Depresija - opća tema

[zlakraljica]

U petak sam bila kod psihijatrice,no naposlijetku nisam ostala na odjelu. Još jučer sam mislila kako ću se danas rano ujutro javiti psihijatrici da me smjesti na odijel,no odustala sam od toga. I noćas sam ponovno bila na groblju. Besciljno sam tumarala grobljem,ne znam niti koliko je sati bilo,niti koliko sam dugo ondje bila. Ništa više ne znam. Osjećam se tako prazno,tupo. Nema nikoga. Nema ničega. Tako sam usamljena. Ni sa kim ne komuniciram. Ovaj protekli vikend sam čak i pokušala nazvati neke ljude,no nitko se od njih nije javio. Nije vidio ili nije mogao - to ne znam. Ne znam više što učiniti. Kamo otići? Ne mogu više. Ne želim nikoga opterećivati ni sa čime. Ne želim nikome smetati,nikoga maltretirati. Osuđena sam na samoću i borbu sa vlastitim umom dok me potpuno ne uništi. Ne želim niti ovdje preko foruma nikoga gnjaviti. Samo želim nestati,pretvoriti se u ništavilo i nestati. Jer ionako nikoga nema. Nikoga! Ispričavam se što pišem konfuzno,no konstantno sam na Normabelima i misli su mi jako konfuzne. Bojim se i plačem.

[Azz]

zlakraljica kaže:

U petak sam bila kod psihijatrice,no naposlijetku nisam ostala na odjelu. Još jučer sam mislila kako ću se danas rano ujutro javiti psihijatrici da me smjesti na odijel,no odustala sam od toga.

zašto si odustala? i što ti je psihijatrica na sve ovo rekla?

depra je takva - kao crna rupa koja te vuče, usisava. a to stanje u kojem ne vidiš smisla u ničemu je njena standardna popratna pojava koja se može promijeniti!
nije kasno, javi se doktorici i učini danas ono što moraš da ti pomognu. ne odgađaj i ne uvlači se u tu rupu sama sa sobom i svojim mislima. zlakraljice, ni taj normabel nije neko rješenje, ti trebaš suport stručne osobe.

vjeruj mi - možeš se izvući, samo se za početak javi psihijatrici.

i di ti je taj ledeni dvorac? jel Zagreb? Split?

zagreb:
broj telefona Centra za krizna stanja je:
01 2376-335 (svakim danom, 0-24)

split:
Regionalni centar za psihotraumu u Splitu (tel. 021/ 557-507)

[zlakraljica]

Azzura kaže:

zašto si odustala? i što ti je psihijatrica na sve ovo rekla?

depra je takva - kao crna rupa koja te vuče, usisava. a to stanje u kojem ne vidiš smisla u ničemu je njena standardna popratna pojava koja se može promijeniti!
nije kasno, javi se doktorici i učini danas ono što moraš da ti pomognu. ne odgađaj i ne uvlači se u tu rupu sama sa sobom i svojim mislima. zlakraljice, ni taj normabel nije neko rješenje, ti trebaš suport stručne osobe.

vjeruj mi - možeš se izvući, samo se za početak javi psihijatrici.

i di ti je taj ledeni dvorac? jel Zagreb? Split?

zagreb:
broj telefona Centra za krizna stanja je:
01 2376-335 (svakim danom, 0-24)

split:
Regionalni centar za psihotraumu u Splitu (tel. 021/ 557-507)

Psihijatrica mi je predložila hospitalizaciju no nisam pristala iako je ona naglasila da je mišljenja da bi mi ista bila potrebna no nema osnove da me prisilno smjesti na odjel.
Zašto sam odustala?
Jer se bojim. Bojim se da će mi ondje previše kopati po umu,po mome već veoma razorenom umu. I bojim se što bi mogli probuditi.
Hvala ti za brojeve telefona,a ledeni dvorac je u Rijeci.

[Azz]

zlakraljica kaže:

Psihijatrica mi je predložila hospitalizaciju no nisam pristala iako je ona naglasila da je mišljenja da bi mi ista bila potrebna no nema osnove da me prisilno smjesti na odjel.
Zašto sam odustala?
Jer se bojim. Bojim se da će mi ondje previše kopati po umu,po mome već veoma razorenom umu. I bojim se što bi mogli probuditi.
Hvala ti za brojeve telefona,a ledeni dvorac je u Rijeci.

naravno da te neće prisilno zadržati, za to ipaku u tvom slučaju nema osnove.

međutim strah ti je neopravdan. što god pokušali "probuditi" u tebi, ukoliko si u rukama stručnih osoba (a trebala bi biti) onda se zna do kud ići s pacijentom. nema tu "bacanja u vatru", već se ide postepeno, uvažavajući tvoje stanje i tvoj tempo.

imaš priliku prihvatiti ruku pomoći, pa onda to i učini za sebe. bauljanje po groblju nije nikakvo rješenje, niti ćeš sama u takvom stanju doći do poboljšanja. pomoć trebaš i javi se šrinkici. i pristani na tu hospitalizaciju.

ledeni dvorac u Rijeci....Regionalni centar za psihotraumu u Rijeci (tel. 051/ 311-057) smješten je pri Kliničkom bolničkom centru Rijeka.

dopusti da ti pomognu

[zlakraljica]

Zbunjena sam. Bojim se. Ne znam više što misliti. I sama osjećam da zaista moram otići na odjel,no nemam snage učiniti taj korak. Jednostavno nemam snage. Sve sam gore i gore.

[Azz]

zlakraljica kaže:

Zbunjena sam. Bojim se. Ne znam više što misliti. I sama osjećam da zaista moram otići na odjel,no nemam snage učiniti taj korak. Jednostavno nemam snage. Sve sam gore i gore.

nažalost, ja te ne mogu povući za ruku i odvesti na odjel, ali ako imaš ikoga od povjerenja pored sebe zatraži pomoć i neka te otprati do bolnice.
nemaš snage i zbunjena si - sve je to depra. a i sama kažeš da si sve gore i gore. stani na kraj ovoj agoniji i učini taj korak do bolnice. dalje se prepusti u ruke stručnih osoba koje će znati što činiti.

[NPD]

Zla kraljica

Ako si u RI neboj se odjela
Nitko ti nece kopati ni po cemu
Strucni su i ok
Ja bio

[Vordas]

Mislim da je u bolnici ne javlja se već 6 dana. Bog nek joj pomogne i psihijatri da to ne proživljava. O moj bože koja je to patnja i to još mlada osoba.Pa to niko ne zaslužuje pa ni najgori neprijatelj kad vidim kak joj je. LOVE ISN'T PERFECT BUT YOU ARE. zapamti to kad buš se vratila.

[NPD]

U pravu si Vordas
Ima nas jos , meni je odjel pomogao prvi put i drugi al poslije nije

[zlakraljica]

Vordas kaže:

Mislim da je u bolnici ne javlja se već 6 dana. Bog nek joj pomogne i psihijatri da to ne proživljava. O moj bože koja je to patnja i to još mlada osoba.Pa to niko ne zaslužuje pa ni najgori neprijatelj kad vidim kak joj je. LOVE ISN'T PERFECT BUT YOU ARE. zapamti to kad buš se vratila.

Vordas - u pravu si,točnije djelomično, si u pravu. Ne,nisam bila na odjelu,samo sam se povukla odavde,ne želim kukati,ne želim više nikoga zamarati sa svojim problemima,sa svojim stanjem i sa svojim životom. Svi vi imate i svoje probleme,i ne trebaju vam još dodatno moji.
Kod mene je sve isto,čak još i gore. Ja sam samo ljudska ljuštura,živim u samoći,u agoniji,misli o suicidu su sve učestalije. Sada se često pojavljuju i tijekom dana. Nemam nikoga,po cijele dane sam sama.
14.10. mi završava stručno osposobljavanje,i onda sam opet po cijele dane u stanu,i to će najvjerojatnije biti moj kraj. Dosada sam imala barem obvezu odlaska na posao,no uskoro će i to prestati. I onda više nema ničega,nema ničega! Osim moga ubojitog uma. Tada će,u sada ovim već jesenskim danima,kada kiše i magle polako dolaze na velika vrata,svi košmari vratiti,sve će postati mnogo konfuznije nego što je bilo ikada dosada. JA NE ŽELIM VIŠE ŽIVJETI! NE ŽELIM! :cry. Bojim se,jako se bojim samoće,a jedino me to čeka. Više neću imati nikoga s kime ću moći prozboriti niti riječ,neće više biti nikoga,ničega! I ja ne želim više! Bojim se. Bojim se i ne želim više živjeti,ne želim! NE ŽELIM! Ne mogu više.

[NPD]

Zlakraljice ne zamaras nikoga
Svi ti dobrovoljno zele pomoci
Javi se na odjel neces zazaliti

[dire Dawn]

Mene baš dobrano pere u zadnje vrijeme. Prvo sam mislila da je samo loš dan, tjedan, mjesec, al vrijeme je da si prestanem lagat. Mislim prihvatila sam ja činjenicu da se "vratilo", al ne želim se žalit svojima.

Nakon svih mojih sranja i loše "faze" koja je trajala skoro 5 godina napokon sam bila dobro. Fakat sam bila dobro. I evo me sad opet tu. Kak to reć ikome?

Osjećaj je... Čudan. Osjećam se očajno i bijesno, osjećam se bespomoćno i jadno, osjećam se odvratno i prazno. Ovaj vikend sam imala major shutdown - ležanje u krevetu bez snage i moći da govorim ili držim oči otvorene. Svjesna sam u tom trenutku da se trebam trgnut, da se trebam pomaknut, ali ne mogu. Nemam snage pričat, ne moguj plakat i što radim? Ležim i postojim dok dan ne prođe.
Ono što me najviše jebe je to što u tom trenutku nisam bila sama, a ovo je prvi put da mi ni prisutnost druge osobe nije pomogla da se odhrvam tom sranju od osjećaja.

Za mene je to ustvari breaking point. Onog trenutka kad su emocije toliko jake da me počnu gušit, kad razgovor i verbalizacija gube smisao, tijelo odlučuje da je vrijeme za restart, a to je moguće samo spavanjem.

Počela sam i plakat poprilično često. Sitnice me dirnu toliko da su suze neizbježne i u nekim glupim situacijama koje nisu baš toliko dramatične. Ni njih više ne mogu suzdržavat, već sam u stanju počet plakat na poslu. U uredu. Među ljudima. Sramim se jebote.

Mislim da znam kako i zašto je počelo, tako da se samo nadam da će me AD opet malo dovest u normalu. Proživljavat svaki dan kao najveću muku je, blago rečeno, naporno i iscrpljujuće.

[afos]

Pozdrav ekipa, imam veliku potrebu izkomunicirati sranje u kojem se nalazim, a
kao još neki na podforumu nažalost i sam sam se našao u okruženju koje nije bilo u stanju iznjedriti osobu sa kojom bi komunikaciju uspio dovesti do te razine.
Prije 2 godine krenio sam na PT, tada kao student na drugoj godini, koji je ni prvi ni zadnji upao u krizu, krizu koja se zapravo nazirala već puno ranije u srednjoškolskoj dobi, a korijeni problema se naravno vuku još iz djetinjstva.
To je bilo prvi puta da sam se našao u tami vlastitog uma iz kojeg nisam vidio izlaz i tada sam, doduše uz mali poticaj i nakon razmatranja opcija odlučio posjetit psihologa. Sam prvi odlazak nije mi bio lak, do tada sam kolko tolko uspješno maskirao svoju SF izbjegavanjem stupanja u kontakt sa novim ljudima, to mi je opet stvaralo novi problem jer mi se razvio kompleks manje vrijednosti i mrzio sam tu pat poziciju u kojoj sam se našao. Uglavnom prvi odlazak me prala trema i nisam se uspio otvorit onoliko koliko je bilo potrebno, ali već na drugom su stvari krenule u pravom smjeru i bio sam oduševljen napretkom kroz narednih pola godine. Uz redovite odlaske tada, praktički sam gutao i svu literaturu i ostali sadržaj koji mi je bio preporučen, jer sam se zainteresirao za ljudski um kao za ništa do tada. Dan mi je bio savršeno izprogramiran, izkonstruirao sam si rutinu koja mi je davala dotad neiskušeno zadovoljstvo. Nikad prije nisam bio samopouzdaniji, tjeskobe ni u tragovima i to se sve i pozitivno odrazilo u nekim drugim sferama mog života. "Blaženo" stanje traje sve dok nisam odlučio prorijediti odlaske na svega jednom u 3,4 mjeseca, rutina koja je dotad postojala postepeno je nestajala, a stare loše navike se vraćale. Svega toga u međuvremenu sam ja bio svjestan ali nije više postojala ona energija kao prije koja bi preokrenila taj trend. S razlogom sam tada otišao na PT kod psihologa jer sam vjerovao da imam snage profunkcionirat i bez lijekova (izuzev ovih pripravaka na biljnoj bazi tipa persen,rhodiola i sličnih koji idu bez recepta), nažalost danas više nisam siguran koliko je to bila pametna odluka. Kažem to jer se zadnjih par mjeseci osjećam gore nego onog dana kad sam krenio na PT. Sve mi se vratilo samo u duplo jačoj mjeri nego tada, totalno sam se zatvorio u sebe, nevidim smisao više u ničem od onogoga šta me izvuklo prije 2 godine, nevidim smisao u postojanju u borbi sa samim sobom. Okupirale su me destruktivne misli, sve šta vidim/čujem asocira me na smrt, na prolaznost. Izađem van gledam gole krošnje drveća po parkovima, svaka oronula fasada zgrade/kuće sve me asocira na smrt. Sceniranje idealnog suicida mi je postala tema o kojoj razmišljam na dnevnoj bazi. Prije koji dan krenem slučajno gledat film, ljubić, nisam neki ljubitelj, al mi se na pravu svidio i pomislim ajde malo će mi podić raspoloženje. Na kraju shvatim da film ima još 2 nastavka i nezadovoljan završetkom prvog, a i naivnim vezanjem uz likove odlučim se pogledat preostala 2 nastavka. Kako se kroz film provlači priča dvoje ljudi od same one početne zanesenosti, pa kako vremenom taj osjećaj nestaje, polako gube vjeru u one mladenačke ideale, svakodnevnica im je ubila kemiju koju su imali itd....
Uglavnom strašno me bolila glava nakon šta sam to pogledo i prije bi, ali ne u toj mjeri, juče i danas praktički živim na šniti kruha i čaju, uopće nemam apetit, jedem tek tako reda radi.
I što je najgore od svega za razliku od perioda prije dvije godine kad sam želio izać iz sličnog stanja i prodisat punim plućima, sad nevidim smisao za tim, nemam želju uopće borit se....

[aliceliddell]

Trebam pomoć. Tko čita ovo, treba mi pomoć. Ne mogu govoriti o tome s mojim roditeljima ili prijateljima ili doktorom. Jednostavno me previse strah. Tako da ću potražiti utjehu u strancima. Mislim da većina nas ovdje to radi. Sama sam i ne mogu se othrvati mislima o samoubojstvu u posljednjih nekoliko tjedana. To ima samo potencirano poslom i faksom koji vise na niti. Ja sam izgubila svu kontrolu nad svojim životom i ne vidim nikakav način da se iskupim. Radila sam greške, tko nije i one me proganjanju. Ne mogu razmišljati jasno i bojim se da bih mogla učiniti nešto glupo u idućih nekoliko dana, a da je situacija u sam u još uvijek ok, samo ja to jednostavno ne vidim. Moja glava me drži u zatvoru i bojim se da cu napraviti nešto što ću požaliti, ako sam tu da ga žalim za time uopce. Svuda je mrak, ja ne mogu ništa vidjeti. Jesam li predaleko? Mogu li spasiti sebe? Je li smrt hrabra ili kukavička opcija? Zašto sam tako slaba? Zašto sam učinila ono što sam učinila? Ima li nade za sve nas? Moram vidjeti svjetlo na kraju ovog tamnog, tamnog tunela. Moram. Kako da se othrvam osjećaju da ne mogu više i da moram otići?

To love someone means to see them as God intended them.

[Pigsy]

afos kaže:

Sceniranje idealnog suicida mi je postala tema o kojoj razmišljam na dnevnoj bazi.

afos kaže:

praktički živim na šniti kruha i čaju, uopće nemam apetit, jedem tek tako reda radi.

Ovo su hit pointovi koji, kada se do njih dođe, obično budu znak da je vrijeme ipak početi s nekom farmakoterapijom.

[Pigsy]

aliceliddell kaže:

Mogu li spasiti sebe?

Možeš - tako da si oprostiš što si učinila stvari koje te 'proganjaju'. Budi blaža prema sebi. Oprosti si kao što bi oprostila osobi koju jako voliš

[Azz]

dire Dawn kaže:

Nakon svih mojih sranja i loše "faze" koja je trajala skoro 5 godina napokon sam bila dobro. Fakat sam bila dobro. I evo me sad opet tu. Kak to reć ikome?

dd, što je s pt?

što imaš kome govoriti? jesi li dužna ikome objašnjavati? ja mislim da nisi. a ako ćeš s ikim pričati neka to bude terapeut. povukla te depra, vratila se i sad ćeš opet laganim korakom do stabilnog stanja. nema predaje dd. sve ok - fetus položaj, spavanje, plakanje...i to će proći. daj sebi vremena, a onda se trzni - silom ili milom, odnosno, uputi se u razradu tog materijala koji se vratio.

drugačije ne ide. i nisi jedina...mnogo nas je ljubilo dno više puta...a tko zna što nas još u životu čeka.

afos kaže:

... Kažem to jer se zadnjih par mjeseci osjećam gore nego onog dana kad sam krenio na PT. Sve mi se vratilo samo u duplo jačoj mjeri nego tada, totalno sam se zatvorio u sebe, nevidim smisao više u ničem od onogoga šta me izvuklo prije 2 godine, nevidim smisao u postojanju u borbi sa samim sobom. Okupirale su me destruktivne misli, sve šta vidim/čujem asocira me na smrt, na prolaznost....

ok, ovako - nisi proradio sve što si trebao na psihoterapiji. to što ti je sad gore ne znači da je i loše, jer možda te upravo ovo kroz što sada prolaziš u psihoterapijskom procesu dovede do nečeg ključno. zato ti i jeste tako teško.

nastavi obavezno s terapijom i o svim destruktivnim mislima otvoreno razgovaraj.
o batku i bitku ilitiga smislu života se ne razmišlja kad depra zaposjedne naše tijelo i duh (mislim, zvuči kao da trebamo egzorcistu...). čekaj da prođe ova navala koja te obuzela, pa onda sebi ponovo postavi pitanja o smislu i besmislu...

aliceliddell kaže:

Radila sam greške, tko nije i one me proganjanju. Ne mogu razmišljati jasno i bojim se da bih mogla učiniti nešto glupo u idućih nekoliko dana, a da je situacija u sam u još uvijek ok, samo ja to jednostavno ne vidim. Moja glava me drži u zatvoru i bojim se da cu napraviti nešto što ću požaliti, ako sam tu da ga žalim za time uopce. Svuda je mrak, ja ne mogu ništa vidjeti. Jesam li predaleko? Mogu li spasiti sebe? Je li smrt hrabra ili kukavička opcija? Zašto sam tako slaba? Zašto sam učinila ono što sam učinila? Ima li nade za sve nas? Moram vidjeti svjetlo na kraju ovog tamnog, tamnog tunela. Moram. Kako da se othrvam osjećaju da ne mogu više i da moram otići?

alice draga. ajde ponajprije prestani s hrpetinom ovakvih pitanja. uostalom, imaš cijeli život ispred sebe za traženje odgovora, a ti si se eto sada odlučila sve ovo pitati, sada kad te poklopila depra.

to se tako ne radi.
jel ti depra? je. onda to rješavaj onako kako spada - di jti e šrink? di je pt, ad? pravac tamo i otvaraj se.

ma kakav smisao i spasenje dragi moji ljudi? smisao je da si sada tu i u svakom trenutku učiniš ono što najbolje možeš. smisao je da se prihvatimo sa svim onim što jesmo i nismo. sa svim onim što jesmo i nismo napravili. što misliš da si jedina koja žali zbog počinjenih gluposti u prošlosti? ima nas takvih na svakom koraku! ali oprostiš sebi, zagrliš se i kažeš - biće sam koje ima pravo pogriješiti i nastaviti sa životom pod ovim suncem. ne postoji onaj koji nije griješio.

ništa nećeš sad napraviti osim se zaputiti do šrinka na pt i po lijekove ako ti nešto nije ok s njima.
a sve drugo ostavi za kasnije kad ti prođe ova kriza...pričekaj malo, neće nikud nestati sve ovo o čemu govoriš i sve ovo što pitaš.

e pa ne moraš baš ovog trena dobiti sve odgovore, niti biti jaka. svaki čovjek ima pravo i na slabost i padanje i tugu, razočarenje, suze, bol...sve je to za nas ljude.


polako ljudi moji...svi ste tako mladi. čeka vas još i padova i ustajanja, jer - to je sve život.

[dire Dawn]

Moja pt je posebna priča.
Ne idem kod šrinkice već gro vremena. Nisam bila barem 9 mjeseci.

U situaciji sam di imam osjećaj da gubim kontrolu odnosno da mi neki ljudi/odnosi izazivaju taj osjećaj, a paralelno s tim želim da me netko uzme za rukicu i da smakne svu odgovornost i obveze s mojih leđa.

Trenutno sam veoma ljuta. Ma šta ljuta, jebeno bijesna! Znala sam da je ovakvo stanje pitanje vremena, probala sam se pripremit za to, al valjda svaki pad boli na svoj način.
Ovo je prvi put da me pere čista depresija bez anksioznosti ili panike in general i malo je utješna ta pomisao. U onih par trenutaka u danu kad se osjećam kao osoba koja ima smisla, koja nije ljuštura od nekog čovjekolikog bića, tada je ta pomisao utješna.

Ovo proljeće i ljeto su bili turning point za mene i bilo bi previše normalno da sam se "izvukla" neoštećena, right?

Postoje neki ljudi u mom životu čija uloga bi trebala biti pozitivna, ali osjećam negativan utjecaj. Osjećam da usvajam negativne obrasce razmišljanja, a samo je pitanje trenutka kad će to eskalirati i na primjenu istih. Moj um je dovoljno pomaknut sam po sebi i držim ga poprilično dobro pod kontrolom kad sam u društvu nekoga tko nije toliko utjecajan na mene.

Ne radi se ovdje o namjernom nanošenju zla, jedina osoba koja mi to radi sam ja sama. Paralelno sam veoma svjesna svoje okoline i emocija, koliko je to neprirodno i da to nisam ja; i toga da sam na rubu da napravim glupost. U kategoriju gluposti bi moglo biti svašta, pa tu kutiju otvarat trenutno ne želim.

Pisala sam na susjednoj temi o samoozlijeđivanju koliko ustvari jak poriv imam. Nisam sigurna zašto, ali povezujem to sa klincima i djetinjastim ponašanjem, ali... Ne znam. Jebeno je teško. Iako osjećam toliko emocija, također ne osjećam ništa. Praznina guši otprilike jednako kao i tišina.
Nemam želju za ubit se, to mi se neda (previše posla xD), samo si jako jako jako želim nanest fizičku bol.
Sad si mislim da ak je rezanje dječja stvar, da se odem tetovirat/pirsat? Mislim... Za mene je to win win, samo što je kupiti žilete puno jeftinije od platiti tetovažu/pirs.

Moja priča o rezanju je poprilično blentava i uvijek sam umanjivala značenje istog za mene. Umanjivala sam koliko sam ustvari uživala u tome. Onako pravo mazohistički - u svakoj crtici, u svakoj kapljici krvi.
Nikad se nisam rezala duboko i zato sam u jednom navratu ispala "pička", ali to je imalo i više nego puno smisla meni. Površinske rane više peku, manje krvare, ostaju manji ožiljci iiii brže zarastaju, a meni je najvažnije bilo zadnje. Meni nije gušt u samoj boli, nego baš u onom "ja i žilet sami na svijetu" trenutku.
Nedavno je jedna osoba primjetila da sam stalno u čarapama, nebitno o temperaturi vani, a meni je danas proradio kliker da je i to povezano. Preko ljeta sam uvijek bila u kratkom, rezanja se nisam htjela odreć, tako da sam rezala gležnjeve i radi toga nosila čarape. Sad je naprosto riječ o navici .

Blebećem ovdje jer me u RL nitko ne želi slušat. Jedna osoba od povjerenja je prošla gro užasnih stvari i iako tvrdi da baš zbog toga meni može biti bolja/veća podrška - zajebi to. Svaki put kad krenem pričat nešto svoje, neke svoje gluposti, priča se okrene na njena iskustva. Da, ona je prošla više; da, ona je prošla gore; da, njen život je sjebaniji od mog, ali zar ja nemam pravo biti jebeno nesretna? Ne, ustvari, zar ja nemam pravo govoriti zašto sam nesretna?

Znam da su moji problemi realno glupi, da ljudi prolaze kroz puno gore stvari na dnevnoj bazi, no moji problemi... Jebote, nije to natjecanje. Ma da i je, da sam i na zadnjem mjestu želim imat pravo glasa. Želim da me se sluša bez podsmjeha. Želim potporu koja nije samo "na papiru".

Isuse, stvarno nisam dobro. Moram se iščupat, moram moram moram moram moram.

[Mikulenas]

aliceliddell kaže:

Trebam pomoć. Tko čita ovo, treba mi pomoć. Ne mogu govoriti o tome s mojim roditeljima ili prijateljima ili doktorom. Jednostavno me previse strah. Tako da ću potražiti utjehu u strancima. Mislim da većina nas ovdje to radi. Sama sam i ne mogu se othrvati mislima o samoubojstvu u posljednjih nekoliko tjedana. To ima samo potencirano poslom i faksom koji vise na niti. Ja sam izgubila svu kontrolu nad svojim životom i ne vidim nikakav način da se iskupim. Radila sam greške, tko nije i one me proganjanju. Ne mogu razmišljati jasno i bojim se da bih mogla učiniti nešto glupo u idućih nekoliko dana, a da je situacija u sam u još uvijek ok, samo ja to jednostavno ne vidim. Moja glava me drži u zatvoru i bojim se da cu napraviti nešto što ću požaliti, ako sam tu da ga žalim za time uopce. Svuda je mrak, ja ne mogu ništa vidjeti. Jesam li predaleko? Mogu li spasiti sebe? Je li smrt hrabra ili kukavička opcija? Zašto sam tako slaba? Zašto sam učinila ono što sam učinila? Ima li nade za sve nas? Moram vidjeti svjetlo na kraju ovog tamnog, tamnog tunela. Moram. Kako da se othrvam osjećaju da ne mogu više i da moram otići?

To love someone means to see them as God intended them.

u vezi stvari zbog kojih se kriviš, ja bi ti sasvim ozbiljno savjetovo, da uzmeš olovku i papir, dokument MW svejedno, i pokušaš malo raspodijelit krivnju i odgovornost. ovome ovoliko posto, onome tamo onoliko, onoj okolnosti ovoliko posto, pa ovoj ovoliko.

ma jednostavno ne može sve bit samo na tebi, ne može i ne može.

ako si stvarno u nečem pogriješila, sama si dala odgovor u boldanom. a greška se može ispravit na različite načine, unajmanje na način da je više nećeš ponovit. tim više, stekla si iskustvo na temelju kojeg si možda automatski spriječila nešto negativno u svojoj budućnosti. kada bi posljedice bile možda gore nego su sad. ali kakve god mogle bit, sad se takvo što jednostavno neće dogodit, upravo zbog ovoga tvog iskustva.

no najvažnije, stvarno se potrudi realnije vidit, a) je li odgovornost baš samo na tebi i b) jesu li posljedice baš tolko, tolko strašne kolko ti se sada eventualno čine. u čemu god da jesi pogriješila (ako stvarno jesi), sasvim sigurno i bez imalo sumnje, nije vrijedno toga niti da jedan jedini put pomisliš o najgorem po sebe.

ajde, biće sve dobro, imaš potporu nas ode.

[Azz]

dire Dawn kaže:

Moja pt je posebna priča.
Ne idem kod šrinkice već gro vremena. Nisam bila barem 9 mjeseci.

U situaciji sam di imam osjećaj da gubim kontrolu odnosno da mi neki ljudi/odnosi izazivaju taj osjećaj, a paralelno s tim želim da me netko uzme za rukicu i da smakne svu odgovornost i obveze s mojih leđa.

znaš da se to ne događa u stvarnom svijetu. za rukicu jedino sami sebe možemo uzeti...a što je sa šrinkicom i pt? to ste dogovorno prekinule pt ili ti ne želiš više tamo?