Kad vise ne ide, izlaz je..

[LetItBe]

Zar je moguce da je izlaz samo u jednome? A to da me vise nema?
Samohrana sam majka. Otac mog djeteta, moj suprug, je umro, prije 6 mjeseci.
Podrske nemam ni od koga.
Sama se borim sa svime. Od depresije, umora, financijskih problema.
Imam relativno dobar posao i dobru placu za uvjete u nasoj drzavi, ali su mi ostali krediti koje jednostavno vise ne mogu placati. Desi se da nemam za osnovne zivotne potrebe.
Od svojih roditelja nemam bas pomoci. Razboljela sam se nedavno, morala sam mirovati, ali oni su jedva pricuvali malu jedan dan, i to im je vec bio problem. Morala sam sjesti u auto, i sve obavljati sama.
Prijatelja, onih dobrih, nemam.
Ujutro, dok spremam malu za vrtic, susprezem suze. Placem dok se vozim na posao. Spavam jedva pet sati dnevno, jer ne stignem vise.
Osjecam da gubim. Zivot me pregazio po svim parametrima.
S navrsene 33 godine, ja vise ne znam kako.
Svaki mi je dan isti, mucim se biti najbolja majka, dati djetetu sve sto mu treba, ali moj je osmijeh prazan. I to me jos vise izjeda.
Jedino sto me sprijecava da sve ne prekinem, je moje dijete.
Da nema nje, odavno bih zavrsila tu pricu, jer sam preumorna od borbe.
Jedino cega se bojim, da u nekom impulsu ne napravim to o cemu razmisljam. I da moje dijete ostane potpuno samo. Roditelji su mi stari, bolesni, nema sanse da bi ju mogli odgajati..pretuzna sam, jednostavno pretuzna.
Znam da sam depresivna.
Zadnjih tri mjeseca jedva uspijevam odraditi posao i kod kuce uciniti sve sto treba. Ponekad sam toliko jadna, umorna i prazna, da imam osjecaj kako nemogu ustati iz kreveta.
Ne znam sto da radim.
Kome da se obratim? Sto da napravim?

[autoicon]

Tvoja priča me je strašno rastužnila i ne mogu ni zamisliti kako ti je jako teško sada. Probaj pričati o tome što više, odnosno o tome kako se osjećaš, jer i to je jedan način kako proći kroz težak period. Preporučila bi ti da kreneš kod nekoga tko bi ti pomogao da što lakše prođeš kroz ovo razdoblje i pokaže ti kako ipak ima svijetlo na kraju tunela koje sada sigurno ne vidiš. Što se tiče nekih praktičnih stvari, ne postoji način da si uzmeš bolovanje i s malom promjeniš malo atmosferu? Suze ne moraš susprezati, kad ti dođe dobro se isplači, to uvijek pomaže i rješava te jedne količine tereta. Drži se.

[svi_umiru]

Gledaj, ti nisi stigla preoboljeti muza i to kako se osjecas je normalno. Bilo bi nenormalno da se osjecas drugacije. Nisi stigla niti si dala vremena da ti budes ta koja je tuzna i bolesna i jadna, radi svega. Zao mi je sto se to dogodilo, ali moje riječi ti neće pomoći, na žalost. Ti moraš i jesi i možeš biti jaka, ali u nekom trenutku nećeš moći dalje. Znam i zašto se osjećaš samom i ustvari i jesi sama. U takvim situacijama svi smo mi jako sami. Nekad nas tu i tamo netko iznenadi, neko rame za plakanje, na koje nismo ni računali. Osvrni se, vidi jel ima netko takav, a da nisi primjetila. I ako ima - nasloni se i isplači. To prvo napravi. A onda sve drugo. Trebat ce jos barem godinu dana da dodjes, barem malo, sebi. Tuga ima svoje faze i traje. Ja sam dvije godine poslije smrti bliske osobe plakala svaku večer. Na poslu i cijeli dan normalno, a onda na večer suze. Svaku večer. Svaku večer. Ako ne pustiš tugu i suze na vrijeme, onda se taj proces produži. Zato, dopusti si da plačeš, plači. Imaš zašto. Izgubila si muža, dijete je izgubilo oca, ti si izgubila ljubav i oslonac u životu. Plači, koliko god treba.

A onda kad se dobro isplačeš, sjedni, sve troškove i prihode stavi na papir. Prodaj auto, sve što možeš, zatvori kredite. Odreci se lažnog sjaja i statusa. Ako je nužno i ako bi bilo moguće preseli se starcima, samo da smanjiš troškove. I ne mora to biti vječno, samo dok se financijski oporaviš. I ne očekuj od njih previše, oni su stari. Jedva su dočekali da se riješe brige o nama. I imaju i pravo na neki način. Ti si ta koja sada ima troje djece. I tako i odlučuj. Budi racionalna i razumna, ne dopusti da te lažni idealni i fiks ideje uguraju u još veće dugove. Kamate su skup sport. Nadji način da troškove svedeš na minimum, da bi ti dijete za koju godinu imalo stabilan i normalan život, a ne bolesnu ili ludu majku. Stisni zube i budi realna. Znam da ti auto treba kad imas dijete, ali tu i tamo ti je jeftinije platit taksi da odvezes malu doktoru, nego imat auto. I slično. Ajde, imas dobru placu, pa to je plus! :-)

[svi_umiru]

Bolovanje je dobra ideja. Ja sam od svoje liječnice dobila mjesec dana bolovanja, jer sam isto tako gurala, gurala, gurala, a onda sam se otrovala tabletama protiv bolova i u pola dana otišla s posla. Plakala sam u čekaonici dok su me ljudi gledali, ali nije me bilo briga. Kad sam ušla k njoj, ona me je pitala kako sam, a ja sam rekla dobro i počnem plakati kao kišna godina. Uzmi tih mjesec dana, da razmisliš, dodjes k sebi, nitko ti neće zamjeriti.

p.s.
Moj nick je slučajan. Otvorila sam ga prije tvoje teme.

[saturea]

Nisi sama jer imaš svoje dite. Nekim ljudima je to san koji se nikad neće ostvariti. Neće im pomoći ni novci, ni podrške niti išta drugo.

Šta se tiće kredita pokušaj se raspitati u banci, možda dobiješ reprogram ili kako se to zove pa ti bude lakše.
Izađi u šetnju i na sunce, to je dobro protiv depresije. Popričaj sa svojim doktorom možda ti da nešto da bar duže po noći odspavaš. Par ovakvih stvari i već ćeš se osjećati bolje.
Pozdrav

[LetItBe]

@svi umiru: Ma nick ti je ok, bar je istinit. Na bolovanju sam bila, neposredno nakon smrti supruga. I nekako imam osjecaj da sam tada bila bolje. Kao da mi tek sad sve dolazi u glavu. Sve slike, uspomene. Bila sam kod svog doktora, slijeze ramenima. Dao mi je neke tablete za spavanje, ali se bojim to popiti, jer ne znam sto bi bilo da se mala po noci probudi, a ja spavam ko top. Ili da ne funkcioniram ujutro. Predlozio je psihijatra, ali nemam volje za tim. Znam sto bi mi rekao, a lijekove ne zelim, iz istog razloga, moram biti prisebna bar donekle.
@saturea: imam dijete, da. Samo nju i imam. To mi je jedina svijetla tocka. Ali toga se i bojim, da necu biti adekvatna i snazna odraditi to sve skupa. Vec mi se nebrojeno puta dogodilo da zaboravim donijeti u vrtic nesto sto me teta trazila, jednostavno zaboravim. I osjecam se kao zadnje smece, a ne mogu joj objasniti da mi je glava prepuna i da se jednostavno ne sjetim ni jesti, a kamoli obaviti sve sto bi trebalo..Setati? Kad stignemo, uglavnom vikendom. Pomogne, samo me izmori jako. Kao da imam sto godina, ponekad jedva hodam..

[svi_umiru]

A jest, stvarno si loša mama, ako zaboraviš donijet vlažne maramice u vrtić. Znam ja onih koje nemaju nikakvih briga pa zaborave skoro dijete u tramvaju. Ne budi tako stroga prema sebi.

Osobno sam protiv korištenja teških lijekova, anksiolitika i sl. jer to ne rješava problem, a izaziva probleme, nekad i ovisnost. Nije rješenje, može biti samo kratkotrajna pomoć i to upitna.

[madreleona]

Leti?ovo ne prakticiram često ali hajde odmotaj malo svoje mjesece unazad i pogledaj što si sve prošla?i kak ti je bilo?!.Nemoj si postavljat teške zadatke jer ti ništa ne moraš;možeš li zamisliti koliko si ti hrabra žena koja je izabrala takav život (pročitaj moje postove na temu planiramo li život prije rođenja) i takove prepreke a kroz sve to ipak te vodi tvoja moć i snaga za životom i to malo djetešce koje je tvoj vodić..........Znam teško je koračti po putu života i gledati gore ,no ako stalno gledaš dolje istina je vidjet ćeš svaki kamen pa ćeš ga obići i tako propustiti najljepše trenitke života ali čar života je u tome da digneš glavu gore i ako treba da se popikneš na neki od njih ali da iz toga izvučeš najbolju pouku.ne znam da li si me razumjela,mogu biti i konkretnija.Sretno ,ja znam da vas dvje to možete

[Rebel Yell]

zaista tužna priča, žao mi je što si u tako teškoj situaciji.
jesi li možda razmišljala riješiti te kredite? npr. ako si u velikoj kući ili stanu, preseliti se u neki manji.
ili, ako imaš veliki kredit za auto, vratiti ga i uzeti neki mali polovni.
isto tako, očito je da ti treba pomoć. žalosno je što od svojih nemaš podrške i pomoći, ali možda bi mogla nekoga zaposliti.
ne znam otkud si, ali studentima svaka kuna treba, možeš zaposliti studenticu par sati na dan i za neku siću opet bi se riješila velikog tereta.
ako ti doktor/psihijatar nije pomogao, možda bi mogla naći utjehu na nekakvoj duhovnoj obnovi, nemoj mi tu ideju odbaciti.
u svakom ti slučaju želim puno sreće

[kastaš]

Ja se nadam da ćeš poslušati savjete koje su ti dosada dalji drugi i jako se nadam da nećeš podić ruku na sebe zbog tvoje malene.
Time bi joj samo do kraja uništila život i to totalno.

I nisi sama - jer imaš nju.

Inače, za izaći iz takvih kriza je potrebno neko vrijeme i budi toga svijesna. Radi na tome, malo po malo, i guraj i stvari će se promijenit, samo nemoj očekivat nešto odmah sutra pa padat u očaj jer se to ne dešava.

Što se tiče psihijatara i tableta, možda bi ti pomogli neki blagi antidepresivi, bar za početak. Nemoj uzimat ništa teško a tog svog doktora koji sliježe ramenima obavezno odjebi i promijeni.


Osim toga, normalno je da te tek sad hvata velika tuga radi tvoje tragedije. Ponekad ljudi uspiju suspregnut najgore reakcije kad se to tek desi jer se desi prenaglo ili možda imaju nekog zbog koga sebi nemogu dozvoliti tugovanje, a onda im se nakon nekog vremena počne sve vraćati. I meni je bilo tako... nemoj samo mislit da si luda ili nenormalna zbog toga, nije istina.

[Madjar]

Rebel Yell kaže:

zaista tužna priča, žao mi je što si u tako teškoj situaciji.
jesi li možda razmišljala riješiti te kredite? npr. ako si u velikoj kući ili stanu, preseliti se u neki manji.
ili, ako imaš veliki kredit za auto, vratiti ga i uzeti neki mali polovni.
isto tako, očito je da ti treba pomoć.

Ljudi dragi kako ne kuzite nisu njoj problem financije nego nema s kim podijeliti svoj teret ovog sumornog zivota nema se na koga osloniti niti razveseliti osim Kcerke koja je jos mala i to je jedino sto je drzi na ovom svijetu. Smatram da bi trebala pokusati naci neku osobu s kojom bi podijelila svoje probleme neku tebi blisku prijateljicu za koju znas da nece iskazano povjerenje zloupotrijebiti, a moze ti biti od velike pomoci

[svi_umiru]

@madre, odličan komentar
@kastaš, lijepo suosjećanje I super fotka u avataru :-)
@madjar - pravopisni savjet - kćer se piše malim slovom. I da, problem jesu i krediti.

[saturea]

Ne trebaš ići u šetnju 3 h ili se izmoriti do besvjesti, odnosno mala šetnjica po bližoj okolici i sidete na prvu klupu ili zidić i pjevate pjesmice, gledaš cvijeće, fotografirate bube......

Ne trebaš uzeti jake lijekove nego npr Persen (2 caps) koji je biljni i ide bez recepta, malo ćeš se opustiti i lakše zaspati, ne boj se da nećeš čuti malu ako se probudi.
Nemoj jestio kasno uvečer pa ćeš lakše spavati.
Ja sam zaboravljala danima doniti jednu te istu stvar u vrtić. Šta ako nešto zaboraviš nisi dobra mama?
Ne pričaj te priče molim lipo. Nemoj patiti za tim da budeš išta idealno. To je nedostižno i onda se samo ždereš.
Nedostižno je za ljude kojima je sve idealno posloženo a kamo li kad te poklope takve stvari. Ako od sebe stalno očekuješ maksimum uništit ćeš se.

Moj šef je svoju kćer zaboravio pokupiti iz vrtića. Doša je doma, sija za stol, uzeo novine i pitao ženu: A di je mala? (ok pitao je po imenu)

Ona priča kad je profesor u teglu stavio veće kamenje , pa sitnije, pa pijesak pa na kraju vodu i stalno pitao studente da li je puno itd ima za smisao da ako želimo da tegla ( u ovom slučaju život) bude puna (većeg) kamenja onda ga najprije treba staviti u teglu.
Znači ono šta ti je najvažnije treba staviti pod obavezno u raspored.
Kod tebe je takvo stanje kakvo je i to moraš prihvatiti ali isto tako reci sebi sad se idem igrati s malenom, uzmi papir i bojice i crtaj nešto. Ti ćeš joj biti super u tom trenu i biti će ti lakše a samo sekiranje oko stanja neće ga riješiti ali ćeš se na par minuta skoncetrirati na npr uskršnjeg zeca.
Idi korak po korak, i dan po dan.

I da promini doktora.
PS mi smo tu

[PrincessMachi]

Ne misliš se valjda ubit ???
Hej,pa normalno je da si depresivna ako ti je suprug umro prije 6 mjeseci,pa nisi dovraga od čelika da te ni ne okrzne???

Ja s tvoje strane vidim problem s financijama i problem s roditeljima,i naravno osobnu slomljenost.
Ne znam kakve kredite imaš,ali ne vidim ni jedan razlog za imat kredit u ovakva vremena osim ako je neizbježno za stan...
Stoga bi ti po meni bilo najbolje prodati auto,izuzevši ako ne živiš daleko od grada i posla...Auto je trošak,a jedini njegov plus može bit što uštediš eventualno sat vremena na dnevnoj bazi.Stoga ne moraš financirat auto,ako ti baš nije neophodan.Bolje ti je pokrpati kredit,jer si tako skidaš dio opterećenja s glave i smanjuješ strah..Neopterećen čovjek lakše diše.

Što se tiče roditelja,teško mi je shvatljivo da su tako jako stari ako su tebi samo 33,a opet ako i jesu uvijek im se možeš obratiti napominjući kako bi im bilo lijepo da se ti brineš o njima i pomogneš im po potrebi,a oni tebi tako
(karikirano gledajući "pobogu pa di će vam duša" )
Možda malo povuče na ucjenu,ali ako su tako neobzirni da im je bio težak problem već jedan dan pričuvati unuku dok si ti bolesna onda s takvima ni ne možeš drugačije nego ucjenom.

Također,dobro bi bilo i da se javiš liječniku,da te pošalje psihiću i eventualno da neke tablete.Nekim ljudima jednostavno treba privremena štaka dok malo ne ojačaju da samostalno stanu na svoje noge.Smrt voljene osobe je najgore moguće iznenađenje,posebno ako uz nju nisi imala bliskih prijateljica i prijatelja.
Izgubila si oslonac (koji si imala u suprugu) i posve je normalno da ti je teško i da će ti trebati određeni period dok se ne restruktuiraš i navikneš da ga nalaziš prvenstveno u sebi (oslonac tj. self-reliance ) .
Nije to baš samo depresija,već možda više i strah zbog osjećaja vlastite nemoći i od potencijalne propasti neovisno o borbi i trudu..
Nemoj umrijet prije no što si uopće i počela živjet..

LetItBe kaže:

Od svojih roditelja nemam bas pomoci. Razboljela sam se nedavno, morala sam mirovati, ali oni su jedva pricuvali malu jedan dan, i to im je vec bio problem.

Dala bih se okladit da nisu baš tako bolesni..

i ne sviđa mi se ovo

LetItBe kaže:

osjecam se kao zadnje smece.

Nemoj biti tako oštra prema sebi..Trebaš biti sposobna odraditi samo ono što je bazično i neophodno...nikakvo forsiranje..šta se imaš osjećat ko smeće

[Rebel Yell]

Madjar kaže:

Ljudi dragi kako ne kuzite nisu njoj problem financije nego nema s kim podijeliti svoj teret ovog sumornog zivota nema se na koga osloniti niti razveseliti osim Kcerke koja je jos mala i to je jedino sto je drzi na ovom svijetu. Smatram da bi trebala pokusati naci neku osobu s kojom bi podijelila svoje probleme neku tebi blisku prijateljicu za koju znas da nece iskazano povjerenje zloupotrijebiti, a moze ti biti od velike pomoci

sve to stoji, ali što se financija tiče, jasno piše:
''Imam relativno dobar posao i dobru placu za uvjete u nasoj drzavi, ali su mi ostali krediti koje jednostavno vise ne mogu placati. Desi se da nemam za osnovne zivotne potrebe.''
tako da...

[Lovecat]

Bože, stvarno loša situacija

A roditelji od muža? Jesu li živi, jel ih briga za dijete? Pa da ti barem oni malo pomognu.....

Misli na dijete prvenstveno. Ako ti nemaš sada nikoga da ti pomogne, kako bi tek tom malom biću bilo da i tebe izgubi.

[Muze19]

Strašno mi je tužna ova priča i u potpunosti suosjećam s tobom. Nemogu ni zamisliti koliko mora biti grozna ta situacija u kojoj se nalaziš.
Al ono što je sad, neće biti takvo u budućnosti.
Ono što ti ja mogu ispričati je moja priča, iako nije baš moja osobno.
Ja sam dijete čija je majka, kad sam se rodila bila u podjednako teškoj situaciji. Nije sve bilo isto, al nalazIm sličnosti. Ja se tog ne sjećam jer sam bila premala i nije se ni u kojem pogledu odrazilo na mene. Neznam cijelu priču, niti što se dešavalo, al znam da je bilo teško. Bile su tu depresije, ne izlaženja van, konstantni plač i tuga. Shrvanost.
Baš ono što si napisala, život ju je pregazio po svim parametrima.
Danas je od toga prošlo više od dvadeset godina, ja sam sretna mlada osoba, kojoj ništa u životu nije nedostajalo. A i ona je. Znam da je.
Sve je to iza nje ko neka pradavna prošlost, izbljedjela i prašnjava.
To je bilo životno razdoblje. Teško, neopisivo, grozno. Ali je izdržala. Zato jer se borila, svaki dan, svake sekunde, sa sobom, sa svojim mislima i osjećajima, al se borila.
Odlučila je biti sretna. To se nije desilo preko noći, ali je uspjela.
Ovom pričom sam ti željela dati nadu, da ćeš se jednog dana i ti okrenuti iza i pogledati na sve to, kao na dio prošlosti, koja nas sve izgrađuje i postavlja nemoguće zadatke pred nas, samo da bi se uvijerili da nisu nemogući, nego rješivi.
Sigurna sam da imaš nekog oko sebe, makar poznanika kome bi se mogla povijeriti, ako i nemaš, evo piši svaki dan na forumu, da ti bude lakše. Otiđi na neko besplatno savjetovanje, ako ima negdje.
Nemoj se kažnjavat da si loša majka, jer nisi, samo ti je jako teško. Nemoraš sve odmah i sad riješit. Idi korak po korak, jedan dan sa malo više smješka, već je bolji dan.
Vjeruj da će sve doći na svoje. Probaj razmislit o savjetima u vezi financija koje su ti forumaši već sugerirali i probaj popričat s roditeljima ako je to moguće, ako nije, nema veze.
Razmisli dali si u nekom razdoblju imala nekog bliskog i pokušaj obnovit taj/te odnose. Želim ti svu sreću ovog svijeta i vjerujem da ćeš uspjeti. =)

[madreleona]

kako god grubo bilo ali suosjećanje nikome ne pomaže dragi moji. ako je čovjek sam u komi zašto mislite da mu pomaže još i tuđe jadikovanje,jer tuga na sebe uvijek privlači tugu .nitko tu od nas joj ne može pomoći ako ona to prva sama ne želi i sve odluke su na njoj.zašto da se žena na ikoga oslanja ?hoće li joj taj netko istinski pomoći? to vam je onaj dio sa pecanjem -naučiti čovjeka pecati ili mu dati ribu-shvaćate!!
da su se ičiji roditelji udostojili i stvarno poželjeli pomoći NE iz sažaljenja nego zaista već bi bili ovdje......ja znam da ona to može,koiko je čitam jaka je i hrabra a to djete joj je nešto što je gura i ona će to proći ali trenutno je zapela o kamen ali uspjet će.........sretno!

[maesa]

@LetItBe - jesi jos s nama?
kako napredujes po pitanju savjeta koje si dobila?
Meni s emnogi od njih cine onako realni, ali ipak je na tebi da odlucis.
Postoji li mogucnost otplate kredita ranije? Postoji li nesto sto mozes prodati, bas onako kako su ti predlagali: auto, stan, bilo sta za sto si uzela kredit?
Cim se rijesis financijskih problema, sve ce biti ljepse i svijet ces poceti gledati drugacijim ocima, jer svom djetetu ces moci priustiti stvari koje ce zeljeti, time odmoriti i opustiti i samu sebe.
Javi nam se, pisi kako ide.

[LetItBe]

Zahvaljujem svima na komentarima i rijecima podrske, kao i savjetima. Danas je bio los dan, kao i uvijek kad se blize blagdani..znate vec kako to ide..

No, da se osvrnem na temu financija..nazalost, ne mogu nista uciniti po tom pitanju. Stan i auto su otplaceni, a kredite sam morala dignuti da otplatim dugove koji su ostali..nepodmireni minus na tekucem, kreditne kartice, krediti koje sam digla za vrijeme lijecenja...neko vrijeme sam mislila da sam se izvukla, ali nazalost nije tako. Navukla sam dosta dugova, ostali su njegovi dugovi, pa lijekovi koje smo nabavljali, jer smo se dvije godine borili s teskom bolescu..nakupilo se. Tada nisam mogla razmisljati o tome da cu financijski potonuti, pokusavali smo sve, ukljucujuci i lijecenje u inozemstvu..morali smo pokusati sve. Malo sam konfuzna, ali mislim da me razumijete..

Placa mi je pak manja nego sto je bila, jer sam na poslu smanjila satnicu i ne radim koliko sam radila prije. Ipak, za nase uvjete je i to puno, ali sada dobivam 30% manje nego prije 6 mjeseci. Onaj tempo nisam vise mogla izdrzati, eto.

Uglavnom..pokusati cu dogovoriti termin s psihijatrom..jucer sam ipak popila tabletu za spavanje i spavala kao covjek nakon duuugoo vremena. A danas smo bile u setnji, na suncu, pokusavajuci se smiriti. Mala je dobro, odlicno, i to je jedino sto me drzi. Iako pomisao na jos jedan blagdan..nas dvije same..ne znam. Tesko je jako. Bozic sam jedva progurala, nadam se da ce ovo proci malo bolje. Pokusavam organizirati vikend tako da odemo medju ljude, zvala sam neke prijateljice koje imaju djecu..i tako..trudim se.

Svaku crnu misao tjeram od sebe, koliko to ide. Kao i strah od neuspjeha. I strah od predbacivanja moje kceri, da mi jednoga dana ne kaze kako nisam bila dobra majka ili da joj nisam pruzila u zivotu ono sto joj je trebalo.

Ako sam nesto naucila u zadnjih dvije godine zivota, to je da se nista ne moze planirati. I da je zivot farsa. U jednom trenu imas sve, za pet minuta vise nemas nista. Ostaje ti samo bol. Toliko je meni trebalo da mi se srusi svijet..punih pet minuta ili mozda minutu dvije vise, kad mi je suprug isao na prvi CT zbog bolova u nozi.

Moja poruka vama jest, da nista ne uzimate zdravo za gotovo. Nikada i nista. Uzivajte u svakom trenu s voljenima oko sebe. Jer iduci tren ih mozda vise nece biti. Ili vas.

Hvala vam..