Otrovni roditelji

[8472]

Vivian Volcano kaže:

Kako ju prestati zvati?????

Prvo, da li ona tebe uzdržava životno, ne mislim na kupovinu điđa-miđa, torbi i gluposti.?


Ako ne, onda to pregrizi u sebi i reci Good By.
Istrpi.
Da, bit će gadno.
Padat ćeš u strašna iskušenja.
Ako trebaš nekome reći, nešto izraziti, napiši na papir, time ćeš se ispuhati,, zatim spali, pokidaj, baci...

Kad te ona zove, izvlači se na gluposti, ali ono idiotske gluposti tipa "ne mogu perem kosu", "ulazim u tunel/lift".... Napravi ju glupom. Neka skuži da ju praviš glupom. I kad ju napraviš glupom, pravi se još više.

Nema tu kruha, neka si ona nađe drugu žrtvu.

[8472]

Evo ja, kada imam potrebu pričat sa svojom majkom, dođem ovdje čitat postove koje pišete, i odmah me prođe volja za kontaktom s njom.

[Winston Smith]

Danas sam se još jednom uvjerio da živim sa budalama u kući.

Otišao ti ja da bacim smeće. Kako zgrada u kojoj ja živim ima interfon vrata zgrade se mogu samo otvoriti ključem ili putem interfona. Ovaj put sam bio zaboravio ključ tako da sa se odlučio za drugi način. Kada sam se vratio pred ulaz zgrade pozvonio sam nani/baci koja je ostala u stanu da mi otvori (zdrava žena, može hodati, za psihu nisam siguran) vrata. Međutim tu je i došlo do problema. Nije znala da otvori vrata. To kao što znate nije mudro slovo, potrebno je pritisnuti dugme i vrata se otvaraju bez problema. Kod nas nažalost postoji problem sa strujom te se vrata teže otvaraju (duže se treba pritiskivati dugme). Kada je pritisnula dugme upitala je me što ne ulazim, a ja sam joj rekao da ne mogu jer se nisu otvorila vrata. Pokušala je ponovo ali odgovora nije bilo - vrata se nisu otvarala. Onda je krenula da ko luda udara po dugmetu i da se dere tako jako (da psuje) da sam siguran da je čitava zgrada čula njenu predstavu. Ništa nije pomogalo. Vrata se nisu otvarala. Nije bilo ništa drugo ostalo nego da siđe niz stepenice (prvi smo sprat pet stepenica) i da mi otvori vrata. Ona je to i uradila ali me istog momenta napala zbog toga što ih nije mogla otvoriti. Navodno su se po njenom mišljenju vrata otvorila ali ja iz nekih sopstvenih razloga nisam želio da uđem te da sam bezobrazno đubre koje želi da je vidi mrtvu . Nisam mogao da vjerujem šta čujem, ali tu priča ne prestaje.

Nedugo nakon što smo ušli u stan i nakon što se je "smirila" dolazi moja majka. Po starom običaju baka počinje da se dere i da se žali kako ja nju ne poštujem, kako joj želim zlo. Nisam mogao vjerovati svojim ušima šta čujem. Mama je pita šta je problem šta se dešava a ova joj odgovara kako ja nisam želio da uđem kad je ona pritisnula dugme od interfona i kako je morala da siđe niz stepenice da mi otvori.

Pokušavam objasniti po stoti put da to nije tačno, ali tad već postaje kasno jer i moja majka prelazi na njenu stranu. I ona me napada dva minuta nakon što je došla u stan.

Ja opet pokušavam da kažem kako nije moja krivica, već je njena krivica (moje bake) jer ne zna da otvori vrata (što je i istina bez obzira na slabo stanje vrata).

Nastaje još gora svađa. Ja sam za njih bezobrazan, odakle meni pravo da joj kažem da nešto ne zna napraviti, znam li ja ko je i šta je ona itd.

To je sve trajalo dobrih deset minuta ali kao da je bila vječnost.

Sad sam evo u sobi i kucam ovaj komentar.

Mislim se koje sranje u Ruandi čovječe...

[8472]

Winston Smith kaže:

Mislim se koje sranje u Ruandi čovječe...

Tako ti i treba kad zaboravljaš ključeve

A mogao si i pozvonit susjedima i zamolit da ti otvore da možeš "letke" ostaviti

[Winston Smith]

Naredni put nosim sa sobom čekić . A bravu valjda neko zamijeni .

Mnogih susjeda nema. Na poslu su. A i oni što nisu su previše stari i žive poviš nas.

Ali kako sam mogao znati da će doći do onoga do čega je došlo?

Nisam nikako mogao znati. Ipak su to stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, a ipak se eto znaju zakomplicirati.

[Pigsy]

Winston Smith kaže:

Ali kako sam mogao znati da će doći do onoga do čega je došlo?

Pa valjda si dosad već upoznao svoje ukućane, zešto te ovakve situacije (još uvijek) iznenađuju

[Winston Smith]

Upoznao sam ih dovoljno za tri života, ali niko se ne nada da se jednostavna situacija može toliko zakomplicirati .

A i čovjek sam koji ne gubi nadu.

Problem je što su one večinu vremena fine, i onda pokažu svoje pravo lice.

Mogu sat vremena biti najbolje osobe na svijetu ali poslije sata vremena se mogu i toliko promijeniti da je to nevjerovatno.

Hoće da stalno budu u pravu. Ne vole kad im se dokaže suprotno.

[sama45]

Evo jedan svježi primjer mojih trovača.

Obzirom da su naši starci išli u penziju sa 50 i imali neradne vikende i svašta nešto, moji se stalno čude i ispituju mene i sestru kada smo se čule, zašto se češće ne posjećujemo, komentiraju našu odraslu djecu...

Uglavnom traže probleme gdje ih nema, jer im nije jasno da neki ljudi imaju dobre odnose sa familijom, da imaju prijatelje.....i da je nekada dosta da se čujemo telefonom. Oni nemaju nikoga osim mene i sestre, koje ih posjećujemo više iz sažaljenja nego iz potrebe da ih vidimo, na žalost.

I tako oni traže nepostojeće probleme, da bi zadnji puta nakon spontanog okupljanja moje i sestrine obitelji, gdje smo se super zabavili i mi stariji, i naša djeca, i njihove cure i dečki, naš tata nakon što je ispitao o svemu što smo radili, na kraju pitao tko se s kim posvađao i to moju kćer....:klap:

Ne znam, sve me više boli ta negativnost, sestra i ja trpimo njegove ispade i maminu opsjednutost time da on bude zadovoljan, a nas ko j...

Ali, jako me smeta zašto truje unuke ? Onda se čudi kada ih nitko ne nazove po nekoliko dana, a svi znamo da će nam samo spustiti raspoloženje.

Nekad si mislim da bi stvarno bilo najbolje uopće s njim ne komunicirati, a najgore je što se i mama cijeli život žali na njega i ništa nikada nije poduzela, pa ako se čujemo ili vidimo samo s njom opet se razgovor svede na tatu i to kako je zločest....a onda ga ona brani.....

Ne znam više, ako im se ne javljam žao mi je samih staraca, a onda mi prisjedne kada ih posjetim ili nazovem.

[anna518]

KRIN1 kaže:

u depresiji nema otpora.
pomozite joj svojom ljubavlju i pažnjom.
odrastite.

lol. odlicna ideja. jesi ikad bio/bila u drustvu depresivne osobe? pomoci ljubavlju i paznjom? to je kao da hranis rupu bez dna svojom ljubavi, nema sanse da ces tu osobu 'ispuniti' ili pokrenuti. ne mozes drugima 'ukljuciti' emocije ako su bolesni. to treba lijeciti kod psihologa, psihoterapeuta, doktora, isto kao sto se npr slomljena ruka nece izlijeciti ljubavlju nego konkretnim postupcima. probaj nekog izlijecit ljubavlju, pogotovo depresivnu osobu, pa javi nakon par godina kako je proslo. pisem iz svog iskustva jer zivim sa depresivnom osobom od skoro 80g (dijagnoza), imam depresivne roditelje takodjer, za ostale bliznje ne znam, a vjerojatno sam i sama depresivna, to se 'prenosi' u obitelji zadnjih 100g valjda.

Splićankaa kaže:

bajdvej, posto sam odselila... na godisnji cu doci na jesen vjerovatno.
to se poklapa sa datumom kad ce mi brat biti kod kuce.
ja san rekla materi smirenim stalozenim glasom da ako on bude u kuci ja cu negdi iznajmiti sebi sobu i doc na rucak samo.
i odma histerija s njene strane. ako bi ja iznajmila sobu i tila imat svoj mir.

i onda procitam ovog forumasa KRIN1 koji uporno trkelja da trebamo oprostiti i imat razumiujevanja.

razumijem ja svoju majku al nek i ona mene postuje i razumije da se ja bojin da ce me ovi zatuc. onda ce ona mahat rukom:ma nece. a to sto san odrastala uz recenice: zaklat cu te na spavanju. i cekala navecer da bolesnik zaspe i tek onda ja isla lec.

meni je krivo sto nisan na socijalno isla prijaviti i molit da me odvedu u dom.
hvala bogu na srednjoj skoli i odlcinoj ekipi to me spasilo bilo.
al pocetak zivota mi je zapoceo otkako san se makla od te psihijatrije.

da, da, treba imati razumijevanja za osobe koji se ne zele lijeciti i uporno druge ranjavaju rijecima i postupcima, da, totalno. i definitivno ih treba pokusati izlijeciti ljubavlju. pa nije zivot meksicka sapunica lol.
svaka cast, pratila sam tvoje postove preko foruma i mogu ti samo cestitati sto si se odselila i krenula konacno zivjeti. za staru te drzi jedino duznost, usadjen osjecaj krivnje/griznje savjesti i to je to.

ja od svojih roditelja vise nista ne ocekujem, pokazali su koliko su spremni ponuditi (jako malo skoro nista), stari me stavio na block na mobitelu ili se samo ne zeli javiti a stara svaki put kad se cujemo nadje nekakvu 'gresku' iz proslosti (sto starije to bolje, sto bolnije to bolje) koju ce mi spocitavati. uglavnom voli kopati po mojim ranama, to se nije promijenilo. niti nece. zato s njom mogu komunicirati max 30min u par dana, kao sa nekom susjedom. sve drugo je jednostavno previse.

[Splićankaa]

anna518 kaže:

svaka cast, pratila sam tvoje postove preko foruma i mogu ti samo cestitati sto si se odselila i krenula konacno zivjeti. za staru te drzi jedino duznost, usadjen osjecaj krivnje/griznje savjesti i to je to.

ja od svojih roditelja vise nista ne ocekujem, pokazali su koliko su spremni ponuditi (jako malo skoro nista), stari me stavio na block na mobitelu ili se samo ne zeli javiti a stara svaki put kad se cujemo nadje nekakvu 'gresku' iz proslosti (sto starije to bolje, sto bolnije to bolje) koju ce mi spocitavati. uglavnom voli kopati po mojim ranama, to se nije promijenilo. niti nece. zato s njom mogu komunicirati max 30min u par dana, kao sa nekom susjedom. sve drugo je jednostavno previse.

Tocno to. Jedino to.
Neko je spomenuo stockholmski sindrom---- ne slazen se.
Ja san svjesna da je njena krivica sto je sutila, a bratova sto me mlatio.
Ono sto me drzi da joj se javljan je- sto iman savjest i sto kakva god ona bila uvijek su mi u glavi i neki svijetli trenutci i opet mi je mater.
Ne mogu je totalno prikriziti da joj se nikad vise u zivotu ne javim.
A ona na mene opce nema utjecaja- ja da sutra odlucim otic u juznu ameriku niko me ne moze sprijeciti. furam svoj film. i drukcije razmisljan od nje.
tako da s njom sam prakticki -komunikacija sluzbena---a i ona je dosta puta govorila: od sada cemo samo sluzbeno.
pa eto. dobila je sto je tila. a jos mi teta kaze, da mi mater se pomladila i super izgleda.ko zna mozda je njoj stvarno bio teret odgajat dicu.i mozda nije tribala ni radjat dicu?...tada zene nisu bas mogle birat.
sada se vec to postaje normalno da nemas dicu i da te ne gleda cilo selo ko staru ofucalu krpu....

[nevenka123]

nevenka123 kaže:

Evo i ja sam jedna od vas sa otrovnom roditeljicom (otac mi je psihički bolesnik pa ga se majka već odavno odlučila "rješiti"), već 30 i više godina nema kontakt s njim, a uspjela je na osnovu materijalnog osiguravanja od strane svojih roditelja i dobre pozicije u stabilnoj firmi...u međuvremenu je učinila sve i svašta da mene i sestru uništi na svakom planu (kontra muškaraca, ženstvenosti, samopouzdanja)....nije nas fizički zlostavljala jer je bila iznad toga (Mene su moji mlatili a ja vas ne - priča) ali nas je psihički pefridno i narcistički uništila raznim igricama....obje (sestre) bolujemo od dijagnoze slične očevoj što ona ne može prihvatiti tj.odbija prihvatiti iako smo godinama nefunkcionalne....ja sam se uspjela nakon godina liječenja i nekih nevažnih poslova zaposlit u firmi u kojoj ona radi na njenu preporuku na nevažnom mjestu (jer za drugo nisam bila sposobna) međutim ona mi je i tamo zagorčavala život, tipa ona je sposobna a dijete joj glupo i sl.....nažalost sada ta firma propada i prisiljena sam opet vratiti se doma k njoj (živjela sam sama)....nemam pojma kako ću to podnijeti i da li ću uspjeti naći neki drugi posao u međuvremenu...sve u svemu tužna priča o dvoje ljudi (sestra i ja) koji su kasno skužili da ih vlastita majka želi uništiti i davali joj 1000 šansi (naime jer moguće da netko tko te mrzi preporuči te za posao i sl dileme)....

Samo jedno pitanje nastavno na ovo moje...kako je moguće da osoba koja na poslu slovi kao izrazito pedantna (svi registratori iste večličine, uredni do maksimuma), gleda u svaku lipu u svako izvještaju i sl...kod kuće je izrazito neuredna (al samo prema kući i djeci) sebe drži u ok stanju (znači kuća dar-mar i nered), štednjak nije opran godinama, djeca joj se nisu danima tuširala jer su u depresiji ona nema potrebe da ih potakne na ništa nego prolazi pored njih kao pored turskog groblja.....na društvene događaje tipa neku krizmu dolazi super skockana dok ja i sestra u šporkoj robi sa 13 ili 14 godina....ima li ko kakav uvid šta se događa u takvoj glavi?

[Winston Smith]

Kod zidara kuća ružna .

[8472]

Winston Smith kaže:

Kod zidara kuća ružna .

U postolara najgore postole.

[nevenka123]

Ekipa kako ste? ima li novosti? novih spoznaja?

[Nevan]

Pozdrav društvo! Evo probat ću i ja ispričati svoju priču, da ne bude predugačka, a opet razumljiva.
Rođen sam 88', i jako voljen od svih, mame, tate, familije. Moj je otac već tada kada sam bio mali, mamu bezbroj puta prevario. A mama se je borila da bar malo vremena provede sa mnom. No on je 'radio'. Slijedi mamina želja da se rastanu, no mamina mama nagovara da se ne rastanu te da rade na još jednom djetetu. Pošto je mama oduvijek htjela djevojčicu, 94' joj se i ispunila želja. Seka je rođena sa 6 mjeseci, te je bila u inkubatoru. Slijedi atomska bomba u obitelji, sestra postaje kraljica, i svi su je odmah zavolili. Ja tada postajem crna ovca u obitelji. Od, dakle, svoje 7 godine počinjem trpjeti fizičko i psihičko zlostavljanje od strane oca, ali i od djece iz škole. Mama je mene naprosto prepustila ocu i svu pažnju davala je sestri. Ja kao nesretan počinjem svoju tugu i neprihvaćenost utapati u hrani i tako sam se počeo debljati. Inače sam bio jako loš učenik, ono ocjene su bile 1,2 i 3. Jednom smo na hrvatskom u zadaćnici imali temu kao obitelj i ja, tako nešto. Gdje ja tamo i nesvjestan što zapravo pišem, ja sam napisao sastavak dakle o svom nesretnom djetinjstvu u kojem sam se zapravo 100% opustio i pisao istinu kakva je. Pošto je moja škola spadala pod Veliku Goricu, svake godine izašao bi jedan časopis gdje bi škole koje su pod Veliko Goričkom području tiskale najbolje sastavke, fotografije itd... Ja sam iz sastavka dobio 5, na što je moja profesorica meni dala samo da malo ispravim pravopisne pogreške, i poslala ga je časopisu. Nakon čega je moj sastavak bio proglašen najboljim, ali ujedno i najtužnijim sastavkom godine. Već sam puno napisao, sad još malo kraj.
Uglavnom, otac se je na kraju i rastao od mame, oženio novom ženom i imaju jedno dijete. I dan danas, recimo ja pospremim cijeli stan, a sestra samo baci smeće, i to je odmah ono kao da je napravila ne znam što. 2006. upoznajem jednu curu koja je zlata vrijedna, i evo ga ove godine smo slavili 10 godina kako smo zajedno. Inače živim kod nje. Stvar je u tome što sam 2010. završio u Jankomiru, gdje mi je početna dijagnoza bila granični poremečaj ličnosti i psihoza. Kako već dugo idem k psihijatrici, i kako sam joj zapravo ispričao sve što mi se događalo u životu. Doktorica mi je zapravo rekla da ja imam jako težak PTSP od djetinjstva. Zdebljao sam se i sada imam 144 kg, nemam samopoštovanja, izbjegavam gledati sebe u zrcalo, počinjem dijetu od početka tjedna, mjeseca, godine, pijem jako veliku dozu lijekova, budem tužan često preko dana i što je najgore od svega to utječe i na moju djevojku. No nekako kažem, imam 2 noge, 2 ruke, 2 zdrava oka, pa nekako sam sebi kažem da ću kad tad pobijediti prošlost. Ipak me najviše veseli, pošto sam nezaposlen, kada uzmem i spremim stan, a cura dođe doma pa me zagrli i počne plakati. Osmijeh na njenom licu je jedna od stvari koja me najviše razveseli u danu.

[lozinka1]

Nevan kaže:

Pozdrav društvo! Evo probat ću i ja ispričati svoju priču, da ne bude predugačka, a opet razumljiva.
Rođen sam 88', i jako voljen od svih, mame, tate, familije. Moj je otac već tada kada sam bio mali, mamu bezbroj puta prevario. A mama se je borila da bar malo vremena provede sa mnom. No on je 'radio'. Slijedi mamina želja da se rastanu, no mamina mama nagovara da se ne rastanu te da rade na još jednom djetetu. Pošto je mama oduvijek htjela djevojčicu, 94' joj se i ispunila želja. Seka je rođena sa 6 mjeseci, te je bila u inkubatoru. Slijedi atomska bomba u obitelji, sestra postaje kraljica, i svi su je odmah zavolili. Ja tada postajem crna ovca u obitelji. Od, dakle, svoje 7 godine počinjem trpjeti fizičko i psihičko zlostavljanje od strane oca, ali i od djece iz škole. Mama je mene naprosto prepustila ocu i svu pažnju davala je sestri. Ja kao nesretan počinjem svoju tugu i neprihvaćenost utapati u hrani i tako sam se počeo debljati. Inače sam bio jako loš učenik, ono ocjene su bile 1,2 i 3. Jednom smo na hrvatskom u zadaćnici imali temu kao obitelj i ja, tako nešto. Gdje ja tamo i nesvjestan što zapravo pišem, ja sam napisao sastavak dakle o svom nesretnom djetinjstvu u kojem sam se zapravo 100% opustio i pisao istinu kakva je. Pošto je moja škola spadala pod Veliku Goricu, svake godine izašao bi jedan časopis gdje bi škole koje su pod Veliko Goričkom području tiskale najbolje sastavke, fotografije itd... Ja sam iz sastavka dobio 5, na što je moja profesorica meni dala samo da malo ispravim pravopisne pogreške, i poslala ga je časopisu. Nakon čega je moj sastavak bio proglašen najboljim, ali ujedno i najtužnijim sastavkom godine. Već sam puno napisao, sad još malo kraj.
Uglavnom, otac se je na kraju i rastao od mame, oženio novom ženom i imaju jedno dijete. I dan danas, recimo ja pospremim cijeli stan, a sestra samo baci smeće, i to je odmah ono kao da je napravila ne znam što. 2006. upoznajem jednu curu koja je zlata vrijedna, i evo ga ove godine smo slavili 10 godina kako smo zajedno. Inače živim kod nje. Stvar je u tome što sam 2010. završio u Jankomiru, gdje mi je početna dijagnoza bila granični poremečaj ličnosti i psihoza. Kako već dugo idem k psihijatrici, i kako sam joj zapravo ispričao sve što mi se događalo u životu. Doktorica mi je zapravo rekla da ja imam jako težak PTSP od djetinjstva. Zdebljao sam se i sada imam 144 kg, nemam samopoštovanja, izbjegavam gledati sebe u zrcalo, počinjem dijetu od početka tjedna, mjeseca, godine, pijem jako veliku dozu lijekova, budem tužan često preko dana i što je najgore od svega to utječe i na moju djevojku. No nekako kažem, imam 2 noge, 2 ruke, 2 zdrava oka, pa nekako sam sebi kažem da ću kad tad pobijediti prošlost. Ipak me najviše veseli, pošto sam nezaposlen, kada uzmem i spremim stan, a cura dođe doma pa me zagrli i počne plakati. Osmijeh na njenom licu je jedna od stvari koja me najviše razveseli u danu.

U jebo te, koje sranje.....?? Za početak budi svjestan koju sreću imaš jer imaš nju, dobru djevojku. Ta sreća ti je puno veća i bitnija od onoga što su ti tvoji zlotvori učinili u djetinjstvu (nisi jedini, naprotiv, dio si gomile). Pokušaj skinuti kilograme i to će ti jako dobro utjecati na samopouzdanje. Razmišljaj pozitivno, a roditelje izbaci iz misli. Drži se djevojke, ona je dobra. Za početak dosta , a posla imaš, uh... Sretno!

[Tox]

nevenka123 kaže:

Ekipa kako ste? ima li novosti? novih spoznaja?

Niš novog ....
Zauzeti smo krpanjem i saniranjem štete .....

[My time]

Nevan kaže:

Pozdrav društvo! Evo probat ću i ja ispričati svoju priču, da ne bude predugačka, a opet razumljiva.
Rođen sam 88', i jako voljen od svih, mame, tate, familije. Moj je otac već tada kada sam bio mali, mamu bezbroj puta prevario. A mama se je borila da bar malo vremena provede sa mnom. No on je 'radio'. Slijedi mamina želja da se rastanu, no mamina mama nagovara da se ne rastanu te da rade na još jednom djetetu. Pošto je mama oduvijek htjela djevojčicu, 94' joj se i ispunila želja. Seka je rođena sa 6 mjeseci, te je bila u inkubatoru. Slijedi atomska bomba u obitelji, sestra postaje kraljica, i svi su je odmah zavolili. Ja tada postajem crna ovca u obitelji. Od, dakle, svoje 7 godine počinjem trpjeti fizičko i psihičko zlostavljanje od strane oca, ali i od djece iz škole. Mama je mene naprosto prepustila ocu i svu pažnju davala je sestri. Ja kao nesretan počinjem svoju tugu i neprihvaćenost utapati u hrani i tako sam se počeo debljati. Inače sam bio jako loš učenik, ono ocjene su bile 1,2 i 3. Jednom smo na hrvatskom u zadaćnici imali temu kao obitelj i ja, tako nešto. Gdje ja tamo i nesvjestan što zapravo pišem, ja sam napisao sastavak dakle o svom nesretnom djetinjstvu u kojem sam se zapravo 100% opustio i pisao istinu kakva je. Pošto je moja škola spadala pod Veliku Goricu, svake godine izašao bi jedan časopis gdje bi škole koje su pod Veliko Goričkom području tiskale najbolje sastavke, fotografije itd... Ja sam iz sastavka dobio 5, na što je moja profesorica meni dala samo da malo ispravim pravopisne pogreške, i poslala ga je časopisu. Nakon čega je moj sastavak bio proglašen najboljim, ali ujedno i najtužnijim sastavkom godine. Već sam puno napisao, sad još malo kraj.
Uglavnom, otac se je na kraju i rastao od mame, oženio novom ženom i imaju jedno dijete. I dan danas, recimo ja pospremim cijeli stan, a sestra samo baci smeće, i to je odmah ono kao da je napravila ne znam što. 2006. upoznajem jednu curu koja je zlata vrijedna, i evo ga ove godine smo slavili 10 godina kako smo zajedno. Inače živim kod nje. Stvar je u tome što sam 2010. završio u Jankomiru, gdje mi je početna dijagnoza bila granični poremečaj ličnosti i psihoza. Kako već dugo idem k psihijatrici, i kako sam joj zapravo ispričao sve što mi se događalo u životu. Doktorica mi je zapravo rekla da ja imam jako težak PTSP od djetinjstva. Zdebljao sam se i sada imam 144 kg, nemam samopoštovanja, izbjegavam gledati sebe u zrcalo, počinjem dijetu od početka tjedna, mjeseca, godine, pijem jako veliku dozu lijekova, budem tužan često preko dana i što je najgore od svega to utječe i na moju djevojku. No nekako kažem, imam 2 noge, 2 ruke, 2 zdrava oka, pa nekako sam sebi kažem da ću kad tad pobijediti prošlost. Ipak me najviše veseli, pošto sam nezaposlen, kada uzmem i spremim stan, a cura dođe doma pa me zagrli i počne plakati. Osmijeh na njenom licu je jedna od stvari koja me najviše razveseli u danu.

Mama, tata i baba su totalni kreteni. Muž ju vara, a mama ju nagovara da rodi još jedno dijete ne bili ga zadržala
Napokon rodi kćer i tebe prepušta ocu varalici i kretenu. Na kraju se ipak rastaju, a ti ostaješ u svemu tome. Strašno.
Ali, mlad si, imaš divnu djevojku i što je najvažnije - zdrav si.
Dakle, možeš sve.
Kao prvo - skini suvišne kilograme, obožavaj svoju djevojku koja te voli, roditelje i babu zauvijek otpiši iz svog života.
i......... budi sretan, jednostavno prihvati tu svoju prošlost kakva god da je i reci sebi - ja to mogu. Sretno

[Azaleja]

My time kaže:

Mama, tata i baba su totalni kreteni. Muž ju vara, a mama ju nagovara da rodi još jedno dijete ne bili ga zadržala
Napokon rodi kćer i tebe prepušta ocu varalici i kretenu. Na kraju se ipak rastaju, a ti ostaješ u svemu tome. Strašno.
Ali, mlad si, imaš divnu djevojku i što je najvažnije - zdrav si.
Dakle, možeš sve.
Kao prvo - skini suvišne kilograme, obožavaj svoju djevojku koja te voli, roditelje i babu zauvijek otpiši iz svog života.
i......... budi sretan, jednostavno prihvati tu svoju prošlost kakva god da je i reci sebi - ja to mogu. Sretno

I na vrijeme si se maknuo od svih njih, dovoljno si mlad da možeš popraviti štetu.
Prvo probaj skinuti kile.

[Detektor]

Pročitao uvodni post.

To se još zovu helikopter roditelji:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/s...a-/897890.aspx

Sve što oni misle da je dobro,na kraju ispada kao zlo za djecu.