Poremećaj hranjenja

[angelgabriel]

Ne znam kako početi, u svakom slučaju bolovala sam od anoreksije i bulimije oko 5 god. Vise se ne liječim jer sam kao izlječena čitaj debela. ustvari tako se osiječam i vidim a razumski znam da sam u nekoj normali što mi ne pomaže da promijenim percepciju gledanja na sebe. svaki put kad jedem osiječam krivnju i mrzim se,isto tako kad se vidim u ogldalu. grozno zvuči ali ja žudim za anoreksijom jer sam tada bila puno sretnija i aktivnija i kajem se što sam dopustila da me doktori slome,slomili su mi duh
I daje idem na kontrole kod psihijatra ali nikakvog pomaka. bilo kakav savijet bi možda mogao pomoči,samo želim biti sretna

[marsian]

Gle, i sama kazes da "razumski vidis da si u normali". Vecina ljudi je razumna, dakle - vecina ljudi vidi da si u normali. Kako je pojam debljine izricito relativan i vezan za okolinu, koja te vidi u normali, ti onda nisi debela. Eto, empirijski sam ti dokazao da je tvoje vidjenje sebe kao debele neutemeljeno.

Jesi gledala film "Genijalni um"? Sjecas se scene u kojoj on shvati da djevojcica tokom vremena ne stari pa zakljuci da ona stoga ne moze postojati? Ista je stvar sa tvojom "debljinom". Feedback okoline, a i tvog zdravog razuma ti mora dati do znanja da nisi "debela" i jednostavno onda naucis zivjeti sa tom "djevojcicom" koje nema.

[haligali]

Angelgabriel, svi žele biti sretni, neki jesu, neki nisu, ja recimo nisam a ne bolujem od anoreksije. Dakle, trebaš prihvatiti da je od tvoje sreće puno važnije to da živiš i prihvatiš da život nije sreća nego da je to rijetka pojava, trenutak, nikako konstantan osjećaj, jer onda to prelazi u dekstrukciju. Dakle bolje debela, nego mrtva. Mislim da ima neke logike. Kad to odlučiš, onda se toga i drži, jer znaš, u protivnom ćeš uništit i ljude oko sebe. I promisli jel baš najvažnije u životu ono što ti misliš o sebi i svijetu i kako ti to doživljavaš ili ima možda oko tebe i jošnekih ljudi čije osjećaje treba uvažavat, a ne samo tvoju želju da budeš teška koliko želiš bit. Da malo prestaneš bit važna ti i tvoja opsesija izgledom. Da si priznaš da si narcisoidna i da na taj način kažnjavaš ljude oko sebe pokušavajući im dokazati da će ipak tvoja biti zadnja???
Prvi savjet je da isti čas odeš do psihijatra i kažeš mu to što si ovdje napisala.
Očigledno imaš relapse. Jel možeš to????

[haligali]

By the way uvijek ćeš sebi bit debela, stoga ne pokušavaj to ni promijenit. Uvijek ćeš sebe mrzit zbog toga, pa ni to ne pokušavaj promijenit. Samo jedi. Uvijek i stalno. To ti je moja metoda. Agresivnom prehranom do prave debljine. Da nabiješ sto kila i da si kažeš vau šta sam debela, prava sam debeljuca. Probaj kaznit zločestog angelgabriela koji hoće da budeš mršava i mrtva. Svaki put kad ti on počne kljucat s nejedenjem i mršavošću ti njemu uzvrsti s stari hoćeš jednu sarmicu s kobasom???Svaki put, ponudi mu bananu, sok, sve živo čega se možeš dosjetit. Ako ne možeš to počet mislit napiši na papir pa čitaj. Ili zamoli nekoga da ti pomogne. Mogu ti ja slat poruke da jedeš.

[haligali]

Ne želiš se ustvari živjeti život mučenjem do samoubojstva. vidi ti ne želiš samo umrijeti, ti želiš umrijeti u mukama. Ako je to stvarno tako, onda ti je bolje nadebljat se. To će ti biti veće muke nego da budeš sretna i mrtva.
Jel se slažeš????

[angelgabriel]

dragi marsian ja znam da je moje viđenje neutemeljeno ali osiječaj ne mogu promjeniti a ne želim živjeti s njim jer je pogrešan a ne usrečuje me već obrnuto.
haligali zašto si ti nesretna?
a ja bi radje bila mrtva nego debela,stvari su jako kompleksne i znam da nisam narcisoidna,prije će bit suprotno. i ne možeš zamisliti kako sam postala usamljena jer ljude koje najviše volim ne želim i neću opterečivati s tim ,a psihijatar misli da je sve pod kontrolom dok ne gubim kile

[marsian]

Onda ovako: mislim da si i sama svjesna da se tvoj problem ne moze rjesit nekim dobrim savjetom vec da ce do potpune srece biti potreban dugotrajan proces. Na ovom forumu mozes cuti pokoju rijec potpore, ali i sama si svjesna da se odgovor za tvojim izljecenjem ne krije u nama, tvom psihijatru, okolini u kojoj zivis vec iskuljucivo - unutar tebe. Jedna stvar bi mogla pomoci - odmakni se malo od svakodnevne okoline ako ikako mozes, barem na 3-4 dana. Provedi ih razmisljajuci o tome sto te cini sretnom i fokusiraj se na to. Zapamti - izljecenje nece doci ako se fokusiras na sve sto je ruzno u tvom zivotu, vec na sve sto je lijepo. Kad imas jasno definiran problem, kojeg vjerujem ti imas - radi na njemu indirektno - bavi se stvarima koje su ti lijepe, pokusaj se sjetiti necega sto te je cinilo sretnom u djetinjstvu, to moze biti i obicni odlazak na sladoled na neko mjesto na koje te vezu sjecanja i pokusaj te aktivnosti implementirati u svoj svakodnevni zivot. Ne daj da tvoj problem obuzme svaki trenutak tvog slobodnog vremena, pokusaj malo razmisljati vedrije o zivotu opcenito. Nadji si neku zanimaciju, strast - to uvijek pomaze.

[misery-]

odakle si? nažalost, nema baš previše ljudi i udruga kojima bi se mogla javiti. ako si iz Zagreba, predlažem da se javiš u udrugu "Nada". nisam baš predobro upoznata s njihovim radom (bila na sajtu i pročitala njihov pamfletić), i ne znam koliko bi ti mogli pomoći, ali znam da tamo ima uistinu puno cura koje su u situacijama sličnim tebi i sigurno bi te bolje razumjele od tvog psihijatra.

možeš se javit na mail tajnika udruge za informacije o grupnim sastancima i slično [[email protected]]. hoćeš?

[angelgabriel]

Prije svega hvala na razumjevanju. da, živim u Zagrebu i razmislit ću o tvom prijedlogu. moj problem je u tome što ja jedem,ja ustvari želim ponovo anoreksiju....

[deedeedee]

angelgabriel kaže:

a ja bi radje bila mrtva nego debela

jel ti ovim želiš reć da misliš da debeli ljudi ne smiju živit?

[zli_neoliberalist]

nda... a izjava "radje mrtva nego debela" je stvarno zrela i pametna
ajde molim te

[diabolo]

angelgabriel kaže:

Ne znam kako početi, u svakom slučaju bolovala sam od anoreksije i bulimije oko 5 god. Vise se ne liječim jer sam kao izlječena čitaj debela. ustvari tako se osiječam i vidim a razumski znam da sam u nekoj normali što mi ne pomaže da promijenim percepciju gledanja na sebe. svaki put kad jedem osiječam krivnju i mrzim se,isto tako kad se vidim u ogldalu. grozno zvuči ali ja žudim za anoreksijom jer sam tada bila puno sretnija i aktivnija i kajem se što sam dopustila da me doktori slome,slomili su mi duh
I daje idem na kontrole kod psihijatra ali nikakvog pomaka. bilo kakav savijet bi možda mogao pomoči,samo želim biti sretna

Pretvarajuci se da nisam uocio komentare ljudi kojima je svaki tudji problem sprdacina,odnosno nesto kroz sto prolaze samo "oni koji se vole pretvarati" i dramatizirati,zato sto ne mogu niti pokusati razumijeti malo temeljitije druge ljude jer su previse zaokupljeni sobom i prenesposobni da svijet dozive na neki drugi nacin,onaj nacin koji opstaje izvan njihovih istina,reci cu ti kako se ja nosim sa poremecajem hranjenja i kako je sve to zapocelo.


Od cetvrtog razreda srednje skole pocele su mi se svidjati izrazito mrsave cure,i to nakon sto sam se nesretno zaljubio u jednu doista mrsavu curu koja mi je pocela predstavljati ideal ljepote.Jedno vrijeme sam dosta patio,a onda sam na neki nacin zapoceo u svim curama traziti nju,ali preko tjelesne tezine,jer sto je cura bila mrsavija to me vise podsjecala na nju,a meni je tako trebalo da je vidim vise od icega na svijetu jer sam se osjecao uzasno samim i ostavljenim od svih.Nisam gledao ni lica,ni sise,samo ruke i kosti ispod vrata. Sto je cura bila mrsavija,to mi je bila sladja i ljepsa.Sve me vise preokupirala mrsavost,i nakon sto sam potisnuo seksualne porive i pomirio se na neki nezdrav nacin sa cinjenicom da sam ruzan i neprivlacan curama,poceo sam uzivati u samom pogledu na mrsave zenske pojave.To me sasvim dovoljno ispunjavalo i veselilo,a svoj strastveni naboj koji se budio kad bi preintenzivno dozivljavao velicanstvenosti koje svijet nudi ulagao sam u pjesme (koje su zapravo odvratno ruzne i nevrijedne objavljivanja,ali su mi trebale da pomocu njih izrazim svoje sputane osjecaje i nemire).

I tako,malo po malo poceo sam eksperimentirati sa osjecajem gladi.Prvo iz znatizelje,a zatim i iz potrebe nakon sto postah ovisan o stanju koje se budi kad pobijedim samoga sebe.Otkrio sam ono najgore,da me osjecaj pobijedjene gladi cini sretnijim no ista drugo sto bi mogao postici u zivotu,dijelom i zato sto sam bio suocen sa neuspjesima na mnogim zivotnim poljima a i zato sto smatram da sam nesposoban postici bilo sto drugo znacajno u zivotu.Kontrolirajuci glad poceo sam zaista kontrolirati zivot,postao sam vlasnik svojih stanja,jer sam do tada imao osjecaj da ne upravljam ja sobom,vec svi oni drugi oko mene (sto u biti i nije bilo daleko od istine).Mrsavio sam sve vise i vise dok mi se na kraju nije pocelo vrtjeti svako malo jer sam se spustio na kriticnih 59 kg.To me natjeralo da se preispitam i da pokusam poceti ponovno jesti normalno,sto sam otprilike par mjeseci i uspio ciniti ne zato sto sam se plasio smrti (zapravo ona mi je zanimljiva,i cesto osjetim potrebu da je izazovem),vec zato sto me nerviralo to da katkad ne mogu drzati glavu uspravno,ili to da ne mogu hodati normalno,vec moram vrludati kao pijanac nakon vise dana nejedenja.Dobio sam par kg,ali moj zivot postajao je sve nepodnosljiviji.I dalje sam bio sam,lokalni ludjak od kojega svi bjeze,i dalje nisam nalazio podrsku u obitelji (koje nisam niti imao jer se raspala),i dalje nisam mogao pronaci niti jedan razlog za srecu.Sva moja pitanja o zivotu i svijetu ionako bi ostajala bez odgovora,sve moje zelje bi bile nedostupne javi,ostajao bih sam,tako malen i beznacajan, suocen sa grubim zivotnim pravilima koja mi nisu draga.I sto sam ucinio,poceo sam opet gladovati,i uzivati jos vise u zivotu no prije.Jednostavno ta potreba bila je jaca od razuma.

Prvo sam procitao sve o anoreksiji i o posjedicama anoreksije (koje sam vec osjetio npr. okostavanje koje se javlja kad pocnu bolit kosti,variranje tlaka,preskaknje srca itd.),a zatim sam se svjestan da bi me takvo ponasanje moglo dovesti do smrti zapitao,zelim li ja zapravo umrijeti?U tom trenu razradio sam ovakvu teoriju,svatko ce kad-tad umrijeti.Ako ne umrem prije,ja cu pokopati svoje bliznje.Nisam mogao birati gdje cu se i kada roditi.Nitko me nije pitao da li se zelim roditi,rodjenje mi je nametnuto zbog uzitka mojih staraca.Ljudi masovno umiru zbog nesretnih slucajeva,od bolesti,zbog milijun razloga koje nisu mogli odabrati jer su najcesce htjeli zivjeti jednu minutu duze.Meni zivot nije ugodan,ma koliko on lijep i velicanstven bio, zato sto nisam dovoljno lijep da bih se volio.Zasto zivjeti ako bi mi se citav zivot svodio na patnju,ako bi ga proveo do zadnjeg dana u samoci,svjestan toga da nisam djelic ljepote svijeta kojoj se toliko divim i u kojoj zaista uzivam.Zar nije lijepo u tom slucaju izabrati smrt,izboriti se za nju ako se vec svi bore da zive?Zar to nisu neka nova iskustva,nedostupna vecini,slicna onima od gluhonijemih ili slijepih ljudi koji ljepotu svijeta moraju otkrivati na drugacije,egzoticnije nacine?Takve su mi misli prolazile kroz glavu i na kraju sam se -predao.Danas sam sretan opet zbog onih istih,bolesnih razloga,zato sto cijeli dan nisam nista stavio u usta.Sretan sam zato sto sam jaci od pravila,od potreba i naredbi zivota.I onako nista znacajno za cetrdesetak buducih godina ne bih mogao spoznati,uvijek ce ono najsvetije i najzanimljivije ostati nedostupno,sto i cini zivot ljepsim i zanimljivijim onim ljudima sto su nagradjeni ljepotom a takvih je jako puno,iako mnogi ljudi zbog nesigurnosti neopravdano misle da su ruzni i odbojni.Ionako je skoro svatko tko moze i zna voljeti,prelijep i neponovljiv u postojanju.

No zanimljivo je to da ja uopce nemam iskrivljenu sliku ili predozbu o vlastitom tijelu.Niti mislim da sam debeo,niti se u ogledalu vidim debelim.Ja ZNAM koliko sam mrsav,i svaka kost vise koja se pojavi za mene je novi uspjeh i nova potvrda moje mrsavosti.Smatram da je to kako cu se odnositi prema sebi i svome tijelu moja briga.

Ja sam za to da se pomogne curama koje pate zato sto zaista neopravdano misle da su debele i ruzne,a zapravo su vitke i lijepe.To jest psihijatrijski poremecaj,kada netko na pogresan nacin dozivljava vlastito tijelo.Ali zasto zbog toga braniti i prijetiti psihijatrijskim ustanovama onima sto zele biti mrsavi,pa i bolesno mrsavi?Zar to nije zivotni izbor?Danas se vise ne gleda tko sa kim spava u krevetu,sve se vise postuju sexualne manjine,piercing je dozvoljen,ljudi se tetoviraju i ukrasavaju svoja tijela onime sto misle da je lijepo i potrebno da imaju na svojoj kozi.To je sve dozvoljeno iako nista od toga nije bezopasno,ali se zato oni koji uzivaju da im se vide sve kosti proglasavaju bolesnima.Pa cak da je to i bolest,ta bolest je za mene jeftina.Anoreksiju (barem ovu moju) bi na neki nacin mogao usporediti sa narkomanijom.Naime,ja se drogiram gladovanjem,meni se euforija povecava sto duze nista ne stavim u usta.Ne kupujem drogu + jos ne trosim lovu na hranu.Ta moja ovisnost moze me stajati samo zivota....

[angelgabriel]

[quote=deedeedee]jel ti ovim želiš reć da misliš da
debeli ljudi ne smiju živit? [/quo
neeeee,nikako! to sam rekla za sebe isključivo! zaista nemam ništa protiv debelih ljudi,kao i svi ostali neki su simpatični,lijepi,ružni ili zločesti. na meni je to RUŽNO i sramim se kad se osiječam debelo..

angelgabriel,eh tvoj problem je opsjednutost samom sobom,curo nađi si neku zanimaciju i ne pizdi zbog gluposti- jednostavno i jasno!

[ms*day*dreamer]

he he ne znam kaj da napišem

[ovisnica]

angelgabriel kaže:

I daje idem na kontrole kod psihijatra ali nikakvog pomaka. bilo kakav savijet bi možda mogao pomoči,samo želim biti sretna

1. koliko imaš godina?
2. što znače te kontrole kod psihijatra?
3. jesi li bila kad kod psihoterapeuta, psihologa?

[misery-]

predlažem i da poslušaš šta ova cura ima za reć.

[angelgabriel]

ovisnica kaže:

1. koliko imaš godina?
2. što znače te kontrole kod psihijatra?
3. jesi li bila kad kod psihoterapeuta, psihologa?

1.nism klinka (25-30),
2. naučila sam bolje analizirati sebe,
3.godinama se liječim privatno i socijalno.
a proana blogove izbjegavam jer to mahom pišu klinke u kojima vidim sebe, znam kako im je i koji ih pakao još čeka,a pomoči ne mogu ni njima ni sebi

[ovisnica]

angelgabriel kaže:

1.nism klinka (25-30),
2. naučila sam bolje analizirati sebe,
3.godinama se liječim privatno i socijalno.
a proana blogove izbjegavam jer to mahom pišu klinke u kojima vidim sebe, znam kako im je i koji ih pakao još čeka,a pomoči ne mogu ni njima ni sebi

Iskreno pomislila sam da si klinka, zbog ovog Č u naslovu, jer sam primjetila da je to postao neki trend u tim godinama

Ali sam te pitala koliko imaš godina, da vidim imaš li ti sama mogućnosti izbora ili to roditelji rade.
Budući da se, kako kažeš, liječiš godinama...i još uvijek tražiš pomoć da se tako izrazim...vjerojatno postoji problem, ili krivi pristup s nečije strane..
Kad sam te pitala što znače kontrole; 1. na kontrolu dolaziš kada je nešto izliječeno ili ide u tom smjeru, kao 2. tražila sam te da mi objasniš što za tebe znače kontrole? da li ti prolaziš terapiju za vrijeme te kontrole ili te samo liječnik pita kako ti je i sl. ? Da li uzimaš kakve lijekove? Da li si prošla kroz kakvu terapiju kod psihologa/psihijatra?

Moj prijedlog je - promijeni psihijatra, (ili ako ideš kod psihologa) - ako si do sad išla kod psihologa, probaj psihijatru i obrnuto.

Poremećajima hranjenja se treba pristupati sa 2 strane - lijekovi i psihoterapija, jer vuku za sobom i promjene raspoloženja koje dalje vuku svoje posljedice..upravo zato pitam.. kroz kakvo liječenje prolaziš

[angelgabriel]

ovisnica kaže:

Iskreno pomislila sam da si klinka, zbog ovog Č u naslovu, jer sam primjetila da je to postao neki trend u tim godinama

Ali sam te pitala koliko imaš godina, da vidim imaš li ti sama mogućnosti izbora ili to roditelji rade.
Budući da se, kako kažeš, liječiš godinama...i još uvijek tražiš pomoć da se tako izrazim...vjerojatno postoji problem, ili krivi pristup s nečije strane..
Kad sam te pitala što znače kontrole; 1. na kontrolu dolaziš kada je nešto izliječeno ili ide u tom smjeru, kao 2. tražila sam te da mi objasniš što za tebe znače kontrole? da li ti prolaziš terapiju za vrijeme te kontrole ili te samo liječnik pita kako ti je i sl. ? Da li uzimaš kakve lijekove? Da li si prošla kroz kakvu terapiju kod psihologa/psihijatra?

Moj prijedlog je - promijeni psihijatra, (ili ako ideš kod psihologa) - ako si do sad išla kod psihologa, probaj psihijatru i obrnuto.

Poremećajima hranjenja se treba pristupati sa 2 strane - lijekovi i psihoterapija, jer vuku za sobom i promjene raspoloženja koje dalje vuku svoje posljedice..upravo zato pitam.. kroz kakvo liječenje prolaziš

evo ukratko da objasnim situaciju, liječim se kao što sam već rekla godinama,privatno i socijalno, kod psihologa i kod psihijatra. promjenila sam ih nekoliko. išla sam na razne psihoterapije uključujuči grupne,jer osim anoreksije i bulimije imam i granični poremećaj ličnosti i bila sam u teškoj depresiji. bila sam i hospitalizirana 3 puta. 1. put zbog znatnog gubitka kila i neuhranjenosti, 2.i 3. put zbog pokušaja suicida. znam da će ovo zvučati užasno glupo ali pokušaji suicida su između ostalog bili zbog toga što sam se udebljala. svo to vrijeme dobivam lijekove, raznorazne antidepresive i smirilice,zadnjih 6 mjeseci dobivam calixtu i valium po potrebi. u principu sam protiv lijekova i valium jako rijetko popijem,a calixtu redovito samo zbog toga što se panično bojim da opet ne upadnem u duboku depresiju,mislim da to više ne bi mogla podnijeti. i to nije sve..