Depresija & ljubav?

[marko_pehst]

Kao prvo odmah da skrenem s imena ja sam zensko ne musko, ovo je neka stari longin whatever. Recimo da se zovem Iva. Ne zovem se, ali recimo.

Dakle htjela bi cuti misljenje, iskustva s depresijom i vezama te strahovima u istim jer pocinjem sumnjati u svoj zdrav razum i pitati se koliko je to "ljubav" a koliko samo iluzija.

Upoznala sam to divno i drugačije biće ima sad već nesto vise od godine dana. Da stvar bude kompliciranija dijeli nas sat i pol vremena avionom i par zemalja između. On muskarac u ranim 40ima ja zena u ranim 30ima. On frisko iz ljubavnog kraha, ja frisko iz ljubavne traume jos mi srce djelomično na adresi kod bivšeg.

Razgovori su nas krpali sa svih strana, a ja sam se brzo počela topiti od dubine njegovih misli imajući u vidu da sam prvi put u životu naišla na muskarca s kojim su mi sve misli sigurne i koji iz mene izvlači najbolje sastojke.

Brzo smo se vidjeli i prvi susret je trajao 4 predivna dana gdje smo svim nacinama se povezali - imala sam vec tada osjecaj - do najdublje razine. Ja sam jos imala kocnicu, blokadu svojevrsnu i osjetila sam da ne mogu jos full speed unutra, dok se on cinio kao da je nasao zenu svog zivota. Tako se je takodjer i ponasao.

Nasi razgovori i 'veza' se nastavila a nakon sto je otisao brzo smo isplanirali moj posjet njemu. Najavio mi je da bi me htio upoznati sa kcerom (koju ima iz osmogodisnje veze s vanbracnom sada vec 5 godina bivsom zenom). Tako sam ja ubrzo upoznala i njegovog najboljeg prijatelja i drugog i njegovu 10ogodisnju kcer s kojom se ljubav rodila na prvu. Taj isti vikend nas troje spavali smo zajedno u dnevnom boravku zagrljeni, iako tada ta scena me je plasila jer mi je usla i dosla prenaglo u zivot. Imala sam osjecaj da sam upala u neki krivi film, ta brzina mi nije bila prirodna. Vecer prije toga mi je prvi puta rekao da me voli - formalo kao izjavio ljubav. Nisam jos ni tu osjecala spremnost.

Iza tog susreta je nekako sve krenulo u drugom smjeru...ne mogu nuzno reci losem, ali drugacijem. Ja sam po povratku osjecala nekako drugaciju vibraciju, kao distancu prvi puta i s njegove strane ali nikako povlacenje. Ja na distancu odgovaram tada jos djecijim ponasanjem - dakle jos vecom distancom. Dolazi do prepiske preko maila gdje ga ja ''prozivam'' prvi puta za cudno ponasanje i udaljenost te mjesanje levela i nakon email obracuna prvi puta mi priznaje do kraja:

Seanse na koje ide 4 puta tjedno nemaju veze s novom orijentacijom za posao (do tada sam nala da ima veliku internacinalnu karijeru iza sebe i da je imao burnout i da je trenutno nezaposlen)
Da je to dnevna bolnica u koju odlazi kao dio programa od kada je napustio hospitalizaciju. Naime imao je burnout i severe depression with high risk of suicide (quoting). Nije mi rekao odmah na pocetku od straha da ne pobjegnem, ali da mi nije nikad imao namjeru lagati.

Ja ga na to, suočena i sama s mnogim psihickim poremecajima u obitelji i kod sebe same koja sam patila dugo od anksionznosti, ohrabrujem da ispred mene moze skinuti sve i da ja depresiju ne vidim kao nista drugo osim krik osoba koje su predugo bile jake. Dajem mu maximalni suport i razumijevanje jer to i osjecam i paradoksno nakon te izjave i spoznaje pocinjem mu se priblizavati sve vise. Mi nastavljamo u slicnom tonu, ali ne bas istom - nekako smo izgubili flow kontinuiteta odrzavanja malih stvari koje su vise slicile na vezu nego na to nedefinirano stanje. Nema vise redovnih laku noc i dobro jutro, ali i dalje smo u kontaktu. Ubrzo se dogovoramo za sljedece putovanje i odlazimo na 10 dana.

10 dana predivnih trenutaka, 10 dana vrlo snazne konekcije izmedju svoje ljudi i spiritualne povezanosti, 10 dana pogleda koji govore vise od rijeci, i 10 dana u kojima se sve u meni nadalo da cemo napokon definirati nase stanje, sto smo mi? Pred kraj tj zadnju noc ja pod utjcajem alkohola dobivam prvi flip out uzivo i prozivam ga za neku trivijalnu glupost sto sam vidjela na facebooku da je lajkao u trenutku kada nije mogao meni odgovoriti na poruku - moja poanta je trebala biti "Boli me sto se udaljavas od mene i tesko mi je gutati zalogaje u kojima znam da si distanciran od svih kad si u epizodi, ali jos teze mi je vidjeti da komuniciras s vanjskim svijetom a samnom ne" a to je zvucalo nekako "Ja ne mislim tolerirati da me pravis budalom i da dovodis mene u pitanje zbog svojih epizoda u kojima imas vremena za druge a za mene ne".

Naravno sve je poslo po krivu i zadnjih dan i pol smo zavrsili u svadji i vrlo glupom odnosu u kojem sam vidjela njegovo lice kako izgleda kad je ljut i bilo je cak malo zastrasujuce. Vrlo napadački i bijesno, čak manipulatorskim izvrtljivim recenicama prebacivanja krivice itd.

Izgladili smo i to. Izgladili smo svasta i nakon toga smo imali moj prvi cut. Ja vise nisam mogla ostati u tom nedefiniranom odnosu. Cula sam prvu verziju i imala je smisla ali me svaki put pocne zuljati koliko god da razumijem "Nisam jos tamo gdje bih htio biti. Osjecam da nisam spreman za vezu i za odgovornost koji veza nosi. Sve su mi veze propale ne zelim da propadne. Htio sam da idemo polako, naravno da mislim ozbiljno pa ne postoji nitko osim tebe. Zar mislis da bih te upoznao s kcerkom da ne mislim ozbiljno? Ne znam sto mi je al na sam pojam veze nesto u meni zei pobjeci i znam da to nije u redu prema tebi ali nema veze s mojim osjecajem prema tebi"

I ja to razumijem. Dva sata. Osam sati. Tri dana. Ali u jednom trenutku svaki put bujica krene "Ali to su gluposti. Cime se ja zavaravam? Da mu je stalo bilo bi mu stalo, mislim naravno da mu je stalo, ali nisam ja ta. Jer da jesam sve u njemu mu nebi dalo da me pusti tako slobodnu da koracam sa znanju da mogu svaki cas otici...ulagao bi u nas, trudio bi se naci kraj mene ne bez mene.."

I taj ringispil jos traje. Vremenu smo vec dokazali da nismo normalni. Nakon tog ''prekida'' u 6om mj prosle godine javio se nakon tri tjedna i ponovo smo se uvukli u nase carobne razgovore koji se slazu ko nekakav savrsen tetris i bacaju nas brzo na next level. Sto je najbolje gode mi. Sve mi godi. Nema jedinog razloga zasto bi se tog covjeka odrekla osim labela. Formalnosti. Dosljednosti tome sto jesmo. I ubrzo to postane vece od svega i ja opet ne mogu.

Zadnji put smo se vidjelu u 11om mj. Predivnih i carobnih 6 dana. Jos ljepsih nego ovi zajedno. Trebali smo i u 8om mj ici skupa ali je bila situacija s njegovom kcerkom. Opet sam se morala rastegnuti uzduz i poprijeko. I samo shvacam da postaje pretesko. Jasno mi je. Pogotovo jer znam, sad vise nego ikad da nije do mene - do njega je.

Cinjenice da je depresija ga bacila na koljena na kojima je gmizao do zraka. Znam da sam veliki dio njegovog procesa ozdravljenja. Nije mi to jednom rekao. Nisam to jednom osjetila. Nisam jednom osjetila njegovu ogromnu zelju da mi se moze obvezati i pokusaj da to i ucini i da ga ponovo nesto odvuce u drugu stranu. Zadnje me je pozvao da se vidimo uskoro. Osjetila sam da ga je strah, probao je i prije ja vise nisam mogla. Ne mogu vise ici u disneyland. Svaki put kad izadjem samo postaje bolnije, samo shvatim koliko ga jos vise nemam...

Sada smo kao prijatelji. Što god to značilo. Uz njegovo obećanje da vise nece slati mixed signales. Sad mi cak i fale. One poruke u tri ujutro koje ga vucu k meni. Ona mogucnost da cemo ipak ovo prebroditi i biti zajedno. Par. Tim. One nejgove misli i mastarije o nama zajedno i obitelji koje mu se cesto pojavljuju dok crni oblak ne dodje i odvuce sve u paketu od njega pa i mene.

I stalno sam u vjecnom pitanju; boriti se jos jace ili odustati? Svaki put kad odustanem neka sila nas vrati nazad. Sila izmedju mene i njega. Jako sam narasla uz njega. Njegova snaga u toj depresiji je ogromna, ali nazalost ne vidi on sebe samo kroz moje oci. Vidi se kroz svoje, muskarca koji je citav zivot zivio na 120% i nije se znao voljeti nikako drugacije osim ako nije obarao rekorde u svemu. Bio najbolji u svemu. S druge strane nisam nikada vidjela nikog tako osjetljivog. Ako napravi nesto krivo i time povrijedi mene primjerice, on pati 3x vise. Ne dozvoljava si pogreske, a svjestan je, savrseno svjestan da si bas njih mora dozvoliti.

Ne znam tocno koje mi je pitanje. Možda da li ostati? Da li otici na jos jednu voznju u Disneyland? Ili da li zalupiti vratima i zakljucati tri puta znajuci da ako je to ljubav, naci ce me preko sedam mora kad i ako ikada za to dođe vrijeme...

[marko_pehst]

I isprike na dugom postu, ja imam poremećaj objašnjavanja

[Carpe Diem!!!]

Koliko imaš godina?

[marko_pehst]

Carpe Diem!!! kaže:

Koliko imaš godina?

33 sada...napisah gore "On muskarac u ranim 40ima ja zena u ranim 30ima. "

[Carpe Diem!!!]

O daaa. Pročitala sam i prvi put pa zaboravila. Sorry.

Pitam te jer s čovjekom imaš izrazito nezreo odnos koji nema jake temelje plus ima masu elemenata toplo - hladno koji su svojstveni djeci.

Još plus u tome uživaš. Ja bih na sebi još malo poradila pa onda odnose s drugim ljudima riješila.

Ipak imaš prilično godina. A tek on da bi se bavila ovako nečim.

[salevart]

Hmm oboje imate ili ste imali donekle psihickih problema, jel to sad bolje, bar kod tebe? on se cini malo sumnjiv.

Obicno takve osobe kao sta je on( navela si da tesko sve prozivljava) budu posesivne, samokriticne, bacaju se u ponor, glume cak i velike zrtve da bi ih drugi mazili i pazili jer tako se onda osjecaju bolje kad ih drugi tjese.
Moram rec da se donekle vidim u tom covjeku, takodjer sam samohrani otac, tesko me pogodio prekid takodjer, doza depresije je sigurno bila koju bas i nisam lijecio nesto tipa psihijatar ili lijekovi.

On je vjerojatno jako patio nakon prekida i tu je doslo do tih njegovih suicidalnih misli i depresije koja ga je pomalo izjela i vjerojatno je izgubio i dosta samopouzdanja i svega pa ga je sad mozda i strah pravog vezivanja.

I ovo bode za oci sta si napisala jedan i drugi frisko iz ljubavnih krahova, mislim da je to cak najbitnije od svega, kazes srce ti je jos djelomicno na adresi kod bivsega.
Vama oboma sad fali netko i to je normalno, al prebrzo se upustat u novu vezu dok se jos nije potpuno rascistilo sa onime ranije nije bas temelj za kvalitetnu i dobru novu vezu.

Ja bi na tvom mjestu napravio jednu pauzu nekoliko mjeseci u dogovoru sa njim i onda vidjeti dali oboje jos uvijek srce i ljubav vuce jedno ka drugome.

[Azaleja]

Nista nije idealno.sve ovisi kako se covjek moze postaviti svatko od nas upravlja svojim zivotom i.odlucujemo za svoje postupke vidi mozes podnijeti taj teret ili ne svatko se drukcije odnosi

[marko_pehst]

Carpe Diem!!! kaže:

O daaa. Pročitala sam i prvi put pa zaboravila. Sorry.

Pitam te jer s čovjekom imaš izrazito nezreo odnos koji nema jake temelje plus ima masu elemenata toplo - hladno koji su svojstveni djeci.

Još plus u tome uživaš. Ja bih na sebi još malo poradila pa onda odnose s drugim ljudima riješila.

Ipak imaš prilično godina. A tek on da bi se bavila ovako nečim.

Bas zato sam i stavila temu u psihologiju jer pricam o covjeku koji ima stanje...dijagnozu. Da se radi o ''klasicnom'' toplo-hladno odnosom gdje imam osjecaj da mi netko ubija vrijeme vec bih odavno "spakovala se"

Ne uzivam u tom odnosu, uzivam u toplom djelu tog odnosa nadajuci se da nas ''externi faktori'' ometaju u odrzavanju toplog odnosa forver after....da je jednostavno i da me ne muci ne bih pisala ovdje, ali toliko sam se uzivotu nakrizala odnosa i iz zadnje veze vucem veliku lekciju...jednostavno puno vise osjecam ljude sada i mogu razumjeti da nije sve crno bijelo...a onda upadnem u tu dilemu da li se jos uopce 'muciti'' oko ovog ili moram bas totalni cut napraviti i izaci ili da nam dozvolim jos malo vremena u smislu da se vidimo jos jednom..

[marko_pehst]

salevart kaže:

Hmm oboje imate ili ste imali donekle psihickih problema, jel to sad bolje, bar kod tebe? on se cini malo sumnjiv.

Obicno takve osobe kao sta je on( navela si da tesko sve prozivljava) budu posesivne, samokriticne, bacaju se u ponor, glume cak i velike zrtve da bi ih drugi mazili i pazili jer tako se onda osjecaju bolje kad ih drugi tjese.
Moram rec da se donekle vidim u tom covjeku, takodjer sam samohrani otac, tesko me pogodio prekid takodjer, doza depresije je sigurno bila koju bas i nisam lijecio nesto tipa psihijatar ili lijekovi.

On je vjerojatno jako patio nakon prekida i tu je doslo do tih njegovih suicidalnih misli i depresije koja ga je pomalo izjela i vjerojatno je izgubio i dosta samopouzdanja i svega pa ga je sad mozda i strah pravog vezivanja.

I ovo bode za oci sta si napisala jedan i drugi frisko iz ljubavnih krahova, mislim da je to cak najbitnije od svega, kazes srce ti je jos djelomicno na adresi kod bivsega.
Vama oboma sad fali netko i to je normalno, al prebrzo se upustat u novu vezu dok se jos nije potpuno rascistilo sa onime ranije nije bas temelj za kvalitetnu i dobru novu vezu.

Ja bi na tvom mjestu napravio jednu pauzu nekoliko mjeseci u dogovoru sa njim i onda vidjeti dali oboje jos uvijek srce i ljubav vuce jedno ka drugome.

Ja sam puno bolje, daleko na boljem mjestu. Da frisko iz ljubavnih krahova samo bili onda kad smo se upoznali prosle godine u siječnju....sada od tada ima vec dosta vremena i nema vise repova..čak ni onda moj prekid nije bio toliko friški koliko je bio još bolan. Proslo je vec dvije godine kako sam potpuno sama ne brojeci cinjenicu da ovo s njim nazivam vezom...ali je veza..emocionalna, sexualna, duhovna, spiritualna, prijateljska....jedino nije obvezujuca s imenom i svrhom sto je i to je ono sto najvise frustrira

[marko_pehst]

Azaleja kaže:

Nista nije idealno.sve ovisi kako se covjek moze postaviti svatko od nas upravlja svojim zivotom i.odlucujemo za svoje postupke vidi mozes podnijeti taj teret ili ne svatko se drukcije odnosi

Bas to me je nekako u ovoj fazi zivota natjeralo da se rastegnem...nista nije idealno. I toliko sam odnosa prekidala i rezala jer sam tezila ''idealnom'' i izgubila samu sebe putem i salno su ta neka pravila; ne bih trebala tolerirati ovo, ne bih ono, treba ovo prekinuti odmah ako vidis ovo ili ono. I da tocno ta naucena ponasanja i norme su me i istjerala par puta iz tog odnosa van, ali pitam se ''Jesam ja bila na listi za odstrel kad sam imala psihickih problema i nbila sam ambivalentna prema svemu? Pa nije to bio moj izbor, da sam mogla biti zrela i nad svakom situacijom bila bih. ALi nisam. Jer nisam mogla, nisam znala i neka stanja u kojima sam se nalazila nisam ih ni zeljala a ona su i dalje postoja"
I tako cesto osjetim kod njega. Ne kazem da se ja zato trebam kaznjavati niti to mislim, uopce, samo ne znam da li odustati i prepustiti subini ili biti tu jos neko vrijeme tj najbitnije dozvoliti nam da se vidimo opet. Jer udaljenost je tu veliki faktor takodjer - mi ne mozemo ici polako, otici na kavu, veceru...

[radical change]

marko_pehst kaže:

Ne znam tocno koje mi je pitanje. Možda da li ostati? Da li otici na jos jednu voznju u Disneyland? Ili da li zalupiti vratima i zakljucati tri puta znajuci da ako je to ljubav, naci ce me preko sedam mora kad i ako ikada za to dođe vrijeme...

Zašto si se odlučila na vezu sa čovjekom koji je tako daleko i sa kojim razgovaraš u četiri oka tako rijetko..?
Zašto to sebi želiš..?
Kakvu budućnost vidiš sve da to i bude super..?
Osobno ti ne savjetujem tu vezu, predaleko, previše komplikacija, previše natezanja i rastezanja. Zaljubljenost je gadna stvar, dugo nas drži i tjera na nerealne odluke kao što je ova tvoja. Mislim da si već ranije s razlog presudila vezi i toga si se trebala držati.
Kakav je on čovjek to ne znaš, ali je sasvim sigurno i onakav kakvim si ga opisala u onoj svađi koju ste imali...
Treba li ti to u životu, iskreno, kakvu računicu tu vidiš. Žena si u ozbiljnim godinama...