Quote:
Sforza Aspang kaže:
Navodno je 1987.Antonije Isaković,iz SANU-a najavio u privatnim krugovima;Bit će rata
Ali sa time da neće Srbija ratovati već će Armija preuzeti glavnu riječ.Podcjenilo se da je Armija bila višenacionalna i da nije imala podršku SSSR-a koji će raspasti u zoru početka rata Armije protiv nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.
Rat nije došao iznenada.
|
JNA je trebala odraditi svoj posao za velikosrpsku politiku pod krinkom zaštite ustavnog poretka Jugoslavije. No, kako su 1990. pustili Sloveniju da izađe iz sastava SFRJ, tako se djelovanje JNA prebacilo na zaštitu srpskih interesa unutar "krnje" Jugoslavije. Ustavno pravo očuvanja Jugoslavije više nisu mogli imati, jer u Ustavu nije navedeno da JNA može čuvati "krnju", već samo cjelovitu SFRJ.
Rat u Sloveniji početkom ljeta 1991. bio je zapravo insceniran. Izlika: Slovenija je proglasila neovisnost. No, već tada se znalo da će državni vrh i vrh JNA pristati na odcijepljenje Slovenije, koja im je u ostvarenju velikosrpskih ciljeva samo stvarala smetnju. Težište je bilo na samoproglašenim srpskim entitetima u Hrvatskoj i BiH, otprilike u okvirima granica Velike Srbije kako ih je odredio Memorandum SANU iz 1986. godine. Izvlačenje silne vojne tehnike iz Slovenije koje je tada uslijedilo i njezino raspoređivanje na područja u skladu sa srpskim interesima predstavljali su samo izvršenje plana koji je postojao barem 5 godina ranije (sredinom osamdesetih, kad je JNA izvršila prekrajanje vojnih oblasti u SFRJ u skladu s granicama Velike Srbije).
Inače, mjesecima prije inscenirane intervencije u Sloveniji, Kadijević je osobno otišao u Moksvu tražiti od ruskog ministra obrane Jazova dopuštenje da JNA izvrši vojni udar kako bi silom slomila demokratske procese i raspad Jugoslavije, ali ga je ovaj elegantno odbio. Okolnosti su se u međuvremenu promijenile, Berlinski zid je srušen, komunizam u bivšim sovjetskim satelitima se raspao, a Kadijević, kao tvrdolinijaš, te je promjene očito prespavao. Tako se iz Moskve vratio praznih ruku i bio prisiljen na besplodne, naporne i neučinkovite pregovore u potpunom rasulu tadašnjeg državnog vrha SFRJ. Bez podrške nije mogao učiniti ništa konkretno, a taman kad su raznim insceniranjima - poput ostavke Borisava Jovića kao tadašnjeg predsjednika SFRJ - stvorili podlogu za vojnu intervenciju, predsjedništvo SFRJ bi glasovanjem u pat-poziciji 4:4 to odbilo.
Koliko god nam se činilo da su se neke stvari krajem osamdesetih i početkom devedesetih događale stihijski, pozadi toga već je godinama postojao plan s ciljem ostvarenja Velike Srbije čiju bi glavnu ratnu mašineriju predstavljala upravo JNA. Sredinom osamdesetih znalo se da će se raspasti SSSR i njegov komunistički blok, i u skladu s time vrh JNA i radikalno desne struje u Srbiji (koje je još šezdesetih, do svoje smjene, predvodio jedan od najbližih Titovih suradnika - Ranković) budućoj Jugoslaviji zadali su nove granice i ulogu, naravno - na štetu nesrpskih naroda. To u svakom slučaju nije značilo očuvanje socijalizma kao osnovne tekovine socijalističke Jugoslavije, već stvaranje potpuno nove unitarne države u kojoj bi Srbi vodili glavnu riječ, i gdje mnogi narodi ne bi bili ni konstitutivni.
Zato i govorimo o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, a ne o dogovorenom ratu gdje i hrvatska i srpska strana snose podjednaku odgovornost za rušenje Jugoslavije, kako se zadnjih godina manipulira u javnim medijima. Još 1962. Kardelj je upozorio kako će velikosrpski nacionalizam, kao primarni uzrok raspada, raspiriti secesionizam zapadnih republika, što će biti samo posljedica navedenog uzroka. No, čini se da ovu činjenicu danas mnogi izbjegavaju reći, jer ona definitivno govori o tome da su Tito i Kardelj 25 godina prije raspada zemlje znali kako će ona završiti, koji će biti tijek njezina raspada, ali i do kakvih će krvavih posljedica to dovesti. Ti isti idolatri Tita i dalje drže savršenim vođom, jamstvom mira i suživota na zapadnom Balkanu, no jasno je kako je Tito početkom šezdesetih shvatio da događanja u praksi njegovu parolu radničkog samoupravljanja te bratstva i jedinstva čine neodrživom utopijom, kao i da će se njegova Jugoslavija prije ili kasnije raspasti silom.
Teško je prognozirati kako će ovo sve skupa završiti, jer smo daleko do željenog mira. Sve dok velikosrpska politika i dalje poseže za tuđim, jasno je da će ona biti glavni čimbenik nemira na zapadnom Balkanu. Što se tiče politike Velike Albanije, ona nije toliko izravna i ne koristi se tako moćnim medijskim manipulacijama kao ona velikosrba. Najvjerojatnije postoji samo kao oponent velikosrpskim povijesnim kritvorinama i lažima, kao svojevrstan osigurač koji srpskim interesima u regiji pretpostavlja slične interese koji ugrožavaju njezinu vlastitu teritorijalnost. Zato i vlada mišljenje kako Srbi, zbog albanskih nemira, ne bi mogli biti posve koncentrirani na Srbe izvan Srbije, jer bi u tom slučaju morali zaštititi svoje interese na vlastitom tlu. Što se bude više kuhalo u centralnom Balkanu, tim će Srbi biti prisiljeni više se okrenuti vlastitim problemima, a manje brinuti o tome kako "ustaše ugrožavaju Srbe gde god stignu" (i sličnim njihovim manipulacijama kojima se na račun Hrvata služe već 70 godina).
Linearni mod
