santic

[profesor njemachkog]

Santic Aleksa


JEDNO VEČE

Ja sam naslonjen na prozoru bio,
I gledô na drum pušeći cigaru.
Plavkasti dim se kolebô i vio

U pramenovima mekim. Po Mostaru
Veče je svoje rudo zlato lila,
I krovovi su drhtali u žaru.

Ti nekud prođe. Uza te su bila
I djeca tvoja, male crnke dvije
Očiju toplih. Na tebi je svila

Šuštala kao vjetar kada vije
U rosnu lišću bokora. Prah vreo,
Što drum kô neko sivo platno krije,

Tvoj bi skut, katkad, dodirnô i meo.
I više ništa nisam gledô drugo -
Vas gledah samo kroz večernji veo,

Sve dokle niste svrnuli za ugô...
Kô iz gnijezda gdje sve studen davi,
Tad iz mog srca jedno jato dugo

Ranjenih tica s cvrkutom se javi,
I vama prhnu... Noć slaziti stade...
Mrak... U moj prozor, sa visine plavi',

Jedan crni leptir doplovi i pade.



NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!