Kako nastaviti sa životom?

[Arose]

Ne znam više kako živjeti i funkcionirati kao normalna osoba. Nije da ne želim, nego ne mogu...

Negdje od svoje šeste, sedme godine prolazim kroz razne loše događaje, gotovo da nije bilo pauze kada ih nije bilo.
Do 11. godine prolazila sam kroz neke stvari za koje tad nisam ni bila svjesna da će ostaviti lošeg utjecaja na mene, do 15e se borim nekako sama sa sobom, a tada tonem, počinjem imati suicidalne misli (srećom nikada nisam pokušala, najdalje što sam išla bilo je grebanje do krvi i lupanje glavom o zid ili punom snagom šakama od noge kada bih se osjećala ''prepunom'' , da moram negdje izbaciti taj svoj bijes). 16. , 17. i 18. godina lošije, ali ajde ima neke nade, malo sam počela nadolaziti.
20a godina života, konačno dolazim na svoje , mogla sam po prvi put od nakon dugo vremena reći da sam stvarno istinski sretna, a onda sve pada u vodu zbog narednih događaja koji su se odvili.
O tome neću puno jer ne želim ulaziti u tu temu na forumu, samo ću napisat da je riječ o smrti, da je riječ o nečemu što se većini ljudi nikada za života ne dogodi (načinu na koji je ta osoba umrla i slično).

Nakon svega toga ja jednostavno ne mogu dalje.
Ne da mi se živjeti, ne da mi se raditi bilo što, nemam volje za izaći van, družiti se, najradije bih bila stalno sama sa sobom jer mi je tako još i najbolje. Prošla sam doslovno 100 sranja u životu koja većina ljudi nikada ne doživi, osjećam se iscrpljeno, umorno i ne vidim razlog da se sredim kad imam dojam da će se opet nešto loše dogoditi, jer ttako to kod mene ide.

U depresiji mislim da nisam, jer se dižem normalno iz kreveta, počistim stan, napravim sve što treba i kad treba, jer VOLIM SAMU SEBE, ali kao da više ne volim 99% ljudi. Ne želim uopće izlazit iz stana jer zašto bih uopće? Ne da mi se voditi razgovore s drugim ljudima jer njih smetaju sitnice poput npr. ispita koji im je ostao na faksu , a obzirom kroz koje sam ja probleme prošla to ni ne smatram problemom. Ne da mi se niti sretati poznanike na ulici i pozdraviti ih. Uglavnom biti u bilo kakvoj interakciji s ljudima izuzev 2,3 osobe.

Ubiti se ne želim jer ne smijem. Jer imam par osoba koje to zaslužile nisu. Kojim ne želim nanijeti tu bol jer i sama znam kakva je to bol. Da je situacija drugačija , možda bih i počela razmišljati o tome.

Zanima me kako da krenem naprijed? Da se natjeram vratiti u normalan svijet i normalno funkcionirati jer se meni to ne da, ja to ne mogu, ja zazirem od toga.
Najradije bih otišla u neku šumu daleko od svih ljudi i živjela tamo do kraja života...

[Azz]

Arose kaže:

U depresiji mislim da nisam....

ne bi se baš reklo...

Ne znam više kako živjeti i funkcionirati kao normalna osoba. Nije da ne želim, nego ne mogu...


Nakon svega toga ja jednostavno ne mogu dalje.
Ne da mi se živjeti, ne da mi se raditi bilo što, nemam volje za izaći van, družiti se, najradije bih bila stalno sama sa sobom jer mi je tako još i najbolje. Prošla sam doslovno 100 sranja u životu koja većina ljudi nikada ne doživi, osjećam se iscrpljeno, umorno i ne vidim razlog da se sredim kad imam dojam da će se opet nešto loše dogoditi, jer ttako to kod mene ide.

ne tvrdim da imaš neku od dijagnoza, samo sam mišljenja da bi zbog ovog što navodiš bilo dobro da poražiš stručnu pomoć.
onda kad ljudi sami ne mogu naprijed, kad se teško mire s onim što im se dogodilo u životu, trebaju ponekad samo razgovor kojim će doći do srži i pomaknuti se u željenom smjeru.

[Reve]

Arose kaže:

Ne znam više kako živjeti i funkcionirati kao normalna osoba. Nije da ne želim, nego ne mogu...

Negdje od svoje šeste, sedme godine prolazim kroz razne loše događaje, gotovo da nije bilo pauze kada ih nije bilo.
Do 11. godine prolazila sam kroz neke stvari za koje tad nisam ni bila svjesna da će ostaviti lošeg utjecaja na mene, do 15e se borim nekako sama sa sobom, a tada tonem, počinjem imati suicidalne misli (srećom nikada nisam pokušala, najdalje što sam išla bilo je grebanje do krvi i lupanje glavom o zid ili punom snagom šakama od noge kada bih se osjećala ''prepunom'' , da moram negdje izbaciti taj svoj bijes). 16. , 17. i 18. godina lošije, ali ajde ima neke nade, malo sam počela nadolaziti.
20a godina života, konačno dolazim na svoje , mogla sam po prvi put od nakon dugo vremena reći da sam stvarno istinski sretna, a onda sve pada u vodu zbog narednih događaja koji su se odvili.
O tome neću puno jer ne želim ulaziti u tu temu na forumu, samo ću napisat da je riječ o smrti, da je riječ o nečemu što se većini ljudi nikada za života ne dogodi (načinu na koji je ta osoba umrla i slično).

Nakon svega toga ja jednostavno ne mogu dalje.
Ne da mi se živjeti, ne da mi se raditi bilo što, nemam volje za izaći van, družiti se, najradije bih bila stalno sama sa sobom jer mi je tako još i najbolje. Prošla sam doslovno 100 sranja u životu koja većina ljudi nikada ne doživi, osjećam se iscrpljeno, umorno i ne vidim razlog da se sredim kad imam dojam da će se opet nešto loše dogoditi, jer ttako to kod mene ide.

U depresiji mislim da nisam, jer se dižem normalno iz kreveta, počistim stan, napravim sve što treba i kad treba, jer VOLIM SAMU SEBE, ali kao da više ne volim 99% ljudi. Ne želim uopće izlazit iz stana jer zašto bih uopće? Ne da mi se voditi razgovore s drugim ljudima jer njih smetaju sitnice poput npr. ispita koji im je ostao na faksu , a obzirom kroz koje sam ja probleme prošla to ni ne smatram problemom. Ne da mi se niti sretati poznanike na ulici i pozdraviti ih. Uglavnom biti u bilo kakvoj interakciji s ljudima izuzev 2,3 osobe.

Ubiti se ne želim jer ne smijem. Jer imam par osoba koje to zaslužile nisu. Kojim ne želim nanijeti tu bol jer i sama znam kakva je to bol. Da je situacija drugačija , možda bih i počela razmišljati o tome.

Zanima me kako da krenem naprijed? Da se natjeram vratiti u normalan svijet i normalno funkcionirati jer se meni to ne da, ja to ne mogu, ja zazirem od toga.
Najradije bih otišla u neku šumu daleko od svih ljudi i živjela tamo do kraja života...

Kreni s malim stvarima. Bez velikih planova ili razmisljanja o tome kako ce biti za 5, 10 ili 15 godina.
Zavrsi taj jedan ispit na faksu. Pospremi stan, kao i uvijek. Dogovori neki izlazak. Procitaj neku knjigu. Nadji neke sitne stvari koje te vesele i uzivaj u njima. I prije svega, druzi se s ljudima, izbjegavaj situacije gdje si sama i razmisljas o proslosti, buducnosti i egzistenciji. Ne moras voljeti ljude s kojima se druzis, ali je dovoljno ako ih prihvatis kakvi jesu.
Volis samu sebe, i svjesna si da ima ljudi kojima je stalo do tebe. To je vec ogroman razlog za optimizam.

[Arose]

Ma gurala sam se u društvo i ne mogu. Jednostavno ne ide. Povraća mi se više od tih razgovora koji se vode, okej su to sve ljudi i imaju oni razumijevanja za mene, ali ja jednostavno ne mogu slušat kak se netko žali da mu je problem jer ima ograničen budžet za cipele, a sviđa joj se više pari pa eto, sirota, ne zna koje da uzme. Onda još mene pita za savjet koje bi trebala uzet, a meni dođe da se prekobacim.

Postajem i ljubomorna na sve svoje prijatelje. Zbog sve sreće u životu koju imaju, a uzimaju zdravo za gotovo. I ne mogu to slušat , ne mogu slušat kako si netko vrijeđa majku, a ja sam ostala bez svoje na strašan način.
Općenito, kad god sam na kavi s nekim ili kod nekoga gotovo sve o čemu pričaju te osobe me užasno živcara, u momentima zamislim kako bi mi najveći gušt bio da ih počnem gušit.

A kao što rekoh, nije da ležim po cijele dane u krevetu i da kradem bogu dane. Mogu obavit što god treba dok ne dolazim u interakciju s ljudima , a to je gotovo pa nemoguće. Smetaju mi ljudi izuzev 2,3 osobe koje mi potpuno odgovaraju. Druženje s ostalima mi je prava tlaka, voditi bilo kakav razgovor također, pogotovo ako ode u smjeru, ajme ne znam kako ću dalje sa svojim životom , ostavio me dečko koji je ionako bio svjetski konj...

Problem je također što psihologe ne volim i po sebi imam opravdan razlog za to plus nema šanse da bih se mogla otvoriti nepoznatoj osobi.

[Ertrinken]

Nemoj se onda gurati u drustvo. Desila ti se strasna stvar...mozda samo jedna u nizu. Zbog Toga mislis da drugi ljudi ne vide stvari kao ti. I ne vide, jer nisu prosli kroz isto. Mislim da bi ti grupna terapija pomogla, ako ima nesto kod nas za ljude koji su izgubili svoje bliznje.
Moja prijateljica je ubijena prije 7 godina...ubio ju je muz...imala je divne sinove,obojica izrazito talentovani, prelijepi decki...poslije Toga, stariji se povukao skroz.Raskinuo je sa curom(tada je imao 18) jer ga nije razumjela, otkacio drustvo, napustio skolu... i osjeca se uzasno krivim za to sto se desilo i ako on nije bio tamo, nije mogao biti tamo... sedam godina kasnije ne izlazi iz kuce...
Ne mogu te drugi ljudi razumjeti, cak i ako se nekom drugom desilo slicno- nije isto.Imamo drugacije nacine kako prihvatamo sve sto nam se desava. Samo shvati da ti nisi nista mogla promjeniti...vecinu stvari ne mozemo promjeniti u nasim zivotima, ma koliko zeljeli...i ma koliko bolne bile.

[Reve]

Arose kaže:

Ma gurala sam se u društvo i ne mogu. Jednostavno ne ide. Povraća mi se više od tih razgovora koji se vode, okej su to sve ljudi i imaju oni razumijevanja za mene, ali ja jednostavno ne mogu slušat kak se netko žali da mu je problem jer ima ograničen budžet za cipele, a sviđa joj se više pari pa eto, sirota, ne zna koje da uzme. Onda još mene pita za savjet koje bi trebala uzet, a meni dođe da se prekobacim.

Nemoj se gurati. Ne na silu. Ako ti velika drustva ne pasu, ne forsiraj. Ali nemoj se skroz ni izolirati. TU i tamo se probaj cuti s nekim. Naci se s nekim. Na taj nacin stimuliras psihu.
Nije sve u masovnim izlascima.

Arose kaže:

Problem je također što psihologe ne volim i po sebi imam opravdan razlog za to plus nema šanse da bih se mogla otvoriti nepoznatoj osobi.

Ovo razumijem, jer ni sam nisam pretjerani ljubitelj psihologa, a psihijatara pogotovo. Ipak, ako kroz neko vrijeme ne vidis napretka, i bude ti sve gore mozda ipak trebas razmisliti o tome. Ima ih koji su ok.

Ponavaljam, kreni s malim stvarima. Nastoj raditi ono sto te veseli i ispunjava. Pokusavaj sto manje vremena provoditi u nekim dubokim razmisljanjima o zivotu i egzistenciji. Neke stvari su nazalost takve kako jesu, i ne mozes ih promijeniti.

[Arose]

Zahvaljujem na odgovorima.

Problem je što uskoro trebam nastaviti s fakultetom, znači otići ponovno u grad u kojem inače ne živim i ići na predavanja. Učiti bih mogla, to mi nije problem, al gurat se među hrpu ljudi na predavanju u meni bi samo izazvalo blagu do jaču anksioznost, a da se nađem u situaciji (a našla bih se) da moram nešto izložiti pred cijelom dvoranom mislim da bih se doslovno srušila. Takva nisam bila do prije godinu dana, onda su se loše stvari počele događat pa sam bila u pravoj depresiji oko pola godine , sama sam se uspjela izvući nekako jedva uz pomoć jedne osobe (ovo je bitno zbog onog što slijedi) i pola god. bila na miru. Nakon tog događa se tragedija, umire mi član obitelji, a par tjedana kasnije strahote i s tom osobom koja mi je pomogla.

To me sasjeklo, otada ne mogu među ljude i voditi razgovore koji su po meni besmisleni. Ne želim niti ja pričati o svojim problemima drugima i gnjaviti ih tim , al mi se stvarno ne da slušat o krivo pogođenoj nijansi boje kose i da ti ženska urla o tome, a ni ne kuži se da se obojala.

Pričala sam s ocem za fakultet, on me gura da idem jer kao najgore što si sada mogu napraviti jer zatvoriti se u kuću , izolirati se od svih i biti sama.
Ne razumije on da meni tako paše jer je on suprotan od mene, njemu paše ići među ljude.

[MihaOfficial]

Arose kaže:

Pričala sam s ocem za fakultet, on me gura da idem jer kao najgore što si sada mogu napraviti jer zatvoriti se u kuću , izolirati se od svih i biti sama.
Ne razumije on da meni tako paše jer je on suprotan od mene, njemu paše ići među ljude.

Ne paše ti, nego bježiš od problema. Traži način kako da to riješiš. Druga stvar, imaš još uvijek mnogo mogućnosti zbog kojih trebaš razmišljati pozitivno i voditi se mišlju - loše mi je, mijenjam stvari - biti će mi dobro

[Mikulenas]

Arose, u različitim periodima života ljudi znaju ne osjećat istu potrebu jednako. naprimjer, potreba za druženjem i potreba za držanjem po strani. jednom je prva dominantna, drugi put će bit druga, treći put će se obe nać u koliziji.

ne mora, ali može ti se desit da se jednog trena zapitaš pa zašto se tada ipak nisam približila ljudima, možda sam nešto dobro propustila što mi je sada teže postić nego što bi tada bilo. najgore je tako žalit za propuštenim ili "propuštenim", jer možda ili čak vjerojatno nismo propustili ama baš ništa. jerbo tada nismo ni bili u stanju to nešto proživit, ali taj osjećaj žaljenja i čežnje svejedno može bit jako prisutan i opterećujuć.

u situaciji u kojoj se sada nalaziš vjerojatno ne treba ništa forsirat. dobro mi je poznat taj osjećaj kad ne želiš vidit nikoga kraj sebe. ali provaj ne isključit mogućnost druženja kao takvu, vjerujem da je ni ne isključuješ za svagda, jer inače ne vjerujem da bi pitala kako da se motiviraš za isto.

prema tome, bez ikakvog forsiranja, ali možeš recimo polako u glavi slagat situaciju kakvo ti društvo odgovara i s kojim bi ti bilo ugodno. društvo, pa makar jedne ili dvije osobe, s kojima nećeš osjećat nikakav napor ili bilo koji oblik nelagode i potrebe za bijegom. možda imaš neke takve predodžbe o nekim ljudima s faksa, s kojima i nisi bila u bližem kontaktu prije. nikad se ne zna... zasad, dakle, sebi bez opterećivanja i polako stvarat preduvjete da jednom hrabro kreneš u akciju i dovedeš se u sebi ugodno okruženje drugih ljudi.

možda bi ti to mogo bit motiv, da se jednom možda nećeš osjećat kako se osjećaš sada. možda ti se desi neki slučajan okidač da ti se najednom stvori potreba za ljudskim društvom. ne prejaka, ali ipak - potreba, u vezi koje ćeš znat da moraš nešto učinit. kao što otac ne razumije tebe jer je drukčiji, tako možda (naravno možda i ne, ne znam) ni ti ne razumiješ sebe iz neke budućnosti, jer tada nisi odnosno nećeš bit baš poptuno ista u odnosu na sada.

uglavnom, nastojim odgovorit na pitanje iz uvodnika, ne znam oće li ti pomoć i kolko je ovaj odgovor smislen u odnosu na tvoju situaciju koja je u cijelosti poznata samo tebi. zato puno "možda" u ovome postu. u bilo kojem slučaju, želim ti puno sreće i sve najbolje!

[Pigsy]

Arose kaže:

Pričala sam s ocem za fakultet, on me gura da idem jer kao najgore što si sada mogu napraviti jer zatvoriti se u kuću , izolirati se od svih i biti sama.
Ne razumije on da meni tako paše jer je on suprotan od mene, njemu paše ići među ljude.

Razumijem te. Kada se meni izdogađa više loših stvari uzastopce, također se mičem od ljudi i neda mi se razgovarati o (po mojoj procijeni) besmislenim temama. Bježim, zatvaram se, pronalazim mir u samoći. Mene nikad druženje ne izvlači u takvim fazama, samo me dodatno iscrpljuje.
Kažeš da nisi u depresiji, ali meni se čini da jesi. Možda ne u nekoj težoj (gdje samo ležiš i ništa ne radiš), ali u nekoj sigurno jesi. Jer se ne raduješ životu, vidiš samo negativno
Mislim da se samo još oporavljaš od traumatičnih iskustava i da ti treba vremena da to 'probaviš'. I mislim da bi razgovor sa dobrim psihologom ili psihijatrom psihoterapeutom mogao u ovom periodu puno pomoći

[Arose]

Pigsy, eto tako nekako i ja gledam na druženja obzirom na situaciju u kojoj se nalazim.

Stvarno se ne mogu oteti dojmu da sam osoba koja konstantno mora prolazit kroz loše događaje, a što sam starija to ti događaji bivaju sve gorima. Stvarno nije stvar mog preuveličavanja neg sam prošla i prolazim još uvijek kroz užasne probleme.
Iscrpljuje me to. Iscrpljuju me ljudi i većina njihovih ''problema''.

Razumijem ja da netko tko nije prošao sito i rešeto za života da će se žalit možda na slomljen nokat i da će mu to biti nešto strašno, ali ja to ne mogu slušat, pogotovo jer mi se unazad par mjeseci događaju užasni događaji, iskreno samoj sebi se i divim jer sam uspjela ostati koliko toliko pribrana.

I dok sam sama, mogu. Ide nekako. Ne bajno, ali ide. Plačem kad mi se plače, pričam s nekim preko fejsbuka ako i kada mi se priča, pozovem si nekog da dođe kod mene (to je jedna osoba) koja mi odgovara kada meni paše.

Međutim svi inzistiraju da idem na fakultet. Mene bi to gušilo. Jako. Sva ta hrpa ljudi, sve te obveze najednom , mislim da bi mi to samo još više narušilo psihu. Ali sam prisiljena ići, a već znam da to neće funkcionirati i da će mi se samo povećat anksioznost.
Stvarno mi je dosta biti među ljudima jer većina ljudi danas bar oni koje ja znam su kao suosjećajni i divni , krasni, a unatoč svemu zabiju ti kad tad nož u leđa. Ne mogu niti čuti određene riječi u društvu jer se smrznem, ne mogu se zamislit među gomilom ljudi, a upravo svi ostali misle kak je to najbolje za mene. Da će me društvo izliječit i ne žele čut drugu priču.

[Arose]

Da nadodam samo.
Nekad imam dojam da ne želim odrasti , da me strah jer što sam starija to mi se veći problemi nižu, tj. životne situacije.
Najdivnije razdoblje života bilo mi je s mojih 5,6 godina i uvijek bih se ponovno vratila u te godine da mogu.

Mislim da zato i ne želim biti potpuno odrasla osoba jer čeznem za tim prošlim dobom kada je doma sve bilo uredu i kada sam mogla biti samo dijete.
Teško mi je nositi se s ovime što sam prošla gledajući oko sebe ljude koji imaju daleko bolji život od mene, a ja ničime nisam zaslužila da mi se konstantno događaju loše stvari.

Stvarno želim otići negdje daleko od (skoro) svih i imat svoju malu kućicu i živjet sretno tamo negdje sama sa sobom. Što mi se više loših stvari događa to sve više imam tendenciju izbjegavati ljude jer me živciraju, naporni su mi, na neke sam ljubomorna jako ( jer imaju život kakav ja neću nikad imati, tu nije posrijedi materijalna prirodna )... Uglavnom ne mogu više normalno funkcionirat u svijetu kakvog danas poznajemo, a to je urbani svijet. Guši me to i samo onda dobivam napadaje panike itd.

[F.A.Q]

pocni od najjednostavnijih radnji

ak ti nis ne pada na pamet onda treba jos vise pojednostavniti

smanjiti ocekivanja i zadati si realne ciljeve .. skromno .. i uporno!

ja se sjecam .. disanje .. trazio sam nacina da par minuta disem bezbolno .. opusteno .. mirno .. proslo je par mjeseci .. i onda malo po malo ..

i eto mi novog nacina funkcioniranja .. kada se zatrcim i uspusem usporim i nadjem ritam kojim mogu .. bez da se ubijam u pojam kaj ne trcim maraton .. ako dajem sve od sebe i hodanje je moj maksimum onda je to kao i da trcim maraton .. da ne velim triatlon

[MihaOfficial]

Arose kaže:

Da nadodam samo.
Nekad imam dojam da ne želim odrasti , da me strah jer što sam starija to mi se veći problemi nižu, tj. životne situacije.
Najdivnije razdoblje života bilo mi je s mojih 5,6 godina i uvijek bih se ponovno vratila u te godine da mogu.

Mislim da zato i ne želim biti potpuno odrasla osoba jer čeznem za tim prošlim dobom kada je doma sve bilo uredu i kada sam mogla biti samo dijete.
Teško mi je nositi se s ovime što sam prošla gledajući oko sebe ljude koji imaju daleko bolji život od mene, a ja ničime nisam zaslužila da mi se konstantno događaju loše stvari.

Stvarno želim otići negdje daleko od (skoro) svih i imat svoju malu kućicu i živjet sretno tamo negdje sama sa sobom. Što mi se više loših stvari događa to sve više imam tendenciju izbjegavati ljude jer me živciraju, naporni su mi, na neke sam ljubomorna jako ( jer imaju život kakav ja neću nikad imati, tu nije posrijedi materijalna prirodna )... Uglavnom ne mogu više normalno funkcionirat u svijetu kakvog danas poznajemo, a to je urbani svijet. Guši me to i samo onda dobivam napadaje panike itd.

Pobjeći od strahova i problema, nije recept za sreću a još manje riješenje tvojih problema.

[Arose]

MihaOfficial kaže:

Pobjeći od strahova i problema, nije recept za sreću a još manje riješenje tvojih problema.

A lako je to napisat kada nisi u istoj situaciji.
Ja bih istogovorila ljudima prije dok se nisam našla u ovakvim okolnostima.
Da ne bježim od ljudi mislim da bih pukla doslovno i završila na liječenju , a nije baš da mi je to potrebno. A opet ako hoću nastaviti sa životom, u smislu da završim fakultet itd. znači da jednog dana budem ''normalna'' kao i svi ostali, da se izgradim kao osoba po nekim današnjim standardima moram biti u interakciji s ljudima. I onda sam nekako sama sebi kontradiktorna.

Ali napisati da je pobjeći od strahova i problema loš recept za sreću je meni malo glupo jer sigurno to ne radim namjerno. Stvarno sam dugo gurala loše stvari, općenito ljudi (moji prijatelji koji znaju koje probleme sam imala/imam) mi se dive koliko sam uspjela izdržat i ostat normalna u glavi, ali unazad par zadnjih mjeseci i novih loših događaja, ja stvarno više ne mogu. Izgubila sam vjeru u život, u lijepe stvari u život općenito da će se dogoditi meni jer nemam na temelju čega za sebe misliti suprotno.

Ne mislim da je život u globalu loš, mislim da je moj život loš i ne mogu shvatiti zašto se baš meni događaju tako odvratne stvari?
I taman kad prebrodim jednu dovoljno da se mogu pogurat naprijed i nastavit dalje , dođe druga, još gora.. i TAKO STALNO, već GODINAMA.

[Arose]

I da netko ne pomisli da preuveličavam, kada govorim o problemima ne želim točno opisivati o čemu je riječ, ali govorim o bolestima, što mojim koje sam imala što bolestima meni neprocjenjivo voljenih ljudi, govorim o smrti, o stradavanjima opet meni dragih bića i tako stalno, u krug.
I ne razumijem zašto nikako ne mogu doći na svoje? Da mi svemir pruži barem jednu godinu poštenog života bez da se moram nositi s tragičnim događajima svakih par mjeseci ili prolaziti kroz jedan, dva istovremeno kroz duži period.

[Azz]

Arose, ideš li ti na psihoterapiju?

[Arose]

Azzura kaže:

Arose, ideš li ti na psihoterapiju?

Ne, al sam razmišljala možda da ipak odem , makar ne znam jer se meni vrlo vrlo bliska osoba ubila zbog loše postavljene dijagnoze i sl. i zato im ne vjerujem baš da bi mi mogli puno pomoći.

Bez uvrede ikome, svatko gleda na svoj način na psihologe, psihijatre... ali se ja ne mogu oteti dojmu da se ti psiholozi samo prave kada pričaju s nekim da mu otkrivaju toplu vodu, a zapravo se na neki manipulativan način trude uvjeriti osobe zašto ići naprijed. Imam dojam da samo slabije inteligentne osobe mogu ''nasjesti'' na njihovo prodavanje fora, a i da mi na sva moja sranja krene davat neke pozitivne perspektive jer je eto on školovan za to pa zna kako je meni i kako me motivirat da bih samo popizdila. Imam određenu averziju prema njima , makar ak ne bude druge opcije, budem otišla, ak ništ drugo da im se nasprdam.

[Arose]

Mislim ne kužim šta bi mi i on pametno mogao reći da se ja nakon tih ''tretmana'' preporodim?
Na koju kartu može igrat da mi preokrene viđenje svega u mojoj glavi. Na sudbinu i boga ne može igrat jer ne vjerujem niti u jedno niti u drugo. Znači stvarno ne znam šta mu onda preostaje da mi pojasni da je to tak moralo bit npr. pa se da ja moram nekak nosit s tim.
Jer da ponovim, ne vjerujem u boga, znači ne vjerujem da tam neko gore odlučio da se meni moraju kontinuirano događat loše stvari pa da prihvatim tu činjenicu jer to odrađujem bogu za volju, nit vjerujem u sudbinu pa je to bilo zacrtano i nije se moglo izbjeć... nez na koji bi me on način uopće mogao prosvijetlit.'

Edit: Samo da nadodam da ne pišem opet novi post.
Među ljudima mi je teško bit jer sam ljubomorna jako kad sam vani i gledam ih i znam da imaju sve ono što sam ja nekoć imala i nezasluženo izgubila. I još ljudi koji su puno manje obazrivi od mene, puno manje spremni pomoći drugima itd.

Da se razumijemo , NIKADA NISAM bil ljubomorna na nečiji materijalni status, na izgled, uspjeh i sl. al ne mogu biti među ljudima koji imaju i to i sve im je super doma, sa roditeljima , braćom, sestrama itd. ,a ja sam već tako mlada pola njih izgubila i još puno toga.

Mislim da mi je zato isto teško vratit se nazad u društvo... jer ne mogu podnijet da drugi imaju OBITELJ u punom smislu te riječi , a ja ne , što opet ne znači da želim tim ljudima zlo, ne želim ti ikome , ali ne mogu se pomiriti s činjenicom da je meni toliko bliskih osoba oduzeto dok drugi i dalje imaju pravo uživati sa svojima.

[Azz]

ok, recimo da razumijem tvoju averziju prema toj struci. no, to ipak nisu "vidoviti Milani" i šarlatani. naravno da se svugdje, u svakoj profesiji nađe netko tko nije za taj posao i tko ga onda i ne može kvalitetno odraživati, no...mnoge su razlike među ljudima.
ovako, prije svega mislila sam da se javiš psihoterapeutu (nebitno da li isti dolazi kao psiholog ili psihijatar) - znači to je netko tko je nakon završetka VSS završio dodatnih 5 godina edukacije za psihoterapeuta. a vjeruj mi, ne završavaju oni koji za to nisu sposobni (znam čovjeka, liječnika, neurologa koji je išao na edukaciju za psihoterapeuta i pusto godina nije uspijevao doći do kraja. jednostavno ga nisu puštali da obavlja tu praksu jer nije bio spreman).

ok, sad je ovo puno podataka, no samo sam ti željela reći da biti psihoterapeut nije tek tako, niti su šarlatani u pitanju. dobar psihoterapuet će znati što u tvom slučaju.

što se tiče osobe koja se ubila zbog krive dijagnoze...ne bih u to ulazila jer nemamo detaljan uvid u situaciju.

na tvom mjestu, za svoje dobro, ja bi pokušala suzbiti averziju naspram te struke, jer po svemu sudeći, dobro bi ti došla njihova pomoć. u situaciji u kojoj jesi, čini mi se da nemaš mnogo izbora. pokušaj. s terapijom uvijek možeš prekinuti.