O djelu i životu: Andrej Tarkovski

[njuškalo]

Inače bijeli konj iz njegovih filmova simbolizirao je smrt, kako će izjaviti prije smrti.



-onako usput razočaralo me što nema rasprave o Tarkovskom.

[Ulis]

Pored najveceg broja autora o kojima je,vise-manje moguće govoriti racionalno, dakle empirijski obrazlozivo, Tarkovski je autor koji ne trpi mnogo reci, koji se otima svakome sudu,koji zahteva metaforu da bi se svet u kome živi i duhovno egzistira pojasnio,koji -jednostavno- od gledaoca ocekuje specificni duhovni, misaoni pa i fizicki napor ukoliko ovaj naravno želi da prodre u strukture njegovih filmova, da oseti oniricnost i snovidjajnost tarkovskovljevih filmova, da sa njima, konacno postane intiman, da im se ponovo vrati, prigrli ih kao nešto sto je deo njega samoga.Kada govorimo o Stalkeru, reč je o autenticnom remek-delu, koje se samo nacelno oslanja na svoj pra izvor, fantastiku brace Strugacki, i koji od njih crpi iskljucivi okvir same price,likove i karakteristicne odnose u koje stupaju, pa i nešto od scenografije u kojoj se film dogadja.Sve ostalo,što se racionalno podvodi pod pojam „nadgradnja” zamišljeno u srcu i glavi jednog izuzetnog stvaraoca, rezultat je rada koji je na terenu izvrsio sam Tarkovski, forme koju je, kako materijalno tako i duhovno,kako svedoce ocevidci, sam obelodanio ne dozvoljavajuci da mu se ma ko sa strane mesa u posao, sto je vidljivo gotovo u svakom trenutku njegovog trajanja, u svakom kadru ponaosob, u svakom rezu, u svakoj sekvenci, dakle u filmu kao celini, njegovoj atmosferi, pitanjima i nedoumicama kojima nas zapahnjuje ali ne u tom smislu sto ih racionalno podastire pod nas koliko u tom smislu sto ih neposredno vizuelizira.Vodjen tom linijom razvijanja osnovne atmosfere,hermetican do ekskluzivnosti, postavlja se pitanje šta je dakle Stalker kao film i šta je i u cemu je njegova osobenost?

Pre svega Stalker je metaforicna prica o putovanju trojice ljudi u neizvesnost „tajanstvene zone” u kojoj je pojam sreće nešto sto je nadohvat ruke, poput izazova,dakle neka vrsta zapisa o putovanju i njegovim posledicama.Ali samim tim jer je u film uveo dve reprezentativne licnosti naše civilizacije, naucnika i umetnika, koji zajedno sa Stalkerom zalaze u nepregledne prostore sveta za koji nisu ni znali da postoji, Tarkovski prici dodaje dimenziju traktata, kako o odnosu umetnika i sveta u kojem živi, tako i o odnosu pojedinaca, oblikujuci na taj način zestoku nedoumicu koja bi trebalo da ozakoni ili relativizira proboj u „tajanstvenu zonu”, proboj s onu stranu datog i postojeceg, tamo gde je sve, verovatno, na dohvat ruke i izvesno.U poslednjoj instanci stvari se opet izvrcu na glavu jer Tarkovskog gotova rešenja malo ili gotovo mimalo ne interesuju ili ga interesuju tek kao nešto sto je motivacijski ukljuceno u tokove filma kao moguće celine.

Stalker je pre svega auditivni i vizuelni pokusaj proboja kroz koru velikog mozga ovog našeg sveta, olicenog u nekim od svojih simbolickih projekcija, pokusaj da se eventualno otvore sve vijuge na njemu,lavirint u koji se može uci ali izaci,da li je to uopste moguće? A samim tim, bez da će odgovor nametnuti sam po sebi, Tarkovski svoje ambicije sa plana naracije neposredno prebacuje na plan vizuelne transpozicije, kojoj sama prica sluzi kao relativno spokojan putokaz koristeci se pritom cudesnim mogućnostima koje mu je sama scenografija pruzala a cija izuzetno slozena simbolicka svojstva Tarkovski koristi kao reperne tacke razumevanja problematike.Tako struktuiram Stalker je film u kojem materijalni, culni simboli zauzimaju značajno pa i presudno mesto, u kome se vlaga. osecanje trulezi, miris i određeno stanje raspadanja susrecu na svakom mestu i na svakom koraku a najneposrednije u trenucima kada Tarkovski svoje likove dovode do sobe u kojoj se nalazi ljudska sreća i koja je naizgled nadohvat ruke.

Ali da li ju je moguće i dohvatiti, da li je uopste moguće preci njen prag ukoliko smo i dalje ostali ono sto jesmo,ono čega se ne možemo osloboditi, ukoliko je nasa potreba za prodiranjem u „tajanstvene zone ” nas samih pokazuje iskljucivo kao trenutni hir, kao granica preko koju ni materijalno ni duhovno nismo u stanju da predjemo? I, uostalom ne lici li ta mogućnost što se junacima Tarkovskoga pruzila kao nešto nadohvat ruke, na sve moguće ideologije, na sve što se propoveda sa propovedaonica ovog našeg sveta i svega sto on jeste ili sto bar svi mi koji ga živimo mislimo da jeste?

Strasna kao mora, nedoumica o kojoj je reč preplice samu sebe sa ljudskim gestima i reakcijama da bi se,porazivsi coveka u nama, iznova vratila u ono prvobitno stanje u kojem jesmo kao ljudi ali ne u onoj meri u kojoj to zamišljamo koliko u onoj meri u kojoj smo to ljudsko u sebi izgubili.Svestan te nemogućnosti Tarkovski film zavrsava na zakonit način i stavlja sve nas u prostor u kome se kao nemoguć pokazuje svaki od naših individualnih pokusaja da predjemo granice sveta koji nas objašnjava po meri svojih principa a sa kojim je verovatno i lepse i stvarnije komunicirati.

[Emericzy]

U Solarisu Tarkovski čini nešto slično onome što Polanski čini u Macbethu -- dodaje vlastiti kraj iza 'službenog' kraja. U oba slučaja priča se tim krajem izvrće naopačke; mijenja joj se smisao.

Ali, zanimljivo, i u jednom i u drugom slučaju, nakon malo analize, može se vidjeti da ti novi krajevi zapravo smo potvrđuju i potcrtavaju ono što je priča htjela reći. Vrlo efektan potez.

Mene je u oba slučaja taj potez na početku smetao; činio mi se kao svetogrđe nad izvrsnim originalima Lema i Shakespearea, da bih nakon nekog vremena više pamtio te završetke nego same filmove. Danas bi mi se oba filma bez tih 'bezobraznih' intervencija činila manje vrijednima.

[Ulis]

Anderlon kaže:

Gledao sam dokumetarac o snimanju "Žrtvovanja". Na kraju filma ide scena u kojoj gori kuća u kojoj se dešava većina radnje. Zapalili oni kući i snimaju, kad Tarkovski poludi zbog nekog sitnog detalja koji jedva da bi mogao biti primjećen u filmu. Ništa, zaustavlja snimanje i sve iznova. Par dana su gradili novu kuću i onda ju zapalili i odigrali oko nje ovog puta kako treba. Nije ni trenutka imao dilemu trebali li to napraviti.

Razlog je prozaičniji. Kamera Sven Nikvista se pokvarila pri snimanju tog kadra gde kuća gori. Zato je trebalo par nedelja da se objekat nanovo sagradi i ponovi snimanje.

[Rajka]

Ulis kaže:

Pored najveceg broja autora o kojima je,vise-manje moguće govoriti racionalno, dakle empirijski obrazlozivo, Tarkovski je autor koji ne trpi mnogo reci, koji se otima svakome sudu,koji zahteva metaforu da bi se svet u kome živi i duhovno egzistira pojasnio,koji -jednostavno- od gledaoca ocekuje specificni duhovni, misaoni pa i fizicki napor ukoliko ovaj naravno želi da prodre u strukture njegovih filmova, da oseti oniricnost i snovidjajnost tarkovskovljevih filmova, da sa njima, konacno postane intiman, da im se ponovo vrati, prigrli ih kao nešto sto je deo njega samoga.

A zasto onda toliko citas i pises o Tarkovskom? Mislim, kao da se radi o nekom tajnom ucenju, te mistifikacije njegova djela a i njega samog.
A za fizicki napor se slazem.

[Emericzy]

Rajka kaže:

A zasto onda toliko citas i pises o Tarkovskom? Mislim, kao da se radi o nekom tajnom ucenju, te mistifikacije njegova djela a i njega samog.
A za fizicki napor se slazem.

Ne znam; ja to razumijem. Tu privlačnost širenja informacije o jednom zanemarenom geniju. Tarkovski je to nema sumnje bio.

[Ulis]

Emericzy kaže:

Ne znam; ja to razumijem. Tu privlačnost širenja informacije o jednom zanemarenom geniju. Tarkovski je to nema sumnje bio.

Tačno.Hvala.

[newcomer]

Tarkovski je za mene velika enigma. Jedini drugi autor kojega mogu staviti uz bok njemu je Greenaway koji radi dosta slicne filmove s nekakvim anglo-saksonskim kutem promatranja. Ne kazem da su isti nego imam isti problem s njima. A to je da su njihovi filmovi uzasno sirokoga spektra simbola i kao takvi podlozni su velikom broju najcesce nekonzistentnih interpretacija. Nije to samo slucaj Mozartova too many notes nego jednostavno previse informacija u mediju koji to omogucava i ova dvojica taj medij koriste do maksimuma. Nema tu nekakve viseslojnosti jer je viseslojnost filma vezana uz viseslojnost subjekta u filmu (lik i odnosi medju likovima) a ne viseslojnost filma kao subjekta. Zapravo, viseslojnost filma per se me ne zanima jer se svodi na propustene niti nekakvoga poetskoga izricaja u filmu sto znaci da od tisucu rijeci jedne slike (scene) nisi se uhvatio za onu pravu "rijec" (ili, onaj keyword ili key symbol) koja ce te provesti smisleno i konzistentno kroz cijeli film. Njihove filmove shvacam kao siroki zahvat plitkoga dosega. Za razliku od filmova "shvacenoga" genijalca Lyncha cije filmove shvacam kao duboki doseg relativno uskoga zahvata (nesto kao visestruko ponavljana ideja kroz nekoliko kuteva; sto se kod Lyncha zapravo i fizicki desava u filmu gdje su neke scene ponovljene iz nekoliko kuteva). Ne znam sto da kazem... moguce je da mozda nisam na toj kognitivnoj razini za filmove Tarkovskoga ili Greenawaya... uzimam sto mi se "servira" ali nema neke niti a mozda je i ne treba biti.

[njuškalo]

Ne znam, od mene bi bilo vrlo glupo reći da sam shvatio Tarkovskog, ali ja si ga donekle objašnjavam na svoj način, naravno. Npr. U filmu „Nostalghia“ (1983) mnogima je sporan prizor kada u onome trošnom zdanju gdje živi Domenico, počne dažditi a i svjetlost sunca je prisutna i vidimo dvije ili tri staklene boce (refuže) smeđu i zelenu (može biti riječ o zemlji i bilju). U lokvici su postavljene i kapljice vode upadaju kroz grlo u jednu i drugu ali vrlo rijetko. Ostale kapljice padaju izvan njih, to stvara dojmljiv zvuk.
Ja to vidim tako što će rijetke kapljice pasti u bocu, time je valjda htio reći kako rijetki ljudi, samo posebni su odvojeni od drugih, od većine (lokve u ovom slučaju) to su umjetnici „luđaci“. Kasnije će Domenico nakon prosvjednog govora i upozoravanja da se „normalni“ i „ludi“ moraju približiti i obraćanja „normalnima“ spaliti se. Dakle on je neka vrsta asketa, osobenjaka, kojeg okolina smatra „luđakom“ ali taj Domenico ima vjeru, živi za nešto, mislim da je to metafora za umjetnike, pa i samog Tarkovskog.

Eto toliko, možda nisam najvjernije prikazao slovima što htjedoh reći ali umor me smara...

[Rajka]

Ispricavam se Ulisu sto sam ga izdvojila, ali sva tri mladica su pjevala ode pa mi se malo pobrkalo.
A glede simbola - jel ih prezirao ili ne? Sto kaze literatura?
I nekako ne vjerujem da svaka scena vapi da bude tako doslovno transkribirana. U to doba nije bilo rewind opcije, filmovi su se gledali u kinima, a Tarkovski nije, cini mi se, tezio hermeticnosti vec samo drugacijem filmskom jeziku, u funkciji iskustvenog (upotrijebila bih izraz mijenjanje percepcije da nema tako hipi konotacije). Zrcalo mozda i ima te neke enigmatske tendencije, ali opet, rekla bih da je cesce nego rjedje stvar u ponavljanju i varijacijama motiva nego nekim vizualnim metaforama.

[Ulis]

Mysterious elements in my films? I think people somehow got the idea that everything on screen should be immediately understandable. In my opinion events of our everyday lives are much more mysterious than those we can witness on screen. If we attempted to recall all events, step by step, that took place during just one day of our life and then showed them on screen, the result would be hundred times more mysterious than my film [Stalker]. Audiences got used to simplistic drama. Whenever a moment of realism appears on screen, a moment of truth, it is immediately followed by voices declaring it „confusing.” Many think of Stalker as a science fiction film. But this film is not based on fantasy, it is realism on film. Try to accept its content as a record of one day in lives of three people, try to see it on this level and you'll find nothing complex, mysterious, or symbolic in it.

[...]

I never create allegories. I create my own world. That world does not signify anything unusual. It just exists, it has no other meaning. I think symbol and allegory rob the artist. Creator brings up images which express, reveal life the way it is. They are not Aesop's fables. This manner of working would be too primitive not only for the contemporary art but for art of any era. Artistic image possesses an infinity of meanings just like life carries an infinity of meanings. An image changed into a symbol cannot be analysed. When I create my images I use no symbolism of any kind. I want to create an image, not a symbol. That's why I don't believe in interpretations of supposed meanings of my pictures. I'm not interested in narrow political or social issues. I want to create images that would touch the viewer's soul to some degree. That's why in my films I tell precisely those stories and not the others.

It makes no difference to me how the public receives and interprets my films. I make films in such a way as to create certain spiritual state in the viewer. As a result he cannot remain unchanged after watching the film. But what the viewer thinks about my film's style is unimportant to me. Viewers search for meanings as if this was some sort of a charade. I know of no work of art whose meaning would be clear to the degree demanded by some. When they listen to music, read a novel or watch a play they frequently encounter fragments they don't understand. It's a normal state of the relationship toward a work of art. But when they go to the cinema — they demand complete clarity, total understanding. I am against discrimination in art. Clarity is not most important. The world created by an artist is as complex as the world that surrounds him.

Andrei Tarkovsky Talking, „Cencrastus” 1981 (2) [Pol. trans. Jadwiga Kobylinska].

[Ulis]

We can express our feelings regarding the world around us either by poetic or by descriptive means. I prefer to express myself metaphorically. Let me stress: metaphorically, not symbolically. A symbol contains within itself a definite meaning, certain intellectual formula, while metaphor is an image. An image possessing the same distinguishing features as the world it represents. An image — as opposed to a symbol — is indefinite in meaning. One cannot speak of the infinite world by applying tools that are definite and finite. We can analyse the formula that constitutes a symbol, while metaphor is a being-within-itself, it's a monomial. It falls apart at any attempt of touching it.

Interview Le noir coloris de la nostalgie with Hervé Guibert in „Le Monde”, 12 May 1983 [Pol. trans. Malgorzata Sporek-Czyzewska].

I am an enemy of symbols. Symbol is too narrow a concept for me in the sense that symbols exist in order to be deciphered. An artistic image on the other hand is not to be deciphered, it is an equivalent of the world around us. Rain in Solaris is not a symbol, it is only rain which at certain moment has particular significance to the hero. But it does not symbolise anything. It only expresses. This rain is an artistic image. Symbol for me is something too complicated.

Interview Ein Feind der Symbolik with Irena Brezna in „tip” 1984 (3), pp. 197–205 [Pol. trans. Adam Sewen].

am constantly being asked what this or that means in my films. It's unbearable! An artist does not have to be accountable for his intentions. I did not do any deep thinking about my work. I don't know what my symbols mean. I only desire to induce feelings, any feelings, in viewers. People always try to find „hidden” meanings in my films. But wouldn't it be strange to make a film while striving to hide one's thoughts? My images do not signify anything beyond what they are... We do not know ourselves that well: sometimes we express forces which cannot be grasped by any ordinary measure.

Gideon Bachman: Att resa i sitt inre. Samtal med Tarkovskij, „Chaplin” 1984 (4), pp. 158–163 [Pol. trans. Katarzyna Górecka].

An image cannot be a symbol in my opinion. Whenever an image is turned into a symbol, the thought becomes walled in so to speak, it can be fully deciphered. That's not what image is. A symbol is not yet an image. Although image cannot be explained, it expresses truth to the end... Its meaning remains unknown. I was asked once what the bird on boy's head in The Mirror meant. But any time I attempt to explain, I notice everything loses its meaning, it acquires a completely different sense than intended, moves away from its rightful place. I could only say a bird would not come to an evil man but that's not good enough. A true image is an abstraction, it cannot be explained, it only transmits truth and one can only comprehend it in one's own heart. Because of that it's impossible to analyse a work of art by utilising its intellectual significance.

Interview Taiteen on jaloselettava katsojia with Risto Mäenpää and Jaakko Pyhälä in „Filmihullu” 1976 (8), pp. 7–11 [Pol. trans. Andrzej Stefaniak

[Emericzy]

Znači, Tarkovski je bio kao i ostali -- htio je i ovce i novce. Kreirati simbole, ali da ih nitko ne tumači. Biti umjetnik, ali ne izložen analizi i kritici. Jebat se, ali ostati nevin.

Razočaravajuće.

Ja sam uvijek zazirao od povezivanja umjetnika kao ličnosti s njegovim djelom. Uvijek mi se to činilo kao opasan, a često i potpuno kriv put za razumijevanje djela. Mislim da je kod Tarkovskog taj zazor posebno opravdan.

[Ulis]

Emericzy kaže:

Znači, Tarkovski je bio kao i ostali -- htio je i ovce i novce. Kreirati simbole, ali da ih nitko ne tumači. Biti umjetnik, ali ne izložen analizi i kritici. Jebat se, ali ostati nevin.

Razočaravajuće.

Ja sam uvijek zazirao od povezivanja umjetnika kao ličnosti s njegovim djelom. Uvijek mi se to činilo kao opasan, a često i potpuno kriv put za razumijevanje djela. Mislim da je kod Tarkovskog taj zazor posebno opravdan.

Ne znam gde si u prethodnim citatima našao utemeljenje za ove stavove.

[Entropia]

di ste nabavili te filmove od Tarkovskog? di ste ih uspjeli vidjet? ja sam uspjela vidjeti samo dokumentarac o njemu na human rights film festivalu i od tad pokušavam nabavit bar jedan film, ali mi se čini da ih u hrvatskoj nema nigdje.

[Emericzy]

Ulis kaže:

Ne znam gde si u prethodnim citatima našao utemeljenje za ove stavove.

Pa cijelo vrijeme to govori. 'Nemojte me tumačiti.' 'To što radim nisu simboli.' I tako dalje. Kao da je s Marsa pao. Kao da je on izmislio simbole i tumačenja. Stalker je 'jedan dan u životu troje ljudi'. Ma daj, molim te.

Sva sreća što djelo govori bolje od njega. Da sam najprije čitao njegove intervjue, vjerojatno bih filmove zaobilazio. Što bi bila velika šteta jer su to Veliki Filmovi.

[Entropia]

biste li bili toliko pristojni odgovoriti mi na pitanje gdje ste nabavili filmove i prestali me ignorirati? bila bih vam jako zahvalna!

[Emericzy]

Entropia kaže:

biste li bili toliko pristojni odgovoriti mi na pitanje gdje ste nabavili filmove i prestali me ignorirati? bila bih vam jako zahvalna!

Buduci da sam rodjen polovicom 20. stoljeca, imao sam ih kada pohvatati. Ivanovo djetinjstvo i Solaris sam gledao na redovnom filmskom programu kad su bili novi, na premijerama u Zagrebu. Ostale sam vidio na raznim specijalistickim projekcijama, kino-klubovima, kinotekama itd. Vise se ni ne sjecam gdje sam sto gledao. Davno je bilo.

[Ulis]

Emericzy kaže:

Pa cijelo vrijeme to govori. 'Nemojte me tumačiti.' 'To što radim nisu simboli.' I tako dalje. Kao da je s Marsa pao. Kao da je on izmislio simbole i tumačenja. Stalker je 'jedan dan u životu troje ljudi'. Ma daj, molim te.

Sva sreća što djelo govori bolje od njega. Da sam najprije čitao njegove intervjue, vjerojatno bih filmove zaobilazio. Što bi bila velika šteta jer su to Veliki Filmovi.

Mislim da je pre problem u nama...Pokušajmo da posmatramo njegove filmove na taj način koji nam on sugeriše.

Entropia, ovde u Beogradu njegovi se filmovi prilično lako mogu nabaviti.

[Emericzy]

Ulis kaže:

Mislim da je pre problem u nama...Pokušajmo da posmatramo njegove filmove na taj način koji nam on sugeriše.

Ja sam tako pokusao gledati Rubljova (i bez njegove sugestije, za koju nisam znao) jednostavno zato jer o filmu nisam imao ni najmanje pred-informacije osim imena autora. Ali, to je nemoguce. Pogotovo kad te onaj finale tresne po celu onako sokantno, neocekivano. Kako netko tko je to napravio moze tvrditi da u tome nema simbola?

Kako netko tko se usudio okrenuti kraj Solarisa naglavce moze tvrditi da to nije napravio radi znacenja skrivenog u tom potezu?

Kao da postavis Hamleta na scenu u, recimo, odjeci klauna i onda kazes, ne, ne, nemojte to tumaciti, to je samo odjeca. Kojeg si djavola onda posezao za takvom radikalnom gestom ako njome nista nisi htio reci? Pa nije Tarkovski Kaspar Hauser pa da njegova mumljanja nemaju nikakvog prevodivog znacenja.