ZABRANJENO ZA MLAĐE ISPOD 21. GODINE

[Robert Roklicer]

Sorry, mislio sam da me on podjebava... A znaš Foku (Fošnera)?

[untitled]

ovo je jako lose..otvori blog i ne smetaj po forumu

Robert Roklicer kaže:

PRIRODA I DRUŠTVO

Nisam od onih koji...

fina jedna prica, ovako

[Robert Roklicer]

untitled kaže:

ovo je jako lose..otvori blog i ne smetaj po forumu

Untitled, stari, baš jučer sam otvorio svoj blog i taman kad sam pomislio prestati pisati na forumima pojavi mi se tvoje predivno lice koje se krije iza nicka. Tako da, jebiga sam si kriv, i dalje ću te morati podučavati o stilovima pisanja na forumu - mada znam da od tog truda neće biti ništa. To se vidi već iz tvoje poruke koju kao da je napisao dječarac od 7-8 godina. Ah, jebeš ga, vježbaj dalje...

[annerri]

Robert Roklicer kaže:

. Ah, jebeš ga, vježbaj dalje...

U kakvoj su vezi mama iz Nemčije-mama na Remizi, Folnegovićevo do Ljubljane?

S tim da su ove puuuno životnije i idu do dna.

[manitusha]

meni je sve što je ovaj manijak napisao dobro. Jel nešto nije u redu samnom?
(retoričko)

[annerri]

manitusha kaže:

meni je sve što je ovaj manijak napisao dobro. Jel nešto nije u redu samnom?
(retoričko)

Pa tek nakon 10-ak sec.

Više nego dobro, samo se bojim kad iziđe zbirka priča-da ne prepravi nešto.Ili pjesama,svejedno. Sa mnom nije ništa u redu (konstatacija).

[manitusha]

annerri kaže:

[/B]

Pa tek nakon 10-ak sec.

Više nego dobro, samo se bojim kad iziđe zbirka priča-da ne prepravi nešto.Ili pjesama,svejedno. Sa mnom nije ništa u redu (konstatacija).

uf, aj dobro, sad mi je lakše

[annerri]

manitusha kaže:

uf, aj dobro, sad mi je lakše

Valjda će staviti još koju priču, na neke ne da sam se valjala, nego skoro umrla. Mogle bi mu neku pjesmu staviti,npr. "Pijem da je zaboravim" ili neku udarničku -"Ja noćas plaćam". i naravno

[manitusha]

annerri kaže:

Valjda će staviti još koju priču, na neke ne da sam se valjala, nego skoro umrla. Mogle bi mu neku pjesmu staviti,npr. "Pijem da je zaboravim" ili neku udarničku -"Ja noćas plaćam". i naravno

ja ga guštan čitat, stvarno
see you

[annerri]

Odoh nešto pojesti, glad je opak osjećaj.

Samo da još tablu okrenem .(S obadvije strane piše:Vraćam se odmah : ).

[annerri]

Moram ja ovdje uredovat'? Samo za mahnitu-3.(baby, ovu ne smiješ preskočiti, a mogla bi i pjesma pasti-nakon svega). :glumim okretušu, jedna leća zelena na podu: Ideeeš

http://www.youtube.com/watch?v=cbZTPUcnjZU

[manitusha]

annerri kaže:

Moram ja ovdje uredovat'? Samo za mahnitu-3.(baby, ovu ne smiješ preskočiti, a mogla bi i pjesma pasti-nakon svega). :glumim okretušu, jedna leća zelena na podu: Ideeeš

http://www.youtube.com/watch?v=cbZTPUcnjZU

[Robert Roklicer]

kiss, baby!


Imam dvanaest godina. Telefonom mi se javila mama iz Njemačke i rekla: «alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio». Baka mi je rekla: «za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu». Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.
Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je rekao da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko rekao da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišao sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drkao. Izdrkao sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.
Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja moram prošetati pokraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezao sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišao na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.
Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je rekao da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digao jaja. Onda je rekao da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, je l' mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi rekao da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržao. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.
Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživjet ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio više nikakav doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju. Opet se tješim da i muškarcima nedostaju jaja nakon deset godina s istom ženom.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

[Robert Roklicer]

UNUTARNJI MONOLOG

Još su stari ljudi govorili da i Bog loče u nekoj birtiji. Kad vidi šta je napravio na ovoj našoj planeti, koje pizdarije i debilane, ne odvaja se od šanka ni bagerom. Prvo je htio na zemlji stvoriti samo zoološki vrt. U njemu bi vladali dinosauri, slonovi i Japanci. Japanci stoga što su tehnološki nadmočniji od životina i mogu sve sve te zvijeri držati pod kontrolom. Predomislio se iz nekog razloga i počeo piti. A onda su ga Amerikanci pokušali zajebati I uveli zanon o prohibiciji. Na taj način su stvorili još više ljubitelja alkohola, prostitucije i kriminala. Namjerno sam na kraju rekao kriminal, jer alkohol i prostitucija su sportske aktivnosti kao što je to tenis i plivanje. Kriminal je, suprotno od toga, kad zabraniš alkohol i prostituciju. Ne daš ljudima da se opuste. Uhh, al ti je fora kažnjavati pijane ljude u nekom bordelu. Zatvarati ga na robiju, dati u novine, pljuvati po njemu... Licemjerstvo do beskraja. Dragi naši svečenici i još draži političari (koji nam propisuju kako da se ponašamo) više loču i jebu nego mi obični smrtnici. Ali njih štiti imunitet. Nas bi trebao štiti jedino Bog. Al on je već odavno pijan i spava pored neke jeftine kurve. I živo ga boli kurac za nas. Odavno je poručio: - Jebite se, kako god znate! Ionako sam zasrao stvar kad sam vas stvorio!

A kako se ja uklapam u tu priču, s dinosaurima, slonovima, Japancima i prohibicijom? Ima nekih poveznica, mada naoko slabo vidljivih. Naime ja sam neuspjeli abortus jer se moja draga mamica nije na vrijeme konzultirala s ginekologom.

Kad je Bog stvorio prvog čovjeka, nije znao da će za nekoliko milijuna godina ispasti ovakvo čudovište kao ja. Pokajao se i napio. Htio je smjesta uništiti svijet, ali se toliko nalokao zagorskog vina da je pijan zaspao za šankom. Sumpor u vinu ga je gotovo oslijepio.
Kad se probudio umislio je da je samo sanjao moju sliku i smjesta popio kutijicu normabella od 5 mg. Kako je on ipak Bog nije mu bilo ništa, osim što je malo duže spavao. Danas je, kažu neki, ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svijet, kako će moju sliku postaviti na sva glavna vrata zooloških vrtova na svijetu, a najviše (one najveće) na kaveze pored slika čimpanza, slonova i nilskih konjeva. Pored njihovih fotografija i nekoliko biografskih podataka, visjela bi i moja slika s nekoliko riječi upozorenja.
No, kako to obično biva, ni to nije uspelo, jer su životinje, jadne, brzo pocrkale od stida.

[Robert Roklicer]

DELIRIJ

Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenog tipa. Ustvari sam negativac. Po svome odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski.
Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše, da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina.
Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kada tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mom stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u kafić Osmicu u Zagrebu, iz kojeg mi još nisu izbacili i zabranili ulazak do kraja života. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju.
Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao.
Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom.
Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla.
- Ona je, odgovorio je, kao i on, ništa ne kriju jedno od drugoga.
- Jebiga, rekao sam, sama je digla noge.
- Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao.
Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Hasana Džinića, zvanog Džino. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam pogriješio. Javio se:
- Kak si znao da sam tu?
- Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu?
- Šta ima tamo?
- Paukovi.
- Opet si pijan?
- Blizu.
- Imaš love za još koju rundu?
- Naći će se.
- Evo me stižem.
Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još pušila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobrohotno.
- Smetam li?
- Taman posla.
- Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas...
- Druga su vremena, bako., uzdahnuo sam.
Počela je govoriti o svojim vremenima. Izabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. - Vidi se da ste fin muškarac, takvih je danas malo.
- Ubio sam čovjeka, bako., rekao sam melankolično.
- Neka si! Sigurno je to i zaslužio., rekla je odlučno kao Hitler 1935. na Kongresu u Nurnubergu.
Slegnuo sam ramenima.
- Šteta što niste malo mlađi., rekao sam gotovo zaljubljeno.
- Šteta što si ti tako izbirljiv., odgovorila je.
Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje.
- Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenila se i odmah naručila novu rundu.
- Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina.
Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio.
A onda je došao Džino u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mog prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim.
- I? Kaj ima novoga?, prekinuo je moje tugovanje Džino.
- Ubio sam čovjeka., rekao sam u svom dramatičnom stilu.
- Baš ubio?, nasmijao sam ga.
- Baš., prekinuo sam njegov blesavi smjeh.
- Kada?, pitala je Melita.
- Sinoć., ispalio sam kao iz topa.
- Koga?, zanimalo je Džinu.
- Nekog klošara.
- Uhhh., uzdahnula je Melita.
Nisam razumio jel to zbog toga što žali klošara, ili mene. Džino je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečeg spasonosnog.
- Jesi bio pijan?
Potvrdno sam klimnuo glavom:
- Ko bukva., htio sam slikovito to pojasniti.
- A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci.
- Indicije.
- Jebao indicije!, nastavljao je Džino i dodao: - Nikad ne vjeruj naprečac!
- Možda se nečega i sjeća. Možda ga je neko vidio pa mu rekao., govorila je Melita u moje ime.
- Ti šuti, kurvo!, sasjekao ju je Džino.
- Ima pravo., branio sam je: - Previše se toga uklapa u priču.
- Je l' ti to on napravio?, pokazao je Džino na moje lice.
- Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje.
- Sinoć?, pitala je Melita.
Klimnuo sam očajnićki.
- Prije ili poslije ubojstva?, nastavila je.
Džino ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše.
- Poslije., odgovorio sam.
- Pa kako se onda toga sjećaš?
Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenom grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džino je. Obojica nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljenje medu trnjem grmlja. Džino me je pogledao sažaljivo, nekako očinski.
- Ko ga jebe., rekao je.
- Koga?, bio sam zbunjen.
- Pa klošara.
- Da, složila se Melita: Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na šta će ovaj grad izgledati, ako ih ne počnemo ubijati.
Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sam. Lijepo je imati prave prijatelje.

[Robert Roklicer]

SJEKIRA ZVANA TRAMONTINA

Jučer sam ubio trideset i osmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog pokojnog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom Tramontina. Zato sam danas malo umoran jer sam ga morao dobro zakucati da na proljeće, kojim slučajem, ne nikne u mom vrtu. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Nije željela da netko nepoznat čačka po njezinoj pički u tim godinama. Druga stvar bi bila da je mlađa jedno pedeset godina. Onda bi joj bilo svejedno, ali ovako... Ne dolazi u obzir, ipak mora držati do svoje teško stečene reputacije. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari ko svinja. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino trabunjanje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute.
Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Možda se bojala da ne navalim na nju po kuhinji i tako uklonim tragove parfema. Taj Carier u meni budi životinjske nagone. Uspio sam joj samo doviknuti da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.
Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati. Njegov brat, sada pokojni Adalbert Klein, tvrdio je za Benjamina da je pederčina židovska. Znao mi je govoriti, moj dobri prijatelj s Oxforda, da su Židovi normalni ljudi i da samo izuzetci poput njegovog brata rade kojekakva sranja. I da, znao bi dodati pokojni Adalbert, takvi kao Benjamin vole jedino umakati u tuđe guzice.
Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru Tramontina. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa, ljepotica moja, voljela se ljeti posve gola sunčati na prostranom ručniku. Zato sam i obožavao naš vrt. Uvijek je znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina. Dragi Bože, kao da je jučer bilo kad sam joj prvi puta uvalio mlohavog pišonju u usta… Kako vrijeme brzo prolazi.
Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Sjetio sam se Adalbertovih riječi kako Benjamin voli umakati u tuđe guzice. No, Benjamin je i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se dijelom u javnosti predstavljao. To sam mu naposljetku i rekao, na što je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao.
Primijetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.
Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika.
Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primijetio sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio hvale vrijednu dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak i negdje pokopati Benjamina gdje neće narušivati estetski sklad našega vrta.
Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.
Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Rekao sam joj da mi se njegov grob estetski nigdje ne uklapa u našem vrtu. Možda ću ga sutra odnijeti do naše vikendice i tamo negdje zakopati. Ionako kratko boravimo u vikendici tijekom godine pa će njegov grob možda dobro doći pokraj one vrbe koju sam posadio prije dvije godine.
Samo je otresla glavom kao da je ta priča uopće ne zanima. Zanimalo ju je samo jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.
- Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto.
Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, a njoj ni četrdeset. Pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti sav taj imetak? Osim na nju.
- Da, rekao sam joj prije nego što sam ruku stavio ispod njezine haljine, podsjeti me molim te da sutra kupim još dionica brazilske tvtke Tramontina.
- Zašto?, zanimalo ju je: – Pa sam si rekao da nose slabu dividendu.
- Mislim, rekao sam, da će im cijena skočiti. Stvarno su kvalitetne i zato ih treba podržati u proizvodnji.

[Robert Roklicer]

Konobaru sam rekao da hitno pozove taksi. Sjedili smo uz još uvijek pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Bili smo oboje narajcani kao mačke u veljači. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Istina, nisam već dugo, ali… Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima.
Napokon je stigao taksi. Ona je ostavila svoje piće, a ja sam pivo eksao. U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara.
- Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni.
- Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen.
Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u njezine hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga pronašao. Jebeš najlonke ispod hlača! Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno.
Kad smo stigli taksisti sam dao napojnicu, dovoljno veliku da može pojesti ćevape i popiti pivo. Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije.
- To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu.
Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno.
Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva.
- Koji ti je kurac, pitao sam što nježnije.
- Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća.
- Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu.
- Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako.
- Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako.
U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Petnaestak godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest.
Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Taman kad sam mislio da ću ispaliti metak, ona je stala povraćati. Prvo meni u lice, a onda po jastuku.
- Oprosti, rekla je, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila.
Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor.
Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put. Ali više nisam mogao. Ipak izgleda više ne mogu jebati čitavu noć kad popijem. Sustigle su me godine.

[annerri]

R.R. Ne bi li bi bilo znakovitije da si boldao "Delirij" umjesto "Masturbacije" u "Hotelskoj sobi". Em si se rasuo na sve strane, em ponavljaš, a ja nemam namjeru ponavljati gradivo.
Jel' tako mahnitusha? :ljuta, ljuća, najljuća:

[manitusha]

annerri kaže:

R.R. Ne bi li bi bilo znakovitije da si boldao "Delirij" umjesto "Masturbacije" u "Hotelskoj sobi". Em si se rasuo na sve strane, em ponavljaš, a ja nemam namjeru ponavljati gradivo.
Jel' tako mahnitusha? :ljuta, ljuća, najljuća:

mhm...u određenom momentu mi ipak bude malo much too much određenih izraza....