Percepcija; kako biti sretan;

[tabanšaban]

ako si svjestan da je premisa sreće bazirana na nesreći?

Imam osjećaj da sam ostario. Da sam prošao previše. Ne vidim se u budućnosti. Imam neki loš osjećaj da ću uskoro umrijeti.

Volio bi biti sretan, ali svijet kakvog sam upoznao nimalo mi se ne sviđa. Toliko bi ga volio gledati malo drukčije, tek toliko da vidim njegovu ljepotu, ali ne mogu. Percepcija, taložena godinama, formirana je prema osobnim iskustvima koja su bila neizbježna.

Jednostavno nisam sretan, volio bi znati da je nekome do mene ipak stalo, a da to nisu moji roditelji.

Ne, nije ovo tema o suicidu, ali, jednostavno ne vidim izlaz. Zidovi su previsoki, a ja se osjećam izolirano.

Izoliralo me društvo, izolirao sam se radi društva. Riječ je o dvostrukoj izolaciji.

[Daphne Doo]

Sranje je to, znam iz prve ruke. Ali s vremenom dodu novi ljudi u zivot. Koliko god usrano zvucalo i uvijek sam kolutala ocima na to, dok se sami ne pomaknemo i promijenimo nesto, ne mozemo niti ocekivati pomak.

A da ima ok ljudi, ima jebemu, samo je doslo takvo vrijeme da su svi zatvoreni po kucama ili u nekim svojim uskim krugovima ljudi i tesko se sada samo tako skompati s nekim kao u srednjoj ili na faxu. A i opcenito su neka cudna vremena dosla tako da je to jos izazovnije nego prije.

Dakle prvo pomaknuti dupe da bi ga netko uopce mogao primjetiti, a i zavoljeti

[ladybug24]

problem je što i kad se nađe takva osoba, najvjerojatnije je i to kratkog vijeka.

[Daphne Doo]

^ne mora znaciti. Ali da i je-a jebiga, sto sad? Doci ce netko novi.

[tabanšaban]

Jednostavno imam osjećaj da je to - to. Da je kraj. Percepcija svijeta u kojem se nalazim, bojim se, definirana je zauvijek. Bojim se, da jedino što mogu učiniti za sebe, jest upravo egzistirati u toj stvorenoj percepciji, koja se, na žalost, ne može riješiti razgovorima, tabletama, ljubavlju, srećom.. bojim se uopće probuditi se ujutro, a kroz dan samo razmišljam o spavanju i snovima, koji su također rijetko sretni, ali, opet, u tim snovima, nekako se osjećam drukčije, kao da mi je mjesto negdje drugdje, a ne tu. Volio bi biti sretan, ali bojim se da ne mogu i da neću više nikad biti. Pitanje je jesam li uopće ikada bio sretan, ili je sreća obična fikcija koja me dobro zavarala. Ne znam. Svijet je tako lijepo mjesto, postoje dobri ljudi, izuzetni, ali, kada bi se odstranili ljudi s ovog svijeta - bio bi to raj u punom smislu riječi. Samo mora i rijeke, drveće i cvijeće, vjetar i kiša, sunce i snijeg, životinje i kukci. Imao sam težak dan danas, ali nekako, jednostavno, nešto ne štima u ovom sistemu.

Bio sam na trenutke sretan, jesam, ali samo na trenutke. Sreća je prekrasna, ali jebeno uvijek joj dođe kraj. Volio bi živjeti sreću, ali bojim se da to nije moguće.

[Daphne Doo]

Da nema usranih dana, ne bi znao cijeniti one lijepe i iskreno uzivati u njima. I u potpunosti te razumijem kako se osjecas, ali imaj na umu da si ti u kratko vrijeme dozivio 2 velike traume (posao i cura-jebiga, citam forum, nistam stalker) i sasvim je normalno da se osjecas tako kako se osjecas. No, gledajuci sa strane, vidi se neki pomak na bolje. Ti ga mozda ne osjecas, ali ja osobno primjecujem kao usputni citatelj. Krenuo si pomalo situaciju okretati na zajebanciju, naravno da bude i biti ce ovakvih dana kada potones, ali opet ces izroniti sutra, preksutra.

Zapravo, uzivaj u ovom stanju sada. Ovo ti je izvrsna prilika da preispitas sebe; tko si, sto si i sto zelis. Isplaci se, kukaj, sprdaj se, izbaci to sve van. I onda kada se ocistis od svih tih sranja (a i ljudi) itekako ces privuci nesto novo i dobro. Nema druge nego ovo prezivjeti, ali makar imas gdje i kome se ispucati

[SergejKirijales]

Istresi se negdje, u nekoj, nekoj rupi, biće ti lakše. Sve je lakše kad ga/se istreseš.
Ili pokušaš drugu soluciju, bez rupe, sa omčom, ili alkoholom, ili ugljenmonoksidom, skakanjem u jezero sa par kila kamena zavezanog za nogu, pribjegni hladnom oruzju, mozeš i kreativan biti, kao na forumu, neku novu foru izmisli.
Šabane dragi, toliko opcija a ti sjediš neaktivan i kukaš nad sudbinom.

[tabanšaban]

Je li u redu nekome, tko vam je nanio zlo - sve prosuti u facu? Jednostavno reći što misliš? Bez ikakvog uljepšavanja, jednostavno reći toj osobi, objasniti joj jednostavno da je vidiš kao ZLO.

Ako to učinim, hoću li ja ispasti frustriran?

Ili, jednostavno prešutit?

[Daphne Doo]

Mozda je zdravije, ali meni jednostavno netko tko me toliko povrijedi ne zasluzuje ni da ga steram u kurac

[ladybug24]

ja jesam, ali nakon što je ta osoba mene tražila.

e onda je to bio pravi odjeb, i još preko maila, tako da sam imala vremena formulirati sve kako sam htjela.

drago mi je zbog toga.

[Azz]

tabanšaban kaže:

Bio sam na trenutke sretan, jesam, ali samo na trenutke. Sreća je prekrasna, ali jebeno uvijek joj dođe kraj.

nema toga na ovom svijetu čemu ne dođe kraj.

Je li u redu nekome, tko vam je nanio zlo - sve prosuti u facu? Jednostavno reći što misliš? Bez ikakvog uljepšavanja, jednostavno reći toj osobi, objasniti joj jednostavno da je vidiš kao ZLO.

Ako to učinim, hoću li ja ispasti frustriran?

Ili, jednostavno prešutit?

zar bi te trebalo biti briga što će misliti osoba koju nazivaš zlom?
prešutjeti ili reći? ovisi. ako ćeš se sipanje u facu osloboditi negativnosti i krenuti dalje, onda to učini. no ako će ti to pojesti još energije, uplesti te u nove priče koje te muče - onda se ne isplati.

[Kymatica]

ladybug24 kaže:

ja jesam, ali nakon što je ta osoba mene tražila.





e onda je to bio pravi odjeb, i još preko maila, tako da sam imala vremena formulirati sve kako sam htjela.





drago mi je zbog toga.

I ja! Ali kod te osobe je sve ostalo isto. Al meni je nekako bilo i stresno i dobro. Nekako zavrsetak dobijes.

[tabanšaban]

Ne radi se o mojoj bivšoj, radi se o jednoj drugoj osobi koja mi je svjesno nanijela zlo.

Prebacujem se na transcendentalno; jeste li ikada osjetili nešto u sebi, kako da to objasnim, nešto..neki osjećaj, ali nije osjećaj već, ma kako da to kažem - jednostavno - svijest - da ovo nije mjesto za vas? Od malih nogu se osjećam tako.

Smijete mislit da sam lud.

Sjećam se tog, jednog, specifičnog dana u drugom razredu osnovne, svaki put kad ga se sjetim, obuzme me isti osjećaj; taj neki osjećaj nepripadnosti. Bio je sunčan, proljetni dan i dok su se prijatelji igrali iza mene, pod odmorom, ja sam stajao i šutke gledao kroz prozor u drveće i zrake sunca kako se probijaju kroz granje i čine travu drukčije zelenom. Meni su iz nekog razloga potekle suze, samo su potekle i nisam tada znao zašto, niti danas znam zašto.

Eto, rekao sam vam nešto šta nikome dosad nisam.

[Azz]

tabanšaban kaže:

jeste li ikada osjetili nešto u sebi, kako da to objasnim, nešto..neki osjećaj, ali nije osjećaj već, ma kako da to kažem - jednostavno - svijest - da ovo nije mjesto za vas?

da, oduvijek. osjećam se k'o vanzemaljac.
s vremenom sam shvatila da nisam jedina, niti jedinstvena po tome. ima još mnogo ljudi koji se tako osjećaju.

[F.A.Q]

Azzura kaže:

da, oduvijek. osjećam se k'o vanzemaljac.
s vremenom sam shvatila da nisam jedina, niti jedinstvena po tome. ima još mnogo ljudi koji se tako osjećaju.

a opet je svatko jedinstven .. nebi covjek vjerovo koliko je samoca prisutna u orginalnosti

aaaaaaaaaaaaaaa opet potreba za prihvacanjem i pripadnosti nasuprost ega i jedinstvenosti .. kako jednostavno .. nebi covjek vjerovo

[descender]

Mjesto je super.. uvjeti su za ku..ac (pardon maj frenč).
A onda opet.. da uvjeti nisu takvi.. pojedinac nikada ne bi spoznao "nepripadnost, unutar prisile postojanja unutar tu/sad.."..
Ili možda bitnije (spoznaje "nepripadnosti", kao temelj); ono što možda uslijedi nakon ponešto kontemplacije (što/tko/kako/zašto.. uvjetuje uvjete..) "o nepripadnosti"..
Ili možda najbitnije.. "završnu", maštalačku nadrealnost, unutar koje isti, ima sebi-za-sebe, pravo; ne/pripadnost poništiti na svim mogućim i nemogućim ("ludim") razinama.
Esencija osobne životnosti izvan konstruktivne (sistematske pripadajuće pripadnosti) učmalosti.. Ne toliko umjetna ili generalizirana, trivijalna.. umjetnost.

[Kymatica]

Azzura kaže:

da, oduvijek. osjećam se k'o vanzemaljac.
s vremenom sam shvatila da nisam jedina, niti jedinstvena po tome. ima još mnogo ljudi koji se tako osjećaju.

i ja, oduvjek odvojena od drugih, i oduvjek se trudila biti ko ostali, dobiti tu pripadnost, bezbrižnost..pokušavam to shvatiti, zašto ja?
Sa 3 godine već imam te slike odvojenosti, možda jer je majka bila hladnija, nije nikada se povezala sa djecom, samo odrađivala, ono moram biti počešljanja, čista, najedena, kuća spremljena, ona na posao, nije osječala ljubav prema meni, mislim da zato se teško povezujem sa svojim emocijama. jako teško. gotovo nikako. (a opet eto neki dan vidim djevojčicu kako prelazi veliko raskšće, zbunila se, i neka žena joj je toliko luđački zatrubila, psovala da je dijete ostalo u totalnom šoku, nije znala više gdje je, kuda, kamo poći, stala je izgubljena na pola raskšća, onako sitna, mršava a visoka, u rozom kompletiću, taj njen pogled izgubljen, uplašen me prati danima, samo su mi počele suze na oči od toga, ne mogu zamisliti da moje kolege, poznanici od 40 god, dok se vraćaju sa posla, i primjete tako nešto,a kamoli plaču, danima da ih progoni..nešto sa mnom ne štima, znam to..znam da očito vidim u toj djevojčici sebe, da je to ono dijete u meni, napušteno, samo, koje moram konačno upoznati, utješiti, zavoljeti..a opet zašto drugi oko mene to ne moraju? odmah čujem glas majke koja mi govori da sam razmažena, da se primim posla, očvrsnem, bla..i vidim da ljudi oko mene nemaju takve potrebe, što je sa to mnom? zašto večina oko mene nema takvih problema? )

Možda od tuda taj prejaki razum, odvojenost razuma i emocija od malena, od uvjek promišljam, promatram sebe, analiziram, jaka kontrola sebe, emocije su mi jako pod kontrolom, ne mogu se opustiti..a stari moj je, sada to vidim, upravo takav bio. Zagledan u jednu točku, puno čitao, živio sada pretpostavljam, neki svoj unutarnji život a prema van samo ispunjavao ono što se od njega tražilo..lagano depresivan..

[Dominion88]

Shvaćam kako si se osjećala u tim situacijama.
Kod mene je isto bio prisutan osjećaj odvojenosti,bila sama ili u društvu,to nije mijenjalo stvari.
Moju majku vidim kao krivca,davala je sve što je mogla dati (materijalno i fizičko) ali ja sam i dalje bila neispunjena i sama za sebe.
Osjećaja nije bilo ni s jedne strane.
Nikad nismo pričale kao majka i kći,uvijek je bio zid između nas.
Jeli to meni došlo uzročno ili sam sama takva nikad saznat neću.

Teško se i ja povezujem s svojim emocijama,znam kako bi se trebala osjećati u određenoj situaciji i što reći ali iznutra je drugačije,nestvarno.
Uvijek sam bila vrlo racionalna i razumna,analiziranje,potreba za kontrolom,biti korak unaprijed,ni ja se nemogu opustiti lako.
Kad sam sama to mi je najprirodnije stanje i tada sam 100% svoja....
Zato sam sklona preispitivati sve i razmišljati,previše toga me i dovodi do misli kako je zapravo mnogo toga loše,život nepravedan,ljudi umjetni i lažni a svijet jedna velika predstava.
Da mene takav pogled na stvari remeti nebi baš rekla,može stvarnot biti daleko gora od ovog a dok ja imam svoj osobni prostor i mogućnost da se maknem od vanjskog svijeta,ja tu nalazim svoj mir i netreba mi više.

[Kymatica]

Dominion88 kaže:

Shvaćam kako si se osjećala u tim situacijama.
Kod mene je isto bio prisutan osjećaj odvojenosti,bila sama ili u društvu,to nije mijenjalo stvari.
Moju majku vidim kao krivca,davala je sve što je mogla dati (materijalno i fizičko) ali ja sam i dalje bila neispunjena i sama za sebe.
Osjećaja nije bilo ni s jedne strane.
Nikad nismo pričale kao majka i kći,uvijek je bio zid između nas.
Jeli to meni došlo uzročno ili sam sama takva nikad saznat neću.

Teško se i ja povezujem s svojim emocijama,znam kako bi se trebala osjećati u određenoj situaciji i što reći ali iznutra je drugačije,nestvarno.
Uvijek sam bila vrlo racionalna i razumna,analiziranje,potreba za kontrolom,biti korak unaprijed,ni ja se nemogu opustiti lako.
Kad sam sama to mi je najprirodnije stanje i tada sam 100% svoja....
Zato sam sklona preispitivati sve i razmišljati,previše toga me i dovodi do misli kako je zapravo mnogo toga loše,život nepravedan,ljudi umjetni i lažni a svijet jedna velika predstava.
Da mene takav pogled na stvari remeti nebi baš rekla,može stvarnot biti daleko gora od ovog a dok ja imam svoj osobni prostor i mogućnost da se maknem od vanjskog svijeta,ja tu nalazim svoj mir i netreba mi više.

da, nadodala bi visoka inteligencija, jak razum ali emotivno na razini djeteta. mislim da tu leži problem. u tome što neznamo osječati, pokazivati osječaje, jer se nismo osječale sigurno, ili možda ima veze sa majkom, koja je emotivno bila hladna, nije imala one topline, sve dobiješ, čak i zagrljaj nekako nespretno, bez "pravih "emocija", jbg, od toga se uče o emocijama. zato ja imamjaku kontrolu, racio, razum ali unutra ne znam se pustiti, bojim se pustiti, nemam pojima što osječam već se pitam što bi trebala osječati
tu negdje leži problem, po meni.

[blackdragons]

Kymatica kaže:

i ja, oduvjek odvojena od drugih, i oduvjek se trudila biti ko ostali, dobiti tu pripadnost, bezbrižnost..pokušavam to shvatiti, zašto ja?
Sa 3 godine već imam te slike odvojenosti, možda jer je majka bila hladnija, nije nikada se povezala sa djecom, samo odrađivala, ono moram biti počešljanja, čista, najedena, kuća spremljena, ona na posao, nije osječala ljubav prema meni, mislim da zato se teško povezujem sa svojim emocijama. jako teško. gotovo nikako. (a opet eto neki dan vidim djevojčicu kako prelazi veliko raskšće, zbunila se, i neka žena joj je toliko luđački zatrubila, psovala da je dijete ostalo u totalnom šoku, nije znala više gdje je, kuda, kamo poći, stala je izgubljena na pola raskšća, onako sitna, mršava a visoka, u rozom kompletiću, taj njen pogled izgubljen, uplašen me prati danima, samo su mi počele suze na oči od toga, ne mogu zamisliti da moje kolege, poznanici od 40 god, dok se vraćaju sa posla, i primjete tako nešto,a kamoli plaču, danima da ih progoni..nešto sa mnom ne štima, znam to..znam da očito vidim u toj djevojčici sebe, da je to ono dijete u meni, napušteno, samo, koje moram konačno upoznati, utješiti, zavoljeti..a opet zašto drugi oko mene to ne moraju? odmah čujem glas majke koja mi govori da sam razmažena, da se primim posla, očvrsnem, bla..i vidim da ljudi oko mene nemaju takve potrebe, što je sa to mnom? zašto večina oko mene nema takvih problema? )

Možda od tuda taj prejaki razum, odvojenost razuma i emocija od malena, od uvjek promišljam, promatram sebe, analiziram, jaka kontrola sebe, emocije su mi jako pod kontrolom, ne mogu se opustiti..a stari moj je, sada to vidim, upravo takav bio. Zagledan u jednu točku, puno čitao, živio sada pretpostavljam, neki svoj unutarnji život a prema van samo ispunjavao ono što se od njega tražilo..lagano depresivan..

Msm da se vidim u ovome zadnjem što si napisala.
Kod nas otac je uvijek bio na poslu,a majka je uvijek imala migrene,a ostale dane išla u grad.
Na neki način smo se sami odgojili.
Djed i baka su bili tamo,ali oni ne mogu zamjeniti roditelje.
Trenutno mi je najgore upasti u neku rutinu(iako već godinama imam rutinu biti na kompu puno vremena) i biti jednostavno izgubljen u moru normalnosti tj.očekivanja.
Tako da se nalazim u pat poziciji gdje ne želim biti isti kao svi,a isto tako ne znam što je na drugoj strani.
Možda sam trebao postati filozof haha