Kišni monolozi...

[contra rationem]

Presretnuta Ljubav, nalikuje na odlazeće trubadure u ljetnim kišnim prijepodnevima, samostanski gladno, ovojnicom Odreda Ispravljača, žalosnih grobarskih početnica, uvijek istih, samootkazanih u posredovanju prestrašenog Vjetra, nevjernog i lijepog, kao da je juče....

Razno poludjele ptičurine, kao i hrabri heremiti, zarobljeni i u prvoklasnim lancima od čistog pamuka.

Nismo se odvajali. Razularene gliste trubile su čistačicama u Dječjem vrtiću...

....A mi smo - pokapani, sjećaš li se (tablice MNOŽENJA)?

"oDLAzzzIM", rekla sam odrešito, izazivajući podsmjeh cvrkutavih pankera i njihove snobovske djece.

Iz daljine, iza Ugla, ušuljalo se SLOVO!

[contra rationem]

Kiša je izblijedjela po neonskim pločnicima. Redovi krivih karizmatika kružno su ponavljali istu putanju. Vijesti nisu stizale.

[Nemruth Dagi]

Danas i sunce plače...vani je pakleno.

[Templarski red]

Never alone

Never alone by Sharon Cummings

Nikada nismo sami.
Ima li što plemenitije od ove misli u ovom trenutku... upravo sada... kada sam na rubu sna, a "moje dvoje" već su zauzeli postelju?
Pa i u onim vremenima kada ih nije bilo, bio je netko drugi. Često u raznim duhovnim praksama čovjek malo zapostavi druge, a upravo su ti drugi ogledalo nas samih.

Ne postoji ništa na ovom svijetu što može bolje primiti naše unutarnje more, nego drugi čovjek. Pa i ovaj forum, nickovi, sve su to ljudi sa svim svojim prtljagama prepunih radosti, tuge, straha, ljubavi...

I bez obzira gdje idete, koju prtljagu nosite i kada ćete stići, neka ta plemenita spoznaja kako nikad nismo sami, bude jedan slatki začin u svemu što radite. Nešto kao fini talog šećera nakon ispijene kave.

Znam da nije zdravo, ali ja ga volim tu i tamo maznuti sa žličicom.

[Nemruth Dagi]

Ne piju svi kavu sa šećerom; neki je slade vlastitom gorčinom života

[djuro buha]

pazi da ti trepavica ne ispadne, skupo je montiranje, kaj ne,
šala, ja sam baš meda malo rastopil, i tak..

[Templarski red]

Kao pozadina, nešto prekrasno.

I u davna vremena se pjevalo o davnim vremenima. I kako su stvari bile postavljene na svoje mjesto.
Pa je čovjek krenuo da to preslaguje i trudi se dan danas, možda i previše. Nekako se pogubio na tom putu i u tom svom trudu. Čudi se pitkosti vode i jasnoći plamena. Postojanosti zemlje i nespokoju zraka.

I nije da ga sudim, niti opominjem. Nemam na to pravo.
Ali imam želju, zastati malo... poslušati, kako se u davnim vremenima, pjevalo o davnim vremenima.

[Nea--]

.... Contre nous de la tyrannie
L'étendard sanglant est levé .... "

Aux armes Et Caetera

[Templarski red]

Volim ta jednostavna preklapanja...

A kad pogledaš malo bolje, rijetko se dogode.
Ne zato što su zahtjevna, ali biraju mjesto i vrijeme. Svaka suvišnost ih rasprši, plaha su na zvukove, buku ne podnose, a po prirodi alergična na oštre rubove.

Gotovo su nestvarna.
Ali kad se dogode, onda je to kao u dahu napisan haiku o oceanu.



Ordan Petlevski "Smeđa forma"

Wow... čak i ptice zbunjeno,
odleteše bez krila

[Templarski red]

“Welcome, O life!
I go to encounter for the millionth time the reality of experience and to forge in the smithy of my soul the uncreated conscience of my race.” James Joyce



Teško je nakon Jamesa bilo što napisati. Zato ću kratko.

Ponekad sretnete ljude gdje ih najmanje očekujete. I to one ljude koji vas oplemene, koje kasnije nosite kroz čitav život.
Ljude o kojima ćete razmišljati kad točite gorivo, dok se brojčanik vrti i vrti. Ljude koji možda više nikada nećete sresti i misliti ćete... šteta.
Mada ste u toj kratkoći susreta u možda svega par riječi dobili mnogo više nego mislite.

Dobili ste nešto što se ne može zadržati, a mi volimo zadržati... oooo... itekako volimo.
Dobili smo još jedan sloj, koji se samo prenosi od čovjeka do čovjeka i to samo preko čovjeka... i tako...
...otkako je čovjeka. YEEEE

[Templarski red]

Prije nekoliko godina smo na ovom pdfu razgovarali o vezi duhovnosti i umjetnosti. Između ostalog sam napisao:

Duhovnost i jest umjetnost, odnosno njena materijalizacija u fizički oblik... kroz nadahnuće.

Ali dva posta su mi ostala duboko urezana u najdublje pore moga bića, pa ih sa osobitim zadovoljstvom prenosim da ih lakše pronađu oni koji ih možda uopće ne traže.

Sve ovo ukazuje na to da je proces stvaralaštva (vrhunskih dijela) uključuje pražnjenje svakodnevnog sadržaja uma, micanja osobnosti s puta, da se djelo može stvoriti kroz umjetnika.

Kako je to duhovno? Pa sva istinska duhovnost teži isprazniti taj uobičajeni, repetativni, svakodnevni sadržaj uma i dovesti čovjeka do tišine. Tišina je ta koja je potencijal iz kojeg se može iznjedriti bilo što, kako samospoznaja tako i nove ideje, novi uvidi u stvarnost, nova rješenja pa i neviđena umjetnička djela iznimne vrijednosti. Ako u tom procesu umjetnik i izgleda kao luđak, i nije svoj, frenetičan je, otkačen, ne vidi više svijet oko sebe, nego je potpuno prožet umjetnošću, to je zato što zaista u tim momentima nije svoj, u njegovoj kući više nema nikoga. Samo postojanje kroz njega stvara.

Cherie



Preslikani su na cijeli fizicki svijet u kojem covjek zivi.
Svijet koji je refleksija nematerijalnog svijeta.

Ima ih mnogo. Jedan bi ukljucivao proporcije.
Zlatni rez prisutan je u proporcijama ljudskog tijela i u prirodi.

Nakon toga mozes razmotriti svoj nervni sistem i krvotok, i stablo i rijeku.
Nakon toga mozes razmotriti princip ciklusa. Jedan ciklus je u harmoniji sa rotacijom zemlje oko svoje osi, drugi sa ciklusom mjeseca.
Nakon toga mozes prouciti principe intervala i harmonije u muzici.

Mudri ljudi pisali su da su u ljudskom tijelu odgovori na mnoga pitanja.

U pocecima civilizacija covjek je u pokusajima racionalizacije primjecenih dogadjaja i sila neka vlastita svojstva i svojstva prirode i zivotinja preslikavao na bozanstva.

S vremenom je otkrio da je situacija obrnuta.

Covjek je kompozitno Bice i njegova konstitucija vibrira.
Sto je "cisci" i zdraviji njegova vibracija je u vise u harmoniji sa visim sferama.

omen4k

[Templarski red]

Prvo malo nota... (pustite da svira u pozadini dok čitate)

Volim se često opustiti uz glazbu. Ispraznit nepotrebne dnevne sadržaje i baš ovako,
kao na slici, u ritmu ruke, nekom nevidljivom spužvom preći preko misli.



Samo slušajte taj zvuk tako sonoran i voluminozan.
I pustite da sve suvišno odnese od današnjeg dana,
Nešto kao lišće niz ulicu u mlazu kiše ili žalo u povlačenju vala.

Malo nagraditi um i tijelo nečim tako jednostavnim, a opet bogatim.
Zamisliti zdjelu punu tek opranog grožđa, krupnih zrna punih sočnosti.
Onaj zvuk kad opna puca pod zubom, a sokovi bježe pod jezik.

I sve ono čemu nije mjesto u ovom trenutku, otpada skoro pa samo od sebe.
Prostor se širi kao krugovi na vodi. Prostori u nama. I oko nas.
Bivaju veći.
I mi s njima.

[Templarski red]

Volio bih da ovdje i razgovaramo.
Slobodno se nadovežite na neke od upisa ili misli unutar istih.
Nema smisla ukoliko se ne realiziramo, na neki način, jedni u drugima.

Sve ono ljudsko u drugom čovjeku, ma kako razičito bilo, nekim nevidljivim sponama,
ipak pripada i svima nama.
U ovoj formi, gdje riječi tipkamo, a lica su nam već dobro skrivena iza avatara,
pojavljuje se sloboda... zahvaljujući kojoj možemo posegnuti za onim najdragocjenijim u nama.

Onim... gotovo nedjeljivim.



Neka razgovori budu ono što začini daju jelu.
Pa začinite... sa prstohvatom ili dva, bez straha od prožimanja.

[cestar]

Templarski red kaže:

Volio bih da ovdje i razgovaramo.
Slobodno se nadovežite na neke od upisa ili misli unutar istih.
Nema smisla ukoliko se ne realiziramo, na neki način, jedni u drugima.

Oprosti, za sada sam u stanju samo promatrati, slušati i parazitski uživati.

Rijetko sam dolazio ovdje... čudesno mjesto.

[Templarski red]

cestar kaže:

Oprosti, za sada sam u stanju samo promatrati, slušati i parazitski uživati.

Rijetko sam dolazio ovdje... čudesno mjesto.

Onda laganini... od početka, uživaj.
Nemaš pojma kako mi je drago da si došao.

[Nea--]

Jedna kišna večer ....

(Kamo sreće da hoće pasti ... )

[Templarski red]

Templarski red kaže:

Volio bih da ovdje i razgovaramo.

Morati ću opet sam sa sobom... izgleda.
U to ime...

Zvuk gajdi




Zamislite da možete zakoračiti u ovu sliku. Pokušajte.
Pokušajte položiti ruku na zaglavni kamen. Osjetiti kako vam izvlači toplinu iz dlanova.

Hladno je... opet, istovremeno je i ugodno.
Sva osjetila rade, ali baš ono harmonično.
Taj kontakt sa teksturom ne do kraja obrađenog kamena.
Mahovina, miris trave.
Reski zvuk gajdi, sivo nebo i sve ove opuštajuće nijanse zelene.

Pa ovaj glas u pjesmi...
Melankolija, ponos, poštovanje.
Domovina, preci, korijeni.


Lay me down in the cold cold ground
Where before many more have gone
Lay me down in the cold cold ground
Where before many more have gone *

*Eng. prijevod prve i zadnje strofe, slušali ste škotski original. Sgt. MacKenzie song.

[Templarski red]

Ovo bi trebalo pogledati i poslušati.

Ta vibracija kroz zvuk, pokret, disanje... naizad kroz same misli.
Strujanja koja ne prestaju već samo oživotvoruju nove oblike pojavnosti.

Vibracije...




Da vibracije.

Od onih sitnih... molekularnih, pa sve do masivnih... galaktičkih.
Čitav jedan spektar pobuđenosti koji nas okružuje i nastanjuje.
Titra zajedno s nama u ponekad nam nepojmljivom skladu.
U skladu jednog višeg reda čiji smo dio, opet, tek u titraju.


A sada poslušajte i pogledajte (zatitrajte) do kraja.

[Templarski red]

Kakvo bi ovo posljepodne bilo bez malo jazza.

Umoran sam, ono... ugodno umoran. Dobar je taj fizički rad kad se čovjek oznoji, nešto napravi. Krv brže kola po tijelu, misli su zbog fokusa na ono što se radilo, sada prilično periferne i sve je nekako čisto.



Pustio sam ovo divno posljepodne, puno sunca u svoj prostor. Boja se još suši po zidovima, tri nijanse zelene i bijeli strop...
Dovoljno da budem zadovoljan.

Još su mi prsti ljepljivi dok ovo tipkam.
I nekako... bride. Da znam svirati klavir, odsvirao bih sada baš nešto radosno.
Pošto ne znam. Pijem čaj.



PS Hajde priznajte, koliko vas je stislo "START" na slici?!

[Templarski red]

Razgovarati...

Koja je to sreća, biti sposoban izreći ono što misliš. Takav jedan dar, gotovo savršen, pa opet... danas nekako gurnut na marginu.
Otkrivati sebe drugome i otkrivati drugoga kroz razgovor, susret dvoje stranaca koji to prestaju biti čim se izgovore prve riječi.




Ne možemo zamisliti ono što ne možemo izgovoriti, s tim da zašiveni u svoje misli nemamo korektiv, niti povratnu informaciju.
Nemamo to nadahnuće koje se rađa u dijalogu kada nam se riječi nadovezuju, a ponekad i ukradu s jezika, preko jezika sugovornika.
Kao sočnost poljupca onih što su se nagnuli jedno prema drugom.

People talking without speaking
People hearing without listening