Svoj djeci čiji im roditelji useljavaju svoje nove partnere u njihove domove i živote

[bluskye]

SummerNight kaže:

joj i onda ti dijete za 10 g predbacuje, koju pm niste otisli u new york kad ste mogli, kaj vam je bilo da slusate hormonalnog teenagera, mogla sam sad zivjeti na manhattanu!!

mislim da ces malo preformulirati stavove kad ces gledati i iz perspektive roditelja a ne samo djeteta koje vice jebe mi se jesu li sretni JA hocu TAKOOOOO

teen nije isto ko i dijete mlađe od 10...
samo zato jer se tvoji i moji stavovi ne poklapaju ne znači da si u pravu sa svojim pretpostavkama. možda sam i starija od tebe, s roditeljskim stažom

[Lilit11]

SummerNight kaže:

ovo je isto kao da kazes da bi roditelji trebali slusati dijete koje se ne zeli seliti u drugu drzavu/grad ako oni dobiju posao bolji tamo.
ima nekih odluka koje donose odrasli ljudi za svoj zivot. i dijete treba biti ukljuceno ali zadnja je roditeljska.
kako smatram da roditelj ne bi smio djetetu govoriti koji ce fax odabrati tako niti dijete ne bi smjelo govoriti roditelju s kime ce zivjeti

Ali zato roditelj smije djetetu govoriti (ne samo govoriti, već i narediti i provesti u djelo...) s kime će dijete živjeti...

[SummerNight]

Lilit11 kaže:

Ali zato roditelj smije djetetu govoriti (ne samo govoriti, već i narediti i provesti u djelo...) s kime će dijete živjeti...

da
kao sto sam rekla, i s kime ce zivjeti i u kojem ce gradu zivjeti.
kao i masu masu drugih odluka
u normalnom odnosu medjusobnog postovanja roditelj ce svakako paziti kako prezentira djetetu takve odluke, promisljat ce o njegovim osjecajima i potruditi se da sve prodje sto bezbolnije
ali odluka JE roditeljska

[hardy]

SummerNight kaže:

da
kao sto sam rekla, i s kime ce zivjeti i u kojem ce gradu zivjeti.
kao i masu masu drugih odluka
u normalnom odnosu medjusobnog postovanja roditelj ce svakako paziti kako prezentira djetetu takve odluke, promisljat ce o njegovim osjecajima i potruditi se da sve prodje sto bezbolnije
ali odluka JE roditeljska

Točno...odluka kao i obveza i sve što ide sa time

[bluskye]

harderfaster kaže:

Ja ti mogu reći na sve to samo jedno...život nije bajka.
Život je niz raznoraznih odluka od kojih sigurno nisu sve ispravne...zašto?
Zato jer smo mi svi samo ljudi....i mama i tata su samo ljudi, nisu savršeno programirani roboti i nemaju garanciju na kvalitetu.
Roditelje ne možemo birati...ali možemo birati način na koji ćemo ih doživljavati.

s boldanim se ne slažem.

Poanta je da klinac, pa i partner ( osoba koju tretiraš kao ravnopravnu u tom odnosu,jer ima pravo na svoje želje i osjećaje) mora osjetiti da se odluke donose s nekim kompromisnim ciljem i najboljim namjerama jer to je najbolje kaj možeš napraviti.naravno da se iz najboljih namjera mogu rodit i najgore greške, ali ta emocionalna sigurnost i potpora su osnove na kojima kojima možeš graditi zdravi odnos.

[Salammbo]

harderfaster kaže:

Roditelje ne možemo birati...ali možemo birati način na koji ćemo ih doživljavati.

To možemo tek u odrasloj dobi, ali ne kao mala djeca. To zahtijeva sazrijevanje, vlastito životno iskustvo - tek kad i samo donesemo poneku glupu ili lošu odluku, nađemo se na iskušenjima, možemo razumjeti svoje roditelje.

[Lilit11]

harderfaster kaže:

Ja ti mogu reći na sve to samo jedno...život nije bajka.
Život je niz raznoraznih odluka od kojih sigurno nisu sve ispravne...zašto?
Zato jer smo mi svi samo ljudi....i mama i tata su samo ljudi, nisu savršeno programirani roboti i nemaju garanciju na kvalitetu.
Roditelje ne možemo birati...ali možemo birati način na koji ćemo ih doživljavati. Naravno da smo svi mogli napraviti bolje...no, mogli smo napraviti i gore. Nitko ne dobije pisanu uputu kako biti roditelj, muž, žena...trudiš se koliko možeš i pokušavaš izvući i svih tih odnosa najbolje. Neki uspiju, neki ne...znaš zašto??
Jer to je život...jedan jedini koji imamo, sa svim svojim savršenim i nesavršenim trenucima.
Biraj stoga svoje bitke...roditelji su odabrali svoje, putem je netko ostao povrijeđen manje ili više...jbg.

To što je neki cilj teško dostižan ili čak nedostižan (ako bi ga se htjelo ostvariti u potpunosti, "idealno"), ne znači da je nemoguće ili nepotrebno činiti sve što možeš da mu se približiš, mic - po - mic, korak po korak, dan po dan.

Također, to što je neki cilj teško dostižan, ne povlači za sobom da o njemu ne treba govoriti, da se za njega ne treba znati, da ga ne treba jasno definirati itd.

Kad kreneš na putovanje, poprilično pomaže znati kuda ideš.

[hardy]

Salammbo kaže:

To možemo tek u odrasloj dobi, ali ne kao mala djeca. To zahtijeva sazrijevanje, vlastito životno iskustvo - tek kad i samo donesemo poneku glupu ili lošu odluku, nađemo se na iskušenjima, možemo razumjeti svoje roditelje.

Pa na to sam i mislila jer sam se obraćala njoj...koja je rekla da ide na PT zbog svojih roditelja...

[Lilit11]

shtefy kaže:

A onda roditelj poslusa dijete, dijete odraste, ode svojim putem, zasnuje svoju obitelj, i tako nauceno da roditelje shvaca zdravo za gotovo sjeti ga se tri puta godisnje, a i to kad nesto treba. A roditelj ostane sam kao pas i stare dane provodi razmisljajuci kako je moglo biti da je samo jedna odluka bila drugacija.
Ma bas...

Ja sam se ovdje – izgubila.

Ako sam dobro shvatila, logika zaključivanja ide ovako:
1) Dijete kaže roditelju da ne želi da se novi partner roditelja doseli u kućanstvo u kojem živi dijete i roditelj
2) Roditelj zbog takvog stava svog djeteta odustane od doseljavanja, veze, braka…
3) Dijete zbog (2) razvije odnos prema roditelju koji je Shtefy opisala kao „shvaćanje zdravo za gotovo“
4) Dijete odraste i zbog (3) kontaktira roditelja frekvencijom od tri ili manje puta u godini dana, a i to „samo kada mu nešto treba“.

Ono zbog čega kažem da sam se izgubila, jest to što ja ne vidim jasnu, neoborivu, nužnu uzročno – posljedičnu vezu ni između 2 i 3 (odustajanje od doseljenja na strani roditelja – „zdravo za gotovo“ na strani djeteta), a ni između 3 i 4 („zdravo za gotovo“ na strani djeteta – niska frekvencija kontaktiranja roditelja od strane odraslog djeteta).

Mogućnost komentiranja mi je, nadalje, ozbiljno ograničena time što mi zapravo nije jasno što se podrazumijeva pod (3) ( „zdravo za gotovo“).

No, ako preskočim/zaobiđem meni vrlo apstraktan (3), koliko sam u stanju shvatiti, Shtefy implicira da će dijete zbog odustajanja roditelja od useljenja/ veze (uzrok) razviti, ili bi moglo razviti, nesklonost kontaktiranju roditelja u odrasloj dobi (posljedica).

Ako za trenutak ostavimo po strani malobrojnu „zlu djecu“, ja sam mislila da (ona preostala, ne-zla djeca) kada se rode, bezuvjetno vole svoje roditelje.

E i onda, ako i kada se desi da od te bezuvjetne ljubavi u djetinjstvu, u odrasloj dobi djeteta dođe do frekvencije kontaktiranja roditelja od max 3 puta godišnje, mislim da je svesti nekontaktiranje (posljedica) na „odustajanja od useljenja/ulaska u brak“ , u sinergiji sa „zdravo za gotovo“ (uzrok) – malo nategnuto.

Ne znam jeste li primijetili, ali uglavnom se javljaju ljudi koji komentiraju iz pozicije roditelja.

Molim lijepo, ako se kome od „djece“ da, da se jave „odrasla djeca“ koja danas kontaktiraju svoje roditelje max 3 puta godišnje, pa da nam opišu suživot sa svojim roditeljima koji je tome prethodio, tako da osim teoretiziranja, dobijemo i malo „prakse“ od – stvarnih sudionika takve prakse.

Naglašavam – ne mislim na to da se sad raspišete o primjerima drugih ljudi koje vi poznajete (moja sestra, moj bratić, strina od moje tete… iako, ako želite, slobodno), već sami ti ljudi koji danas rijetko kontaktiraju svoje roditelje.

(Ja tu nemam što pisati, ja svoje roditelje kontaktiram puno češće, i oni mene, i ne samo zato što, ili kada, se „trebamo“).

E i također - ako dijete kaže "ne" novom partneru, a roditelj kaže "ne" mišljenju djeteta, i novi partner se doseli, da li to onda, slijedeći logiku iznesenu gore, jamči da će dijete u odrasloj dobi kontaktirati roditelja frekvencijom od 4+ puta godišnje, i ne samo zbog vlastitih potreba?

[Afro Dita]

gargamišamel kaže:

a gdje je roditelj u svemu tome? ne vrti se sve oko djeteta ili novog partnera.

Dijete je najbitnije, novi partner je sporedni faktor. Točka. Amen.

"Normalni" roditelj itekako treba uvažiti stav djeteta. Ako dijete izričito ne želi suživot s novim partnerom roditelja, nije li bolesno siliti dijete na održavanje odnosa s novim partnerom??? I želje roditelja bi trebale biti sporedne u odnosu na želje djeteta ako je riječ o tome da bi dijete živjelo s novim partnerom.

I da, rastava skupo košta žene. I imanje djeteta s "krivom" osobom. Preskupo. Baš zato što djeca u većini slučajeva ostaju kod majki.

[Afro Dita]

bluskye kaže:

pa, ne znam. ja ne bi prihvatila bolji posao ako mi je dijete par godina u školi, super se snašlo, ima prijateljstva, ok mu je i učiteljica... našla bi dodatni posao pa pričekala kraj osnovne npr. al to sam samo ja.

Ni ja.

[gargamišamel]

Lilit11 kaže:

Molim lijepo, ako se kome od „djece“ da, da se jave „odrasla djeca“ koja danas kontaktiraju svoje roditelje max 3 puta godišnje, pa da nam opišu suživot sa svojim roditeljima koji je tome prethodio, tako da osim teoretiziranja, dobijemo i malo „prakse“ od – stvarnih sudionika takve prakse.

evo, ja uopće ne kontaktiram sa ocem. ne da mi se i ne želim pisati razloge, ali nemaju veze s ovom temom, ljubavnicima, (ne)rastavom itd... samo bum napisala da je on osoba s kojom se ne može imati normalan odnos.

[shtefy]

Ja imam svekrvu koja cijeli zivot glumata zrtvu i cmolji o zrtvovanju za djecu. Kcer ju treba samo za iskoristavanje, a sin (mm) je zove "majka Tereza" jer je skuzio koja kolicina manipulacije i glumatanja stoji iza toga.

[Lilit11]

shtefy kaže:

A onda roditelj poslusa dijete, dijete odraste, ode svojim putem, zasnuje svoju obitelj, i tako nauceno da roditelje shvaca zdravo za gotovo sjeti ga se tri puta godisnje, a i to kad nesto treba. A roditelj ostane sam kao pas i stare dane provodi razmisljajuci kako je moglo biti da je samo jedna odluka bila drugacija.
Ma bas...

I još … koji su to razlozi zbog kojih roditelji donose djecu na ovaj svijet?

Je li jedan od razloga, ili najvažniji razlog, ili čak jedini razlog, zbog kojeg roditelji imaju djecu, to da si osiguraju „skrbnika“ u starosti?

Ako da, može li se za takvog roditelja i na koji način reći da svoje dijete voli (ako ga uopće voli) bezuvjetno?

Podsjećam, bezuvjetna ljubav bi rekla: “Što god da ti učinio/la (mislio, osjećao, želio, ne želio, prihvatio, ne prihvatio), ja ću te voljeti.”

Ima li u odnosu roditelja i djece uopće mjesta za „ja (roditelj) sam tebi, pa onda ti (dijete) zbog toga trebaš/moraš meni…“?

Kakvog to smisla ima u odnosu u koji su uključeni (1) roditelji i (2) djeca, ali koji je nastao isključivo i jedino odlukom (1) roditelja, a bez ikakvog konzultiranja s (2) djecom?

Da ponovim pitanja koja sam postavila ranije:

Je li dijete u nekoj "pogodbi" s roditeljem već u samom trenutku rođenja?

Ako da, dolazi li dijete na ovaj svijet "automatski" s nekim "dugom" prema roditelju?

Ako da, čime se je tek rođeno dijete dovelo u to stanje duga prema roditelju?

Je li možda samim time što ga je roditelj začeo, pa mu je "dužno" što je živo, bez obzira na to što se začeće desilo bez volje djeteta, i bez sudjelovanja djeteta i u kakvoj "pogodbi" s roditeljem na tu temu?

Ako mu nije "dužno" samo zato što je živo, da li proces ulaženja "u dug" počne kasnije? Recimo nakon što se rodi, da li bi se trebalo osjećati kao dužnik svoga roditelja štajaznam za mijenjanje pelena i sve ostalo što slijedi?

[shtefy]

Lilit11 kaže:

Ja sam se ovdje – izgubila.

Ako sam dobro shvatila, logika zaključivanja ide ovako:
1) Dijete kaže roditelju da ne želi da se novi partner roditelja doseli u kućanstvo u kojem živi dijete i roditelj
2) Roditelj zbog takvog stava svog djeteta odustane od doseljavanja, veze, braka…
3) Dijete zbog (2) razvije odnos prema roditelju koji je Shtefy opisala kao „shvaćanje zdravo za gotovo“
4) Dijete odraste i zbog (3) kontaktira roditelja frekvencijom od tri ili manje puta u godini dana, a i to „samo kada mu nešto treba“.

Ono zbog čega kažem da sam se izgubila, jest to što ja ne vidim jasnu, neoborivu, nužnu uzročno – posljedičnu vezu ni između 2 i 3 (odustajanje od doseljenja na strani roditelja – „zdravo za gotovo“ na strani djeteta), a ni između 3 i 4 („zdravo za gotovo“ na strani djeteta – niska frekvencija kontaktiranja roditelja od strane odraslog djeteta).

Mogućnost komentiranja mi je, nadalje, ozbiljno ograničena time što mi zapravo nije jasno što se podrazumijeva pod (3) ( „zdravo za gotovo“).

No, ako preskočim/zaobiđem meni vrlo apstraktan (3), koliko sam u stanju shvatiti, Shtefy implicira da će dijete zbog odustajanja roditelja od useljenja/ veze (uzrok) razviti, ili bi moglo razviti, nesklonost kontaktiranju roditelja u odrasloj dobi (posljedica).

Ako za trenutak ostavimo po strani malobrojnu „zlu djecu“, ja sam mislila da (ona preostala, ne-zla djeca) kada se rode, bezuvjetno vole svoje roditelje.

E i onda, ako i kada se desi da od te bezuvjetne ljubavi u djetinjstvu, u odrasloj dobi djeteta dođe do frekvencije kontaktiranja roditelja od max 3 puta godišnje, mislim da je svesti nekontaktiranje (posljedica) na „odustajanja od useljenja/ulaska u brak“ , u sinergiji sa „zdravo za gotovo“ (uzrok) – malo nategnuto.

Ne znam jeste li primijetili, ali uglavnom se javljaju ljudi koji komentiraju iz pozicije roditelja.

Molim lijepo, ako se kome od „djece“ da, da se jave „odrasla djeca“ koja danas kontaktiraju svoje roditelje max 3 puta godišnje, pa da nam opišu suživot sa svojim roditeljima koji je tome prethodio, tako da osim teoretiziranja, dobijemo i malo „prakse“ od – stvarnih sudionika takve prakse.

Naglašavam – ne mislim na to da se sad raspišete o primjerima drugih ljudi koje vi poznajete (moja sestra, moj bratić, strina od moje tete… iako, ako želite, slobodno), već sami ti ljudi koji danas rijetko kontaktiraju svoje roditelje.

(Ja tu nemam što pisati, ja svoje roditelje kontaktiram puno češće, i oni mene, i ne samo zato što, ili kada, se „trebamo“).

E i također - ako dijete kaže "ne" novom partneru, a roditelj kaže "ne" mišljenju djeteta, i novi partner se doseli, da li to onda, slijedeći logiku iznesenu gore, jamči da će dijete u odrasloj dobi kontaktirati roditelja frekvencijom od 4+ puta godišnje, i ne samo zbog vlastitih potreba?

Oprosti, ali ja sam tvoj post samo preletila pogledom. Prenaporno mi je citati sve te drame i kompliciranja. Stvar je zapravo jednostavna: na stav koji ce dijete imati prema roditeljima opcenito, pa tako i o ev.rastavi, novim partnerima itd. roditelji utjecu najvise sami odgojem. Zanemarivanje djecijih potreba je lose, ali jednako je lose i stavljanje djeteta i njegovih zelja (ne potreba, nego upravo zelja) na mjesto centra svemira. Krajnosti uvijek nadju nacin da se obiju o glavu.

[shtefy]

Lilit11 kaže:

I još … koji su to razlozi zbog kojih roditelji donose djecu na ovaj svijet?

Je li jedan od razloga, ili najvažniji razlog, ili čak jedini razlog, zbog kojeg roditelji imaju djecu, to da si osiguraju „skrbnika“ u starosti?

Ako da, može li se za takvog roditelja i na koji način reći da svoje dijete voli (ako ga uopće voli) bezuvjetno?

Podsjećam, bezuvjetna ljubav bi rekla: “Što god da ti učinio/la (mislio, osjećao, želio, ne želio, prihvatio, ne prihvatio), ja ću te voljeti.”

Ima li u odnosu roditelja i djece uopće mjesta za „ja (roditelj) sam tebi, pa onda ti (dijete) zbog toga trebaš/moraš meni…“?

Kakvog to smisla ima u odnosu u koji su uključeni (1) roditelji i (2) djeca, ali koji je nastao isključivo i jedino odlukom (1) roditelja, a bez ikakvog konzultiranja s (2) djecom?

Da ponovim pitanja koja sam postavila ranije:

Je li dijete u nekoj "pogodbi" s roditeljem već u samom trenutku rođenja?

Ako da, dolazi li dijete na ovaj svijet "automatski" s nekim "dugom" prema roditelju?

Ako da, čime se je tek rođeno dijete dovelo u to stanje duga prema roditelju?

Je li možda samim time što ga je roditelj začeo, pa mu je "dužno" što je živo, bez obzira na to što se začeće desilo bez volje djeteta, i bez sudjelovanja djeteta i u kakvoj "pogodbi" s roditeljem na tu temu?

Ako mu nije "dužno" samo zato što je živo, da li proces ulaženja "u dug" počne kasnije? Recimo nakon što se rodi, da li bi se trebalo osjećati kao dužnik svoga roditelja štajaznam za mijenjanje pelena i sve ostalo što slijedi?

Ajmo ovako: da li ti mislis da djeca od prvog dana trebaju imati pravo odlucivanja o svemu, bez obzira na (ne)zrelost, (ne)iskustvo itd.? Prije odgovora dobro razmisli o mogucim posljedicama...

[Lilit11]

shtefy kaže:

Nemoj se ljutiti, ali kod tebe je tako puno drame, velikih rijeci, patosa...

Zaboravila sam ranije napomenuti...

Ne kažem da ja ove stvari ne doživljavam pomalo ili popuno "dramatično"...

Ali što se tiče dugoročnih ishoda u životima djece koja su prisilno dijelila kućanstvo s osobama s kojima izrazito i izričito nisu željela dijeliti život/kućanstvo...

...bila sam navela par primjera (odabir zanimanja kojim si "ponavlja gradivo" od doma, odabir bježanja u inozemstvo čim prije moguće, odabir "slučajnog" ostajanja trudnom čim prije moguće i ostalo).

Samo sam htjela napomenuti da ti primjeri nisu izmišljeni, već pripadaju stvarnim ljudima koji su živjeli u takvim situacijama/kućanstvima (a znam ih i još)

(bilo bi mi draže da sam to izmislila, ali nisam)

Za slučaj da su ti primjeri ono što je dalo dojam, ili doprinijelu dojmu, "drame".

[Lilit11]

shtefy kaže:

Oprosti, ali ja sam tvoj post samo preletila pogledom. Prenaporno mi je citati sve te drame i kompliciranja. Stvar je zapravo jednostavna: na stav koji ce dijete imati prema roditeljima opcenito, pa tako i o ev.rastavi, novim partnerima itd. roditelji utjecu najvise sami odgojem. Zanemarivanje djecijih potreba je lose, ali jednako je lose i stavljanje djeteta i njegovih zelja (ne potreba, nego upravo zelja) na mjesto centra svemira. Krajnosti uvijek nadju nacin da se obiju o glavu.

Isprika prihvaćena.

S ovim što si napisala u ovom postu se slažem.

Također, s ovim što si napisala u ovom postu ni na koji način se nisi dotakla pitanja koje sam postavila u svom postu, odnosno poante mog posta.

[Lilit11]

shtefy kaže:

Ajmo ovako: da li ti mislis da djeca od prvog dana trebaju imati pravo odlucivanja o svemu, bez obzira na (ne)zrelost, (ne)iskustvo itd.? Prije odgovora dobro razmisli o mogucim posljedicama...

Ne mislim (i bez puno razmišljanja)

Ali to TKO treba ili ne treba DONOSITI ODLUKE nije bila tema mog posta.

Tema mog posta odnosila se na:

1) donose li roditelji djecu na ovoj svijet zbog toga da bi si osigurali skrbnika u starosti i

2) jesu li djeca u "stanju" duga prema roditeljima samim time što su ih roditelji napravili, dakle da li između roditelja i djece postoji "dužnički odnos", gdje je dijete "dužnik", a roditelj "kreditor", pri čemu se dug djeteta sastoji u tome što je živo, pa je zbog tog svog života u stanju duga prema roditelju, i onda roditelj na ime tog djetetovog "duga", ima pravo očekivati "protuusluge", uključujući skrbništvo pod stare dane?

Dakle, i ovaj tvoj komentar je u potpunosti promašio temu mog posta.

[shtefy]

Lilit11 kaže:

Isprika prihvaćena.

S ovim što si napisala u ovom postu se slažem.

Također, s ovim što si napisala u ovom postu ni na koji način se nisi dotakla pitanja koje sam postavila u svom postu, odnosno poante mog posta.

Znam. Kako rekoh, bilo mi je prenaporno citati. Kad dodjem kuci, ako uhvatim vremena i skoncentriram se, procitat cu pazljivo i odgovoriti. Ali ne obecajem, kad pocne vikend u ekipu kod kuce udju svi vrazi...