Reakcije na ocjene djece i podjela intimnosti - roditelj - dijete

[Ribež]

Dok god dijete ima potrebu svoja razmišljanja podjeliti s roditeljima dobro je.
Na dobrom smo putu. Kada zašuti ili se povuče u sobu - nije dobro.
Ja tek čekam pubertet - svi me plaše da su curice teže u pubertetu ali me ujedno uvjeravaju da se moja mala ne može promjeniti jer ima izuzetno blagu narav.
No ja sam za sada na čekanju - još malo pa ću moći reći kako stvari stoje.
Inače stan blizu nas je jedna sada već djevojka s kojom smo "dobrom zvučnom izolacijom" podjelili cijeli period puberteta i bilo je grozno.
Od lupanja vrata, histeriziranja, psovanja roditeljima..ja sam se makar nisam nešto pobožna svaku večer doslovno križala

[mimoza40]

I moje susjede su imale odnos koji je slušala cijela zgrada, a ja lagano raspalila na živce.

Pubertet je "teško doba" i za djevojke i za roditelje.
Ja ne toleriram lupanje vratima i slične pojave.
Kad se naljuti zbog "neslaganja karaktera" okrene se i ode.
Ja je pozovem natrag i "očitam" joj da se tak ne ponaša.
Kasnije se sama dođe ispričati..
Hormoni kao da su prikopčani "na 220 u voltima".
Izlasci su trenutno naše najveće razmimoilaženje, odn. ne izlasci već do kada se smije ostati vani.

Zato sam još uvijek budna, ali sada stvarno želim svima koji ovo čitaju, pa i sebi laku noć !!

[Peek-a-Boo!]

Da, ali ja bi joj željela biti mama a ne enciklopedija.

Ja bi da mi govori ove što vama vaše govore, što ju je nasmijalo, tko ju je povrijedio, kako je bilo u školi pa i koju je ocjenu dobila i jel uopće odgovarala.
Ovako mi se čini kao da imam nekakvo teflonsko dijete koje ništa ne doživljava. A opet, nije da je autistična, dobro se snalazi u društvu, zovu je na igranja , rođendane, rekla bih čak i da je omiljena, samo ja to sve saznajem od drugih.

Tješi me jedino to što, kad ima neki problem, ipak pita o tome.

[Lord Byron]

Peek-a-Boo! kaže:

dobro se snalazi u društvu, zovu je na igranja , rođendane, rekla bih čak i da je omiljena, samo ja to sve saznajem od drugih.
(...)

Tješi me jedino to što, kad ima neki problem, ipak pita o tome.

Bi li se mijenjala za pogubljeno usamljeno dijete koje je predmet sprdnje, ali koje ti sapuničarski detaljno prepričava svaki svoj i tuđi udisaj, a prešućuje sve svoje probleme?

Rekao bih da se radi o osjećaju nedovoljnog prisustvovanja u djetetovom životu - samo, to ne znači "želim joj biti mama", nego "želim joj biti prijateljica". Po mome dubokom uvjerenju, "mama good, prijateljica not good" ).

Mama si joj upravo dok joj osiguravaš svu potrebnu logistiku (materijalnu i, pogotovo, "nematerijalnu") na tom njenom putu.

[Peek-a-Boo!]

Lord Byron kaže:

Mislila sam da imamo konsenzus o fizičkom nekažnjavanju

Ne bi se, naravno, mijenjala ni za koje drugo dijete, samo se malo blentavo osjećam kad od druge djece/roditelja/učiteljice saznajem neke elementarne stvari. Ona, na primjer, cijeli prvi razred nije znala kak joj se zove učiteljica, toliko površno (ne) doživljava tu svoju svakodnevnicu.

Za pubertet koji nas čeka, imam podvojene osjećaje.

S jedne strane ga se bojim, a s druge strane, kad pogledam unatrag, od svih onih vidjet ćeš tiova (kad počnu grčevi, kad počnu izlazit zubi, kad propuže, prohoda, krene adaptacija u vrtiću, krene u školu..) niti jedan nije bio ni najmanje problematičan, pa si mantram da možda tako prođemo i kroz taj pubertet

[Lord Byron]

Peek-a-Boo! kaže:

Mislila sam da imamo konsenzus o fizičkom nekažnjavanju

O fizičkom nekažnjavanju djece. Osim toga: kažnjavanje? Kakvo kažnjavanje? Gdje ti vidiš kažnjavanje?

Ona, na primjer, cijeli prvi razred nije znala kak joj se zove učiteljica, toliko površno (ne) doživljava tu svoju svakodnevnicu.

Ovaj primjer nije dobar kao primjer nečega što dijete ne povjerava roditelju. Znam da zvuči "kalupski", ali dijete mora znati ime učiteljice. Kako ti/vam je to uspjelo cijeli prvi razred?

da možda tako prođemo i kroz taj pubertet

Pubertet je "Platiti, molim!" razdoblje .

U pubertetu dolazi na naplatu sve učinjeno i sve neučinjeno u prethodnim godinama. Ako su se dogodile tri bitne stvari, može se i to nekako preživjeti: ako je roditelj odradio kako treba razdoblje od kolijevke pa do puberteta, ako je u stanju razlučiti bitno od nebitnoga i ako je u stanju osvijestiti odrastanje svog djeteta.

[Peek-a-Boo!]

Lord Byron kaže:

Ovaj primjer nije dobar kao primjer nečega što dijete ne povjerava roditelju. Znam da zvuči "kalupski", ali dijete mora znati ime učiteljice. Kako ti/vam je to uspjelo cijeli prvi razred?

Evo sad sam je pitala, uspjeva nam i dalje, sad zna ime, prezime ne zna. Ne znam uopće što da ti kažem.

[mimoza40]

Peek-a-Boo! kaže:

Evo sad sam je pitala, uspjeva nam i dalje, sad zna ime, prezime ne zna. Ne znam uopće što da ti kažem.

Nekako sam dojma da joj događaji u školi možda nisu središte života.
Ili iz nekog razloga ne želi govoriti o tome (možda ju nešto u vezi učiteljice smeta).
Moja seka nije voljela ići u vrtić.Nije voljela tamo ništa jesti.
Kad bi je pitali "kaj je bilo u vrtiću danas?" odgovori su uvijek bili "ništa".
"Kaj ste jeli?" "Ništa."
O tetama nije ni htjela govoriti, jer su je stalno htjele "šopati" jelom.
nekad im je uspjelo, a ona bi -povratila.
Ni moja kćer nije baš obožavala vrtić,svaki dan sam slušala o tome kak neće ići spavati, kak neće jesti kelj,neće piti mlijeko, neće jesti namaz od špeka

Netko će sada reći-pa vi ste sve mimoze..

Naravno da sam većinu tih stvari saznala ispitivajući je,nije baš sama došla doma i odmah rekla-dogodilo se to i to...

Vidim da ti je dijete zaokupljeno stvarima koje su za vršnjake vjerojatno nebitne (molekule,parenje životinja i sl.); negdje je ipak slušala o tome.

Osobno se nikada nisam zamarala stvarima koje će tek doći.
Tako i pubertet rješavamo više/manje u koraku.

[Lord Byron]

Peek-a-Boo! kaže:

Evo sad sam je pitala, uspjeva nam i dalje, sad zna ime, prezime ne zna. Ne znam uopće što da ti kažem.

Bitno je što ćeš reći njoj.

Moje su rečenice daleko manje seksey od zagovaratelja svekolike kreativnosti i boraca pored kalupa u svim mogućim pojavnim oblicima - ali, i dalje mislim da je pograšno, pa čak i nepravedno prema djetetu, pripremati ga "za život" u uvjerenju da granice/kalupi ne postoje. Iskreno se ufam u inteligenciju čitatelja koja će dokučiti da ovim ne zagovaram zabijanje djeteta u svaku moguću, sadašnju ili buduću granicu.

Mislim da je dio školskih obveza da dijete zna kako mu se zove učiteljica. Jesi pitala malu kako bi se osjećala da joj učiteljica sutra ujutro kaže "Ajde ti mala, ti, kako ono... Marina... nenenene, Jasna... nenenene. Hildegard...ejebiga, ne mogu se sjetiti da me ubiješ"? A učiteljica je jedna na dvadesetak djece.

[Stowaway]

mimoza40 kaže:

Kad bi je pitali "kaj je bilo u vrtiću danas?" odgovori su uvijek bili "ništa".
"Kaj ste jeli?" "Ništa."

Obično se ista takva pitanja iz vrtićke dobi prenesu u škosku, a onda to izgleda još ružnije - kao na policijskom ispitivanju.

Ono što se meni čini bolje je prvo (kad čovjek ugrabi trenutak, a ne s vrata ), ispričati djetetu kako je roditelju bilo na poslu, kako je roditelj proveo dan, kako se pritom osjećao, što ga je naljutilo u tom radnom danu, što ga je razveselilo... Onda se obično dijete samo otvori, samo krene pričati o sebi. Čak i ako to ne učini prvih nekoliko puta, smanji se dojam 'istrage', zbog čega se kasnije ipak poželi 'raspakirati' pred nama.

Također mi se čini bolje umjesto pitanja 'kako je bilo?', za početak pitati 'kako si?'.
Ono, poslati mu poruku da nam je važno kako je, kako se osjeća, a ne koju je ocjenu dobio u školi. To na red treba doći kasnije, poslije 'kako si' pitanja.

[Peek-a-Boo!]

Lord Byron kaže:

Jesi pitala malu kako bi se osjećala da joj učiteljica sutra ujutro kaže "Ajde ti mala, ti, kako ono... Marina... nenenene, Jasna... nenenene. Hildegard...ejebiga, ne mogu se sjetiti da me ubiješ"? A učiteljica je jedna na dvadesetak djece.

Nisam

Štoviše, dok nisi spomenuo, učiteljica i njeni osjećaji mi nisu ni pali na pamet.

Empatija je i meni i njoj slaba strana. Srećom, još ima vremena da poradimo na njenoj.

[mimoza40]

Stowaway kaže:

Ono što se meni čini bolje je prvo (kad čovjek ugrabi trenutak, a ne s vrata ), ispričati djetetu kako je roditelju bilo na poslu, kako je roditelj proveo dan, kako se pritom osjećao, što ga je naljutilo u tom radnom danu, što ga je razveselilo... Onda se obično dijete samo otvori, samo krene pričati o sebi. Čak i ako to ne učini prvih nekoliko puta, smanji se dojam 'istrage', zbog čega se kasnije ipak poželi 'raspakirati' pred nama.


Također mi se čini bolje umjesto pitanja 'kako je bilo?', za početak pitati 'kako si?'.
Ono, poslati mu poruku da nam je važno kako je, kako se osjeća, a ne koju je ocjenu dobio u školi. To na red treba doći kasnije, poslije 'kako si' pitanja.

Svako od nas ima svoj način "ispitivanja".
Ne mora nužno zvučati kao policijsko ispitivanje.Niti svaki put paziti da prvo pitaš "ovo ili ono".
Kod mene je prisutna doza pozitivne znatiželje.I svako "ispitivanje" završi bez traumi.Rijetko sam doživjela " e pa nisam ti ni trebala reći".

Ne bih dijete zamarala sa svojim doživljajima i započinjala razgovor sa time kak je meni bilo na poslu.
Mislim da je djetetu važnije da meni ispriča svoje događaje i da osjeti da tome dajem važnost.

Peek-a-Boo! kaže:

Nisam

Štoviše, dok nisi spomenuo, učiteljica i njeni osjećaji mi nisu ni pali na pamet.

Empatija je i meni i njoj slaba strana. Srećom, još ima vremena da poradimo na njenoj.

Djeca obično postupaju po obrascima naučenim iz bliže okoline

Ima vremena i za tebe.
Samo trebate nekoga da vam da dobre smjernice.

Lord Byron zna biti okrutan u svojim opaskama, ali je najčešće u pravu i pokazuje u kom smislu treba djelovati i razmišljati.

[Peek-a-Boo!]

Stowaway kaže:

Obično se ista takva pitanja iz vrtićke dobi prenesu u škosku, a onda to izgleda još ružnije - kao na policijskom ispitivanju.

Ono što se meni čini bolje je prvo (kad čovjek ugrabi trenutak, a ne s vrata ), ispričati djetetu kako je roditelju bilo na poslu, kako je roditelj proveo dan, kako se pritom osjećao, što ga je naljutilo u tom radnom danu, što ga je razveselilo... Onda se obično dijete samo otvori, samo krene pričati o sebi. Čak i ako to ne učini prvih nekoliko puta, smanji se dojam 'istrage', zbog čega se kasnije ipak poželi 'raspakirati' pred nama.

Također mi se čini bolje umjesto pitanja 'kako je bilo?', za početak pitati 'kako si?'.
Ono, poslati mu poruku da nam je važno kako je, kako se osjeća, a ne koju je ocjenu dobio u školi. To na red treba doći kasnije, poslije 'kako si' pitanja.

Meni se ovo čini odlično u smislu razvijanja te neke svakodnevne komunikacije.

[Stowaway]

mimoza40 kaže:

Svako od nas ima svoj način "ispitivanja".
Ne mora nužno zvučati kao policijsko ispitivanje.Niti svaki put paziti da prvo pitaš "ovo ili ono".
Kod mene je prisutna doza pozitivne znatiželje.I svako "ispitivanje" završi bez traumi.Rijetko sam doživjela " e pa nisam ti ni trebala reći".

Naravno da svatko ima svoj način svega, a ne samo ispitivanja.

Ali, nerijetko upali preporuka da se kod djece koja na pitanja "Kako je bilo u vrtiću/školi?", odgovore s "dobro", "Što ste radili? - ništa" krene s okretanjem priče tako da mu se da primjer što i kako...

Nisam ni pomislila da će dijete biti istraumatizirano time, niti da to izgleda tako da roditelj posjedne dijete i kaže "E, sad se ne mičeš odavde dok ne čujem sve što se oko tebe i u tebi događalo od 8.00 do 13.00 h"... samo ideja

Ne bih dijete zamarala sa svojim doživljajima i započinjala razgovor sa time kak je meni bilo na poslu.
Mislim da je djetetu važnije da meni ispriča svoje događaje i da osjeti da tome dajem važnost.

Što znači "ne bih zamarala dijete sa svojim doživljajima"?
A djeca bi trebala imati želju zamarati nas?!

Pa nije to "dnevni izvještaj" o svakom papiru koji nam je danas prošao kroz ruke, o svakom klijentu koji nam se nalaktio na pult, o svakom prodanom artiklu i svakoj šašavoj kolegici, nego prepričavanje zgoda i zanimljivosti.
Ono, "joooj, znaš što mi se danas dogodilo na poslu..."...
Dijeljenje života s djetetom.
To ne bi ni trebalo ni smjelo biti jednosmjerno.

To što ćeš ispričati zgode i nezgode svog dana, ne znači da nećeš pridati važnost njegovim zgodama i nezgodama. Štoviše. To znači da u njega imaš povjerenja, da ti je važno što on misli o nečemu, da s njim želiš dijeliti...

[mimoza40]

Svatko pronađe način koji kod njega "upali".
Naš već godinama dobro funkcionira.
Imam gimnazijalku koja otvoreno govori o svojim problemima, događajima, ocjenama, osjećajima.
To mi govori da je"moj način za nas uspješan !

[Stowaway]

mimoza40 kaže:

Svatko pronađe način koji kod njega "upali".
Naš već godinama dobro funkcionira.
Imam gimnazijalku koja otvoreno govori o svojim problemima, događajima, ocjenama, osjećajima.
To mi govori da je"moj način za nas uspješan !

A ja sam negdje napisala da vaš (pardon: tvoj!) način za vas nije uspješan?

Nadovezala sam se na ono "Što ste radili? - Ništa.", "Što ste jeli? - Ništa.", što je vrrrlooo česta situacija i dala primjer onoga što u takvim situacijama može upaliti.
Zašto si se našla piknuta, to samo ti znaš

[mimoza40]

Nisam se našla piknuta !!
Jesam li quotala tebe ? Nisam!

Napisala sam samo svoje razmišljanje.

I nigdje nisam napisala da je tvoje razmišljanje pogrešno.
Nisam za nabrušene izjave.

[Lord Byron]

Peek-a-Boo! kaže:

Empatija je i meni i njoj slaba strana. Srećom, još ima vremena da poradimo na njenoj.

Iskreno, zbunila si me spominjanjem empatije.

Naime, baš mi i nije nešto posebno bila na umu uipravo empatija - nisam mislio na uvjeravanje djeteta kako bi učiteljica patila kad bi znala da joj mala ne zna ime. Više sam na umu imao nešto što bi se moglo opisati kao "poštivanje pravila igre u društvu", zamjećivanje drugih, uvažavanje drugih, nečinjenje onoga što se ne želi doživjeti, i tako to.

Po mome mišljenju, interakcija s ljudima ima i onaj "obvezni dio".

mimoza40 kaže:

Mislim da je djetetu važnije da meni ispriča svoje događaje i da osjeti da tome dajem važnost.

Lijepo ti je rečeno: ne radi se o pričama "Kako je bilo?", nego o pričama "Kako si?".

Nije poanta da pričanjem "svojih priča" pridaš važnost "tome" (svojim događajima na poslu), nego da pričanjem o tome kako je tebi i kako si ti pridaš važnost djetetu.

Dijete mora od nekoga nekako vidjeti/naučiti kako se i zašto se priča o svojim stanjima i osjećajima; dijete treba osjetiti da je roditelju stalo do dijeljenja svoga života s djetetom; za dijete je dobro da bude "važno" jer roditelj u njemu vidi dobroga, poželjnog sugovornika, pa i savjetnika. Dijete treba vidjeti da nije nikakva sramota biti neraspoložen, tužan, umoran (a u okruženju onih groznih pokliča "Svako dijete može naučiti iti sretno!!!", nije teško shvaćanje tuge kao osobne sramote); ako su mama/tata također ponekad umorni/neraspoloženi/tužni, dijete neće svoju tugu/neraspoloženje dožiovljavati kao svoju krivicu ili kao nešto sramotno; dijete treba vidjeti da mama/tata nisu 24/7 oličenje sreće i energije, da se ponekad problemi na poslu "prelijevaju" u probleme kući.

Konačno, dijete treba vidjeti smrtnog i grješnog roditelja; tek naizgled apsurdno i nelogično: ništa ne učvršćuje roditeljev "status božanstva" koliko priznavanje i pokazivanje smrtnosti i grješnosti.

[mimoza40]

Lord Byron kaže:

Iskreno, zbunila si me spominjanjem empatije.

Naime, baš mi i nije nešto posebno bila na umu uipravo empatija - nisam mislio na uvjeravanje djeteta kako bi učiteljica patila kad bi znala da joj mala ne zna ime. Više sam na umu imao nešto što bi se moglo opisati kao "poštivanje pravila igre u društvu", zamjećivanje drugih, uvažavanje drugih, nečinjenje onoga što se ne želi doživjeti, i tako to.

Po mome mišljenju, interakcija s ljudima ima i onaj "obvezni dio".

Lijepo ti je rečeno: ne radi se o pričama "Kako je bilo?", nego o pričama "Kako si?".

Nije poanta da pričanjem "svojih priča" pridaš važnost "tome" (svojim događajima na poslu), nego da pričanjem o tome kako je tebi i kako si ti pridaš važnost djetetu.

Dijete mora od nekoga nekako vidjeti/naučiti kako se i zašto se priča o svojim stanjima i osjećajima; dijete treba osjetiti da je roditelju stalo do dijeljenja svoga života s djetetom; za dijete je dobro da bude "važno" jer roditelj u njemu vidi dobroga, poželjnog sugovornika, pa i savjetnika. Dijete treba vidjeti da nije nikakva sramota biti neraspoložen, tužan, umoran (a u okruženju onih groznih pokliča "Svako dijete može naučiti iti sretno!!!", nije teško shvaćanje tuge kao osobne sramote); ako su mama/tata također ponekad umorni/neraspoloženi/tužni, dijete neće svoju tugu/neraspoloženje dožiovljavati kao svoju krivicu ili kao nešto sramotno; dijete treba vidjeti da mama/tata nisu 24/7 oličenje sreće i energije, da se ponekad problemi na poslu "prelijevaju" u probleme kući.

Konačno, dijete treba vidjeti smrtnog i grješnog roditelja; tek naizgled apsurdno i nelogično: ništa ne učvršćuje roditeljev "status božanstva" koliko priznavanje i pokazivanje smrtnosti i grješnosti.

Svakako.
Nigdje nisam napisala da dijete ne treba pitati (direktno ili zaobilaznim putem) kako je.I na pitanje kako si možeš dobiti kratak odgovor-dobro.I dalje šutnju.
Način razgovora i pitanja lako otkrije kako se dijete osjeća.
Moje iskustvo mi govori da dobro postupam.

[Stowaway]

mimoza40 kaže:

Jesam li quotala tebe ? Nisam!

Imaš pravo - nisi me quotala.
Ispričavam se.