Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 07.08.2021., 16:59   #1
Bitka u Slabinji

Vrijeme prolazi, sjećanja blijede. Rijetke sačuvane slike nestalih u ratu izgledaju tako staro kao da se radi o nekim vrlo davnim vremenima iako mnogima od nas izgleda kao da je to sve bilo vrlo nedavno.
Primijetio sam da su povijesni zapisi o nekim događajima vrlo šturi i da im prijeti kolektivni zaborav a povijest je, kažu, učiteljica života. Što će iz nje naučiti današnji dvadesetogodišnjaci ako nemaju mogućnost saznati barem osnovne informacije a kamoli detalje na temelju kojih bi se mogli "uživjeti u štivo" i barem donekle izvući nekakvu pouku za budučnost?

Opisat ću svoja sjećanja iz bitke u Slabinji (posljednji pokušaj deblokade Kostajnice) kojom je počeo moj ratni put. Vidio sam da je samo jedan forumaš dotakao tu temu na podforumu "Kostajnica 91" pa mislim da taj događaj zaslužuje više pozornosti. Ne samo zato što je to jedna od onih nerado spominjanih akcija (poput Vihora, Une, Baranje...) već i zato što su mnogi od sudionika, bez obzira na sve kasnije proživljeno, rekli da im je to najopakija bitka u kojoj su sudjelovali.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2021., 17:48   #2
Bitka u Slabinji 1

Dakle, počelo je 1.9. Digli su nas u 120. brigadu ZNG. Mahom smo to i očekivali, čak i nestrpljivo očekivali jer smo znali da je neminovno (vidjevši zakuhavanje prethodnih tjedana) iako većina nas, koliko sam kroz razgovor shvatio, nije bila sklona biti dragovoljac, po logici "što god da se dogodi, to je bila moja dužnost a ne srljanje u nešto u čemu nisam morao biti". Također, primijetio sam da su svi oni, s kojima sam kontaktirao, u bivšoj JNA bili "neproblematični" vojnici - dakle, oni koji nisu kršili disciplinu i bili kažnjavani kojekakvim pritvorima, požarstvima i slično. Stekao sam dojam da su za tu prvu bojnu 120. brigade ljudi birani po tom ključu a kasnije se pokazalo da ima temelja za tu pretpostavku.
Naravno, trebalo je dan-dva da dobijemo nekakve tanke maskirne uniforme (hlače i košulja) te još nekoliko dana da dobijemo nešto oružja. Bile su to puške M48 vrlo stare proizvodnje, na njima je bila oznaka 1949. i 1952. Pretpostavljali smo da smo to dobili iz Slovenije umjesto onih nekakvih SAR-ovki koje su zaustavljene zarobljavanjem Kikaša na aerodromu. Prije toga sam vidio dosta tih tandžara ali ovo su bile prve kod kojih sam vidio da remen ne ide na kopču na kundaku već se doslovno provlači kroz prorez na kundaku i tamo je "blokiran" zakovicom. Pušaka nije bilo dovoljno. U mom vodu nas je bilo nekoliko u parovima s jednom puškom; doslovno su nam rekli - kad prvi pogine, drugi uzima pušku.
Tad je počela ona prva gadna tarapana u Petrinji. Brzo su nam podijelili po, ako se dobro sjećam, 15 metaka i poslali nas prema Kupi (iz Sela, gdje smo se u domu tada nalazili). Tamo smo bili u jarku iza nekog kukuruzišta, rekoše nam "ako naiđu tenkovi, zaustavite ih". Pitali smo se, čime? Da im ubacujemo kukuruze u cijevi?
Te večeri je tamo bio pakao. Kakofonija pucnjeva i eksplozija je tako zvučala da smo mislili da će u Petrinji biti stotine mrtvih. Nismo još imali stvarnog vatrenog iskustva pa nismo znali koliko metaka prozuji dok jedan pogodi.

Par tih rujanskih noći smo, onako tanko obučeni, spavali u tom jarku pored kukuruzišta i pošteno se smrzli. Jedva smo čekali da se ujutro pojavi sunce i progrije nam kosti. Iako je neizvjesnost visila u zraku jer smo, znajući što se sve uokolo događa, slutili da će biti svačega, bili smo optimistično raspoloženi i imali smo dojam će se sve to brzo privesti kraju, samo kad se dovoljno ljudi uključi. Znali smo da smo na ispravnoj strani (jer mi smo ti koji su napadnuti pa se brane) i da takav motiv nikakva sila ne može nadmašiti. Valjda su takav entuzijazam (i, usudit ću se reći, naivnost) imali i oni 1941.
Uskoro nas je stvarnost opalila mokrom krpom po glavi.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2021., 19:31   #3
Bitka u Slabinji 2

Nakon dan-dva dobili smo tandžara koliko je trebalo da svatko ima svoju. 8.9. popodne se išlo na neko polje nedaleko Sela da se puške isprobaju. Pokazalo se da mnoge ne pucaju, da su im udarne igle skraćene ili ih čak ni nemaju. Ne znam kako je to riješeno, nekakvim brzim popravkom ili nekakvom zamjenom neispravnih pušaka. Ja nisam ni znao je li moja ispravna jer sam u to vrijeme držao stražu ispred kuće lokalnog puškara koji je prije toga dobivao telefonske prijetnje zato što radi za našu stranu.
Navečer istog dana skupljaju nas ispred doma (taman se počeo spuštati mrak), dolazi Tamić s protuavioncem i autobusi. Trpaju nas u autobuse, nitko ništa ne govori, ne znamo kamo idemo. Prolazimo kroz Sisak i shvaćamo da idemo prema istoku.
Dolazimo u dom u Hrastelnici gdje nas obilno hrane i poje. Pomalo smo pili ali jelo nam nije išlo, svima nam je od nervoze nekako bilo stegnuto grlo. Nakon toga ponovo u autobuse.
Kako koje skretanje prođemo, eliminiramo moguća odredišta. Već eliminiramo južnu banijsku crtu i slutimo zapadnu ili čak istočnu Slavoniju. Vozač šuti i vozi. Vidimo da ima pancirku na sebi i po tome slutimo da idemo negdje gdje je "ljuto".
Već je debela noć a autobusi još uvijek voze, na nekim dionicama vrlo polako i s ugašenim svjetlima a mi smo već davno izgubili svaku slutnju gdje se uopće nalazimo. U jednom trenutku jedan vojnik reće "gle" i pokazuje nekud u polumrak. Tamo se nazire obris jasenovačkog spomenika. Još uvijek nam nije bilo jasno kamo idemo i s kojim ciljem.
Još za mraka dolazimo na odredište - Dubica. Izlazimo iz autobusa i ulazimo u školu. Na samom ulazu zaklon od vreća s pijeskom i općenito vrlo malo svjetla - tek ujutro nam je bilo jasno zašto: taj ulaz je bio udaljen svega 50-60 metara od vrha brda s kojeg su znali pucati na školu.
Vrlo skoro se razdanilo pa su nas postrojili pored policijske postaje u Dubici. Ako se dobro sjećam, bila je tu naša prva satnija (s tri voda iako se tog trećeg nekako maglovito sjećam), ukupno 70-ak ljudi i druga. Treća je ostala, ako se dobro sjećam, kao osiguranje Siska, čini mi se, u Mošćenici. Tu su nam donijeli streljivo i rekli da ponesemo koliko možemo. Natrpao sam 80-ak metaka u ranac i džepove. Još uvijek nam nitko nije govorio kamo ćemo niti što nam je zadatak iako smo slutili da ćemo iz te poluprazne i prilično ugrožene Dubice ići prema Kostajnici.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2021., 20:08   #4
Bitka u Slabinji 3

Prije no što smo krenuli, pored nas su prošla dva kamiona s nekim žešćim momcima (tamne naočale, zelene beretke i brzometno naoružanje). Za njima kreće Tamić i gusjeničar Ajkula, za kojeg su kao pucačku posadu uzeli jednu desetinu iz našeg voda.
Mi ostali (s nekim domaćim borcima ukupno 200-tinjak ljudi) krenuli smo iz Dubice nekakvim šumskim putem. Vrlo brzo počeli su nas pikati minobacači. To nam je bio prvi kontakt s bliskim eksplozijama i gelerima. Točno smo mogli čuti ispaljenja iz smjera Šaša i Živaje (desno od smjera našeg kretanja) i nakon 30-35 sekundi čuo bi se fijuk i eksplozija. Neke su eksplodirale u krošnjama stabala. Ne sjećam se tko nas je tog trenutka vodio ali taj je napravio pametnu stvar - rekao je da zabijemo glave u tlo i ne mičemo se. Iako je bilo vrlo neugodno iščekivati pad svake ispaljene mine (kroz glavu grozničavo prolazi: što ako padne baš tu, možda sam trebao u onu udubinu dva metra desno...), pokazalo se da je protivnik očekivao da ćemo se ponašati u skladu s "jaka artiljerijska vatra..." i pojuriti iz zone djelovanja pa je vatru pomicao u skladu s tom pretpostavkom - u smjeru Kostajnice. Uskoro su se eksplozije čule već par stotina metara ispred nas i mi smo poustajali i krenuli dalje. Doušnici su očito protivniku javili kad smo i gdje ušli u šumu ali dalje nas nisu imali na oku.
Posljedica nije bilo, jedino je jednog dečka, koji nije zabio glavu u tlo nego je poluležao na leđima nalaktivši se, jedan sitni geler okrznuo posred čela. Imao je sreće, to je moglo ići u oko. Samo je razmazao krv po čelu i smijući se išao dalje.
Iz šume smo izašli u selo Baćin i to pored crkve na čijem pročelju je bila velika rupa od granate. Čim su nas spazili s bosanske strane Une, očito su odmah dojavili jer su nas odmah i to vrlo precizno počeli tući minobacači.
Cestom je išla naša satnija a druga je išla prema Kostajnici šumom, paralelno s nama.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2021., 20:53   #5
Bitka u Slabinji 4

Kolona se kretala kanalom s desne strane ceste. Tad je na livadu s lijeve strane ceste, nekih 30 metara lijevo-ispred pala mina. Vrlo čudno iskustvo. Vidiš eksploziju i u tom djeliču sekunde tišine, dok je još ne čuješ, čuješ samo siktanje gelera oko i iznad glave, tek nakon toga i eksploziju. Cijela kolona je, nakon zvuka eksplozije, zalegla u jarak ali, zanimljivo, kao da smo svi izvukli pouku iz doživljenog, nakon sljedećih eksplozija više nismo zalijegali - izgleda da smo svi istovremeno shvatili da nema smisla zalijegati nakon što geleri prođu. Zvuk kasni za slikom (i gelerima koji su brži od zvuka). Nevjerojatno je koliko ta jedna desetinka sekunde može izgledati dugačka.
Tad su već fijukali meci oko nas ali nismo ih baš registrirali uz eksplozije mina. Kad smo ušli u Slabinju, prestala je minobacačka vatra a pješačka s bosanske strane Une nas je dalje pratila cijelim putem. Čini mi se da je bila to jača što smo bili bliže Kostajnici.
Još uvijek nismo znali ni što je cilj ni kakvo je zapravo stanje u Kostajnici i na putu do nje. U jednom trenutku, dok je kolona još bila koliko toliko na okupu (iako već prilično rasjeckana intenzivnom vatrom) netko od zapovjednika je viknuo da se trebamo rasporediti po selu, dva-tri po kući. To je zvučalo vrlo nelogično jer bi to značilo da bismo mogli zaposjesti nekoliko desetaka kuća a selo je bilo dugačko više kilometara. Kako bilo, s još dvojicom najbližih u koloni stao sam pored jedne kuće i hvatao zrak (već smo nekoliko kilometara hodali i trčali pod stalnom vatrom). Oni ispred nas nestadoše, iza nas nikoga. Pošto nas iz Bosne nisu vidjeli - zaklanjala nas je kuća - čak je i paljba na tom dijelu utihnula. Nismo stigli ni postati svjesni jezivosti situacije kad nakon par minuta nailazi cestom nekakav oklopnjak i staje pored nas. Iz njega izviruje glava nekog lokalnog vuka koji viče: "Šta čekate vi ovdje? Trčite naprijed, poklat će vas četnici kad padne mrak!".
Shvatili smo da koordinacija baš i nije najbolja i da nam zapravo uloga nije osigurati komunikaciju Dubica-Kostajnica (što bi s tim brojem ljudi bilo i nemoguće) već se nekako probiti do Kostajnice. Pošto smo ostali potpuno odsječeni od ostalih, nas trojica smo potrčali iz petnih žila da sustignemo glavninu ili ono što je od nje ostalo. To je značilo daljnje pretrčavanje čistina između kuća i nešto hvatanja zraka u trenucima dok su nas kuće zaklanjale. Na otvorenom su cijelo vrijeme zujali meci oko nas, oni s bosanske strane su nas gađali kao pokretne glinene golubove. Kasnije sam se znao zapitati - pa koliko je njih to bilo s druge strane kad su mogli pokriti bliskom paljbom (po slobodnoj procjeni 70 do 150 metara zračne linije, kako na kojem mjestu) tolike kilometre? Zar ih je bilo preko tisuću?
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2021., 23:23   #6
Bitka u Slabinji 5

Već smo ispuštali dušu od trčanja kad smo konačno pristigli dio naše već potpuno razbijene kolone pa smo nastavili glumiti glinene golubove u većoj grupi. Naravno, što je grupa veća, po njoj se intenzivnije i puca. Sad smo uglavnom trčali iza desnog reda kuća iako se teren desno od njih dosta strmo dizao a nismo mogli znati tko se tamo prema šumi nalazi.
Jedan dio je bio prilično nezgodan - par stotina metara čistine bez kuća. Jedino je na polovici tog prostora bilo uz cestu složeno nekih dvadesetak metara drva što je predstavljalo jedini zaklon na toj čistini. Oni ispred nas, koji su već došli iza tih drva, pucali su prema drugoj strani pokušavajući nas zaštititi dok smo trčali prema njima. Tad smo mi štitili one sljedeće a naši prethodnici su trčali dalje, prema prvim kućama.
Kad sad malo razmislim, moguće je da je to bio prostor između Slabinje i Rosulja iako sam godinama mislio da smo se zaustavili potkraj sela Slabinja. Morat ću pogledati na karti i pokušati prepoznati taj teren.

Pri pretrčavanju prostora od onih drva do prvih kuća, dogodilo mi se nešto što bi se moglo objasniti s "više sreće nego pameti". Budući da sam trčao koliko su me noge nosile da bi bio što pokretnija meta, težište tijela s puškom u rukama mi je bilo znatno ispred mene. U jednom trenutku noga mi je zapela za vriježe kupina pa sam uslijed velike brzine praktički nekoliko metara letio zrakom kao Superman. Srećom, par godina ranije, u JNA su nas drilali koječime pa tako i pravilnim padanjem (kolut naprijed preko ramena) tako da sam refleksno "pao" na taj način, međutim, budući da se radilo o velikoj brzini, samo sam se leđima odbio od tla, doskočio na noge i nastavio trčati. Štoviše, nekako refleksno sam odmah nakon doskoka ispalio metak prema bosanskoj strani.
Da sam "sirovo" pao, osim što bih se razbio, postao bih nepokretna meta i vjerojatno bio pogođen a možda i ugrozio onog koji je trčao par metara iza mene. Ovako, uz puno sreće je to suprotnoj strani vjerojatno izgledalo kao da sam to namjerno napravio i ostavilo kod njih opak dojam. Kakvi su to specijalci koji trče pod vatrom, naprave salto, nastave trčati i pucaju? Dojam je vjerojatno bio još veći ako je taj metak nekom od njih prozujao blizu glave.

Zanimljivo, nekoliko tjedana kasnije sam na TV-u suprotne strane vidio reportažu o njihovim specijalcima koji su snimljeni kako trče, izvode kolut naprijed, pošpricaju rafalom nekakve kukuruze sa svoje lijeve strane, nastave trčati pa ponovo... možda sam ih ja inspirirao dok sam se borio za goli život.

Kad smo se dokopali kuća, pokušavali smo doći do zraka. Tad je već prigrijalo a ono malo vode što smo nosili sa sobom u čuturici, brzo je potrošeno. Išli smo dalje dok nismo zapeli na jednoj povećoj čistini između kuća. S obje strane te čistine je bio jarak i tri reda bodljikave žice. Naši prethodnici, vjerojatno oni specijalci, su presjekli onaj najviši red, međutim, ona preostala dva se nisu mogla preskočiti jer je ispred njih bio jarak. Nije bio problem početak čistine već njen završetak - dok pretrčavate, uočavaju vas a onda se morate zaustaviti i oprezno preći preko žice. Na tom mjestu je, izgleda, tukao snajper (ili je netko s druge strane imao tandžaru ali je bio odličan strijelac) - meci su zujali i zabijali se u tlo izuzetno blizu. Sama čistina se strmo dizala udesno, suprotna strana ju je imala kao na dlanu. Tu se trojica uspjela pretrčati i prijeći žicu, četvrti je zapeo, izgledalo je da je pogođen no nije bio, metak mu je prozviždao vrlo blizu pa je zalegao. Dopuzao je do jedinog stabalca na toj čistini i tamo ostao blokiran. Ostali nisu ni pokušavali pretrčati. Ona trojica su na slični način zapeli negdje ispred pa se vratili, jedan od njih je pomogao onom kod stabla da se izvuče s čistine pa smo se, nas 15-ak, skupili iza jedne kuće.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2021., 00:30   #7
Bitka u Slabinji 6

Bili su to već popodnevni sati, nakon tih 15-ak km trčanja pod vatrom, bili smo prilično iscrpljeni; kako su se mišići hladili, to smo sve bolje uviđali. Potpuno smo dehidrirali i očajnički tražili vodu ali je nigdje nije bilo. Kuće su imale vodovod ali je voda bila zatvorena. Nismo se usudili piti vodu iz bunara zbog mogućnosti da je zatrovana no, izgleda da nije bila. Jedan momak ju je ipak pio i sljedećeg dana dobio samo gadnu dizenteriju.
Nije bilo druge nego trpjeti. U jednoj od obližnjih kuća je bila trgovina no nismo joj mogli prići s prednje strane zbog izloženosti vatri a rešetku na prozoru sa stražnje strane nismo uspjeli razbiti kundacima. Kroz taj prozor su se vidjeli sanduci sa sokovima ali nismo mogli do njih.
Našoj grupi se priključilo još par vojnika, sad nas je bilo 20-25. Među nama je bio i jedan visoki brko, više mu se ne sjećam imena. Imao je neki čin i očito je shvatio da mora koordinirati tu zbrda-zdola oblikovanu grupu.
Povukli smo se nekoliko kuća unazad i izabrali jednu za koju je on očito procijenio da je najpogodnija za eventualnu kružnu obranu. Napominjem da cijelo vrijeme nismo imali nikakvu vezu ni s Dubicom, ni s Kostajnicom, niti smo znali što je s ostalima i gdje se nalaze.
U jednom trenutku je iza okuke, nekih par stotina metara ispred nas odjeknula jaka eksplozije i digao se veliki stup dima. Kasnije smo saznali da su to naši uništili kamion sa streljivom da ne padne neprijatelju u ruke.
Situacija je bila gadna. Bilo je očito da ne možemo ni naprijed ni nazad, nismo znali što se gdje zbiva i jedino je bilo jasno da ćemo morati prenoćiti tu gdje jesmo. Prije mraka, kad je pucnjava počela jenjavati, naša grupa se rasporedila u tri dijela oko one kuće. Dvije manje grupe s njene lijeve i desne strane, par metara od ceste te jedna veća, koja je morala iz nekakve štale iza kuće čuvati i leđa (uzvisina prema šumi). Kad je pala noć, spustila se i gusta magla u dolini Une, nije se vidjelo dalje od 2-3 metra. Umor je tražio san, strah ga nije dopuštao, spavali smo otvorenih očiju.
Po cesti su se tijekom noći čuli koraci i razgovor a mi nismo pojma imali o kome se radi, niti su oni znali da prolaze nekoliko metara od nas. Iako smo u tom trenutku mogli pretpostavljati da su oni ispred nas stradali ili se dokopali Kostajnice pa se obruč opet zatvorio, da su se oni iza nas povukli prema Dubici pa se sad znatno brojniji protivnik krenuo rješavati naših zaostalih grupica po selu, izgleda da su ti glasovi u magli i mraku bili pripadnici tih ostalih grupica.
Da ne zaboravim, još prije same akcije u vodu smo se dogovorili da nikoga ne ostavljamo pa makar svi izginuli. Znali smo kako su dotad većinom prolazili zarobljeni i ranjeni.

Prošla je nekako ta noć, razdanilo se ali je magla ostala. Spasonosna magla preko Une. Neprijatelj nas nije mogao vidjeti pa nije bilo ni pucnjave. Da nije bilo te magle, pitanje je tko bi se izvukao i kako. Malo tko je bio u stanju potrčati, teško smo i hodali.
Predvođeni onim brkom, krenuli smo prema Dubici, uglavnom iza desnog reda kuća, kroz vrtove i kukuruze. Kad smo sišli na cestu, na jednom mjestu smo vidjeli izrešetano vozilo hitne pomoći i još jedan auto.
Negdje par kilometara prije Dubice ide prema nama vojno vozilo (ne sjećam se kako se zove, izgleda kao Pinc ali veće). Unutra dva tri naša i brdo hrane i pića. Uzeo sam nekakvu salamu i dvolitrenu plastičnu bocu soka. Naravno, u jednom potezu sam popio oko litru i pol a apetit mi se vratio tek nakon više sati, kad smo već bili u Dubici.
Kad smo došli u Dubicu, tamo su već bili dijelovi naše rasute postrojbe. Za neke se još uvijek nije znalo gdje su i jesu li uopće živi. Posljednji su se izvukli predvečer toga dana, nakon čega smo se potrpali u autobuse i krenuli prema Sisku. U dom u Selima smo stigli kasno noću. Sjećam se da je onaj lokal pored doma već bio zatvoren no vlasnik je, kad je vidio da smo došli i kako izgledamo, odmah došao do nas i opskrbio nas pivama.
Tek nakon povratka u Dubicu počeo se slagati mozaik o onome što se tijekom akcije događalo na ostalim dijelovima tog razvučenog bojišta (bolje rečeno, klina).
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2021., 01:22   #8
Bitka u Slabinji 7

Što se drugdje događalo? To mogu samo prepričati pošto nisam osobno vidio.
Udarna grupa s Tamićem, Ajkulom i kamionom sa streljivom došla je do mjesta zvanog Šuplji kamen. To je valjda najosjetljivija točka cijelog puta - neprijatelj je na njoj maksimalno skoncentrirao otpor. Osim što su tamo tukli čime god su mogli, cesta je bila minirana - izrezali su kvadrate asfalta i pod njih postavili protutenkovske mine, navodno su čak rezove zalili bitumenom da ih je teže uočiti. Tamić je naletio na minu i prevrtao se po zraku. Poginuli su vozač i vojnik na protuavioncu. Ajkula je dobila bočni pogodak (pretpostavlja se bestrzajcem), unutra se zadimilo, dečki su istrčali van i pokušali pronaći zaklon u jarcima uz cestu - u njima su bile "paštete".
Naši su tek trećom zoljom uspjeli pogoditi kamion sa streljivom, dvije nisu radile.
Druga satnija je navodno na tom mjestu izašla iz šume i priključila se ali ništa se nije moglo. Pod vatrom su se izvlačili mrtvi i ranjeni i povlačio se kako je tko mogao, onoliko organizirano koliko je to na kojem dijelu bilo moguće.

Dva poginula i dvadeset sedam ranjenih. Zapravo, navodno tri poginula; govorilo se da su u udarnoj grupi bila i tri stranca od koiih je jedan poginuo.
Vrlo veliki gubici za grupu od dvjestotinjak ljudi. No, moglo je biti i puno gore. Bili smo osjetno malobrojniji i slabije naoružani a krenuli smo u potpuno luđačku akciju. Da je protivnik bio odlučniji i organiziraniji, mogli smo svi zaglaviti. Međutim, oni su (što se često događalo tijekom rata) sami sebe isprepadali. Jedan momak je imao tranzistor pa je tijekom prvog dana akcije čuo na njihovom radiju kako "prema Kostajnici kreće šest stotina do zuba naoružanih ustaških plaćenika".

Neću ulaziti u to koliko je ta akcija uopće imala smisla i je li propala zahvaljujući tadašnjoj neorganiziranosti i neopremljenosti naše strane, uspješnom djelovanju KOS-a ili o nekompetentnosti ljudi koji su donosili odluke. Na mnoga pitanja nikad neće biti odgovora. Nekoliko mjeseci kasnije sreo sam momka negdje od Kostajnice, koji je cijelo vrijeme bio tamo i zaglavio na Manjači. Između ostalog, ispričao mi je da su oni imali informaciju da mi krećemo dan ranije, osmoga, i njihova grupa je tad krenula nama ususret a nas nije bilo. Imali su dosta problema s vraćanjem u Kostajnicu.

Iako je sama akcija, naravno, u sjeni svega onoga što se zbivalo oko Kostajnice, bila je to gadna bitka s kojom se po dubini uklinjavanja malo koja može usporediti. Mislim da je većini sudionika tog prvog dana prozujalo više metaka oko glave nego u svim kasnijim borbama.

Eto, to je viđenje tog događaja jednog sudionika. Bilo bi mi drago da se priključi još poneki.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2021., 01:41   #9
Bitka u Slabinji - dodatak

Eh, da. Primijetio sam naknadno da sam na više mjesta zamijenio č i ć. NIsam nepismen već mi se vid zamutio od dugotrajnog gledanja u prilično mali monitor. Isprika.
Godine čine svoje, sigurno više ni ne gađam onako precizno kao prije 30 godina. Daj, Bože, da nikad više ni ne moram. I da nitko više nikad ne mora.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2021., 13:49   #10
Hvala na opisu. Iz opisa se vidi najveca greska. Poslati vojnike na teren, a oni ne znaju ni gdje idu ni sto im je cilj. To je taktika iz 1. svjetskog rata.
zulualpha is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2021., 18:53   #11
Baš i nije. To je jedna od spoznaja o WW1 preuzetih iz filmova.
Schlange86 is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.08.2021., 18:59   #12
Quote:
Schlange86 kaže: Pogledaj post
Baš i nije. To je jedna od spoznaja o WW1 preuzetih iz filmova.
Hoces reci kako su vojnici dragovoljno isli u rat i unaprijed znali gdje idu i sto im je cilj?
zulualpha is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2021., 12:39   #13
Bitka u Slabinji - ima li koga?

Vidim da je to što sam napisao, pročitano dosta puta. No, ne vidim nikakve reakcije od strane ostalih sudionika. Bilo bi dobro kad bi se javio netko tko je tu akciju doživio iz neke druge perspektive, netko tko je bio u udarnoj grupi, netko tko je zaštekao odmah pri izlazu iz Dubice, netko iz druge satnije (imao sam priliku razgovarati samo s dvojicom i imam vrlo malo podataka o njihovom viđenju cijele akcije), netko tko je iz Kostajnice pratio događanje na terenu, netko tko je s bosanske obale Une pucao po nama.
Više viđenja i svjedočanstava - šira slika. Tek onaj tko pročita veći broj različitih svjedočanstava istog događaja, moći će steći koliko-toliko objektivnu sliku tog događaja.
Znam da nas je bilo relativno malo u tom užasu, znam da dio sudionika više nije među živima, znam da većina nije vična internetu, znam da su mnogi "pustili trbuhe" i ne žele se ni podsjećati na ta vremena (što je za njih zapravo i dobro) ali, ako postoji još netko tko ima neke veze s tom bitkom (ili barem njihova djeca, koja su čula i zapamtila ponešto), neka se javi.
Jedanobični is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2021., 13:04   #14
Quote:
Jedanobični kaže: Pogledaj post
Vidim da je to što sam napisao, pročitano dosta puta. No, ne vidim nikakve reakcije od strane ostalih sudionika. Bilo bi dobro kad bi se javio netko tko je tu akciju doživio iz neke druge perspektive, netko tko je bio u udarnoj grupi, netko tko je zaštekao odmah pri izlazu iz Dubice, netko iz druge satnije (imao sam priliku razgovarati samo s dvojicom i imam vrlo malo podataka o njihovom viđenju cijele akcije), netko tko je iz Kostajnice pratio događanje na terenu, netko tko je s bosanske obale Une pucao po nama.
Više viđenja i svjedočanstava - šira slika. Tek onaj tko pročita veći broj različitih svjedočanstava istog događaja, moći će steći koliko-toliko objektivnu sliku tog događaja.
Znam da nas je bilo relativno malo u tom užasu, znam da dio sudionika više nije među živima, znam da većina nije vična internetu, znam da su mnogi "pustili trbuhe" i ne žele se ni podsjećati na ta vremena (što je za njih zapravo i dobro) ali, ako postoji još netko tko ima neke veze s tom bitkom (ili barem njihova djeca, koja su čula i zapamtila ponešto), neka se javi.
Kao prvo, svaka čast na svjedočanstvu!

Što se tiče eventualne reakcije ostalih učesnika, za to treba biti strpljiv. Kao što si i sam rekao nije da svi čitaju ovaj forum ili su trenutno dostupni... Vrijeme je godišnjih odmora i brčkanja u moru...
Netko od sudionika se može javiti sutra, za mjesec dana, godinu dana ili nikad... Možda netko ne želi javno pisati pa ti se javi na privatnu poruku...

Uglavnom, strpljenja i lijepi pozdrav...
__________________
"Jedno je percepcija, drugo su činjenice." - AAP
žerac76 is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.08.2021., 11:46   #15
Nisam bio sudionik akcije pa ne mogu puno reci o tome osim sto sam nesto cuo od drugih ili procitao..da li je akcija propala zbog ovog ili onog ostaje otvoreno to pitanje...ali ako si smijem dozvoliti moje misljenje je da je tu odigralo prije svega neiskustvo sudionika,izostanak topnicke potpore koja se u ono vrijeme nije mogla ni ocekivati iz poznatih razloga,premalo vojno obucenih i skolovanih casnika..gospodin ili suborac je opisao na pocetku da je vecina pripadnika njegove postrojbe bila neiskusna tek su se tu suocili sa prvim borbenim iskustvom i sa eksplozijama,pucnjevima plus slabo naoruzani..i nekoordiniranost na terenu..jedno je volja a drugo okolnosti u kojima se nađes gdje ni najbolja volja ne znaci garanciju uspjeha..također mislim da se dosta zakasnilo sa probojem ili izvlacenjem iz kostajnice nasih snaga jer grad se vec nasao u vrlo teskoj poziciji krajem kolovoza 1991 i mislim da je to bio taj zadnji trenutak kad su se nase postrojbe u kostajnici mogle izvuci..jer realno potpunom blokadom grad je na neki nacin pao..ali mislim da je jos i taj trenutak ili postojala sansa da se nasi probiju ili izađu iz kostajnice..ni neprijatelju se nije sigurno ginulo uludo da pokusaju zauzeti grad ulazeci u borbu..također u to vrijeme opcenito banovina se nasla u vrlo teskom polozaju..na izravnom udaru su bili i sunja i topusko i petrinja i dubica i tako da je bilo zaista tesko odvojiti znatnije snage za deblokadu pogotovo iskusnije postrojbe koje su i same na drugim bojistima vodile tezak obrambeni rat..
svatoljub is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.08.2021., 11:56   #16
..i da je uspjela deblokada tesko bi se to podrucje zadrzalo radi velikog omjera u ljudstvu a pogotovo naoruzanju neprijatelja plus sto je na tom podrucju zivjelo vecinsko srpsko stanovnistvo..pretpostavljam da je ta deblokada jedino imala svrhu da se izvuku nase postrojbe iz kostajnice i nesto preostalih civila..jer svako ostajanje tada na tom podrucju dovelo bi nase postrojbe tamo u jos vecu neizvjesnost i pogibelj..jer jednostavno nije bilo potrebitih snaga ni oruzja da se to podrucje dobro i aktivno brani...jedan moj suborac i prijatelj je bio u kostajnici nakon pada grada zavrsio na manjaci...rekao mi je da su oni vec znali poslije 20.8.1991 da ce tesko zadrzati grad jer cetnici i jna su poslije velike gospe jako intenzivirali napade topnistvom(a dijelom i zrakoplovstvom) na sam grad i po polozajima branitelja narocito iz bosne gdje je glavnu rijec u napadu topnistvom vodila jna..te sa cukur brda..drugo kako mi veli taj prijatelj svakim padom hrvatskih mjesta i polozaja na banovini i u blizini kostajnice sto se u to vrijeme desavalo na banovini sve vise su se u nepovoljnom polozaju nalazili branitelji kostajnice jer je neprijatelj dovlacio sve vise snaga sa onih podrucja koje su zauzeli i koje nase snage tamo vise nisu vezivale u vecoj mjeri i te postrojbe su prebacivane prema kostajnici jer su srbi imali tada prvotni plan na banovini da zauzmu kostajnicu kako bi razbili nas klin koji im se uklinjavao prakticno iza leđa
svatoljub is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.08.2021., 17:57   #17
Quote:
svatoljub kaže: Pogledaj post
..i da je uspjela deblokada tesko bi se to podrucje zadrzalo radi velikog omjera u ljudstvu a pogotovo naoruzanju neprijatelja plus sto je na tom podrucju zivjelo vecinsko srpsko stanovnistvo..pretpostavljam da je ta deblokada jedino imala svrhu da se izvuku nase postrojbe iz kostajnice i nesto preostalih civila..jer svako ostajanje tada na tom podrucju dovelo bi nase postrojbe tamo u jos vecu neizvjesnost i pogibelj..jer jednostavno nije bilo potrebitih snaga ni oruzja da se to podrucje dobro i aktivno brani...jedan moj suborac i prijatelj je bio u kostajnici nakon pada grada zavrsio na manjaci...rekao mi je da su oni vec znali poslije 20.8.1991 da ce tesko zadrzati grad jer cetnici i jna su poslije velike gospe jako intenzivirali napade topnistvom(a dijelom i zrakoplovstvom) na sam grad i po polozajima branitelja narocito iz bosne gdje je glavnu rijec u napadu topnistvom vodila jna..te sa cukur brda..drugo kako mi veli taj prijatelj svakim padom hrvatskih mjesta i polozaja na banovini i u blizini kostajnice sto se u to vrijeme desavalo na banovini sve vise su se u nepovoljnom polozaju nalazili branitelji kostajnice jer je neprijatelj dovlacio sve vise snaga sa onih podrucja koje su zauzeli i koje nase snage tamo vise nisu vezivale u vecoj mjeri i te postrojbe su prebacivane prema kostajnici jer su srbi imali tada prvotni plan na banovini da zauzmu kostajnicu kako bi razbili nas klin koji im se uklinjavao prakticno iza leđa
Ja sam bio u Kostajnici u to vrijeme i zarobljen,snage iz grada su dan prije izvukle posadu koja je branila Šuplji kamene .Tijekom samoga izvlačenja je poginulo nekoliko branitelja a još uvijek se par njih vodi kao nestali.Braniti grad u okruženju i sa sve većim prilivom neprijatelja bila je besmislica pogotovo jer je bila zapovjed da se ne puca na Bosnu jer je to druga država.Kod restorana i li birtije Ranč nam je uništen oklopni kamion i tu smo imalo puno ranjenih .Bobetko je izjavio da smo se predali šali pobunjenika ako je bila šaka zašto si sina nije poslao u Kostajnici.
IVICA70 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.09.2021., 09:18   #18
Quote:
IVICA70 kaže: Pogledaj post
Ja sam bio u Kostajnici u to vrijeme i zarobljen,snage iz grada su dan prije izvukle posadu koja je branila Šuplji kamene .Tijekom samoga izvlačenja je poginulo nekoliko branitelja a još uvijek se par njih vodi kao nestali.Braniti grad u okruženju i sa sve većim prilivom neprijatelja bila je besmislica pogotovo jer je bila zapovjed da se ne puca na Bosnu jer je to druga država.Kod restorana i li birtije Ranč nam je uništen oklopni kamion i tu smo imalo puno ranjenih .Bobetko je izjavio da smo se predali šali pobunjenika ako je bila šaka zašto si sina nije poslao u Kostajnici.
8.9.1991 dakle cetri dana prije pada kostajnice srbi tj cetalji imali su na podrucju kostajnice,pounja i tog dijela zrinske gore prema uni..oko 2000 pripadnika tzv.teritorijalne obrana 'krajine' zatim niz raznih paravojnih postrojbi sa banovine,like ali i bosne..marticebci...plus sto je jedna oklopna postrojba jna bila stacionirana u okupiranom kozibrodu i jna snage preko une u bosni..odakle su tukli topnistvom i sa bihackog aerodroma dolijetali zrakoplovi..sa druge strane u kostajnici je bilo oko 350 pripadnika mup-a i zng-a zajedno sa ranjenicima..koji su bili premoreni,osjecao se nedostatak hrane pa i vode...a da ne govorimo o nedostatku prvenstveno municije,protuoklopnog naoruzanja i tezeg oruzja...bobetko je htio opravdati sina koji je vukao lose strateske poteze kroz citav kolovoz 1991 kod pitanja kostajnice ali i citave banovine sa iznimkom sunje cije zapovjednistvo je ignoriralo njegove poteze pa im se isplatilo...dijelom padu kostajnice kumovala je na zalost i zarobljavanje kikasa i zrakoplova punog oruzja narocito rucnih bacaca i minobacaca u najnezgodnijem trenutku 31.8.1991..jer vjerujem da bi tim oruzjem dobrano bila naoruzana zadnja smjena branitelja koja je dosla 3.9..u kostajnicu..te bi naoruzane bile postrojbe koje su sudjelovale u pokusaju deblokade kostajnice narocito bi im bili dobrodosli minobacaci i rucni bacaci da se uspjesno razbiju utvrdjeni neprijateljski polozaji bas kod slabinje i tog dijela
svatoljub is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 00:49.