Život poslije sudara (registarske pločice, romantika i to)

[inspicijent]

Kao što bi se po naški reklo, sjeban sam. Naime, nakon teške prometne nesreće ostao sam živ(očito) sa tragovima opeklina na sedamdeset posto tijela. Nedostaje mi polovica jednoga prsta, jedna bradavica i što je najvažnije, reproduktivni organi. Dakle, nemam nikakvu nadu da ću jednoga dana imati obitelj i normalan život. Ali hajde, nije sve tako crno. Djevojke vole ožiljke.

Nisam zaposlen. Živim kod podjednako zaposlenih roditelja. Znam da im je užasno teško iz više aspekata. Teško im je vidjeti sina u ovakvome stanju, kao i financijski izdržavati nesposobnost državnog aparata. Volio bih da im nekako mogu pomoći, ali u ovoj zemlji zdravi i sposobni ljudi ne mogu pronaći posao, kamoli netko poput mene. Da ne idem u nepotrebne detalje, sumirati ću. Oštećeni dvadesetjednogodišnjak (piše li se to uopće tako) bez svijetle budućnosti.

Stvarno ne želim zvučati teatralno, ali ne znam kako bih se drugačije izrazio. Znao sam da sam trebao pročitati onoga prokletoga Hlapića u trećem osnovne. Možda je baš to karika koja danas nedostaje mojem vokabularu. Što reći? Život dijeli čudne karte, a ja imam osjećaj da sam dobio cijeli špil praznih. Ne tražim sažaljenje, bezgraničnu empatiju niti anđeosku blagost. Jednostavno se pokušajte staviti u moju situaciju i napišite što biste napravili. Kako dalje? Čemu živjeti?

[slafko]

Tvoje pitanje, tako jednostavno, zahtijeva zaista kompleksan i dobro promišljen odgovor. Javit ću se kada ga budem imao.

[Alexa]

Za početak, super pišeš, čak i bez Hlapićeve asistencije.
Možda da nastaviš pisati i vidiš dokle će te to dovesti?


Uglavnom: nije sve u seksu niti je sve u romantičnoj ljubavi. Ni približno nisu sve čarolije života u tome.

Isto tako, kad ljubav naiđe, takva ljubav ne pita koliko je posto tvoje kože pod ožiljcima i što ti fali. Takva ljubav te voli, jednostavno.

Piši, blogaj, iznosi misli na papir, ekran. Pomaže. Jako.

[slatka-mala]

Danas u Mc'Donaldsu vidjela sam mladi zaljubljeni par. Negdje su srednjoškolci. Mladi, lijepi i bezbrižni pojeli su svoj ručak, onda je ona izvadila bilježnice i pisala zadaću čekajući da kiša prestane pljuštati, a on ju je zadirkivao. Pomislili biste kako je njima lijepo, ništa ih ne tišti i možda biste im malo pozavidjeli i bili ljubonmorni na njihovu mladenački i bezbrižnu ljubav. Kada su ustali od stola i krenuli poći, vidjela sam da je djevojka invalid. Nisam mogla sakriti šok na svom licu. Gledajući ih kako odlaze, on polako korača uz nju, otvara kišobran i njime više štiti nju nego sebe, vidjela sam pravu ljubav! I da, ta djevojka ima nešto na čemu joj možemo zavidjeti. Ima pravu ljubav! ♥

Ovo je bio moj status na fejsu prije par dana kada sam vidjela ovo gore opisano. Iskreno, bila sam šokirana jer dok su sjedili ništa se nije primjetilo. Normalan par na koji sam bila ljubomorna jer i ja tražim tu pravu ljubav i pitam se zašto je nemam, a normalna sam, obrazovana, prosječnog izgleda, pristojna, zaposlena, ..... sve što se kao traži, jel? I onda vidiš tako nešto i shvatiš da to ustvari nije ništa do tebe. Ili se desi ili ne desi.

Cesarić je to lijepo opisao.

Dobriša Cesarić
Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

[Stipe23]

inspicijent kaže:

Kao što bi se po naški reklo, sjeban sam. Naime, nakon teške prometne nesreće ostao sam živ(očito) sa tragovima opeklina na sedamdeset posto tijela. Nedostaje mi polovica jednoga prsta, jedna bradavica i što je najvažnije, reproduktivni organi. Dakle, nemam nikakvu nadu da ću jednoga dana imati obitelj i normalan život. Ali hajde, nije sve tako crno. Djevojke vole ožiljke.

Nisam zaposlen. Živim kod podjednako zaposlenih roditelja. Znam da im je užasno teško iz više aspekata. Teško im je vidjeti sina u ovakvome stanju, kao i financijski izdržavati nesposobnost državnog aparata. Volio bih da im nekako mogu pomoći, ali u ovoj zemlji zdravi i sposobni ljudi ne mogu pronaći posao, kamoli netko poput mene.

Ako je ovo što si naveo sve što se tiče zdravstvenih posljedica, na ogromnoj većini poslova nisu ti potrebni bradavica, polovica jednog prsta ni reproduktivni organi.


Opekline su eventualno relevantne jedino kod rada s klijentima, što opet većina zanimanja nije.

Da ne idem u nepotrebne detalje, sumirati ću. Oštećeni dvadesetjednogodišnjak (piše li se to uopće tako) bez svijetle budućnosti.

Stvarno ne želim zvučati teatralno, ali ne znam kako bih se drugačije izrazio. Znao sam da sam trebao pročitati onoga prokletoga Hlapića u trećem osnovne. Možda je baš to karika koja danas nedostaje mojem vokabularu. Što reći? Život dijeli čudne karte, a ja imam osjećaj da sam dobio cijeli špil praznih. Ne tražim sažaljenje, bezgraničnu empatiju niti anđeosku blagost. Jednostavno se pokušajte staviti u moju situaciju i napišite što biste napravili. Kako dalje? Čemu živjeti?

Zanimljiva situacija.
Prvo što mi je palo je ono u vezi posla iz pasusa gore.

A što se tiče međuljudskih odnosa, postoji puno načina da se realiziraš i u tom aspektu. Stariji ljudi, koji su što se reprodukcije tiče već odavno gotovi, su primjer. I dalje se mogu realizirati i u osobnim odnosima.
Drugačije je to razmišljanje (i postupanje, i čitava ta priča), nego kod tvojih vršnjaka. I vjerojatno ćeš se trebati malo zamisliti oko toga.
Ali svakako postoji.


-Stipe

[Thora]

inspicijent kaže:

Život dijeli čudne karte, a ja imam osjećaj da sam dobio cijeli špil praznih.

Nije ni to loše.

A sad ozbiljno.
Prvo, žao mi je zbilja. Znam da ti to ne treba, ali kad jeste.
Drugo, razmišljala sam o tome što bih ja htjela da mi se kaže u takvoj situaciji, što bi mi pomoglo. Onda sam shvatila da ništa i da sam jebena pičkica. Nadam se da ti nisi poput mene, to bi bilo zbilja užasno.

Mislim da je bolje da razmisliš o tome tako da zamisliš da tvoj prijatelj ima tvoj problem i da se pitaš što bi ti njemu rekao. Jel' tako da bi počeo pričati kako je sretan što je preživio, kako ima more opcija, kako se ne smije predavati...? A i ljubav će doći jer svakakvi se sparuju... Navodio bi mu razne primjere poput Mekić-priče da živne i svašta bi mu govorio.

Sve se svodi na to koliko si jak. Neki se potpuno raspadnu nakon takvih teških događaja i nikad više nemaju ni približno normalan život, a neki se uspiju nekako sabrati i nastaviti dalje. Naravno, postoje nijanse. No, poanta je u tome da još uvijek možeš birati. Nacrtaj svoje karte.

[inspicijent]

Uh, dosta poruka se ovdje nakupilo u samo nekoliko sati. Više nego što sam očekivao.

slafko kaže:

Tvoje pitanje, tako jednostavno, zahtijeva zaista kompleksan i dobro promišljen odgovor. Javit ću se kada ga budem imao.

Ovo je vjerojatno neki sarkazam koji zbog mentalnih manjkavosti ne uspijevam detektirati. Svejedno, drago mi je što si svom svojom veličinom ostavio impozantnu plavu rečeničnu konstrukciju na ovoj temi.

Alexa kaže:

Za početak, super pišeš, čak i bez Hlapićeve asistencije.
Možda da nastaviš pisati i vidiš dokle će te to dovesti?


Uglavnom: nije sve u seksu niti je sve u romantičnoj ljubavi. Ni približno nisu sve čarolije života u tome.

Hvala na nimalo zasluženom komplimentu. Možda da nastavim vesti goblene ili peći kolače.
Ne mislim biti bezobrazan, ali pisanje nije nešto što me posebno uveseljava. Zbog čega bih radio nešto što inače nikada ne bih htio raditi, samo zato što sam sada potrgana verzija sebe i jer mi ne preostaje ništa drugo.

Slažem se s time da nije sve u seksu ili romantičnoj ljubavi. To vrijedi za one koji na tome polju nemaju previše problema. Nama, kojima je to uskraćeno, takvo nešto postaje svojevrsna opsesija na temelju koje razvijemo brojne komplekse. Osjećaj manje vrijednosti i nemogućnosti ostvarivanja na taj način je sjebana stvar. Svi se ljudi žele ostvariti, na različite načine, ali jedino zajedničko svima je to da nitko ne želi cijeli život ostati sam.

slatka-mala kaže:

Danas u Mc'Donaldsu vidjela sam mladi zaljubljeni par. Negdje su srednjoškolci. Mladi, lijepi i bezbrižni pojeli su svoj ručak, onda je ona izvadila bilježnice i pisala zadaću čekajući da kiša prestane pljuštati, a on ju je zadirkivao. Pomislili biste kako je njima lijepo, ništa ih ne tišti i možda biste im malo pozavidjeli i bili ljubonmorni na njihovu mladenački i bezbrižnu ljubav. Kada su ustali od stola i krenuli poći, vidjela sam da je djevojka invalid. Nisam mogla sakriti šok na svom licu. Gledajući ih kako odlaze, on polako korača uz nju, otvara kišobran i njime više štiti nju nego sebe, vidjela sam pravu ljubav! I da, ta djevojka ima nešto na čemu joj možemo zavidjeti. Ima pravu ljubav! ♥

Hvala na motivacijskom tekstu. Lijepo od tebe.
Možda zvučim pomalo sterilno, ali ne znam što bih drugo napisao.
Doista hvala.

[slafko]

inspicijent kaže:

Ovo je vjerojatno neki sarkazam koji zbog mentalnih manjkavosti ne uspijevam detektirati. Svejedno, drago mi je što si svom svojom veličinom ostavio impozantnu plavu rečeničnu konstrukciju na ovoj temi.

U potpunosti te razumijem; obojica smo mentalno manjkavi. Dok se ti baviš pitanjima o smislu života i bitka, ja se zamaram pitanjima tipa "Kakva je to prometna morala biti", "Kako uspijeva tipkati bez ijednog tipfelera“ i, možda najvažnije, „Zašto se nazvao inspicijentom“. Bilo bi mi vrlo drago kada bih dobio odgovore na sva ova pitanja koja si postavljam u glavi.

No, čak i ako ih ne dobijem, izuzetno mi je drago što si odlučio doći družiti se s nama i razgovarati o životnim pitanjima koja nas, sve podjednako, muče i tište.

[inspicijent]

Stipe23 kaže:

A što se tiče međuljudskih odnosa, postoji puno načina da se realiziraš i u tom aspektu. Stariji ljudi, koji su što se reprodukcije tiče već odavno gotovi, su primjer. I dalje se mogu realizirati i u osobnim odnosima.
Drugačije je to razmišljanje (i postupanje, i čitava ta priča), nego kod tvojih vršnjaka. I vjerojatno ćeš se trebati malo zamisliti oko toga.
Ali svakako postoji.

-Stipe

Pretpostavljam da oni normalno funkcioniraju jer su većinom proživjeli ono što su trebali, izgradili obitelj, ostvarili se na emocionalnom planu, ševili kao zečevi u sedamdesetima i osamdesetima, branili zemlju u domovinskom ratu, penjali se na Kilimanjaro, sasvim nevažno. Ali ostvarili su nešto što ja možda nikada neću moći, ne toliko zbog fizičke nemogućnosti koliko zbog vlastitih(i tuđih) mentalnih barijera preko kojih mi je jako teško prijeći. Barem imaju lijepa sjećanja.

Lijepo što mi nitko nije savjetovao da preispitam seksualnost, jer postoji mogućnost da se na drugom frontu više vrednuju neki drugi organi.

Thora kaže:

Nacrtaj svoje karte.

Ovako izolirano doista čudno zvuči, ali pokušati ću.

[inspicijent]

slafko kaže:

U potpunosti te razumijem; obojica smo mentalno manjkavi. Dok se ti baviš pitanjima o smislu života i bitka, ja se zamaram pitanjima tipa "Kakva je to prometna morala biti", "Kako uspijeva tipkati bez ijednog tipfelera“ i, možda najvažnije, „Zašto se nazvao inspicijentom“. Bilo bi mi vrlo drago kada bih dobio odgovore na sva ova pitanja koja si postavljam u glavi.

No, čak i ako ih ne dobijem, izuzetno mi je drago što si odlučio doći družiti se s nama i razgovarati o životnim pitanjima koja nas, sve podjednako, muče i tište.

Inspicijent mi je bila prva riječ koja mi je pala na pamet, a da nije bila zauzeta. Nisam jako originalan sa nikovima, priznajem. Ne, nikovi mi nemaju nekakvu simboliku niti predstavljaju bilo što osim skupa slova po kojem se ovako virtualno razlikujem od drugoga korisnika.

Ostatak, ako te stvarno zanima, a nisi tu da bezveze provociraš, možeš dobiti putem privatne poruke.

[slafko]

Očekujem privatnu poruku.

[Pennelopa]

inspicijent kaže:

Stvarno ne želim zvučati teatralno, ali ne znam kako bih se drugačije izrazio. Znao sam da sam trebao pročitati onoga prokletoga Hlapića u trećem osnovne. Možda je baš to karika koja danas nedostaje mojem vokabularu. Što reći? Život dijeli čudne karte, a ja imam osjećaj da sam dobio cijeli špil praznih. Ne tražim sažaljenje, bezgraničnu empatiju niti anđeosku blagost. Jednostavno se pokušajte staviti u moju situaciju i napišite što biste napravili. Kako dalje? Čemu živjeti?

Pročitaj si ovo, nadam se da ćeš naći inspiraciju i motivaciju:
http://www.vecernji.hr/zivot/dnevnik...-clanak-110096
http://www.slobodnadalmacija.hr/Kult...2/Default.aspx

Nije ista situacija kao kod tebe, on je oženjen i ima četvoro već odrasle djece, tako da se ostvario na tom planu. Ali je s druge strane u goroj situaciji: ne može se ni micati, ni govoriti. Ali je našao način za komunikaciju i da se bavi s nečim što može i što voli. Ono što njega motivira je iznimna snaga duha i divan, optimističan karakter, koji ga srećom nisu napustili ni nakon moždanog udara koji je imao.

I ne, ni ovo nije još jedna cendrava priča. To je iznimno snažna priča koja mene svaki put iznova dirne i motivira. Sigurno se možeš baviti nečim što voliš i što te ispunjava, a onda uđeš i u krug ljudi koji dijele slične interese, pa se razvijaju prijateljstva. Samo moraš imati dovoljno volje i energije da saznaš što je to.

[Manaslu]

Toplo ti preporučam da proguglaš ime "Nick Vujicic" i/ili "Kyle Maynard", ne kažem da je lako, sigurno nije, ali definitivno nije niti nemoguće nastaviti sa "normalnim" životom, mogao si i puno puno gore proć u prometnoj nesreći, ne žali za onim što nemaš, raduj se onome što ti je preostalo...

[Thora]

inspicijent kaže:

Ovako izolirano doista čudno zvuči, ali pokušati ću.

Pa zašto si izolirao onda?

Želim i ja PM. Napiši mi čime si se bavio prije, čemu si se veselio, što si namjeravao i kako je nesreća to promijenila. Možeš i ovdje ako ti nije bed.

[Meadow]

inspicijent kaže:

Ali ostvarili su nešto što ja možda nikada neću moći, ne toliko zbog fizičke nemogućnosti koliko zbog vlastitih(i tuđih) mentalnih barijera preko kojih mi je jako teško prijeći. Barem imaju lijepa sjećanja.

Tuđe mentalne barijere ili predrasude nisu tvoj problem.
Nemoj se zamarati oko toga.
Neovisno o tvom problemu, uvijek je bilo i bit će ljudi koji svoje nesigurnosti nastoje projicirati i na druge... nabijajući im komplekse, ne prihvaćajući njihovu različitost, osuđujući ih. I svi smo nekada bili žrtve takvog načina razmišljanja. Ali, nije big deal. Uočiš takav pattern, i makneš se. Ne ostaješ tu i ispituješ možeš li prihvatiti njihove barijere. Ili možda čak, ukloniti. Ne. Zaboli te za takve ljude.

Lijepo što mi nitko nije savjetovao da preispitam seksualnost, jer postoji mogućnost da se na drugom frontu više vrednuju neki drugi organi.

Seks nije samo penetracija; seks je puno više od toga. Ne vidim razloga zašto ne bi mogao uživati u ljubavi, romantici pa i seksualnosti. Da, bit će nekih cura kojima će tvoj problem biti prepreka, ali bit će i onih kojima neće. Jer ćeš im biti najbitniji ti, tj. da te imaju u svom životu.

Nemoj izgubiti vjeru u mogućnost postojanja pozitivnog i sretnog života za sebe. Najgore je ako TI odustaneš. Ostali nisu bitni.

[Flare]

inspicijent kaže:

Kao što bi se po naški reklo, sjeban sam. Naime, nakon teške prometne nesreće ostao sam živ(očito) sa tragovima opeklina na sedamdeset posto tijela. Nedostaje mi polovica jednoga prsta, jedna bradavica i što je najvažnije, reproduktivni organi. Dakle, nemam nikakvu nadu da ću jednoga dana imati obitelj i normalan život. Ali hajde, nije sve tako crno. Djevojke vole ožiljke.

Nisam zaposlen. Živim kod podjednako zaposlenih roditelja. Znam da im je užasno teško iz više aspekata. Teško im je vidjeti sina u ovakvome stanju, kao i financijski izdržavati nesposobnost državnog aparata. Volio bih da im nekako mogu pomoći, ali u ovoj zemlji zdravi i sposobni ljudi ne mogu pronaći posao, kamoli netko poput mene. Da ne idem u nepotrebne detalje, sumirati ću. Oštećeni dvadesetjednogodišnjak (piše li se to uopće tako) bez svijetle budućnosti.

Stvarno ne želim zvučati teatralno, ali ne znam kako bih se drugačije izrazio. Znao sam da sam trebao pročitati onoga prokletoga Hlapića u trećem osnovne. Možda je baš to karika koja danas nedostaje mojem vokabularu. Što reći? Život dijeli čudne karte, a ja imam osjećaj da sam dobio cijeli špil praznih. Ne tražim sažaljenje, bezgraničnu empatiju niti anđeosku blagost. Jednostavno se pokušajte staviti u moju situaciju i napišite što biste napravili. Kako dalje? Čemu živjeti?

Baš sam se pronašla u tvojoj priči. Tako sam nekako i ja razmišljala. Naime ja nisam imala prometnu, niti sam tokom života zaradila "ožiljak",već sam se takva rodila. Valjda otkad znam za sebe sam htjela sve samo ne biti posebna, drugačija, a upravo tako su me opisivali moji najbliži. Ja sam u biti htjela biti "jednaka" kao i svi drugi. Istinabog nikad mi nije falilo ljubavi bilo roditeljske,prijateljske ili bilo koje druge naravi, ali u globalu sam bila nesretna. Izvana uvijek nasmijena, vesela, pozitivna, a iznutra prazna. Godine su išle, završih osnovnu,srednju,fakultet .. i spoznajem da su godine samo protutnjale, a ja se nisam potrudila sama se sebe. Ne dovoljno, nego nikako. Valjda taj neki moment u životu ti dođe kad odlučiš da je dosta. Sjećam se pomislih : "pa kvragu neću se roditi još 100 puta". Zvuči vjerojatno "ofucano" ali naučila sam voljeti se takva kakva jesam. Naučila sam cijeniti život, priliku da proživim svaki dan kao posljednji. Danas se ne bi mjenjala ni sa kim jer sam zbilja posebna sama sebi Obitelj, prijatelji, zdravlje,posao sve je tu

"Jedno stvarno bogatstvo je bogatstvo duše, ostala su dobra
podložna velikim gubitcima."

Sretno