Moja priča o zlostavljanju...

[Winston Smith]

Moja priča o zlostavljanju je isto vrlo tužna. Nekad se pitam zašto baš ja? Zašto sam ja bio zlostavljan? Je li moglo biti drugačije? Kako god, to je iza mene, ali je ostalo još da se priča napiše, da otvorim ponovo ovu ranu što je nekako uspjela da se zatvori sa vremenom, jer zaboraviti nikada neću, a baš zbog toga bi trebalo da obavim ovaj posao.

Moje ime je "Winston Smith" (pseudonim naravno). Imam 21. godinu. Rođen sam u maloj državi sa velikim problemima, ali ne tako davno moji problemi su mi se činili jedno hiljadu puta večim i težim. Sad je drugačije Bogu hvala, ali nije uvijek tako bilo...

Nego, odmah po rođenju majka me je dovela sa sobom u njen rodni grad. Bilo jest malo svađe sa ocem u vezi toga sa kime ću ja da ostanem, sa njom ili njime. Majka je ipak na kraju pobijedila, i od tog trenutka su se rastavili za sva vremena. Nikad ga još evo nisam upoznao, a živi jako blizu, jedno 20 kilometara od grada u kojem sa sad. 21. godinu ga nisam vidio...
Rano djetinjstvo bilo je obilježeno usponima i padovima. Od sve djece u komšiluku u kojem sam živio ja sam bio najmlađi. To je značilo već u startu da neću biti u stanju da se nosim sa svojom okolinom, jer u tome trenutku razlika od 9-10 godina između mene i njih je bila ogromna. Zato sam ja pribjegavao “alternativnim metodama” dobijanja njihove pažnje. Izazivao sam ih, zadirkivao ih i to sve u nadi da će me pogledati, zavoliti i pozvati u svoje društvo. To je imalo samo malo efekta i nisu me nikad prihvatili. Čak što više od nekih sam zbog toga bio i zlostavljan jer im se nije sviđao moj način na koji sam tražio pažnju, a samo sam želio prijatelje. U drugi komšiluk nisam mogao da idem jer mi to majka nije dopuštala, te sam bio prisiljen da budem tu gdje već jesam. “Vršnjak” među nevršnjacima.

[Winston Smith]

Prvi razred osnovne škole je brzo došao. I novi problemi tako da kažem. Međutim olakšavajuća okolnost je bila ta da sam odmah u startu pronašao jednog druga sa kojim sam imao dosta lijepih trenutaka, ali i ružnih. Išao je sa mnom u razred od prvog dana. A najzanimljivije je to kako smo se upoznali.
Sedmi dan nakon polaska u prvi razred učiteljica je odlučila da nas rasporedi, da se zna ko će sa kime da sjedi od tog dana pa do kraja. Ja sam ostao zadnji prilikom rasporeda. Ona me nije ni primijetila, tako da sam morao da je pitam gdje ću ja da sjednem. Iznenađena je bila baš zato što je mislila da je sve učenike rasporedila, a vidila je u tom trenutku da je pogriješila. Nakon početne nevjerice rekla mi je da sjednem u predzadnju klupu u kojoj je već sjedio jedan plavokosi dječak, koji će kao što sam već gore rekao, postati moj prvi školski drug, ali i prva “izdajica”.

Početkom školovanja došlo je i do pojave prvih simpatija. Zaljubio sam se u jednu djevojku koja je bila tri godine starija od mene. Bila je prelijepa. Imala je smeđu kosu, usne roze boje, a oči su joj bile velike i plave. Lice je imalo ovalni oblik rumene boje. Ma anđeo jedan je bila i ostala. Jedina mana je bila ta što je imala dvojicu mlađe braće, od kojih je jedan bio i ostao sadista i nasilnik. Drugi je bio nasilnik, sada je kažu dobar, popravio se...
Za moju zaljubljenost prvi je saznao moj drug, što je i logično, ali on je rekao to njenom bratu (brat 1) jer je vjerovao valjda da me on može povezati sa njom, što je bila vrlo glupa pretpostavka.

Taj njen brat je mene od saznanja da sam zaljubljen u njegovu sestru krenuo da zlostavlja. Svaki trenutak kada bi me vidio koristio je da me plaši. Sa svojom grupom siledžija znao je da me okruži i da mi prijeti, da me ismijava, provocira ne bili ga udario (a ja se nikad nisam znao tuči) i tjerao me je da pravim klovna od sebe, da sam sebi lupam šamar jer u protivnom ako to ne uradim on bi me udario šakom. Osjećao sam se poniženim, uplašenim, plakao sam, ali oni nisu prestajali. I to je sve radio jer je idiot mislio da ja vrijeđam njegovu sestru. Tako je on “čuo” od moga druga i drugih navodno. A ja sam samo bio zaljubljen i ništa više...
Nikad nisam imao hrabrosti da mu se oduprem, da uzvratim, da ga prijavim. Bojao sam se reakcije, jer sam čuo o tome kako su neki završili nakon što su smogli snage da uzvrate. Bili su prebijeni i polomljeni, a ja nisam mogao da priuštim taj “luksuz” sebi. Nisam imao snage da mu se oduprem...

Svog druga sam pitao zašto mu je rekao to da sam zaljubljen u njegovu sestru, a on je odgovorio da se je samo šalio i da nije imao lošu namjeru. Pokušao sam mu objasniti da je to bila loša ideja, i da treba da je ispravi. Međutim on je to sve izgleda shvatao kao šalu a brat idiot je bio sve gori i gori. Nisam otišao od svog “druga” jer mi je on bio kakva takva potpora tokom školovanja, iako je njemu taj problem koji sam ja imao sa njenim bratom izgledao nekako benigno, potpuno bezopasno, a nije bio takav sigurno.

“Ko se mača laća, od mača i gine.” Ovako glasi jedna poslovica koja se je u mome slučaju pokazala tačnom. Brat od moje simpatije je jednog dana dobro fasovao. Istukli su ga. I to ga je istukao jedan učenik godinu-dvije stariji od njega. Vjerujem da je tad shvatio šta znači kad te neko zlostavlja. A i ako nije drago mi je da je fasovao. To mi je bila utjeha za sve ono što mi je napravio. Ostatak njegove grupe mu kažu nije ni pokušao da pomogne. Valjda to ide po onoj da koga se bojiš toga i ne voliš stvarno, već mu služiš kako te ne bi napadao. A oni su ga se isto tako vjerovatno bojali. Poslije toga taj njen brat je otišao u više razrede (5 razred), a ja sam ostao u nižim te sam napokon bio dobio svoju mrvu mira. Više me nije zlostavljao. Da li je to bilo zbog batina od drugog dječaka, ili zbog razlike u smjenama ne znam, ali znam da sam odahnuo na neko vrijeme. Sve ovo zlostavljanje je trajalo oko dvije godine.

Kako sam se kretao iz razreda u razred počeo sam da sve više osjećam “pritisak” svog razreda. Od muške strane to jest. Odmah na početku školovanja u razredu su se izdvojili alfa mužjaci. Dva dječaka da budem precizniji. Sa vremenom jedan od dječaka je propao tako da je ostao samo jedan. Taj jedan oko sebe uspio da okupi još tri dječaka ali i da okupi publiku koja ga je stalno glorificirala. Njegov čopor je imao sve odlike uzornih osoba. Odlikaši, odlično vladanje, izvannastavne aktivnost, lijep izgled, sve! Normalno, ja nisam bio super odlikaš (nekad sam bio odličan, nekad vrlodobar), imao sam odlično vladanje ali ne i izvannastavne aktivnosti te na kraju bio sam debeo i ružan.

Recept za katastrofu!

Prvi sukob sa njima sam imao onda kada nisam ostao sa njima da igram lopte poslije škole. Kako sam imao strogu majku (pisao sam na forumu o tome) ja nisam mogao da ostajem poslije škole da igram lopte sa njima. Ili da radim nešto drugo nije bitno. Oni su to jedva dočekali kako bi me mogli zlostavljati i kako bi me pravili budalom. Ubrzo sam počeo da dobijam razne nadimke. Mamin sin, pička, slabić, glupan, ma svakakvih je bilo. Trebala bi mi jedna cijela stranica da ih sve nabrojim. Nisam znao šta da radim. Učiteljica rezreda je bila flegma osoba. Mislila je da su to samo sitne stvari koje će sa vremenom da nestanu. Ostali članovi školskog kolektiva vjerujem nisu bili ni upoznati sa svim ovim dešavanjima, jer su to ipak samo "dječija posla".

Sa vremenom stanje je postajalo samo gore. Vodio sam bitku na tri fronta. U školi, u komšiluku i u vlastitoj kući. Nisam vidio izlaza iz svega ovoga.
Moj jedini štit od svega ovoga bile su laži i pretvaranje. Kako nisam imao jakog saveznika morao sam da lažem kako bi sebe zaštitio. Smijao sam se kada sam želio da plačem. Šutio kada sam želio nešto da kažem jer svaka moja riječ je bila testirana (u školi i komšiluku, kod kuće i ne toliko). Izmišljao sam priče i događaje kako bih bio zanimljiv. Kako bi me prihvatili. Ništa nije imalo dugotrajnog efekta. Čak što više stvari su postale gore, teže za podnositi. Dobio sam etiketu lažova. Možda zasluženo, možda ne. Ne znam. Ali sam očajno želio da me prihvate kao sebi jednakog, želio sam da prestanem biti “onaj mali koji je u petom planu”. Problemi su postajali sve gori i gori.

Kada sam prešao u više razrede desilo se je nekoliko događaja koji će da obilježe jednu moju životnu epohu, i da konačno utiču na moj životni put.
Jedan od tih događaja je i prekid prijateljstva sa školskim “drugom”. Mojom krivicom smo prekinuli. Osjećao sam se užasno. Nakon nekoliko godina školovanja ostao sam sam. Bez zaštite, bez nekoga sa kime mogu da razgovaram. Užasan je to osjećaj dragi moji. Jučer ste bili u jednom dobro poznatom svijetu a danas ste u nekoj “džungli”, ne znate ni gdje treba ići ni šta treba raditi.

Upao sam u najveću depresiju do tad. Počeo sam da se tješim hranom. Udebljao sam se 35 kilograma. Ništa mi više nije bilo važno. Nisam živio, samo sam živ bio.
Uz sve ovo upao sam i u loše društvo. To me društvo nije ništa više cijenilo od mojih zlostavljača, i oni su me zlostavljali na svoj način, istina manje ali kao što rekoh meni je bilo svejedno. Bilo mi je bitno samo da nisam sam...
Ocjene u školi su počele da rapidno padaju. Jedinice su postale svakodnevnica. Časove nisam pratio. Zezao sam se na njima. Čak sam i na popravni iz matematike otišao, na kojem sa jedva prošao. Sve se rušilo.
A moji prvobitni zlostavljaći su postali još gori. Namirisali su bili krv. Najteže mi je palo to što su počeli da se šale na račun moje majke. Zvali su me po njenom imenu, alaudirajući na to da sam mamin sin, jer po njima ne smijem ništa uraditi bez njenog znanja.

Zbog svega toga počeo sam i da se tučem sa njima. Ali ništa nije imalo efekta. Ako bi i istukao dva člana čopora vođa tog istog čopora bi mene napao i tu bi mi bio kraj. Jednostavno nisam imao snage da njega dobijem, a i osobe iz društva u kojem sam bio nisu ništa pomagale. Čak su mu nekad i saveznici bili. Nekad su znali zapravo i da mi pomognu, ali to su situacije koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke. I često je tepsija bila skuplja od pite...

Moj život je bio pakao. Majka je pad ocjena pripisivala pubertetu i nije nikad saznala šta se je zapravo dešavalo u školi. Nisam imao hrabrosti da joj kažem. Bilo me je sram. A i moji zlostavljači bi njen dolazak okrenuli protiv mene siguran sam. Nastavnici i nastavnice su bili previše zaokupljeni svojim poslom, tako da ni tu nisam imao saveznika. Plus djeca koja su me zlostavljala pripadala su jednoj višoj klasi. Roditelji su im bili akademski građani. A njih se “ne smije” dirati, jer su oni ipak budućnost naše nacije...

Moje ambicije u tom trenutku su bile na nuli. Želio sam samo da pobjegnem iz škole, da se sve završi.

Ubrzo je došlo vrijeme da se bira srednja škola u koju će se poći. Večina učenika iz razreda je željela da upiše gimnaziju, desetak učenika tehničku a samo nekoliko strukovnu školu. Mene kad je jedan nastavnik pitao šta želim da upišem ja sam rekao da ne znam. Bilo mi je svejedno. Samo sam želio da odem iz svog razreda i osnovne škole. I da, nisam želio da upišem istu školu kao i moji zlostavljači, jer zaista ih ne bi mogao trpiti još četiri godine. Lista škola u koju bih mogao de odem bila je kratka. Vrlo kratka. Na kraju sam odabrao strukovnu trogodišnju školu. Želio sam da krenem iz početka. Bez starih ljudi. I uspio sam.
Zadnji dan u osnovnoj školi je bio moj najdraži dan u životu. Bio sam malo i uplašen zbog srednje škole, ali sreću mi ništa nije moglo narušiti. Otišao sam bez pozdrava. Uzeo sam svoju diplomu i svoje dokumente te sam otišao da se upišem u srednju školu. Nisam odmah ni slutio kakva će to pozitivna promijena da bude.

Ovdje završava prvi dio moje priče. O mom životu i o mojim problemima mogao bi se roman napisati. Međutim morao sam cijelu svoju priču da smanjim na jednu razumnu veličinu. Nadam se da će je neko pročitati. Drugi dio dolazi za par dana.

[Jollman]

Lijepo si sve ovo ispričao, jesi li se ikad bavio pisanjem?

Zapravo, način na koji si ovo opisao, objektivno, sa osvrtom na detalje, govori mi da je sve to iza tebe, da si izvukao najbolje iz svega i krenuo dalje, za razliku od nekih; jesam li u pravu?

Malo je ljudi koji prođu kroz život a da ne iskuse bar jedan težak period. Jedan je od najvećih uspjeha ostaviti to iza sebe.

[missymaya]

Bio si zrtvom bullyinga. U ono vrijeme se tome nije pridavala prevelika vaznost, cesto bi 'odrasli' odmahnuli rukom i rekli 'djecacka posla'. Kako se sada nosis s time?

[tina789]

Čitala sam i na otrovnim tvoje postove...sigurno ti nije lako al ako ti pomaže piši...

[descender]

Primijetih "lokaciju", pa mi po istome padne na pamet : "nije valjda taj epilog "zlostavljanja".."..
A onda pomislim na "ljudska prava", dodam dostupnost interneta u računicu.. te po istom, s gotovo potpunom sigurnošću..
pomislim kako je "ovaj Winston Smith" ipak, možda (?), neke "daleko sretnije verzije zlostavljanja"....

[Phinkal]

joj, procito sam, kuzim sjebano ti bilo...

al ja sam dozivio puno gore stvari i prozivljavam ih,

tak da...


forum nie mjesto za to,ovo kazes nekom kome je stalo,

svatko ima svoj kriz, zivot nie bajka, sam sebi moras bit utjeha, jer ti pomoc drugi nitko nece....


i borit se za sebe kolko je moguce, ak sam od sebe dignes ruke, kao sto mi se cini da jesi, nitko ti drugi nemoze pomoc

[GosponProljeće]

Ne mislim da nemogu nego ni ne žele.Dok si zabavan super si im,kad nisi boli ih kita i da se ubiješ nebi puno žalili.Ljudi su smeće. Baš su smeće i priče poput tvoje to najbolje pokazuju,a sve ostalo je mazanje očiju. Di su ostali iz razreda bili dok si ti proživljavao pakao?! Ovi što su te zlostavljali su model uglednih članova našeg društva... Drži se Winstone ti si borac!

[Winston Smith]

Za jedno dan-dva dolazi i drugi dio moje priče. Duži je od prvog, ali to je zbog niza stvari koje su mi se desile a koje su važne. Nisam mogao da ih izostavim. Hvala svima koji su pročitali prvi dio i posebno hvala onima koji su komentarisali. Mnogo mi to znači. I hvala na strpljenju koje imate .

[Ghost Disaster]

Winston Smith kaže:

Za jedno dan-dva dolazi i drugi dio moje priče. Duži je od prvog, ali to je zbog niza stvari koje su mi se desile a koje su važne. Nisam mogao da ih izostavim. Hvala svima koji su pročitali prvi dio i posebno hvala onima koji su komentarisali. Mnogo mi to znači. I hvala na strpljenju koje imate .

Čekam željno 2. dio, onda ću komentirati.

[Winston Smith]

Nažalost još malo vremena ćete morati sačekati na drugi dio priče. Neke stvari su iskrsle koje ne mogu da odložim i moram ih odmah obaviti (porodični problemi). Budite strpljivi ostatak sigurno dolazi .

[Winston Smith]

Evo i ostatka moje životne priče koju ste čekali. Ovaj drugi dio priče je siguran sam jedno hiljadu puta bolji i pozitivniji od prvog dijela, a zbog čega je to tako ubrzo ćete da saznate.

Dakle nakon završetka osnovne škole došlo je vrijeme da se izabere srednja škola. Išao sam nažalost linijom manjeg otpora i odabrao sam srednju strukovnu trogodišnju školu. To je škola u koju večinom odlaze osobe sa slabim prosjekom. Moj nije bio slab, ali razlog za takav izbor je kao što znate bio očigledan. Nisam želio da idem ponovo u školu sa ljudima iz osnovne škole koji su me zlostavljali ili sa ljudima koji su bili njihova publika. To je za mene bilo neprihvatljivo.

U trenutku kada sam se upisao u srednju školu imao sam oko 14 godina. Po mnogima to su godine zanosa, energije, prvih “pravih” ljubavnih problema, provoda i mnogih drugih stvari koje se vežu za mlade ljude koje život još nije pravo opekao.
Za mene su te godine bile nažalost samo broj. Pravih prijatelja nisam imao, zanos i energija skoro da nisu postojali. “Ljubavni problemi” su bili samo daleki san, i to sve zbog moje debljine. Bio sam u haosu. Hitno mi je trebao izlaz iz užasne situacije. Moji roditelji (majka i baka) su za mene predstavljali neki daleki svijet te mi nisu mogli pomoći. Razlog zbog čega je to bilo tako nije bio nedostatak pažnje, čak što više njih dvije su željele da imaju potpunu kontrolu nad mojim životom (otrovni roditelji i sve ostalo što ide uz njih, a već sam i pisao o tome tako da neki znaju o kakviim je osobama riječ) već jednostavno što “nisam” mogao njima da kažem ono što sam želio da izbacim iz sebe. Nisu bile osobe kojima sam se mogao povjeriti. Brzo postanu agresivne kada se bore za nešto, vrlo su svojevoljne. Skoro uvijek žele da budu u pravu. One nisu te kojima sam se mogao povjeriti, i najbolje je da ovdje stanem sa pričom o njima, jer u suprotnom mogu skrenuti sa puta prema cilju kojim sam krenuo, a cilj mi je na kraju krajeva da ispričam čitavu svoju priču i bespotrebno ulaženje u detalje neće biti dobro. Čak iako su i one dio te priče.

Upis u srednju školu trajao jedno tri sedmice (završio je prije kraja Juna ja mislim) a do početka nastave u srednjoj školi je bilo ostalo oko dva mjeseca i šest dana.

To vrijeme sam iskoristio za čitanje određenih knjiga, kakvu takvu šetnju i društvenu aktivnost (više sa psima i macama nego sa ljudima) i surfanje po internetu kojeg sam bio priključio tri mjeseca prije kraja osnovne škole. Vrijeme je prolazilo vrlo brzo. I rođendan sam slavio u ta dva mjeseca, ali nervoza je ulazila u moje tijelo a želio sam iskreno da ta dva mjeseca potraju hiljadu godina. Bilo me je strah odlaska u srednju školu. Raznih priča sam se naslušao što od jednih što od drugih ljudi. Jedni su govorili da je moja srednja škola na lošem glasu a drugi da je dobra škola ali ni blizu tehničkoj školi i gimnaziji. I jedni i drugi su bili u pravu, ali ne skroz. Spisak učenika i njihov razmještaj po razredima je ubrzo izašao (sve su primili, eto o kakvoj je školi riječ). Na tom spisku sam bio naravno i ja. Razred u koji su me stavili bio je za mene stran. Nikoga nisam znao. To sam i želio. Novi početak.
Dva mjeseca su vrlo brzo prošla. Pripremio sam se koliko sam se mogao pripremiti za ono što me je čekalo u srednjoj školi.

Mentalna priprema je bila najvažnija za mene, sve ostalo je bilo u drugom planu.

07.09.2009. godine će zauvijek ostati upamćen u mojoj glavi. To je datum kada sam krenuo u srednju školu. Tog jutra (bio sam prva smjena)uzeo sam svesku i olovku (prvi je dan pa je potrebna samo sveska i olovka) izašao iz svog stana i krenuo u novu životnu epohu, u srednju školu. Čitavim putem dok sam se kretao prema školi mogao sam da vidim svoje vršnjake kako izlaze iz svojih kuća i stanova. Neki su bili veseli, neki su djelovali uplašeno, a ja sam imao u sebi i sreću i strah i sve osjećaje koji postoje u ovoj našoj dimenziji. Želio sam da se dan što brže završi, da se vratim svojoj kući, u svoju tvrđavu.

[Winston Smith]

Dug je ipak dan bio još ispred mene nažalost.

Do škole mi je trebalo jedno tri minute brzog hoda. Ja sam namjerno bio usporio zato što nisam znao šta me gore čeka. Međutim ubrzo je strah polako počeo da nestaje kada sam ugledao školu i more, ali more učenika koji stoje ispred nje. Bili su tu svi razredi. I prvi, i drugi ali i treći – maturanti. Pomislio sam kako eto nisam jedini u neugodnoj situaciji, već da ima i drugih (prvačića ) koji su nervozni i nesigurni, jer mi je dosta učenika tako izgledalo. Polako sam se približio tom moru učenika i ušao u njega. Mnogi učenici su glasno pričali, neki su se smijali, pojedini samo čutali i čekali srednjoškolsko zvono. I ja sam bio jedan od ovih zadnjih. Ali baš kada je zvono trebalo da zazvoni prišao mi je jedan momak (zvat ćemo ga Miki), tiho se predstavio te me je upitao za moje ime i prezime te moju struku, odnosno razred u koji idem. Pomislio sam zašto me to pita, a onda sam shvatio da je valjda u meni vidio neke osobine koje i on sam posjeduje, pa je valjda želio da odmah pronađe druga-prijatelja-pomoć kako bar prvi dan ne bi bio sam u srednjoškolskoj džungli. I vjerovali ili ne ispostavilo se je da smo razredne kolege. Bio je to početak jednog drugarstva. Ubrzo je zvonilo te smo krenuli tad već sigurnijim koracima u srednju školu – doslovno.

Prvi čas u srednjoj školi je bio kod profesorice engleskog jezika. Moj omiljeni predmet. Nisam vam rekao, ali sam imao tu čast da tokom osnovne škole idem i paralelno u još jednu školu, u školu engleskog jezika. I danas se sjećam svoja četiri profesora koja su mi tu predavala i zbog koji sam zavolio engleski jezik. Ovim putem im zahvaljujem na znanju koje su mi ponudili i koje sam ja velikodušno prihvatio, te na strpljenju koje su imali sa svima nama koje su učili.
Nego, to znanje koje sam od njih uzeo će napraviti jednu prekretnicu u mome životu. I to ni manje ni više nego na prvom času u srednjoj školi.

Odmah prvi dan škole profesorica engleskog jezika je odlučila da se našali malo sa nama. Dala nam je jedan “test” na tabli. Nekoliko rečenica koje treba dopuniti. Mislila je da niko neće odgovoriti , ali od nas trideset koliko nas je bilo u razredu ja i još dvojica momaka smo digli ruke da joj odgovorimo-dopunimo rečenice. I pogodite šta, samo je moj rezultat bio tačan!!! Međutim odlučila je još malo da me testira, da čisto vidi je li prvi rezultat bio sam produkt sreće ili ja zaista posjedujem znanje. Drugi rezultat je bio apsolutno isti. Sve sam tačno odgovorio.

Nikada neću zaboraviti njen radosni pogled i pohvalu koju mi je dala ispred cijelog razreda. Niti ću zaboraviti zadivljene poglede svoji razrednih kolega, a Boga mi ni osjećaj sreće koji do tad nisam bio osjetio nekoliko godina. Prave sreće osjećaj. Bilo je fenomenalno.
Od tog trenutka pa na dalje moj život se mijenja iz korijena na pozitivno. Upoznao sam Mikija koji mi je već prvi dan prirastao srcu kao i ja njemu, profesoricu koja mi je postala saveznik jer je vidjela da posjedujem znanje mnogo veće od onog koje je ona očekivala (pet godina učenja engleskog jezika nije malo) i koje se traži od učenika, te sam već prvi dan uspjeo da stvorim pozitivnu atmosferu sa ostalim kolegama iz razreda. Jer znanje je uvijek cool, a svako za prijatelja više želi pametnog čovjeka nego neku budalu.

Osjećao sam se kao Feniks. Moje vrijeme je bilo konačno došlo!

[Winston Smith]

Naredni dani, sedmice i mjeseci koji su dolazili donijeli su na hiljade dobrih stvari. Prve petice nakon dugo vremena. Mnogo ih je bilo. Nove šanse za stvaranje jakih prijateljstava (pored onog sa Mikijem kojeg sam upoznao ispred škole). Poštovanje i kod kolega iz razreda (plus škole) ali i kod profesora. Baka i majka su se promijenile, ne puno ali ipak toliko da se osjeti. Drugačije su me promatrale, više poštovale i uvažavale. Međutim najbolja stvar koja mi se je desila od svih bila je promijena u mojoj glavi, to je sigurno. Mentalitet moj je prestao da bude gubitnički. Transformirao se je u pobjednički mentalitet. Depresija je skoro pa nestala. Bio sam gladan znanja i učenja. Želio sam da se takmičim, da budem najbolji.

Totalna suprotnost od onog momka iz osnovne kojeg ništa nije zanimalo.

Energija je velika u meni počela da buja za koju sam mislio da je neću nikada imati. Mladost je konačno eksplodirala, te sam pronašao ponovo sebe, nakon mnogo, mnogo teških godina!

Kraj prvog razreda sam dočekao sa vrlo visokim prosjekom od 4,3. Malo mi je falilo da prođem odličnim uspjehom, mada sam ja i sa ovim prosjekom bio prezadovoljan. I za uspjeh i za odlično vladanje sam dobio pohvale od nastavničkog viječa, što je meni bio veliki stimulans za dalji rad i usavršavanje. Odnos sa Mikijem je bio jako dobar. Čuvali smo jedan drugog i poštovali se međusobno. Zaista je bio i ostao posebna osoba. Ekipa iz razreda me je hvala Bogu na kraju krajeva jako dobro prihvatila. Nisam sa svima razvio odličan odnos, ali je postojalo nešto što sam tražio godinama, a to je poštovanje. Niko me iz razreda nije provocirao, vrijeđao, niko mi nije u “šali” spominjao majku, poštovali su me i ja sam poštovao njih. Čist račun duga ljubav!

Raspust koji je nakon toga svega došao bio je najbolji do tad. Crnih misli nije bilo. Više sam se kretao. Kilogrami su se topili. Energija je bila na maksimumu. Živio sam život iz snova. Majka i baka su i dalje bile otrovne (do dana današnjeg su otrovne) ali ne kao prije. Smatrale su me zrelijim, boljim momkom nego što sam bio prije. Radovao sam se zbog toga što su i ostali ljudi iz moje ulice i grada primijetili moju promijenu. Gledali su me drugačijim očima nego prije i to mi je godilo. Moj život je primijenjen iz korijena, i to na bolje !

Drugi razred srednje je brzo došao i brzo prošao. Očekivanja moja su bila da ponovim uspjeh iz prvog i da održim stanje oko sebe kakvo je bilo na početku. Međutim došlo je do nekoliko promijena.

Kažu da ako želiš nasmijati Boga iznesi mu svoje planove. Ne znam da li sam ga nasmijao, no on je moje planove malo popravio i blagoslovio, to mogu slobodno da kažem. Ljudi za koje sam mislio da će ostati uz mene nisu ostali. Ovo se posebno odnosi na prijatelja Mikija. Rastavili smo se. Nije bilo svađe, nije bilo neprijateljstva. Jedini razlog zbog čega smo se razišli bio je taj što je mene profesorica strukovnih predmeta prebacila u jednu drugu klupu (njena odluka, nikada nisam saznao razlog te odluke). Ja sam ga pozvao da sjedne sa mnom u tu novu klupu, ali on nije želio to da uradi. Želio je da ostane tu gdje jest. On je smatrao je da sam ga izdao, napustio. To nije bilo tačno, no stvari su ostale takve do kraja školovanja (vidjet ćete i zašto). Prijateljstvo je kakvo takvo ostalo, krhko, ali ostalo.

Prebacivanjem u drugu klupu dobio sam priliku da upoznam jednog učenika (skoro pa kopija mene a ovdje ću ga zvati Gabrijel) koji je isto tako bio prebačen, ali od strane svog “prijatelja”. Ne znam šta je tačno bilo (čitaj nemam vremena da napišem) ali ja i taj momak smo se ubrzo sprijateljili (sad znate zašto nisam više sjedio sa Mikijem). To prijateljstvo traje evo i dan danas (tri godine kasnije), i sa pravom mogu da kažem to je moj istinski najbolji prijatelj.

[Winston Smith]

Ocjene su se isto tako promijenile. Više nije bilo nikakvih trica, četvrtica. Bile su sve petice. Nije bilo predmeta iz kojeg nisam imao pet. Zapravo ima, tjelesno, i to je jedina četvrtica u drugom razredu zaključna.

Pohvale su stizale sa svih strana. Priznanja su se redala jedna za drugim. Postao sam vjerovali ili ne predsjednikom svoga razreda. To je došlo kao kruna na sve uspjehe do tad. A otvorila mi se je i jedna šansa koju nažalost nisam iskoristio, tačnije nije mi bilo dopušteno.

Postojala je šansa naime da se prebacim iz strukovne u tehničku školu. Za takvo nešto je bio dovoljan i vrlodobar prosjek, ali sam za to saznao tek u drugom razredu. Svi uslovi za prebacivanje su bili što se mene tiče ispunjeni u drugom razredu, samo moja majka iz njoj samo pznatih razloga to nije odobrila.
Bio sam tužan zbog propuštene prilike i ljut na svoju majku, ali optimizam ništa nije moglo uništiti.

Imao sam jedan cilj. Postati što je moguće bolji. A i kraj školovanja je bio blizu. Nisam želio da mi nešto uništi energiju i elan koju sam dobio. Kako će vrijeme pokazati, ništa ih neće ni uništiti, već ću postati jači nego prije.

U mome dosadašnjem pisanju sigurno ste vidjeli da se moj skoro čitav svijet vodi oko škole. To i nije tako slučajno, jer ja drugog života nisam imao. Nisam izlazio, nisam imao neko veliko društvo. Sve što sam imao imao sam u školi. I prijatelja, i neko malo društvo i ugled i sve. Sve je bilo tamo. Živio sam u dva svijeta može da se kaže. U školskom svijetu i ovom realnom svijetu. Školski ne ubrajam u realne, bar ja ne, jer sam tamo doživio jednu bajku, koju možda samo na fakultetu doživim, a do tada hajde da završimo ovu priču, odužila se je previše .

Nakon drugog razreda ja i moj razred smo stekli titule maturanata, jer smo bili krenuli u završni treći razred. Ova završna godina je bila zaista posebna. U trećem sam po prvi put primijetio da u razredu postoje kolege koje su ljubomorne na moj uspjeh. Pokušali su da mi naprave spletke, da me ocrne i da umanje moj uspjeh. Hvala Bogu nisu uspjele ali su mi se oči tada širom otvorile. No par crnih kapi nije u stanju da uništi plavi okean, to svi znamo, i ja više nisam obračao pozornost na njih, ali sam kao što kažem bio oprezan.

Moj uspjeh u školi je i dalje rastao, te sam uskoro nakon dva mjeseca od početka završne godine postao predsjednikom viječa učenika. To je najviši rang koji jedan učenik može da ima u školi. Bio sam presretan! Odnosi sa profesorima su bili fantastični. Moj prijatelj Gabrijel je bio moj pravi oslonac. Majka i baka su isto tako bile sretne. Sve je bilo odlično u tome trenutku, a tako je ostalo i do samoga kraja školovanja.

Treći razred je uskoro završen odličnim uspjehom kao i drugi.

Poslije toga organizovana je maturska zabava. Nikada to neću zaboraviti. Tu noć, tu moju ekipu. Moja najdraža noć jer sam u njoj prvi put izašao u kafić sa ekipom, ali i najteža jer je to bio znak da se rastajemo. Svako je nakon te noći gledao da pođe svojim putem, a ja sam znao da svoj razred neću nikad zaboraviti i sve prelijepe trenutke koje sam doživio sa njima (hiljadu stranica ne bi bilo dovoljno da sve to opišem šta smo prošli zajedno). Poslije toga smo se svi zajedno opet još jednom vidjeli u našoj školi kako bi branili maturske radove.

Maturski radovi su odbranjeni odličnim ocjenama hvala Bogu (moji radovi), a nagrada za učenika generacije mi je za dlaku pobjegla iz ruke.

Nisam bio tužan zbog toga što je nisam dobio, iako bih lagao da je nisam želio osvojiti.

Bilo mi je samo žao što se rastajem od svoje ekipe. No sve ima svoj početak i kraj, a ja sam svoju priču u srednjoj završio na lijep način. Čista obraza sam se oprostio sa profesorima. Bilo je suza i na jednoj i na drugoj strani. Ponio sam onda iz srednje jedno prijateljstvo koje i dan danas traje, ali i druga prijateljstva koju su možda ne toliko jaka koliko ovo sa Gabrijelom, ali dovoljno jaka da se odupru iskušenjima ovog vremena, i sjećanja na prelijepe trenutke, koja sigurno neće nikada nestati iz moje glave, sve dok sam živ, u to sam siguran.

Ovo je “kraj” moje priče. Hvala svima koji budu ovo čitali. Ovaj drugi dio je možda prebrzo urađen, ali nisam želio da čekate. Jer ako sam išta naučio onda je to da treba poštovati onoga koji tebe poštuje, a vi ste me ispoštovali, pročitali moju priču i ne bilo u redu da sam vas ostavio dvije sedmice ili duže da čekate.
Zato izvolite. Pročitajte, podijelite, neću se ljutiti (samo stavite moj pseudonim ) komentarišite. Na vama je red.

Uzdravlje !

[Ghost Disaster]

Ovo ću pročitati sutra uz kavu.. trenutno mi je mozak bye bye radi terapije.

[malin]

Zanimljivo je to. Meni je recimo osnovna bila predivna, voljela sam sve i jednu osobu u razredu, i prolazila s 5.0. svaki razred. Onda je počela šugava gimnazija gdje sam patila 4 godine i mrzila većinu ljudi u razredu, a mrzim ih i danas dosta godina kasnije, baš intenzivno. Iako nisam zlostavljana, osim nekih sitnih incidenata srednja mi je bila kao neka trauma jer mi je bilo prestresno provoditi vrijeme s ljudima koji mi se gade, koji su zli i odvratni na više razina. Tako da ja kada se sjetim srednje - poplavim. A kada se sjetim osnovne - sva sam sretna. Šteta što uopće postoji zlo u ljudima i što postoje takvi idioti koji su tebe maltretirali, ali baš lijepo što ti se sve nadoknadilo u srednjoj. Pretpostavljam da sada onda imaš negdje 19,20 godina, puno sreće dalje i ne daj da te nikad više netko ne poštuje.

[iluzijaa]

Ovo je priča o pobjedi duha! Nije lako preobraziti gubitnicki u pobjednički mentalitet, ali ti si to uspio. Čovjek mora imati i dozu sreće da dodje u dobru okolinu, ali i s pozitivnim stavom se puno toga može. Dobro je da te nikad nisu slomili do kraja i da je uvijek u tebi ostao taj pozitivan duh i vjera u sebe. Nekim ljudima se ono baš zdrobi do kraja i ljudi ih poraze pa cijeli život furaju taj gubitnicki stil i nikad to ne prebole. Vjerojatno ovisi kakva si osoba i koliko jak u sebi.

[Ghost Disaster]

Dobra priča. Na kraju se sve ipak posloži. A ako se ne posloži - nije kraj.

[Shizzona]

E svaka cast. Pobijedio si starog sebe, i sada si novi, cvrsci, jaci i imas iskustvo koje garant neces dozvoliti da se opet ponovi, ali vjerujem i da si osjetljiv na zlostavljanje bilo kakve prirode, i da bi uvijek pritekao u pomoc nekome koga vidis da ga zlostavljaju.

Ja zivim pored skole, osnovne, i srecem jako agresivnu djecu kako verbalno vrijedjaju, ponizavaju vrsnjake. U tim momentima se pretvorim u ozbiljnu damu i blago eazgovaram sa zlostavljacem, s ciljem da stid u njemu proizvedem. ... Sto sa djecom nije tesko. Ali odrasli bolesnici, niti stida, niti savjesti. Bila sam zrtva jednog takvog. Odveo me na planinu i nakon toga sam ateista postala, sto kazu ono, ubio Boga u meni. nikome nisam rekla, a jos uvijek imam neke posljedice, ali bitan je pozitivan stav, i znati da postoje i dobre osobe, prijatelji.

Sretno u ostatku zivota....