Emocija gladni

[Frogger]

alexandrinha, kažeš da imaš posla sa Psihopatskim ličnostima? A sh*t.
Ja sam muško inače
S narcisima ne možeš igrat igre, tj ne možeš pobijedit, a niti izvuć neriješeno. Imaju jednu slabu točku, sujeta. Odnosno njihov imidž koji možeš ugrozit pa ih tako izmanipulirat da nešto naprave. Ali dugoročno, nemaš nikakve šanse, pušiš i pušiš i pušiš...
Jedino šta čovik može učinit za sebe je da bježi i ne okreće se.

[rayoflight]

Frogger kaže:

alexandrinha, kažeš da imaš posla sa Psihopatskim ličnostima? A sh*t.
Ja sam muško inače
S narcisima ne možeš igrat igre, tj ne možeš pobijedit, a niti izvuć neriješeno. Imaju jednu slabu točku, sujeta. Odnosno njihov imidž koji možeš ugrozit pa ih tako izmanipulirat da nešto naprave. Ali dugoročno, nemaš nikakve šanse, pušiš i pušiš i pušiš...
Jedino šta čovik može učinit za sebe je da bježi i ne okreće se.

ja imam tu crtu ličnosti koja se terapijama smanjila-narcisoidnoj osobi je najgora stvar ignoriranje, iako mislim da je tako svakoj i zdravoj osobi, ali kod nas puno više, pogotovo od bliskih ljudi.

[Astrice]

Taroth kaže:

dakle, imao sam priliku upoznati odredjeni broj osoba koje dolaze iz manje/vise disfunkcionalnih obitelji.
Ono sto uglavnom bude zajednicko tim osobama u kasnijem zivotu je da u sebi jako čeznu za emocionalnom bliskošću... ta zelja ide toliko daleko da najcesce nisu u stanju funkcionirati bez partnera.

Ne zagovaram askterizam ili sl., smatram da je svaka osoba na odredjeni nacin 'gladna emocija' s te strane sto je emocionalna bliskost/povezanost svima ugodna, da nam daje osjecaj sigurnosti, smisla, da nas ispunjava...

no, postoje osobe koje se ne mogu nositi sa fazama u zivotu koje znace neimanje partnera. ne osudjujem takve osobe, ali si (vama) postavljam pitanje - zasto? sto je uzrok tome? kako se 'lijeci'?

Hm ja eto jesam i nisam imala nešto veza u životu.Dakle opovrgavam ovo napisano.Ima takvih i koji nisu odrasli u disfunkcionalnoj obitelji.Evo teta Žuži.

[Frogger]

rayoflight kaže:

ja imam tu crtu ličnosti koja se terapijama smanjila-narcisoidnoj osobi je najgora stvar ignoriranje, iako mislim da je tako svakoj i zdravoj osobi, ali kod nas puno više, pogotovo od bliskih ljudi.

rayoflight zbog uspjeha. Samo, da ne bude zabune, Narcissistic Personality Disorder nije isto što i "narcisoidna crta ličnosti". Zapravo je fundamentalno drugačija stvar, jako teška bolest i pored toga, neizlječiva. Srećom po tebe i okolinu, nemaš taj poremećaj.

[ždralexandrijka]

Frogger kaže:

alexandrinha, kažeš da imaš posla sa Psihopatskim ličnostima? A sh*t.
Ja sam muško inače
S narcisima ne možeš igrat igre, tj ne možeš pobijedit, a niti izvuć neriješeno. Imaju jednu slabu točku, sujeta. Odnosno njihov imidž koji možeš ugrozit pa ih tako izmanipulirat da nešto naprave. Ali dugoročno, nemaš nikakve šanse, pušiš i pušiš i pušiš...
Jedino šta čovik može učinit za sebe je da bježi i ne okreće se.

A gle,to je bilo u mojoj primarnoj obitelji,otac i brat....nisu evidentno psihopatske ličnosti,ali oba imaju Personality disorder i antisocijalne crte ličnosti, ali zato s njima vrlo rijetko kontaktiram...ako ćemo iskreno nit oni fale meni,niti ja njima...a što se tiče savjesti ,nije ni moja često uključena...to ti je život,moraš se adaptirati....muž mi je nezreo i narcis (motiv svakog narcisa je da te uvjeri da je kao biće nešto posebno prekrasno veličanstveno i da zato ima pravo od drugih očekivati da mu se ugađa-čak i na svoju štetu,povlađuje,uglavnom da je njemu dobro a tebe ko j.be) ,pa kad sam shvatila da zapravo on treba bogu zahvalit što me ima, promjenila sam cjelokupnu percepciju naših odnosa,prvenstveno vrijednosti i svoje ponašanje,a kad ti počneš mijenjati sebe,i okolina se počne mjenjati...u početku će te osujećivati,napadati na razne načine,razuvjeravati,manipulirati...al shvati tu si da usrećiš prvo sebe a onda ćeš vidjeti dalje...pa pobogu nismo se rodili da bi drugima bilo dobro,a nama loše...što to čovjek prije shvati bolje po njega
A što se tiče imiđa,imiđ je samo percepcija nekoga u tvojim očima,koju uvijek možeš promjeniti...

[patak]

A koja je uopće obitelj poptuno funkcionalna? Jel dovoljno vidjeti osobu koja ima problema pa reći da je obitelj disfunkcionalna? Kako uopće znati da je disfunkcionalna, osim u onim nekim tipičnim slučajevima? Danas se već prizna toliko oblika disfunkcionalnosti, aktivnih, pasivnih agresija, fizičkih, psihičkih zlostavljanja da je uopće teško izvana reći koja je obitelj OK, a koja nije. A možda na djecu utječu i neke okolnosti koje ne moraju nužno biti vezane uz disfunkcionalnost obitelji. Jednostavno u neko kritično doba okolnosti su se posložile na određeni način i odredile neku sklonost djteteta.. Što je znam. Prilično je teško povezivati pojam disfunkcionalnosti i određenog tipa problema. Neki reagiraju zatvaranjem, neki ovisnički..
Ima li smisla uopće lječiti ljude od njihovih karaktera? Pa ako neko oće bit u vezi stalno, nek bude. Ako netko neće, ne mora. Ako se osjeća ponekad loše u vezi sebe i to je za ljude. Mislim da nema potrebe da se svi uklapamo u kalup idealnog ponašanja i idealnih emocionalnih tokova. A mislim da bi se ljudima raspoloženje bitno popravilo kad bi skužili da nema ništa loše u tome što su takvi kakvi jesu, neusklađeni sasvim sa normama.

[nitko&ništa]

Frogger kaže:

...
Najbolje sam vidio kad sam proučio NPD, kako oni razmišljaju. Recimo ako je nastala neka loša situacija njihovom krivnjom, uđem u konflikt da iznesem tu situaciju i zatim ih pustim da kažu svoje. Ali ne dajem im nikakav znak, koliko sam ljut, ako uopće jesam ljut ili išta drugo. Mirno ih slušam.
Za razliku od normalnih ljudi, NPDovci se ovdje neće snać i to je točno njih dvoje. Nisu u stanju prepoznat emocionalni kontekst ili etički kodeks za takvu situaciju, ne mogu je iščitat od mene jer šutim i postanu potpuno zbunjeni.
...

Egzekli , dobro zapažanje... imao sam nedavno konflikt sa jednom NPD-ovkom i primijetio sam istu stvar. Ako ne pokazujem emocije i držim se neutralnim ne zna kako bi reagirala... vjerojatno iz razloga što su NPD-ovci totalno odsječeni od vlastitih emocija, a u takvim situacijama nemaju dovoljno ulaznih podataka za odabir odgovarajućeg algoritma... ono, ko da su roboti . Uglavnom zanimljiv detalj.
A ak im pokažeš bilo kakvu emociju - gotov si, uključuje se njihov search&destroy potprogram.

patak kaže:

A koja je uopće obitelj poptuno funkcionalna? Jel dovoljno vidjeti osobu koja ima problema pa reći da je obitelj disfunkcionalna? Kako uopće znati da je disfunkcionalna, osim u onim nekim tipičnim slučajevima? Danas se već prizna toliko oblika disfunkcionalnosti, aktivnih, pasivnih agresija, fizičkih, psihičkih zlostavljanja da je uopće teško izvana reći koja je obitelj OK, a koja nije. A možda na djecu utječu i neke okolnosti koje ne moraju nužno biti vezane uz disfunkcionalnost obitelji. Jednostavno u neko kritično doba okolnosti su se posložile na određeni način i odredile neku sklonost djteteta.. Što je znam. Prilično je teško povezivati pojam disfunkcionalnosti i određenog tipa problema. Neki reagiraju zatvaranjem, neki ovisnički..
Ima li smisla uopće lječiti ljude od njihovih karaktera? Pa ako neko oće bit u vezi stalno, nek bude. Ako netko neće, ne mora. Ako se osjeća ponekad loše u vezi sebe i to je za ljude. Mislim da nema potrebe da se svi uklapamo u kalup idealnog ponašanja i idealnih emocionalnih tokova. A mislim da bi se ljudima raspoloženje bitno popravilo kad bi skužili da nema ništa loše u tome što su takvi kakvi jesu, neusklađeni sasvim sa normama.

Mislim da ovdje nije riječ o karakterima već o poremećajima koji se naravno razlikuju u težini. Sumnjam da iz disfunkcionalnih obitelji dolaze zdravi pojedinci isto kao i npr. rat - vojnik nakon rata razvija PTSP zbog onog što je tada morao potisnuti emocije da bi preživo u nenormalnoj situaciji isto kao i zlostavljano dijete. Život u disfunkcionalnoj obitelji zaista zna sličit ratu.

Sad ako njihov poremećaj blag i ne smeta njima samima te ako ne teroriziraju druge - onda i nema nekakvih velikih problema. No obično je riječ o nekakvoj (emocionalnoj?) patnji (npr. NPD-ovci i psihopati uništavaju druge dok depresivci uništavaju sebe).Što se tiče normi... evo, naprimjer, danas je poželjno da menađeri i ostali rukovodioci imaju što više karakteristika koje odlikuju sociopate, a nerijetko i sami imaju tu dijagnozu. Toliko o zdravom društvu i usklađenošću.

Po mojim saznanjima upravo je nevjerojatno koliki je problem potiskivanja emocija u djetinjstvu... nisu problem traume (koje btw. imamo svi) već emocije koje se prilikom traumatičnog događaja nisu smjele izraziti.
Već sam pisao ranije u nekom topicu da su emocije zapravo molekule, kemijski spojevi tj. neurotransmiteri koji ostaju u neuronima dok se ne izbace. Mentalni poremećaji nisu ništa drugo nego otežana komunikacija između neurona upravo zbog zakrčenosti tim molekulama. Ovisno gdje u mozgu ima više tih nerazgrađenih neurotransmitora razvit će se i specifični poremećaj.

Poanta je da se emocije naprosto moraju proživjeti kad-tad, ako ne odmah, onda kasnije u životu... inače dolazi do smetnji i poremećaja .

[ždralexandrijka]

nitko&ništa kaže:

Sumnjam da iz disfunkcionalnih obitelji dolaze zdravi pojedinci isto kao i npr. rat - vojnik nakon rata razvija PTSP zbog onog što je tada morao potisnuti emocije da bi preživo u nenormalnoj situaciji isto kao i zlostavljano dijete. Život u disfunkcionalnoj obitelji zaista zna sličit ratu.

Sad ako njihov poremećaj blag i ne smeta njima samima te ako ne teroriziraju druge - onda i nema nekakvih velikih problema. No obično je riječ o nekakvoj (emocionalnoj?) patnji (npr. NPD-ovci i psihopati uništavaju druge dok depresivci uništavaju sebe).Što se tiče normi... evo, naprimjer, danas je poželjno da menađeri i ostali rukovodioci imaju što više karakteristika koje odlikuju sociopate, a nerijetko i sami imaju tu dijagnozu. Toliko o zdravom društvu i usklađenošću. .

Primjetila sam da u disfunkcionalnim obiteljima i nadobudni potomci u konačnici završe s poremećajem ličnosti....jer iz obiteljskog nasilja najčešće nastaju neosjetljivi (psihopati i NPD-oci) ili preosjetljivi (BPD-ovci)....malo kad normalni....

[patak]

ma da, sam kaj se meni čini da su to tako neka mutna područja da je teško odrediti kad se nešto treba lječiti, a kad se treba pomiriti sa stanjem. Uostalom, isplati li se osobu mijenjati kad je već gotova i formirana? To mi je kao neka borba s vjetrenjačama. Eto, dobro je i da ima sociopata, mora neko biti i menadžer.. I ako netko nema baš poremećaj, al je vrlo blizu dijagnoze, što onda?
Sumnjičava sam prema toj cijeloj ideji određivanja i tretiranja poremećaja.

[Vilenica]

patak: zasto bi se netko lijecio ako je njemu dobro?

npr, nije u stanju uci u vezu. njemu dobro. sve 5
ali ako pati zato sto nema partnera, i tako vec godinama, sto nije normalnije da se obrati terapeutu za pomoc nego da tako pati godinama?

drustvo salje na lijecenje samo one koji su nefunkcionalni, ne mogu vise raditi i zaradjivati si placu. ali mimo toga, kod "funkcionalnih" , jako je puno patnje. sta ti mislis, je li bolje da netko sa 35 umre od alkoholizma, ili je bolje da se obrati psihoterapeutu?

[patak]

e, slažem se da se trebaju lječiti nesretni i oni koji čine zlo. Sebi ili drugima. Ali, primjerice za ovog koji hoće vezu, a ne može je naći. Ja ne mislim da bi terapija nužno morala biti takva da on poslije nje nađe vezu. Možda da prihvati da je OK biti solo. U tom nekom smislu mislim, da lječenje ne mora uvijek ići protiv onog što čovjek jest, već možda i prema tome. Ne kažem da se uvijek treba pomirivati sa stanjem, samo da se i to treba uzeti kao opcija. Da se čovjek nauči pomiriti sa stanjem.
Iako čak jednim djelom (bar ja tako razmišljam, ali dobro je da sam u tom slučaju u manjini, ili da bar nisam u znatnoj većini) ja razmišljam na način "ako je nešto nekakvo, ima razloga zato što je tako i ne treba se nasilu mijenjati", dosta pasivno i flegmatično. Ne mijenjam situacije, samo perspektive... Ne radim to uvijek naravno, samo imam tu sklonost.

[nitko&ništa]

alexandrinha kaže:

Primjetila sam da u disfunkcionalnim obiteljima i nadobudni potomci u konačnici završe s poremećajem ličnosti....jer iz obiteljskog nasilja najčešće nastaju neosjetljivi (psihopati i NPD-oci) ili preosjetljivi (BPD-ovci)....malo kad normalni....

Slažem se, logično je da nemreš bit emocionalno izbalansirana osoba ak ne vidiš takve primjere u okolini te ak ne dobiješ ono kaj je nužno za tvoj razvoj u tim kritičnim godinama.

patak kaže:

ma da, sam kaj se meni čini da su to tako neka mutna područja da je teško odrediti kad se nešto treba lječiti, a kad se treba pomiriti sa stanjem. Uostalom, isplati li se osobu mijenjati kad je već gotova i formirana? To mi je kao neka borba s vjetrenjačama. Eto, dobro je i da ima sociopata, mora neko biti i menadžer.. I ako netko nema baš poremećaj, al je vrlo blizu dijagnoze, što onda?
Sumnjičava sam prema toj cijeloj ideji određivanja i tretiranja poremećaja.

Kaj znači gotova i formirana osoba?? Misliš da je, recimo, 30-godišnjak sa emocionalnim reakcijama 5-godišnjaka gotova i formirana osoba… razvijamo se dok smo živi. Poremećaji su samo signal da nešto ne štima u funkcioniranju sustava, da je došlo do zasićenja i da nešto treba promijenit.

Zašto čim prije liječiti:
1. Tendencija je da s godinama poremećaj se dodatno pogoršava, što je i logično npr. dijete koje nije naučilo adekvatno reagirat na situacije i dalje tokom života radi iste greške, a što može značiti samo daljnje pogoršavanje stanja (rekli smo da emocije ne nestaju već ostaju u mozgu i gomilaju se u obliku molekula)
2. Mozak sam po sebi namjerno stvara situacije slične onima iz djetinjstva (npr. biranje partnera sa karakteristikama roditelja-zlostavljača) kako bi istu razriješilo putem ljutnje, bijesa, tuge i sl.
3. Nepotrebna patnja.

Što se tiče određivanja i tretiranja poremećaja s tim se slažem… jednostavno sumnjam da ima dovoljno dobrih terapeuta koji znaju prepoznati o čem se radi i kako najbolje pomoći. Često su im psihofarmaci je jedini alat.

[Vilenica]

patak kaže:

U tom nekom smislu mislim, da lječenje ne mora uvijek ići protiv onog što čovjek jest, već možda i prema tome. Ne kažem da se uvijek treba pomirivati sa stanjem, samo da se i to treba uzeti kao opcija. Da se čovjek nauči pomiriti sa stanjem.
Iako čak jednim djelom (bar ja tako razmišljam, ali dobro je da sam u tom slučaju u manjini, ili da bar nisam u znatnoj većini) ja razmišljam na način "ako je nešto nekakvo, ima razloga zato što je tako i ne treba se nasilu mijenjati", dosta pasivno i flegmatično. Ne mijenjam situacije, samo perspektive... Ne radim to uvijek naravno, samo imam tu sklonost.

pricas nacelno. recimo, netko pati od depresije. po tvojem misljenju, da li taj covjek jest depresivan, pa ga samo treba nauciti kako da prihvati depresiju, ili bi ipak bilo bolje pomoci mu da se rijesi depresije?

tvoje razmisljanje je sasvim na mjestu. depresija necemu sluzi, kao i anksioznost, fobije i svi ostali poremecaji. brani nas od nekog "veceg zla"

moje iskustvo kaze da svakoj promjeni prethodi promjena perspektive. nista na sebi nisam uspjela nasilu promijeniti. ali sam promjenom perspektive naucila da mi neki stavovi i ponasanja nisu neophodni, tj da me uvode u patnju

cim "mijenjas perspektivu", kako ti kazes, vec si slobodniji da se mijenjas. tj izrazis svoje pravo ja

[patak]

Pa ja mislim da je čovjek nakon puberteta bar 80% ako ne i više od toga formiran. Možda sam u krivu, to čisto moja odokativna procjena. Da se treba razvijati i napredovati kao čovjek, to se slažem. samo uloga psihijatara i psihologije mi ne sjeda uvijek najbolje. Ono u svim tim opisima F-ova, ne znam, kao da se čovjeka tretira po njegovim abnormalnim odstupanjima od prosjeka, od očekivanog ponošanja. Pa što ako je netko osjetljiviji, ili hladniji.
Da, mislim da se ljudi trebaju boriti za sebe i za to da budu zadovoljni u životu i da mogu u miru živjeti sa sobom i s drugima. Al nekad mi se čini da ta psihologija negira individualnost.
Iako iskreno, meni su razgovor sa psihijatrom i njegovi savjeti, koji nisu bili u obliku tabletica, svojedobno pomogli. Nisam protiv lječenja, samo mi se čini da nije najlakše odrediti granicu kad je ono potrebno i kako se treba lječiti koga..

[Vilenica]

patak kaže:

Ali, primjerice za ovog koji hoće vezu, a ne može je naći. Ja ne mislim da bi terapija nužno morala biti takva da on poslije nje nađe vezu. Možda da prihvati da je OK biti solo.

da bi mogao uci u vezu, prvo moras nauciti da je ok biti solo.

koliko znam, i veza je to kvalitetnija sto si ti samostalniji. sto manje ovisis o drugoj osobi.

ne moze druga osoba zatrpati nasu emotivnu glad. nitko to ne moze, osim nas samih.

[Vilenica]

patak kaže:

Nisam protiv lječenja, samo mi se čini da nije najlakše odrediti granicu kad je ono potrebno i kako se treba lječiti koga..

gle. ako ti tuces zenu i djecu, prije 50 godina bi bio normalan gradjanin. ugledan.

danas bi te barem susjedi prijavili. ili uciteljica

granicu sami otkrijemo. sam znas koliko si zadovoljan/nezadovoljan svojim zivotom. sam mozes procijeniti koliko si sposoban sam ga mijenjati. mislim, nisi se rodio jucer: znas na kakav uspjeh nailaze tvoji napori da nesto promijenis. kad shvatis da sam ne mozes puno, potrazit ces pomoc strucnije osobe. ili neces- sam si odlucio da ti ovakav zivot odgovara!

ljudi budu prisiljeni na lijecenje tek kad im simptomi opasno zagorcaju zivot. ili kad se emotivni problemi preliju u fizicke- ali tada vjerojatno zauvijek izgube priliku da rijese one primarne, emotivne uzroke

[patak]

@vilenica upravo to, meni se čini da kad bi čovjek prihvatio neke stvari koje su dio njegove depresije kroz koje proživljava svoju depresiju, da bi onda i depresija nestala. Kad bi prihvatio svoje patnje, da bi to prestale biti patnje. Kad bi prihvatio činjenicu da je ovisan i jadan, onda bi tek shvatio da se mora lječiti. Ali tada lječenje ne bi bilo protiv njega jer bi on tada bi ZA lječenje.. U tom nekom smislu pričam... Da se treba prestati boriti protiv svojih loših osjećaja, jer u redu je loše se osjećati.. I onda će ti osjećaji doć i proć. Ali kad se stalno boriš protiv nečeg to iscrpljuje, a ne dopuštaš procesu u tebi da se odvije.. a to je patnja. To se može povezati i s onim o potiskivanju emocija o čemu je pisao nitko&ništa.

[nitko&ništa]

vilenica kaže:

da bi mogao uci u vezu, prvo moras nauciti da je ok biti solo.

koliko znam, i veza je to kvalitetnija sto si ti samostalniji. sto manje ovisis o drugoj osobi.

ne moze druga osoba zatrpati nasu emotivnu glad. nitko to ne moze, osim nas samih.

Upravo to, taj emocionalni vampirizam je u biti traženje bezuvjetne roditeljske ljubavi koje nije bilo u ranom djetinjstvu, a koja odraslim ljudima u biti NE TREBA. Kad to riješiš sa sobom nije više bitno očeš bit s nekim ili solo. Tad je to zbilja tvoj izbor.

[patak]

vilenica kaže:

gle. ako ti tuces zenu i djecu, prije 50 godina bi bio normalan gradjanin. ugledan.

danas bi te barem susjedi prijavili. ili uciteljica

granicu sami otkrijemo. sam znas koliko si zadovoljan/nezadovoljan svojim zivotom. sam mozes procijeniti koliko si sposoban sam ga mijenjati. mislim, nisi se rodio jucer: znas na kakav uspjeh nailaze tvoji napori da nesto promijenis. kad shvatis da sam ne mozes puno, potrazit ces pomoc strucnije osobe. ili neces- sam si odlucio da ti ovakav zivot odgovara!

ljudi budu prisiljeni na lijecenje tek kad im simptomi opasno zagorcaju zivot. ili kad se emotivni problemi preliju u fizicke- ali tada vjerojatno zauvijek izgube priliku da rijese one primarne, emotivne uzroke

baš to, ali kad ljudi ne vide da imaju problem i kad je problem još na emotivnoj razini, kako ga uopće prepoznati, ako ga osoba sama ne priznaje? Mislim kako tu društvo može intervenirati i pomoći pojedincu?

[patak]

nitko&ništa kaže:

Upravo to, taj emocionalni vampirizam je u biti traženje bezuvjetne roditeljske ljubavi koje nije bilo u ranom djetinjstvu, a koja odraslim ljudima u biti NE TREBA. Kad to riješiš sa sobom nije više bitno očeš bit s nekim ili solo. Tad je to zbilja tvoj izbor.

Dobro, ali mislite li vi da je većina veza zdrava ili vampirska, patološko ovisnička?