potrebita interpretacija; tadašnjeg trena.... "Zrelost" samo kao manifestacija primjetnosti opetovanog patterna. Ne kao konstanta, već kao i sve ostalo. Intenzivnije i manje intenzivnije u intervalima.. ovisno o potrebi trena............

Svi smo mi (svake) budale.... nikad odrasla djeca, nikad odrasle djece....

[8472]

radical change kaže:

Ma boli mene čuna...

eh...

Da nas sve ovdje boli čuna za one za koje mislimo da nas boli, ne bi pisali tu i prekapali po ovome.


Mene iskreno boli čuna za vegetarijanstvo i nisam nikad još išla na podforum o vegetarijanstvu jer stvarno zaboleme za to.



Tako da, daj si priznaj.... Priznaj prvo sebi, tek onda ćeš moći napraviti korak dalje.


Kako hendlat prikupljene emocije? To je jedan aspekt, nego tebe vjerojatno muči i ono kako hendlat njih sve dalje u budućnosti, od sad pa na dalje...?

[devaa]

Ne mogu reci da mene nekad kritike i galama moje majke nisu naljutile, povrijedile.. Cak i nekad bile besmislene.. No uz oca koji ju je 1x udario preda mnok dok sam imao 4 god, kao alkoholicar kakav je bio ( bogu hvala vise nije ).. Ne mogu ti izkritizirat mamu, ali ukratko ti mogu opisat oca.. Od toga da je bio jamac za kredit jednoj osobi kojoj nije trebao 8000€ do toga da je to mojoj mami priznao nakon god dana, kada je ta osoba prestala placat kredit jer nije imala para i kad je on njemu znao reci da mora platit ratu jer mi nemamo od kud ta je osoba znala bacat prijetnje da ce ih prestat placat ak ga budemo napadali.. Bila je i podstanar u nasem stanu uopce vam ne zelim postat slike da je porusio zidove, parket, kupaonu izbacio nase krevete i kauceve i sl.. Uz taj kredit, to je isto moj otac nakon god priznao mojoj mami..

I tako je imao epizode svakih 2 god da napravi pizdariju da ode u enormne minuse, kredite koje je priznao kada ih vise sam nije mogao placati.. To su za nekoga mali novci, ali nama su bili veliki kada jednoj odrasloj osobi sa placom tada od 6500kn jedva ostane za gablec od minusa i kredita koje je nagomilao.. Naravno kada ih nije mogao sam pokriti vise onda je priznavao mojoj mami.. Izmedu svih tih epizoda da je kupio auto pa ga je covjek prevario i vratio mu na kraju novce doduse 80% jer je moja mama poludila na to i reagirala, do kolekcije CD-a od 5000€ koju je kupio otpremninom kada je dobio otkaz.. Kada je dobio kritiku na svoje postupke onda su njegovi odgovori bili to su moje kartice, moji novci, moje stvari.. Sve je u principu bilo njegovo dok je to njegov bankovni racun mogao podmirivat kad je doslo sranje e onda su problemi bili nasi.. Cak se i pokusao ubit dok sam ja imao 14 god i to nam je na Uskrsno jutro priustio davne 2006..

Tako da kaj se tvog posta pise mogu se podispovijecit, ali na musku stranu roditeljstva.. Sto se tice moje izmucene izmorene i umorne majke.. Ja ti samo mogu reci koliko god da je puta bila mozda nefer prema meni svojim postupcima i rijecima.. Ja joj to ne mogu zamjerati jer mi je uvijek priustila vise nego sebi.. Jer je isla gladna na posao da bi meni za gablec dala zadnje novce s kojima sam ja sebi na sramotu znao cigarete kupovat.. Toliko sam ju puta razocarao jer sam sam bio nezadovoljan i nesretan situacijom u mojoj kuci.. I nakon svih pizdarija koje sam ukratko ovdje opisao glede mog oca, a bilo ih je jos i jos uvijek ih ima.. Ja umjesto da sam joj bio podrska ja sam joj samo odmagao.. Svojim glupostima u skoli, markiranjem i sl.. Taman sam upisao fax kada sam se predozirapo ecstasyem i umalo umro nakon toga.. Tolike suze je prolila radi mene, oce i ostalog.. Da ti ja sad ovdje jednostavno nemam srca napisati za sve "lose stvari" koje je ona meni "priustila".. Jer sam ja razocarao nju, sebe i zivot.. Ne da je zivot razocarao mene, nego sam ja razocarao zivot..

Volim svoju mamu najvise na svijetu i sada sa 24 god vidim koliko sam glup i nezahvalan bio i koliko jos uvijek jesam.. I ne znam sta bih ti rekao na check listu.. Mozda da joj dovoljno ne zahvaljujem na ljubavi, odricanjima i ostalom koliko to zasluzuje i da joj dovoljno ne govorim da ju volim koliko to zasluzuje cuti..

Promjetio sam da si napisao da te boli cuna za njih.. Mozda i to je istina, ali da ti sutra dodu sa informacijom od doktora da jedno od njih boluje od teske bolesti ( mislim da svi znate na koju mislim, ne volim ju izgovarat ) dali bi se tvoja izjava promijenila, rasplamsala osjecaje i neke davne lijepe uspomene koje vjerujem da imas sa njima ? Dali bi pocelo zaljenje za svim rijecima mrznje i nezahvalnosti koje si im izgovorio ili pomislio da izgovoris.. Vjerujem da covjeka mjenjaju samo 2 "stvari" bolest i ljubav.. I vjerujem da sam mozes prosudit sta oboje u glavi donose..

Po tvojim postovima i komentarima sam shvatio da si jako inteligentan covjek, naravno ne znam tvoju cijelokupnu situaciju sa roditeljima.. Ali zapamti samo ovo vise cvijeca dobivaju umrli, nego zivi.. Zasto ? Jer je zaljenje vece od zahvalnosti.. Poslozi situaciju u sebi sam sa sobom i porazgovaraj sa njima, da jednog dana kada odu, ne nosis cvijece sa tjeskobom u prsima i knedlom u grlu.. Ako sam otisao predaleko sa svojim izjavama unaprijed se ispricavam svima.. Procitao sam post, ne bas sve kometare..

[jelich]

Masa ljudi koji imaju problem sa majkom, kasnije imaju problema sa intimnosti (nemogu se emocionalno vezati, neki su promiskuitetni, neki ni neznaju što je zaljubljenost),, dosta je to povezano sa psihom..Dijete dotične majke osjeća prezir prema njoj, dok dotična majka misli da je dala najviše ljubavi svom djetetu.

Tu dolazimo do velikog besmisla i nepotrebnosti otkrivenja dotične majke, jer dotična majka nije svjesna svog "bolesnog" ponašanja...a dijete i dalje želi dobiti nešto što nije dobilo od majke od drugih osoba, od drugih partnera od drugih situacija.

zaključak, vrlo često neželim biti majka da slučajno nebi bila poput svoje majke, ali treba se boriti, i nastojat misliti da nećemo biti kao naši roditelji, ali te šanse su minimalne, i najčešće preuzimamo obrasce ponašanja poput njih

[lozinka1]

Ja sam pitao svog oca jel mu se sviđalo kada ga je otac tukao? Odgovor je da mu se to nije sviđalo (pazi iznenađenja?). Naravno da sam, logično postavio slijedeće pitanje: a zašto si ti onda mene tukao? Odgovora nije bilo, a i da je sigurno bih ja bio krivac. To su ljudi bolesni u glavu, zatucani, primitivni i sebični.

[Pigsy]

brzi gonzales kaže:

Oprost podrazumijeva zaborav, a to nije posve moguće.

Ne podrazumijeva - oprost i zaborav su dvije različite stvari. Možeš utjecati na to što ćeš oprostiti, ali ne možeš utjecati na to što ćeš zaboraviti. Želim reći - možeš oprostiti i bez da zaboraviš

[radical change]

Samo ću se na neke komentare osvrnuti...

Miškica kaže:

Mislim da te ne boli čuna. Jer da te boli, ne bi otvarao temu.
Baš mislim da si ne možeš objasniti zašto te ne boli čuna kada bi te trebala boliti. Ne, ne bi te trebala boliti jer si zdrava osoba.

Baš si to dobro sad opisao. To je to. Nema povrh niti dublje niti skriveno za osvijestiti. Treba prihvatiti.

Kako nisi? Ama jesi!
Možda imaš očekivanje da ćeš nekim osvještavanjem koje nisi osvijestio, konačno posložiti kocke. Nećeš. O tome se i radi. Treba prihvaćati svaki dan iznova.

Ovo što veliš o svojoj tamnoj strani je sasvim ljudski.
Anksioznost, mazohizam.....pa kaj?
To je tvoj "tamni dio" kako ja to zovem.
Svi ga imamo.
Umijeće života je staviti "pod uzde" tamni dio. Znati kad ćeš ga nahraniti, a kada ćeš mu se oduprijeti.

Ja sam stekla dojam po tvojim upisima da si itekako svjestan i pametan.

U pravu si Miškice, vjerojatno sebe tješim da me boli čuna jer me ne boli. Žao mi je što se ta priča morala tako odigrati i svejedno mi je jako stalo da im je dobro i da su sretni, bar daleko od mene, ljut sam na njih ali im ne želim zlo..
Zapravo nemam blagog pojma što osjećam osim eksplozije anksioznosti kad na njih pomislim, jako mješani osjećaji koji variraju između tuge, boli, ljutnje, želje da netko pati do jakog mazohizma i samoponižavanja. Jebi ga stim nije lako živjeti, jer nije da ti je samo eto loš dan i tužan si zbog nečeg nego moraš popit antidepresiv i Helex da svoj život držiš na normali kad te pukne napadaj, da funkcioniraš..
I to je vječita borba kojom želiš to rješiti, izbaciti iz sebe na neki način i ljutnja na samog sebe jer ne pronalaziš način i ne uspjevaš, a postavio si potrebne granice i zauzeo zdrav stav ...

devaa kaže:

Ne mogu reci da mene nekad kritike i galama moje majke nisu naljutile, povrijedile.. Cak i nekad bile besmislene.. No uz oca koji ju je 1x udario preda mnok dok sam imao 4 god, kao alkoholicar kakav je bio ( bogu hvala vise nije ).. Ne mogu ti izkritizirat mamu, ali ukratko ti mogu opisat oca.. Od toga da je bio jamac za kredit jednoj osobi kojoj nije trebao 8000€ do toga da je to mojoj mami priznao nakon god dana, kada je ta osoba prestala placat kredit jer nije imala para i kad je on njemu znao reci da mora platit ratu jer mi nemamo od kud ta je osoba znala bacat prijetnje da ce ih prestat placat ak ga budemo napadali.. Bila je i podstanar u nasem stanu uopce vam ne zelim postat slike da je porusio zidove, parket, kupaonu izbacio nase krevete i kauceve i sl.. Uz taj kredit, to je isto moj otac nakon god priznao mojoj mami..

I tako je imao epizode svakih 2 god da napravi pizdariju da ode u enormne minuse, kredite koje je priznao kada ih vise sam nije mogao placati.. To su za nekoga mali novci, ali nama su bili veliki kada jednoj odrasloj osobi sa placom tada od 6500kn jedva ostane za gablec od minusa i kredita koje je nagomilao.. Naravno kada ih nije mogao sam pokriti vise onda je priznavao mojoj mami.. Izmedu svih tih epizoda da je kupio auto pa ga je covjek prevario i vratio mu na kraju novce doduse 80% jer je moja mama poludila na to i reagirala, do kolekcije CD-a od 5000€ koju je kupio otpremninom kada je dobio otkaz.. Kada je dobio kritiku na svoje postupke onda su njegovi odgovori bili to su moje kartice, moji novci, moje stvari.. Sve je u principu bilo njegovo dok je to njegov bankovni racun mogao podmirivat kad je doslo sranje e onda su problemi bili nasi.. Cak se i pokusao ubit dok sam ja imao 14 god i to nam je na Uskrsno jutro priustio davne 2006..

Tako da kaj se tvog posta pise mogu se podispovijecit, ali na musku stranu roditeljstva.. Sto se tice moje izmucene izmorene i umorne majke.. Ja ti samo mogu reci koliko god da je puta bila mozda nefer prema meni svojim postupcima i rijecima.. Ja joj to ne mogu zamjerati jer mi je uvijek priustila vise nego sebi.. Jer je isla gladna na posao da bi meni za gablec dala zadnje novce s kojima sam ja sebi na sramotu znao cigarete kupovat.. Toliko sam ju puta razocarao jer sam sam bio nezadovoljan i nesretan situacijom u mojoj kuci.. I nakon svih pizdarija koje sam ukratko ovdje opisao glede mog oca, a bilo ih je jos i jos uvijek ih ima.. Ja umjesto da sam joj bio podrska ja sam joj samo odmagao.. Svojim glupostima u skoli, markiranjem i sl.. Taman sam upisao fax kada sam se predozirapo ecstasyem i umalo umro nakon toga.. Tolike suze je prolila radi mene, oce i ostalog.. Da ti ja sad ovdje jednostavno nemam srca napisati za sve "lose stvari" koje je ona meni "priustila".. Jer sam ja razocarao nju, sebe i zivot.. Ne da je zivot razocarao mene, nego sam ja razocarao zivot..

Volim svoju mamu najvise na svijetu i sada sa 24 god vidim koliko sam glup i nezahvalan bio i koliko jos uvijek jesam.. I ne znam sta bih ti rekao na check listu.. Mozda da joj dovoljno ne zahvaljujem na ljubavi, odricanjima i ostalom koliko to zasluzuje i da joj dovoljno ne govorim da ju volim koliko to zasluzuje cuti..

Promjetio sam da si napisao da te boli cuna za njih.. Mozda i to je istina, ali da ti sutra dodu sa informacijom od doktora da jedno od njih boluje od teske bolesti ( mislim da svi znate na koju mislim, ne volim ju izgovarat ) dali bi se tvoja izjava promijenila, rasplamsala osjecaje i neke davne lijepe uspomene koje vjerujem da imas sa njima ? Dali bi pocelo zaljenje za svim rijecima mrznje i nezahvalnosti koje si im izgovorio ili pomislio da izgovoris.. Vjerujem da covjeka mjenjaju samo 2 "stvari" bolest i ljubav.. I vjerujem da sam mozes prosudit sta oboje u glavi donose..

Po tvojim postovima i komentarima sam shvatio da si jako inteligentan covjek, naravno ne znam tvoju cijelokupnu situaciju sa roditeljima.. Ali zapamti samo ovo vise cvijeca dobivaju umrli, nego zivi.. Zasto ? Jer je zaljenje vece od zahvalnosti.. Poslozi situaciju u sebi sam sa sobom i porazgovaraj sa njima, da jednog dana kada odu, ne nosis cvijece sa tjeskobom u prsima i knedlom u grlu.. Ako sam otisao predaleko sa svojim izjavama unaprijed se ispricavam svima.. Procitao sam post, ne bas sve kometare..

Nisi otišao predaleko, post ti je na mjestu i hvala ti što si to podjelio sa nama. Vjerujem da ti nije lako i razumjem te potpuno. Interesantan je taj odnos između roditelja i djece, i beskrajnoj količini boli unatoč nastojiš poboljšati odnos i izgladiti stvari štiteći sebe. Bilo bi lijepo kada bi čovjek mogao negdje pobjeći i ostaviti sve iza sebe... kao kad prekineš vezu sa ženom, preboliš i ideš dalje ali ne taj odnos te tako jako definira kao čovjeka kroz odrastanje i danas kada živiš i imaš svoju obitelj...

lozinka1 kaže:

Ja sam pitao svog oca jel mu se sviđalo kada ga je otac tukao? Odgovor je da mu se to nije sviđalo (pazi iznenađenja?). Naravno da sam, logično postavio slijedeće pitanje: a zašto si ti onda mene tukao? Odgovora nije bilo, a i da je sigurno bih ja bio krivac. To su ljudi bolesni u glavu, zatucani, primitivni i sebični.

Istina, stoji, i to ne možeš promjeniti, ali svejedno zar ih mrziš zbog toga...
Pokušavam sebi odovoriti da li sam mrzio majku i ne mogu pronaći odgovor, očito je previše kompleksno to sve iz perspektive djeteta i njegovih emocija...

[zlakopriva]

Ja bih mogla stvarno svašta reći na ovu temu ali jednostavno nisam voljna pisati o svojoj intimi na forumu. Nadam se da ćeš uspjeti riješiti sam sa sobom.