Viteški red Templara - zna li itko sto je istina?

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:34

Viteški red Templara - zna li itko sto je istina?

uvod:
Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari) je bio kršćanski vojni red osnovan 1118. nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime. Templari su kao i ostali crkveni redovi polagali vječni zavjet poslušnosti papi.
U novije vrijeme postoji niz istoimenih modernih templarskih organizacija koje štuju duh viteštva i sastavljaju viteška pravila kao i ceremonije slične templarskima, međutim ni jednoj od brojnih viteških organizacija nije priznato povijesno nasljedno pravo templarskog reda.

Sve sto sam procitao ili gledao je bilo toliko nepotpuno ili kontradiktorno,
da sam se odlucio ne povjerovati niti jednima: inkviziciji, niti drugima: fantastima i teorijama zavjera i indiana jones dokaza o templarima.

Price i sa jedne i sa druge strane su toliko nelogicne i neuvjerljive,
da nebi prosle niti u crtanom filmu.

Ima li nade za pravu istinu?

Sto mislimo da znamo o templarima?

Vatikan: tajni dokumenti svjedoče nevinosti vitezova templara
http://www.r-1.hr/view.asp?idp=14851&c=5

Vatikanski list "L''Osservatore Romano" objavio je u izdanju od četvrtka molitvu koju su napisali pripadnici vitezova templara, nakon što su utamničeni zbog hereze, a izgovarali su je za vrijeme suđenja.

Vatikanski list je objavio da ta molitva, zajedno s drugim dokumentima iz vatikanskih arhiva što su nedavno objavljeni, dokazuje da su optužbe protiv templara za herezu bile potpuno neutemeljene.

Vitezovi templari pripadali su kršćanskomu redu, osnovanom 1118. godine u Jeruzalemu kako bi štitio hodočasnike u Svetu zemlju nakon Prvog križarskog rata. Početkom 14. stoljeća europski vladari i papa, koji su im bili dužni velike svote novca, optužili su templare za blasfemiju i korupciju. Red vitezova templara je zabranjen, a njegovi čelnici su uhićeni i kasnije spaljeni na lomači zbog hereze.

U listopadu je Vatikan objelodanio dokumente iz tajnih arhiva koji su bacili novo svjetlo na suđenja templarima.
Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizirana u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13. Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa slobodnim zidarima - masonima.

Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića.

Posljednju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.

javno.hr/R1

http://hr.wikipedia.org/wiki/Templari

http://asv.vatican.va/home_en.htm

http://secretsociety.bloger.hr/post/...va/173288.aspx

http://www.madeinmontenegro.com/vbfo...ead.php?t=1578

http://www.vitezovi-templari.hr/

http://www.zadarskilist.hr/clanci/28...novno-na-vrani

http://www.facebook.com/group.php?gid=103235390042

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=8130

http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=4858

http://www.edukacija.hr/tecaj/vitezo...new-world/423/

http://www.imoart.hr/forum/index.php...a4&topic=160.0

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:46

kronologija po danasnjim hrvatskim templarima

http://www.vitezovi-templari.hr/inde...&id=3&Itemid=2
(KRONOLOGIJA)

VITEŠKOG REDA TEMPLARA

uredio: Vinko Lisec KPTJ, Prvi prior Suverenog priorata
Hrvatskog Viteškog Reda Templara O.S.M.T.H.

U V O D

Ova Povijesna Kronologija Viteškog Reda Templara bazira se isključivo na povijesnim dokumentima i pisanim podatcima te predstavlja vjerodostojan slijed zbivanja od povijesnog razdvajanja Kršćanske Crkve na Istočnu i Zapadnu (1054.g.), poziva na Prvi križarski rat (1095. g.), pa sve do današnjih dana. Potrebno je napomenuti da su se od početka XVIII. st., to jest, od ponovnog pojavljivanja Templara u javnosti (objavom Općeg Statuta i Izborne Povelje 1705. g.), u globalnoj templarskoj zajednici neprestano događala previranja, koja su u XX. stoljeću dovela do raskola te niza podjela, odvajanja i razdvajanja što je rezultiralo da danas postoji nekoliko međunarodnih templarskih udruženja (asocijacija) i da im međusobna suradnja nije na potrebitoj visini. Budući da je ovo Opća Kronologija Viteškog Reda Templara, računam da ovdje nije mjesto za dublje analiziranje, procjene ili ocjene legitimiteta pojedinih asocijacija. Osnovna mi je nakana predočiti točne podatke o najvažnijim događajima na nivou globalne (svjetske) templarske zajednice (navodeći i godine i mjesta događanja). Isto tako, ne uzimam si za pravo procjenjivati postupke Rimokatoličke Crkve u srednjem vijeku (papine bule o zabrani djelovanja Reda 1308. g. i bule o ukidanju Reda 1312. g.). Red se početkom XVIII. st. ponovno pojavio u javnosti, ali kao svjetovni vojno-duhovni Red, baziran na tradicijama templara srednjeg vijeka i takav je uglavnom ostao sve do danas. Osnovno mu je obilježje kršćanstvo, s posebnim naglaskom na prakticiranje kršćanskog ekumenizma, kršćanskog humanizma i dobročiniteljstva uopće. Svojim djelovanjem potiče kršćanski moral i etiku i nastoji razvijati što bolje odnose i suradnju sa svim kršćanskim Crkvama.

Pri uređivanju ove Kronologije, u velikoj mjeri su mi pomogli radovi braće templaraChev. Dr. Roberta J. Kovarika (KCTJ) uz dopunu H. E. Chev. Malcolma J. Fergusona (KGCT), FSA. Scot., te rad Gordona Napiera.

K R O N O L O G I J A

1054. Dolazi do raskola i razdvajanja Kršćanske Crkve na Istočnu i Zapadnu i s
vremenom, odnosi između dviju podijeljenih kršćanskih Crkava bivaju sve lošiji.
1065. Turci postaju vladari Jeruzalema. Progone, pljačkaju i teroriziraju kršćanske
hodočasnike.
1071. U Manzikertu, turkmeni (koji su već naselili Anatoliju) vrše pokolj nad bizantskom
vojskom i učvršćuju prevlast u Maloj Aziji. Osvajaju i Niceju. Svoju državu nazivaju
Rumskim Sultanatom (jer su se pokoreni Bizantinci smatrali Rimljanima).
U to vrijeme turci su na pragu Carigrada – najveće kršćanske metropole.
Bizantski car Aleksije šalje pismo papi Urbanu II. tražeći vojnu pomoć Zapada.
U svojoj molbi posebno naglašava obvezu kršćanskog Zapada prema Jeruzalemu, kao
i realnu tursku prijetnju cijelom kršćanstvu. Uskoro slijedi odgovor:
1095. Kod Clermont-a (Francuska), papa Urban II. poziva na Prvi križarski rat. Prema
Jeruzalemu je krenulo ukupno oko 30.000 križara.
1099. Bez pomoći Bizantinaca (car Aleksije je križarskim ratnicima pružao pomoć i
pojačanje, ali se ipak sa svojom vojskom vratio u Carigrad), križari osvajaju grad
Antiohiju, zatim osvajaju kršćanska područja oko Edese, Antiohije te Tripolija (u
Siriji) i konačno u mjesecu srpnju križari osvajaju Jeruzalem. Među križarskim
bojovnicima bio je i Hugues de Payens (kasnije osnivač Viteškog Reda Templara).
1100. Radi sve izraženije potrebe za skrb oko ranjenih i bolesnih, osnovan je bolnički Red
Sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“).
1113. Papa Pascal II. priznaje „Hospitalce“ (Red sv. Ivana Jeruzalemskog).
1118. Hugues de Payens (iz Francuske pokrajine Champagne) i Godfrey od Saint-Omera
(iz Francuske pokrajine Picardy) s još sedam vitezova (iz okoline Champagne i
Burgundije), u Jeruzalemu osnivaju prvi vjerski i vojnički Red s ciljem očuvanja
osvojenih područja i zaštite hodočasnika. Prihvatili su redovničke zavjete i prvi
patron bio im je patrijarh Jeruzalema Warmund od Picquigny-a. Baldwin II.
(kralj Jeruzalema) za boravak im je ustupio južni dio svoje palače (palača Al-Aqsa
Mosque, građena na temeljima Solomonovog Hrama) u blizini Božjeg hrama,
posebno ih zaduživši za čuvanje prometnica i putova od zasjeda razbojnika i drugih
napadača i posebno za brigu o sigurnosti hodočasnika. Ponijeli su naziv siromašni
Vitezovi Kristovi Hrama Jeruzalemskog.
1126. Iz Jeruzalema u Francusku odlaze kralj Baldwin II. i Hugues de Payens s viteškim
izaslanstvom, s namjerom da uz pomoć cistercitskog opata Bernarda od Clairvaux-a
(rođen je 1090. g.) dobiju papinsko priznanje Reda i da izrade „Životna pravila“ Reda.
1128. Red sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“) postaje drugi vojni Red.
1128.-1129. U Rimu, papa prima Huguesa de Payensa i druge članove viteškog izaslanstva
(braću templare Godefroya de st. Omera, Payena de Montdidiera, Gorala, Bisola i
Archembalda de st.Amanda), zatim s papinim izaslanikom odlaze na Sabor u Troyes.
Na Saboru, Vijećem predsjeda opat Bernard od Clairvaux-a. Red Hrama je priznat
(jedino je biskup od Orleansa bio protiv), odobren je Pravilnik (temeljen na
Benediktinskom modelu) sastavljen od opata Bernarda. Pravilnik je
poznat kao „Latinsko Pravilo“ kojeg je sačinjavalo 76 Članaka. Hramovnici prihvaćaju
bijeli plašt (po ugledu na Red Cistercita) kojega će nositi prisegnuti vitezovi kao simbol
odanosti i čistoće života.
Papa Honorius II. (1124. – 1130.) potvrđuje Red Hrama, a Hugues de Payens biva
izabran za Prvog Velikog Poglavara (Meštra) te putuje po Europi, odlazi u Škotsku i
Englesku kako bi proširio Red i uspostavio „Pravila“ („Latinsko Pravilo“).
Red se vrlo brzo širi Europom i Britanskim otočjem.
1130. Opat Bernard od Clairvaux-a piše „De Laude Novae Militae“ gdje Templare opisuje
kao „novi Red u Svetim Zemljama“ – kao mješavinu viteškog i redovničkog života.
Iste godine, u Jeruzalemu se osniva i Red Sv. Lazara (osjeća se poveznica s
Templarima).
1136. Smrću Huguesa de Payensa, Red Hrama ostaje bez Prvog Vel. Meštra. Za drugog po
redu Vel. Meštra izabran je Robert od Craona (iz francuske pokrajine Burgundije),
nećak nadbiskupa Canterburyja.
Tek ove godine započinje pravo vojno i ratničko djelovanje Reda Hospitalaca (nakon
papine dozvole za ratno-borbeno djelovanje Reda).
1139. Svojom bulom: „Omne Datum Optimum“, papa Innocent II. stavlja Red Hrama
(Templare) pod svoju direktnu upravu dajući im razne povlastice čime postaju
autonomno i neovisno (Suvereno) tijelo i omogućeno im je da si osiguraju svoju
vlastitu ekonomsku bazu za financiranje svojih vojnih aktivnosti. Osnovna im je
zadaća bila obrana Crkve od svih neprijatelja Križa.
1144. Papa Celestin II. (1143. – 1144. ) svojom bulom: „Milites Templi“ Redu Hrama
(Templarima) daje još veće privilegije i povlastice te im omogućuje da si prikupljaju
vlastiti kapital (novac).
Te godine turski emir Zengi (bio je emir Alepa i Mosula) osvaja Edesu, masakrirajući
sav zatečeni kršćanski živalj, pa i nadbiskupa Huguesa.
1145.-1146. Opat Bernard od Clairvauxa svojim gorljivim propovijedima poziva kršćane u
novi križarski rat i Papa Eugenius III. (1145. – 1153.) pokreće Drugi križarski rat. Iste
godine izdaje bulu: „Militia Dei“ kojom Templarima dozvoljava da imaju vlastite crkve
i svećenike koji nisu pod jurisdikcijom biskupa! Kasnije će i neke druge pape izdati iste
bule s dodatnim privilegijama i novim povlasticama za Templare.
Na bijele plašteve Vitezova Templara, papa dodaje križ crvene boje
(postavljen na lijevi prednji dio tunika i na ramenu plašteva), kao simbol viteške
spremnosti za prolijevanje krvi i umiranje za vjeru i Križ.
1150. Templari su stekli svoju prvu utvrdu – dvorac u Gazi.
1154. Francuski kralj Luj VII. priznaje Templarski Viteški Red (Red Hrama).
1160. U Španjolskim kraljevstvima osnivaju se i drugi Viteški Redovi kao što su Redovi iz
Alcantara, Calatrava i Santiaga.
1163. Pod nazivom: „The Retrais et Etablissements de Temple“, objavljen je opširan dodatak
Pravilima, sadržavao je čak 675 dodatnih Članaka! Obuhvaćao je conventual
(samostanski život), posebnim poglavljem dodatno je definiran hijerarhijski status,
zatim pristup (prijem) Redu, izbor Vel. Meštra, određivanje pokore i kazne za kršenja
Pravila i Statuta itd.
Svojom bulom, papa Alexandar III. (1158. – 1181.) priznaje izmijenjen i dopunjen
Pravilnik a templarski Red promovira kao Suvereno Tijelo. Usvaja se motto: „Non
nobis Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam“, te pečat koji prikazuje dva
viteza na konju – jedan kao vojnik, drugi kao hodočasnik (iako se iz same ilustracije
čini da obadvojica nose štit i koplje), s natpisom „Sigillum Militum Christi“.
Nakon prijevoda na francuski, dopunjeni Pravilnik postaje poznat kao Antički (davni)
Pravilnik, a kasnije – sredinom XIII. st. aragonski prijevod postaje poznat kao
Katalonsko Pravilo (Katalonski Pravilnik) i biva prihvaćen u Iberijskim kraljevstvima
gdje se od vitezova Templara tražilo da prisegnu na odanost i lojalnost vladarima (što
nije bio slučaj drugdje po Europi), a Portugalski i Španjolski Templari, svoje vojne
aktivnosti usmjerili su borbi protiv Islama na tada okupiranom Iberijskom poluotoku.
1187. U bitci za Hattin, Saladin je porazio križare i kršćani u noći s 2. na 3. listopada (to je
dvadesetsedmi dan mjeseca redžeba po islamskome kalendaru i godišnjica
Muhamedovog mističnog noćnog leta od Hrama, kroz sedam nebesa, do Alahova
prijestolja!) predaju i gube Jeruzalem. U tome ratu na najisturenijim i najtežim ratnim
pozicijama izginulo je više od dvije stotine templarskih vitezova! Nakon toga, iste
godine, papa Grgur VIII. pokreće Treći križarski rat.
I Templari i Hospitalci odlaze na Cipar, kojega je templarima prodao engleski kralj
Rikard Lavljeg Srca, gdje razvijaju pomorsku silu.
1191. U Trećem križarskom ratu, nakon dvogodišnje opsade, u kojoj su s kopnene strane
grada učestvovali templari i hospitalci, zatim francuski i talijanski križari (a za prvi puta
i teutonski vitezovi), grad Akko u jakom pomorskom napadu s obalne strane zauzima
nova i snažna templarska flota i u njemu osnivaju novo sjedište i zapovjedno mjesto.
1193. Treći križarski pohod u potpunosti se raspao. Te godine umire i sultan Saladin.
1198. Papa pravnik Inocent III. počinje zagovarati Četvrti križarski rat. Grof Thibaut de
Champagne šalje izaslanstvo da sklope sporazum o prijevozu s pomorskom Mletačkom
Republikom, nudeći im osamdeset i pet tisuća maraka i podjelu plijena. Zapovjednik
ratnih križarskih postrojbi postaje markiz Boniface de Montferrat (radi bolesti grofa
Thibauta od Champagne). Ovaj rat Mlečani koriste i za svoje ciljeve: profit i osvetu.
1200. Već u tim godinama, zahvaljujući osnovanoj širokoj mreži Preceptorata, templari
u Europi predstavljaju jaku ekonomsku silu s visokim ugledom (reputacijom), za
pružanje pouzdanih, poštenih i efikasnih financijskih usluga. Hramovi u Londonu i
Parizu postaju riznice za čuvanje novčanih sredstava (i drugih dragocijenosti) vladara
Engleske i Francuske. Visoki templarski uglednici specijaliziraju se u radu s novcem i
sve više se bave financijskim poslovanjem, više se počinju baviti poslovanjem financija
na širem području i time postaju pioniri međunarodnog bankarstva.
1202. Mlečani napadaju kršćanski grad Zadar (kojega su izgubili od Ugara).
Te godine u Četvrtom križarskom ratu, križari osvajaju i pljačkaju Konstantinopolis.
1204. Amauri, naslovni kralj Jeruzalema sklopio je šestogodišnje primirje sa sultanom al-
Adilom.
U Europi, papa zaoštrava „križarske pohode“ s namjerom da se potisne katarska i
albigenška hereza u južnoj Francuskoj. Aktivna je bila i „križarska vojna“ protiv
poganskih Litvanaca (Baltički križarski pohod).
1209. U nastojanju iskorjenjivanja hereze, križari čine nezapamćen masakr nad narodom
Beziersa. Masakr je nadgledao cistercitski opat Citeauxa Arnaud Amauri. Heretici su
bili izmiješani s vjernicima i na upit kako će se moći razlikovati vjernici od heretika,
opat Amauri poručio je svojoj križarskoj vojsci da ih: „pobiju sve odreda, a Bog će lako
prepoznati svoje“! Templari nisu učestvovali u tim i sličnim bratoubilačkim vojnama.
Bio je općeprihvaćen stav da se templari prije svega zauzimaju za Svetu zemlju i nisu
prisiljavani sudjelovati u ratnim pohodima protiv drugih kršćana, koje je odobravao
papa.
1212. U Španjolskoj su tih godina aktivne borbe kršćana protiv Maura. Templari, vojnim
kontigentom, pod vodstvom Alfonsa III. od Kastilje, tjeraju u bijeg muslimane kod
Navas de Tolosa.
Po pitanju gubitka Jeruzalema, neki su svećenici vjerovali da je za to kriva grešnost
odraslih križara i da bi jedino „nevina dječica“ mogla povratiti Božju naklonost i te
godine tisuće djece iz cijele Europe spontano bježe od kuće, krećući u novi pohod
za oslobođenje Svetog groba! Postoje zapisi da su to iskoristili đenoveški moreplovci,
primajući na svoje brodovlje na stotine takve djece i umjesto da ih prevezu u Svetu
zemlju, u Egiptu su ih prodavali kao roblje.
1219. Peti križarski rat započeo je s nekoliko okršaja u Palestini koje je predvodio
ugarski kralj Andrija, koji se ubrzo vratio kući, ponijevši sa sobom glavu sv. Stjepana.
Križari nisu prihvatili, od sultana ponuđeno, trideset godišnje primirje, već su krenuli
prema Kairu i bili katastrofalno poraženi.
Inače, za vladavine pape Inocenta III. (1198.–1216.g.) osnovan je dominikanski Red, iz
kojeg je izrasla inkvizicija. Dominikanski inkvizitori stvarali su ozračje straha i
denuncijacije. Bez obzira što su srednjevjekovni katolički svećenici bili nositelji
pismenosti i učenosti u cijeloj zapadnoj Europi i u znatnoj mjeri utjecali na sveopći
civilizacijski razvitak, predstavljali su i totalitarno tijelo – nesnošljivo prema svima koji
su bili drukčijih vjerskih nazora. Svako udaljavanje od vlastite dogme, osuđivali su kao
herezu, kao ugrožavanje duše vjernika. Crkva je koristila inkviziciju za progon
heretika. Još 1188.g. papa Lucije III. ovlastio je biskupe da uhićuju i ispituju ljude u
regijama gdje je krivovjerje bilo više prisutno i one za koje se utvrdilo da gaje
nekatoličko vjerovanje, predavali su svjetovnim vlastima radi kažnjavanja.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:47

1228. Šesti križarski rat, bez pristanka pape, predvodi njemački car Friedrich II. Hohenstauf, s
namjerom da vlada Svetom zemljom kao regent (umjesto svojeg teg rođenog sina).
Godinu prije toga, oženio je princezu Jolandu, nasljednicu Jeruzalemskog kraljevstva te
se okrunio za kralja. Ubrzo se okrenuo prema njenoj rođakinji, a suprugu Jolandu, kojoj
je bilo tek četrnaest godina, protjerao je u svoj harem u Palermu. Umrla je tjedan dana
nakon što mu je rodila sina. U ovaj ratni pohod templari su odbili poći, ali su teutonci
svesrdno podržali Friedricha II.
1229. Friedrich II. mirovnim sporazumom sa sultanom al Kamilom, u kršćanske ruke vraća
Nazaret, Betlehem i Jeruzalem. Muslimani zadržavaju Brdo Hrama. Jeruzalem ostaje
otvoren i neutvrđen grad. Iste godine napušta Svetu zemlju, jer su papine snage zauzele
njegove posjede na Apeninskom poluotoku.
U mjesecu kolovozu, nomadsko tursko pleme Horezmaka zauzima Jeruzalem.
1233. U to vrijeme, u Europi, papa grgur IX. ovlastio je dominikance da istražuju krivovjerje,
zabranjujući čak i biskupima miješanje u njihov posao.
1244. U bitci za La Forbie templari doživljavaju pravu katastrofu, kršćani gube i Jeruzalem i
svoje Jeruzalemsko sjedište premještaju u Akko.
1249. Sedmi križarski rat obilježen je Lujem IX. i njegovom vojskom. Posebna pobjeda
izvojevana je osvajanjem Damiette.
1250. Novi veliki poraz templari, zajedno s francuskim kraljem Lujem IX, doživljavaju u
Egiptu u krvavoj bitci za Mansurah.
1252. U Europi, papa Inocent IV. svojom bulom „Ad expiranda“ i službeno odobrava i
dopušta korištenje mučenja. Postupci mučenja uključivali su škrip za prste na rukama i
nogama, „španjolsku čizmu“ te estrapadu i raspinjalo, kao i posebnu spravu za nasilno
otvaranje čeljusti heretika, nanoseći im strahovitu bol. Smaknuća su izvršavana javnim
spaljivanjima, često na laganoj vatri. Doušnici su nagrađivani dijelom zaplijenjene
imovine heretika.
1271. Baibars, egipatski mameluški Sultan, u nezaustavljivim ratnim pohodima osvaja
tvrđavu Hospitalaca Chastel-Blanc, templarsku utvrdu Krak te utvrdu braće teutonskih
vitezova – Montfort u Siriji. Muslimani osvajaju Svetu zemlju.
1290. U osmom križarskom ratu vojske Toskanaca i Lombardijaca uz velika krvoprolića
osvajaju grad Akko.
1291. Mameluški muslimani osvajaju i posljednje templarsko uporište – grad Akko. Templari
evakuiraju sav preostali kršćanski živalj, iseljavaju dvorac Atlit. Prije pada samog
grada, templarski Meštar Thibaud Gaudin uspio je brodom poslati templarsko blago i
svete relikvije.
31. srpnja, gubitkom Bejruta izgubljen je i posljednji kršćanski grad u Palestini, čime je
i praktično okončana kršćanska prisutnost u Svetoj zemlji.. Red se povlači na Cipar,
gdje uspostavlja svoje novo sjedište.
1292. Jacques de Molay izabran je za novog Vel. Meštra.
1300. U Europi, templari se sve više okreću svjetovnom i mirnodopskom načinu života, bave
se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, novčanim poslovima. Posuđuju
novac čak i vladarima! Primjećuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj
moći i sve glasnije se čuju optužbe za korupciju, ali i sve jasnije optužbe za templarsku
krivicu za gubitak Palestine.
Istina je bila drukčija. Jedino su templari ostali kod svojih izvornih ideala križarskih
ratova (Sveta zemlja i Jeruzalem, zaštita hodočasnika). Ostali su vojni Redovi u
međuvremenu pronašli nova ratišta! Hospitalci su osvojili pojedine grčke otoke,
nastavljajući svojim galijama prepadati muslimanske morske karavane. Na grčkom
otoku Rodos, uspjeli su legalizirati i svoju malu državu. Teutonski Red
(osnovan tijekom Trećeg križarskog rata) prvo je preselio u Mletke a zatim u
Marienberg (Pruska utvrda), odakle su često napadali pogansko stanovništvo Pruske i
baltičkih zemalja. Tu su (u Pruskoj) teutonci uspjeli izboriti i svoju neovisnu državicu.
1305. Nakon smrti pape Benedikta XI. (iznenada preminuo 7. srpnja 1304.g.!?), oslobodio se
prostor da francuski kralj Filip IV. (zvan Lijepi) realizira svoj plan, da Bertranda de
Gota, nadbiskupa od Bordeauxa, postavi na papinski tron, što je i ostvareno u mjesecu
studenom 1305. godine u Lyonu. Filip IV. našao je načina papu držati u Francuskoj (ili
u blizini), a njegove su vojne snage uvijek bile u blizini kada su se donosile važne
papine odluke!? Raymon Lull piše svoj Liber de Fine, u kojem zagovara sjedinjenje
Templara i Hospitalaca u jedan vojni Red. U to vrijeme, visoko plemstvo i vladari sve
više se novčano zadužuju kod templara.
1306. Za templare posebno znakovita godina!
Templari na Cipru, podržavaju pobunu lokalnih baruna protiv ciparskog kralja Henrika
II. koji je bio primoran abdicirati u korist svoga brata Amauryja de Lusignana. Iste
godine izaslanstvo plemstva (i plemenski kraljevi i prinčevi) iz Etiopije krenulo je u
Avignon zatražiti audijenciju kod pape Klementa V. Ostaje upitno, da li je možda u to
vrijeme i sam etiopski car Wemed Ara'ad imao razloga biti ogorčen na templare. Ubrzo
nakon toga, papa poziva Velike Meštre vojnih Redova da s Cipra dođu u Bordeaux,
navodno radi sastanka povodom strategije na Istoku!? U pozivu je bilo napisano:
“Nalažemo vam da dođete ovamo bez odgađanja, na što skrovitiji način, sa što manje
pratnje, jer će te s ove strane mora lako naći dovoljan broj svojih vitezova koji će vas
dvoriti“?
Vel. Meštar templara Jacques de Molay, poslušao je papin poziv i vjerojatno nije bio
svjestan opasnosti koja se već nadvila i nad njim i nad samim Redom. Očito nije
prepoznao činjenicu de je Red Hrama već osuđen na propast!
Vel. Meštar hospitalaca, odbio je papin poziv,odbio je poći s Cipra te je poslao
ispriku!?
Papa je izrazio namjeru da spoji dva najveća vojna Reda (hospitalce i templare) u
jedan. Tu se ustvari prepoznaje namjera Filipa IV. da taj budući novostvoreni vojni Red
vodi jedan od njegovih sinova (iako nitko od njih nije bio križar). Vel. Meštar templara
Jacques de Molay, kao i vodstvo hospitalskog izaslanstva, nisu se slagali s tim
prijedlogom i nisu ga prihvatili!
Negdje u to vrijeme, Filipova je devalvacija izazvala jake nerede i on sam, zaklon je
potražio u pariškom Hramu, gdje je lako mogao steći dojam o silnom bogatstvu
templara (iako ta procjena nije bila realna, jer su templari čuvali i mnogo blaga koje
nije pripadalo njima već njihovim brojnim klijentima).
1307. Jacques de Molay u proljeće dolazi u Pariz i vodi sastanak Vijeća u tamošnjem
(pariškom) Hramu! Dali je već tada Filip IV. odlučio kako će riješiti svoje novčane
dugove i velike financijske probleme ??
I Edvard I., ali i Edvard II. imali su već nagomilane i ne plaćene dugove Templarskome
Hramu u Londonu. U Francuskoj, veliki novčani dužnik templarima bio je i sam kralj Filip IV. Već 14. rujna, svojim je agentima poslao zapečaćene upute s opisom
„templarskih opačina“ u kojima templare optužuje na krajnje bezobziran i podmukao
način („svojim zapanjujućim zvjerstvima, templari nadilaze nerazumne zvijeri…“,
„…okaljali su zemlju svojim nemoralom….“, „…poništavaju sve blagodati rose,
zagađuju čistoću zraka i unose zbrku u našu svetu vjeru….“), pripremajući ih za fizičko
uništavanje templara. Već je dao premjeriti sve templarske posjede, pod izgovorom da
se to čini radi planiranja novog poreza. Sve učestalije optužbe na račun templara
pretvorio je u „činjenice“ i započeo neviđeni progon templara u Francuskoj.
Filip IV. („Filip Lijepi“) zapovjedio je uhićenje svih templara u Francuskoj, koja su
započela u petak 13. listopada te godine, te pozvao i ostale monarhe da učine isto.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:49

Masovna uhićenja templara, vršili su plaćeni kraljevski službenici (na sjeveru
Francuske zvali su ih baili, a na jugu senešali). Ova operacija, podrobno i pomno, u
najvećoj je tajnosti planirana unatrag nekoliko mjeseci. Glavni vođa cijele
operacije bio je Guillaume de Nogaret – važan ministar u vladi Filipa IV., njegov
najbliži savjetnik i čuvar pečata (kojega je papa Benedikt XI. izopćio radi pokušaja
otmice pape Bonifacija 1303.g.). Dana 15. listopada, kraljevi službenici objavili su
javno točke opće optužnice (s tim su posebno upoznali i sveučilišne filozofe u Parizu), a
već 16. listopada, kralj je poslao pisma stranim vladarima kako bi opravdao ovaj svoj
čin te da ih potakne da i oni postupe isto. Akcija uhićenja templara sprovedena je vrlo
uspješno. Uhićene su sve važnije vođe Reda, zajedno s ogromnom većinom običnih
članova. Samo dan prije uhićenja, Jacques de Molay dobio je čast nositi lijes na
sprovodu preminule sestre Filipa IV., što dokazuje s kolikim je iznenađenjem uhićenje
obavljeno i koliko je neiskren bio sam kralj, jer da je uistinu vjerovao u krivnju Vel.
Meštra de Molaya i da je za to imao dokaze, sigurno mu nebi učinio tu posebnu čast
dan prije. Ipak kraljevi agenti, nikada nisu pronašli spise Reda, niti templarsko blago.
Za vrijeme ispitivanja, zatočeni templar Jean de Chalon izjavio je da je čuo kako su
pedesetak templara, s rizničarom templarskog blaga pobjegli u luku La Rochelleu.
U luci su ih dočekali mornari s osamnaest brodova u vlasništvu Reda odakle su
otplovili u nepozantom pravcu i više nikada nitko za njih nije čuo. Francuska
inkvizicija, dotadašnja provoditeljica papine politike, sve više se pretvarala u sredstvo
kraljevske moći. Veliki inkvizitor, Guillaume Imbert de Paris (dominikanski redovnik),
bio je osobni ispovjednik Filipa IV. koji ga je i doveo na položaj. Svojim postupcima
dokazao je da je bio mnogo bliži kralju nego samome papi.
Pod sve jačim pritiskom Filipa IV. i papa Clement V. (1305 – 1314) pristao je na
vođenje istrage protiv templara (Inkvizicija), a u mjesecu studenom, svojom bulom
„Pastoralis Praeeminentiae“ konačno je ostalim europskim monarsima zapovjedio
uhićenje svih templara na Kršćanskom Zapadu.
1308. Teolozi Pariškog sveučilišta podržavaju zakonitost mjera koje je protiv templara
poduzeo Filip IV. Papinu bulu proučavaju i drugi europski vladari.
U Engleskoj, uhićenja templara počinju 10. siječnja.
U Škotskoj, u južnom dijelu kojim su vladali Englezi, sudilo se samo dvojici templara,
a u sjevernome dijelu Škotske, koji je bio pod kontrolom kralja Roberta Brucea,
uhićenja templara nije niti bilo jer je sam kralj bio izopćen iz Katoličke Crkve.
U Španjolskoj, prva uhićenja templara, uz odobrenje Jakova II. od Aragona, započinju
6. siječnja. Vladari Iberijskog poluotoka izbjegavali su suditi templarima, jer da je Red
proglašen krivim, o sudbini imovine zasigurno bi odlučivao papa. Da bi zadržali imanja
i posjede templara već su planirali rascjepkane ostatke Reda ustrojiti u nove Redove ili
ih preimenovati i koji će, kao svjetovni Redovi prije svega biti odani svjetovnim
vladarima a tek onda papi.
U Italiji, najjači vladar bio je tada Karlo II. Napuljski, stric Filipa IV. Ispitivanja
templara odvijala su se u Brindisiju, Raveni, Firenci i drugim mjestima.
Na Cipru, u Nikoziji, templari su u mjesecu svibnju, pred kraljem Amaurijem de
Lusignanom i pred svekolikim pukom pročitali potvrdu svoje vjere i nedužnosti. Do
popisivanja njihovih imanja i podizanja optužbi, veći dio svojega blaga uspjeli su
prenijeti u Limassol, gdje su ih u mjesecu lipnju opkolile snage kralja Amaurija.
Zaplijenili su im 120.000 bijelih bizantskih solidusa, a u narodu je ostala priča da su
najveći dio blaga i novca templari ipak uspjeli sakriti na nekom drugom mjestu.
Temlarske vođe zatočene su u dvorcu Khirokita, a poslije pokušaja bijega, premješteni
su u tamnicu u Aquili.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:50

1309. U mjesecu studenom, u episkopalnoj dvorani pariškog biskupa, nakon mnogo
odgađanja, sastalo se Kardinalsko povjerenstvo koje je bilo sastavljeno radi ispitivanja
Reda Hrama u cijelosti. Jasno je bilo da to tijelo nije naklonjeno templarima jer je
većina imenovanih prelata bila u savezu s Filipom IV., a predsjedavajući Kardinalskog
povjerenstva, biskup Narbonnea, Gilles Aicelin, bio je od onih crkvenjaka koji su u
Poitiersu, pred papom javno ocrnili templare.
Prvi inkvizitore, Dieudonnea, opata od Lagnyja i Sicarda de Vaura, kanonika
Narbonnea, Eduard II. pustio je u Englesku 13. rujna te godine. Engleski je zakon
zabranjivao mučenje, ali je kralj s vremenom popuštao pritiscima pape i sve više
dozvoljavao mučenja templara za vrijeme ispitivanja ispitivanja.
1310. Dozvoljeno sastajanje onim templarima koji su željeli braniti Red (a nisu bili uhićeni).
Okupio ih se bio znatan broj. Njihovi glasnogovornici bili su preceptor Orleansa
Renaud de Provins i prokurator rimskog suda Pietro da Bologna (obadva templarski
svećenici). Odabrano je devet zastupnika a za prokuratore su imenovani templarski
svećenici Pietro da Bologna i Renaud de Provins. I na kraju nisu uspjeli.
Dvanaestog svibnja 1310. godine, po nalogu Senskog Crkvenog Sabora, prvi
pedeset i četvorica templara odvezena su na lomaču koja je napravljena u blizini
Pariza, na otvorenom prostoru kod Pont-St-Antoine-des-Champsa. Spaljeni su na
laganoj vatri. Šezdeset i sedmorica su spaljena već do kraja mjeseca svibnja. Tu ih
je javnim spaljivanjem smaknuto ukupno stotinu dvadeset i trojica!
Smaknuća su produžila i dalje, u Lorraineu, Carcassonneu, Normandiji i drugim
mjestima, a mnogi su ostali u okovima, doživotno. Kraljevi odani agenti i
službenici čak su iz grobova vadili posmrtne ostatke mučenjem umrlih templara,
kako bi ih spržili kao heretike!
Na Cipru, u kraljevskoj palači, u mjesecu lipnju pronađen je unakažen leš kralja
Amauryja de Lusignana. Prijestolje je ponovno zauzeo Henrik II., zakleti neprijatelj
Bratstva. Papa Klement V. šalje na Cipar inkvizitore s uputama Henriku II. da dopusti
mučenje templara. Do 1316.g. brojni pripadnici bratstva i sam maršal, umrli su zatočeni
u dvorcu Kernya te u drugim tamnicama.
1311. Jedino u Francuskoj u područjima pod dominacijom kralja Filipa IV., optužbe protiv
templara bile su potkrepljene „dokazima“.
Nakon stotinu šezdeset i šest dana zasjedanja u dvije godine, papino je povjerenstvo
završilo s radom 5. lipnja. Svoj Zaključak poslali su papi.
Papa saziva Crkveni sabor u Beču.
1312. Vijeće Vienne (Beča) izjasnilo se da su optužbe i dokazi protiv templara preslabi i Red
nikada nije bio proglašen krivim za bilo koju od optužbi, ali ni to više nije moglo
pomoći templarima. Svojom bulom „Vox in Excelso“, od 22. ožujka, papa Clement V.
raspušta i ukida Red Templara, a bulom „Ad Proviendan“ sva templarska dobra prenosi
Hospitalcima, s tim da se dio koristi za plaćanje mirovina bivšim templarima. Jedino u
Škotskoj papinska bula nije niti objavljena, jer je kralj Robert the Bruce bio izopćen
(exkomuniciran) iz Rimokatoličke Crkve.
U Beču, u mjesecu travnju, u katedrali sv. Mauricea, papa Klement V. na sazvanoj
skupštini drži propovijed i zagovara novi Križarski rat, kao sveopći boj za spas Svete
zemlje.
1313. Papa Klement V. i kralj Filip IV. priređuju veličanstvenu svečanost. Filip Lijepi i
njegovi sinovi podižu križ (Filip, po drugi puta u životu) za novi križarski pohod i
polažu prisegu „da će u Kristovo ime spasiti Svetu zemlju“. Prisvojili su novac od
poreza na svećenstvo i sve darove vjernika. U Parizu su održane svečane povorke
kojima se slavio skori odlazak u novi križarski pohod. Vojska se nije okupila, kralj i
papa su sav novac pronevjerili.
U mjesecu prosincu, četiri templara s najvišim činovima u francuskom zarobljeništvu:
Jacques de Molay, Hugues de Pairaud, Geoffroi de Gonneville i Gui de Charney,
ponovno su izvedeni na saslušanje pred pariško povjerenstvo.
1314. Dana 14. ožujka te godine u Parizu na Ile-des-Javiauxu, malom otočiću na rijeci Seine
(između kraljevskih vrtova i samostana sv. Augustina), po hitnoj zapovijedi kralja
Filipa IV. i bez prethodnog savjetovanja s papom i drugim crkvenim predstavnicima,
spaljivanjem na lomači pogubljeni su Jacques de Molay i Gui de Charnay.
Papa Klement V. umire 20. travnja.
Filip IV. (Filip Lijepi) umire u mjesecu studenom te godine.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:53

Luj X., sin Filipa IV. umire 1316. godine.
1317. U Portugalu kralj Deniz (Dionysius) osniva Red Vitezova Kristovih u kojem utočište
nalaze templarski vitezovi (samo pod drugim imenom) i taj Red papa Ivan XXII.
priznaje 1319. godine. Oni dograđuju i proširuju bivši templarski samostan Convento
de Christo u Tomaru, gdje je i dalje njihovo sjedište (sada pod nazivom Reda Vitezova
Kristovih).
U kraljevstvima Španije, templari nalaze sigurnost u novoosnovanim vojnim redovima.
1360. Oko te godine, ciparski kralj Petar I. putuje po Europi skupljajući potporu za novi
križarski pohod. Njegova vojska zauzima i pljačka Aleksandriju i brzo se povlači. To
nije bio križarski rat, to je bio pljačkaški pohod.
1386. nakon čestih višegodišnjih napada teutonaca iz zamka Marienburg (zamak u blizini
Gdanska) i križarskih pohoda protiv poganskih Litavaca, te godine Litavci pod
vodstvom Velikog kneza Jagela prelaze na kršćanstvo.
1400. Škotski Red templara prešao je u Red sv. Ivana (St. John) Jeruzalemskog, ipak s
templarskim posjedima koje je ovaj Red preuzeo upravljalo se odvojeno od posjeda
Reda sv. Ivana.
1456. Portugalski Red Vitezova Kristovih od pape Calixtusa III. (1455. – 1458.) dobiva
crkveno-duhovnu nadležnost nad Portugalskim Kolonijama u Africi i Aziji.
Iz Reda Vitezova Kristovih posebno su poznati hrabri svjetski pomorci i veliki
istraživači kao što su Vasko de Gama ili Vel. Master princ Henri Navigator. Svi su oni
direktni potomci i nasljednici Vitezova Templara (samo pod drugim imenom Reda) i svi
su, pa i čuveni Kristofor Kolumbo, svjetskim morima plovili s templarskim pattee
križem (naziv za križ s krakovima užim u centru i širim na krajevima) na jedrima svojih
brodova!
Tih godina, u Škotskom selu Rosslyn (jugozapadno od Edinburgha), grof William de
St. Clair (Sinclair) gradi kapelicu Rosslyn, za koju se i danas tvrdi da krije blago
templara.
1523. Hospitalci gube Rodos kojega im otimaju i osvajaju Osmanlije. Sedam godina kasnije,
car Karlo V. hospitalcima dodjeljuje otočić Maltu, koju im kasnije otima Napoleon.
1564. Za vrijeme reformacije, škotski prior David Seton povukao se s drugim templarima iz
Reda sv. Ivana (St. John). Zabilježeno je da su Škotski templari ukinućem svoga Reda
izgubili ukupno 519 posjeda (lokacija) „Terrae Templariae“.
1571. Otomanski (Osmanlijski) Turci uništavaju na Cipru veći dio templarske arhive, koje su
ranije od templara preuzeli Hospitalci.
1660. Već ranije, u Francuskoj kralj Henry IV. (1589. – 1610.) zapovijeda restauraciju Reda
sv. Lazara, koji dobiva novi naziv: Red Dame od Karmela i sv. Lazara ( Lady of Mount
Carmel and St. Lazarus).
U Italiji, po nalogu pape Red dobiva naziv Red sv. Mauricija i sv. Lazara kojeg kao
Vel. Meštri u buduće nasljedno vode vojvode od Savoje.
1688. Prvi početci Škotskog masonstva (osnivaju se u Irskoj).
Moguće je da je to bila prva izdvojena frakcija, u tajnosti preživjelog, Reda Hrama
(Viteškog Reda Templara).
Kralj Britanskog Otočja James VII.& II. u Domu Stuartovih (The House of Stuart),
povlači se u egzil emigrirajući u Francusku.
1698. Škotska masonska organizacije osniva se i počinje djelovati i u Francuskoj i u
tridesetim godinama XVIII. st. sve više se promovira i kao politička sila posvećena
obnovi Doma Stuartovih ( The House of Stuart), kao vladara Engleske i Škotske.
1705. Nakon gotovo četiri stoljeća, objavljivanjem Općeg (glavnog) Statuta i Izborne
Povelje, Viteški Red Templara - kao svjetovna i po tradiciji vojna organizacija,
javno i službeno pojavljuje se na europskoj plemićkoj sceni!
U Versaillesu se,nakon četiri stoljeća prvi puta javno, održava Plemićka konvencija,
na kojoj za 41.Vel. Meštra biva izabran Pillipe Vojvoda od Orleansa (kasnije Regent
Francuske).
1715. Jedan sin Pillipa, Vojvode od Orleansa i francuskog Regenta, postaje legitiman Vel.
Meštar Reda od Karmela i sv. Lazara, dok drugi (ne priznati) sin priključuje se
Hospitalcima i ubrzo biva promoviran i ustoličen kao njihov Vel. Prior u Francuskoj.
Tri desetljeća kasnije,u javnost izlaze i prve tvrdnje da je Red Hrama (Viteški Red
Templara) u potaji preživio cijeli period od 1314.godine (što će kasnije, 1804. godine,
Larmeniusovom Poveljom ustvrditi i brat Bernard-Raymond Fabre-Palaprat).
1717. Masonski pokret se širi i u Londonu se institucionalizira kombinacijom četiri male lože
u Velikoj loži, kao upravnom tijelu slobodnog zidarstva.
1736. Jakobinac Andrew Michael Ramsay (škotski mason u Parizu) izlazi u javnost s
tezom i tvrdnjama da je masonerija ustvari započela još u Sv. Zemlji među križarima i
masonske lože počinju usvajati rituale i simbole povezane s Redom Vitezova Templara.
1737. Obnavlja se (u neizmjenjenom obliku) Škotska templarska prisega iz 1314. godine!
1745. U Edinburgu na Holyrood Palace, princ Charles Edward Stuart organizira i priređuje
prijam za Škotske templare.
1750. Barun Karl von Hund (njemački plemić), inače povezan s jakobinskim masonskim
liderima u Parizu, izlazi u javnost s tezom da je „novi“ oblik masonstva nastao
direktno iz tradicije templara. Njegov „Obred stroge pokornosti“, masonstvu je
donijelo ono okultno, magijsko i mistično, za koje se dugo tvrdilo da je došlo upravo od
templara. Prvi je javno prezentirao informaciju o postojanju „liste tajnih Vel. Meštara“,
koji su nakon pogubljenja Jacques de Molay-a, u Škotskoj u strogoj tajnosti djelovali
sve do ponovnog izlaska templara u javnost objavljivanjem Statuta i Izborne Povelje
1705. godine. Barun von Hund zastupao je tvrdnju da je Jacques de Molay, kao svog
nasljednika, u tajnosti, imenovao izvjesnog Pierrea de Aumonta.
1791. U vremenu francuske revolucije, ukidaju se i Red od Karmela i sv. Lazara i Veliko
Vijeće Reda.
1804. Red Hrama se obnavlja pod vodstvom liječnika Bernarda-Rajmonda Fabre-Palaprat-a.
Iznošenjem u javnost „Larmeniusove Povelje“ (s potpisima svih tajnih Vel. Majstora od
smrti Jacques de Molay-a 1314. g. pa sve do francuske revolucije) te spisa „Carta
Transmissionis“ (Prijenosa) iz 1324. g. i Statuta iz 1705. g., dokazuje kontinuitet
djelovanja Reda Hrama u zadnjih pet stoljeća! Izabran je za 45. Vel. Meštra Reda
Hrama. Napoleon Bonaparte, kao car novoosnovanog carstva, podržavajući obnovu
Reda Hrama, priznaje Red kao vojnu silu te nastoji u njega pridobiti nove članove iz
visokog plemstva i carske uglednike.
1808. Svoje postojanje, obnovljeni Red službeno promovira svečanim obredom u crkvi sv.
Paula u Parizu. Crkva sv. Paula sagrađena je u čast Jacquesa de Molay-a i ostalih
mučenika Reda Hrama.
1810. Ovim novim uspjehom Reda sa znatnim brojem novih i uglednih članova, otvaraju se
brojna nova Zapovjedništva te Priorati po cijeloj Napoleonovoj europskoj imperiji!
1811. U želji da sebi omogući visoke, gotovo neograničene ovlasti, Fabre Palaprat revidira
Statut Reda, čime izaziva opravdani revolt i pod vodstvom vojvode od Choiseul-a
dolazi do raskola u samome Redu.
1812. Fabre-Palaprat daje ostavku – kao rezultat postignutog kompromisa, a na mjesto Vel.
Meštra biva izabran vojvoda od Choiseul-a. Ne mogavši preboljeti izgubljeno mjesto
Vel. Meštra, Fabre-Palaprat uporno pokušava organizirati politički prevrat i u tom
konfuznom vremenu, za novog Vel. Meštra biva postavljen Charles-Louis le Peletier -
grof od Aunay-a.
1814. Burbonski kralj Louis XVIII., u želji da izbjegne udare raznih nadolazećih opozicijskih
grupacija koje bi ugrozile tek oporavljenu monarhiju, daje kraljevsku zaštitu
templarima Fabre-Palaprata koji uspijeva ujediniti templare a grof od Aunay-a prisiljen
je napustiti mjesto Vel. Meštra. U ovom pomirenju, važnu ulogu odigrao je britanski
admiral Francophile Sidney sir William Smith (inače se borio protiv Napoleona) koji
tada povezuje templare s vodećim masonskim Vel. prioratom Engleske tzv.„Crvenim
Križem“.
1820. Započinje rušenje mita o srednjevjekovnim templarima čemu najviše doprinosi djelo
„Ivanhoe“ napisano od sir Waltera Scott-a i djelo „The Talisman“. Templare
pokušava predstaviti kao pohlepne i razvratne, nastoji ih povezati s hereticima, a
njihove križarske ratove pokušava prikazati da su vođeni iz osobnih interesa templara.
Ova djela imati će veliki utjecaj na engleski i američki pogled na templare uopće.
1825. Templarski Red ponovo publicira Statut i Izbornu Povelju iz 1705. godine, a kasnije, uz
podršku bivšeg Vel. Meštra vojvode od Choiseul-a redefiniraju Red kao Viteški i
ne-masonski, čime se nastoje odvojiti od masonskog utjecaja.
Marquis Albert Francois-du Chasteleer (inače bliski prijatelj Fabre-Palaprat-a), u Parizu
osniva Vel. priorat Belgije.
1830. Fabre-Palaprat i francuski templari daju podršku revoluciji protiv Charlesa X. koji je
prijetio vraćanjem apsolutne monarhije u Francuskoj. Isto tako podržavaju belgijske
revolucionare koji se bore protiv nizozemske nadmoći, što 1831. godine rezultira
nezavisnošću Belgije kao kraljevine.
1833. Prihvaćajući određena Johannite vjerovanja, Fabre-Palaprat (kao patrijarh Johannite
Crkve) ih počinje nametati francuskim templarima-mijenjajući pravila i rituale. Nakon
što je proglasio suverenost mimo pape i Katoličke Crkve, Fabre-Palaprat
zahtijeva da svi templari prihvate njegovu „novu vjeru“ što je rezultiralo novim
raskolom u Redu.
1837. Već bolesni Fabre-Palaprat umirovljen je na jugu Francuske, a templari koji nisu željeli
prihvatiti njegovu „novu vjeru“, uspijevaju uspostaviti Izvršnu Komisiju za sazivanje
Vel. Konventa.
1838. U mjesecu veljači umire Fabre-Palaprat, čime se otvara put reformi i ujedinjenju. Na
Vel. Konventu formira se nova Izvršna Komisija. Usvajaju se dokumenti kojima se
uklanjaju svi Johannite elementi iz već, od strane Fabre Palaprat-a „oštećenog“ i
preinačenog Statuta iz 1705. godine. Obnavlja se Viteška tradicija i poslušnost prema
Katoličkoj Crkvi. Za Vel. Meštra izabran je sir William Sidney Smith (dotadašnji Vel.
prior Engleske) što izaziva ozbiljne podjele, jer ga, radi njegove masonske orijentacije,
francuski templari ne žele priznati za Vel. Meštra i nastavljaju birati novo vodstvo u
koje imenuju grofove Moreton-a i Chabrillan-a. Red Templara tada je diljem Europe,
sjeverne Afrike i južne Amerike, ukupno brojao nekih 78 priora i više od 400
zapovjednika! Ova zbrka s Vel. Meštrom rezultirala je da su ne-francuski Priorati
proglasili svoju autonomnost.
1841. U Parizu, na Generalnom Konventu Priorata Europe, Kolonijalnih zemalja, Latinske
Amerike i SAD-a, usvojena je „Deklaracija Načela“.
1845. Za trajanja namjesništva koje je vodio Jean-Marie Raoul, princ od Chimay-a poslan je u
Rim kako bi ishodio priznanje od pape. Papa Gregory XVI. (1831. – 1846.) zahtijeva da
svi templari budu rimokatolici i pregovori u tom pravcu nastavljaju se do francuske
revolucije 1848.g.
1853. Regent Narcisse Valleray traži službeno priznanje templarskoga Reda od cara
Napoleona III., koji Red ponovo priznaje kao suverenu vojnu snagu i članovima Reda
dozvoljava pravo nošenja svojih obilježja unutar Francuske.
1865. U Belgiji dolazi do podjele Velikog Priorata, tako da katolici čine Priorat sv. Ivana d'
Hiver, a „sekularni“ templari prihvaćaju masonski „Obred stroge pokore“ (prema
učenju njemačkoga baruna von Hunda) i osnivaju Priorat sv. Trojstva u Kuli.
1868. U Francuskoj, templare kao Vel. Meštar, vodi regent A.G.M. Vernois. Dosta su
neaktivni. Belgijski Vel. Prior Prosper Beechman pokušava obnoviti Internacionalni
Red jer su postojale vrlo velike podjele i neslaganja između Engleskog, Francuskog i
Njemačkog Priorata. Vernois u Statut dodaje novo – Opće Poglavlje, kojim on postaje i
Čuvar Velikog Učilišta Reda.
1870. Francuska je poražena u ratu s Njemačkom. Priorati Francuske i Njemačke u velikim su
razlikama. Arhiva Reda deponirana je u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.
1877. Nakon smrti regenta i Vel Meštra Vernoisa, prema Općem poglavlju Statuta biran je
novi regent. Izabran je Felix Champion de Villeneuve i preuzima naslov Čuvara
Suverenog Učilišta.
1890. Na Belgijskoj templarskoj sceni gasi se katolički Priorat a „sekularni“ je i dalje aktivan.
1894. U Bruxellesu se osniva Međunarodno Tajništvo Reda.
1918. Nakon smrti Vel. Meštra Josepha Peladana (francuz), Arhiv Međunarodnog Tajništva
Reda deponiran je kod Kvmrisa (alternativna područja istraživanja) u Bruxellesu.
1930. Završava i zadnje poglavlje Belgijskog Priorata sv. Trojstva u Kuli, a sam prior Emil
Briffaut predlaže ukidanje Priorata. Dvije godine kasnije, u Bruxelles su dostavljeni i
dokumenti s Palaprienovim templarskim obredima.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:53

1932. Veliki Priorat Belgije ime Reda registrira kao: Suvereni i vojni Red Hrama u
Jeruzalemu. I Belgija i Francuska usvajaju nove Statute i taj skraćeni naziv SMOTJ, ili
na latinskom: OSMTH, čime započinje obnova Međunarodne templarske zajednice!
1933. Formirano je Veliko Vijeće. Novi regent postaje Theodore Covias.
1934. Novi regent i Čuvar Reda postaje Emile-Isaac Vandenberg. Učinio je mnogo na
revitalizaciji templara diljem Europe. To uključuje i Vel. Priorat u Švicarskoj.
1937. Vel. prior Švicarske barun Anton Leuprecht, od Međunarodne organizacije (od Vel.
Vijeća) dobiva mandat za osnivanje Autonomnih Vel. Priorata po cijelom svijetu kako
bi se cjelovito formirala Međunarodna Federacija SMOTJ (na latinskom: OSMTH).
1942. Belgija doživljava njemačku okupaciju i Vel. Meštar Emile-Isaac Vandenberg prenosi
Belgijske Zapisničke Knjige (one od 17. rujna 1934.g.) i kopiju Statuta iz 1705. g. u
tada neutralni Portugal i povjerava ih na čuvanje i brigu portugalskom Vel. prioru
Antoniu Campello de Sousa Fontes. Dokumentacija govori da je Red i u tim uvjetima
nastavio s aktivnostima u Belgiji i u Francuskoj.
1945. Vel. Meštar regent Emile Isaac Vandenberg zahtijeva povrat Arhiva, što Antonio
Campello de Sousa Fontes ignorira i odbija. Vandenberg nenadano umire, a Antonio
Campello de Sousa Fontes preuzima titulu regenta. Dolazi do podjele Međunarodne
templarske organizacije (Međunarodnog Reda).
1946. Krajem te godine (u mjesecu prosincu) de Sousa Fontes objavljuje i nove Statute. Jedan
se pojavljuje kao ažuriranje Statuta iz 1705. godine, a drugi kao Statut „OSMTH
namjesništva“. Do danas nije pronađen dokument koji bi potvrdio da je to Opći
Konvikt prihvatio i odobrio.
1948. Prema novim Statutima, regentov sin - Fernando Campello de Sousa Fontes, određuje
se kao „nasljednik i Regent“.
Ne prihvaćajući ovo, Belgija, Francuska, Švicarska i druge zemlje članice
Međunarodne Federacije Autonomnih Vel. priorata SMOTJ (OSMTH) potpuno se
odvajaju i nastavljaju s radom i aktivnostima prema Statutu iz 1932. godine.
1959. Španjolski templari, pod vodstvom princa Guillerma de Grau-Moctezuma- Rife,
odvajaju se od Reda.
1960. Nakon smrti svog oca, Campello Fernando de Sousa Fontes zauzima očevo mjesto i
određuje si naslov „Princ Regent“.
1962. „Princ Regent“ Campello Fernando de Sousa Fontes priznajeAmerički Vel. priorat
(kojega je u saveznoj državi New Jersey uspostavio Autonomni Vel. priorat Švicarske),
koji započinje i međunarodnu suradnju.
1964. Petar II. (bivši kralj Jugoslavije) postaje kraljevski zaštitnik američkog Vel. priorata.
Nakon njegove smrti (1970.g.), taj položaj (patronažni) do danas nije ponovo aktiviran.
1970. U Parizu se sastaju Veliki Priori koji nisu prihvatili de Sousa Fontesa, s namjerom
ponovnog ujedinjenja Reda u Međunarodnu Federaciju. Za Vel. Meštra izabran je
Antonie Zdrojewski (za vrijeme II. svj. rata bio je u okupiranoj Francuskoj član
Poljskog pokreta otpora, a poslije 1945.g. ministar u poljskoj vladi u progonstvu).
„Princ Regent“ Fernando de Sousa Fontes saziva svoj Opći Konvent, koji se sastaje u
Parizu, Chicagu i Illinoisu (1971.g.) i u portugalskome Tomaru (1973.g.).
1971. Svjetskim Načelnikom Reda proglašen je barun Anton Leuprecht, koji ponovo
uspostavlja Veliki priorat Škotske gdje je za Vel. Meštra izabran Andrew Francis
Sherry.
1973. Antonie Zdrojewski provodi reorganizaciju Suverenog Vojnog Reda Hrama u
Jeruzalemu (Hrama Jeruzalemskog) te reformu Statuta.
„Svjetski Načelnik“ ponovo uspostavlja nezavisnost Međunarodne federacije
autonomnih Velikih Priorata SMOTJ (svaki Veliki Priorat bio je priznat kao
autonoman).
Belgijsko Veliko Vijeće reformu Statuta prihvaća 1975. godine.
1978. Posebnom Poveljom, Škotski Veliki Priorat dobiva međunarodni legitimitet.
1980. Umire barun Anton Leuprecht, a za novog „Svjetskog Načelnika Reda“ izabran je
Škotski Vel. prior Chev. Andrew Francis de Achaea Sherry.
1986. Antonie Zdrojewski izdaje Povelju prijenosa, kojom Georgea Lamiranda proglašava
Velikim senešalom i određuje ga za svog nasljednika.
1987. Aktivnim zalaganjem chev. Andrew Francis de Achaea Sherry-a (Velikog priora
Škotske), brata Gerta Grottea (Velikog priora Skandinavije), te baruna dr. Fernanda de
Toro-Garlanda (Velikog priora Španjolske) i uz punu podršku Velikih priorata Škotske,
Španjolske, Skandinavije, Portugala i Engleske, Red uspijeva osnovati i uspostaviti
odbor Međunarodonog federativnog udruženja (IFA-SMOTJ, kao i 1937.g.) s osnovnim
zadatkom promicanja suradnje i zajedništva svih Autonomnih priorata te
organiziranjem i provođenjem demokratskog izbora Velikog Meštra Međunarodnog
federativnog udruženja.
1990. Odbor Međunarodnog federativnog udruženja Autonomnih priorata IFA za svih 15
Velikih priorata članica SMOTJ (na latinskome OSMTH), saziva i organizira
Međunarodni Konvent.
U isto vrijeme, „Princ Regent“ (de Sousa Fontes) izdaje novi set Statuta. Prema Članku
11. dozvoljena je mogućnost da on automatski postane Veliki Meštar (ako ne bude
izabran u određenom roku od 903 dana = 301 dan x 3). Nadalje, „Princ Regent“ može
još za života (a VIE) odrediti svog nasljednika, koji također može preuzeti i titulu Vel.
Meštra. Ovaj set Statuta računao je kao dopunu Statutima koje je objavio njegov otac
još 1947. godine.
1993. U gradu Toja (Galicija, Španjolska), održan je Drugi Međunarodni Konvent koji je
sazvala IFA. Na taj susret pozvan je i „Princ Regent“ te je predstavio revidirani set
Statuta – koji nikada nisu prihvaćeni niti odobreni.
1995. U mjesecu lipnju, u Londonu je održan susret pod nazivom Međunarodna konklava
Templara. Osnovna tema sastanka bila je davanje preporuka u rješavanju pitanja statusa
„Princa Regenta“ te priprema i dogovor za organiziranje Velikog konvikta u Salzburgu
(Austrija).
Prvi sastanak u Salzburgu (Salzburg I.) rezultirao je preporukom „Princu Regentu“ da
se povuče s pozicije voditelja „OSMTH namjesništva“. Osnovano je i Veliko Vijeće
priora koje bi privremeno vodilo sve Priorate koji ne priznaju autoritet „Princa
Regenta“- sve do demokratskog izbora novog Vel. Meštra. Ujedno je izvršeno
revidiranje i ažuriranje svih dokumenata i Statuta.
Drugi sastanak u Salzburgu (Salzburg II.) održao se u mjesecu studenome iste godine s
idejom konkretiziranja aktivnosti oko mogućih kandidata za novog Vel. Meštra te
pokušaja ostvarivanja suradnje i jedinstva svih SMOTJ priora (koji nisu prihvatili
autoritet „Princa Regenta“). Razlike u pogledima i idejama rješavanja ovog problema
bile su i suviše velike (čak i među članovima tajništva ovoga skupa) i sastanak je
završio bez pozitivnih zaključaka i rezultata i u ukupnom neredu.
1996. Sam Red, u međuvremenu je nastavio svoje aktivnosti i djelovanja u suglasju s
izvornim ciljevima. Organizirane su Međunarodne Konklave i Konferencije, na kojima
su uz službene predstavnike Međunarodnog Reda prisustvovali i predstavnici raznih
grupacija te vođe priorata koji su se odvojili od „Princa Regenta“.
Iste godine, IFA je u Tomaru (Portugal) organizirala Međunarodnu Konklavu, na kojoj
je javno promovirala stručni rad brata Fernanda de Toro-Garlanda (inače Vel. priora
Španjolske) koji je tada bio na mjestu generalnog tajnika IFA-OSMTJ (SMOTJ –
OSMTH), pod nazivom „IFA i templarsko jedinstvo“. Sastavljen je i prezentiran
povijesni „Tomarski Protokol“.
1997. U svojim nastojanjima organiziranja protokola (procedure) buduće reforme, izbora
novih vladajućih tijela (uz stručan pregled povijesti i tradicije Reda), kvalitetnog
revidiranja starog Pravilnika i Statuta te uspostavom dva međunarodna odbora, zatim
jasnog definiranja svrhe i zadataka budućeg Magisterijalnog Vijeća i budućih Velikih
Meštara, IFA je od 1. do 3. svibnja u Lisabonu (Portugal) organizirala Svjetski
templarski Kongres kao posebno svečan i povijesni događaj. Nazočilo je dvadesetak
Vitezova i Dama koji su zastupali deset zemalja.
Prisutni priori potpisali su i Ugovor /Australija, Engleska i Wels, Francuska
( + francuski OSMTJ ), NATO - Europa i SAD, Portugal, Škotska, Španjolska i SAD/.
Već koji tjedan kasnije, nakon održanog Svjetskog templarskog Kongresa, Vel. priorat
SAD-a sastaje se u Chicagu i nastavlja raspravu s posebnim osvrtom na Salzburg II.
Kao prvi prioritet određuju si poboljšanje vlastitog djelovanja uz provođenje raznih
kulturnih i humanitarnih aktivnosti te proučavanje mogućnosti međunarodnih aktivnosti
kroz samu Međunarodnu templarsku asocijaciju.
1998. IFA u Worcesteru (Engleska), 26. lipnja organizira i Drugi Međunarodni susret za sve
Vel. priore, Priore i Zapovjednike. Kao prvi prioritet, SMOTJ postavlja ostvarivanje
punog jedinstva i za to daje rok do sredine mjeseca ožujka 1999. Započinju ozbiljne
pripreme kako bi se po prvi puta u XX. stoljeću na potpuno demokratski način izabrao
Veliki Meštar i Veliko (Magisterijalno) Vijeće! Skupština ovog Međunarodnog susreta,
jednoglasno je prihvatila i odobrila kompletan protokol i hodogram aktivnosti oko
budućih izbora, koji je predložilo Izborno Povjerenstvo.
Neke templarske grupe napustile su Drugi Međunarodni susret u Worcesteru kako bi
prisustvovale sastanku u Turku (Finska) gdje održavaju „svoje“ izbore i proglašavaju
svog Vel. Meštra i svoju novu organizaciju počinju nazivati OSMTH – AOO (Atlantic
Obedience Order). Kasnije pokušavaju prakticirati i ustaliti naziv OSMTH.
Druga polovica 1998.g. kao i početak 1999g. obilovali su mnogim i raznim napadima
uperenim protiv IFA SMOTJ. Bez obzira na pokušaje rušenja i ometanja rada pa i
legitimiteta, IFA SMOTJ uspijeva u svim predviđenim aktivnostima i pripremama za
izbor novih upravljačkih tijela i za demokratski izbor novog Vel. Meštra.
1999. Pristižu nominacije svih prijavljenih templarskih organizacija. Od ukupno 23
prijavljene templarske organizacije iz cijeloga svijeta, nominirano je 17 Velikih
priora, Priora i Zapovjednika te su pozvani da pristupe glasovanju za mjesto Velikog
Meštra i za novo Veliko (Magisterijalno) Vijeće. Sve nominacije su potvrđene i
ovjerene kod neovisne odvjetničke tvrtke koja je nadgledala glasovanje.
Za Vel. Meštra Hrama, izabran je H.E. Chevalier Dr. Don Fernando de Toro-
Garland, Count of Val de Zuera, and Baron de Gar-a, kao prvi demokratski izabran
Vel. Meštar u XX. stoljeću! Mandat mu je određen na 5 (pet) godina. Također je
izabrano i Veliko (Magisterijalno) Vijeće, kao jedino (legitimno izabrano)
upravljačko međunarodno tijelo. Magisterijalno Vijeće predvodi Vel. Meštar s Vel.
Kancelarom, kao čelnim izvršiteljem.
Ovim izborima ujedno je raspušteno Međunarodno federativno udruženje IFA –
SMOTJ-a, jer više nije postojala potreba njegovog postojanja.
U mjesecu srpnju iste godine, u Santiago de Compostella (Španjolska) održano je
Međunarodno templarsko hodočašće Reda, gdje su u povorkama javno predstavljeni
templarski vitezovi u svojim odorama (viteškim plaštevima), učestvujući u proslavi
godišnjice Xacobea od Galicije. Slavljena je euharistija, u prisutnosti Galicijskih vlasti
otkriven je templarski vjerski kip (rad jednog od braće templara), održano je mnogo
formalnih i neformalnih večera, te korisnih međunarodnih sastanaka pojedinih Vel.
priora, Priora i Zapovjednika.
2000. - 2001. Međunarodni susreti Velikog Vijeća i Opće konklave Reda, održani su u Rimu,
Madridu i Lisabonu. Vel. priorat Argentine izdaje tiskovinu – vjesnik SMOTJ-a tiskanu
na francuskom, španjolskom i engleskom jeziku. Ovaj Projekt svesrdno je podržan i od
Vel. Meštra i od Velikog Vijeća.
Red se ubrzano razvija, s novim Zapovjednicima, Preceptorima i Priorima!
Jedan od susreta, održao se u Rimu od 30. studenog, do 3.prosinca 2001.g. Već prvog
dana (30.studenog), Vel. Meštar, brat Fernando de Toro-Garland, u pratnji svoje
supruge Patricie i nekoliko drugih vidnih templarskih časnika, primljen je u
inauguraciju u Vatikanu, a odobren mu je i posjet tajnom arhivu Vatikana, gdje su mu
pokazani originalni dokumenti i pečati iz 1307. – 1314. godine! Ujedno je bio i prvi
Vel. Meštar koji je ušao u Vatikan nakon 1307. godine!
2002. Novi Svjetski templarski Kongres, sa sastancima Velikog Vijeća i konklavama, Red
održava u Rimu od 21. – 24. ožujka. Na tom Kongresu, potvrđena je informacija da je
povijesničarka Dr. Barbara Frale (inače istraživač u Vatikanskim arhivima), uistinu
pronašla izgubljeni dokument iz 1308.g., kojim papa Klement V. proglašava rad
Jacquesa de Molaya i sam Red zabranjenima! Tih dana,Vel. Meštru i članovima Vel.
Vijeća, ponovo je odobren ulazak u tajni arhiv Vatikana, gdje im je uz razgledavanje,
dopušteno i fotografiranje povijesnih dokumenata.
2004. Po isteku mandata Vel. Meštra (mandat od pet godina), susret je održan ponovo u
Santiago de Compostella (Španjolska). Vel. Meštar (Fernando de Toro-Garland), koji je
tada napuštao položaj, ali i zadržao pravo prijenosa inicijacije na drugu osobu, za
drugog po redu Vel. Meštra (ponovo s mandatom od pet godina) zaredio je brata
Antonia Parisa (iz Italije). Izabrano je i novo Magisterijalno (Poglavarsko) Vijeće, s
istom dužinom mandata (pet godina).
Članovi Magisterialnog/Poglavarskog Vijeća su: Master Emeritus Fr. Fernando de
Toro-Garland; novi Master Fr. Antonio Paris, brat Luis de Matos (Portugal) – kancelar,
brat Leslie Payne (Engleska) – senešal; brat William McCallum (Australija) – arhivist,
te brat Antonio Cabrera (Španjolska) – blagajnik (rizničar).
Godine 2007. Master Antonio Paris zbog zdravstvenih je razloga bio prisiljen odstupiti
s mjesta Vel. Meštra. Do novih izbora, koji će se održati 2010.g. Redom upravlja i
rukovodi Magisterijalno (Poglavarsko) Vijeće na čelu s bratom Luisom de Matosom
(inače Vel. Kancelar Reda) kao privremenim Meštrom. Očekuje se da će izborni
protokol biti objavljen krajem 2009. ili početkom 2010. godine.

Non nobis Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam!
(Ne nama Gospode, ne nama, već Imenu Svom slavu daj !)

Copyright © 2010 VITEZOVI TEMPLARI
Dizajn: Pinexclusive d.o.o.

paradigma_12 · 18.03.2010., 20:57

http://www.templari.hr/vjerodostojno...20templara.pdf

1
POVIJEST ŠKOTSKIH KRISTOVIH VITEZOVA
1118. Kristove vitezove (Milites Templi-vojnici Hrama-Templari) je osnovao Hugues de Payens.
Jeruzalemski kralj Baudouin daje im smještaj na mjestu povijesnog Salomonovog hrama.
1128. Hugues De Payens je posjetio rođake u Škotskoj (to nije obitelj St. Clairs). Postavio je princa
Davida za Priora Škotske. Princ David je dodijelio Redu zemlju u Ballintroddochu. To je prvi posjed
u vlasništvu Templara u Škotskoj.
1128/9. Vijeće u Troyesu pod Kardinalom Biskupom iz Albana, zadužilo je opata Bernarda iz
Clairvauxa da zajedno s Papom i Vijećem sastavi pravila Reda. To je učinio s velikom strašću i to
je bilo podržano od strane Crkve. Otud je Sv. Bernard svetac zaštitnik Škotskih Kristovih Vitezova
od Jeruzalemskog Hrama.
1146. Papa Honorius je dodijelio crveni križ („cross pattee“) Kristovim Vitezovima kao znak
spremnosti Reda da daju život za vjeru. To je križ mučeništva, križ osam blaženstava.
1149/50. Škotski kralj David je na bijelu nedjelju proglasio za viteza budućeg engleskog kralja
Henrika II.
1154. Kralj Louis VII Francuski priznao je suverenu vlast i Velikog Majstora Templara.
1163. Katalansko pravilo zahtijeva od Kristovih Vitezova da prisegnu na zavjet odanosti svom
vladaru.
1244. Poraz u bitki kod Forbiea je predstavljao veliku nesreću za Red i konačan gubitak
Jeruzalema. Sjedište se preselilo u primorski grad Akru.
1297. Škotski parlament u Perthu pozvao je vjerske i svjetovne lordove kako bi se suprotstavili
engleskim osvajačima i engleskom kralju Edwardu I. Red Škotskih Vitezova Templara pristupa
obrani Škotske.
1309. Škotskom Redu sudili su engleski osvajači 15-og prosinca u opatiji Holyrood. Unatoč lažnom
svjedočenju pod prisegom Kristovih Vitezova Williama Sinclaira i njegovog sina, Sir Williama,
presuda od strane Papinog izaslanika i Biskupa Lambertona je da Škotski Red nije kriv.
1314. Red se bori na Bannockburnu pod vodstvom Velikog Majstora, kralja Škotske Roberta de
Brucea. Red Sv. Ivana i engleski Templari su se borili uz Engleze protiv Škota.
1317. Veliki Majstor je preimenovao Škotske vitezove Templare u Vitezove Sv. Ivana od
Jeruzalema, Salomonovog Hrama. Njihova kombinirana obilježja su posebno iskazana.
Upotrebljavali su crni plašt s bijelim križem od Amalfia (naša boja zastave).
1689. Prior i aktualni Regent Ivan Tamni (Dark John of the Battles Grahame of Claverhouse)
ubijen je s leđa srebrnim metkom.Ubio ga je škotski izdajnik plaćen engleskim zlatom. Umro je
imajući na sebi svoj Veliki Križ Škotskih Vitezova Templara.
1705. Generalni statut Reda je pročitan u javnosti na Mercat Crossu u Edinburgu.
Red je podržavao škotskog kralja, koji je De Facto, De Jure, zakoniti kralj Škotske.
1745. Rujan. Princ Charles Eduard Stuart, kao i mnogi članovi kraljevskog doma Škotske su
postali viši vitezovi Templari. Održan je sastanak na kojem je bio postavljen za Princa Regenta
Reda.
1746. Sramna zastava krvnika visoko se zavijorila 16-og travnja nad genocidom u Cullodenu
nakon čega slijedi mučenje, silovanje i ubojstvo čak i slijepih i invalidnih žena od strane
unionionističkih snaga. Škotski otpor nastavio se suprotstavljati unionističkim tlačiteljima.
2
1853. Napoleon III priznaje Red kao suverenu silu i daju Redu pravo da nosi dekoracije na
francuskom tlu.
1979. Predstavnici Templara iz Njemačke, Škotske, Italije i Austrije nakon godina pregovaranja
formiraju kombinirano udruženje OICMTH pod vodstvom kanonika Johannesa Beckera u Rimu. To
je prethodilo Papinom Vatikanskom priznavanju 2006.
1995. Predstavnici OICMTH-a iz Njemačke, Austrije i Škotske primljeni su u audijenciju od njegove
Svetosti Pape Ivana Pavla II.
2005. Svjetski Poglavar (Chef Mondial) Templara sa svojim članovima iz Malte pohađa prvu misu
Pape Benedikta XVI u Vatikanu. Nakon toga slijedi prva audijencija Pape Benedikta XVI, a potom
niz kontakata.
2006. 8-og rujna Red potpisuje „Povelju 2000“ i sada je formalno pod nadležnosti crkve s
katoličkim patrijarhom Antiohije, istočne Aleksandrije i Jeruzalema Gregorijem III, patrijarhom
Melkitske katoličke crkve. Vatikan nas upućuje da preuzmemo ime Vojni Red Kristovih vitezova,
Jeruzalemskog hrama.

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:01

http://www.templari.hr/literatura.html

Literatura

Ideja vodilja za izbor literature su djela sa povijesnim činjenicama, a ne špekulacijama, senzacionalizmom i beletristikom.

Lelja Dobronić
Templari i Ivanovci u Hrvatskoj

Lelja Dobronić
Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj

Lelja Dobronić
Viteški redovi : templari i ivanovci u Hrvatskoj

Lelja Dobronić
Iz prošlosti Glogovnice

Ivan Kukuljević Sakcinski
Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj

Josip Kolanović
Vrana i templari
Opširnije o knjizi ...

Tomislav Šalić
Viteški redovi u sjeveroistočnoj Hrvatskoj

Robert Smajlagić
Tragom templarskog križa na slavonskom banskom denaru

Marijan Grgić
Benediktanski samostan u Vrani
Opširnije o knjizi ...

Milutin Mayer
Za krst časni i slobodu zlatnu

Michel Picar
Templari

Lynn Picknett, Clive Prince
Templarsko otkriće

James Wasserman
Templari i Asasini : nebeska policija

Regine Pernoud
Templari : prava istina o tajnovitom viteškom redu
Opširnije o knjizi...

Piers Paul Read
Templari - tragična povijest templarskih vitezova,najmoćnijeg vojnog reda križarskih ratova

Norman MacKenzie
Tajna društva

Michel Pictar
Templari vitezovi gospodnji

Robert Hutchison
Njihovo carstvo dolazi

William F. Mann
Vitezovi templari u Novome svijetu

Alejandro Vignati, Peralta
Tajne Templara - bili su gospodari Europe i nestali u jednoj krvavoj noći

Oddvard Olsen
Templari - činjenice i pretpostavke

Sva ova djela posjedujemo u vlastitoj bioblioteci.
Osim pisanih djela posjedujemo nekoliko stotina sati dokumentarnih emisija koje se tiču povijesti templarstva.

Većinu literature možete pronaći i u
Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici
ili u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

web linkovi:

http://www.templari.hr/linkovi.html

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:05

IZ CRKVENE POVIJESTI - TEMPLARI
Nedjelja, 07. ožujka 2010.
Templari
http://hakave.org/index.php?option=c...esti&Itemid=60

Duboka religiozna dinamika iz koje su nastali križarski pokreti dovela je do nastanka redovnika – vitezova. Nastala su tri velika viteška reda: Ivanovci, Templari i Njemački red. Osim triju redovničkih zavjeta obvezali su se služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te da će štititi sveta mjesta protiv nevjernika. „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“ poznati još kao „Vitezovi Templari“ ili samo „Templari“, osnovani su od strane osmorice francuskih vitezova 1118. godine. Prepoznatljivi su bili po crnom ogrtaču s crvenim križem na prsima. Prvobitno središte reda bilo je u blizini mjesta gdje je nekada stajao Salomonov hram, „Templum Salomonis“, po kojemu su i dobili ime. Osnovani su s ciljem da bi pomogli u obrani novog Jeruzalemskog kraljevstva od okolnih muslimana kao i da bi štitili sve brojnije hodočasnike koji su pristizali u Svetu Zemlju nakon oslobođenja.

Red je imao takvu unutrašnju strukturu koja će ga uskoro učiniti jednim od najmoćnijih i nezaobilaznih čimbenika europske političke scene. Dijelio na vitezove i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Generalni kaptol. Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu. Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

Povlastice koje je red dobio od pape, npr. pravo ubiranja poreza na područjima pod njihovom kontrolom, rezultirale su njegovim vrlo brzim usponom. Osim svojih redovitih dužnosti, Templari su se bavili i jednom vrstom bankarstva, jer su im brojni križari ostavljali svoju imovinu na čuvanje. Svoju bankarsku praksu Templari će prenijeti i u Europu kada u 12. stoljeću presele svoje sjedište u Francusku. Pod sve jačim pritiskom Saracena koji je doveo do raspada i nestanka križarskih država u Palestini, Templari su svoje sjedište 1291. godine preselili na Cipar a nedugo zatim u Francusku. Vrlo brzo će po cijeloj Europi osnovati svoje kuće te će aktivno sudjelovati u borbama protiv Saracena u Portugalu i Španjolskoj.

Kao što sam naveo, svoje iskustvo novčarskog poslovanja Templari su prenijeli u Europu, gdje su vrlo vješto kombinirali feudalne povlastice,koje su dobivali od papa i vladara, sa bankarskim umijećem. Vrlo brzo su razvili jedan vid snažnog bankarskog sustava tako da su se kod njih zaduživali mnogi europski vladari i plemstvo, a postali su i traženi financijski savjetnici na dvorovima. Upravo su ovom aktivnošću stekli brojne neprijatelje, što templari2će ubrzo dovesti do raspuštanja reda. Francuski kralj Filip IV. Lijepi, i sam zadužen kod Templara, započeti će snažnu političku aktivnost kako bi se red raspustio, optužujući ih za nemoral i krivovjerstvo. Avignonski papa Klement V. će pod pritiskom kralja Filipa 1312. godine raspustiti Templarski red, a njegovu odluku će iste godine potvrditi i sabor u Vienni, s time da će red biti raspušten administrativnim putem bez optužbi za nemoral i krivovjerje. Sukob kralja Filipa i Vitezova Templara završava 1314. godine kada je u Parizu spaljen na lomači posljednji veliki meštar Templara, Jacques DeMolay.

Dio Templara pobjeći će pred progonima u Portugal, gdje će se organizirati u novi crkveni red, „Kristov red“ i sudjelovati u borbama protiv Saracena i Iberskom poluotoku. Godine 1319. godine papa Ivan XXII. odobriti će Kristov red, bulom "Ad ea ex quibus", u kojoj se izričito naglašava da je on jedini legitimni nasljednik Templara. Drugi dio Templara izbjegao je u Škotsku, gdje im je utočište pružio ekskomunicirani škotski kralj Robert Bruce, koji kao takav nije podlijegao papinskim odlukama.

Kroz stoljeća su o Templarima nastale mnoge priče i legende koje nemaju nikakvog stvarnog utemeljenja u povijesnoj stvarnosti, već su mitološki proizvod ljudske mašte. U novije vrijem postoje brojne viteške organizacije istoga imena koje njeguju viteštvo i viteški duh, no, niti jedna od njih nije priznata od strane službene crkve kao pravna nasljednica Vitezova Templara.

fra Daniel Patafta
Juniorat, Raskrižje

Peća · 18.03.2010., 21:07

Svaka čast Paradigma,pa ti odlučio napisati knjigu na forumu..
Evo ti podatak,koji vjerovatno znaš..Templari su bili u Vrani neko vrijeme dok ih papa nije likvidirao.

vratanijac · 18.03.2010., 21:09

TEMPLARI U HRVATSKOJ

Templarski red već je sam po sebi dosta samozatajan i teško je doći do povijesnih činjenica čak i na globalnoj razini. Takvom stanju dovelo je famozno ukidanje reda 1312-1314.g, kada su s Templarima nestali i mnogi povjesni dokumenti i zapisi. No, unatoč tomu Templari su o svome postojanju ostavili brojna svjedočanstva i tragove širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U Hrvatsku i Slavoniju, Templari stižu tijekom druge polovice 12. Stoljeća, odnosno u razdoblju, poslije Drugog a prije Trećeg križarskog rata, . gdje dobivaju nadimak božjaci (od ubogi) Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od Pape dobili samostan Sv. Gregorija. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje perceptorate i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija.Iako to nije nigdje zapisano, čini se očitim da je svrha dolaska templara na naše tlo jasna, a podudara se s prvotnom svrhom i funkcijom njihove organizacije: čuvati putnike i štiti putnike na njihovom putu na Bliski Istok. Treba imati na umu da su Zapadni Evropljani, u ovom jugoistočnom dijelu Evrope bili ne samo izgubljeni, već i fizički ugroženi od domicilnog stanovništva, stoga im je bila potrebna zaštita koju su pronašli upravo u –templarima. Korist od toga ubrzo su spoznali i svi nositelji tadašnjeg političkog života.: rimski papa, ugarsko-hrvatski kraljevi, nadbiskupi i biskupi i drugi uglednici. Kako sam već istaknuo teško je doći do podatka o točnom datumu dolaska templara u naše krajeve zbog manjkavosti povijesnih dokumenata, no imajući u vidu da su templari bili izravno odgovorni Papi, zapisi o templarima u Hrvatskoj nalaze se u nekim dokumentima rimske kurije.

Kada govorimo o Templarima u Slavoniji trebamo znati da je srednjovjekovni pojam Slavonije bio nešto drukčiji od današnjeg poimanja istoimenog geokrafskog područja. Iako se ovim pojmom barata već od najranijeg srednjovjekovlja, koncetrirat ću se na nešto kasnije razdoblje odnosno vrijeme vladavine hrvatskog kralja Kolomana (1226. – 1241.) koji u povelji izdanoj hrvatskim templarima izričito naglašava, da je "Slavonija" istovjetna s kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije. Nadalje, Koloman navodi: "sve templare, koji su u granicama našega vojvodstva Slavonije, kao u Dalmaciji, tako u Hrvatskoj . . ."Kada se Koloman spremao na križarski pohod protiv krivovjeraca u Bosni i Zahumlju (današnjoj Hercegovini), papa Grgur IX. u pismu od 14. listopada 1234. hrabri ga, da snažno navali na te "krajeve Slavonije". Tri dana kasnije Papa piše Ivanu Nijemcu, "biskupu bosanskomu, propovjedniku križarske vojne protiv krivovjeraca u Slavoniji". Isti dan Papa piše zagrebačkomu biskupu Stjepanu, da je uzeo u zaštitu Sv. Stolice hercega Kolomana i njegova imanja, dok bude ratovao protiv "krivovjeraca u krajevima Slavonije.119 U svim tim navodima Grgur IX. istovjetuje sredovječnu Bosnu sa "Slavonijom". Da se u navedenim pismima pape Grgura IX. pod nazivom "Slavonija" uistinu radilo o Bosni, izričito svjedoči ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u povelji zagrebačkom prepozitu Filipu od 29. listopada 1244., kada kaže, da je njegov brat, hrvatski herceg Koloman, god. 1234. uzeo križarski znak i pošao na križarski pohod "protiv patarena u Bosni i zemlji Rami". Sve gore navedeno još više otežava lociranje i identifikaciju templarskih posjeda u krajevima Hrvatske. Uvažavjući neke povjesne činjenice kao što su podaci o načinu templarske arhitekture ipak možemo doći do nekih spoznaja. Osnovna karakteristika templarskih sjedišta je majur, skupina gospodarskih zgrada na posjedu koji im je davao prihode, žito, vino, stoku, te konje koje su uzgajali za vitezove u Svetoj Zemlji. Najčešće je majur imao veliko četverokutno ograđeno dvorište s kapelom na južnoj strani, a stambenim zgradama i stajama na sjeveru. U svakom sjedištu nalazila se crkva u kojoj su službu vršili templarski svećenici koji nisu potpadali pod upravnu vlast mjesnih biskupa. Većina templarskih crkava bila je jednostavna i malih dimenzija. Po tome su gospodarska sjedišta templara bila slična opatijama cistercita, reda kojemu su templari i srodni. Najčešće je to bilo veliko četverokutno ograđeno dvorište, s kapelom na južnoj strani, stambenom zgradom na sjevernoj i sa. Katkad je takav kompleks imao četverokutnu kulu u jednom uglu. U većini preceptorata protezao se njihov poljoprivredni

VRANA

nad fortifikacijskim karakterom. Uvažavjući gore spomenute činjenice i neke postojeće dokumente i zapise, o nekim posjedima u Hrvatskoj ipak nešto znamo. Jedan od njih je i Vranski priorat ili Priorat vranski što je ujedno bio i naziv organizacije Vitezova Templara na području Hrvatske i Ugarske kada su se 1169. pojavili na tom području. Središte im se je nalazilo u Vrani, a uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II., koji su im poklonili goleme posjede. Osim Vrane, u Primorju su držali Senj koji su dobili od kralja Bele III 1183. i crkvu sv. Jurja. Andrija II darivao im je Gacku u zaleđu Senja u znak zahvalnosti za pomoć u njegovu križarskom pohodu 1217.godine. Senj je u posjedu vitezova Templara sve do 1269. godine kada ga mijenjaju za Dubicu i cijelu Dubičku županiju., od potoka Mješanice na zapadu, do hrpta Kozare na jugu, potoka Rakovice i Vojskove (pritoke Save) na istoku kao i dobar dio Posavine. Andrija II poklonio im je i vlanstelinstvo Božjakovinu (kraj današnjeg Dugog Sela kraj Zagreba), gdje Templari uspostavljaju Perceptorat sv. Martina. Ovo područje oko današnjeg Dugog Sela prvi put se spominje oko 1209. pod nazivom zemlja Sv. Martina (terra sancti Martini). Herceg, a kasnije kralj Andrija II. početkom 13. stoljeća tu je zemlju oduzeo zagrebačkom županu i darovao je svom pouzdaniku varaždinskom županu Kračunu. Kračun je kasnije iznevjerio kralja Andriju, te ga je ovaj dao pogubiti i zaplijenio sve njegove posjede. Zaplijenjenu zemlju darovao je Templarima U darovnici iz 1209. godine kralj Andrija II. potvrdio je templarima sve njihove posjede u Hrvatskoj, GOTIČKI PORTAL CRKVE SV BRCKAdarovavši im i neke nove. Zagrebački župan Vangelin uveo je templare u posjed Sv. Martina. Posjed je bio izuzet od sudske vlasti zagrebačke županije i pod posebnom kraljevom zaštitom. U kraljevskoj darovnici opisane su međe svetomartinskog vlastelinstva. Prema povjesničaru Josipu Adamčeku, negdje na području današnjeg mjesta Božjakovina bila je kuća vitezova templara. Ona se navodno nalazila pokraj potoka Zeline. Nakon raspuštanja templara ivanovci su preuzeli njihove posjede, a među njima i vlastelinstvo Sv. Martina. Pretpostavlja se da su ivanovci preuzeli i templarsku kuću na vlastelinstvu (domus de sancto Martino), makar nije isključeno da su sagradili novu kuću na nekom drugom mjestu. Uz templarsku, a kasnije ivanovačku kuću je kasnije sagrađen kaštel (spominje se 1570. godine kao castellum Bosyakowyna). Postoji legenda da je kaštel Božjakovina bio povezan podzemnim hodnikom s crkvom Sv. Brcka u Brckovljanima i crkvom Sv. Martina u Prozorju. U unutrašnjosti Hrvatske, templari su još posjedovali

GLOGOVNICA

Glogovnicu pokraj Križevaca koju su dobili od zagrebačkog biskupaProdana između 1170. i 1175. Postoje zapisi da je Prodan templarima."Kraj Zagreba, gdje je sada Nova Ves, sagradio je braći templarima samostan i crkvu" " Takođe, Templari su posjedovali dio Gorske županije u Pokuplju gdje je uspostvljen perceptorat Gora, a u istočnoj Slavoniji pokraj Požege Ljesnicu i Račešće i Našice. Kako stoji u dokumentima iz 1250. godine, u templarskom posjedu su i šume na Papuku, iznad Kaptola i Kutjeva, a 1287. godine, templari dobivaju i posjed Berzeniche (Breznica, nedaleko od Pleternice u Požeškoj kotlini).U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Ban Opoj 1236., župan i ban Slavonije, sagradio grad Opoj među bregovima nedaleko od Rasinje, koji je kasnije darovao templarima za spasenje svoje duše. Srednjovjekovna Rasinja zajedno sa Opoj-gradom, čiji se ostaci i danas mogu naći na brežuljku Budimu, spominje se već 1170. godine. Kao vlasnik spominje se biskup Prodan, koji neke posjede oko Rasinje daruje vjerskom redu templara ili križara. 1230. godine, zamjenom zemlje s zagrebačkim biskupom, templari su stekli zemlju Ras(s)echa. Ta zemlja odgovara selu Nova Rača, zapadno od Bjelovara. U Novoj Rači, templari su sagradili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1312. Iz tog vremena, u crkvi je sačuvana gotička sakristija. Osim ovih posjeda templari su posjedovali i Luku Zablaće pokraj Pakoštana, te Zdelju koju su templari dobili od bosanskog bana Borića koji se spominje u dokumentima od 1154. do 1163. Zdelja se nalazila na sjeverozapadnim izdancima Bilo-gore, uz potok Zdelju, južno od Podravskog sela Virja. Pokraj Splita u templarskom posjedu bila je i Crkva Sv. Petra Od Brade koju su templari dobili od Petra Strezija. U Istri, templari su posjedovali i crkvu sv. Marije (kasnije su je preuzeli franjevci) koja i danas stoji u Vižinadi. Crkva se nalazi na mjesnom groblju Vižinade na Božjem polju, nazvanom upravo po Templarima, odnosno „božjacima“.

Kao i sve templarske posjede širom svijeta, posjede u Hrvatskoj je nakon gašenja reda snašla ista sudbina, te je većina dospjela u ruke ivanovaca.

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:10

Vitezovi templari
Naslov originala : The Knights Templar - Sean Martin © Copyright

na prevod za SiCG IP BABUN
Sva prava objavljivanja za SiCG zadržava Babun
Izdavač: Babun Prevod: Goran Bojić Lektura: Dragan Paripović

http://www.duhovnirazvoj.com/Knjigep...ri_odlomci.pdf

Sadržaj Uvod: Hram i mit 11 1. Uspon templarskog reda (1119-1145) 15 Prvi Hram, Hram i džamija, Prvi krstaški rat, Novo viteštvo, Sabor u Troju, „Neka nova čudovišta“, Papsko odobrenje: Tri bule 2. Crkva u crkvi, država u državi (1145-1291) 42 Drugi krstaški rat, Templari kao bankari, Struktura reda, Gaza i Askalan, Templari na Zapadu, Hram i mladi Mesec, Templari kao arhitekti, Gubitak Jerusalima, Treći krstaški rat, Templari na kraju 13. veka, Drugi vojni redovi, Vojna taktika, Hram i Carstvo, Pad Akre 3. Pad i suđenje (1291-1314) 114 Templari nakon 1291, Hapšenja, Suđenje, Kraj reda 4. Tajne templara 130

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:14

Quote:

Peća kaže:

Svaka čast Paradigma,pa ti odlučio napisati knjigu na forumu..
Evo ti podatak,koji vjerovatno znaš..Templari su bili u Vrani neko vrijeme dok ih papa nije likvidirao.

Peca, vec 40ak godina slusa, gledam i citam bajke o templarima.
Ostaje mi jos samo jedno pitanje nerazjasnjeno:
" A gdje je istina?"

P.S. Citati nisu moji radovi, samo sam time htio staviti naglasak na istrazivanja i radove, a ne na spekulacije i proizvoljnu mastu.

Samo cekam jos knjigu, kako su templari nasli Isusovu mumiju, ozivjeli ga i odletjeli letecim tanjurom.

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:23

Inace, ja sam rodjen u mjestu, koje se naziva po templarima, tj, templari su ga osnovali, kao dijete sam se igrao na ostacima rusevina, pronalazio ostatke keramike.
Sad zivim u drzavi koja nije progonila templare, vec ih je prihvatila. Tj, poslije progona templara iz Francuske, Italije siromasna Svicarska postaje bankarska zemlja. Svicarski kmetovi, odjednom postaju vrhunski vojnici i ko od sale 3-4-5 puta profesionalnu vojsku Burgunda, Habsburga, Svetog Rimskog Carstva pobjedjuju o cas posla.
Habsburzi su bili nitko i nista, dok nisu uzeli placenike iz Svicarske.
Cudno da kmetovi odjednom imaju celik, ratne naprave i vojne vjestine ravne samurajima. Kmetovi osnivau banke.
Previse i za crtani film.

Niti kilometar od mene su ostaci templarske tvrdjave.

Najvise me fascinira ta silna mitologija oko templara. Odkud i zasto ta energija.
Price o tome kako su templari masoni, a masoni zamaskirani potomci faraona, koji su opet doletjeli iz sazvijezdja Orion, dakle prema tome,
prvi templar bi bio Oziris. Prema tome ispada da su templari sagradili piramide par tisuca godina prije svog nastanka.
Opet neka zavjera gradjevinske mafije.
Steta sto nije izasao broj Alana Forda na tu temu, mozda Broj 1 ima nesto pouzdano u svom zapisniku.

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:29

vitezovi?????

http://povijest.net/sadrzaj/teme/for...hrvatskoj.html

Samozvani vitezovi u Hrvatskoj
Povijesne teme - Forum Croatorum
Autor Stjepan Biletić i Davor Zovko
24.02.2008.

Viteštvo, kao povijesna i crkvena institucija, ne zaslužuje da se upotrebljava na pogrešan način u sredini koja nema dovoljna znanja o povijesnim, pravnim i kanonskim korijenima viteštva. U hrvatskom se tisku u posljednje vrijeme može čitati o nizu udruga koje sebe nazivaju viteškim redovima. Njihovi se članovi, odjeveni u razne mantije i s viteškim križevima oko vrata, sve češće pojavljuju u javnosti. U više smo navrata čitali u javnim glasilima o nekoliko vrsta takozvanih »Templara« te o brojnim drugim udrugama koje sebe nazivaju »viteški redovi«. Kako ova pojava ne bi zbunila našu javnost, koja je relativno neupućena u dublje poznavanje viteštva kao institucije, želimo razjasniti nekoliko važnih pojmova.

Viteške titule koje ove organizacije dodjeljuju nisu prave viteške titule. Isključivo suvereni subjekti u međunarodnom pravu, a to su suverene priznate države, Sveta stolica te suvereni kraljevi čija je suverenost priznata u vrijeme Bečkog kongresa ili kasnije, mogu osnivati viteške redove te podjeljivati viteške (i druge) titule, polaganjem mača na ramena ili kroz druge ceremonije. Suvereni vladari i vlade predstavljaju fons honorum (lat. izvor časti) ovih viteških redova. Svi drugi »redovi« samo su privatne inicijative koje nisu viteški redovi u pravom smislu riječi, nego sebe na vlastitu inicijativu tako nazivaju (i smatraju). Privatne osobe, makar one bile prinčevi, grofovi ili vitezovi, samo su privatne osobe i kao takve ne mogu osnivati viteške redove niti dijeliti viteške, plemićke i druge titule.

Organizacije koje za sobom nemaju valjan fons honorum stručnjaci nazivaju »samostvoreni redovi« ili »samozvani redovi«. Pojmove »samostvoreni« i »samozvani« ne treba čitati s nekim negativnim prizvukom. Oni samo naglašavaju činjenicu da su ove organizacije stvorili sami njihovi članovi, a ne neki suvereni subjekt.

Brojne od ovih organizacija tvrde da pripadaju Crkvi ili da su u bliskim odnosima s Crkvom. Sveta stolica se u više navrata (1935., 1952., 1970., 1976., 2002., 2006.) očitovala u svom službenom glasilu L'Osservatore Romano kako bi razjasnila da ne priznaje kao viteški red ni jednu od brojnih samostvorenih vitezolikih organizacija. Sveta stolica se oglasila ponovo u svibnju prošle godine (2006.) u listu L'Osservatore Romano da bi demantirala netočnu tvrdnju samozvanih modernih »Templara« kako je Sveta stolica priznala tu privatnu udrugu. U ovom je očitovanju naglašeno da je papa Clement V. (1305.-1314.) dokinuo Templarski red te da ni jedan od kasnijih papa nikad više nije restaurirao taj red. Moderni »Templari« (svih varijanti) nisu nikakve obnove toga reda i nemaju ništa a pravim vitezovima Templarima, osim što su na vlastitu inicijativu posudili njihovo ime i oznake.

Osim državnih redova za zasluge, koje suverene države (a među njima i Republika Hrvatska) dodjeljuju zaslužnim osobama, Sveta stolica priznaje kao legitimne (i štiti) isključivo Suvereni Malteški red i Viteški red Svetoga Groba Jeruzalemskog, a to se redovito ističe u službenim očitovanjima Svete stolice.

Članove samostvorenih privatnih inicijativa ne treba izjednačavati s tim organizacijama. To su u pravilu časne i poštene osobe koje pristupaju ovim organizacijama in bona fide i koje žive u iskrenom uvjerenju da su primile nekakve viteške titule.

Većina ovih privatnih udruga imitira odijela, insignije, manire, ceremonije i titule koje ćemo naći u pravim viteškim redovima. Neke od samostvorenih organizacija nazivaju sebe predikatima kao »suvereni« i slično. Neke od ovih organizacija dodjeljuju i titule »plemića«, »monsignora« i slične. Zbog ovih, a i drugih okolnosti važno je istaknuti da prave viteške redove ne treba miješati s ovim privatnim inicijativama.

Suvereni Malteški red jedini je red na svijetu koji može nositi predikat »suvereni«. Zbog ovih je činjenica važno da javnost, pri pojavi različitih viteških redova u medijima, uvijek provjeri koja suverena država stoji iza ovih redova te radi li se o pravom Malteškom redu i pravom redu Sv. Groba.

Nemamo ništa protiv postojanja tih privatnih inicijativa. Samo reagiramo protiv pojave pogrešnoga korištenja viteških titula.

Samo neke države imaju zakone koji zabranjuju javno nošenje privatnih »redova«. Hrvatska takvih zakona (još) nema, što znači da nije zabranjeno nositi bilo kakve titule, mantije, križeve i slično. Ipak ne možemo ignorirati princip izvora časti (fons honorum). U tom slučaju prihvaćamo da bilo koja privatna osoba može bilo koju drugu privatnu osobu proglasiti vitezom, grofom, markizom i slično. Odmah nam je, dakle, jasno da se privatne titule ne mogu uzeti ozbiljno te da one nemaju nikakvu relevanciju osim možda unutar privatnih prostorija ovih samostvorenih udruga.

Zašto je važno naglašavati da prave i privatne titule ne treba miješati? Javno nošenje pogrešnih titula može devalvirati vrijednost službenih državnih odličja Republike Hrvatske (titule za koje se svaka osoba može prijaviti putem Interneta ne mogu se miješati s redovima kojima suverene države nagrađuju dugogodišnji besprijekorni rad). Osim toga, kada javnost jednom iskusi da su titule »vitez«, »zapovjednik«, »veliki meštar«, »veliki prior«, »ekselencija« i slične, samo privatne i samododijeljene titule, onda će javnost primiti te iste titule s dozom negativnosti, a možda i s podsmijehom, čak i onda kada one dolaze od pravih viteških redova ili državnih redova za zasluge.

Želimo istaknuti da viteštvo ima najsvjetlije tradicije, a dalo je i brojne svece i blaženike. Danas viteštvo živi, osim unutar Crkve, još i kao službeni sustav nagrađivanja zaslužnih osoba u našoj domovini te u većini drugih zemalja na svijetu. Smatramo da viteštvo, kao povijesna i crkvena institucija ne zaslužuje da se upotrebljava na pogrešan način u sredini koja nema dovoljna znanja o povijesnim, pravnim i kanonskim korijenima viteštva.
P.S. S ponosom ističemo naše viteške i druge titule, ali nismo nikakvi službeni reprezentanti našega viteškoga reda. Mi smo samo Hrvati koji žele upoznati hrvatsku javnost s razlikom između pravih i samozvanih, privatnih titula.

Stjepan Biletić, vitez Zapovjednik Sv. Groba Jeruzalemskog, generalni vikar stockholmske biskupije
i
Davor Zovko, vitez Sv. Groba Jeruzalemskog, meštar ceremonija švedskog namjesništva Reda

paradigma_12 · 18.03.2010., 21:34

http://www.katolici.org/dogadjanja.p..._vidi&id=11391

Templari nisu bili heretici

Vatikan, 12.10.2007.

Nakon 700 godina Vatikan će objaviti davno zagubljen dokument koji dokazuje da vitezovi Templarskog reda ipak, čak ni po mišljenju službene Crkve, nisu bili heretici kakvim ih se stoljećima smatralo i zbog čega im se sudilo i spaljivalo ih na lomačama. templari Prema dokumentu naslovljenom 'Pergament iz Chinona', papa Klement V. još je davne 1312. godine oslobodio Templare optužbe za herezu.

Dokument koji je dugo bio zagubljen jer je bio krivo odložen, slučajno je pronašla talijanska znanstvenica Barbara Frale 2001. godine u tajnom arhivu Vatikana.'Nisam mogla vjerovati svojim očima kada sam shvatila što sam pronašla', rekla je Frale.Vatikan će u sjedištu Svete Stolice, 25. listopada po prvi puta objaviti procesni spis suđenja Templarima zajedno sa spomenutim dokumentom o njihovoj apsoluciji od strane pape Klementa V. Publikacija pod naslovom 'Processus contra Templarios' bit će izdana u samo 799 primjeraka.

'Senzacionalni dokument zapisnik je saslušanja Velikog meštra i Generalnog kaptola te drugih visokih vitezova templarskog reda koje su proveli Papini izaslanici u dvorcu Chinon na rijeci Loire, gdje su čelni ljudi Templara bili zatočeni', rekla je Frale.Templarski red osnovali su 1118. Hugo od Payensa, Gottfried od St. Omera i još sedam vitezova iz Francuske kako bi osigurali ceste u Svetoj zemlji za kršćanske hodočasnike i obranili sveta mjesta od saracenskih nevjernika. Sjedište reda koji se punim imenom zvao 'Red siromaših vitezova Krista i Salomonova hrama' nalazilo se prvobitno pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je red dobio ime

.Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi. Prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji s feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima.

Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava u ožujku 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacques DeMolaya.1312. Papa Klement V. ukida red Templara.

Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobijaju uglavnom ivanovci i vitezovi od Malte.Pergament iz Chinona potječe upravo iz 1312. i kako kaže talijanski znanstvenik Franco Cardini dokazuje da je 'papa Klement V. doduše ukinuo Templare, ali ih nije osudio za herezu', nego im je još tada dao apsoluciju.Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva.

Prema nekim tezama, Templari su sudjelovali u pomorskim ekspedicijama i ploveći iz Škotske Atlantikom stigli do Amerike prije Kolumba.

KNI

Dilberth · 18.03.2010., 21:50

Filip IV. zvan Lijepi ih je optuzio da su gay. Mislim da bi netko sa nadimkom "Lijepi", znao o cemu prica.

Ameri kazu: "It takes one to know one".

jax · 18.03.2010., 22:23

Jesu li oni povezani s katarima i bogumilima?

paradigma_12 · 18.03.2010., 23:01

Quote:

jax kaže:

Jesu li oni povezani s katarima i bogumilima?

kontorverzija

Masoni se proglasavaju nastavkom templara.
Masonska filozofija jeste katarska (bogumilska)
ali su templari ubili svakoga koga su mogli,
ako nije bio propisni rimokatolik, i to onaj strogo odan papi.

Moguce je da je poslije progona templara doslo do duhovnog obracaja kod prezivjelih.
Medjutim smatram za nemoguce:
da su masoni zasnovani na templarskoj doktrini.
Templari su pobili sve pravoslavne krscane koje su stigli, skupa sa gnosticima,, Zidovima.............contradictio per se,
da su masoni nastavak templara.
Masoni su gnostici, vjeruju u boga ali i u Satanu (Lucifera), dakle dualisti,
kao i bogumili (katari).
Samo sto bogumili nisu obozavala Satanu, za razliku od masona, koji
50% & 50% obozavaju oboje.
Templari su bili strogi katolici, strogo su vjerovali po:
Nicejsko-konstantinopolskom simbolonu vjere, sa katolickim "filioqve" i zbog toga su ubijali pravoslavne, koji ne vjeruju u "filioqve".

Kad su zauzeli Jeruzalem, pobili su sve osim rimokatolika.Zene, starce, djecu.
Zidove su satjerali u sinagogu i zive ih spalili, sve musko, zensko, djecu, starce... bez milosti.
Dakle, nisu se borili samo protiv muslimana.

Templari su bili za Katolicku Crkvu, nesto kao Waffen SS za Hitlera.