Priuštiti djetetu sve (najbolje)

[tanita]

sta-dalje kaže:

Procijenjujem težinu po nekoj idealnoj situaciji.
Ako recimo da je idealna situacija u kojoj covjek zaradi 4000 kn mjesecno za obavljanje x posla,to znači da si ti morala raditi duplo vise vremena da bi si npr. izgradilu kuću ili kupila auto.

Kako ti znas da ja nista ne poduzimam?
Nemam neki posebni cilj u životu za sada.
Problem u tvojoj priči koju jednostavno mrzim jeste taj što je to bez uvrede "nazadni" način razmišljanja.
Tvoja priča je pozitivna i lijepo je čuti,ali zar ti stvarno misliš da su svi koji su bili u situaciji sličnoj tvojoj uspjeli ko i ti?
Zar stvarno misliš da je prihvatljivo da netko radi mjesec dana za 1400-2400 kn?
Zašto imamo taj "nazadni" mentalitet?
Zašto ne cijenimo sami sebe?

Najlakše je reći kako netko kuka i ne želi raditi...
Ja sam samo odg kaymatici na post kako znam što je prošao/prošla.

1400, 2400....prije 15,20 g. i danas nije isto.......kao, što nije isto imati posao udaljen 10 km od kuce i, 30 ili više...
cisto usporedbe radi, prije 20g kad sam kupila prvi auto, dizel je bio 3,5 kn....danas je skoro 10... nekad, full pun tank za 120 kn...danas, mi treba 500...
i, nema ti to veze s nazadnim mentalitetom, vec samo ljudi zaboravljaju da su uz te manje place nekad i cijene bile 5 puta manje...za 500 kn si mogao kupiti špeceraj za cijeli mjesec, danas za 2500 neceš kupiti ni pola od toga

šta se tebe tice, ti najbolje poznaš svoju obitelj i situaciju u kojoj jesi, probaj cisto radi sebe, biti objektivan... i, ne uzimaj k srcu sve što drugi kažu...

[Francesca]

tanita kaže:

1400, 2400....prije 15,20 g. i danas nije isto.......kao, što nije isto imati posao udaljen 10 km od kuce i, 30 ili više...
cisto usporedbe radi, prije 20g kad sam kupila prvi auto, dizel je bio 3,5 kn....danas je skoro 10... nekad, full pun tank za 120 kn...danas, mi treba 500...
i, nema ti to veze s nazadnim mentalitetom, vec samo ljudi zaboravljaju da su uz te manje place nekad i cijene bile 5 puta manje...za 500 kn si mogao kupiti špeceraj za cijeli mjesec, danas za 2500 neceš kupiti ni pola od toga

šta se tebe tice, ti najbolje poznaš svoju obitelj i situaciju u kojoj jesi, probaj cisto radi sebe, biti objektivan... i, ne uzimaj k srcu sve što drugi kažu...

slažem se da su cijene bile manje prije 15-20 godina, ali isto tako je moj otac tada imao plaću 2500 kn kad sam ja imala 1400

Živjela sam sa roditeljima i bilo mi je puno lakše nego da sam sama živjela na stanu
Auto sam imala jer mi je posao bio na mjestu jako loše povezanim busom, al da si ga nisam mogla priuštiti, ne bi ga imala i ustajala bi se u 4 da stignem na posao u 8

Poanta mog posta je bila da dečko cvili bezveze, ima dobru plaću (ja sa 20 godina radnog staža i "finim" poslom u uredu u privatnoj firmi imam 5.000 kn), živi sa roditeljima i žali se na što?
Što mora tankat auto, davat novce u kuću i gle čuda, ponešto po kući pomoć... Ma dajte najte me zajebavat...
Valjda bi mu starci još trebali dati i dežparac jer on ne zarađuje dovoljno?

[Francesca]

sta-dalje kaže:

Procijenjujem težinu po nekoj idealnoj situaciji.
Ako recimo da je idealna situacija u kojoj covjek zaradi 4000 kn mjesecno za obavljanje x posla,to znači da si ti morala raditi duplo vise vremena da bi si npr. izgradilu kuću ili kupila auto.

Kako ti znas da ja nista ne poduzimam?
Nemam neki posebni cilj u životu za sada.
Problem u tvojoj priči koju jednostavno mrzim jeste taj što je to bez uvrede "nazadni" način razmišljanja.
Tvoja priča je pozitivna i lijepo je čuti,ali zar ti stvarno misliš da su svi koji su bili u situaciji sličnoj tvojoj uspjeli ko i ti?
Zar stvarno misliš da je prihvatljivo da netko radi mjesec dana za 1400-2400 kn?
Zašto imamo taj "nazadni" mentalitet?
Zašto ne cijenimo sami sebe?

Najlakše je reći kako netko kuka i ne želi raditi...
Ja sam samo odg kaymatici na post kako znam što je prošao/prošla.

Ok, to kada sam ja radila za 1400 je bilo prije 20 godina, ali moj tata je tada radio za 2500 kn, bio je poslovođa u jednoj velikoj firmi...

Poanta cijele moje priče je da ne znaš koliko ti je dobro što živiš kod roditelja, iako ti misliš da ti je užasno loše i da te iskorištavaju
Ukalkuliraj si stvarne troškove pa vidi gdje si

Lijepo je što se cijeniš i što misliš da bi trebao dobivati više za određeni rad, ali realnost je ipak nešto drugo
Na žalost ne živimo svi kod roditelja pa da biramo da nećemo raditi potplaćene poslove...
Ljudi imaju život, djecu, odgovornost - i da, radit će za bilo koje novce ako će to njihovoj djeci staviti hranu na stol

[tanita]

Francesca kaže:

...Poanta mog posta je bila da dečko cvili bezveze, ima dobru plaću (ja sa 20 godina radnog staža i "finim" poslom u uredu u privatnoj firmi imam 5.000 kn), živi sa roditeljima i žali se na što?
Što mora tankat auto, davat novce u kuću i gle čuda, ponešto po kući pomoć... Ma dajte najte me zajebavat...
Valjda bi mu starci još trebali dati i dežparac jer on ne zarađuje dovoljno?

kužim te al, ne mora znaciti da decko cvili bez veze...nažalost danas ima svakakvih staraca, da nisam vidjela svojim ocima ne bi ni sama vjerovala...
npr. kcer cijelu svoju placu mora dati starcima da raspolažu s njom kako hoce, između ostalog, otac vecinu ostavlja u bircu...mala nema 2 kn za javni wc...

slažem se , ako koristi auto, da isti mora održavati bez obzira kome ce on jednog dana pripasti ...al, da si decko od svoje place nemre kupiti kutiju keksa i pojesti...to mi je ipak previše...
uostalom, kako da on sam nešto i napravi, stekne u životu ako sve što zaradi mora iskeširati starcima...ok., druga stvar da su starci ostali bez posla i drugi nemru naci...pa ce svi zajedno nekako stisnuti od te place...al, u tom slucaju, (možda se varam), nekako mislim da ni on sam to ne bi doživljavao kao iskorištavanje...

[SummerNight]

Pa zasto se ne odseli onda?

[chocolatecookie]

sta-dalje kaže:

Nemam neki posebni cilj u životu za sada.

Ja sam mislila da ti je cilj maknuti se od roditelja jer ti je s njima pregrozno i jako si frustriran i nezadovoljan.

[Meadow]

Kymatica kaže:

ne znam, večina koju sam poznavala nije dobivala ništa od roditelja, osim niskog samopuzdanja i anksioznosti.

a poznavala sam dečka kojem su davali sve materjalno, bio j bog, svetinja za roditelje, najpametniji, najljepši, bla ali odrastao je uz oca koji ima drugu obitelj, majka i otac se kolju radi toga i mrze, tu i tamo pomlate, izvana to ne znaš, izvana svi misle da ima sve, da ga starci obožava, novce, putovanja, obožavaju ga starci, ali odrastao je uz njih u boleštini, i sa 20 g se počelo pokazivati ta boleština, droga, ne mogučnost zadržavanja posla, frustriranos i neka psihoza.

ova cura kojoj mama nosi na faks užinu, top studentica.
dečko kojem starci uzmu go da mu kuhaju, idu u dučan, dok se on priprema na neki težak ispit, isto ok dečko, dobar na faksu, pun planova za život, redovno se bavi sportom, zanima ga svašta, i završava fakultet koji ga zanima, i raditi će dobro plačeni posao koji ga zanima. sretan i zadovoljan čovijek.
ima i stan, koji su mu starci kupili, auto, kreće u život bez dugova i iskustava minusa, smrzavanja, gutanja tuđih govana i sl.
po meni, normalan sretan čovijek. ne vidim ništa loše zato jer su mu roditelji pomogli da krene u život ko čovjek.



naravno da krivim, ne znaš što i kako sam proživljavala. dugo sam krivila sebe, isključivo seebe, jer ne valjam, glupa, ljena i sl. na pt sam jedva dopustila sebi da nisam kriva, da bolje nije moglo tada, uz nasilje, i preživljavanje, smrt bližnjih i psihičke bolesti., nisu uvijeti za koncentriranje na obrazovanje već na preživljavanje.
ne sudi druge za bilo što, nitko ne zna što netko proživljava.
valjda to dođe s godinama.
prije sam puno sudila druge, sebe najviše, ali život te naučči da sve manje sudim bilo kome, jer ne znam što se krije u nečijem životu. a ima svega. i nismo svi isti.

Moja teta ima preko 80 godina.
Preživjela je WW II kao djevojčica.
Ne moram ni pisati što je tu doživjela.

Kad ona priča neke stvari, meni djeluje kao SF.
Hodali su bosi, doslovno bez cipela. Nije imala ni gaćice. Ni odjeću. Normalnu suknju, recimo. Ništa. Nitko ih ništa nije pitao, nitko im ništa nije davao.

Nisu imali što jesti.
Kruh je bio luksuz.

Bila je boležljiva. Kad je došla jednom kući iz bolnice, a tad je već bila i malo starija, pitala je baku kocku šećera jer joj je bilo loše. Ona je rekla da joj neće dati, jer čuva taj šećer za staru babu od preko 80 (svoju svekrvu).

Njih nije bilo briga za djecu.
Kasnije kad je rat prošao i malo se stabliziralo stanje, imali su više novca ali su bili jako jako škrti.
Nisu im ništa htjeli davati.
Čak ni za higijenske potrepštine koliko su bili bolesno škrti.
Npr. govorili su da je pasta za zube - luksuz.

Teta je zbog svega toga, imala nekih problema s učenjem.
Ne znam što točno, ali trebala joj je stručna pomoć.
Ne znam jel tada uopće bilo pomoći, ali sve da i jest, oni se oko nje ne bi ni angažirali.

Otišla je od kuće kao djevojčica od 15-ak godina.
I radila u drugih kao sluškinja.
I tako je radila godinama, dok nije dobila šansu za neki bolji posao.


.................................................. .......................................
Prevrtimo film unaprijed.

Kako su bili tako bolesno škrti, novac nisu držali u banci, već kući u nekim vrećama. Kako su se bavili poljoprivredom, maslinarstvom i preradom ulja, dosta bi zaradili. Kad se mijenjao neki novac, bili su lijeni otići promijeniti. Na kraju su im kući doslovno propale vreće novca!

Znači, s jedne strane imaš slučaj gdje od nemara propadaju vreće novca,

a s druge imaš djecu prema kojoj si bolesno škrt da je to nepojmljivo, puštaš ih da hodaju goli i bosi i nećeš im priuštiš niti najosnovnije, ne briga te za njihovo zdravlje i na kraju, život!



Rezime je takav da je moja teta ipak našla sreću s dobrim čovjekom, marljivim i radišnim kao i ona. Proputovali su svijet zajedno, lijepo živjeli, uživali.

Danas ima svoj stan, svoju mirovinu te ušteđevinu od skoro 200 000 kn u raznim oblicima.





Dakle, može se!
Može.

Da, nekad treba sebi priznati da su ti roditelji bili usrani prema tebi, ali to treba pregrmiti i ići dalje. Jer uvijek ima puno gorih primjera što su ljudi doživjeli a opet su uspjeli u životu.

[sta-dalje]

chocolatecookie kaže:

Ja sam mislila da ti je cilj maknuti se od roditelja jer ti je s njima pregrozno i jako si frustriran i nezadovoljan.

Hm,kada netko kaže cilj onda se to misli na nešto tipa posao iz snova,povišica,auto,ženidba itd.

Recimo jedan moj cilj je otići na lasersku korekciju očiju jednog dana.
Drugi cilj je otići živjeti u ameriku,englesku i sl.

Da se vratim nazad na francesku i tanicu.
Kod nas nema razgovora općenito.
Mi nismo obitelj koja sjedi za stolom i razgovara o danu i sl.
Neke normalne stvari koje normalne obitelji rade mi ne radimo i nikada nismo.
Isto tako većina držimo u sebi i onda eksplodiramo.

Meni uopće ne bi bio problem dati novac da mi lijepo kaže "ej čuj,tijesni smo sa novcem ovaj mjesec pa ako bi mogao uskočiti malo ovaj mjesec".
Ja znam ljude koje roditelji uopće nisu pitali novac za stanarinu.

Pošto ne razgovaramo ništa nije sigurno i ništa se točno nezna.
Npr.traži 1000 kn za stanarinu,ali ne dođe svaki mjesec i želi 1000 kn da dam odmah.
Zasada sam platio par računa u iznosu od 500 kn,popravak auta isto 500 kn i jedno 4-5 puta sam mu dao 100 kn da si stavi gorivo u auto.
(ostalih 500 je otišlo na hranu - većinom grickalice,kruh i voće)
Praktički još nisam počeo štedjeti.
Plaća mi je bila 3000,a bio sam 1000 u minusu na kartici prije plaće.(posuđivao roditeljima)

Neznam što će biti dalje.
Pošto je sada počeo opet raditi(imati će novca) pretpostavljam da će htjeti da sve bude po njegovom,a pošto više ne budem potreban pojačati će se zahtijevanje stanarine i pokazivanje prema vratima.
Možda se varam.

Još samo jednu stvar bih htio reći.
Znate ono kada nešto napraviš jednom to znači da moraš tako uvijek.
Npr.Ako prvi put kupim 1 sladoled i pojedem ga sam,sljedeci put kupim 2 i dame jednog sestri to će automatski signalizirati da će i sljedeći put htjeti sladoled.

Ako jednom platim stanarinu ocu od 1000 kn,to znači da su jako male šanse da će se stanarina smanjiti nakon nekog vremena.

[Vida36]

Nisam sve čitala pa ne znam detalje, ali meni je sasvim normalno da pokrivaš dio troškova u zajedničkom kućanstvu.
Od prve svoje plaće dajem u kuću za režije, kupujem namirnice i sl. Nitko me to nije tražio, ali meni je jedino tako ispravno i pošteno.

Kad kupim sebi sladoled za doma, kupim ga i ostalim ukućanima :-D Nitko to ne očekuje, ali ja ne bih mogla drugačije. Isto je i s ostalim članovima. Tako sam postupala i dok nisam radila, dok sam imala džeparac.

Bilo bi mi neugodno živjeti na nečijoj grbaći, a imam svoje novce.

Ako ti ne odgovaraju uvjeti, odseli.