Dječja prava u igri sa drugom djecom

[Snow Fairy]

Moj ima 2 i pol godine i baš vidim da još nekako ne kuži igru u društvu
Išli smo po igralištima, igraonicama, ali uvijek je više samotnjački tip. Iako voli gledti kako se veći klinci glupiraju

A u vrtiću ne znam kako se igra, da barem imaju instalirane kamere

[Francesca]

CandyCane kaže:

To su roditelji koji znaju da takva nasrtljivost kod njihove djece izaziva nelagodu, pa zato miču djecu iz takve situacije, a ne zato jer se boje prebijanja.

Moja isto jako voli ulaziti u osobni prostor drugoj djeci, meni kao majci to nije uopće slatko i simpatično. Posve su mi jasni unezvjereni pogledi nekih curica iz vrtića kad ova moja krene bit srdačna.

Tak je
Moj sa 2 godine uopće nije bio klasičan dečkić i iako smo bili svaki dan u jednom te istom parkiću, i uvijek su bila manje više ista djeca, on je bio uglavnom solo igrač

Igrao se jedino sa jednim dječakom koji ima nekih problema i uglavnom se igrao autićima na klupi, njemu se često pridružio na druogm kraju klupe, dakle opet interakcija nikakva

I ja ga nisam htjela silit na nikakva druženja koja ne želi

Ako bi on bio na vrtuljku, i drugo djete bi došlo, on bi sišao

Sad se to bitno popravilo i evo neki dan se igrao sa curicom od 6 godina koja je njemu prišla jer jo jse svidjelo njegovo zvonce na bubamaru pa su se skupa vozili biciklima

[Cepin40]

Moj mali od 18 mj je jako društven i pokušava se igrati sa svima, kako s malima tako i velikima, bakama, tetama, ma svima - s loptom najčešće. Neki ga prihvate i super se igraju s njim, neki negoduju, pa ga naravno maknem i kažem da im ne smeta, ali kada roditelji ne reagiraju na te koji se ne žele kratko poigrati s malim (obično želi samo probati i ode dalje), to mi je baš ružno.
Kada ja nisam raspoložena da dijeca dijele igračke ili se igraju s nepoznatom djecom tada ih ne vodim u parkiće s brdo djece, već na neku livadu, u šumu i sl.
Mislim, sve je to odgoj, tako da mi to s osobnim prostorom i da će dvogodišnjaci sami birati prijatelje, ovdje ne drži vodu. Kako možeš odabrati prijatelje ako ih prvo ne upoznaš? Tako ih samo učite da odmah stvaraju predrasude i da se neće s nekime družiti jer ima plavu kosu, premlad je, prestar, druge rase, spola i sl.

[starakrpa]

SummerNight kaže:

ne znam, ako ne zeli dati svoju igracku meni je to sasvim ok. jel ti dajes svoj mobitel nekome? torbu? auto?
igranje s nekim i ukljucivanje u igru mi nisu u rangu davanja svoje igracke iako na nista od toga ne bi u parku silila dijete.
svakako da dijete treba potaknuti da dijeli, objasniti mu quid pro quo, ali njegovo vlasnistvo je njegovo vlasnistvo.
i primijetila sam da djeca lakse daju ako ima kazes da ne moraju

Pa ja dam svoj mobitel.
Ako neko treba nazvat, uvijek dam.I redovno svi surfaju na mom mobu.
Pa kaj? Neće mi ga pojest.
Isto tak i za igračku.Ne daješ zauvijek.Posudiš malo.
I torbu posudim mami i frendicama.
A može si ju i muž uzet ak hoće...

Meni je škrtost baš jedna ružna osobina.
I djecu učim da dijele.
Da budu pristojne, dobre, da nema razlike među ljudima i da svima treba pomoć.
Drugo je sad da te netko iskorištava ili tak nekaj.
O tom ovdje nije bila niti riječ.

Al kad vidim kaj neki pišu ovdje uopće me ni ne čudi kakve djece ima.

[Francesca]

starakrpa kaže:

Pa ja dam svoj mobitel.
Ako neko treba nazvat, uvijek dam.I redovno svi surfaju na mom mobu.
Pa kaj? Neće mi ga pojest.
Isto tak i za igračku.Ne daješ zauvijek.Posudiš malo.
I torbu posudim mami i frendicama.
A može si ju i muž uzet ak hoće...

Meni je škrtost baš jedna ružna osobina.
I djecu učim da dijele.
Da budu pristojne, dobre, da nema razlike među ljudima i da svima treba pomoć.
Drugo je sad da te netko iskorištava ili tak nekaj.
O tom ovdje nije bila niti riječ.

Al kad vidim kaj neki pišu ovdje uopće me ni ne čudi kakve djece ima.

i nekome nepoznatome isto daš mobitel i torbu?

moje djete nije škrto ni nepristojno, samo je u dobi od 2 godine bio povučen i igre njegovih vršnjaka su ga plašile i ja ga nisam htjela siliti da se sa njima igra ako ne želi

što se tiče djece naših prijatelja, ima djece sa kojima se ne želi igrati ni dan danas jer nisu na njegovoj valnoj duljini, kad dođemo k njima ili oni k nama, on si nađe neku zanimaciju gdje se igra sam, ili se obično igra sa starijom djecom koja se prihvate legića

njemu se igre gdje se divlja i skače i kao "bori" nisu zanimljive i djete se tako ne igra, ni prije 2 godine ni sada, jednostavno su mu pregrubi

sa druge strane sa djecom sa kojom je na istoj valnoj duljini se igra i po 5-6 sati da ni ne znaš da imaš 3 djece u stanu

stoga nisam pristalica da se djecu na išta tjera, snaći će se oni i sami

ni u vrtiću nema advokata, pa mu ne treba ni u parku

[starakrpa]

Pa kad bi me netko zamolio za poziv.Zašto ne? Ako nekom treba pomoć.Ne znam krepo mu mob, mora hitno zvat...

I nitko ne bi tjerao nikog na ništa.
I ništa nitko ne mora.Mora se jedino umrjet.
Ali djetetu ljepo kažeš.
Lijepo je djeliti.I ti se nekad igraš sa tuđim igračkama.
I baš kak je netko tu napisao, ne možeš unaprijed znat dal će ti netko postat prijatelj ako mu ne daš šansu.
Ak je dijete povučeno, povučeno je.
Ne bi ga ni ja forsala.

[gargamišamel]

moje dijete sa svima dijeli igračke. u parkiću istrese vreću u pješčanik i uopće ne gleda tko se s čim igra. i to je u redu- ako misliš uzimati od drugih onda i ti svoje posudi. no da bih ga nagovarala ili tjerala da se igra s nekim s kime ne želi- nema šanse.

[plavi-safir]

Moja kci se cjelo ljeto igrala s curicom iz 2ulaza.
Vrsnjakinje(7),idu sad u isti razred.
Juce je dosla tužna,jer ih je učiteljica razdvojila u klupi.
Navodno,mama djevojčice tražila.
Sada su obje tužne,jer njena "mama brani" da se igraju..
Nije mi bas bilo svejedno :-(
Zao mi je njih dvije,jer se lijepo slazu i vole se igrati,pa mi je glupo nametanje djeci drustva Ta djevojcica se teze uklapa do ovog ljeta ju uopce nisu pustali van u igru..
Moja je suprotnost :komunikativna i brzo se uklapa..
Savjetovala sam joj da svejedno razgovara i druzi se u skoli s njom,ali da i sprijatelji se s drugom djecom..

[Francesca]

Mene je jednom jedna cura na ulici zamolila mobitel jer da mora nešto hitno nazvat
No bila je čudna, čudno se ponašala i rekla sam joj da neka mi kaže broj da ću joj ja nazvati koga treba
Nije htjela i samo se okrenula i otišla

Nekak brijem da kad bi ona uzela mob u ruke, odnekud dotrčao neki lik i otrčao sa mojim mobitelom

tak da ne, ne dam mobitel nikome ne poznatom

no da vidim neke ljude kojima je recimo krepao auto na cesti, njima bi dala mobitel da nazovu koga trebaju

[Francesca]

gargamišamel kaže:

moje dijete sa svima dijeli igračke. u parkiću istrese vreću u pješčanik i uopće ne gleda tko se s čim igra. i to je u redu- ako misliš uzimati od drugih onda i ti svoje posudi. no da bih ga nagovarala ili tjerala da se igra s nekim s kime ne želi- nema šanse.

Moj isto djeli
U doba 2 godine se išlo sa guralicom u parkić i naravno da čim je stigao, nije mu njegova više bila zanimljiva, nego tuđa, svoju bi ostavio bez problema i vrebao kad će se neka tuđa oslobodit

ostale igračke isto bez problema ostavi drugoj djeci i traži si neke nepoznate
sa kojima se onda igra sam

[shlede]

SummerNight kaže:

to bi otprilike bio ekvivalent onoga kad sjedis s nekim na kavi, dodje neko poznat i pita jel smeta da sjedne s vama
ono, ne smeeeeetaaas, samooo sjeeedni

nije ti baš neka usporedba. prikladnija bi usporedba bila da ako si recimo vani na haklu pa ti priđe netko i pita te smije li se pridružiti. u 99,99% takvih situacija ja bih rekao da, ili bi onaj kome sam se htio pridružiti pristao. Ovdje ipak govorimo o sportskoj igri koja zahtjeva vrlo malo interakcije. Da je u pitanju recimo kartanje ili neka igra s lutkama onda bi možda usporedba bila prikladnija.

SummerNight kaže:

ne znam, ako ne zeli dati svoju igracku meni je to sasvim ok. jel ti dajes svoj mobitel nekome? torbu? auto?
igranje s nekim i ukljucivanje u igru mi nisu u rangu davanja svoje igracke iako na nista od toga ne bi u parku silila dijete.
svakako da dijete treba potaknuti da dijeli, objasniti mu quid pro quo, ali njegovo vlasnistvo je njegovo vlasnistvo.
i primijetila sam da djeca lakse daju ako ima kazes da ne moraju

Opet si fulala usporedbu. mobitel, auto i torba su osobne stvari. nisu igračke. Sama svrha igračaka je da se s njima igra i da se dijele, osobito ako ih doneseš u park. I moj sin je dosta posesivan glede svojih igračaka no ja mu prije odlaska u park uvijek kažem da ako nije spreman igračku dijeliti nek je rađe ostavi doma. Pa on sam odluči da li neku igračku želi ponjeti ili ne.

Meni je najbitnije da pokušam kod sina razviti empatiju pa ga uvijek u ovakvim situacijama pitam (ili objasnim) da razmisli kako se taj dječak/djevojčica sad osjeća.

[Tze]

I moj reagira povlacenjem kad mu neko napadno pridje ali boze zato sam ja tu da mu pokazem da ga nema cega bit strah. Kad bi postivala svako njegovo osobno pravo i volju pa napravila bi autisticnu mimozu od njega. Na meni je da osiguram sigurnu okolinu i razvijem mu emocionalnu inteligenciju i samopouzdanje, ali bogami dio posla mora sam obavit.

[Nykas]

Tak se na mog malog jednom zaletio jedan decko i izgrlio i izljubio mog malog da se ni on ni ja nismo snasli. A nikad ga vidjeli. Vidjelo se na njemu da je dijete s posebnim potrebama sto je mom malom valjda isto doprinjelo iznenadenju, malo je bio drugaciji. I njegov tata se iznenadio. Al sve je bilo okej, spustali su se skupa na toboganu iako ga je moj mali pratio, da ga ovaj opet ne krene grliti i ljubiti.

Bila je i situacija gdje je jedna curica uporno htjela mog malog nositi. I hoce ona, on je njoj slatki i stalno mu se priblizava i hoce ga dignuti. Vidla sam da je mom malom bed i nisam ju pustila nego joj objasnila da ne moze i zasto ne moze (on je tezak, mogu pasti i sl..).
Al da - ima te djece koja su odusevljena s drugom djecom oko sebe, a ima i ovih drugih
Prica mi kolegica kak je njezin unuk (koji ne ide u jaslice i nema puno doticaja s djecom iz zdravstvenih razloga) jednom uletio u park i trcao od djeteta do djeteta i grlio ih. Zeljan drustva... samo kaj je to bilo kontraproduktivno, al malac ima malo manje od dvije godine pa ne kuzi.


Poslano sa mog SM-G357FZ koristeći Tapatalk

[svasta_nesto]

M.B. kaže:

meni ovo recimo ne spada pod socijalizaciju. socijalizacija mi je kad se svi međusobno igraju i dijele igračke. možda griješim, ali kad se za nekog kaže da je socijalan uvijek mi je prva asocijacija da je društven.
često vidim park pun djece i 90% djece ne želi svoje igračke dijeliti s nikim, a ne mislim na to da da svoju igračku i to je to, nego da se zamijene za igračke (je tebi svoju, ti meni tvoju).
dijete ima pravo čuvati svoje igračke uvijek za sebe, ali po meni to je nesocijalno i ne lijepo ponašanje.
trebali bi učiti djecu toleranciji i da nisu sami centar svijeta, da postoje i druga djeca, a neka imaju potrebu družiti se.
sve manje djeca komuniciraju jedna s drugima, i možda je i to djelomično razlog što su govorno sve nespretnija i slabija (dobro, ovo sad nije tema).

i tako moje dijete sve više skuplja ovakva iskustva, da kad dođe u park pa ostane bez svojih igračaka (jer mogima je ok uzeti tuđu a ne podijeliti svoju) i praznih ruku gledati kako se drugi igraju svako u svom kutku, ili kad vidi dvojicu klinaca kako se igraju lovice i trče okolo a on se pokuša priključiti u trčanju za njima pa dobije strašno agresivno urlanje da nek se makne, itd.

već se počinjem brinuti što nije u redu s mojim jer nije tako sebičan kao velika većina druge djece.

jesi vidjela smajlić uz post kad sam pisala o socijalizaciji? . šalim se.

no i dalje mislim da dijete ne treba tjerati da se igra ili dijeli ako to ne želi. altruizam i socijalizacija da, ali treba naučiti i voljeti sebe i zadovoljiti svoje potrebe prije svega. ja se to učim na pragu 40-ih, na teži način.
ključ je u tome da se nauče da i drugi imaju svoje potrebe i da ih imaju pravo zadovoljiti. ni u ludilu ne mislim da može moje dijete uletjeti u park, ne dati ništa i uzeti sve. naravno da ne. i naravno da ću joj objasniti kako se osjeća isključeno dijete. ali ću poštovati njezinu odluku. sad mi se ne igra s tobom i aj bok. nitko od nas nije loš, vidimo se sutra. oprosti, ali tako je. (to dijete djetetu, ne ja tebi . naravno da dvogodišnjaci tako ne pričaju, ali idemo prema tome).
Mi idemo uvijek u iste parkove, sva se djeca znaju, no ne igraju se uvijek zajedno i ne dijele. koji put milina se zaigraju, koji se put nekome ne da i to treba poštovati. sad kad je adaptacija, mala je imala dana da nije htjela dijeliti ni mamu ni igračke ni ništa. zašto bih ju frustrirala? i mi odrasli koji put gledamo u zid kad dođemo s posla.

dixx kaže:

slazem se s ovim. i zasto bi dijetetu od 2 godine trebalo pustiti da odlucuje da li ce dijeliti igracke s nekim? pa da je po njihovom, hrpu toga ne bi oni sami, mi ih poticemo, a meni je ok da se dijele igracke, igra zajedno...

zato što ga učiš da na primjeren način (ovo naglašavam, gore sam objasnila što pod tim mislim) treba zadovoljiti svoje potrebe i da to ima pravo svaki čovjek. nakon toga ide altruizam i slično (isto beskrajno važno i potrebno).
i ne mislim da potičem sebičnost, samo brigu za sebe.
osim toga, znamo kako se dvogodišnjaci najradije igraju, a to nije idilično i u čoporu . ok, idu prema tome i doći će, ali svašta treba usput naučiti i izgraditi.

[kajpa]

shlede kaže:

Opet si fulala usporedbu. mobitel, auto i torba su osobne stvari. nisu igračke.

To su igracke odraslih.
Igracke su njihove osobne stvari. Nije da mogu imati aute i mobitele...upss, neki ih valjda i imaju.
Njegov autic/lutkica...je njegova osobna stvar. Koju ne mora dijeliti s neznanicima ako ne zeli, kao sto ni ja ne bih svoje osobne stvari.

Sama svrha igračaka je da se s njima igra i da se dijele, osobito ako ih doneseš u park.

Zasto i od kuda ideja da bi svrha igracaka bila da ih se dijeli?
Kakve veze ima gdje si sa svojom igrackom? Gdje uopce dijete i moze biti sa svojim igrackama osim doma i u parku i slicnim prostorima gdje ima i druge djece.
(ok, mozes ih odvesti i negdje u osamu)

Meni je najbitnije da pokušam kod sina razviti empatiju pa ga uvijek u ovakvim situacijama pitam (ili objasnim) da razmisli kako se taj dječak/djevojčica sad osjeća.

Apsolutno je pozitivno poticati druzenje i dijeljenje, ali inzistiranje na tome smatram pogresnim pogotovo ako se na tome inzistira bez obizira na uvazavanje prirode djeteta koje jednostavno nije bas previse druzeljubivo, ne voli dijeliti i osjeca se ugrozeno ako ga se na to sili.
Ako se i ne zeli poigrati s nekim ili podijeliti...ne treba (po meni) na licu mjesta isforsirati druzenje i dijeljenje, ali moze se pokusati potaknuti, pa ako ne ide, doma malo porazgovarati (mozda bi nam bilo bas dobro da se i xy pridruzio, mozda da drugi puta probamo tako...) ...pa mozda nakon xy puta dijete to prihvati bez da to osjeca kao nametanje...nego kao vlastiti izbor.

[chocolatecookie]

starakrpa kaže:

Pa kad bi me netko zamolio za poziv.Zašto ne? Ako nekom treba pomoć.Ne znam krepo mu mob, mora hitno zvat...

A šta ako mu je samo dosadno dok čeka red kod zubara i malo bi čitao forum s tvog mobitela, ili gledao videe na youtubeu? Isto posudiš?

[M.B.]

ja sam cimerici u rodilištu posudila tablet da malo prošnjofa kaj ima na netu.
ako ga trenutno ne koristim, a zadržavam se skupa s nekim na nekom mjestu, zašto ne posuditi?
djeca koja su dovedena u park da se igraju, zašto ne bi posudila igračku s kojom se ne igraju trenutno, to vrijeme dok borave u parku?

[Cepin40]

chocolatecookie kaže:

A šta ako mu je samo dosadno dok čeka red kod zubara i malo bi čitao forum s tvog mobitela, ili gledao videe na youtubeu? Isto posudiš?

Usporedjujete neusporedivo. Shlede je vec dao dobar primjer.

[miatamara1]

Evo ja sam mama koja miče malu kad jure nepoznata djeca prema njoj. U parkiću imamo takvu malu (naravno sad je mala sa njom u jaslicama)i moja je imala traume od nje. Em joj je sve čupala iz ruke, em joj ulazi u osobni prostor. Em njenja dosadna mama komentira moje dijete. Ni ja ko odrasla ne volim kad mi stranci ulaze u osobni prostor. Ne znam za vas, ali ne volim kad mi netko koga ne volim, poznajem uopće prilazi grljenjem, ili nedaj bože ljubljenjem...
Ja se volim maziti i pokazivati nježnost sa osobama koje volim.
Moje dijete je sramežljivo, treba 10 min da dođe k sebi. I ako vidim da netko prenaglo prilazi, fino je dignem u naručje i objašnjavam situaciju. Igračke dijeli, ali ne voli se ni igrati sa tuđm igračkama. Ima par svojih prijatelja s kojima se druži, a novim ljudima teško prilazi, ali i ja i muž smo takvi.
Trudim se čim manje mješati u igru. A prava socijalizacija dolazi tek iza 3 godine. Moja ima 2,5 god i vidim da polako kuži te neke situacije, ali da, više je solo igrač.

[domella]

Ja nisam roditelj, ali bih podijelila svoje iskustvo iz djetinjstva pa možda nekome pomogne da vidi stvari iz druge perspektive.

Naime, kad sam krenula u osnovnu školu, imali smo u razredu tu jednu klinku koji nitko nije volio i nitko se nije družio s njom. Nije bila stvar u nekoj dječjoj zlobi kad se nekog isključi jer je premršav,predebeo,presiromašan,nosi naočale i sl., nego je ta mala bila užasno naporna, cmizdrava tužibaba pa su ju klinci jednostavno izbjegavali, jer se igranje s njom svodilo na njeno komandiranja i cmizdrenje/tužakanje kad nije bilo po njenom. Jedino sam se ja iz cijelog razreda morala družiti s njom, jer a: moja mama i njezina mama su se znale, i b: mojoj mami je bilo žao da se nitko ne druži s njom iako je znala kolko je razmažena, pa sam onda ja morala.

Inače mama radi s djecom i općenito je puna razumijevanje za ljude i kad treba i kad ne treba, pa su njezina objašnjenja bila, znam da ti je ona naporna, ali nije ona kriva, ona je jednostavno takva i takvu ju trebaš prihvatiti, s njom se nitko neće družiti pa nije lijepo da ju i ti odbaciš i sl. u tom stilu. Možda je rječnik bio više prilagođen mojoj dobi, ali tako sam nekako ja to shvatila. Uglavnom, ja sam s njom morala ići iz škole i u školu, te sam ju morala pozivati kod sebe na igranje i ići kod nje.

Iskreno, ja mislim da je moja mama tu pogriješila. Oke je naučiti dijete da nekad moramo odraditi i neke stvari iako nam se ne sviđaju, ali mislim da nije bilo oke natrpati malom djetetu obvezu da se nekoliko puta tjedno druži s nekim ko ga maltretira. Mogu reći iskreno da su ta prisiljena druženja trajala negdje do viših razreda osnovne škole i da meni ta cura nikad nije postala prijateljica, družila sam se s njom jer sam morala, bila sam pristojna i dobra jer sam morala, ali iskreno ne vidim korist od toga da sam provela puno vremena s nekim koga prezirem te sam često bila žalosna jer umjesto da se družim sa svojim prijateljicama, ja sam morala provoditi vrijeme s nekim koga ne volim. Inače, probali smo organizirati i neka skupna druženja, ali nakon par njezinih scena, druga djeca jednostavno ne bi htjela doći kod mene ako bi znali da ona dolazi. Tako da sam se ja umjesto da prijateljicama, par puta tjedno družila s curom koja mi je bila grozna. Moja mama danas priznaje da joj je znalo mene biti jako žao jer sam bila prisiljena na druženje s nekim koga ne volim, i ko mi još skače po kičmi, a ja moram biti dobra prema njemu, ali kaže: „ah,a što sam ja tu mogla, njezina mama je moja prijateljica, a i bilo mi je žao nje jer nema prijatelja.“

Ne mogu reći da imam sad neke velike traume zbog toga, ali u to vrijeme sam mrzila ta druženja, i bilo bi mi puno draže da sam mogla birati s kim se hoću družiti. Ne znam da li je to s tim povezano, ali danas imam velikih problema reći NE napornim, zlim i glupim ljudima te se često dogodi da trošim svoje vrijeme i energiju na njih, jer mi je žao povrijediti njihove osjećaje i razmišljam u stilu „pa možda nisu oni sami krivi jer su takvi, a i sigurno su jadni jer ih svi izbjegavaju, pa ne moram onda i ja“. Tako da se ja nadam da ne ću istu stvar ponoviti sa svojim djetetom tj. nametati mu druženje s nekim ko mu očito ne paše.

Imam još jednu pričicu koja nije baš vezana toliko uz ovu temu. Mama je bila alergična na ruganje i strogo mi je to zabranila i to mi je oke. A to sam dobro zapamtila kao lekciju, ni kriva ni dužna. Naime, kad sam imala oko 5-6 godina igrala sam se pred zgradom s jednom curicom,i 3. curica je došla do nas, i ova „moja“ je rekla toj curici da je debela. Curica je to prijavila svojoj baki,a ona našim mamama (svi smo živjeli u istoj zgradi). Uglavnom, kad sam došla doma, dobila sam takve batine kakve nisam ni mogla očekivati, i na kraju sam uplakana saznala da je to zato jer sam se rugala S. da je debela. Morala sam se ići i ispričati zbog toga, i bila sam optužena da lažem kad sam rekla da ja to nisam napravila. Sad mi je to dosta smiješno, ali tad sam bila neutješna zbog te nepravde. Ova curica koja je stvarno rekla ovoj da je debela nije pretrpila tad nikakve sankcije. Opet, moja mama danas kaže da je ovoj drugoj curici bilo dosta slično da nekome kaže nešto ružno i da je vjerojatnije da sam se ja samo našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, „ali nije htjela da ja naučim ružno se ponašati prema drugima“.

Tako da, odgajajte svoju djecu da budu dobra prema drugima, ali pazite da podjednako pravedni i dobri budete i prema svojoj djeci, tj. da ne ispaštaju ona i da ne uče da se uvijek tuđe potrebe stavljaju ispred svojih.