Imaju li vaša djeca 'pravo na privatnost' ?

[MammaM1a]

Često kad razmišljam o odgoju svog djeteta povlačim paralele sa vlastitim djetinjstvom i odgojem svojih roditelja (kao vjerujem i većina nas). Sa dosta toga se u principu slažem s njima i namjeravam slijediti njihov primjer, no ne slažem se s jednim bitnim segmentom na kojem im i dan danas zamjeram, a to je pretjerana potreba za kontrolom i provjeravanjem svega i svačega, pogotovo u tinejdžerskoj dobi. Mislim na čitanje dnevnika, bloga i msn razgovora (to je tad bilo aktualno), potrebu da se uvijek zna gdje sam, s kim sam i što radim (pod parolom- "što god da radiš, makar se drogirala, obavezno nam reci"), da se prisluškuju razgovori, da se kaže frendovima i poznanicima koji rade u klubovima da me 'drže na oku' itd. Nisam bila problematično dijete ni adolescent, bavila sam se (po mom mišljenju) sasvim uobičajenim stvarima kojima se bave srednjoškolci- nosila sam crno, slušala bendove koji se derače o tome kako su život i svijet sranje, otkrivala sam svoju seksualnost i cugala u parkićima. Imala sam potrebu da neke stvari zadržim za sebe (kao npr koji profesor mi je napet i šta bih sve radila s njim) i eventualno svoj dnevnik, kojeg su bajdvej također čitali. Imala sam osjećaj da uopće nemam pravo na svoju privatnost i to me užasno frustriralo.

Kako sad i sama imam dijete, dosta razmišljam o njihovom odgoju, pogotovo o tom overprotective stavu koji me izluđivao. Guglala sam nešto u stilu "parents who don't respect privacy" i naišla na upis na jednom popularnom blogu, u kojem jedna mama piše o tome kako djeca ne bi trebala imati pravo na privatnost, da je to sve bulšit, da je normalno da roditelji čitaju djeci poruke, slušaju razgovore, kontroliraju aktivnost na internetu i posjeduju njihov password za sve društvene mreže. Naravno, to nije iz neke njihove sadističke potrebe za kontrolom, već ih na taj način žele zaštititi. Iznenađena sam u kojoj mjeri su ju drugi roditelji podržali u komentarima. Čitanjem komentara da se zaključiti da svi dobri i brižni roditelji kontroliraju svoju djecu, te da ona nemaju pravo na privatnost dok su pod njihovim krovom.

Slažem se da je kontrola u određenoj mjeri itekako potrebna, pogotovo zato što djeca danas od najranije dobi imaju pristup internetu, te da ih je potrebno na neki način zaštititi. No, kad ta kontrola prestaje, ako prestaje? Npr, hipotetski rečeno- naravno da ne želim dozvoliti da moj 10-godišnji sin gleda pornografiju i dopisuje se sa nepoznatim ljudima, i to ću pokušati spriječiti, ali mi je isto tako jasno da je moj 15-godišnji sin u pubertetu i da će sigurno htjeti gledati pornografiju, kao i svaki normalni petnaestogodišnjak, i to ne želim braniti (a bome ni znati što gleda i kad gleda). Isto tako ne želim braniti/ kontrolirati s kim se dopisuje i o čemu razgovara sa frendovima, jer polazim o sebe i dobro znam kakva sam ja bila u tim godinama. Tinejdžeri su već skoro pa odrasli ljudi, oni izlaze, piju i seksaju se, a opet su djeca, i normalno je da ih roditelj želi zaštititi.

Zanima me koji je vaš stav o tome. Smatrate li da djeca imaju pravo na svoju intimu, privatnost, te što točno to pravo uključuje? Pratite li i ograničavate aktivnosti svoje djece na internetu?

[Cepin40]

Moji su nas kontrolirali u smislu ogranicenja izlazaka i tome slicno, ali je dnevnik mogao stajati nasred kuhinjskog stola i ne bi ga niti taknuli, a i nisu. Jednostavno su postovali taj dio nase privatnosti, a i nisu zeljeli bas sve znati.
A to je bilo prije 40 godina. Djecu treba odgajati da ne rade nepozeljne stvari, a ne ih kontrolirati kako bi znali da rade sranja i onda ih kaznili.

[QuercusRobur]

Moji starci su bili daleko od idealnih, ali jedna od stvari za koje sam im fakat zahvalna je kaj se nisu petljali u moje privatne stvari.
Užasava me takva povreda privatnosti, smatram ju uvredljivom i izrazom krajnjeg nepovjerenja i nepoštovanja.

[Simpsolina]

Pa danas djeca od trenutka kada izađu iz majčinog tijela nemaju ni mrvu privatnosti. Vidjela sam ogroman broj slika tek rođene djece koja još nisu ni okupana od krvi i sluzi a već su na svim društvenim mrežama.

Eno i Jelena Veljača okačila sliku svoje gole kćeri kako sjedi na wc-u i obavlja nuždu.

Mene moja mama nije nikad kontrolisala u smislu preturanja po stvarima i dnevnicima ali je uvijek htjela znati s kim sam i gdje bila vani.

[lee anabell]

Moj otac je uvjek znao gdje smo i skim smo, nikad direktno nije narušavao privatnost, ali ako ga je zanimalo za dvije minute doslovno sve sazna. Takav mu je bio društveni položaj ako to možemo tako nazvat i ništa mu nismo mogli saznati.

Nikad nije pričao o tom ako nije bilo nešto što nije baš primjereno. Znao je skim se družimo, eventualno bi rekao za nekog za kog nesmatra da je dobar to, što bi se na kraju tako i pokazalo.


Dnevnike nitko nije čitao, poruke na mobitelu su znala braća u šali..


Uglavnom, uvjek treba voditi brigu o društvu i kojem ti se djeca kreću, ali pretjeran teror daje suprotan učinak.

Treba od početka s djecom razgovarat. Ne zanima me baš svaka njihova simpatija, ali ponašanje ekipe u kojoj se kreću da.

[Martian7]

lee anabell kaže:

Uglavnom, uvjek treba voditi brigu o društvu i kojem ti se djeca kreću, ali pretjeran teror daje suprotan učinak.

Treba od početka s djecom razgovarat. Ne zanima me baš svaka njihova simpatija, ali ponašanje ekipe u kojoj se kreću da.

To je razuman stav. I kod mene u obitelji je bilo slično ovako.

[Điđe T.]

Martian7 kaže:

To je razuman stav. I kod mene u obitelji je bilo slično ovako.

+1

Uvijek me zivciralo pitanje "s kim ces", makar sam znala da mi nece nista zabranit da kazem da idem i s crnim vragom.
Nikad se nisu petljali u detalje i privatnost.

[Ferrari-Ficho]

Djeca svakako imaju pravo na privatnost, a roditelj ima pravo, a i obavezu uz poštivanje privatnosti imati i određeni nadzor - nad društvom u kojem su ta djeca, nad nekim osnovnim obilježjima ponašanja takve skupine, nad elektronikom.

Djeca neće baš lako i rado (većina) doći prezentirati svoje sumnjive aktivnosti dok stvar ne pođe gadno po zlu.
OK, i to je nešto - da dođu roditeljima barem kad se već sve zezne.
Ipak je nekako dobro znati bi li se mogli naći u takvoj situaciji.

Moji su tek na pragu tinejđerstva, rijetko su u društvima bez ikoga odrasloga barem u relativnoj blizini, nisu neki mobitelni frikovi, mobitele još ne skrivaju pa ih ja nemam potrebu ni pregledavati iako imamo dogovor da smijem uvijek pogleati viber grupe i slično (ne osjećam potrebu pa ne gledam, no, da čujem nešto od same djece ili drugih roditelja, ne vjerujem da bih se dugo ustručavala).

Mislim da ću ipak nekako trajno inzistirati da, dok su djeca znam barem okvirne planvoe o tome s kime idu i kamo i kad bi mogli doma.

Mi smo bili ona ključić-oko-vrata generacija i svoje smo društveno mjesto tražili idokazivali se od malih nogu, naši klinci slobodu nenadziranoga druženja uglavnom dobivaju kada su već u nekoj labilnijoj, hormonima i pobunom obilježenoj dobi. Odmah sve nekako iskustveno pojačano pred njima... Teško je naći ravnotežu između djetetovih i roditeljeviih prava, a da dijete dobije priliku da se i susretne s iskušenjima u životu, a da pritom ne nahebe.

[MMovca]

Mi imamo dogovor da se mobiteli ne diraju, ne služi se društvenim mrežama jer ima tek 10, za youtube smo zajedno stavili filtre, ne smije se subscribeati I dobivati notofikacije jer ga to samo mami.

Stalno razgovaramo o cyberbullyingu, objašnjavamo svaki dan pojam privatnosti I opasnosti interneta.

Vani je s kim želi, znamo gdje je I većini djece poznajemo roditelje I družimo se.

Ne mislim da je bitno imati nadzor toliko koliko je bitno imati zdrav odnos sa djetetom, da ima povjerenja u tebe I da zna kako nikako me mora tajiti težine I probleme.

Za ostalo... njegov život, neka ga živi, nisam luda gledati mu dnevnik ili nešto privatno, to je pravo svake osobe I ukidanjem tog prava samo dobijemo kontraefekt I bunt.

[Ferrari-Ficho]

Dnevnik je introspekcija, jednosmjerna komunikacija samoga sebe prema sebi i gledala bih ga samo u slučaju opasnosti - da mi dijete nestane ili štajaznam.

Internet je komunikacija kojoj djeca iskustveno nisu dorasla.
Kad ih kao malce vodiš u park korigiraš ih ako vidiš da se neprimjereno odnose prema drugima ili ih upoznaš s oblicima ponašanja koja ne moraju trpjeti, na koja moraju odgovoriti, od kojih se moraju skloniti.
Ne ide to teoretskim primejrima i prepričavanjima.

Dok krenu na internet, nemaš niti takvu izravnu sliku što se sve radi, sve da ti i želi sve prepričati (a zašto bi) klinci ne vide iste stvari kao mi. Isustvo ti oblikuje svijest o mogućem problemu, prijetnji...

O internetu uglavnom vrlo brzo znaju više nego mi, ako ne žele da nešto vidiš, ionako to nećeš vidjeti.

Klisko je područje, usko je ono što je prihvatljivo između nemarnosti i puštanja u nadi da nije baš tvoje dijete meta nekog s nelijepim namjerama i +naruašvanja osobnog intežgriteta mlade osobe koja izlazi ispod staklenog zvona.

[zoya85]

MammaM1a kaže:

Guglala sam nešto u stilu "parents who don't respect privacy" i naišla na upis na jednom popularnom blogu, u kojem jedna mama piše o tome kako djeca ne bi trebala imati pravo na privatnost, da je to sve bulšit, da je normalno da roditelji čitaju djeci poruke, slušaju razgovore, kontroliraju aktivnost na internetu i posjeduju njihov password za sve društvene mreže. Naravno, to nije iz neke njihove sadističke potrebe za kontrolom, već ih na taj način žele zaštititi. Iznenađena sam u kojoj mjeri su ju drugi roditelji podržali u komentarima. Čitanjem komentara da se zaključiti da svi dobri i brižni roditelji kontroliraju svoju djecu, te da ona nemaju pravo na privatnost dok su pod njihovim krovom.

Mislim da je danas nastupilo jako ozbiljno vrijeme, totalne nekontrole virtualnog svijeta djeteta.

Teško je odrediti granicu dozvoljenog zadiranja u privatnost djeteta. Bolje da postoji svojevrsna kontrola, nego da ne postoji.
U vrijeme kad sam ja bila dijete, nije bilo interneta ni sličnih opasnosti, roditelji mi nisu kontrolirali društvo, osobne bilješke niti ništa slično, ali i to iz razloga što sam bila neproblematična, odgovorna i mirna.
Da sam bila malo drukčiji karakter, onda bi bilo razumljivo i da postoji veći stupanj kontrole od strane roditelja.

Mislim da je na svakom roditelju da procjeni svoje dijete i opasnosti koje mu prijete i sukladno tome kontrolira više ili manje. Sva djeca ne trebaju imati identičan tretman u tome.

[zvizdaljka]

pa sad, ja bi rekla da su roditelji osobe koja cuga po parkovima i te kako u pravu kad nastoje imati što veći uvid u život takvog djeteta.
cuganje po parkovima, ni sa 50 nije niti pametan niti prihvatljiv oblik ponašanja, a u tinejdžerskoj dobi je to jako zabrinjavajuć oblik ponašanja. pa se postavlja pitanje zašto roditelji takvog djeteta nisu još više, zapravo dovoljno pažnje i kontrole prakticirali, kako im dijete ne bi prolazilo kroz takvu, veoma lošu, fazu

[MMovca]

zvizdaljka kaže:

pa sad, ja bi rekla da su roditelji osobe koja cuga po parkovima i te kako u pravu kad nastoje imati što veći uvid u život takvog djeteta.
cuganje po parkovima, ni sa 50 nije niti pametan niti prihvatljiv oblik ponašanja, a u tinejdžerskoj dobi je to jako zabrinjavajuć oblik ponašanja. pa se postavlja pitanje zašto roditelji takvog djeteta nisu još više, zapravo dovoljno pažnje i kontrole prakticirali, kako im dijete ne bi prolazilo kroz takvu, veoma lošu, fazu

Pijenje po parkovima sastavni je dio odrastanja i poželjno ponašanje zdrave mlade osobe. Nezdravo je preskakati te korake pa biti inhibirano govno poslije u životu koje bi određivalo kako će tko rješavati svoje doba odrastanja.

[poison.Ivy]

zvizdaljka kaže:

...a u tinejdžerskoj dobi je to jako zabrinjavajuć oblik ponašanja.

mene zabrinjavaju roditelji koji cuganje u parkiću u teen dobi smatraju zabrinjavajućim ponašanjem.

[SummerNight]

mene zabrinjava i sto netko misli da pijenje u parkicima nije ok u poznim godinama

mislim fakat, da zabrinjavajuc
moram ovo skrinsotat pa pokazat mojoj kcer kad pocne dramiti da sam uzasna jer ju nekam ne pustam, vidis kaj si mogla dobit, suti i budi sretna sa mnom

[Yuna]

Ja nisam imala pravo na privatnost, ali sam zbog toga razvila jednu za život jako korisnu vještinu, a to je laganje. Zahvaljujući roditeljima sad sam vrhunska lažovka i glumica što mi pomaže na doslovno svim sferama života

[maki00]

Yuna kaže:

Ja nisam imala pravo na privatnost, ali sam zbog toga razvila jednu za život jako korisnu vještinu, a to je laganje. Zahvaljujući roditeljima sad sam vrhunska lažovka i glumica što mi pomaže na doslovno svim sferama života

Živa istina nema te laži koju neću smislit u sekundi, čak sam u stanju i nadovezan na neke druge laži i tako. I dobro pamtim kome sam šta rekla

[CandyCane]

Điđe T. kaže:

Uvijek me zivciralo pitanje "s kim ces", makar sam znala da mi nece nista zabranit da kazem da idem i s crnim vragom.
Nikad se nisu petljali u detalje i privatnost.

I mene je živciralo, ali sam također znala da nije sporno s kim idem, nego samo žele znati.

Mene dnevnici i slično ne zanimaju ni najmanje, ali moram priznat da me strah malo interneta i (ne)prilika u koje se može upasti putem takve komunikacije, a sve zbog naivnosti i nezrelosti. Nadam se da ćemo taj dio nekako proraditi i da će postojati doza povjerenja da mi se može obratiti ako stvari krenu u čudnom smjeru.
Moji roditelji nisu puno branili, nisu se uplitali, ali su vrlo često iskazivali razočaranje ako bi se našla u nekoj situaciji koju oni nisu odobravali, i to mi je bio motiv za (povremeno) laganje. Ono, nije mi se dalo suočavat s njihovim razočaranjem.

S druge strane, u totalno pozitivnom sjećanju mi je ostala situacija u kojoj sam povjerila mami jedan stvarno velik problem, a ona je reagirala skroz podupiruće i izostala je reakcija tog razočaranja, koje je možda u konkretnoj situaciji bilo očekivano.

[Milo malo]

Ja sam odgojena dosta slobodno,sa minimumom kontrole.Doslovno sam mogla reci sto hocu,moji ne bi provjeravali.Međutim,valjda iz kucnog odgoja nisam imala potrebu upadati u neprilike,nikad me nije privlacilo neko samodokazivanje jer sam vrlo rano preuzela dosta obaveza pa sam nekako izbjegla taj famozni antiroditeljski bunt.Sa svojim curama isto tako.Znaju se pravila ponašanja bez striktne kontrole,tokom godina smo razvili povjerenje.Stariju sam kratko stisnula,nekih 6 mjeseci u pubertetu(kontrola facea,drustva u školi,nenajavljene posjete u školi i sl. uz veliku suradnju sa razrednicom) i proslo je ok.Mladjoj bih bacila oko na net,a takodjer smo uvijek otvoreno razgovarali o svim opasnostima(otmice,nasilje,pedofilija,droga...).Mi slim da su izgradjeno povjerenje,neke prihvatljive uzajamne granice i kontinuiran rad(skola,vansk.aktivnosti,kuca) dobar recept za miran san.Nema sanse da procitam dnevnik,mobitel,mail..išta.Plus sto postujem vrijeme kad se osami kuci ili kad je sa društvom.Najgori roditelji su mi koji konstantno pušu za vrat,sve moraju znati,glume djetetu bff,ne pustaju ga da samo stvara iskustva.Imam oči da vidim,uši da slušam,srce da osjetim,a ostalo treba samo.Kad zaskripi,tu sam.

[maria1maria]

Ja sam odgojena dosta slobodno, skoro bez ikakve kontrole. Kako sam imala absolutno povjerenje od roditelja, vrlo rijetko sam išta skrivala. Također su mi roditelji vrlo otvoreno govorili o svim opasnostima koje mogu susresti, bili su iskreni o tim temama. Pokazivali su nam drugačiji dio svijeta kroz dokumentarce, i slično. Tako sam upoznala svijet, onakav kakav doista je, dosta rano u životu. Tako da sam vrlo liberalna sa odgojem, ali pravilna komunikacija je ključ. Meni je najbitnije da mi dijete ne laže u faci, tu nastanu pravi problemi.