Specijalni rat protiv Hrvatske - Istina o KOS-u, Miloševiću, Mesiću, Manoliću - Stranica 2

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:16

Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom Jugoslaveni u Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su postajali generali, a projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u Hrvatsku vojsku u osnivanju. Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo, Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je preuzela ulogu zaštitnika Srba na područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom Kninskom djelu osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i Baranji 17. Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus.

Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka (kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i stinger s po 12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPGs4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih topova od 20 mm i isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo je oružje nabavljeno u Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u remontnim postrojenjima i skladištima nad kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali nije sprječavao kako bi Hrvatskoj podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim oružjem, te lovačkim puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća policajaca i vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA. U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je pobijedio »Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«. To uprezanje Jugoslavena u vlastita kola uspio je zahvaljujući njihovu uvjerenju kako će u pozadini ratnih događanja, neprimjetno pokupovati hrvatska poduzeća, te tako postati stvarni gospodari Hrvatske, a kasnije kad pokupuju i poduzeća iz drugih republika obnovit će Jugoslaviju.
Prve privatizacije najkvalitetnijih poduzeća obavljene su po zakonu Ante Markovića, ali zbog promjene vlasti nisu stigli sva poduzeća privatizirati između odabranim kadrovima zbog promjene vlasti. Dolaskom na čelo Republike Hrvatske Predsjednik Tuđman je shvatio kako mu po Markovićevu zakonu poduzeća kupuju nepoznate osobe. On se nije razumio u gospodarstvo, ali je instinktivno osjetio kako bi poduzeća mogla iskliznuti iz hrvatskih ruku, te je društveno vlasništvo pretvorio u državno. Time je privatizacija prema Markovićevom modelu zaustavljena, pa su pripadnici bivše komunističke elite, infiltrirani u Tuđmanovo najbliže okruženje odlučili, preko svojih ranije instaliranih «tehnomenadžera» privatizaciju nastaviti izvlačenjem iz poduzeća svega što se može izvući, a nakon toga uništena poduzeća prepustiti sudbini. Kako im se neki novi poduzetnici ne bi miješali u poslove angažirali su reketaše, tj., kriminalne skupine iz Manolićeve tzv., posebne pričuvne policije koja je formirana koncem 1990. a koji su između ostalih «specijalnih zadataka» trebali onemogućiti konkurenciju eliti. U početku, svi novi poduzetnici koji nisu pripadali eliti, bili su izloženi napadima reketaša, a tome su se dobrim dijelom uspjeli oduprijeti tek kasnije tijekom rata demobilizirani vojnici koji su se s ratišta vraćali s oružjem.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:22

3. RAT

Pogibijom policajaca u Borovu Selu počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika srbijanskog SDBS-a, KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Putem medija su se kasnije širile informacije kako je za neuspio autobusni napad na Borovo Selo kriv Šušak (prvi ministar koji nikad nije bio član SK), iako je on u tom trenutku bio samo ministar u Vladi zadužen za iseljenike, a stvarnu su vlast imali Manolić kao predsjednik Vlade, Boljkovac kao ministar unutrašnjih poslova i Špegelj kao ministar obrane. (Sličan autobusni napad Boljkovac je već prije organizirao i na Plitvice, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Jović, a većeg broj mrtvih nije bilo zahvaljujući tomu što četnici nisu znali kako treba skinuti osigurač s tromblona). Šuška su Manolićevi sljedbenici odmah nakon dolaska u Vladu pokušavali skinuti raznim glasinama, a ubrzo su ga i javno optužili kako je on ispalio raketu iz ručnog raketnog bacača «ambrust» na Borovo selo i kako je zbog toga izbio rat. Takvih napada na praznu cisternu kojom je blokirano Borovo selo bilo je nekoliko, a izvršavali su ih pojedini lokalni zapovjednici iz susjednih mjesta koji su znali doći i ispaliti poneki projektil, a i pratioci pojedinih političara koji su došli «izvidjeti» situaciju. Nakon takvih izviđanja, prije odlaska obično bi pratiocima zapovjedili da nekoliko rafala ili neki projektil ispale prema barikadama. Pri jednom takvom «izviđanju» jedan lokalni, jedan regionalni i jedan nacionalni vođa desne struje HDZ-a koji su u Šušku vidjeli konkurenta na mjesto vođe HDZ-ove desnice, zapovjedili su policajcima iz pratnje ispaljivanje kumulativnog protuoklopnog projektila na cisternu postavljenu u barikadi. U Šušku su vidjeli opasnog konkurenta. Tuđman ga je doveo iz Amerike i povjerio mu poslove koji su oni željeli kontrolirati, te su ga oni na sve načine pokušavali iskompromitirati. Nastojali su ga u Tuđmanovim očima predstaviti kao radikala koji želi rat sa Srbima, unatoč Tuđmanovoj politici primirivanja i kupovanja vremena za naoružavanje. Projektil je ispalio jedan policajac iz njihove pratnje, a kako bi potkrijepili sumnje prema Šušku na mjestu ispaljenja rakete su ostavili Šuškov rokovnik, novčanik i naočale koje su prethodno ukrali iz šuškovog odjela u ministarstvu iseljeništva. Šušak krađu nije mogao obznaniti javnosti kako građani ne bi pomislili da u vladi vlada anarhija i strana špijunaža, što bi loše djelovalo na hrvatski obrambeni moral. Na osnovu ostavljenih dokaza šef Osječke policije Rajhl Kir je medijima proširio priču kako je raketu ispalio Šušak, a zbog jačeg dojma tvrdio je kako je i on bio prisutan. Tuđnama u ovo nisu uspjeli uvjeriti, pošto je on znao gdje je Šušak bio u tom trenitku, pa je Šušak opstao, ali su izvršioci napada prestali uživati Šuškovu podršku, te su kasnije u piramidi moći svi pali za najmanje jednu stepenicu.

Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar organiziran je napad na Borovo Selo, a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi slučajno uspjela, Boljkovac je Kiru napad naredio sa zakašnjenjem. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti optužen za neuspjeh, a i kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Je li iz Austrije telefonski razgovarao s Kirom, to samo on zna. Pošto nije znao o čemu su Tuđman i Milošević razgovarali u Karađorđevu i Tikvešu, još uvijek je, kao i Manolić, Mesić, Šarinić i slični, vjerovao u mogućnost vojnog udara. Idućih je dana lokalni srpski lider Šoškoćanin, vidjevši što se dogodilo, zatražio predaju, ali su ga Srbi upućeni iz Srbije likvidirali.

Koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a, od kojih su neki bili radikalni po zadatku, nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku, na što Tuđman nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova za osvajanje vojarni, podnosi u srpnju ostavku i privremeno emigrira. Glavni podupiratelj Špegeljevih planova bio je Mesić. Da je Špegelj umjesto 400 uspio nabaviti bar 4.000 protuoklopnih ručnih raketnih bacača, mogla bi se postići nekakva ravnoteža s brojem tenkova i oklopnjaka i tada bi se moglo realno zaustaviti oklop JNA unutar vojarni. Na Špegeljevu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su se pokazali potpuno nesposobnima za nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak koji će na toj dužnosti ostati do kraja rata, a i nakon njega. Šušak je na ključnim mjestima u Ministarstvu odbrane zatekao ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, uglavnom bivše oficire JNA od kojih su mnogi surađivali s UDBA-om i KOS-om, ali nije imao mandat za njihovo smjenjivanje, zbog politike nacionalnog pomirenja, a i zbog toga što nije razumio dijaboličnost Manolića i kadrova koje je on i Špegelj instalirao na ključne položaje unutar MORH-a. Umjesto smjenjivanja nepouzdanih on je počeo uvoditi u zapovjednu strukturu hrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje je postavljao na mjesto instruktora i zapovjednika novoformiranih postrojbi. Manolić ga je od prvog trenutka stalno pokušavao skinuti raznim medijskim podmetanjima. Npr. kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, hrvatski novinari na vezi s Manolićem ili KOS-om raspisali su se kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više projugoslavenskih, titoističkih skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih obavještajnih projugoslavenskih UDBA-ških i KOS-ovskih, saveznih i republičkih frakcija bilo je više, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i sumnjičile na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog dragovoljca iz Amerike Wernera Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. (Kada je Šušak kasnije uhićene kosovce razmijenio za ljude važne u nabavci oružja, prikriveni Manolićevi ljudi su počeli širiti priče kako je to učinio zato što je i sam suradnik KOS-a i UDB-e, a to su dokazivali i činjenicom da iz Ministarstva obrane i vrha HV-a nije maknuo ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, iako on to nije mogao zbog Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja. Mnogi naivni i neupućeni pojedinci su u ovakve «dokaze» o Šuškovoj suradnji s UDBA-om povjerovali, te su i sami dalje širili takve «dokaze». Kada su kasnije Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić iz grupe Opera u Srbiji osuđen na višegodišnju kaznu zatvora hrvatskim medijima i obavještajcima nije ni palo na pamet da se zapitaju za koga su oni zapravo radili, ako ih Miloševićev režim šalje u zatvor.)
Razni, najčešće plaćeni »ekstremisti« već su koncem 1990. počeli širom Hrvatske dizati partizanske spomenike, a kasnije i srpske automobile, te kuće u zrak kako bi naveli vojsku na vojni udar, a to je odgovaralo i Miloševiću za dizanje straha među Srbima. Ministar Boljkovac ništa nije činio kako bi uhapsio potencijalne srpske špijune po gradovima, ali je umjesto toga, uz pomoć lista pod nazivom «Slobodni tjednik» redovito objavljivao imena i adrese navodnih KOS-ovaca i udbaša kako bi ih susjedi terorizirali. Manolić je za to odmah optuživao lokalne lidere HDZ-a iz državotvorne frakcije. Poneki hrvatski državotvorci na bojištu su dobili metak s leđa od onih koji su glumili državotvorce, a njihova smrt je pripisana neprijateljskom bojnom djelovanju. Terorističke skupine poput »Labrador« izgubili su neupitno državno zaleđe pa su se nastojali što više osamostaliti organizacijski, politički i logistički. Nastojali su se organizirati u četiri grupe suradnika:
a) teroriste u civilu ili među pripadnicima vojske, policije, SZUP-a i SIS-a koji su vršili konkretne napade na osobe i imovinu, često osobe kriminalne prošlosti,
b) medijske djelatnike i marginalne političare koji su širili informacije kako su te napade činili pripadnici ekstremne političke emigracije,
c) političke zaštitnike koji su štitili pripadnike prve skupine sa svojih političkih i državnih funkcija,
d) direktore i poduzetnike koji su sve to financirali, u zamjenu za poslovne pogodnosti.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:22

Osim obavještajnih mreža poput Labradora koji su svjesno radili protiv hrvatskih interesa na istom poslu nesvjesno je djelovala i posebna pričuvna policija čiji pripadnici su vjerovali kako rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a, privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Većinu vremena provodili su na bojištu pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića ili nekog njemu podčinjenog. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ove postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. U Osijeku su formirane dvije grupe u sastavu ove posebne pričuvne policije za posebne namjene. Jednom grupom je zapovijedao Pukovnik Mate Šabić zvani Šaban i njegov odred je bio u sastavu postrojbe do drugog mjeseca 1992, a drugom Satnik Ivica Rotim zvani Ićo, koji je početkom srpnja 1991. sa svojim odredom prebačen u sastav 106. brigade, ali je i dalje povremeno održavao tajne kontakte s Manolićem. Šaban je ubijen 1992. a Ićo 1993. godine. Osim njih na području Osijeka Manolić je imao svog jakog čovjeka Grošelja na mjestu načelnika SIS-a koji je vrlo uspješno glumio ulogu Glavaševog čovjeka, a kasnije je, navodno, izvršio samoubojstvo.

Miloševićeva struja Udbe i KOS-a je u suradnji s hrvatskom projugoslavenskom frakcijom tih službi sredinom 1991. počela i s operacijom ubacivanja velike količine droge među hrvatske vojnike i policajce kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Čim se droga značajnije raširila među vojnicima, istrage su ometane pričama kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni dileri puštani iz pritvora, a policijski zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak telefonski naredio njihovo puštanje. Drogirani su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje srpskih kuća i druge akcije pod okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika. Manolićeva struja Udbe i KOS-a je očito još uvijek mislila kako takvim akcijama povećava šansu za vojni udar i obnovu Jugoslavije, dok je uistinu vrijeme za vojni udar prošao, te su ovakve akcije samo pomagale Miloševiću u ostvarenju »Velike Srbije«.

Dana 28. 6. 1991. veći je dio pričuvne policije dobio poziv za mobilizaciju u ZNG. U popodnevnim sam satima došao na zborno mjesto na Pampas. Do večeri se, kada su došli zapovjednik Zglavnik, te njegov zamjenik Šimić, skupilo približno 400 ljudi s oružjem. Počelo je organiziranje bojne, određeni su zapovjednici satnija, a ujutro su određeni i zapovjednici vodova i odjeljenja. Podijeljeno je nešto oružja i streljiva i onima koji ga nisu imali. Srbi su zauzeli stari dio Tenje. Proširila se informacija kako su velik broj hrvatskih civila u staroj Tenji poubijali i kako su roditelje Gudelja (predsjednika lokalnog HDZ-a) nabili na kolac. Trećega smo dana čuli na radiju vijest o pogibiji načelnika PU osječko-baranjske J.R. Kira na putu prema Tenji, nakon što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta. Pomislio sam: “Konačno je nekom puknuo film”. U automobilu je preživio jedino čelnik lokalnoga SDS-a koji je organizirao pobunu u Tenju. Dana 3. 7. 1991. Novosadski korpus izlazi iz vojarni i kreće prema Hrvatskoj, postupno ulazi u Baranju i približava se Vukovaru. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je smješteno između srpskih sela Bobote i Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do Osijeka. Mnogi civili počeli su napuštati Vukovarsko područje, ali ih je Hrvatska vlast ubrzo, nakon prvoga smirivanja situacije vratila natrag. Vjerovalo se kako će upravo žene sa djecom spriječiti mlađe, fakultetski obrazovane oficire JNA bombardiranje Vukovara, ako zbog ničeg drugog onda zbog tog što su njima vrlo dobro bile poznate Ženevske konvencije o ratnom pravu. Nažalost, vrlo brzo se pokazalo kako obrazovanost i znanje nema nikakve veze sa etičnošću i mudrošću.

Na Pampasu se prvih dana vršilo ustrojavanje i nekakva osnovna obuka. Nakon tri dana, uvečer, zapovjednik je Zglavnik okružen četvoricom tjelohranitelja, pijan od alkohola i straha, izdao zapovijed o zauzimanju borbenih položaja. Moja je satnija zauzela položaje prema Bijelom Brdu kod ciglane u Sarvašu. Zapovjednik satnije rasporedio nas je u strijelce u mladom sirku kao da smo lovci na zečeve, tako da smo cijelu noć ležali na kiši i pazili da nas četnici slučajno ne bi ugledali. Jedan rafal iz oklopnog transportera, koji smo čuli kako se voza po njihovim položajima, mogao bi nas sve izbaci iz stroja. Dvadesetak metara iza nas bila je rupa iz koje se vadila zemlja za ciglanu, pokraj nje je bila desetak metara visoka hrpa zemlje, ali zapovjedniku nije palo na pamet da bismo se trebali skloniti iza zaklona. On je dobio zapovijed za raspored u polju, u strijelce, te nije smatrao kako zapovijed treba prilagoditi stanju na terenu. Nakon cjelonoćne borbe s oblacima komaraca u osvit sam zore kroz dalekozor ugledao utvrđen položaj na vodotornju. Vodič iz Sarvaša potvrdio nam je kako imaju promatračnicu i snajpersko gnijezdo na tom tornju s kojega će nas sve “poskidati” ako nas ugledaju. Polako smo se počeli buniti protiv tako “pametno” izabranoga položaja i povlačiti se prema asfaltnoj cesti za farmu “Klisa”. Kada smo stigli u blizinu farme, Zglavnik je poslao kurira koji nam je prenio zapovijed da se moramo vratiti na položaje ili će nas sve poslati na vojni sud. Ušli smo na farmu gdje nam je rečeno da se uputimo prema Saponiji. Većina gardista nije bila raspoložena za odlazak prema Saponiji, pa smo se uputili u bazu na Pampas. Došavši tamo, dobili smo obavijest kako je zapovjednik Zglavnik smijenjen te da je novi zapovjednik Kuduz. Kuduz nam je, vidjevši rasulo, odobrio odlazak kućama kako bismo se oprali, presvukli i idući dan vratili. Drugoga se dana pojavilo dvjestotinjak ljudi pa smo podijeljeni u dvije satnije. Uskoro smo dobili zapovijed za zauzimanje položaja prema Tenji sa zapadne strane na Selešu, Orlovnjaku i Brcinom bunaru. Pri napadu na Tenju u noći 7. srpnja 1991. naš je zadatak bio sprječavanje neprijateljskoga povlačenja prema Silašu i vezanje dijela snaga na sebe. Nakon neuspjelog napada tri su nam tenka JNA sljedećega dana prišla s leđa te smo morali napustiti položaje. Povlačenjem u Antunovac i poslije u bazu Pampas prešli smo na novi sustav držanja položaja: dio je vojnika bio na položajima, a dio u pripremi na Pampasu.
Dana 12. 7. 1991. dobili smo obavijest kako se prelazi na novi ustroj po mjesnim zajednicama, pa su ljudi iz Retfale ostali na Pampasu, a ostali su upućeni kući s obvezom prijave u svojim mjesnim zajednicama. To razbijanje jedinica u početku nisam shvaćao, ali mi je poslije mnogo toga bilo jasnije. Jedinice koje su sastavljane na papiru i u kojima se ljudi nisu poznavali, raspadale su se nakon svakog sukoba s četnicima i JNA. Zapovjednici takvih jedinica u većini slučajeva pokazali su se kao nesposobni i zaplašeni, a često i po zadatku ubačeni bivši rezervni oficiri JNA.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:23

Prelaskom na ustroj po mjesnim zajednicama ljudi koji se međusobno poznaju uglavnom su sami birali zapovjednike odjeljenja, vodova, a ponegdje i satnija, čime su temeljne jedinice dovoljno kvalitetno očišćene od ubačenih kosovaca. Izabrani “prirodni” vođe iznijeli su glavni teret zapovijedanja vojskom na terenu. U zapovjedništva bojni i brigada najlakše su se ugurali rezervni oficiri JNA koji su u civilu radili kao komercijalisti, skladištari ili vozači kamiona. Preko svojih veza nabavljali su uniforme, i u pravilu, što su više uniformi uspjeli nabaviti, to su postajali “veći” zapovjednici. Problem s uniformama je bio namjerno izazvan logistički problem koji je Špegelj mogao vrlo lako riješiti, samo da je htio. Dovoljno je bilo da od neke veće Hrvatske tekstilne tvornice naruči 100.000 uniformi i za par mjeseci problema više ne bi bilo.
Dolaskom kući, u Stadionsko naselje, ugledao sam policiju koja je blokirala sve prilaze. Doznao sam kako se Peulić zabarikadirao s grupom četnika u svoj podrum i kako je poginuo pripadnik pričuvne policije Repušić. Popeo sam se na tribine stadiona, odakle sam promatrao što se događa. Uskoro sam doznao kako su dečki iz naselja noću primijetili četnike u Peulićevu dvorištu, što su dojavili u mjesnu zajednicu. Trojica policajaca koji su došli u provjeru, nisu vidjeli ništa sumnjivo, ali su na odlasku, za svaki slučaj, bacili na Peulićevu kuću kamen, nakon čega im je uzvraćeno paljbom. Do dolaska pojačanja četnici su se izvukli sa stražnje strane, a Peulić i njegova supruga ostali su u kući. Pozivani su na predaju, na što su oni odgovarali vatrom. Tek je pogibijom Repušića izvršen ozbiljan napad pri kojemu je Peulić ubijen, a njegova supruga ranjena. Tako je rat stigao i u moje naselje.
Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića.
U Mjesnoj zajednici nas se okupilo dvadesetak te smo počeli odlaziti na teren u Tenju. Tri dana u Tenji, a poslije tri dana noćnog obilaska po mjesnoj zajednici. Prva pisana zapovijed koju smo dobili bila je zapovijed tadašnjeg ministra obrane Špegelja: “Sve nedisciplirane vojnike svezati žicom i dopratiti u Zagreb”. Nasmijali smo se. Nikada prije odlaska na teren nismo znali tko će se javiti za teren, a kome će važniji biti odlazak na posao. Dragovoljaca je uvijek bilo, ali bez ikakva oružja. Pri jednom je povratku iz Tenje zapovjednik voda Brozičević ranjen, pa sam ja postavljen na njegovo mjesto. Premjestio sam Zapovjedništvo iz Mjesne zajednice u prostorije NK Osijek na stadionu. Podijelio sam vod na tri odjeljenja i uključivao nove dragovoljce u postrojbu naoružavši ih oružjem zaplijenjenim po kućama. U slobodno smo vrijeme obilazili kuće za koje smo imali dojavu o posjedovanju oružja. Opremu, kao što su kreveti i slično, nabavljali smo po napuštenim gradilištima i tvornicama, a dio po napuštenim srpskim kućama. Hrane smo od prvog dana imali dovoljno, a za sve ostalo važila je parola: “Snađi se!”. Dio je vojnika ostajao na stadionu, a dio je odlazio na teren. U drugo je krilo stadiona uskoro došla i jedna manja jedinica s protuzračnim oružjem. Počeli smo zajedno s Narodnom zaštitom i Civilnom obranom kopati rovove pokraj obilaznice. Jednoga smo dana zaustavili tri oklopna transportera koji su osječkom obilaznicom došli do postavljenog minskog polja. Iz transportera su virile cijevi škorpiona koje su se toliko tresle da smo shvatili u kakvu su strahu vojnici koji su bili u transporteru. U tom smo trenutku imali 50% lovačkoga oružja, a od protuoklopnoga ništa. Mogli su nas sasjeći jednim rafalom protuavionskog mitraljeza. Njihov nam je strah, koji su proizveli srbijanski mediji i oficiri šireći priče o tome kako smo naoružani do zuba i kako koljemo sve što uhvatimo, išao na ruku. Transportere smo morali po zapovijedi pustiti tamo otkuda su došli. Stvaran je odnos snaga tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni udar i uhititi sve političare u Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista. Tek sam u kasnijim razmišljanjima shvatio zašto to nisu učinili. Poslije nekog vremena morali bi raspisati slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević je taj “problem” htio riješiti zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja kako bi došlo do “puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po selo i grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: Karlobag-Gospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Tu četničku politiku prihvaćala je većina oficira JNA, a samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su zagovarali američki predstavnici Bayker i Eaglberger. Kako bi olakšale vojni udar, zapadne su sile na prijedlog SIV-a i Ante Markovića uvele embargo na oružje, čime su Hrvatsku i BiH zapravo prepustile na milost JNA. Uvjet koji su dali Markoviću bio je da se sve završi za 14 dana i bez puno prolijevanja krvi. Ovaj uvjet nije odgovarao Miloševiću koji nije želio brzi vojni poraz Hrvatske. Više mu je odgovarao puzajući rat kojim će etnički očistiti sve do zamišljenih granica Velike Srbije. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao omogućiti Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema Zagrebu, te je nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti.
Dana 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine ušla erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i Aljmaš, a sljedećega dana, 2. 8. 1991, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva. Dana 24. 8. 1991. počinje napad na Vukovar.
Dana 17. 9. 1991. sastali su se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti, a poslije odgoditi ili makar usporiti, napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske.
Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne slave koji su bili spremni na vojni udar i preuzimanje vlasti te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i rezervnim jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Milošević nikada nije planirao osvojiti cijelu Hrvatsku i tako obnoviti Jugoslaviju. Njegov je cilj bila Velika Srbija do granica koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju za nasilnom obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku stranku SK pokret za Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili preuzimanje vodstva te stranke. Time su projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno marginalizirani. Paravojne formacije stekle su u Srbiji veliku popularnost pa je generalpukovnik Života Avramović, zamjenik ministra odbrane Jugoslavije, ponukan time izjavio: “Doprinos koji su ostvarile male (paravojne) jedinice ne može se mjeriti s operativno-strateškim postignućima jedinica JNA... U stvarnosti, bez JNA, nijedan ”čuvar" ne bi bio u stanju obraniti Srbe od ustaškog noža, a još manje da se održi na frontu..." Tom je izjavom nastojao umanjiti značaj srpskih paravojnih postrojba. U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski izjednačio paravojne jedinice s JNA i priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije. Prva je frakcija bila za obnovu Jugoslavije i surađivala je s udbaškom frakcijom HDZ-a, a druga, pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«. I u hrvatskoj je vlasti bilo projugoslavenskih generala i “stručnjaka” iz udbaške struje HDZ-a koji su željeli Jugoslaviju bez Miloševića i nacionalnih stranaka. Ni Tuđman, a ni Šušak nikada nisu shvatili razmjere njihovog djelovanja, te su mislili kako se radi o hrvatskim ljevičarima, iako se radilo o ratnim saboterima. Javno su već otpočetka 1991. počeli zagovarati izravan, istodoban napad na sve vojarne. Da je do toga došlo, policija i ZNG bi u sat vremena borbe istrošili sve streljivo, nakon čega bi se mogli boriti kamenjem. JNA izazvana takvim napadom imala bi izliku za izlazak iz vojarni i osvajanje svih velikih gradova. Generali, osokoljeni takvom pobjedom, stekli bi dovoljno političkog kapitala u Beogradu te bi i Slobodana Miloševića mogli zatvoriti. Jugoslavija bi tako bila spašena.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:24

Toga su bili svjesni i Tuđman i Milošević, a to se nije uklapalo ni u projekt samostalne hrvatske države, a ni u projekt “Velike Srbije”, te su pregovorima obojica nastojala primiriti generale JNA i ojačati vlastite snage.

Američka bi služba za specijalno ratovanje (CIA) često na različitim mjestima u svijetu instalirala čovjeka za isti cilj, koji poslije, kada obavi zadatak, radi po svome. Tako su naoružali mudžahedine u Afganistanu, a ovi su se poslije okrenuli protiv njih. Naoružali su i Talibane, a poslije su i oni postali najveći američki neprijatelji. Pomagali su mnoge oslobodilačke pokrete širom svijeta, a samo su stvarali krizna žarišta. Da nema kriznih žarišta po svijetu neki bi američki kongresmen mogao predložiti smanjenje proračuna za CIA-u. Oni bi tada mogla ostati bez posla, a i američki lobi proizvođača oružja mogao bi bankrotirati. CIA je imala za cilj srušiti komunizam i u tome je imala mnogo suradnika među hrvatskim izbjeglicama koji su željeli srušiti i komunizam i Jugoslaviju. Godine 1991. CIA je pokušavala spasiti Jugoslaviju, ali je nakon priznanja Hrvatske i BiH nastojala uspostaviti mir.

Dan nakon zaustavljanja navedenih transportera i mi smo dobili dopuštenje za sukob s vozilima JNA. Istoga dana na obilaznici smo zarobili oklopno vozilo Prve pomoći u kojemu su se nalazila dva oficira i dva mlada vojnika. Oduzeli smo im oružje, a njih odveli u Zapovjedništvo grada, odakle su pušteni. Nekoliko dana kasnije vojnike je u predvečernjim satima zahvatila ratna psihoza. Pod svaku su cijenu samoinicijativno željeli napast Bijelu vojarnu. Pokušao sam ih smiriti, ali nije išlo. Otišao sam u Zapovjedništvo bojne i tadašnjem zamjeniku zapovjednika, Kožulu, iznio problem. Rekao mi je kako u skladištu bojne nema zaliha streljiva i da se moram sam snaći za nadopunu ako potrošimo ono što imamo. Tada sam odlučio malo lagati vlastitoj vojsci. Rekao sam im kako sam dobio informaciju o koloni oklopnjaka koja namjerava s Poligona C preko Brijesta pravcem Klajnove ulice ući u Osijek i spojiti se s vojnicima iz Bijele vojarne, te da ih mi pod svaku cijenu u tome moramo spriječiti. Rasporedio sam ih uz obilaznicu gdje smo čekali tenkove. Poslije ponoći su polijegali na asfalt i pozaspali. Ujutro nitko više nije bio raspoložen za napad na Bijelu vojarnu. Uskoro smo počeli držati i položaje na Brijestu radi blokade C-poligona. Tu smo imali nekoliko sukoba s tenkovima koji su se kretali smjerom C-poligon - Tenja i obratno. Svaki put kad bismo ih zaustavili, došlo je do pregovora između njih i gradskih vlasti, nakon čega smo ih morali propustiti. Čim bi prošli, ponovno bi zapucali na nas. Jednom smo ih morali propustiti dva puta u istom danu. Kada smo taj položaj držali posljednji put na svoju smo ruku, bez znanja više komande, postavili četiri protuoklopne mine na izlazu iz Poligona C. Na njih je, nekoliko dana poslije, prilikom bijega s C-poligona naletjela oklopna dizalica. Bile su to jedine mine za koje sam vidio da su napravile koristan posao! Dva puta smo poslani u opkoljavanje Bijele vojarne, ali smo oba puta nakon sat vremena povučeni. Nije nam bilo jasno tko pije, a tko plaća.
Polovicom rujna, u trenutku kada je ocijenjeno da su naše snage organizacijski i materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi. Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski pobunjenici ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus predao i ostavio cjelokupno naoružanje. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. Problem je bio u tome što su u mnogim skladištima ostavljene granate, ali su odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata. Većina je vojarni predana u dogovoru s Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora, većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku još uvijek nije bila sposobna za bezrazložno etničko čišćenje. Za to je Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješadijskog oružja kako bi se mogla pomalo braniti te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog područja. Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti Hrvatske vojske Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo poraziti vojsku bez dovoljno protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su moral hrvatskih pojedinaca koji su bili spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu. Također su zanemarili borbeni moral Srba iz Srbije. 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja iza njih čisti, sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević izgubio vrijeme, a Tuđman ga je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene granate te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za vođenje rata.

U zauzimanju vojarni i mi smo sudjelovali. Petnaestog rujna 1991. četrnaest tenkova došlo je kroz polje zapadno od pustare Tufek. Nekoliko ih se približilo na oko 700 metara od obilaznice te su cijeli dan gađali kuće na rubu grada. U Sisačkoj je ulici samo kuća jednog Srbina, koji je ostao u njoj, a sin mu je otišao u Tenju, ostala čitava. Sve ljude sam rasporedio u rovove uz obilaznicu između nadvožnjaka kod stadiona i tenjskog nadvožnjaka. Skupio sam grupu boraca s protuoklopnim oružjem da im kroz Stadionsko naselje priđu bočno kroz kanale i gađaju ih, ali je njihov odlazak, po zapovijedi odozgo, u posljednji trenutak spriječen. Tenkovi su navečer otišli, ali su se ujutro opet vratili. Drugi smo dan u rovove dobili sve one iz ZNG-a i policije koji imaju protuoklopna sredstva, a koji su do tada bili raspoređeni oko Bijele vojarne i Poligona C. Taj su trenutak oficiri JNA iskoristili za bijeg u Staru Tenju te produžetak kretanja prema Sarvašu, koji je pao toga dana. Pri bijegu tenkova iz Bijele vojarne nas smo se četvorica u dva automobila gotovo sudarili s tenkovima na križanju Divaltove ulice kod krčme “Mosor” dok smo slučajno u tom trenutku išli prema Mjesnoj zajednici. Nitko ih nije ni pokušao zaustaviti sve do Tenje. Sve su naše jedinice bile raspoređene tako da su tenkovi JNA imali slobodan koridor prema Tenji. Tek kada su otišli, vojnici iz okolnih postrojbi koji su bili na odmoru uspjeli su dotrčati do puta kojim su tenkovi prošli. Tada sam shvatio kako je svrha tenkova pokraj Tufeka bila privući sve protuoklopne snage na sebe i omogućiti deblokadu vojarni.

Nakon pada Sarvaša jedinica garde u Nemetinu dobila je zapovijed za povlačenje, ali su oni tu zapovijed odbili. Tek nakon tri dana zapovijed je povučena. Istu su zapovijed dobili i branitelji Podravlja i Tvrđavice, naselja s lijeve strane Drave, 3. rujna 1991, kad je palo Bilje, baranjsko selo udaljeno četiri kilometra od Osijeka. Oni su također odbili zapovijed. Da su se branitelji Podravlja i Tvrđavice povukli na desnu obalu Drave, četnički bi tenkovi osječku katedralu mogli gađati s udaljenosti od 300 metara. Nakon nekoliko dana i ova je zapovijed povučena.
Dan nakon bijega tenkova ušli smo u Bijelu vojarnu u kojoj smo našli gomilu vojne opreme razbacane na sve strane. Gardisti koji su prije nas ušli unutra pokupili su nešto oružja i streljiva, a mi smo pokupili nešto opreme za koju sam mislio da nam može zatrebati. Sljedećeg je dana palo i skladište Lug pokraj Čepina. Tu smo uzeli tri kamiona oružja, streljiva, opreme, granata, mina i svega ostalog što smo našli. S tim smo ratovali do sredine 1992. U tom sam trenutku imao u vodu četrdesetak gardista, a u idućih petnaestak dana taj se broj povećao na 80.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:24

Tada su mi sugerirali iz Zapovjedništva bojne da u vodu imam previše vojnika i da ih više ne trebam primati, ali sam ja prijam nastavio. Tada smo dobili nove položaje: Poljoprivredni fakultet, Tufek, Logor. Budući da su pustare Tufek i Logor bile smještene u depresiji, okružene kukuruzom, bez preglednosti okolnog terena, na svoju sam ruku postupno preuzeo zapadno dva položaja, Policer i jedno divlje smetlište. Čim smo počeli kopati zemunicu na Policeru, sljedećeg su dana pale tri minobacačke granate od 120 mm desetak metara od vojnika. Ispaljene su iz grada, iz pravca Policijske uprave. Zabile su se u mekanu zemlju i geleri su otišli prema gore te nitko od vojnika nije ranjen. Pokušao sam pronaći mjesto ispaljenja, ali nisam uspio otkriti jesu li ispaljene iz dvorišta Policijske uprave ili iz pedesetak metara udaljenog dvorišta »Obnove«, gdje je bila smještena jedna minobacačka postrojba.

Dana 21.9. 1991. ubijen je Ante Parađik ratni zapovjednik HOS-a na policijskom punktu. Ubili su ga policajci radio vezom uvjereni kako im se približava vozilo s naoružanim Martičevcima. Paradžik je bio vojno neiskusni zagovornik rata s daleko jačim protivnikom. Petnaestak dana prije njegove likvidacije Šušak ga je nagovorio da HOS priključi HV-u, a sam je trebao postati ministar unutarnjih poslova. Predsjedniku HSP-a Paragi, ministru unutarnjih poslova Vekiću i predsjedniku Vlade Manoliću to nije odgovaralo. Paraga se nije htio odreći oružane formacije kojom je mogao utjecati na Hrvatsku politiku, Vekić nije svoje ministarstvo prepustiti nekom drugom, a Manolić nije želio ostati bez kontrole nad ministarstvom koje bi moglo razotkriti njegove dvostruke igre i prikrivene sabotaže. Problem su im riješili policajci koji su preko radioveze bili uvjereni kako pucaju u grupu do zuba naoružanih četnika. Paradžik je uživao veliki autoritet u HOS-u pošto je većinu vremena obilazio svoje jedinice. Paraga je bio predsjednik HSP-a i formalno vrhovni zapovjednik HOS-a, a i Đapić je bio vrlo utjecajan. Prvih pedesetak dugih cijevi HOS je nabavo preko Đapića od Šeksa koncem 1990, i preko Parađika od Šuška u prvom dijelu 1991. čime su Šeks i Šušak željeli osigurati utjecaj na HOS. Za vrijeme kratkoročnog Slovenskog rata HOS je nešto oružja kupio u Sloveniji od Janeza Janše. Nakon pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a veći je dio dobio iz policijskih skladišta po tajnom dogovoru između Parage i Manolića. Nakon Paradžikove likvidacije Manolić je nastavio tajno odobravati izdavanje oružja i streljiva Paragi, do 1993. kad je HOS rasformiran i u BIH.

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog Beograda, donijelo je Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari značilo onemogućivanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA srušiti hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već mjesec dana. Sedam dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana kasnije dogodio se i napad na Banske dvore.
Dana 7. listopada 1991. raketirani su Banski dvori, tj. pokušan je atentat na predsjednika, dr. Franju Tuđmana. Ovo je bio posljednji pokušaj projugoslovenske frakcije KOS-a u spašavanju Jugoslavije. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, Predsjednika Jugoslavije Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića te bi Admiral Mamula ostao jedini kandidat za mjesto novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo predsjednik vlade Manolić koji bi sabotirao nabave oružja i obranu, te bi nakon nekoliko većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s jakim ratnim nabojem produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila obnovljena, čime bi ugled generala naglo porastao i u samoj Srbiji. Takav razvoj događaja nije odgovarao ni Miloševiću, te je atentat završen neuspješno.

Dana 1. 11. 1991. dobili smo pripremnu zapovijed za odlazak u Laslovo zajedno s vodom smještenim na starom Poljoprivrednom institutu. Njih četrdesetak došlo je na stadion u pripremu i tu smo nekoliko sati čekali zapovijed za odlazak. Odjednom je s nekih 600 do 800 metara udaljenosti ispaljena minobacačka granata od koje je poginuo stražar Ivo Ivanović, a četvorica su vojnika teško ranjena. Tada je zapovijed za odlazak u Laslovo povučena. Imao sam osjećaj kako je svrha ove zajedničke pripreme bila stvoriti što veću gužva kako bi petokolonaši s minobacačima mogli pogoditi što više ljudi. To mi je bio prvi smrtni slučaj te prvi i posljednji put da je neka druga jedinica došla u pripremu na stadion. Od tada sam sve slobodne gardiste redovito slao u ulični lov na tzv. minobacačlije petokolonaše. Jednom su ih prilikom ugledali, ali su ovi uspjeli pobjeći. Imali su vozilo i odore gardista. Ti su petokolonaši obično prisutnim civilima govorili kako gađaju četničke položaje. Međutim, minobacačima od 60 mm mogli su gađati nekoliko ulica dalje, s MB 82 mm mogli su dohvatiti neke naše položaje, a samo s MB120 mm mogli su se dohvatiti bliži četnički položaji. MB 120 mm je prevelik za djelovanje s kamiona.
U to je vrijeme većina jedinica počela držati položaje po sustavu: jedan dan teren, drugi dan priprema, treći dan odmor. Vojnici su bili pod kontrolom dok su bili u pripremi i na terenu. Treći dan, kada su bili na odmoru, mogli su raditi što su htjeli. Među dragovoljcima je bilo dosta bivših udbaša, kosovaca, Jugoslavena i Srba, pogotovo u višim zapovjedništvima. Neki su se željeli iskreno boriti za Hrvatsku, neki su se željeli zaštititi od nepovjerljivih susjeda kojima su se zamjerili u vrijeme komunizma, a neki su došli po zadatku. Svi su se oni na terenu i u pripremi trudili prikazati kao najbolji vojnici. Što su radili svaki treći dan kada su bili na odmoru, nitko nije kontrolirao. Sigurnosne službe SZUP i SIS, koje su to trebale raditi, bile su najprimamljivija meta za infiltraciju upravo takve vrste “dragovoljaca”. Cilj mnogobrojnih snajperista i minobacačlija petokolonaša bio je organizirati kaos, sabotirati obranu, rušiti borbeni moral, te navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili povezeni s akcijama KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno priznanje. Takve su se akcije događale do trenutka priznanja Hrvatske, nakon čega su smanjene budući da je opasnost za organizatore postala veća od možebitne političke koristi. Kasnijom analizom prikupljenih informacijama shvatio sam kako je to bila vrlo dobro organizirana mreža kojom je rukovodio netko tko je imao sve informacije o rasporedu punktova i postrojbi, a to je mogao biti samo netko iz vrha osječkog SIS-a. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su bili i navodioci vatre koji su noću svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima i slične važne objekte. Naime, ako se noću s dvije različite lokacije međusobno udaljene, primjerice 1 kilometar, odredi pravac iz kojega dolazi svjetlosni signal te izmjeri kut između tih pravaca, svaki topnički računač vrlo lako može odrediti lokaciju izvora svjetlosti. Gledano iz polja, južno od Osijeka viđao sam noću svjetlosne signale iz svih dijelova grada. Nekad ih se javljalo po desetak istovremeno. Nekoliko puta mi se učinilo kako dolaze iz blizine stadiona, gdje sam imao bazu, pa sam s nekolicinom vojnika krenuo prema njima. Došavši bliže, vidio sam kako su ustvari puno dalje, ali smo idući prema njima uspjeli točno locirati zgradu s koje se javljaju. Svaki se put ispod zgrade nalazilo sklonište prepuno civila. Nekolicinu bismo civila upozorili kako netko među njima daje svjetlosne signale. Nisu nam vjerovali, ali kada bi ih odveli da pogledaju iz daljega, počeli bi psovati, a mi smo ih ostavljali da svoje probleme sami rješavaju. Obično je bila riječ o umirovljenim Srbima ili jugoslavenski orijentiranim Hrvatima, civilima koji su i sami boravili u skloništu. Povremeno su odlazili van zapaliti cigaretu. Usput su malo prošetali do vrha zgrade odakle bi džepnom baterijom malo bljeskali južno prema Tenji, istočno prema Sarvašu ili sjeverno prema Baranji. Vremenom je broj ovih navodioca vatre bivao sve manji, ali nikada nisu potpuno nestali.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:25

Kad mi se dogodio navedeni prvi smrtni slučaj, u vodu sam imao oko 100 ljudi podijeljenih u šest borbenih odjeljenja, odjeljenje veze te pozadinsko odjeljenje. Zapovjednik satnije tada je u satniji imao oko 200 ljudi te me je postavio za svog zamjenika. Na mjesto zapovjednika voda postavio sam, u dogovoru sa zapovjednicima odjeljenja, brata. Negdje u to vrijeme dobio sam dojavu o planu napada na Osijek. Jedan moj gardist imao je u Tenji rođaka kome je otac Srbin, a tih je dana pobjegao iz Stare Tenje. U njegovoj je kući njegov otac s ostalim četnicima razgovarao o planu napada na Osijek po kojemu je “trebalo bušiti kuće u Tenji do naših položaja kako bi se što bolje pripremili za napad. Kad napadnu Novu Tenju, treba istovremeno napasti i šumu Rosinjača te Antunovac. Kad osvoje Novu Tenju, napad treba produžiti prema Tufeku i Stadionskom naselju. Kad krenu prema Stadionskom naselju, grupa njihovih diverzanata treba, u odorama garde, iz grada ući u naselje i s leđa napasti naše jedinice u povlačenju. Osvajanjem Stadionskog naselja, napad treba produžiti Klajnovom ulicom u cilju presijecanja Osijeka na dva dijela”. To je ispričao svom rođaku koji je to prenio meni i jednom časniku SIS-a. Nakon petnaestak dana čuo sam kako je taj časnik, navodno, prebjegao na četničku stranu. Nisam imao mogućnosti provjeriti je li to istina ili ga je možda progutao mrak. Tada sam gardiste koji su pripremu imali po kućama oko stadiona povremeno slao u pripremu u Stadionsko naselje. Više sam puta zapovjedio pretres cijeloga naselja južno od obilaznice u svrhu pronalaženja oružja. S civilima iz Narodne zaštite iskopao sam rovove oko svih pustara iznad Stadionskog naselja, a kada je pala Nova Tenja, izdao sam zapovijed za evakuaciju svih civila iz južnog dijela Stadionskog naselja.
Pri zauzimanju položaja u šumi Rosinjača dobio sam zapovijed za držanje linije između šume i Tenje. Uočio sam kako je šuma na najnižem terenu i da je okružena kukuruzom. Preglednost prema neprijatelju bila je nikakva, kao i mogućnost za protuoklopnu borbu. Ljudi iz tri različite, nepovezane jedinice, koji su već neko vrijeme držali ovaj položaj, nisu iskopali nikakve zaklone i noću su išli u bazu. Na rubu šume iskopao sam jednu zemunicu, a pričuvnu iza šume u pravcu zapadno od ulaza u Tenju. Da bi iskopali zemunicu, najprije sam morao vojnike podučiti kako se to radi. Tek kada su vidjeli kako sam kopam, pristali su uzeti ašove u ruke i prihvatiti se posla. Tada su vojnici još uvijek mislili kako ne trebamo kopati obrambene položaje, već da JNA treba otjerati jurišom. Kasnije, kada su vidjeli kako granate razbijaju slabo utvrđene zemunice, nije ih trebalo nagovarati na kopanje. Ljude nisam želio držati u depresiji okruženoj kukuruzom, već sam ih držao na pričuvnom položaju gdje je preglednost bila mnogo veća. Sredinom studenoga držali smo dva dana položaj Široko polje, istočno od Antunovca prema Tenji. Pustara je bila u prirodnoj depresiji, okružena kukuruzom, 100 metara sjeverno od puta kojim su poslije tenkovi ušli u Antunovac, a koji je navodno bio miniran. Vidljivost nikakva i mogućnost protuoklopne borbe također nikakva.
Padom Vukovara 18. studenoga 1991. Osijek je zahvatila panika. Počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara te kako će i Osijek biti prodan. Na prilazima Tenju vidjele su se kolone kamiona koji dovlače nove srpske snage oko Osijeka iz pravca Vukovara. Dio viših zapovjednika koji su dotad u ratu vidjeli dobru priliku za naglu karijeru i stavljanje na stranu pokojeg šlepera humanitarne pomoći, postali su vrlo nervozni, te su počeli vrbovati pojedine iskusne izviđače za proboj iz Osijeka ako dođe do opkoljavanja. Dobio sam zapovijed za mobilizaciju što većeg broja ljudi, iako su mi dvadesetak dana ranije govorili kako ih imam previše. Ali sada se više nije imalo koga mobilizirati!

Obišao sam teren i ustanovio kako između Rosinjače i Širokog polja postoji kota Drvaruša oko tri metra viša od okolnog terena, koju nitko nije držao. Ispred je polegla pšenica te je pogled pucao na Orlovnjak i na put kojim su tenkovi poslije ušli u Antunovac. Dana 20. 11. 1991. odveo sam tamo jedno odjeljenje i naredio iskop zemunice te utvrđivanje položaja za netrzajni top kojim bi se moglo spriječiti kretanje cestom Tenja - Orlovnjak i Tenja - Antunovac. Međutim, iste večeri kada smo se vratili s terena čekala nas je zapovijed da idući dan s dva odjeljenja odemo u obranu Antunovca prema farmi Seleš, koju je neprijatelj osvojio. Sljedećeg dana, 21. 11,s27 svojih ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka koji su mi pridodani otišao sam u Antunovac te smo zauzeli položaje prema Selešu.
Navečer u 22.15 sati dobio sam zapovijed da u 22 sata (netko je loše proračunao vrijeme potrebno za spuštanje zapovijedi) krenem u napad na Seleš, istovremeno s početkom napada na Laslovo i Ernestinovo, koji su prethodnih dana pali u srpske ruke. (Ernestinovo i Laslovo su bili opkoljeni s tri strane, međusobno povezali cestom, Ernestinovo je palo tako što su tenkovi JNA noću bočno ušli s jedne strane preko Divoša i s druge strane iz Petrove Slatine. Branitelji Ernestinova su bili podijeljeni u dvije grupe koje su branile dva kraja sela. Jednu grupu su činili uglavnom Hercegovci i Bosanci dok su drugu grupu činili uglavnom zagorci. Koordinacija je bila slaba pa na spoju ovih jedinica obrane i nije funkcionirala, te su tuda tenkovi JNA preko noći ušli u selo. Na taj način je Laslovo odsječeno i četiri dana kasnije je potpuno osvojeno.) Prešli smo kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli smo Selešu na pedesetak metara te zalegli u nekakav kanal. Tu smo čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad pa da i mi krenemo dalje. Kako nismo čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali smo u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, pa smo se vratili na početne položaje (nekoliko sam mjeseci kasnije od nekih inženjeraca doznao kako bi uletjeli u naše minsko polje da smo nastavili dalje). Pozvali su me u brigadu u Osijek na podnošenje izvješća o napadu. Zapovjednik Bakarac, bunovan, digao se iz kreveta i kada me je vidio kako sam blatan, povjerovao je da sam bio u napadu. Vratio sam se u Antunovac, a stražari su pred jutro kroz gustu maglu primijetili kretanje. Počeli smo pucati i borba je trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli su u kanal sedamdesetak metara ispred nas i nisu se nikako povlačili. Otišao sam s nekoliko vojnika u Štab Antunovca gdje su mi rekli kako se to nama kroz maglu vjerojatno pričinja. U garaži, na hrpi, našao sam tromblona i zolja. Tek kada smo time raspalili po protivniku, povukao se.
Oko podneva su me pozvali u Zapovjedništvo. Dobio sam zapovijed da sa svojih 27 ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuo sam u napad. Odlučio sam ovaj put ići lijevom stranom, pa smo se kroz kukuruze privukli Selešu. Dečke sa Sjenjaka poslao sam kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a sa svojima sam krenuo dalje prema stražnjem dijelu. Približivši se dvorištu, došli smo do dimnjaka. Tu sam počeo raspoređivati ljude i tada su nas primijetili. Počela je borba s obaju strana. Dvojica su odmah ranjena te sam im rekao da se povuku. Čuo sam paljenje tenkova: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema Orlovnjaku i tri jugoistočno nama iza leđa. Puzeći, krenuo sam s nekoliko ljudi dalje prema nekakvim svinjcima pa smo prišli na desetak metara od prozora iza kojih smo čuli glasove četnika. Budući da nismo imali protuoklopnih sredstava, poslao sam jednog čovjeka da otpuže i dovede ostale kako bi se uvukli u dvorište. Kada se vratio, doznao sam kako su se ostali povukli. Ostali smo nas četvorica u svinjcu i čekali neko vrijeme, ali kada smo čuli tenk na desetak metara udaljenosti kako preko grmlja ide točno na nas, kroz rupu smo u zidu pobjegli u kukuruze prema Orlovnjaku. Nakon pedesetak metara okrenuli smo prema Antunovcu. Kada smo naišli na tragove tenka u kukuruzu, koji prije napada nisu postajali, nije mi bilo jasno što se dogodilo. Dolaskom u Zapovjedništvo doznao sam kako su se ostali povukli čim su istrošili protuoklopne granate i tromblone. Izbrojeno je 8 teško ranjenih, nekoliko lakše te šest nestalih. Nakon što smo se nas četvorica pojavili, nedostajala su još dvojica. Uskoro su dečki sa Sjenjaka javili kako su u jednom dvorištu vidjeli dva mrtva gardista.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:25

Otišao sam po njih i utvrdio kako su to moji vojnici, mlađi Mekić i Jugović. Pogodila ih je minobacačka granata pri povlačenju, a većinu su ranili četnici koji su iz pravca Orlovnjaka krenuli kako bi nas odsjekli od Antunovca. U Antunovac mi je stigao brat s tri nova odjeljenja nakon što je dobio vijest da smo opkoljeni. Preuzeo je naše položaje, a mi smo se vratili u bazu. Doznao sam kako dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu ni krenule u napad.
Sljedećeg sam dana dobio zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su dvojica sa Sjenjaka sjedila i pušila, pa su pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati krenuo sam sa svoja tri odjeljenja kroz kanale. Brata sam s dva odjeljenja poslao prema Orlovnjaku kako bi nam štitio bok. Interventni vod bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a ja sam s jednim odjeljenjem krenuo istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta pa smo mi ostali zalegli na zemlju. Vidjeli su nas po micanju stabljika kukuruza. Svaki pokušaj kretanja - novi rafal na nas. Dok sam ležao u kukuruzu pogodio me metak u pancirku, u sam preklop na prsima, koju sam toga dana prvi put obukao. Jedna je strana bila probijena, a metak je zadržala druga strana preklopa. Kasnije sam vidio kako mi je krunica koju sam imao oko vrata zdrobljena, a idući mi je dan poplavio desni prsni koš od ramena do kuka. Tu smo ležali dok nije pao mrak. Vrativši se u bazu, doznao sam kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo.
Moral je pao na nulu, ljudi su posumnjali kako je cilj ovih napada bio da nas što više izgine te su počeli tražiti krivca. Koga treba ubiti? Zapovjednika naše 2. bojne, zapovjednika 1. bojne čiji vojnici nisu ni kretali u napad, zapovjednika brigade? Nismo se mogli odlučiti. Na Zapovjedništvo zone nismo ni sumnjali. Bili su previše visoko. U to sam vrijeme u Zapovjedništvu slušao razmišljanja o tome kako nas treba što više izginuti da bi nas Međunarodna zajednica priznala. Držao sam to za “glupost” iz arsenala ubačenih projugoslavenskih agenata Udbe i KOS-a koji su nas željeli što više oslabiti. Zapadne medije zanima smrt djece, žena i staraca. Smrt vojnika ih ne zanima, to je profesionalni rizik u svakoj vojsci. Tek nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu Slavonska krv vidio sam tko je zapovijedao ovim napadima i tko je izdao “pametnu” zapovijed o pojačanom držanju depresija Rosinjača i Široko polje. Zapovijedi je potpisao osobno zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek.
Idućih sam dana uspijevao od 127 ljudi, koliko sam ih imao na stadionu, prikupiti jedno odjeljenje za odlazak na teren iza Rosinjače. Jedno odjeljenje, Rebino, poslao sam na obuku za inženjeriju, a ostale sam držao u pripremi.
Početkom prosinca iz Strog Tenja smo slušali razglas preko kojeg su nas četnici uvjeravali kako je i Osijek prodan kao i Vukovar, te kako nam je najbolje da se predamo. Pratili su naše lokalne radio postaje te su vrlo dobro znali psihološko stanje u našem medijskom prostoru nakon pada Vukovara. Dana 5. 12. 1991, pri padu Rosinjače, tenkovi su bočno napali naše položaje pa otpor nije bio moguć. U tom se trenutku na koti Drvaruša slučajno našla grupica izviđača iz Antunovca. Nisu imali ništa za protuoklopnu borbu i nikakvu radiovezu. Vidjeli su, kroz jutarnju maglu, oklopnjak koji je prišao bočno našim položajima u Rosinjači. Tu je stajao dok je trajao minobacački napad na naše položaje. Mine su se aktivirale na vrhovima drveća i nitko nije mogao izviriti iz zaklona. Kada se magla počela dizati, minobacački napad je prestao, a istoga je trenutka oklopnjak krenuo naprijed, bočno na naše položaje. Iz prve se zemunice samo jedan vojnik uspio izvući. Da je postojao protuoklopni punkt na koti Drvaruša, to se ne bi moglo dogoditi, 16 vojnika ne bi poginulo, niti bi tenkovi mogli proći cestom Tenja - Antunovac, što je uzrokovalo pad Antunovca. Istovremeno s napadom na Novo Tenje, Rosinjaču i Tenjski Antunovac Srbi su tenkovsko pješačkim snagama napali gotovo sve položaje oko Osijeka, kako bi onemogućili upućivanje pomoći Novom Tenju i Tenjskom Antunovcu, gdje je bio glavni pravac napada. Pri ovim napadima branitelji prigradskog naselja Nemetina su čak uspjeli uništiti jedan transporter i jedan tenk.
Nakon pada Nove Tenje i Tenjskog Antunovca crta obrane prema njima bila je nedefinirana oko tjedan dana. Vidio sam kako se četnički plan ostvaruje te kako imaju pomoć iz našeg Zapovjedništva. Sve raspoložive vojnike smjestio sam po pustarama južno od Stadionskog naselja te sam im naredio da ne puštaju nikoga koga ne poznaju. Položaje lijevo od nas preuzela je Sportska četa, a ja sam počeo uređivati novi položaj u pravcu Policera. Netko nam je noću redovito sjekao telefonske linije koje su išle kroz Stadionsko naselje, što se nikada nije događalo prije pada Nove Tenje. Ponekad su vezisti i dva puta u toku noći morali krpati vodove.
Najvažniju crtu obrane prema Ivanovcu i Čepinu preuzela je borbeno neiskusna zagrebačka 101 brigada, a čepinska bojna HOS-a dobila je zapovijed za izmještanje izvan Čepina, na odmor. Čepinska bojna je ovu zapovijed odbila. Nakon nekoliko dana Zagrepčani su napustili položaje, a da su Čepinčani izvršili zapovijed o izmještanju, četnicima bi bio otvoren koridor za presijecanje puta Osijek - Đakovo, te u daljnjem napredovanju potpuno opkoljavanje Osijeka. U tom trenutku Čepin je bio u sendviču između Antunovca i Ivanovca s istočne strane te Čepinskih Martinaca, Čokadinaca, Budimaca i Bele Loze sa zapadne strane. Zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan Tolj čim je osjetio opasnost presijecanja puta Đakovo Osijek i pada Čepina nagovorio je zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na ovu srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći kad je palo Ernestinovo, bez znanja Gorinšeka sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Čepinske Martince, Čokadince, Budimce i Belu Lozu. Nekoliko je dana Osijekom kružila priča kako su Ivanovac i Čepin potpuno prazni, te su se i pojedini viši zapovjednici u Osijeku počeli pripremati za napuštanje Osijeka, uvjereni kako je i Osijek prodan. Dolazak 101 Zagrebačke brigade primijetili su i Srpski obavještajci, te su ne znajući kako se radi o borbeno neiskusnim vojnicima, odustali od daljnjeg napredovanja, iako su im KOS-ovci infiltrirani u HV-u nastojali što više olakšati napredovanje.
Na području Osijeka jedinice HOS-a su djelovale u sastavu pojedinih jedinica HV-a, ali u većem dijelu Hrvatske HOS je bio paravojna stranačka formacija HSP-a. Naime, na samom početku stvaranja hrvatske države Manolić i suradnici nastojali su iz HDZ-a izbaciti što više državotvoraca i time unutar HDZ-a ojačati udbašku struju. Kako bi državotvorce i dalje kontrolirao, među njih je ubacio Paragu i još nekoliko svojih doušnika. Čim je postalo jasno kako je rat neizbježan, Manolić je preko Parage počeo organizirati i naoružavati postrojbe HOS-a koje su djelovale, prividno, izvan svih institucija, a zapravo je njima posredno sam upravljao. HOS-ovci su slani svuda gdje se najviše ginulo. Ako neki od njih pogine - “odlično” - jedan ustaša manje, a ako pogine četnik - opet “odlično”. Da je kojim slučajem JNA uspjela porobiti Hrvatsku, Manolić bi HOS-ovce i »Šuškove ekstremiste» označio kao glavne krivce za rat, a on bi politički opstao. Smetao mu je prvi ratni zapovjednik HOS-a Paradžik na kojeg nije imao utjecaj. Nakon likvidacije Paradžika Manolić je nastavio tajno naoružavati HOS, a Predsjedniku Tuđmanu je lažno predstavljao snagu HOS-a govoreći kako ima 30.000 ljudi (iako ih je realno bilo oko 3.000) i kako Paraga sprema vojni udar, te zbog toga HOS-ovce treba napasti i razoružati. Time je želio izazvati građanski rat između Hrvata sličan onom iz drugog svjetskog rata. Paraga je nakon pada Vukovara čak i pozvao sve zapovjednike HOS-a s postrojbama u Zagreb, ali su svi oni koji su držali položaje to odbili. Odazvali su se uglavnom HOS-ovci sa juga Hrvatske vjerujući kako se okupljaju za prodor prema Vukovaru, te pojedini paradni HOS-ovci koji su se u uniformama slikali po Zagrebu i izbjegavali bojište. HOS je Manoliću dobro poslužio i u međunarodnim odnosima. Mnoge države su se protivile priznanju Hrvatske upravo zbog postojanja paravojnih postrojbi poput HOS-a.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:26

. Nakon ovakvih Paraginih poteza Manolić je uvjeravao Tuđmana kako HOS-ovci imaju veliki utjecaj i u HV-u, te u svakom trenu mogu izvesti vojni udar, a da bi se to spriječilo, potrebno je u jedinice HV-a uvesti što više bivših oficira JNA. Tako je udbaška struja i unutar HV-a počela jačati, a time i utjecaj Manolića na HV. Poslije, kada je predsjednik Tuđman dobio podatke o atentatu na Parađika, te o realnosti Dedakovićeve «veleizdaje», Vekić je naglo smijenjen. On je očekivao kako će ga Manolić zaštititi, ali se ovaj povukao. Nakon toga su se Vekić i Manolić politički razišli.

Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Od prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. Nigdje vojnici nisu dobili zapovijed za evakuaciju svega onoga što mogu ponijeti ni za uništavanje onoga što neprijatelju može borbeno ili ekonomski koristiti. Ostavljeni televizori, HI-FI oprema, bijela tehnika i namještaj mnogim su četničkim dragovoljcima bili najveći motiv za borbu. Pojedini hrvatski vojnici, koji su pokušavali nešto materijalnih sredstava evakuirati, proglašavani su kriminalcima i pljačkašima iako vlasnici sredstava nisu ništa učinili kako bi ih na vrijeme odnijeli. Uskoro smo dobili zapovijed za prebacivanje na nove položaje kod voćnog rasadnika, istočno od Osijeka. Uspijevao sam se tome suprotstavljati sve do Božića, ali sam vojnike u pripremi i dalje držao u Stadionskom naselju. Negdje oko Nove godine jedan mi je vojnik rekao kako ima vezu u Zagrebu preko koje možemo kupiti oružje. Trebalo mi je još protuoklopnog naoružanja, pa je nas nekoliko otišlo u Zagreb. Po dolasku u Zagreb doznali smo od veze da je oružje u Bjelovaru, ali i to kako oni misle da je oružje za Bosnu jer je vojnik preko kojega je veza išla iz Brčkog. Ipak smo ih nagovorili da nas odvedu u Bjelovar. I tamo su se “povukli” čim su nas vidjeli u uniformama HV-a. Poslije nekoliko rundi pića ipak su se povezali s gazdama. Nakon nekoliko sati doznali smo kako od trgovine nema ništa. Da smo došli u ime stranke SDA, dobili bismo i policijsku pratnju do Save. Osoba koja odlučuje o prodaji navodno je bio glavni operativac MUP-a Bjelovar. Kasnije sam dočuo kako je tadašnji šef MUP-a Manolić prodavao oružje stranci SDA, a Šušak je naoružavao HVO. Tijekom 1993. kad su počeli najteži sukobi između Hrvata i Muslimana u Bosni oko Mostara, Šušak se uspio oduprijeti Tuđmanovoj politici naoružavanja Muslimana, te im je prekinuo dostavu oružja, čime je Manolićeva trgovina onemogućena. Tada su započeli medijski napadi na Hercegovce.

Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava između JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi dogovora JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika, 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora.

Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako se ne može osloniti samo na dragovoljce i na diplomaciju u stvaranju države, te kako u rat treba uložiti puno više ljudstva i novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u Varaždinskim vojarnama, a nabavljeno je i nešto protuoklopnog pješačkog oružja, te je napravljena prva veća mobilizacija. Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj. vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi, te je Hrvatska vojska po brojnosti dostigla srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo organiziranje prvih napadačkih operacija na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena uspješna operacija Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji, čime je spriječeno izbijanje Srba na mađarsku granicu, tj. odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike Srbije« do Virovitice.

Dana 12. 12. 1991., sedam dana nakon pada novog Tenja i Tenjskog Antunovca na Paulin Dvoru nekolicina hrvatskih vojnika pobila je 18 srpskih. Paulin Dvor bio je na prvoj crti bojišnice, te su na njemu zajedno boravili vojnici i civili. Danima prije ove likvidacije civila po gostionicama okolnih mjesta mogle su se čuti glasine kako civili s Paulin Dvora noću prolaze kroz kukuruze i četnicima dojavljuju položaje hrvatske vojske. Bilo je pitanje trenutka kad će neki pijani vojnik frustriran smrću nekog bliskog uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj zločin, a i eventualna špijunaža, se mogla spriječiti evakuacijom svih civila s prve linije bojišta, u Osijek gdje je bar 50% stanova bilo ispražnjeno. Međutim Gorinšek je prisilnu evakuaciju civila zabranio.

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara te su i one na vrijeme naštampale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Oni koji su imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su ih na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u Hrvatskim dinarima u nominalnom iznos, a razlika koju su zbog inflacije ostvarili, prodajom robe po višoj cijeni je ostajala njima. Isto to su napravili kupci deviza koji su dio deviza naknadno prodali po daleko višem tečaju, zbog stalne visoke devalvacije, te je i njima ostala zarada proizašla iz promjene deviznog tečaja. Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u đepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.
Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda. Naime, po Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «velika Srbija». Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije. Do smanjivanja uplate deviza u Beograd došlo je tako što su hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je djelomično ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskog sustava otjecao van na njihove privatne račune. Sve to je Predsjednik Vlade Manolić organizirao tajno, a Tuđmanu je objašnjavao kako se na taj način sprječava Miloševića u financiranju rata. Dio tako opranog novca Manolić je koristio za manje nabave pješadijskog oružja za potrebe policije i time se pokrivao pred Predsjednikom države Tuđmanom.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:27

Vidjevši kako ostaje bez do tada sigurnih hrvatskih sredstava 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost.
Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu planirali i nisu imali pod svojom kontrolom, ali su je uspjeli ugroziti dojavivši za nju srbijanskim obavještajnim službama. Time su željeli spriječiti stvaranje konkurencije na samom hrvatskom tržištu, što se i dogodilo. Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH. U zamjenu za ovaj status veliki dio zarade su morali prebacivati u inozemstvo, u sitnoj valuti, te ga dostavljati Šuškovoj mreži dobavljača oružja koja je oružje kupovala od mafije širom svijeta. Ovaj posao su pokušavali sabotirati manolićevi konkurentski dobavljači oružja koji su sve podatke dostavljali britanskim službama, te su zbog toga mnogi u mreži nestali, a čak su i neki južnoamerički generali koji su prodavali oružje pronađeni ubijeni.
Vidjevši kako su Jozo Martinović i Šušak na brzinu stvorili konkurentsku klasu Hrvatskih bogatih nacionalista, pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su organizirali protuudar, tj., ubrzanu privatizaciju uništenih i obezvrijeđenih poduzeća po novom zakonu o privatizaciji. Ovaj drugi zakon o privatizaciji donijela je 27.12. 1991. Vlada Franje Gregorića, na osnovu studije pod tipičnim birokratskim komunističkim nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera« koju je 16. 12. 1991. izradio Ekonomski institut iz Zagreba. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. I ovi dokumenti su, kao i oni prethodni Ante Markovića, predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi. Upravljanje poduzećima odlukom Sabora prepušteno je novim manjinskim vlasnicima koji su odmah počeli razmišljati kako se obogatiti na račun većinskog vlasnika, a to je najlakše izvlačenjem vrijednosti iz poduzeća prodajom imovine ispod cijene, uz stavljanje razlike u džep, posuđivanjem novca preko posrednika samome sebi, što je u uvjetima visoke inflacije bilo vrlo profitabilno, eskontiranjem polica osobnog osiguranja koje su plaćala poduzeća, uzimanjem menadžerskih kredita od banaka s kamatama daleko ispod stope inflacije, uz garanciju na hipoteke ili dionice koje su kupili za te iste kredite, i na razne slične načine. Gregurićev nasljednik na mjestu predsjednika Vlade Nikica Valentić je menadžerske kredite na saborskoj raspravi branio riječima: «Gospodo, neće biti dobro kažemo li da smo protiv menadžerskih kredita. Svijet će nas doživjeti kao zemlju koja ne promiče tržišne kriterije.» .
Čitava privatizacija odvijala se u više faza.
Prva faza privatizacije već je bila skoro završena. Ova faza koja je započela već 1987. ubrzanjem inflacije, a imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, partijskih i sindikalnih fondova, te SIZ-ova, nakon ukidanja društvenog vlasništva primijenjena je i na poduzeća. Poduzeća i fondovi su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Kako poduzeća ne bi mogla sačuvati svoju novčanu imovinu zakonski im je zabranjeno novac pretvarati u devize ili ga čuvati u inozemstvu. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka, fiktivnog uvoza, ili nenaplaćenog izvoza prenijeta na inozemne tajne račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su usput odobravani «menadžerski» krediti u milijunima dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti.
Pred kraj 1991. počela je druga faza privatizacije. Iscrpljena su sva slobodna novčana sredstva iz poduzeća, te su određena poduzeća počela uzimati hipotekarne kredite, po vrlo visokim mjesečnim kamatama, s deviznom klauzulom, koje nisu mogli vraćati. U ovoj fazi plana privatizacije banke su istovremeno davale vrlo različite kredite, poduzećima i nekim pojedincima s visokom kamatom i deviznom klauzulom, a odabranim pojedincima s vrlo niskom kamatom od 2% godišnje, bez devizne klauzule. Neka društvena poduzeća su, pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita.
U borbi za kupovinu poduzeća počela je oštra borba između Manolićeve struje bivše komunističke elite i Šuškovih trgovaca prema BiH.
Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Ovakvom kreditnom politikom banke su postepeno postale vlasnici većine poduzeća, te su sva koja su ocjena kao perspektivna počeli prodavati odabranim pojedincima ili njihovim poduzećima koja su oni kupili ili osnovali u inozemstvu. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobivali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama.
Poduzeća koja su banke ocijenile kao neperspektivna prodavana su domaćim kupcima iz klase «Šuškovih» nacionalista koji su kapital stekli na zamjeni jugo dinara za devize, i kojima je manolićeva ekopa namijenila ulogu žrtvenih jaraca, tj. koji trebaju objaviti stečaj takvih, postupkom financijskog inženjeringa uništenih poduzeća. Ti žrtveni jarci, u javnosti kasnije nazvani tajkuni nesvjesno su planski postali krvnici hrvatske privrede, iako su neki kasnije čak i uspjeli spasiti pojedina poduzeća od propasti, suprotno očekivanju onih od kojih su ih kupili. To je najviše uspjelo onima koji su kupovali poduzeća čiju robu su prodavali na BiH tržištu, te su dobro znali gdje su unutrašnje rezerve i kako ih učiniti profitabilnim.
Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:27

Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fond fiktivno kupi neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Kad se približi rok trajanja roba se fiktivno proda bivšem dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištu daleko veća, zbog visoke inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodao na crno po daleko većoj cijeni zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi iz fonda robnih rezervi. Odmah nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se ponovila na isti način. Bilo je slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi se postavile daske na kojima bi se nalazio tanki sloj žita, kako bi se prevarili državni inspektori.
Prodajom poduzeća koja nisu otišla u stečaj, a koja je netko želio kupiti završen je dobar dio prodaje manjih poduzeća, dok prodaju velikih strateških poduzeća predsjednik Tuđman nije dozvolio. Tada je počela i treća faza privatizacije odobravanjem kredita koji se ničim nisu mogli naplatiti, čime je započeto uništavanje i samih banaka kako bi se u postupku sanacije uništili tragovi obavljene pretvorbe. Kako te tragove nitko ne bi mogao otkriti već tada su se počeli javljati «stručnjaci» koji su objašnjavali kako mi ne znamo upravljati bankama te su počeli javno zagovarali prodaju banaka stranim bankama, a u kojima su tajno opljačkanim novcem znatan postotak dionica stekli odabrani komunistički kadrovi.
Kako bi u to uvjerili javnost mediji su vrlo pohvalno pisali i govorili o financijskim inženjerima koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti. Financijski inženjeri su tim novcem počeli osnivati mnogobrojne štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Mnogi pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, mnoge banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po još većim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke čiji suvlasnici su postali, još za vrijeme komunizma novcem opljačkanim u tom periodu. Suvlasništvo u tim bankama su imali rezidenti britanskih obavještajnih službi, koji su im i omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključni uvjet za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. Na rukovodeće položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. U ovom su sudjelovali stručnjaci poput Mate Crkvenca, Mladena Vedriša, Dražena Kalogjere i Željka Rohatinskog, sindikalisti poput Nikice Valentića i drugi. (Na nižim razinama vlasti pojedini općinski, gradski i županijski lideri iz raznih stranaka također su sudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje na privatne banke nastojali su što kasnije platiti račune za svoje obaveze, te su im njihovi privatni računi u tim istim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne institucije bile pod nadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele. Mnogi suci i tužitelji također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima, a rađeno je po nalogu MMF-a koji je želio uvjeriti hrvatsko građanstvo kako su hrvati nesposobni za izgradnju vlastitog bankarskog sustava, te kako je banke najbolje prodati strancima.
Uloga štedionica je bila nezamjenjiva u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom žiralnog novca u devize. Preko ove mreže štedionica nabavljane su devize za prebacivanje u inozemstvo, pošto su devize imali samo građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su godišnje slali svojim obiteljima oko tri milijarde dolara i to je u to vrijeme bio najveći devizni priljev.) Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljane u štedionice i štedno-kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune u bankama. Ove devize su kupovali pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, zaradama ostvarenim manipulacijom državnim i fondovskim sredstvima, te su ih prebacivali u inozemstvo na svoje privatne račune. Manji dio ovih deviznih transakcija upotrijebljen je za nabavu oružja samo kako bi mogli osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole, za što se brinuo Manolić. Kada je sve većim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica se raspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je HNB odlučila koncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, a organizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dok problem pravno ne zastari. HNB se kasnije pobrinuo za sprječavanje svake ozbiljne kontrole i nestanak dokumentacije.
Za nabavu deviza Manolić je organizirao i mrežu sitnih švercera devizama koji su stojali ispred banaka, po tržnicama i kolodvorima trgujući devizama. Manolić je postojanje ove mreže opravdavao potrebom nabave deviza za nabave oružja, iako je samo manji dio ovako nabavljenih deviza potrošen za tu svrhu. Veći dio je utrošen za potrebe prebacivanja razmijenjenih dinara u strane banke, a u interesu odabrane bivše komunističke elite.
Kako bi se ove nabrojane legalne pljačke mogle nesmetano odvijati, dopušteno je sitno mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male kredite u dinarima koje su nakon nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima. Mnogi su unovčavali čekove i dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu za nekoliko mjeseci, kada su oni dio kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a dio deviza im je ostajao kao zarada. Mnogi su kupovali robu na početku godine, a plaćali na kraju godine, kada je novac bio višestruko obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima, koji su zarađivali od nekoliko stotina do nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«. Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su, obrćući državni i tzv. društveni novac, zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u mutnom se najbolje lovi«.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:28

Krajem prosinca 1991. te početkom 1992. iz Zapovjedništva su nas stalno silili da bazu sa Stadiona prebacimo u drvene barake pokraj HEP-a, ali vojnici nisu bili ni najmanje spremni na izvršenje takva naređenja. Budući da su se viši zapovjednici bojali za vlastitu glavu, nisu bili spremni na otvoreni pritisak. U to vrijeme slušao sam u Zapovjedništvu kako ćemo se morati povući na položaje zapadno od Klajnove ulice i prepustiti Srbima istočni dio grada. Tu se zapovijed nitko nije usudio napisati i prenijeti na niže postrojbe. Istoga bi trenutka bio likvidiran. Glasine o tomu trajale su više mjeseci, sve do dolaska Lucića za zapovjednika Operativne zone. Tada sam primijetio kako je od Brijesta do Svilane, po dubini, raspoređena snažna protuoklopna jedinica, čime je tenkoprohodni pravac koji presijeca Osijek na dva dijela zatvoren. Prodor tenkova kroz Klajnovu ulicu i presijecanje Osijeka na dva dijela je napokon bilo onemogućeno. Vijesti o borbama u Klajnovoj ulici i dalje su se vrtile na novosadskoj Televiziji, što je rušilo moral svima u Osiječke okoline koji više nisu znali lažu li srpski mediji ili Hrvatski.
Lucić je došao za zapovjednika nakon Gorinšekova neuspjelog napada na Baranju. Napad na Baranju organiziran je forsiranjem rijeke Drave iz pravca Valpova. Mi smo držali desnu obalu Drave, a četnici su svoju liniju imali 4-5 km od dravske obale na povišenom terenu. U močvarno područje na lijevoj obali Drave slali su samo povremene patrole. Pri napadu su naši izviđači prodrli u dubinu Baranje, a glavnina snaga je na juriš zauzela mrtvu zonu od 4 km koju nitko nije držao. Kada su se približili njihovim položajima, četnici i JNA su otvorili vatru nakon koje je nastalo panično povlačenje. Prema planu, u napadu su trebale sudjelovati i jedinice iz Osijeka koje su na isti način trebale napasti iz Kopačkoga rita. Da su krenule, prošle bi jednako kao i Valpovčani, a obrana Osijeka bi oslabila za 50%. Tada bi Srbi mogli krenuti u napad po dva pravca. Širi bi obuhvat bio oko Čepina pa između Petrijevaca i Josipovca izbiti na desnu obalu Drave. Uži obuhvat napada Srba bio bi iz Antunovca preko Stadionskog naselja Klajnovom ulicom presjeći Osijek na dva dijela. Inspekcija koja je došla iz Zagreba pogledala je Gorinšekov plan napada, nakon čega je on smijenjen i po kratkom postupku umirovljen. Dolaskom Lucića i onemogućavanjem presijecanja grada, konačno sam odahnuo. Mnogi tadašnji zapovjednici neborbenih jedinica i savjetnici iz Zapovjedništva Operativne zone još i danas tvrde kako je on bio veliki stručnjak i pravi gospodin. Zanimljivo je da je riječ o ljudima koji su stručnjaci u svom poslu, ali među njima nema nikoga tko se razumije u vojnu taktiku i strategiju. Većinu vremena izdavao je vrlo stručne zapovijedi. Međutim, u ključnim trenutcima na ključnim točkama zapovijedi su mu bile vrlo čudne. Kada su pale osječke vojarne, vrlo je malo protuoklopnoga oružja otišlo u Vukovar. Pri nekoliko pokušaja deblokade Vukovara izdavao je zapovijedi koje su često bile u neskladu sa zapovijedima njegova potčinjenog, Mile Dedakovića Jastreba. Mile Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao iz njega te došao do Vinkovaca, gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo, desetak dana prije nego je Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji smo imali samo moralnu snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom području. Srbi su oko Vukovara u svakom trenutku imali najmanje oko 100.000 ljudi sa više stotina tenkova, a dovoljno snaga za proboj Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku sa svim naoružanjem. Gorinšek je nekoliko puta Dedakoviću izdao jednu zapovijed, a onda mimo njegova znanja, nižim jedinicama izravno izdavao druge zapovijedi. Pri pokušaju deblokade Vukovara preko Marinaca od 13. 10. 1991. Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno drugima naredio povlačenje, navodno na zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s konvojem u Nuštru. Vrlo čudna taktika. Pri loše organiziranom povlačenju dosta je pripadnika ZNG-a poginulo, najviše uz rijeku Vuku. Gorinšek je jednoj tenkovskoj jedinici naredio napad asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta pod nadzorom vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Zapovjednik te tenkovske jedinice pokušao je Gorinšeka odgovoriti od toga napada, ali nije išlo. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo Gorinšeka, ovaj mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«. Sve ovo događalo se prema unaprijed pripremljenom planu projugoslavenske frakcije KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio glasinama uvjeriti branitelje Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za Vukovar odvezao u Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila: «ako padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom emocionalnom naporu koji su uložili u obranu Vukovara.
U napadu na Vukovar Srbi su angažirali oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te pješadijske snage od oko 80.000 vojnika JNA, odnosno oko 150.000, ako se računaju zamjene postrojbi, plus teritorijalne i paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko dana i stalno se smjenjivali. U obrani Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko 30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska vatrena moć na Vukovaru i okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima. Glasine su govorile drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i obični građani su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan.
Za pripremu vojnog udara unutar Hrvatske Manolić je naoružao oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je uhapsiti Dedakovića i pokušao ga optužiti za veleizdaju i krađu novca koji je ovaj pribavio za kupnju oružja. Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj zapovjedi ministar MUP-a Ivan Vekić povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka koji su bili pod zapovjedništvom Pukovnika Mate Šabića Šabana, a koji je prethodno od strane Vekića i MUP-ova odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bio uvjeren kako je Dedaković veleizdajnik, te ga zbog toga treba ubiti. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a iz grupe Opera pod zapovjedništvom Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju projugoslovenska frakcija KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su branili Dedakovića, a s tim je lecima onda Manolić Tuđmana uvjerio kako je Dedaković ustvari Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će Šaban Dedakovića ubiti, a novac koji je ponio iz Vukovara uzeti sebi. Nakon toga bi ga optužili za pljačku i ubojstvo, te bi i njega s njegovim ljudima likvidirali zbog »opiranja uhićenju«, što je bilo pripremljeno službeno objašnjenje o likvidaciji Dedakovića. Tako bi uklonili i Dedakovića kao glavnog svjedoka o obrani Vukovara, a i njegovi egzekutori ne bi mogli ništa reći. Šaban nije progutao pripremljeni mamac (zbog čega je četiri mjeseca kasnije likvidiran), a to je kasnije poremetilo planove u pripremljenoj priči o Tuđmanovoj krivici za pad Vukovara.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:28

Istovremeno s ovakvim službenim objašnjenjem Dedakovićeve smrti u medijima bi se pojavila i neslužbena verzija po kojoj je Dedaković likvidiran kako ne bi mogao svjedočiti o Tuđmanovoj prodaji Vukovara. Pošto Šaban nije ubio Dedakovića, nakon tri dana ispitivanja odveli su ga u Zagreb, na Lašćinu gdje su ga nastavili ispitivati Manolićevi ljudi od ranije podmetnuti u SIS. Nakon prebacivanja Dedakovića u Zagreb Manolić i Vekić su novac spremili na stranu, a novim «ispitivačima» su dali zadatak da otkriju gdje je Dedaković sakrio novac. Istovremeno je zatvoreno i ispitivano i pedesetak drugih Vukovarskih nižih zapovjednika koji su tjerani da priznaju kako je Dedaković veleizdajnik. Pošto ni na najtežim mukama nisu uspjeli slomiti Dedakovića optužili su ga za veleizdaji i pripremu vojnog udara, pri čemu je Anto Nobilo bio tužitelj, a stvarni planer vojnog udara Manolić je bio predsjednik ureda za zaštitu ustavnog poretka, tj. glavni politički istražitelj.
Istovremeno s postupkom psihološke radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca, Manolić je Predsjednika Tuđmana izvještavao kako 30.000 HOS-ovaca priprema vojni udar, iako ih je bilo ukupno deset puta manje, a nije im ni padalo na pamet napuštanje borbenih položaja. Manolićevi ljudi koji su podmetnuti Šušku u MORH i SIS prije nego je on postao ministar obrane, te oni iz SZUP-a uvjerili su i Šuška kako Dedaković i Paraga spremaju vojni udar, te zbog toga Tuđman i Šušak nisu znali treba li Dedakoviću suditi ili ne. (Stvarno mu je trebala psihološka rehabilitacija, a ne suđenje.) Kako bi priča o vojnom udaru izgledala ozbiljno Manolić je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj frakciji HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi uspjeli su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a priprema vojni udar, a kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u Beogradu, u organizatore je ubrojen i Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u Beogradu. Tuđman je znao za Šeksov pokušaj rušenja Šuška kad je organizirao napad ambrustom na barikade u Borovu Selu, te to pokušao prebaciti na Šuška, kako bi ga obilježio kao agresivnog radikala, te je u prvo vrijeme povjerovao u vješto umotanu priču o vojnom udaru. Zbog svega toga ni Šušak, a ni Šeks nisu mogli ništa učiniti na zaštiti Dedakovića, te su ga Manolićevi ljudi danima, najprije u Vinkovcima, a poslije u Zagrebu, pokušavali batinama prisiliti kako je veleizdajnik i kako je želio napraviti vojni udar sa svojim Vukovarcima. Kako bi se izazvao građanski rat Manolić je omogućio kontakt između Dedakovića i radikaliziranih, demoraliziranih i događajima izluđenih vukovarskih branitelja koji su dospjeli do Zagreba. Ovi bivši Dedakovićevi vojnici su ga nagovarali da im odobri nasilno oslobađanje iz Lašćine. Dedaković je to odbio znajući kako bi mogao izbio građanski rat, te se ni ovaj Manolićev plan nije ostvario. Nakon nekog vremena Tuđman je ipak uočio pukotine u priči o vojnom udaru te je Dedaković pušten, ali su za svaki slučaj najborbeniji Vukovarci nagovoreni na odlazak u BiH ratišta gdje se situacija polagano zakuhavala.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Zagreb, zahvaljujući Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga, zahvaljujući Šabanu koji je prozreo što se njemu može dogoditi ako ubije Dedakovića (a kasnije je i ubijen kako o tome ne bi mogao svjedočiti), te zahvaljujući Dedakoviću koji je odbio nasilno oslobađanje iz zatvora. A i među samim Vukovarcima bilo je dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili spremni ratovati za njega, što Manolić nije predvidio.

Vjerojatnost uspjeha plana bila je prilično velika. Demoralizirani Vukovarci, uključujući Dedakovića, Borkovića, Feniksa, te većina pravaša su naivno progutali dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što Hrvatska vlast nije mogla javno objavljivati podatke o tome s koliko oružja i streljiva raspolaže, te koliki je odnos snaga u ljudstvu i oružju između srpskih snaga u usporedbi s Hrvatskim snagama. Tome je pridonijela i činjenica da je Malonolić oko 50.000 dugih cijevi iz skladišta MUP-a Bjelovar stvarno prodao muslimanskoj stranci SDA, a dio oružja je Šušak poslao BIH Hrvatima kako bi se i oni mogli pripremiti za obranu BIH i južne Dalmacije.

Šušak je također progutao dezoinformacijski mamac zahvaljujući tome što je Paraga tri dana prije pada Vukovara stvarno, na nagovor Manolića izdao zapovijed svim postrojbama HOS-a napuštanje dotadašnjih položaja, te dolazak u Vinkovce kao za pripremu proboja prema Vukovaru, a stvarno ih je planirao samo okupiti i zajedno s razočaranim Vukovarcima uputiti prema Zagrebu gdje trebaju izvesti vojni udar. Postrojbe HOS-a iz Dalmacije Paraga je zaustavio u Zagrebu, te im je odmah naredio napad na Banske dvore, što su oni odbili i napustili ga. Da su ga poslušali u pomoć bi im pritekli HOS-ovci okupljeni u Vinkovcima, te razočarani Vukovarci, a također i Manolićeva postrojba posebne pričuvne policije sastavljena pretežno od osoba kriminalne prošlosti. Da je Dedaković ubijen postrojbe HOS-a vjerojatno Paraginu zapovijed ne bi odbile.

I Predsjednik Tuđman je progutao dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što nije znao kako HOS-ovce naoružava Manolić, misleći kako ih naoružava hrvatska emigracija, te kako ima 30.000 HOS-ovaca (umjesto stvarne tri tisuće), a dobio je i dokaze o Paraginim zapovijedima, dokaze o letcima koje su avioni JNA izbacivali, a u kojima su branili Dedakovića, te dokaze o izjavama koje su dali izbezumljeni Vukovarski zapovjednici izluđeni nadljudskim naporima u obrani Vukovara i izloženi stalnim dezinformacijskim pritiscima. Bio je okružen informatorima koji su svi od reda bili ili Manolićevi suradnici, ili obavještajni naivci koji nisu primijetili kako sa svima njima Manolić manipulira.

Obranu Vukovara je ustrojio Tomislav Merčep kojeg je Manolićeva ekipa provokatora uspjela izvući iz grada u 9 mjesecu 1991. Početkom srbijanske pobune po selima Vukovarske općine Merčep je postavljen za sekretara za narodnu obranu, po nalogu Martina Špegelja. Projugoslovenska frakcija HDZ-a je u njemu vidjela radikala koji će isprovocirati sukobe s JNA, te tako pripomoći u organiziranju vojnog udara. Međutim on je, na njihovo iznenađenje uspješno organizirao obranu Vukovara, te se čak i dogovarao s lokalnim zapovjednicima JNA o smirivanju stanja nakon svakog sukoba. Izazivačima nereda to nije odgovaralo pa su preko lokalnih kriminalaca infiltriranih u HDZ, Policiju, SZUP i ZNG organizirali razne provokacije i rušenje kuća, što su sve pokušavali pripisati Merčepu, te ga tako smijeniti. Ocijenili su kako je on previše dobro odradio svoj posao, te su raznim glasinama uspjeli uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako on šteti Hrvatskoj u međunarodnim odnosima i ometa smirivanje situacije u Vukovaru. Tome je i on pridonio tako što se nije znao braniti od glasina koje su njega optuživale za djela koja su izveli pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a. Mislio je kako mu takve glasine čak i odgovaraju jer povećavaju strah kod njegovih protivnika i autoritet kod vlastitih ljudi. Više raznih sabotaža je organizirano sve dok Ministar MUP-a Ivan Vekić i Josip Perković nisu uspjeli ishoditi njegovo smjenjivane i odvođenje u Zagreb. Kraće vrijeme nakon njegovog smjenjivanja Vukovarom je vladala anarhija u kojoj su lokalni kriminalci iz posebne pričuvne policije opljačkali skladišta mnogih poduzeća, dok novi zapovjednik Dedaković nije uspio sve staviti pod svoje zapovjedništvo. Nakon Merčepa Vukovarom je oko mjesec dana zapovijedao Dedaković, a nakon njega nešto kraće Borković.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 16:29

Preuzeli su njegov ustroj obrane, ali su vrlo brzo shvatili kako je odnos snaga previše nepovoljan da bi se Vukovar mogao obraniti. Nisu imali hrabrosti, a ni autoriteta za organiziranje evakuacije civila i ranjenika, te je zbog toga broj poginulih i zarobljenih u Vukovaru bio daleko veći nego što je trebao biti. Iako osvajanje Vukovara nije bilo bitno za realizaciju Miloševićevih planova, njegova je uloga imala veliko simboličko značenje, te su ga Srbi željeli pretvoriti u bitku za Hrvatsku, na taj način što su pokušali navući Predsjednika Tuđmana da sve snage koncentrira u obranu Vukovara. Angažirali su trideset do četrdeset puta više pješadije od branitelja Vukovara sa stotinjak puta većom borbenom moći. Snage JNA redovito su se izmjenjivale odmornim jedinicama i bilo je pitanje trenutka kad će slomiti branitelje Vukovara koji nisu mogli dobiti ni potrebne količine streljiva, a kamo li zamjenu za umorne i nenaspavane branitelje. Miloševićev strateški cilj osvajanja sve do Šešeljeve linije, tj. presijecanja Hrvatske do Mađarske granice kod Virovitice i polagano čišćenje Slavonije prema Mađarskoj, projugoslavenski dio JNA je zamijenila za osvajanje jednoga grada, čijim padom bi se slomila kompletna Hrvatska obrana, te ih nitko više ne bi mogao zaustaviti do izbijanja na Austrijsku granicu. Milošević je želio etnički očistiti Vukovar, a projugoslavenski orijentirani oficiri JNA su željeli njegov pad kao simbol svoje moći i Hrvatske nemoći, pa su zbog toga uložili previše ljudi, sredstava i vremena u njegovo osvajanje, vjerujući kako će tu slomiti čitavu Hrvatsku oružanu silu. Žrtvovali su oko 5.000 poginulih i oko 15.000 teško ranjenih vojnika JNA, misleći kako se Vukovar može pretvoriti u stratešku zamku za Tuđmana u koju će on uvesti sve svoje snage, a kad izginu Hrvatska se više neće imati s kime i sa čime braniti. Tuđman nije nasjeo na zamku, te je pored obrane Vukovara znatnu količinu ljudstva i oružja uložio u obranu stvarnih strateških točaka gdje bi Hrvatska mogla biti presječena, tj. na područje između Donjeg Miholjca i Virovitice gdje je prijetila opasnost presijecanja do Mađarske granice, na područje između Karlovca i Gospića gdje je prijetila opasnost izbijanja JNA na Slovensku granicu, na području od Zadra do Karlobaga gdje su Srbi željeli odrediti morsku granicu velike Srbije, na područje oko Livna gdje je JNA planirala izbiti prema Splitu, te na područje oko Mostara gdje su dolinom Neretve planirali rascijepiti prostor između Ploča i Dubrovnika, nakon čega bi očistili rascjepkane dalmatinske primorske enklave. Pošto Tuđman nije nasjeo na Srpsku stratešku zamku ona se pretvorila u stratešku zamku za njih same. U početku su pokušavali sa svih strana napadati Vukovar ali su u tim pokušajima izgubili previše ljudi i sredstava. Tek kad su počeli koristiti prirodne osobine terena i građevina postigli su uspjeh. Najprije su presjekli koridor prema Vukovaru tako što su osvojili pješadijom teško branjiv otvoren teren oko Marinaca i Bogdanovaca. Presjekli su i tajni put kroz kukuruze koje je razotkrio jedan jugoslavenski obavještajac, novinar «Slobodnog tjednika» nakon što su ga Vukovarci proveli u Vukovar i natrag, čemu je pridonio i Gorinšek koji je povukao jedinice koje su štitile taj put, te zbog toga streljivo više nije moglo pritjecati u Vukovar. Nakon toga su osvojili staro prigradsko naselje Lužac sastavljeno većinom od starih zemljanih kuća bez podruma, čime su Vukovar i Borovo naselje praktično razdvojili. Mitnicu, kompaktno novo naselje izgrađeno od čvrstog materijala u kojem je skoro svaka kuća imala podrum nikad i nisu ozbiljno pokušali osvojiti, te u ovom naselju nije ni bilo puno poginulih. Hrvatska je za to vrijeme uspjela organizirati obranu, riješiti se dijela nesposobnih i plašljivih vojnih zapovjednika naslijeđenih iz Teritorijalne obrane, te nabaviti i nešto kvalitetnijeg oružja, što je predstavljalo stratešku pobjedu.
Kada je Vukovar pao, u Vinkovcima su se okupili dijelovi više profesionalnih brigada za proboj, među njima Treća i Peta Osječka brigada, ukupno oko 2.000 ljudi, sa zadatkom probijanja u Vukovar koji je s Vinkovačke strane imao oko 40.000 vojnika JNA. Lord Carringtin, koji je na početku rata Srbima dao rok od 14 dana da poraze Hrvatsku, snažno se protivio proboju prema Vukovaru. Mislio je kako će pad Vukovara demoralizirati Hrvatsku i izazvati pad HDZ-a s vlasti. Projugoslavenska frakcija HDZ-a širila je informacije kako je Tuđman nespreman ušao u rat, kako je zbog toga kriv za njegov pad i kako je Hrvatska poražena. I Njemački ministar vanjskih poslova Genscher se također protivio proboju prema Vukovaru jer mu je trebalo čvrsto primirje kako bi uspio progurati međunarodno priznanje Hrvatske. Dok su vojnici iz Treće i Pete brigade u Vinkovcima čekali zapovijed za proboj u Vukovar, JNA je prebacivala svoje oklopne snage na područje Osijeka. Palo je Ernestinovo, Laslovo, Novo Tenje i Tenjski Antunovac. Vojnici iz Treće i Pete brigade zabrinuto su slušali i pitali se što je s tim probojem. Kada su do njih došle informacije kako je Ivanovac i Čepin bez obrane došlo je do pobune. Dijelovi tih brigada su se na svoju ruku vratili u Osijek i popunili praznine u njegovoj obrani. Kasnije, kada su se borbe smirile, na lokalnoj srpskoj Televiziji zapovjednik Novosadskog korpusa JNA u jednom intervjuu je rekao: »Onaj nam je nudio Osijek na dlanu a mi ga nismo znali uzeti«.
Vukovarski borci su nakon pada Vukovara i odustajanja od proboja bili vrlo demoralizirani. Većina ih je otišla u Zagreb gdje ih je bilo vrlo teško kontrolirati, te su zajedno s HOS-ovcima predstavljali sigurnosni problem. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske Šušak je i jedne i druge uspio, metodom velikih obećanja, poslati u BIH. Poslani su na područja gdje je obrana hrvatskih općina bila najugroženija, a mnogi koji su porijeklom bili iz BIH otišli su u svoja rodna mjesta. I tamo su Vukovarci i HOS-ovci odigrali vrlo značajnu ulogu u prvom srpskom naletu, dok lokalne jedinice HVO nisu stekle neophodno borbeno iskustvo.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:01

4. PRIZNANJE HRVATSKE

Nakon raspada Varšavskoga ugovora Europom (Njemačka i Francuska) se počeo širiti stav kako ni NATO više nije potreban, te kako Europa treba sama brinuti za svoju sigurnost. Ovo se nije sviđalo Amerikancima koji nisu željeli biti izbačeni iz Europe. Između Božića i Nove Godine 1991. G. Bush je osobno doletio na hitne pregovore (“emergency meeting” za sigurnost Europe) koji su se održali između Nijemaca, Engleza i Francuza na američkom bojnom brodu usidrenom ispred Napulja. George Bush je pregovarao o sudbini NATO-a s namjerom da zaustavi i onemogući njemačko-francusku osovinu. Nijemci su tražili priznanje raspada Jugoslavije, ili će se raspasti i NATO. Amerikanci i Nijemci su se uspjeli složiti, a Francuzi i Englezi su se i dalje protivili. Amerikanci su na taj način kroz NATO ostali u Europi, a Nijemci su priznanjem Hrvatske dobili izlaz na Mediteran i slobodnije ruke na Istoku. Amerikanci zauzvrat priznaju raspad Jugoslavije i na taj način smanjenje englesko-francuskog utjecaja na širenje njemačkog utjecaja prema jugu Europe. I Amerikanci i Englezi i Francuzi planiraju u budućnosti ipak oživjeti Jugoslaviju, jer je to i poslije Prvoga svjetskog rata bila tvorevina koja pod komandom Srba treba održati obranu južnog boka Europe protiv prevelikog utjecaja i rasta Njemačke.
Naime, 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, a nakon njih i pojedinci obogaćeni u pljački kolonija i opijumskim ratovima okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok političari tek 20-30 godina kasnije uviđaju njenu važnost. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta, kako bi stvorili svjetsku federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su kreirani prvi nacrti planova po kojima je trebalo ostvariti ciljeve:

a) Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.

b) Rusija je imala vrlo snažan ekonomski rast i prijetila je opasnost njenog prerastanja u vodeću industrijsku silu ravnu Velikoj Britaniji. Zbog toga je trebalo na vlast dovesti nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu pomoć njenim neprijateljima blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni Berlin - Beograd - Bagdad.

c) Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom, a nakon balkanskih ratova i sa Srbima. Savezništvo Njemačke i Srbije je potrebno na tom pravcu razbiti, a Srbe treba pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski prodor na Jadransko more.

d) Spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost kao što su bioplin, biodizel, vjetrenjače, gorive ćelije i sl. (Već koncem 19 stoljeća je sabotiran razvoj bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Godine 1882. Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za stacionarne potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za patente. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Zeleni su u početku zagovarali energiju vjetra, ali čim su vjetrenjače s horizontalnim rotorom postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovo pokret zelenih sa zadatkom spriječiti razvoj konkurentske atomske energije. Ovi ekološki zeleni pokreti su na sebe preuzeli ulogu spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Npr. čim su vjetrenjače postale ekonomski isplative ekolozi su počeli pobunu i protiv njih pošto ometaju let ptica i šire buku, kao da vjetar koji puše kroz krošnje drveća ne pravi buku. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina.)

e) Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku. Dio njihovog suvereniteta potrebno je ostaviti u rukama međunarodnih institucija i kompanija kojima će upravljati angloamerički establišment, tj. britanska kultura i britanska elita.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:02

Počela je velika trka u kojoj su zanimljive neke činjenice:

1879. Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama. 1882. Britanija je okupirala egipatski Suez kao put do Indije. 1883. Velika Britanija postala je vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem. 1889. jedna Njemačka skupina je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada.
Godine 1889. njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte.
Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »
Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanska obavještajna služba počela je s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovima odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i karijeru, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim «podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi.

Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno bankarski masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana prema Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz je doveo do nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, što su iskoristili Britanci, te preko svojih agenata, uz pomoć Lenjina organizirali neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu pronađena do tada najveća ležišta nafte.

Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu, nakon čega je skupina radikalnih srpskih oficira organizirala atentat na nju i kralja.

Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog mnogo sposobnijeg agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda zvanog Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem rodom počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh te mu je revolucija propala, a on je uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka.

Godine 1905. i britanska oficijelna politika shvaća stratešku važnost nafte, iako je Rusija već pokretala brodove naftom, pa važnost željezničkog koridora Berlin, Beograd, Bagdad postaje još važniji. Iste 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja.
Godine 1909. Mladoturci su zbacilisvlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi protiv Rusije.
Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađujesRuskom carskom vladom, te Rusiju nastoje iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. U tom cilju Velika Britanija i Rusija 1911. iniciraju stvaranje Srpske tajne terorističke organizacije “Crna ruka – ujedinjenje ili smrt” koja je tajno udružila važne pojedince, pristalice ideje Velike Srbije. Ova organizacija Rusima je trebala za osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Njemaca i izazivanje nereda na strateški važnom transportnom području balkana. Preko ove terorističke organizacije, tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije isprovocirali prvi svjetski rat.

Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove (protiv svoga tajnog i nesvjesnog saveznika Turske u borbi protiv Rusije) koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svojih tajnih saveznika Turske koje su istovremeno koristili kao tajne saveznike za rušenje Rusijeskojima su bili javni saveznici.

U listopadu 1912. njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastajusFrancuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:04

Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne » na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. To jeposlužilo kao povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1. 8. 1914. godine. Njemačko loše informirano vojno zapovjedništvo planira za mjesec dana osvojiti Francusku, a onda idući mjesec Rusiju, potpuno zanemarujući Britansku superiornu mornaricu i novu silu SAD. Iako su taktički bili puno jači od Francuske i Rusije, zbog strateške nepismenosti dobili su rat dug četiri godine.

Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, Car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već počeli s projektom izgradnje transibirske željeznice do centra Aljaske. Zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zato su odlučili u Rusiji izazvati anarhiju koja će dugoročno uništiti ovog potencijalno najopasnijeg konkurenta.

Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, suosnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici turske masonske lože potaknuti od Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike Turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se i Rusija i Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga, iskrcali su velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili Turke na bojištima prema naftnim izvorima.

Godine 1915. Rusi su organizirali ustanak Armenaca protiv Turske kako bi razbili blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva. Na Armenskom prostoru nije bilo nafte te Britancima nisu bili potrebni, ali na područjima gdje su Arapi bili većina bilo je nafte, te su Britanci nastojali s Arapskim vođama sklopiti što bolje saveze.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok se Francuska borila s Njemačkom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima.

Kako bi Rusiju dugoročno izbacili iz igre odlučili su ponovo angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Istovremeno je na iskustvima iz 1905. odlučio angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf su prihvatili savjet Parvusa o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:
a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.
b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak Lenjina u Rusije iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca. Najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj plan pristao i o tome je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast sklopljen Brest – litovski ugovor 3 ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:04

Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u Zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Rusija je pretvorena u državu gdje je postojala vrlo uska elita, nekoliko stotina tisuća internacionalnih čuvara, dok su svi ostali postali nesvjesni robovi.

Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i sredozemlja.

Početkom 1917. Britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.
2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».

Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo i seljenje britanskih masonskih interesnih lobija u novu prijestolnicu svijeta New York.

Nakon prvog svjetskog rata Wersajski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj. Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. Stvaranje ove države britanski agenti su zagovarali već od konca 19. stoljeća, te su na realizaciju tog cilja uspjeli angažirati pripadnike hrvatske političke elite i crkve, koji su naivno vjerovali kako mogu progutati srpski nacionalni korpus koji je već tada bio nacionalno svjestan i veći od hrvatskog. U toj novoj multinacionalnoj državi Britanci su znali kako uvijek mogu naći saveznike među pravoslavnim Srbima, kad je potrabno ugroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese.

Ruski boljševici su dolaskom na vlast blago opljačkano od vlastitog naroda počeli prebacivati u europske države i SAD gdje su otvarali račune na svoje ime, te kupovali banke i poduzeća. Pripadnici Lenjinovog CK, te pripadnici vodstva Kominterne preko noći su postali milijunaši. Zbog velike količine pristigloga zalata cijena zlata na burzama je pala. Preko Kominterne boljševici su počeli osnivati komunističke partije širom svijeta. U Kominternu je bio ubačen veliki broj britanskih agenata provokatora koji su dobili zadatak što više oslabiti Britanske industrijske konkurente, ali im nisu dovoljno pomagali kako ne bi stvarno preuzeli vlast i u kontinentalnoj Europi, te tako ojačali komunistički blok. Preko ovih britanskih agenata, najčešće visokopozicioniranih masona, nestao je velik dio Ruskog zlata bez traga u zapadnim bankama. Većina novoformiranih komunističkih i socijaldemokratskih partija u ratom razorenoj Europi pokušavaju organizirati komunističke revolucije, ali se zbog neuspjeha ubrzo djele na razne frakcije pri čemu nastaju novi fašistički i nacional socijalistički pokreti, koji su u početku bili učlanjeni u Kominternu, što Britanci podržavaju financirajući masonskim novcem istovremeno različite frakcije, osobito one koji ne dobivaju pomoć od Kominterne. Lenjin 1920. pokušava na brzinu vojno pokoriti oslabljenu Europu, ali je već u Poljskoj poražen, nakon čega u Rusiji nastaje novi niz neuspješnih seljačkih buna protiv komunista.
Nakon prvog svjetskog rat mediji u rukama Masonskih klubova počeli su širiti liberalne ideje, čime su podstakli raspad obiteljskih vrijednosti i jačanje gospodarskog darvinizma. To je poslužilo kao izvrsna podloga za razvoj radikalnih komunističkih, fašističkih i nacionalno - socijalističkih ideja.
Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje Njemačka nije mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko tjedana, a na njoj su, Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku. Britanci su uvidjeli kako bi se Njemačka i Rusija međusobnom suradnjom mogli oporaviti, te kako bi im se po čitavom svijetu mogli srušiti stari planovi dominacije, pa su odmah kreirali nove geostrateške planove, po kojima je trebalo:
a) ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju,
b) srušiti sitne banke na američkom tržištu koje su bile izvan njihove kontrole,
c) ubrzati naseljavanje Židova u Palestini kako bi se dugoročno zavadili Arapi i spriječilo njihovo možebitno ujedinjenje i osamostaljenje.

Plan vrlo brzo kreće u realizaciju. Na američkom teritoriju velike banke su počele s izgradnjom kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. Dana 11. siječnja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijeniju Njemačku Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka štampa novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:06

Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford 1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo nekoliko desetaka tisuća židova. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, a da oni ostanu u dobrim odnosima sa Židovima. Teorija je smišljena na osnovu Darvinove teorije o nastanku vrsta. Na temeljima ove teorije početkom 20. stoljeća neki humanistički američki «znanstvenici» poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija smislili su «znanstvenu» teoriju zvanu eugenika. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U Italiji nije bilo dovoljno Židova, pa se naglo povećavaju investicije u razvijanju antižidovske mržnje u Njemačkoj, a i u ostalim kontinentalnih europskih država. U planskom poslijeratnom uništenju njemačkog gospodarstva i izluđivanju njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarat mržnju prema židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.

Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.» Kako bi njemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi židovi, a nikako britanci i francuzi sa s vojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i kamatama na nju.

Ubrzo se pojavio mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale.
Britanske i američke službe su već 1922. kontaktiralisHitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički.

Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnu i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Da su stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su komunisti prebacili iz SSSR na svoja bankarska konta. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobit je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili.

Početkom 1928. u Kraljevini Jugoslaviji prvak HSS-a Stjepan Radić ulazi u koaliciju sa Srbinom Svetozarom Pribičevićem, te postaje opasan političar koji bi mogao politiku Kraljevine Jugoslavije skrenutisBritanskog pravca i približiti je Njemačkoj. Kako se to ne bi dogodilo član “Crne ruke” i ujedno srpski poslanik radikale stranke Puniša Račić 20. 6. 1928. izvršio je atentat na Stjepana Radića i dvojicu suradnika. Prije atentata pojavili su se u novinama tekstovi o mogućnosti atentata na Radića, a kao razlog su spominjali navodnu ugroženost srpskih interesa, iako su stvarno mogli doći u pitanje dugoročni Britanski i Ruski interesi. Počinje politički raspad Kraljevine Jugoslavije koja sve više srlja prema međunacionalnom ratu koji eskalira trinaest godina kasnije, nakon Njemačko Talijanske okupacije, što odgovara Britancima i Rusima, a šteti Njemcima koji su previše snaga morali vezati za područje “nemirnog balkana”.

Dolaskom Staljina na vlast 1924. počelo je povlačenje tisuća tona zlata iz Američkih i Europskih banaka koje su Lenjinovi suradnici tamo polagali od 1918. do 1924. Lenjinovi suradnici pod torturom su priznavali gdje se zlato nalazi i pod kojim šiframa, te je dobar dio zlata vraćen u SSSR. Zbog toga cijena zlata na zapadnim burzama počela je rasti. Istovremenosovim Staljinovim potezima su velike američke banke počele proces planskog rušenja malih konkurentskih banaka tako što su ih planski uvukle u špekulantsko kreditiranje kupnje dionica čija cijena je stalno rasla. Mnogi obični građani, koji ne znaju ništa o dionicama počeli su uzimati kredite i kupovati dionice. Zbog velike potražnje za dionicama njihova cijena je stalno rasla, čime su kupci ostvarivali sve veću dobit koja je opet privlačila sve veći broj u špekulacije neupućenih kupaca. Kad je sav slobodan novčarski kapital uvučen u ovu kreditnu piramidu guverner Engleske banke Montenagu Norman je zatražio od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Stvarno je trebalo smanjiti kamate na kredite, a spriječiti špekulativnu kupovinu dionica na kredit nekim drugim financijskim instrumentima. Godine 1929. cijena dionica bila na vrhuncu, a velike banke su ispravno ocijenile kako su cijene dionica postale prenapuhani balon koji su one planski umjetno stvorile, te su se povukle iz kupovanja. Počele su same naglo prodavati dionice, čime su ih se na vrijeme riješili i ostvarili veliku zaradu, a posljedično su izazvali nagli pad cijene dionica. Zbog nagle prodaje cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog toga su i banke koje su odobravale takve kredite postale nelikvidne, štediše su navalile na šaltere banaka kako bi digle svoje uloge, a pošto banke ne drže novac u sefovima one to nisu mogle učiniti. Tisuće malih banaka su zbog nelikvidnosti propale, a opstale su samo one koje su znale što se sprema, te su na vrijeme pripremile velike količine gotovine, pravovremenom prodajom dionica i obustavom odobravanja novih kredita. Nastala je najveća deflacijska kriza u povijesti koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet.

Promatrajući ovu planski izvedenu operaciju uništavanja sitne bankarske konkurencije od strane velikih banaka, američke obavještajne službe su produbili svoje znanje o tom kako dolar mogu pretvoriti u sredstvo za osvajanje svijeta, daleko efikasnije od vojne sile. Planeri Američkog presjednika Tafta su već 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz pomoć Dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudaraosciljevima Britanskog financijsko-naftnog lobija iz plana koji su oni razradili krajem devetnaestog stoljeća, s namjerom stvaranja svjetske federacije pod kontrolom angloameričkog kapitala i kulture. Došlo je do zajedničkog djelovananja britanskih i američkih službi na jačanju njihovih naftno bankarskih interesa i stjecanja dominacije na svjetskom nivou.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:06

Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo koje je većinom bilo u Židovskim rukama, asbankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci, koji su uz pomoć vlastitog bankarskog lobija i Američkih židovskih bankarskih kuća organizirali ovu ekonomsku krizu, ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi njihov prljavi posao. Te 1932. angloamerički naftno financijaski masoni procijenjuju kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, te na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom Hitler pobjeđuje na izborima.
Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima je odgovarao fanatik koji će se sukobitisoporavljenim britanskim protivnikom Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Odgovarao im je i Hitlerov antisemitizam jer su pomoću njega planirali iseliti židove iz Njemačke i naseliti ih u Palestinu, kako bi ih sukobilisArapima, te izazvali stalnu krizu na ovom naftom bogatom području. Kako bi što više židova završilo u palestini progurali su zabranu naseljavanja prognanih židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni kako ih neki neupućeni Britanski ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna.
Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj. Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska koja je imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935.s Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Munchenski sporazum i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije.

U to vrijeme SSSR je bio previše jak za Njemačku, ali su Britanci već ranije organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.

Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Čim je Hitler pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski pacifist. Europski pacifisti su nakon Prvoga svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može.
Kad je II svjetski rat započeo 1939. njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Početkom rata Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao pedantni Nijemci.

Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad napravljena, i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti atomsku bombu.

Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo najprije, uz pomoć Hitlera oslabiti Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti. Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za pojedince. Manjinski izborni sustav u parlament selektira partijske aparatčike odane partijskom vođi, te je omogućio i malim komunističkim strankama, podružnicama Kominterne ulazak u parlamente takvih zemalja, čime su oni došli u mogućnost dolaska do državnih i vojnih tajni, ulazak u obrambene strukture, i mogućnost sabotiranja obrane. Države koje su imale većinski izborni sustav kao Amerika i Britanija, uspjele su se obraniti od infiltracije komunističkih Staljinovih agenata, pošto većinski izborni sustav u parlament selektira jake osobe koje imaju običaj misliti svojoj glavom, te u takvom sustavu u parlament može ući samo onaj tko u svojoj izbornoj jedinici ima najviše glasova.