Ispod površine američkog filma 70-ih

[Puky Lee]

Trebalo bi ovu temu više držat na životu da vidim koji bi sve naslovi bili intrigantni, dok mi dođu na red...

nedavno sam opet pogledao Dark Star od Carpentera. Genijalni prvijenac koji je nastao kao parodija na tadašnje SF uspješnice. Vidiljive reference na Odiseju 2001, ali sama priča, dijalozi, ideje... samo dok se pojedinih scena sjetim razgovori s bombom, fenomenologija i filozofsko uvjeravanje da ne pukne zbog errora, onda njihovi međusobni razgoori, vanzemaljac kojeg ovaj lik misli koristit ko buduću maskotu pa mu se to obije o glavu... sve, sve

Gdje je danas nestala takva originalnost? ili ti elementi danas nisu jednsotavno toliko isplativi?

[Surround]

Tema je genijalna, veliko hvala otvaracu.

[suburbian]

Tema je pravo blago, upravo sam se uverio isčitavajući od prve strane koliko je tu vrednih i neprocenjivih informacija, koje mogu predstavljati dobar predlog za gledanje filmova od strane forumaša. Problem može nastati kad dođe do upoznavanje sa dobrim delom kvalitetnog opusa iz sedamdesetih, šta dalje u tom slučaju?

Mislim da je upravo iz tih razloga došlo do zasićenja glavnih protagonista održavanja teme iznad površine, prevashodno mislim na Caecusa, Nadopunu i Mary.
S druge strane...može predstavljati filmsku poslasticu za ljude koji otkrivaju temu cenjenog kolege, podrazumeva se i filmski opus američkog filma iz sedamdesetih koji nije samo Godfather, Jaws, Rocky ili Dirty Harry, da ne pominjem dalje više nego poznate naslove širokom auditorijumu. Upravo je tema prilika, između ostalih, otkrivanje novoholivudskih dragulja s jedne strane koji nose, bar dobar deo tih naslova, izvesne umetničke pretenzije, dok s druge strane imamo i eksploatacijske filmove pravljene za kina kao instant produkti, od kojih su neki zaradili status kultnih naslova, na opštu nevericu.

U jednom od postova kolega Caecus, diskutujući o veličini Sidney Lumeta, napominje da jedini njegov film koji se može predstaviti ovde je The Offence, smatrajući da su ostali filmovi isuviše poznati.
Zašto pominjem Lumeta? Odgledao sam danas konačno njegov The Anderson Tapes, relativno poznat sa omiljenim glumcem koji je igrao i pominjanom The Offence - Sean Connery-jem.


Kakav galimatijas gde je svuda u centru lik Duke Andersona. Film je snimljen pre afere Watergate i kasnijih filmova na tu temu paranoičnog dejstva, odnosno prisluškivanja. Uz odličan plot i ništa manje kvalitetne glume, ima i izvesne doze ironičnog humora. Christopher Walken iz mlađih dana je još jedna pozivnica.

[dugii]

Ja sam zaljubljenik u filmske 70.te.Kad bih radio svoju neku osobnu rang listu 10 najomiljenijih filmova samo 2 ne bi bila iz 70.tih.
U 70tim se ustalio jedan od mojih omiljenih filmskih žanrova a to je takozvani road movie.Spomenut ću samo neke naslove
Badlands 1973 - Terrence Malick
Duel 1971 - Steven Spielberg
Five Easy Pieces 1970 - Bob Rafelson
Thunderbolt and Lightfoot 1974 - Micheal Cimino
Vanishing Point 1971 - Richard Sarafian
Dirty Mary,Crazy Larry 1974 - John Hough
Mad Max 1979 - George Miller
Smokey and the Bandit 1977 - Hal Needham

[Ajutokintumi]

Damnation Alley (1977)



full movie .

iliti "Aleja prokletstva", gledao ga u kinu i sjećam se samo da je sam kraj onomad ostavio jak dojam na mene kao klinju. spoiler alert!!! onaj nenadjebivi osjećaj olakšanja kad su se spasili na kraju filma.

[suburbian]

Prosto je neverovatno da još niko nije pomenuo rediteljski prvenac Robert Bentona, poznatog po filmu Kramer vs. Kramer za koji je nagrađen Oskarom. Radi se o revizionističkom vesternu pod nazivom Bad Company(1972)



Jeff Bridges u trenutku kad je polako postajao zvezda posle The Last Picture Show i Fat City, tumači lik Jake Rumsey-ja vođu mladih odmetnika, delikvenata koji bi trebalo da zakorače u svet odraslih oponašanjem prave banditske skupine. Na tom putu, nevoljno, pridružuje im se Drew Dixon, mladić koji bežeći od regrutacije naleće na Jake-ov prevarantski instinkt. Radnja se dešava za vreme građanskog rata u Americi, ali je jasna aluzija na tada još aktuelni rat u Vijetnamu. Drew potiče iz hrišćanske porodice iz Ohaja, nedavno je izgubio brata u ratu i njegova porodica odlučuje da ga skriva od vojnih snaga Unije koji su tražili sve vojne obveznike muške populacije ne praveći nikakve ustupke među porodicama koji su već imali gubitke među svojim članovima. Zbog toga, kako bi ga spasili od potencijalne opasnosti da bude otkriven, otac i majka šalju Drewa na put što zapadnije verujući da će tamo negde biti sigurniji.
Tu dolazi do pomenutog susreta Jakea i Drewa koji postepeno grade partnerstvo uslovljeno zajedničkim pravcem ka bezbednijem mestu, jedino su im metode dolaska to zacrtanog cilja poprilično različite. Drew je sušta suprotnost od anarhičnog Jakea. Uglađen je, veoma načitan i nesklon ponašanju koje bi se na bilo koji način podvelo pod kriminal. Put kojim su se uputili ozloglašen je kao mesto opasnih Indijanaca, samo što je paradoksalno to bio njihov najmanji problem. Ispostavilo se da su međusobni odnosi koji na neki način prikazuju ljudsku prirodu mnogo problematičniji od rizičnog puta.
Među grupom koju predvodi lik Bridgesa pojavljuje se i mladi John Savage u ulozi lukave i neempatične osobe.
Ima pomalo i disbalansa u ovom filmu, npr. imamo jednu od najbrutalnijih scena ubistva deteta, ali s druge strane scena u kojoj žena treba da pokaže svoje grudi biva cenzurisana , što je pomalo besmisleno čistunstvo.

Najzanimljivije deo ovog road, coming of age anti-westerna je ironičan humor kroz koji biva predstavljena jedna wannabe banda sa njenim liderom Jackeom.




Glavni glumac, pored Bridgesa, je Barry Brown, autor i talentovani glumac koji je nažalost ušao u famozni klub 27. Izvršio je samoubistvo i izgubio priliku da njegovo ime nosi posebnu težinu u glumačkom svetu. Neodoljivo podseća na Christian Balea.

Filmčina koja bi mogla da vrati slavu cenjenoj temi.

[Nadopuna prehrani]

benton mi je zanimljiv autor, napredan u izrazu (više sa newmanom nego bez njega), a konzervativan u stavu iza toga. kramer vs kramer kao ultimativna drama o razvodu.

[Caecus]

@suburbian - spomenut je bio bad company među prvim stranicama.
svakako odličan acid western

[suburbian]

Nadopuna prehrani kaže:

benton mi je zanimljiv autor, napredan u izrazu (više sa newmanom nego bez njega), a konzervativan u stavu iza toga. kramer vs kramer kao ultimativna drama o razvodu.

Nobody's Fool svrstavam u petnaestak najboljih filmova devedesetih, a Bad Company mi je čak i bolji film. Jeste malo nezahvalno davati takve ocene budući da su mi još sveži utisci sa Bentonovog prvenca, ali sve je to pokazatelj koliko je zapravo bilo kvalitetnih američkih filmova u dekadi poznatoj po aferi Watergate.

Kramer vs Kramer se često pominje u pravnoj praksi kod brakorazvodnih parnica, i to prilikom dodeljivanja starateljstva nad decom jednom od roditelja. Tako se može reći da je pored filmske (Oskari) film imao uticaj i na mnogo šire društvene prilike.
Od mnogobrojnih trenutaka iz filma, najupečatljivija je ostala scena koja može pružiti pogrešan utisak za ljude koji nisu pogledali film. Billy Acts Out

P.S. Znam da sam ranije pominjao tvoj rad sa diplomskog kao sjajan materijal za koričenje, sad čitajući malo pažljivije, i to iz perspektive kada sam većinu tih filmova pogledao, još više sam uveren da bi trebalo da pođeš putem Milutina Petrovića, reditelja koji je od kratkih kolumni iz Blica objavio knjigu pod nazivom „52 idealna filmska vikenda“. Malo je luksuznija korica od samog sadržaja, možda bi kod tebe bio obrnut redosled. Samo jedan predlog?

Caecus kaže:

@suburbian - spomenut je bio bad company među prvim stranicama.
svakako odličan acid western

pogrešna slika, buraz

Ponovo sam u fazi obožavanja sedamdesetih, iako nikad nisam prestajao da ih volim, ali mi sad svaki propušteni filmski dragulj biva još blistaviji. Bad Company je bio iznenađanje u smislu da ga nisam ni približno tako zamišljao čitajući veoma šturi sinopsis od dve rečenice. Jeff Bridges je skoro uvek na visini zadatka, a gledajući relativno kratki režiserski opus Bentona, nikako mi ne ide u glavu da je njegov film Nadine. To je ipak neka druga dekada. Moraš sebi odati priznanje da si otvorio jednu od najboljih tema na forumu, to je tvoj teret koji ima da nosiš zauvek.

[Caecus]

nisam vjerojatno uploadao preko nekog servisa nego samo preko sourca neke stranice pa je zato deletana slika i izgubila se u postu....no bilo je zanimljivo pročitat malo šturiju analizu.

70-e su mi najdraže,al opet kopam malo po 90-im i naišao na fenomenalan film : Eye of god Tim Blake Nelsona.,
pa evo preporučam i ovdje jer je film svakako zabačen skriveni dragulj

[KingCrimson]

Walter Matthau svakako nije zanrovski glumac akcijskih/krimi. filmova ali bi ga svakako trebalo pogledati u "Charleyu Varricku", inteligentnom akcijskom filmu Dona Siegela iz 1973. Glazbu je i u tom filmu radio Lalo "Prljavi Harry" Schiffrin.

[KingCrimson]

Robert Aldrich rezirao je 1977. godine (snimljen je u okolici Munchena) zanimljivi "Ultimatum - posljednju zraku sumraka" ("Twilight´s Last Gleaming"), u post-watergate atmosferi. Iako je film krahirao, vremenom je stekao omanji kultni status. Film je to naivne ali potencijalno zanimljive premise koja se, na zalost, nije razvila/odigrala do kraja jer negdje oko polovine izgubio dah (unatoc zanimljivom split-screenu). A film je i beskonacno dug. I kako takav, zasluzuje sve preporuke, ne samo zbog toga jer su mi u njemu dvojica omiljenijih B-glumaca - Burt Young i Charles Durning.

[KingCrimson]

Akcijski krimi film "Electra Glide in Blue", snimljen 1973., jedini je film Jamesa Williama Guercioa, glazbenog producenta bezlicnih albuma grupe "Chicago", (dobro, svi su bezlicni, osim izvrsnog prvijenca dok se bend jos zvao "Chicago Transit Authority"). Film je uvrnuta ali prilicno zanimljiva, atmosfericna i karakterna studija (i o usamljenosti, identitetu...), s dosta akcijskih (motoristickih) scena. Zapravo modernije iscitavanje forme vesternan (paralela s "Easy Rider" je nezaobilazna) i prikaz zalaska hippy kulture. Blake je bravurozan.

[suburbian]

Caecus kaže:

nisam vjerojatno uploadao preko nekog servisa nego samo preko sourca neke stranice pa je zato deletana slika i izgubila se u postu....no bilo je zanimljivo pročitat malo šturiju analizu.

70-e su mi najdraže,al opet kopam malo po 90-im i naišao na fenomenalan film : Eye of god Tim Blake Nelsona.,
pa evo preporučam i ovdje jer je film svakako zabačen skriveni dragulj

Konačno odgledah "Eye of God" a imao sam ga i ranije u vidu na nekoj relativno široj listi filmova koje treba pogledati, samo je tvoja preporuka prevagnula da dođe na red po ubrzanoj proceduri. Volim filmove koji otvaraju neke univerzalne teme, pri tome ne prelazeći granicu pretencioznosti ali, s druge strane, u svom izrazu koriste provokativanost i teraju publiku da se dobro zamisli posle filma. Uostalom, tvoje preporuke su oduvek bile, po pravilu, sasvim relevantne i nikad ignorisane.
Kad si već u materiji, preporuke za još kontroverzniji film "Rapture", po nekom mom sudu Mimi Rogers je odigrala svoju najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri. Preporuke.
Ne znam koliko si upoznat sa ispodpovršinskim devedesetim ali moram ti, rizikujući da se još dalje upuštam u offtopičarenje, dati dva naslova za reditelje koji su obeležili devedesete svojim nekonvencionalnim stilovima indie produkcije. To su Henry Fool (1997) i Felicia's Journey (1999). Prvi je pravo malo remek delo, pionirski dani interneta predstavljeni kroz crni humor, dok je drugi Egoyanov triler koji izuzetno volim, mada je režiser imao i bolje filmove u devedesetima, nikako kasnije kada je radio neke besmislene filmove poput rimejka francuske drame Chloe (Nathalie je francuski naziv).

Nadam se da neće zameriti učesnici na poprilično velikom skretanju sa teme...a i ako zamere, neka se tebi požale.

KingCrimson kaže:

Walter Matthau svakako nije zanrovski glumac akcijskih/krimi. filmova ali bi ga svakako trebalo pogledati u "Charleyu Varricku", inteligentnom akcijskom filmu Dona Siegela iz 1973. Glazbu je i u tom filmu radio Lalo "Prljavi Harry" Schiffrin.

bio je pominjan

Caecus je pominjao i Electric Glide in Blue na drugoj stranici. Kod mene je bio poprilično iznenađenje u pozitivnom smislu, doduše imao je nešto sporiji početak. Pogledaj šta se desilo sa glavnim glumcem kasnije.
Twilight´s Last Gleaming deluje zanimljivo, posebno što ga do danas niko nije pominjao na temi. Preporučujem ti film Joe kad si već u materiji sedamdesetih.

Btw, ranije je Ajuto hvalio film Brass Target i to sa dobrim razlogom. Pomenuti film sam mešao sa "The Cassandra Crossing" iz meni nepoznatih razloga, eventualno jer u oba igra Sophia Loren. Zanimljiva mi je teza iz filma kako je završio general Patton, ne bih da spojlam ljudima užitak gledanja odličnog filma, možda sam zagolicao nečiju pažnju. Samo ću reći da John Cassavetes briljira, ovog puta kao glumac na filmu.

[PatriotSLO]

Klasični Hollywood je izvor kvalitetnog žanrovskog filma. Gledali Evropljani i Japanci Forda, Hitcha, Raya, Fullera...i dobili japanski novi val, francuski novi val, talijanski novi val, špaget vestern...Bogate 60-e. A i pod utjecajem tih filmova nastaju američke 70-e.

Gledaš Fullera ili Raya i shvačaš, koliko su bili ispred svog vrijemena, novoholivuđani u vrijeme klasičnog hollywooda..

[PatriotSLO]

Kad bolje razmislim, Charles Bronson mi je možda i najjača njuška "filma ispod površine" u 70-im godinama..taj je svašta glumio tada...još mu je Hard times najpoznatiji film u 70-im godinama...a zapravo je svaki film sa Bronsonom tada dobar..

[KingCrimson]

Ulzanin prepad

Jedan od boljih vesterna legendarnog Roberta Aldricha ("Poljubac smrti", "Dvanaestorica zigosanih", "Fenixov let"), rađen prema odličnom scenariju Alana Sharpa ("Noćna kretanja"), "Ulzanin prepad" smatrao se svojevremeno jednim od najnasilnijih filmova tog zanra. (Američka humanitarna asocijacija čak ga je proglasila neprihvatljivim jer se u filmu vidi kako konje privezuju bodljikavom zicom, pa ne cudi sto je studio plasirao vise razlicitih verzija za razlicita trzista). Burt Lancaster ("Atlantic City") u filmu igra iskusnog scouta McIntosha koji treba na pravi put izvesti naivnog i krsćanski orijentiranog poručnika te ga podučiti kako treba razmisljati na misijama "pacificiranja" Indijanaca. Priča je to o kalvariji jednog indijanskog naroda, ispričana sasvim neuobičajenim (liberalnijim) načinom. Lancasteru i Aldrichu to je, inače, bio treći zajednički film (prethodili su "Posljednji Apas" i "Vera Cruz", oba iz 1954.).

PS
@Suburbian
ha, naravno da nisam pregledao a kamoli procitao cijelu temu. Iako ima "samo" 15-ak stranica bilo bi tu materijala za rasprave za sljedecih 100 godina - i bez novih prijedloga.

[KingCrimson]

Vjerojatno je vec pisano ali mozda treba ponoviti...

Snimljen 1972. po bestseleru Jamesa Dickeya (koji je napisao scenarij i odigrao manju ulogu policajca), film "Oslobađanje" nasao se među (vječnim) hitovima koji ne samo da su bili uspjesni na kino-blagajnama nego i provocirali javno mnijenje. U jeku proklamacije ekoloske doktrine, "Oslobađanje" je ironično komentiralo zanesenost gradskih stanovnika zeljom da ovladaju divljom prirodom. (Četiri protagonista predstavljaju različita stanovista urbanih dosljaka, a niti jedan ne prozivljava izlet bez ozbiljnih posljedica.) Film je Johna Boormana ("Point Blank", "Excalibur") predstavio u najboljem svjetlu, kao redatelja koji ima efektan vizualni prosede i umije uobličiti siloviti size. Zanimljiva je bila mala Boormanova sabotaza pri podjeli uloga jer je buducu veliku akcijsku (i macho) zvijezdu, Burta Reynoldsa, u filmu rano onesposobio (slomljena noga) a vodstvo u grupi za prezivljavanje preuzeo do tada miran obiteljski covjek nesklon nasilju... Ponajvise komentara izazvala je scena silovanja muskarca, rijetko viđena u svjetskoj kinematografiji cak i danas, ali predočena uistinu boormanovski: i distancirano i provokativno. Autor fotografije je legendarni Vilmos Zsigmond, a glazbe Eric Weissberg (legendarnu kompoziciju "Dueling Banjos" izvode Eric Weissberg i Steve Mandel). "Oslobađanje" je bilo nominirano za Oscara za najbolji film i reľiju. (Oscara su, međutim, dobili "Kum" Francisa F. Coppole i Bob Foss za "Cabaret").

[KingCrimson]

U vrijeme snimanja "Grada opasnosti", Robert Aldrich ("Dvanaestorica zigosanih", "Grissomova banda", "Prekasno junak") bio je već pomalo otpisani hollywoodski veteran. Spajanje francuske zvijezde, "ledene" Catherine Deneuve i u SAD tek "vrućeg" Reynoldsa (koji se upravo obnazen slikao za Cosmopolitan) bio je riskantan potez, koji mu nije donio novac. Unatoč tome, "Grad opasnosti" ozbiljan je i tezak film, radikalnog, gotovo "francuskog" pesimizma, vođen jednom od najsigurnijih redateljskih ruku Hollywooda. Aldrich svoja iskustva film-noira nije samo prenosio u, njemu ne osobito jasne, sedamdesete, nego je u "Gradu opasnosti" dao beskompromisan portret bolesnog modernog drustva, stvorivsi zabrinjavajuće opor film, koji nije lako gledati. Film se vise bavi likovima negoli rjesenjem trilera. Za neke je radnja isuvise "slobodna" i s nepotrebnim podzapletima dok drugi upravo u tome vide raznovrsnost i slozenost.

[suburbian]

Taking Off (1971)


Američki debi majstora filmske režije Miloša Formana, i to nakon bekstva iz tadašnje Čehoslovačke posle sovjetske invazije na tu zemlju, uz neodoljivi japanski poster.
Reč je o satiričnoj drami koja opisuje generacijski razdor između američke omladine i njihovih roditelja. Sve počinje kada ćerka jednog uglednog američkog para beži od kuće. Ustvari ona je otišla na audiciju za muzičke talente, takmičenje na kome upoznajemo tada aktuelnu hippie subkulturu. Ima tu nekih divnih momenata poput nastupa Carly Simon ili glumice Cathy Bates, ali jedan nastup je imao hipnotizirajuće dejstvo....

Mary Mitchell - Ode To A Screw

Praćeni istim problemima ubrzo se sreću roditelji čija su deca takođe napustila svoj dom, stvarajući neki neki improvizovani savez, međutim, tu se spoznaje licemeran odnos odraslih koji u toj svojoj "brižnosti" često prevazilaze i buntovništvo njihovih potomaka, pa tako isplivavaju na površinu mnoge njihove slabosti reflektujući nesigurnost i nedostatak autoriteta.


(jedna od nezaboravnih scena tutoriala kako se upotrebljava marihuana)

Sve to ipak ide u nekom vedrom tonu, bez suviše dramatičnih boja i recidiva skorašnjeg mračnog iskustva iz Formanovog života. Imamo u filmu i dokumentaristički prikaz sa jednog koncerta, to je trenutak u kome su korišćeni segmenti sa live kocerta Tine i Ike Turnera.
Miloš Forman je tvorac mog omiljenog filma "Hair", ovde imamo puno materijala i inspiracije za taj njegov kasniji rad. Bilo bi zanimljivo da je "Kosa" snimljena baš u to vreme trajanja rata, neposredno posle jenjavanja pozorišne aktuelnosti tog dela. Kako bilo, TAKING OFF je dobar američki početak slavnog režisera. Tople preporukle.

P.S. @KingCrimson, Hustle već odlažem dve-tri godine, verujem da ću ga ipak pogledati u bližoj budućnosti.