Hercegovina 1941.

[Ber]

bubica74 kaže:

Nije ti baš sve to navedeno tačno:

- U Istočnoj Hercegovini u početku je bilo puno više partizana (i zbog simpatija prema Rusiji), ali kasnije slijedi ono što komunisti zovu "druga faza revolucije" i slijedi masovniji prelazak u četnike,

Prema onome što imamo na raspolaganju, četnici u kontinuitetu dominiraju.
Lokalni Srbi u Istočnoj Hercegovini + crnogorski četnici brojčano stalno dominiraju prema ljevom bloku, lokalnim Srbima u Hercegovini i pojačanju partizanima iz Z. Hercegovine i Dalmacije.

1942. četnici potpuno uz pomoć talijana razbijaju partizane u Istočnoj Hercegovini a najveći dio srpskih partizana prelazi u četnike.

Kako se navodi, svega 300 partizana prelazi Neretvu i povlači se prema Prozoru.
Moglo bi se zaključiti da ih oko 2.000 prelazi u četnike.

[Ber]

Intersantna je ta pod tema prelazaka Srba iz partizana u četnike, i obrnuto.

Proizlazi da dobar dio srpskih partizana iz Istočne hercegovine početkom 1942., godinu dana kasnije dočekuje neke druge partizane (dalmatince) kod Neretve pod četničkom kokardom i zapovjedništvom.

U Istočnoj Bosni se dešava masovni prelazak četnika, razbijenih od ustaša (Crna legija), koji prelaze pod partizansko zapovjedništvo.

I u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni ima dosta takvih simo-tamo.

Čuo sam interesantnu priču o masovnoj kaznenoj egzekuciji partizana prema njihovim prebjezima u Četnike na Kozari. Tada ih je navodno dosta streljano.

[bubica74]

Ber kaže:

Intersantna je ta pod tema prelazaka Srba iz partizana u četnike, i obrnuto.

Proizlazi da dobar dio srpskih partizana iz Istočne hercegovine početkom 1942., godinu dana kasnije dočekuje neke druge partizane (dalmatince) kod Neretve pod četničkom kokardom i zapovjedništvom.

U Istočnoj Bosni se dešava masovni prelazak četnika, razbijenih od ustaša (Crna legija), koji prelaze pod partizansko zapovjedništvo.

I u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni ima dosta takvih simo-tamo.

Čuo sam interesantnu priču o masovnoj kaznenoj egzekuciji partizana prema njihovim prebjezima u Četnike na Kozari. Tada ih je navodno dosta streljano.

Problem sa osipanjem partizanskih redova je u tome što poslije sloma "užičke republike" oni prelaze u klasinčnu gerilu. Kada ih napadnu jače snage, izbjegavaju frontalne borbe i povlače se. Za obični narod znači da ih neće braniti kada dođu da ih pale i ubijaju i četnici tu parolama da "ne treba čačkati mečku" izazivaju osipanje partizana.

Nije samo Crna legija tada napadala, to je mit, jer su Nijemci angažovali 342. pešadijsku diviziju i 718. pešadijsku diviziju, a NDH 12 bataljona domobrana i ustaša (oko 33.000 ljudi).

[demon]

stil21 kaže:

Mornari: to bi bili Dalmatinici i Istrijani?

Jedna od verzija priče kažu da se radilo mahom o Talijanima i Česima kojima su zapovijedali oslobođeni talijanski časnici koji su zarobljeni na Soči...

Suprotnmo pričama KuK mornarica nije bila većinski hrvatska...
1914. je bilo u njoj 34% Hrvata i Slovenaca, 20% Mađara, 16% Nijemaca, 14% Talijana, Čeha, Slovaka i Rusina 11%...

http://books.google.hr/books?id=FYqL...czechs&f=false

[Ber]

Sada kada smo više manje prošli Hercegovinu od 1941.-1942., volio bih zaključno o

1) Srpskim ustanicima
2) Ustašama
3) Četnicima
4) Partizanima

Ono što bih zaključno htio čuti je, zločini.
Puno se moglo pročitati o zločinima prve tri vojne formacije, pa ponešto da i o Partizanskim gadarijama u Hercegovini

U Drugome svjetskom ratu i po njegovu završetku, od 1942. do 1945., partizani i njihovi pomagači ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hercego..._mu%C4%8Denici

Dakle, tko je koliko počinio ratnih ideoloških zločina i zločina na etničkoj osnovi.

[Ber]

Ratni zločini

1) Srpski ustanici

Dižu spontani masovni ustanak protiv ustaša početkom 6. mjeseca 1941.

Od samog početka, osim oružanog sukoba protiv ustaša, oni provode politiku istrebljivanja nesrpskih naroda.

Primjer Avtovac 28.06.1941.
-Odrezane ruke
-odsječen spolni organ
-dijete zaklanu u jarku
Tamo su zatekli 48 civila koji su naivno ostali, i svi su redom uz brutalna iživljavanja ubijeni

Makar ih tada još u potpunosti ne kontrolira četnička organizacija, mogli bismo slobodno reći da između srpskih ustanika i poslije četnika nema razlike

2) Ustaše

Krajnji cilj ustaša u Hercegovini je pacificirati srpsko stanovništvo Hercegovine i sprovesti poznatu ustašku krilaticu "Trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pohrvatiti".
Ustaše svoju vlast počinju sprovoditi likvidiranjem srpske društvene elite i vodećih nacionalista, nastavljaju teškim odmazdama streljanjem muškaraca, a sve završava općim klanjem.

3) Četnici

Četnička doktrina je ista kao i ustaška "pobiti, raseliti, posrbiti", samo što su im metode puno rezolutnije.
Oni odmah kreću sa klanjem i protjerivanjem nesrpskog stanovništva a tek kao neku rezervnu metodu imaju navlačenje na srpsku stranu (muslimanska milicija...)

4) Partizani

Ubijaju svakoga kojeg smatraju svojim protivnikom. Zarobljenike, "suradnike okupatora", svećenstvo...
Kažu da to rade "U ime naroda", a u stvari pucaju u potiljak ili bacaju bombu u škrapu sa zatvorenicima "U ime komunističke ideologije".

[kiseli1]

Prepisujes iz "Sive knjige" , NDH propagande , iz 1943 godine.....

[spiritual beggar]

Ber kaže:

Dakle, tko je koliko počinio ratnih ideoloških zločina i zločina na etničkoj osnovi.

Jedan od primjera kako je famozni ustanak u Hercegovini započeo: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/...havkarica.html

[Ber]

kiseli1 kaže:

Prepisujes iz "Sive knjige" , NDH propagande , iz 1943 godine.....

Ti to meni ?
Prepisujem iz raspoložive vrlo službene literature.
A i navodim ju, pa pogledaj.

A i NDH literatura iz tog vremena je dragocjena.
Isto kao i četnička, njemačka ili partizanska.

[Ber]

spiritual beggar kaže:

Jedan od primjera kako je famozni ustanak u Hercegovini započeo: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/...havkarica.html

Tada još srpski ustanici kod Bileće u 8. mjesecu 1941. ubijaju imenom i prezimenom 468 bošnjaka civila, maksimalno do 1.000
Mnogi od sudionika tog nacionalističkog masakra kraj rata dočekuju kao partizani, oslobodioci.


Jedina je preživjela tada 20-godišnja Hadžera Ćatović-Bijedić iz sela Đeče, koja je sa 144 rođaka bačena u jamu. Ostala je živa i poslije 63 dana je izvučena iz jame, ali se godinama suočavala s prijetnjama pojedinaca iz tajne jugoslavenske policije kako ne bi govorila o tim zločinima.

Prema istraživačima, za ovaj zločin smatraju se odgovornim četničke jedinice, ali su mnogi od umiješanih u zločine kasnije prišli partizanima te su poslije Drugog svjetskog rata obavljali visoke funkcije u istočnoj Hercegovini. Neki su dobili i status narodnih heroja i ulice, što je uglavnom bio razlog da se ovaj zločin zataškavao i svi koji su o njemu govorili i pisali bili su pod udarom jugoslavenske tajne policije. Ljeto 1941. godine je, inače, bilo vrijeme bliske saradnje četničkih i partizanskih jedinica, što je bio dodatni motiv da se poslije Drugog svjetskog rata insistira na skrivanju povijesnih istina.

''Željeli smo da na neki način obilježimo stradanje Bošnjaka istočne Hercegovine, od perioda Kraljevine Jugoslavije, preko Drugog svjetskog rata do posljednje agresije. Budući će 11. avgusta biti otvorena obnovljena džamija u Planoj, smatrali smo da se ta manifestacija ne može održati bez sjećanja na Čavkaricu i užasne zločine o kojima se u vrijeme SFR Jugoslavije nije smjelo govoriti, a jama Čavkarica je čak bila betonirana. Zato ćemo sada prvi put poslije 72 godine i šest dana obilježiti stradanje žrtava u istočnoj Hercegovini. Bošnjaci nisu samo tu stradali. Stradali su diljem istočne Hercegovine i Bosne, u Podrinju, ali takvi zločini nikada nisu obilježavani. Odgajani smo na zaboravu, negiranju svoje nacije i kulture, a sve da bi nam se moglo desiti ono što se desilo 90-tih. Dok smo mi vjerovali u slom fašizma, drugi su oštrili kame za nove zločine. To se ne smije ponoviti'', kazao je za agenciju Anadolija mostarski muftija Seid ef. Smajkić."

[kiseli1]

Ber kaže:

Ti to meni ?
Prepisujem iz raspoložive vrlo službene literature.
A i navodim ju, pa pogledaj.

A i NDH literatura iz tog vremena je dragocjena.
Isto kao i četnička, njemačka ili partizanska.

Do sada nisam vidio referencu, o kojoju literaturi je rijec, ali Italijani su "prosrpski", Nijemci ne vole NDH, literatura iz SFRJ su komunisticki falsifikati, tako da samo literatura NDH ima svoju tezinu

[Postaja Vodnik]

Ber kaže:

S vojnog gledišta, Čapljina je bila važno vojno uporište za vojsku Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu

U općini Čapljina, za tri dana vojska Kraljevine Jugoslavije usmrtila je 25 osoba, običnih ljudi koji su živjeli svoj svakodnevni život.

U Čapljini je tijekom travnja 1941. godine poginulo 13 vojnika Kraljevine Jugoslavije, 64 su ranjena, po pisanim izvorima iz toga vremena koji su dostupni srpskoj historiografiji.

Ovi podaci mogu biti odgovor i na akcije zapovjednika Ustaške obrane satnika Mije Babića koji je i poginuo u Hercegovini.Njemu se pripisuje i paljenje vlaških-srpskih sela kod Čapljine?O čemu se radi,znaš li možda?

[trifrtaljac]

Ber kaže:

Ti to meni ?
Prepisujem iz raspoložive vrlo službene literature.
A i navodim ju, pa pogledaj.

A i NDH literatura iz tog vremena je dragocjena.
Isto kao i četnička, njemačka ili partizanska.

evo još malo o četničkim zločinima i prije nego je proglašena NDH, iako nisu vezani za hercegovinu dobro je pročitati ovo kako bi se shvatio sav zločinački karakter velikosrba bez obzira bili oni četnici ili partizani vodila ih je jedna želja, a to je mržnja prema svemu hrvatskom i katoličkom i borba protiv svakog oblika hrvatske države:

Od podugačkoga niza srbočetničkih zločina prije osnutka
NDH ovdje ćemo opisati samo neke. U Djakovu, 7. travnja 1941.,
jedan srbijanski kapetan topovskim hitcem oštećuje katoličku
prvostolnicu. Dne 8. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara četnici
braća Margaretić ubili su dva hrvatska vojnika, koji su se vraćali
svojim kućama. Hrvati su, na čelu s Franjom Varjačićem, tada uhitili
214 četnika, od kojih su pustili 100, a ostale okupili na sajmištu, da
ih odanle sprovedu u Bjelovar. Lugar Despinić napao je s 20 četnika
hrvatske straže i nastala je borba, u kojoj je stradalo dosta Hrvata i
gotovo svi četnici. Kada su došli Niemci, Srbi su preko odvjetnika
M. Omčikusa tužili hrvatske seljake, da su izvršili pokolj zbog
pljačke. Niemci su na to strieljali 20 Hrvata. Varjačića su god. 1943.
ubili oni isti četnici, koje je pustio kućama. Dne 9. travnja 1941. u
selu Kapeli kod Bjelovara srbski poručnik Hergović razporio je
utrobu hrvatske seljakinje Mande Filipović i izvadio joj diete od šest
mjeseci. Zbog toga je kasnije bio uhićen, ali kada mu je žena rodila
dvojke, prognan je s obitelji u Srbiju. Dne 10. travnja 1941. u
Sriemskoj Mitrovici četnici su izvadili srdce hrvatskomu radniku
IVANU RAJNOVIĆU na očigled njegove majke, a spremali su se
strieljati desetak Hrvata, medju njima i župnika dr. Franju Račkoga.
Spasio ih je iznenadni dolazak Niemaca i bieg četnika. Istoga dana
četnici su ubili nekoliko hrvatskih vojnika oko vojarne u gornjoj Ilici
u Zagrebu. A hrvatske su vlasti Srbijancima izdavale propustnice i
gradjanska odiela za nesmetan odlazak u Srbiju.

Na ove se zločine nadovezuju srbočetnički zločini učinjeni na
područjima, na kojima se još nije bila učvrstila vlast tek proglašene
hrvatske države. Četnički odredi jugoslavenske vojske ubijali su dne
13. travnja 1941. hrvatsko stanovničtvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Ilići) i do 15. travnja 1941. nemilosrdno uništavali kuće
i gospodarske zgrade, pa i topovskim hitcima i zapaljivim bombama,
te klali stanovničtvo, koje nije uspjelo pobjeći, postupajući pri tomu
po svojoj koljačkoj lozinki: Kolji sve po redu! Izgorjelo je 85 kuća i
poklano 25 Hrvatica i Hrvata, medju njima i čitave obitelji Marka i
Frana Vege iz Struge zajedno s njihovom malenom djecom.
Hrvatske su vlasti na području NDH zarobile 22
(dvadesetdva) jugoslavenska generala, od kojih ni jedan nije stradao.
Dr. Niko Novaković-Longo i stotinu srbskih intelektualaca
„u ime 100.000 Srba Dalmacije i Like” predali su 8. lipnja 1941.
talijanskomu guverneru A. Bartolucciju molbu, da se sva Dalmacija i
Lika pripoje Italiji. Isto je učinio i dr. Novica Kraljević u
Hercegovini. Dne 24. lipnja 1941. izbio je tzv. četnički Vidovski
ustanak u iztočnoj Hercegovini. Četnici, kojih je bilo 4.000
naoružanih i 10.000 pljačkaša, poubijali su sve hrvatske oružnike u
postajama Jasenik, Stepen i Kazanci u kotaru Gacko. Hrvatske su
vlasti na tomu području razpolagale sa svega 450 zaštitara i oružnika.
Ustanak se proširio na kotareve Nevesinje, Čapljina, Stolac, Gacko,
Bileća i Trebinje. U postaji Lukavac kod Nevesinja četnici 25. lipnja
1941. ubijaju 9 (devet) hrvatskih oružnika, a 26. lipnja 1941. četnici
iz Gacka zauzimaju Nevesinje. U času izbijanja ustanka hrvatske su
snage brojile samo 150 zaštitara Posadne satnije u Mostaru te 300
oružnika u sedam kotara srednje i iztočne Hercegovine.
Na lažne glasine, da će na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja
1941., započeti obći izgon pravoslavaca iz NDH u Srbiju, Poglavnik
dr. Ante Pavelić objavio je 27. lipnja 1941. Proglas, u kojemu se
opovrgavaju te lažne glasine. Odredbom objavljenom u tomu
Proglasu zaprietilo se priekim sudom svima onima, koji šire lažne
glasine, a takodjer i svakom onomu, koji bi izvršio nasilje nad
imutkom i životom bilo kojega stanovnika NDH. Na pravoslavni
Vidovdan, 28. lipnja 1941., četnici su zauzeli Avtovac u iztočnoj
Hercegovini nakon trodnevnog odpora skupine oružnika i mještana
te poklali 47 Hrvata i popalili mjesto. Napadnuto je i nekoliko sela
kotara Čapljina. Talijani su ravnodušno gledali četničke pokolje.
Odlučnim protujurišom jedne domobranske bojne na četnike iz
smjera Kalinovika, četnički ustanak je ugušen. Dne 30. lipnja 1941.
četnici pod vodstvom popa Momčila Djujića poubijali su stotinjak
Hrvata u okolici Knina i Zadra. Talijani se djelomično povlače iz
obalnoga pojasa i prepuštaju vlast hrvatskim područnim vlastima, a
neriedko i četnicima. Istoga dana četnici su poklali Hrvate u Blažuju
te u kotarima Derventa, Varcar-Vakuf i Zvomik. Pod vodstvom Save
Derikonje poklano je 60 Hrvata muslimana u Sjetini na Jahorini.
Pojedine četničke odrede vodili su pravoslavni popovi Radojica
Peršić, Ilija Rodić i Sava Božić, zvan „četnički svetac”.

https://hrvatskoobrambenostivo.files...rzava-2004.pdf

[trifrtaljac]

Metode i oblici četničkoga terora i zločina na području NDH
1941.-1945. bili su: prietnje pokoljima, ratno sudstvo, središnji
četnički zatvor-logor u Kosovu kod Knina, silovanje žena i
djevojaka, zločini nad ranjenicima, odsiecanje glava žrtvama,
spaljivanje živih ljudi, množtveni zločini nad hrvatskim
stanovničtvom. O četničkim zločinima Zdravko Dizdar piše:
„Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tiekom Drugoga svjetskoga rata
(1941.- 1945.) nisu bili slučajni. Oni su programski planirani pa su
prema tomu bili sastavni dio vojnih i političkih ciljeva srbo-
četničkoga pokreta. Četnički zločini imali su samo jedan cilj:
stvaranje Velike Srbije, pokoljima očišćene od hrvatskog i
muslimanskoga stanovničtva. Četnički zločini imaju izvorište u
shvaćanjima velikosrbskih nacionalista i ekspanzionista, koja su
pripremana desetljećima. Prema dugogodišnjemu četničkomu nauku
okolna, nacionalna i poviestna područja drugih naroda, u kojima
ima Srba, bez obzira na njihov broj, te i ona područja, na kojima
Srba nema, ali ih Srbi smatraju svojim geostrateškim interesom,
moraju postati Velika Srbija. Tako su Bosnu i Hercegovinu u cjelini
te najveći dio današnje Republike Hrvatske smatrali srbskim
zapadnim zemljama i nastojali ih ‘očistiti’ zločinima genocidnoga
pokolja od tamošnjih Hrvata i Muslimana, a potom te nesrbske
zemlje uključiti u srbsku etnički čistu državu ‘Veliku Srbiju’. Stalno
zalaganje četničkoga pokreta za uzpostavu te i takve ‘Velike Srbije’
na navedenim područjima bio je jedan od bitnih uzroka četničkoga
terora i zločina genocida, a ne neka religiozna i nacionalna
raznolikost. Prema tomu, uzroke srbo-četničkoga pokolja ne treba
tražiti u teroru i kontra-teroru, kao što su to neki činili (iztaknuo
M.M.). Svoja genocidna shvaćanja četnici-Srbi izkazivali su u svim
prigodama: u brojnim dokumentima, zemljovidima, govorima,
izjavama i praksom uoči i tiekom Drugoga svjetskoga rata. Tiekom
rata četnici su - s osloncem i pod okriljem najprije talijanskog, a
potom i njemačkog okupatora, zatim uz podržku izbjegličke vlade
Kraljevine Jugoslavije te V. Britanije i SAD-a - pokušali svojim
postrojbama ostvariti planirani genocidni pokolj Hrvata i
Muslimana. Zato uz četnike i svi drugi spomenuti činbenici snose
svoj dio odgovornosti za njihove zločine (iztaknuo M.M.).
Najokrutnijim četničkim zločinima fizičkog uništenja i protjerivanja
‘čišćena ’ su od Muslimana i Hrvata područja Bosne i Hercegovine i
Hrvatske sve od Srbije i Crne Gore do Slovenije. Rieka Drina,
zasigurno najveće muslimansko groblje u Drugomu svjetskomu ratu,
te rieke Neretva, Rama, Bosna, Vrbas, Sana, Una, Kupa i njihove
okolice, te niz drugih mjesta stratišta su Muslimana i Hrvata.
Svugdje, kamo su stizale četničke postrojbe, izvedeni su strašni
zločini. Njihova brojnost ovisila je jedino o vojnim prilikama na
tomu području. Opljačkano je, spaljeno i razoreno na desetke tisuća
domova, a podpuno je uništeno oko 300 sela i manjih gradova, veliki
broj muslimanskih džamija i katoličkih crkava te drugih poviestnih i
kulturnih spomenika. Na najgrozniji način četnici su ubili na desetke
tisuća Hrvata i Muslimana. Medju njima okrutno je ubijeno 67
muslimanskih imama i mafiza (onih koji znadu čitav Kur’an
napamet) te 52 katolička svećenika. U Bosni i Hercegovini okrutno
su ubijene i častne sestre. Medju njima najpoznatije su drinske
mučenice, njih pet iz samostana na Palama, koje su četnici pred
Božić 1941. doveli u Goražde i nakon okrutnoga tjelesnoga mučenja
poklali ih i bacili u Drinu. Četnički zločini pokrenuli su mase
bjegunaca Muslimana i Hrvata s njihovih ognjišta k većim
gradovima i centrima izvan četničkih domašaja. U BiH je bilo
krajem 1941. blizu 50.000 bjegunaca, krajem 1942. više od 100.000,
a godinu dana kasnije već više od 200.000 bjegunaca, a svi su
uglavnom pobjegli pred četničkim progonima i pokoljima. Suočeni s
problemima smještaja, prehrane, odievanja, liečničke zaštite te s
gladju, neimaštinom, bolešću i bombardiranjem (savezničkim, nap.
M.M.) mnogi su izgubili živote. Vlada NDH, kako bi pomogla
rješavanju problema bjegunaca, osnovala je 1943. posebno
ministarstvo skrbi za postradale krajeve. Na čelu toga ministarstva
nalazili su se dr. Mehmed Alajbegović (1943.), a zatim Meho
Mehičić (1943.-1945.). Nekolicinu onih Muslimana i Hrvata, koji bi
preostali na četničkim ‘očišćenim’ područjima, četnici su prisilno
prevodili na srbsku pravoslavnu vjeru, koji su time većinom izbjegli
sigurnu smrt. (...) Nakon rata g.1945. propuštena je prilika, da
brojni poznati četnički zločinci odgovaraju pred sudom za zločine
genocida nad Muslimanima i Hrvatima, kada su, pored dokumenata,
postojali živi svjedoci tih njihovih zločina. Dapače, mnogim je
četnicima tiekom cieloga rata, a napose podkraj rata, nakon obće
amnestije i mobilizacije 1944.-1945., pružena prilika, da priedju i
uključe se u partizanske postrojbe te da mogu pod novim znakom -
crvenom zviezdom - nastaviti izvoditi zločine nad Hrvatima i
Muslimanima. Tu su priliku oni izkoristili. Oni, koji to nisu htjeli,
većinom su pobjegli na zapad, pod okrilje Saveznika, većim dielom u
Italiju. Medju njima je bilo i blizu 3.000 četnika osumnjičenih i
potraživanih za zločine nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i
Hrvatskoj. No, gotovo nitko od njih nije bio tada ni kasnije izručen
radi sudjenja, a mnogi i danas nesmetano žive širom svieta. Zato
nimalo ne čudi, što na najvećim četničkim stratištima Muslimana i
Hrvata, spomenimo samo drinske mostove te Ramu, nije bilo nikakva
spomen-obilježja. Tako su brojni Muslimani i Hrvati ubijeni od
četnika ostali zaboravljeni. Tako im je i mrtvima nanesena nepravda,
koja nije izpravljena do današnjih dana. Budući da se četnički zločini
genocida nad Muslimanima i Hrvatima sve do nedavno nisu mogli ni
smjeli sustavno i cjelovito iztraživati i objavljivati, njihovi razmjeri,
okrutne metode i sredstva izvršenja zločina ostali su nepoznati
Muslimanima i Hrvatima, ali i vanjskomu svietu. Poviestno izkustvo s
ponovljenom, velikosrbskom četničkom agresijom na Republiku
Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. pokazuje,
da očita genocidnost znatnoga diela srbskoga naroda još uviek nije
potrošena. Nekažnjavanje starih grieha dovelo je do novih zločina.
Zato je prieko potrebno suditi svim starim i novim četnicima
zločincima, da bi se onemogućio povratak velikosrbske ideologije i
primorao srbski narod, da u budućnosti više ne posiže za tudjim
teritorijima te da sam progoni svoje nove ideologe ‘Srbskih zemalja’
i ‘Homogene Srbije’. Toga moraju biti svjestni i medjunarodni
činbenici, ako im je zaista stalo do trajnoga mira, i ako ne žele
snositi dio odgovornosti za četničke zločine genocida i njihov mogući
recidiv.” 30
Ovaj zaključak Zdravka Dizdara odgovor je svima onima,
koji još uviek tvrde, da su tobožnji ustaški zločini predhodili
srbočetničkim zločinima, koji da su samo odgovor na ustaške
zločine. Neodrživost ove zamjene teza dokazuju četnički zločini
učinjeni prije osnutka NDH, koje smo već spomenuli, kao i navedena
knjiga Zdravka Dizdara i Mihaela Sobolevskoga. S pravom kaže
Hrvoje Matković, da se „znatan dio srbskoga stanovničtva nije mirio
s uzpostavom hrvatske države i nije ju prihvatio bez obzira na
ustaštvo” 26 . Potvrdjuje to i slučaj Odžaka i Odžačkoga kraja. Tamo
su Srbi imali sva prava kao i ostali hrvatski gradjani, nitko ih nije
progonio niti im što učinio na žao, a ipak su suradjivali s četnicima i
partizanima protiv Hrvata i hrvatske države.

[Zoran Oštrić]

Kod "bijega na zapad" i ljutnje što partizani nisu kaznili četnike, možda bi trebalo spomenuti i to, da ti četnici bili saveznici takozvane "Nezavisne Države Hrvatske", da su bježali zajedno s ustašama i međusobno se ispomagali.