Kišni monolozi...

[Templarski red]

Zapravo... uopće nemam neku jasnu predodžbu kako bi ovo tema trebala izgledati, a još manje kakvom će uopće postati, no... za početak tu je kiša. Zvuk. Oslušnite malo... zastanite... pustite je neka samo pada.

Zrak je pun kisika i samo disanje postaje užitak. Pokušajte to osvjestiti... disanje. Evo sada jednom duboko udahnite kroz nos. Potpuno disanje polazi iz trbuha, zatim puni i širi prsni koš, i naizad dolazi do grla. Na isti način sada izdahnite. Znači prvo izdišemo iz grla, spuštamo prsni koš, te potom i sam trbuh. Pokušajte sada to ponoviti nekoliko puta. Zatim zatvorite oči, duboko dišite i samo slušajte kišu...

Dobro je malo stišati život. Pa i sama riječ duhovnost ima korijen u latinskom, spiritus... udah, disanje, duh. Zato sam upravo odabrao vodu, odnosno kišu. Sad ste se već naviknuli na ovaj zvuk u pozadini. Nije teško... fino smiruje, pa voda zauzima 70% površine našeg Planeta, a maseni udio vode u živim organizmima zna se popeti i do 90%. Ona je dio nas...

Voda kao medij, simbol čišćenja. Bez stalnog oblika, okusa, boje i mirisa...
Ta dva nevjerovatna atoma vodika koji su pod kutom od 104.5° vezana za atomom kisika. Da... točno pod kutom od 104.5°. Ne znam za vas, ali meni je ovo, kada sam prvi put čitao, izmamilo osmjeh na lice.
Razmišljate li kada o toj harmoniji i uređenosti mikro svijeta. Tom nevidljivom skladu, čije savršenstvo nam je vidljivo u mnogim oblicima, no nama sve to ipak promiče i bez nekog osobitog napora, uspjevamo propustiti čitave galaksije mogućnosti...
Mogućnosti inspiracije, one pozitivne pokretačke energije, čistoće i punine misli koju je tada lako usmjeriti u jasno i dobro djelovanje.

Danas čovjek treba sve veću vanjsku stimulaciju kako bi pronašao zadovoljstvo i sreću, a dubokog sam uvjerenja da se u nama kriju odgovori na sva naša pitanja.
Pokušat ću kroz ove kišne monologe postaviti sebi, a i Vama ta pitanja.



1. pitanje... što je to najbolje u meni?

[Dayvan Cowboy]

Lijepo da si dozivio danasnji dan. Cini se kao drugaciji nego dani prije njega..
Lijep ti je post a moj odgovor na pitanje..ne znam.
Ima neka neopipljivost, izvor neke sretne mirnoce koji ne podlijeze racionalnom analiziranju .. i htio bih biti ta osoba na tom mjestu ali ne mogu haha.. mozda i mozesm ali ne znam

[Templarski red]

Evo pošto sada možda malo drugačije gledate na kišu, ili ste za trenutak uspjeli smirili život, stišati svakodnevnu buku koja vas okružuje, onda je sada pravi trenutak za pokušati odgovoriti na ovo pitanje.
Što je to najbolje u meni? Što je to što me čini čovjekom, što me čini dostojnim života u tijelu čovjeka. Vidjet ćete da nije nimalo lako naći iskren odgovor. Dayvan Cowboy kaže kako odgovor ne zna, ali nastavlja...

Dayvan Cowboy kaže:

Ima neka neopipljivost, izvor neke sretne mirnoce koji ne podlijeze racionalnom analiziranju ...

Odgovaram slikom...

Ljetni pljusak je ovog puža zarobio, pretvorivši ga u otok. On je sada sam i ima priliku to vrijeme posvetiti sebi. No pošto nema svijest, puž će čekati da se voda povuče, i kada se put oslobodi, krenut će dalje za svojim instinktima.
Čovjek za razliku od puža ima svijest i da bi iskreno odgovorio na ovo pitanje, mora pronaći neko vrijeme samo za sebe. Mora ponekad postati otok. Tek tada će sa ovih izvora neopipljivosti poteći sretna mirnoća u kojoj možemo potražiti odgovor.

Što se mene osobno tiče, suosjećanje vidim kao svoje najveće postignuće. To je jedna potpuno druga planeta sa koje ova Zemlja postaje moja majka, živo biće. S te planete jasno vidite kako vaše svakodnevno djelovanje prema dobrom, hrani tu vrlinu u vama, a istovremeno čini dobro drugima.

Suosjećanje ne samo da produbljuje osobni emotivni spektar, ono pretvara one neke neopipljivosti koje spominje Dayvan Cowboy u jasne senzacije, a način na kojih dopiremo do ljudi su tako snažni, iskreni i izravni da je moguće komprimirati desetke godina života u svega nekoliko dana poznanstva.

Mislim da se s tim čovjek jednostavno rađa i samo je pitanje vremena kada će to sjeme jednom u nama proklijati. Kad se to napokon dogodi, više nikad ne može biti obuzdano. Ono nas jednostavno prerasta i postaje svrha. To je jedan plamen koji može upaliti tisuće baklji, a da ništa ne izgubi od svoje snage.

[erleuchtet]

U slici puža vidim borbu za opstanak, tako da se puž doista posvećuje samome sebi, tj instinktivno pokušava ne utopiti se. Dali će uspijeti?

[Dayvan Cowboy]

Slazem se s tobom i razumijem sliku, zapravo svi smo u toj situaciji.
Vecina nas je veoma nesretna u nekom ocekivanju bilo da je to posao, novac, ljubav; to stanje nas cini nemocnim, nepokretljivim, izvor nepresusne tjeskobe i svima se vrti isti monolog: "Samo da dobijem to onda cu moci raditi na sebi, onda cu biti sretan!".

Svi smo u istom polozaju, svi se osjecamo zarobljeni ali to je prilika koja nam je dana, zaista je; iako i to sam osjecam, vidim, ti si mi ovim postom dao malo momenta.
Mozemo pogledati ovu sliku puza i vidjeti ono sto zelimo vidjeti.
Sve tvrdnje ce biti tocne.. moze biti borba za prezivljavanjem ili prilika za rad.

Na vrhuncu nase nevolje mi smo sami i ta samoca je nepodnosljiva.. mozemo gurnuti glavu u vodi u nadi da cemo vidjeti dno, da cemo vidjeti dubinu nase nevolje ne primjetivsi vedro nebo iznad nas.

Kako si postigao to stanje sucuti? Jer ja isto kao i vecina ljudi volim misliti da sam empatican, ali nisam. Empatican sam samo za situacije koje sam ja prosao, prava empatija ne proizlazi iz prepoznavanja uzorka nego iz iskrene sposobnosti poistovjecivanja.

[Templarski red]

erleuchtet kaže:

U slici puža vidim borbu za opstanak, tako da se puž doista posvećuje samome sebi, tj instinktivno pokušava ne utopiti se. Dali će uspijeti?

Dayvan Cowboy kaže:

Mozemo pogledati ovu sliku puza i vidjeti ono sto zelimo vidjeti.
Sve tvrdnje ce biti tocne.. moze biti borba za prezivljavanjem ili prilika za rad.

Kao što je lako zaključiti u pitanju je stvar percepcije. No percepcija je jednako važna kao i izbor koji sljedi, ako ne i važnija jer prethodi izboru i na taj način ga ipak uvjetuje.

Dayvan Cowboy kaže:

Slazem se s tobom i razumijem sliku, zapravo svi smo u toj situaciji.
Vecina nas je veoma nesretna u nekom ocekivanju bilo da je to posao, novac, ljubav; to stanje nas cini nemocnim, nepokretljivim, izvor nepresusne tjeskobe i svima se vrti isti monolog: "Samo da dobijem to onda cu moci raditi na sebi, onda cu biti sretan!".

Da... meni je to naprosto nevjerovatno. Stvar je tako jednostavna... svi težimo istom, pa zašto je onda tako teško? Siguran sam da nam je nešto promaklo, mislim čovječanstvu kao cjelini...?!

A možda jednostavno nemamo muda? Možda je lakše sve to što osjećamo zboksati u kojekakve kuteve podsvijesti, oblikovati to na svoj način, gdje znamo da nećemo biti povrijeđeni, gdje ćemo biti sigurni. E pa kurac!!! Treba boliti, treba biti neizvjesno, tim više... jer mi ljudi imamo takve alate, od jezika, preko umjetnosti i uvijek nam još neki kamenčić nedostaje, pa da sve to posložimo u savršen mozaik.

E pa ne ide tako! Treba dati, treba biti prvi, treba pokrenuti, treba učiniti i ne očekivati da će se vratiti (ali uvijek se vrati, ne na istom mjestu, nekad ne i od istih ljudi, ali se uvijek vrati). Treba oprostiti, treba pokušati ponovo, treba razderati ove luđačke košulje konzumerizma... i tada sasvim mirno kad osjetite energiju vlastitiog bića, kad uskladite percepciju sa onim stvarnim željama koje nosite, e tada ste na vrhu tobogana i tada imate pravo sjesti na guzicu i iz sveg glasa zaurlati... Geronimooo!!!

I bit ćete promjena koju želite vidjeti. A možda pokrenete i čitav jedan vatromet ludila i istinskog prepoznavanja bliskih ljudi oko vas, jer kao što sam već pisao, kad jednom taknete drugo biće na taj divan neposredan način, pojavljuju se neke spone koje postaju gotovo neraskidive.

Dayvan Cowboy kaže:

Kako si postigao to stanje sucuti? Jer ja isto kao i vecina ljudi volim misliti da sam empatican, ali nisam. Empatican sam samo za situacije koje sam ja prosao, prava empatija ne proizlazi iz prepoznavanja uzorka nego iz iskrene sposobnosti poistovjecivanja.

Volontiranjem.

Ajde ljudi... izvucite to iz sebe! Što je to najbolje u vama?

[erleuchtet]

Eto u pravu si volontiranjem. No tko će odvojiti vrijeme za druge? Ne za sebe već za druge. Onu dimenziju koja nas škrto uvjetuje kratkoćom. Sati, pa dana pa godina.

[modro-zeleni]

Lisce susti
pokoji automobil
mjesec iza oblaka



p.s. Nadam se da na pokvarih kisnu atmosferu

Imama jednu:

kap na obrazu
dah u magli
kišobran za dvoje

laka noć svim dobrim ljudima

[zoki89]

I bit ćete promjena koju želite vidjeti.

Veoma mi se sviđa tema, a ova izjava mi je najviše zapela za oko

erleuchtet kaže:

Eto u pravu si volontiranjem. No tko će odvojiti vrijeme za druge? Ne za sebe već za druge. Onu dimenziju koja nas škrto uvjetuje kratkoćom. Sati, pa dana pa godina.

Pomogneš li zaista sebi, pomoći ćeš i drugima. Pomogneš li drugima, pomoći ćeš i sebi. Ništa u životu nije jednosmjerno.

[tanita]

bezuvjetna ljubav

a, šta se puza tice, ne vidim ga u borbi za opstanak, prije u "igru" stapanja s tom vodom...pogledajte mu ticala...nisu uvucena kao kad ga se preplaši....on samo, istrazuje i uziva u ono što voli

[Templarski red]

Polako se okupljamo pod ovim kišobranom... neka, dekor je i dalje kiša, taj mantričko rominjavi zvuk kiše i mi i dalje imamo pitanje "Što je to najbolje u meni?"

Evo dok čekamo da se netko ohrabri, nekoliko jednostavnih promišljanja... upravo ovako, kako se razvija ova tema, slično se ljudi ponašaju u stvarnom životu. Okupe se oko nekog zajedničkog intreresa, na prvu donesu jednu dobru energiju sa sobom, ali onda često dolazi do osipanja, a to se događa jer se izgubi ona vodilja koja ih je spojila.

Zato i dalje inzistiram da se odvažite. Sad zamislite kako je teško u stvarnom životu, kad je "problem" u virtulnom svijetu izvući dobro iz sebe. Ili možda nismo zadovoljni s onim što imamo za ponuditi. Možda smatramo da to što imamo nije dovoljno vrijedno, da bi bilo predstavljeno...

Mislim, sve ovo je ljudsko i ne treba nas čuditi nijedan odgovor. Svi strahovi, nade, želje i čežnje, sve radosti, ekstaze, oduševljenja i sreće, sve slučajnosti i spontanosti jednako nastanjuju sva srca ljudi. Kako već ide ona..."Sve što je ljudsko, nije mi strano." Znači sada dolazimo do selekcije do izbora, no prije nego se on dogodi trebamo se pozabaviti percepcijom.

Zato nam je nužno izvući ono dobro iz sebe. Za početak tu... u temi. Jer puž sa slike i njegova interpretacija donosi na tisuće varijacija. Unutrašnjih razmišljanja, strahova, nada, motiva... Izbora su na kraju dva. Ostati i čekati ili zaplivati. No ako samo malo drugačije pristupite slici situacija se drastično mijenja. Nagnete li glavu udesno za 90°, možda vidite dva puža kako se ljube i odjednom ne postoje dva izbora, odjednom se stvara sav ocean mogućnosti.

Možda je i odlučio popiti svu lokvu, nije bitno... bitno je to djelovanje kroz prizmu dobra. Jer kad gledate jednu stvarnost, iz nje svi izvlačimo različite senzacije, zato jer je i gledamo drugačijim očima. Ako je gledamo očima dobra, onda će nam i povratna senzacija biti dobra.



Zato je bitno izvući to dobro vani, ma kako vam se ono činilo nebitno, nedostojno, malo ili...

[modro-zeleni]

Vidjeti...barem ponekad, te čarobne niti što nas spajaju

[Templarski red]

Moram priznati da me modro-zeleni inspirirao sa ovom lijepom slikom iznad, a pogotovo ovim zagasito zelenim i smirujućim tonovima. Pa dok čekamo da se još netko odvaži i podjeli to dobro koje nosi, evo nekoliko redova jednostavnosti, što u riječima, što u slikama...



Nadam se da tema smiruje, jer i vizualno je teško doživiti samo ogromnu količinu slova i tema kojima forum obiluje, a kamo li još poruku koju nose. Zato sam i font malo prilagdio da sve skupa bude fluidnije. Eh da i onaj link na kišu s prvog posta. Meni je background i dok pišem i dok čitam... i ne samo ovdje.



Nastojim staviti slike sa dosta detalja. Ne samo da bi ih duže gledali, već da malo zastanete... oko voli lijepe stvari, a oči su jedini vidljivi dio mozga. Znači zastanite na trenutak... možete se sjetiti i onog dubokog disanja iz uvodnog posta. Ne treba puno, samo trenutak.

A što je to trenutak?
Osim što je vremenski kratko razdoblje, potrebno je još nešto što povezuje to kratko vremensko razdoblje i udahnjuje mu život, činivši ga tako trenutkom.



Trenuci... netko je jednom napisao da je trenutak ona tišina koja nastupi kada po kišnom danu autom prođete ispod nadvožnjaka. Prekrasno...

[Happyning]

Svaki trenutak je uludo potračen ako ga potpuno ne proživljavamo.Rastopimo se u trenutku i postanemo sam trenutak koji smo oduvijek i jedino što jesmo. Izvorno se prisjetimo se da smo voda, biljkica i puž sa razlikama koje nisu odvojene. Spoj i spona smo svega, izgubljena smo karika svega koja spaja sve a koja nikad nije bila izgubljena. Rastočili sebe.

Voda smo koja okruzuje daje život biljkici i pužu, biljkica smo koja daje podršku pužu i koji se nekim čudom našao tu okružen predivnom vodom, puž smo zajedno sa vodom biljkicom i sa svim mislima. Sve smo to.

mmmm...kako fina vodica.
Možda biljkica sljeći tren i popusti ali mmm...vodica je mmm....

[Neomeđena točka]

Nije bilo moguće učiniti krug smrti ovog malog aviona. Bile su to zastave, rastvoreni zastori. S obzorom koji se pomicao rađajući marionete po ustajaloj vodi. Nije bilo moguće prepoznati odraze, bili su tuđi. Ne kao vaši, topli i meki. On je rekao da je u programu. Nisam slijedila upute. Brda se nisu više rastvarala i smetalo me što živim s fotografom. "Takav sam čovjek", rekao je. Uvijek ista mreža, ista matrica, isti sistem. Samo rijetko kad prepoznati nekog, od onih, koji kao i ja, nisu svoje uloge igrali po zadanom protokolu, slijedeći vlastite koordinate... Vlastite slijepe rukavce, ne mareći za Život, za Vrijeme, Prostor, ne pripadajući, a ipak... Toliko pokapani istim kišnim kapima...

[Templarski red]

Neomeđena točka kaže:

Samo rijetko kad prepoznati nekog, od onih, koji kao i ja, nisu svoje uloge igrali po zadanom protokolu, slijedeći vlastite koordinate... Vlastite slijepe rukavce, ne mareći za Život, za Vrijeme, Prostor, ne pripadajući, a ipak... Toliko pokapani istim kišnim kapima...

Ta sila koja se pojavljuje među ljudima, koju svaki od nas pušta u prostor oko sebe i koja u mnogo čemu fino nijansira naše odnose sa drugima, ta sila izlazi iz nas kao produkt naših misli, osjećaja i želja. Ona je neprevodiva, na jezik, gestu ili nešto treće, jer se ona može samo opipati i povezati sa drugom takvom energijom na istoj razini.

Problem se javlja kad se čovjek iz nekog razloga opire, te se trudi sam biti kreator, a tu razinu svijesti, odnosno shvaćanja prirode odnosa oko sebe, nema ili ju jednostavno nije u stanju pojmiti. To opiranje ga često lomi, te nam se u životu događaju stvari koje nas "vraćaju" natrag, pa smo primorani dosta toga proći ponovo. Pitate li se zašto u životu radimo iste greške? Posljedice su često sve teže, kako čovjek uporno odbija promjeniti svoje djelovanje. No kad jednom uspijemo savladati ego, naučene obrasce ponašanja i očekivanja okoline, dogodit će nam se spajanja sa ljudima i njihovim kompatibilnim energijama na najnevjerovatnije načine i na najčudnijim mjestima. Kroz ta spajanja možda za trenutak vidimo i jasnu viziju smislenosti našeg postanka, kao neotkidiv kamenčić mozaika u postojanju drugih ljudi, a samo zbog onoga što jesmo i načina na koji jesmo.

[modro-zeleni]

...u tom klupku povodili smo dane, i nije da me ista smetalo osim što sam zamijetio da osim tog klupka za nju kao da okolni svijet ne postoji.
Što mi nije bilo baš jasno je količina pažnje koju je tražila, i nikad nije bilo dosta.
naravno da si voljenoj osobi spreman pružit svu pažnju, no kad netko na tome inzistira smatrajući da to zaslužuje prije svega svojom posebnoscu...neznam, možda i sad grijesim, rekla je da ću shvatit jednog dana...

Prošlo je tako mjesec dana našega druzenja(vjerojatno u dan) i jedne ljetne večeri kaže ona da idemo van. Padale su suze Sv. Lovre i pomislih da je to glavni povod. U Rovinju je te večeri bila velika gužva, no usprkos tome čekalo nas je mjesto u baru na brdascu povise crkve. sjeli smo, ona je nešto otišla unutra, vratila se, konobarica je donjela pića te još jednu času ispunjenu slagom, a ona me upita: "nije ti i dalje ništa jasno???" i nije mi bilo.



u slagu je bila kutijica, a u njoj, prsten, da, kojim sam je trebao zaruciti, i jesam...

[kety05]

Ne mogu izreći sve riječi
što dodiruju pahuljicu dok lebdi
ni nebesko plavetnilo nagovorit me ne može
i bez glasa da zauvijek ostanem
sve što je u meni ispisano
u duši neka ostane

u dodiru jutra i mekih obraza
ljubim dvije kapi rose prstima
i darujem trepavicama da osjete nježnost
što suze im pružile nisu nikada

sklopit ću oči i ponijeti tvoj pogled do sna
tamo gdje ljubav postelju prostire
mekšu i nježniju
od topline duginih boja

na jastuku što se tvojim imenom zove
uronit ću lice i usnama oslikati snove
u nježnost dlanova spustit ću kapljice rose,
tvoje poglede i moga oka suze

prije nego sunce izađe
i suze spoji sa nježnošću
ostavit ću na jastuku
još jednu izgubljenu sreću

Autorica : M.P.

[Templarski red]

Kako ispoljiti ono što je u nama? Kako dati ono što u sebi nosimo, a za drugoga?
Da li je primjereno kao kap, čekati na pravi trenutak ili jednostavno pasti, pa što bude?!

Neke stvari u čovjeku bubre desetljećima. Čežnja je kao rosa. Ona se pojavi i nestane. Ali tuga, tuga se može nastaniti u čovjeku, kao vlaga u zidovima. Zato te stvari koje bubre u nama u jednom trenutku ipak moraju biti puštene.



Iskreno ne znam tko o tome odlučuje. Volio bih sa sigurnošću reći... ja, ali...
Prije ili poslje čovjek požali za nekim stvarima koje je propustio napraviti. Malo hrabrosti ili sreće... ili okolnosti. Da, okolnosti isto znaju biti česta utjeha. No, da bi se naše želje obistinile, ipak treba biti ta želja. Treba htjeti, moći, ustrajati...

Prepoznati taj trenutak kad zasjamo drugačije. I prije nego se pustimo, tek s dovoljno hrabrosti samo za puštanje, a dalje...
Znači bez konstrukcija i planova, varijanti i možebitnih odgovora... bez kalkulacije. Dovoljno je samo biti blizu i čist u želji. Na nama je da se postavimo u poziciju da budemo blizu, želje se već same pročiste u našim hramovima...



... a i neke se stvari jednostavno dogode, mimo naših poimanja. Blizina spaja. Budi mi blizu, bit ću ti blizu...

[Neomeđena točka]

Zaštićena kišom. Blagoslov tuge. Onaniranje kiše. Sveg onog što dolazi i odlazi. Pogled kroz mali vitraj čvrsto zabrtvljenih vrata kamene crkvice, na osami. Usta je otvarao istom tom tugom, vodeći negdje u neizmjernu daljinu eona. Sveg onog u čemu nije uspio, a znao je da postoji. Dobro je znao. Prihvačajući što je preostalo: kreaciju, privid ljubavi, život kao nuždu, program.

A ja... Ne spajajući se ni sa kim. Odbijajući to. Od Boga napušteni, rasipani... Neposlušni, ničiji... Tražeći izlaz iz sistema! Mrtvi, živi il duhovi, svejedno... Iznad tijela... Gdje nisam dobila propusnicu... "Rekli smo ti, Eva, vidjela si i sama da kolodvorski sat stoji i ne možeš tu ostati..." Utonuvši u jednu točku, daleko od Vremena... Da kiše nikad ne stanu! Tamo, gdje za sunce znamo samo iz priča, davnih legendi... Gdje neki spominju i ljubav, o kojoj smo načuli i čiji smisao slabo razumijemo...

Die Welt - ein Tor
Zu tausend Wüsten stumm und kalt!
Wer das verlor,
Was du verlorst, macht nirgends Halt.