Poezija

[OneAlkemist]

Pozz ljudi. Evo da se predstavim. Ja sam dosta cudan mladic koji jednostavno voli gotovo svu vrstu umjetnosti, i da, pisem pjesme.. Iako mozda to i jest konzervativno bitno je meni da sam nasao ono sto volim. Pa da podijelim neke pjesme s vama mozda vam se svide

U noćima magle, kad su zvijezde krasne
Vrhom noćnog čela, okom Histriona,
Crvene bi moje usne, najradije, časne
Pjesme pretočile u zvuk gnusnog zvona;
Konačištem dana kad tjeskoba bridi
Ko sniježna bjelina u šarenom maju,
Najrade bih da svjetina sva vidi
Svjetlost zagasitu kojima blistaju
Tvoje snene oči… Sa zvijezda se toči
Misao o tebi… rekao bih prije,
Dok krijesnice škilje i vjetrovi njišu
Ko da mojom dušom oganj sreće vrije
Ili da mirišim zaljubljenu kišu...
Misli mi se mute, snovi mi se brišu
Pod Venerom zlatnom nanosima sivim.
Ja se smijehu gadim, a patnji se divim.
- Zbog toga mi često ruke u san rone
Ko suze Demetre za sjaj Perzefone.

[OneAlkemist]

Izdisaji duše, šumor maglenasti,
Ponor sjaje prepun bogatih kristala.
Narcis snježnobijeli kraj anđela pala
Uz prozor miriši osvit crvenkasti.
Ljubav cvijeća; šum vjetra što zveči
U vrenje misli...njene stope prate,
I njen stas i hod što pjeva o sreći
U vrtlogu noći kao Sunce cvate.
Vijenčić mirotvorni, angelusi tvore
Magleni kip od lica djevojke sa žala,
Na obali morskoj, ko da ruka mala
Šapuće da želi obgrliti more..

[OneAlkemist]

Evo pišem, draga, sluđen u vrelini,
U sat kasne noći, po svom običaju.
Jer gledavši zvijezde daleke u tmini
Shvaćam da sve više na te podsjećaju.
Ova noć se čini drukčija posvema.
Stisnuo bih tebe rukama objema
Uz tijelo, u kojemu grudi općinjene
Odišu u žaru, ko da pale sjene
Svih ulica, zgrada, i trgova praznih.
Gledavši u zvijezde najedanput spazih
Da sam jednu od tih zvijezda zavolio.
Koliko sam dugo tvoje lice snio
Pa mislim da srce, u jednome trenu
Stat će uspavano u mom snoviđenju,
A samo će tijelo nadomjestit duša.
Spreman sam da mjesec koji zvijezde sluša
-Ako smatraš moju dušu svojoj srodnom
Jer ja smatram tvoju svojoj neophodnom,
Osvojim, i beskonačne sve ljepote s njime
Ko dar beznačajan predam ti u ime.

[OneAlkemist]

Hoćeš li sačuvati svoju ljubav
Kad plam moje kose više ne bude lud i poletan,
Kad san tvojih dlanova više neće sanjati
Onu istinsku ljepotu koju čuvam?
Ljubav je kao latica prepuštena hujanju vjetra,
Vjetar je kao ljubav - ne postoji u cjelini.
Hoćeš li moći probuditi snježna krila osjećanja
Kad njihov let zamre u zanosima tvojih grudi,
Hoćeš li me voljeti
Kad san tvojih dlanova više neće sanjati
Onu istinsku ljepotu koju čuvam?

Ono što je moglo biti dolazi kao snatrenje
I nastojanje da se promijeni stvarnost,
Budućnost je vrt u kojem klicaju sjećanja,
A umire sve ono što je moglo biti.
Hoće li nježnost tvojih obraza pamtiti
Zadnji moj dašak upućen tebi niz vjetar?
Ljubav je bunar prepušten u bašti prošlosti,
Prošlost je kao ljubav - ako ti to želiš
Odrekni se svih zakona za koje se tvoja duša veže,

Ali ja sam okovan za ljubav koja diše
Kao magla u zjenicama tvojih očiju;
I dok bude vremena i svjetla
Moja ljubav disat će samo za tebe,
Moja ljubavi....

[OneAlkemist]

Kad me kraj tebe više ne bude,
Kad sav prostor razdvoji naše puteve,
Možda se nikada više nećemo sresti
Ali se ipak sretati svakodnevno.
Pratit ću kako se vrijeme kreće
U zvijezdane noći i žuborenje rijeka,
Gledat ću kako mi odlaziš
U svakoj novoj kapi koja padne.
I pomislit ću da odlaziš od mene, kao vrijeme,
Sve dalje i dalje...

Možda i ti pomisliš
Da te držim u svome naručju, pa napuštam,
Pogledaš u oči azurne plaveti.
Možda načuješ poznati šapat riječi
Koji govori o večitoj ljubavi,
Pogledaš u zvijezde kako se kreću
Misleći da ću doći...
Ne... ti shvaćaš da je među nama davno gotovo
I da se više nikad nećemo sresti.

[Gošća]

Prve 3 jako dobre.

[OneAlkemist]

Hvala ti predivna si ljubim ti ruku..

[OneAlkemist]

U zvjezdanim satima vjetar zanosi govor zvijezda,
Vrijeme i let zvijezda spojeni su u jedno.
Naša žića prate sveopću harmoniju.
Iz sjena koje oblikuje sunce,
Iz sjena koje oblikuje mjesec i blještava nit žarulje
Naša bića stupaju kao savršenstvo.
Zašto oblačiti pjesmu težinom
I svak zlatni novčić ovog vremena
Prodavati za gvozđe?
Studen se uvila u pukotine pločnika
Da šapne prolazniku koliko je toplo ognjište.
Marelica cvate ogrnuta žutim lišćem
Iako još nije svukla snježni kaput.

[Gošća]

OneAlkemist kaže:

Hvala ti predivna si ljubim ti ruku..

Hvala tebi.

[vasylomachenko]

Daj se prestani sramotit.

[OneAlkemist]

AHHAHHAHHA dobro hahha
Ti valjda misliš da si neš posebno, aj voajeru psst
Što češćim pisanjem se usavršuje umijeće pisanja.

[vasylomachenko]

OneAlkemist kaže:

AHHAHHAHHA dobro hahha
Ti valjda misliš da si neš posebno, aj voajeru psst
Što češćim pisanjem se usavršuje umijeće pisanja.

To ti se zove skribomanija, to od čega patiš. I ne usavršuje ništa. Pjesnik se rađa a ne postaje pisanjem besmislenih škrabotina. Pogledaj malo moje pjesme pa ćeš vidjeti što je talent, što je osjećaj za ritam i kako se kroz pjesnički izričaj suptilno kritizira stanje u društvu.

[vasylomachenko]

OneAlkemist kaže:

Osoba se ne rađa kao pjesnik. Pjesnikom se postaje. Kao što slikar mora usavršit osnovne motoričke sposobnosti da bi naslikao lijepu sliku,
Tako se i svaki čovjek koristi vokabularom, kojim na svoj način nešto stvara.
Bitno je prenesti svoje osjećaje, misli, stavove, poglede.... ili štogod. I postao si pjesnikom.
Umjetnost bilo čega zavisna je od individue koja ju posmatra. Na temelju toga postiže svoj vrhunac ili se čini beznačajnom.

Naravno da se ne rađa s vokabularom (osoba koja je pjesnik, jel), ali se rađa sa talentom.
A sposobnost prenošenja misli, stavova i pogleda je prije posao novinara nego umjetnika poput mene.

[OneAlkemist]

Talent se postepeno razvija. Time smo se vratili na moju prvotnu tezu da se što češćim pisanjem usavršuje umijeće pisanja. Ovu smo raspravu priveli kraju.

[OneAlkemist]

U životu sitničavom što je dupkom pun
Zabludama, Vjera je ko morska sjena.
Sanjarije već skup izdaju račun
I čovjek je ovca na sve naučena.

I kako ga vuku za nos simo-tamo
Sa svim tim Bozima što sjede vrh šuma.
Trebalo bi reći "glupi smo", al samo
Ne znaju postotak zaglupljenog uma.

Racionalizam, empirizam i senzualizam:
Pravci koji kraj svoj vode u beskrajnost.
Kroz etape svijeta laž sam i ja sam,
Najvažnija znanja skrivaju u tajnost.

Pa razlika gdje je tko vjeruje u što;
Iskustvo, u razum, osjećaje, Boga,
Kad zaokruži sve se, zar je važno to
Jer svatko će uvijek varati svakoga.

Poezijo, Boginjo svih vremena i ljudi,
Zapovjed što stiže s tisućom glasova.
Sad sam, dišem, volim, osjećam se. Jesam.
Istinu mi skromno dijeliš putem slova!

[vasylomachenko]

Ovo je već bolje. Pogotovo ovi duboki uvidi u bit čovjekove prirode (ovca koju vuku za nos). Samo tako dalje kolega, još će biti nešto od vas !

[OneAlkemist]

AhhHahAh kakve ti probleme sve podnosiš u životu.
Ipak mi je drago što se javila Gošća i u tako kratkom vremenu objasnila na koji način da pišem.

[OneAlkemist]

U stanu, što gleda kružni smrad sred vjetra
Sa čelavom glavom, koja se zrcali
Ko mazana masću... petnaest kilometra
Poznat je po svome vonju ko po štali;

Vrat mu je od sala, lopatice vire
Debele; po leđima ko sred mora trista.
Nosnice se njegve radosno rašire
Kad pročita koju pjesmu Alkemista;

Hod mu je dotučen, crven ko utvara
Kad treba u živo društvo ljudi poći,
Ali lažan profil forumima stvara,
Stres mu se ko tama izlijeva kroz oči;

Njegov glas žubori tanko, tiho, meko,
Zboreći; oh! kako je škrabotina ljupka!
Pa počeše naglo, Vasylomachenko,
Skup gnusne ljepote čireva vrh šupka.

[OneAlkemist]

U duboke noći zveče vlasi trave,
Ona raspustiše svoju kosu,
Začu se pjev kristalnih anđela.
S visina viori njena haljina kroz vjetar,
Zašto si mi tužna, smeđokosa malena?
Jezera su plava i nad njima Sunce
Kao naša ljubav usijano spava.
U usamljenim časovima duha
Zovem tvoje ime. Ti se odazivaš.
Rodit će se nova ljubav, blaga sonata,
Veseo smijeh. Srest će se opet iste ruke
U plovidbi bijele mjesečine
Zar nije ista ljubav kao onda
Kad voljasmo se..

[OneAlkemist]

Hvala ljudi na čitanju ova je zadnja i postana je tek da ne bude ona glupost kao zadnji post. Zzop !