Album tjedna Buena Vista Social Club (1997)

[vanchaaa]

odakle početi, ovaj album na prvu djeluje tako jednostavno, a povijest zapravo priča drugačiju priču. i pitanje je iz kojeg smjera pristupiti slušanju... kao laganoj opuštajućoj glazbenoj pozadini? potruditi se razumjeti riječi pjesama i ulaziti u njihovo značenje? ili samo pustiti da uđe u uho i cijelo tijelo ispuni tom zemljanom, toplom, živom energijom koju prirodno posjeduje? svaki je način vjerojatno ispravan, jer ipak, radi se o glazbi koja posve nadmašuje činjenicu da je većini slušatelja pisana na stranom jeziku. 

možda bi bilo dobro malo dotaknuti tu povijest i vidjeti kako je uopće došlo do ideje snimanja albuma (iz istih razloga posežem za jednom jako dobrom domaćom recenzijom).

kubanska glazba i umjetnost živi svoj život u vrijeme prije revolucije, kada je kuba bila jedno krasno egzotično mjesto za odmor bogate bijele američke gospode, a za prosječnog stanovnika i ne baš tako krasno (tu je rasna i društvena nejednakost, te mnoštvo problema zbog kojih dolazi do gerilskog revolta, i kasnije, komunističkog režima). glazba je tada intenzivno zaživjela u jednom klubu za diskriminirane crne kubance, otvorenom u havani u vrijeme prije castra, u razdoblju visoke kreativnosti i produktivnosti. uglavnom, radi se o vrsnim glazbenicima koji su se tu okupljali i stvarali, a nakon što su desetljećima gradili karijere, nisu imali ništa od te svoje glazbe osim to da ih nekako održi za vrijeme njegove vladavine. nakon revolucije, njihov je rad gotovo zaboravljen i praktično nepoznat van rodne zemlje.

desetljećima kasnije, 90-ih godina, američki gitarist ry cooder, u suradnji s britanskim producentom i londonskom izdavačkom kućom world circuit, u potrazi je za tim najistaknutijim glazbenicima s idejom da snime njihove hitove iz 40-ih i 50-ih. tek nakon snimanja albuma i uspješne koncertne turneje, wim wenders dokumentira njihovo ponovno okupljanje u istoimenom filmu. no, nije ih baš sve bilo lako naći:
"Oko ključnog world albuma devedesetih — i to ne samo u svijetu worlda — isplele su se mnoge legende, od toga da su svi ti glazbenici bili potpuno zaboravljeni i siromašni pa do pomisli kako ta glazba i danas prosperira na Kubi. Osim Ferrera kojega je Cooder jedva pronašao kao čistača cipela u mirovini i koji nije javno pjevao desetljećima svi su ostali — Gonzalesi (Ruben i Juan de Marco), Segundo, Omara Portuondo, Ochoa, Torres... — bili imena poznata u Havani i često su nastupali, doduše ni približno pred brojem slušatelja pred kojim kasnije nastupaju. Istina Ruben Gonzales je u to vrijeme bio bez klavira (stradao je u tropskoj oluji), ali je redovito vježbao u obližnjem klubu." 

što se dogodilo kada su napokon okupili te ljude i kako se takva jaka glazbena energija ponovno aktivirala (s obzirom na to da se radi o većem vremenskom odmaku od njihovog aktivnog rada i velikim dijelom o glazbenicima koji su prešli osamdesetu), e to je teško za reći... u muzičkom smislu, dogodilo se možda nešto i bolje od one autentične kubanske glazbe, koju su u biti željeli samo reproducirati, dokumentirati. glazba koja je stara i nova, a bezvremenska, van očekivanih žanrovskih odrednica koje postavlja kubanski 'son' (utemeljen na miješanju hispanskih i afričkih značajki). i evo zašto baš naziv buena vista social club:
"Do pojave Buena Viste, svijetom world glazbe dominirali su Irci, a vrlo brzo zanimanje se s Cube prebacilo na zapad Afrike (zahvaljujući Peter Gabrielovoj etiketi ”World Music”), da bi Wendersov film cijelu stvar vratio na početak. A početak je zapravo bio u stvaranju kluba zatvorenog tipa koji se odlikovao navodnim lijepim pogledom, 1932. godine. U vremenu u kojem je, kako bi se ugodilo brojnim američkim turistima, obilovalo klubova ”samo za bijelce”, Buena Vista bila je klub nastao kao drzak odgovor na takvu politiku, pa su u njega mogli ući isključivo crnci. Ovo rasadište kvalitetne glazbe zatvoreno je 1962., opet iz rasnih razloga — naime nakon revolucije iz 1959., svi su klubovi bili otvoreni i za crne Kubance pa više nije bilo razloga da se okupljaju na nekom posebnom mjestu.
(...)
Sve to zapravo dugujemo Ry Cooderu koji je u Havani skupio glazbenike čija je slava, činilo se, odavno prošla. Umjesto salse koja se tih dana znala naći na svjetskim top-listama, Cooder se odlučio vratiti gotovo pola stoljeća unatrag u zlatne kubanske pedesete odakle je izvukao glazbu koja je i na samoj Kubi padala u zaborav."

cooder je strašno zanimljiv i produktivan glazbenik, skladatelj filmske glazbe i multiinstrumentalist, prepoznatljiv po svom specifičnom zvuku slide gitare i akustične gitare, te zanimanju za američku roots glazbu i tradicionalnu glazbu iz mnogih zemalja svijeta. kažem strašno zanimljiv i zato što je nevjerojatna njegova svestranost, jer osim prepoznatljive originalne filmske glazbe za niz redatelja, ona za filmove wima wendersa stvara neke nove svjetove i ambijente, a u datom je trenutku radio i na albumima captaina beefhearta i rolling stonesa. ta široka paleta temelji se na šarolikim žanrovima i istančanom senzibilitetu za miksanje ne samo nespojivih instrumenata, već i različitih kultura. dosta je dobar primjer album 'talking timbuktu', nastao prije buena viste kao uspješno spajanje afričke tradicionalne i blues glazbe, koju izvodi ali farka toure, te njegove gitare. taj spoj je možda dobrim dijelom presudan na buena visti, nije sve snimljeno tako kako je prije izvođeno, slide gitara daje svoj mali suvremeni doprinos.
(još par primjera: 'paris, texas', 'southern comfort', 'feelin' bad blues' i kancona koju izvodi harry dean stanton, 'canción mixteca'...)

na kraju, album je vjerojatno imao puno veći utjecaj nego što je to itko mogao predvidjeti, ne samo na kubansku glazbu, već i na namjerne slušatelje iz cijelog svijeta, glazbenike i sve nenamjerne slušatelje koji su se prije dvadesetak godina slučajno našli u okruženju gdje je bio sviran, a bilo je to često; u kafićima, klubovima, restoranima, u raznim prigodama... u vrlo kratkom vremenu stekao je svjetsku popularnost, te postao jedan od najprodavanijih albuma u povijesti. i sad, kako objasniti taj fenomen glazbe koja je svima tako lako razumljiva (a nerazumljivog jezika), emocionalni naboj koji s lakoćom osjećamo i kako to da ostavlja tako jak utisak toliko velikom broju ljudi? također, zašto ponekoj glazbi učitavamo višestruka značenja, dodatne vrijednosti i slojeve, a neku ne treba 'prevoditi', samo osjećati?

ry, o nazivu albuma, i okupljenog ansambla:

"It should be the thing that sets it apart. It was a kind of club by then. Everybody was hanging out and we had rum and coffee around two in the afternoon. It felt like a club, so let’s call it that. That’s what gave it a handle."
+
"Musicians are not so concerned with language."
- Ry Cooder


od stvarno velikog broja glazbenika, izdvojit ću samo dva;
vokal, ibrahim ferrer / kojeg i cooder i wenders spominju kao nevjerojatnog, čudnovatog i nježnog čovjeka, kakvog sretneš ako jednom u životu:



i posebno;
klavir, ruben gonzalez / snimka osamdesetogodišnjeg rubena koji sjedi između dva prastara stabla je jedan od najpoetičnijih trenutaka u filmu:



cijeli album je na youtubeu, opet kao plejlista.

popis pjesama:

"Chan Chan"
"De Camino A La Vereda"
"El Cuarto De Tula"
"Pueblo Nuevo"
"Dos Gardenias"
"¿Y Tú Qué Has Hecho?"
"Veinte Años"
"El Carretero"
"Candela"
"Amor De Loca Juventud"
"Orgullecida"
"Murmullo"
"Buena Vista Social Club"
"La Bayamesa"

discogs

puno je pitanja pa možda bude i odgovora.
uživajte... u sunčanom vikendu, nadam se.


izvori: + + + +

[Puky Lee]

Mislim da nam je ovo prvi album tjedna da se ujedno radi i o soundtracku filma

Wim Wenders je odlično prikazao ne samo tu, za vrijeme Castra više nikad viđenu kubansku scenu, već i atmosferu tog društvenog okruženja koje, zahvaljujući Cooderu, dobiva i davno zasluženu posvetu u obliku glazbe tog vremena, kao i svojevrsnog podsjetnika na nju.

Kad krene Chan chan u onoj dvorani, u srcu mi se instant stvara neka milina.

A i ti ljudi! Izdvojio bih, ovako na prvu, jedno ime: Compay Segundo, u filmu veseli i simpatični stariji gospodin koji je kruh zarađivao rukama motajući cigare jedan je od upečatljivijih junaka filma. Pravog imena Máximo Francisco Repilado Muñoz Telles svoj je pseudonim dobio jer je uvijek pjevao drugi glas. U vrijeme snimanja albuma imao je 90 godina.

Tropskoj, toploj i emotivnoj latino glazbi koja vuče korijene iz kubanske tradicionalne glazbe u ovom se tjednu možda potrefio kišni vikend, iako sve u njoj zaziva sparnu ljetnu klimu, no to ne znači da ne može ostati ovdje kao trajni podsjetnik, jer upravo to ovaj album i zaslužuje.

Ako netko već nije, svakako nek pogleda film. Prati se nastup tog ansambla nakon tog ponovnog okupljanja, kao i sam tijek snimanja albuma 1997. godine.

[Ajutokintumi]

imam taj CD, slušao sam ga intenzivno jedan period, i to davno. film nisam gledao jer me iskreno niti ne zanima. onako cool glazba za chill out na nekoj terasi na moru i sl. dosta sentimentalno i melankolično zvuči čak i jedna doza latergije

[buc2]

Mislim da je vrijedno da se spomene Andy Garcia, slavni glumac , jer je on bio jedan od producenata...
Koliko se sjećam, njegov otac je svirao s tom ekipom , sam Andy je rođeni Kubanac....

[DarkWanderer]

nevezano za glazbu, ali na FB ima stranica "Socialist Realism" na kojoj se često mogu vidjeti slike iz Kube, Havane itd. jako zanimljivo i lijepo za pogledati.

[lemonzoo]

Super album za opuštanje kojeg sam već nekad davno slušao, ali zaboravio.
Svirački to fino zvuči, nije samo jedan takt i opleti.

[Puky Lee]

Dakle, ipak se radi o vrhunskim glazbenicima kojima je jedno cijelo razdoblje bilo zabranjeno izvoditi. Kad pogledaš, koji je to rudnik zlata iskopan gotovo 50 godina poslije. I pravo čudo da su neki od originalnih izvođača još uvijek bili živi. (Compay Segundo umro 2003, a Ibrahim Ferrer dvije godine poslije.)

[Glavni frajer kaže:]

naporan album koji nikog nije zanimao, još manje ga je slušao, a popularizan je u nas zbog rock kritičara koji su mu ispjevali silne hvalospjeve radi koji se svaki znatiželjni muzikoljubac barem dvajst puta susreo s tom srednjom žalosti.

wenders, radije snimi neki od onih svojih patetičih filmova o ljudskim žrtvama na kubi, zbog idiota pod krinkom demokracije i komunizma

[vanchaaa]

eh, izgleda da je ipak puno previše pitanja...

moram priznati da sam nekako požalila kasnije što sam predložila ovaj album...  
ja bi da svi budu zadovoljni, a većini je ovaj petak ipak bolje pasao drugi prijedlog. 


baš sam ovih dana spomenula buena vistu nekim svojim bližim ljudima, i znam još otprije da je većini iz mog okruženja ova glazba ostavila vrlo jak i dugo trajući dojam. radi se o ljudima koji su mahom muzičari ili pak nemaju baš nikakve veze s muzikom. no, da se nadovežem na prethodni komentar, ono što nam je zajedničko jest to da su nam recenzije nebitna stvar i ne slušamo glazbu kroz to što određuje nekakva matematička ocjena ili popularizacija u medijima. prije ovog uvodnog teksta koji sam sad morala sastaviti, nisam nikad ništa niti čitala na temu albuma, jesam na temu filma (zbog čega sam i upoznata s glazbom).

u svakom slučaju, vjerujem da album ostavlja jak utisak iz sličnih razloga zbog kojih ga ja volim i cijenim. a to je ta neka čista sreća, životnost i jednostavnost glazbe koja se ne mora praviti da bude nešto više od onog što je, niti to želi. ali daje baš ono što i kaže u naslovu, buena vista, jedan (mogući) lijepi pogled.

[Puky Lee]

Ali je svejedno pobjedu odnio ovaj, naravno da je u redu da pritom postoje i drugačija viđenja/razmišljanja. Evo ja si cijelu večer puštam i baš mi paše uz ovo kaj radim. Prošao mi je i taj album, al na autoplay baca slične latino world ritmove.

Dobro, možda sam se navikao kad sam svojevremeno igrao Tropico

Al da. Prije sam bio upoznat s filmom nego sa samom glazbom, sjećam se da sam poster filma vidio u nekom rock art caffe-u gdje su držali razne postere i memorabilije, kako iz svijeta glazbe, tako i filmova, pa me zaintrigiralo. Slučajno je jedan prijatelj to imao na DVD-u pa sam posudio i tako gledao (a i ne sjećam se kad sam zadnje na DVD-u gledao film ).

I naravno, album je ostao da si ga pustim s vremena na vrijeme. Nisu to mariachiji koji mi odavno idu na živce, ovo je baš bogata kubanska izvorna glazba koja za ponuditi ima puno više od jeftinih latino ljubavnih pjesmuljaka. Naravno da treba biti baš određeni setting i mood za to, al uostalom, kao i za svaku vrstu glazbe

[Weekend Warrior]

Talentirana ekipa izvodi tradicionalnu kubansku glazbu, album ima priču, a glazba ima ljudsku toplinu. Dobro paše u ovo doba godine i približava jednu stranu kulturu u romantičnom ozračju te sa šarmom prošlih vremena.

Slušao sam album nekad davno, no izuzev prve stvari nisam se sjećao ostatka. Sada sam se podsjetio i dobro je ovo, spontano, jednostavno i s puno duše.

[FassGoHard]

Nije me bilo tjedan dana, trebao mi je odmor od SVEGA, ali samo da velim da mi je drago da je ovaj album na meniju. Ne mogu reći da sam ljubitelj, ali to je bio taj magičan trenutak milenijskog prijelaza, od recimo 1997. do 2002., ravan nenadjebivom intervalu od 1967. do 1972., kad je skoro sve što sam čuo - od americane i indieja, do hip-hopa, elektronike i world musica, pa čak i Billboard-popa - mirisalo na inovaciju i otkrivenje.

Nisam, kažem, ljubitelj, i mada je sve ovdje barem dobro, magiju genijalne uvodne Chan Chan nijedna stvar ne može dosegnuti.

[vanchaaa]

ako slučajno nisi, daj priliku i 'talking timbuktu',
kojeg sam samo ofrlje spomenula zbog coodera.

neobičan spoj svega... i tu ima nečeg magičnog.

[FassGoHard]

Slušao davno, i mrvu mi je bliže od BVSC.

Dobro si me sjetila - dugo nisam dao prijedlog na Albumu tjedna, ali sljedeći tjedan definitivno ubacujem Cooderovo remek-djelo Into The Purple Valley.

[vanchaaa]

i meni je bliži zvuk. e a taj cooderov eto nisam slušala, tak da imaš moj glas.
(s tim da ga možda izvrtim i prije...)

okej, ne mogu vjerovat da razgovaram s istom osobom s one druge teme.

[FassGoHard]

Ono je moja zabavna strana.