O Morlacima i Vlasima...

[Liudewitus]

bubica74 kaže:

Divna struka...

"Pismo kojim su pisani svi boljunski natpisi je varijanta ćirilice - zapadna ili hrvatska ćirilica - koja je bila u uporabi kroz 8 stoljeća, tj. od 11. do 18. stoljeća. Pismo kojim su pisani svi boljunski natpisi je varijanta ćirilice - zapadna ili hrvatska ćirilica - koja je bila u uporabi kroz 8 stoljeća, tj. od 11. do 18. stoljeća. Najstariji natpisi pisani tim pismom su: Humačka ploča (rano 11. stoljeće), Natpis Povaljskog praga (1184.), Natpis Kulina bana, Natpis omiškog kneza Miroslava, itd."

Pametnom dosta...

Što te žulja bubice? To da ćirilica može biti hrvatska?

[Wikiceha]

Čitam, Serviani seu (ili) Rasciani.
1538.
Dakle, palo je tamnozeleno, ali ne i svijetlozeleno;
https://upload.wikimedia.org/wikiped...i_ostataka.jpg
Riječ je o jekavskim novoštokavcima.
Koji su originalno bili pravoslavci.
Okoca Trebinja?

[Shain]

Wikiceha kaže:

Ma na novo sam se referencirao na Lukežićku. Te su teorije još daleko od općeprihvaćenih.

Pa Lukežićka o ikavici piše isto:

"U starohrvatskom se razdoblju od početka 12. do konca 13. st. istovremeno transformiraju poluglasovi i jat." (str. 145)

To nije razdoblje novoštokavštine, koja nastaje tek u 14. st.

Na novoštokavskom području prvi je ikavski dokument iz 1331. godine.

[Wikiceha]

Shain kaže:

Pa Lukežićka o ikavici piše isto:
"U starohrvatskom se razdoblju od početka 12. do konca 13. st. istovremeno transformiraju poluglasovi i jat." (str. 145)
To nije razdoblje novoštokavštine, koja nastaje tek u 14. st.
Na novoštokavskom području prvi je ikavski dokument iz 1331. godine.

Baš sam išao gledati i kaj je zabrinjavajuće nisam našao ovo o ikavštini, čak i obratno;
Na strani 180;
Drugačiji je smjer razvitka E bio u čak. i zap.štok., gdje je E promijenio zatvorenu artikulaciju prijelazom u izgovor jednoga od susjednih prednjih samoglasnika (visoki i ili srednji e ili diftong ie).
Njenu ZPHN imam doma, ali samo 1. dio i nisam uspio naći (a sjećam se priče s ranijim ikavskim koji postaje jekavski radi ekavštine koja dolazi iz smjera Bugarske i Makedonije).
Pogledat ću za 2. dio, možda je tamo.
Znam brozovićeve zaključke za jekavštinu i da diftong ie ne može nastati iz i, zato mi je ovo i bilo interesantno.
Ništa, pogledat ću, nadam se da nisam pogriješio.

[Liudewitus]

Wikiceha kaže:

Znam brozovićeve zaključke za jekavštinu i da diftong ie ne može nastati iz i, zato mi je ovo i bilo interesantno.

Nije li u ovom slučaju riječ o promjeni uzrokovanoj imigracijom jekavaca?

[Wikiceha]

Liudewitus kaže:

Nije li u ovom slučaju riječ o promjeni uzrokovanoj imigracijom jekavaca?

Ma ne.
Gle, svaki dijalekt ima svoje reflekse jata.
Oni ne moraju biti isti, ali se dijalekt imenuje/klasificira prema onima koji prevladavaju.
Brozović je išao ispitivati porijeklo jekavštine u istočnobosanskoj šćakavštini. Kako je većina odraza jata jekavska, zaključak mu je bio da je taj odraz nastao direktno iz jata (ovo je pojednostavljeno objašnjenje).
Što je bilo iznenađenje, s obzirom da ta šćakavština bliska sa čakavštinom, pa su neki ljudi (evo Dilberth ti je očiti primjer), očekivali ikavštinu.
Onda ti se to pravilo proširilo na cjelu zapadnu štokavicu.
Jer, u hrvatskom tog vremena si imao samo još 2 jekavska dijalekta.
Dubrovački, koji je bio štakavski, i poneretvanski koji se naziva ikavsko-jekavskim (i štakavskim).
Ta dva dijalekta pokazuju poveliku vezu s istočnobosanskim (zapravo područjem oko Sarajeva), što i ima smisla jer je tu bio glavni trgovački put.

S time da se područje ta tri dijalekta isto zanimljivo preklapa sa krajnjim dosegom Duklje (ako uključimo i Dubrovnik), krajem 11. stoljeća (iako je to bilo kratkotrajno) i tada nisu još postojali dijalekti/narječja.
A i ovi dijalekti su samo rub zapadnoštokavskog narječja.

Također, kako su ovi jekavski, odnosno diftong ie je nastao iz jata, bitno je bilo i postojanje cijelog samoglasnog sustava, odnosno ravnoteža u njemu. Kao par diftongu ie, ti je bio diftong uo, nastao od samoglasnog l.
Tako da je vlk u tim krajevima bio vuok, a ne vuk
Istu situaciju imaš i na jekavskom (ali čakavskom) Lastovo.

Osim ova 3 dijalekta imaš još 5 zapadnoštokavskih dijalekata u srednjem vijeku.
Prvi je slavonski, u njemu se nalaze različite vrste jata, a u to doba je vjerojatno bio srodniji kajkavštini, odnosno polukajkavski.
Po Liscu, on je najkasnije izgubio jat (radi kajkavskih utjecaja, tamo jat nije izgubljen), te je moguć (pa i vjerojatan) direktan prijelaz iz jata u i, e ili nešto drugo, bez iekavske međufaze.
Ostala 4 su ikavska, oni su se danas objedinili u novoštokavskoj ikavici.
Imaš livanjsko-vrbaski koji je šćakavski,
zapadnohumski koji je štakavski,
biokovsko-cetinski koji je štakavski, ali i "polučakavski"
i makarsko-primorski koji je šćakavski, ali i "polučakavski".

Biokovsko-cetinski i dio juga zapadnohumskog je danas u JZ istri, čakaviziran, a imaš i dio nečakaviziranih govornika u Moliseu.

Po službenoj priči svi ovi ikavski dijalekti (iako Lisac izdvaja ove rubne koji su "polučakavski", odnosno koji sadrže više čakavskih isoglosa) su prijelaz iz jata imali preko diftonga ie, koji je tek onda prešao u i.

Čakavci nisu imali te međufaze (prešli su direktno u i,e, kombinaciju i i e, zadržali jat ili, kao na lastovu u ie).
Kajkavci su manje-više zadržali jat, osim onih koji su porijeklom kajkavizirani čakavci (Donjosutlanski ikavci i ozaljski/prigorski ikavsko-ekavci).

Moguće je i da je za ikavizaciju zapadnoštokavskog narječja direktno odgovorno jačanje Bosne.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosna_...dieval_BiH.png
Pazi, originalna jezgra je oko Bobovca, što je jekavski kraj. U 14. i 15. stoljeću se ona širi na zapad, njeni poglavari su dosta često kneževi Splita, Trogira i inih dalm. gradova, Hrvatinići osnivaju Jajce u svojim posjedima, skoro pa suvereno vladaju u krajevima koji će kasnije postati ikavski, a nakon njihovog izumiruća, te posjede (odnosno dio koji nije vraćen Hrvatskoj) nasljeđuju Kotromanići.
Kako na jezik utječe ono što je prestižno...
Iako, ovo je dosta dugi štap

Poanta Lukežićke je, kao što sam već spomenuo, dosta jednostavna.
Orginalno imaš jat (koji je zatvoreno e) i koji opstaje na sjeveru.
Ostatak bi bio ikavski (osim ekavskog na sjevernom jadranu i ekavsko-ikavskog u Lici).
Onda imaš "(zapadno)bugarski/makedonski" utjecaj (ili njegov mix sa Srbima) koji ide od Soluna i koji se između ostalog svodi na ekavizaciju govora.
Mješavinom ikavice i ekavice u Podrinju, Duklji, Travunji i Zahumlju bi dobio jekavicu.
A to je područje preklapanja utjecaja...
No kao što rekoh, ne mogu nać taj njen citat, pa

Dakle, ova rasprava je bez istočnohercegovačkog/istočnohumskog.
On je u predtursko doba (dakle poslije Nemanjića) označen kao istočnoštokavski, iako ima rubne isoglose.
Bio je i jedan rad o ikavskim toponimima Zahumlja i Duklje, no em ga ne mogu nać (a niti mi se nešto ne da tražiti), niti to jednoznačno određuje dijalekt kao ikavski.

[bubica74]

Wikiceha kaže:

Ma na novo sam se referencirao na Lukežićku. Te su teorije još daleko od općeprihvaćenih
@Bubica, hvala na izvoru, pogledat ću
Kaj je sporno u Jurišiću?

Ovo je peti put da ti spominjem taj izvor.

[bubica74]

Liudewitus kaže:

Što te žulja bubice? To da ćirilica može biti hrvatska?

Ne ćirilica u to doba je opšteslovensko pismo, ali samo kreten može napisati da je povelja Kulina bana pisana arvaticom ili bosančicom.

Druga stvar, zaboravio sam ti reći. U srednjevjekovnoj Bosni nema spomena da je iko zvao pismo arvaticom ili bosančicom.

[Wikiceha]

bubica74 kaže:

Ne ćirilica u to doba je opšteslovensko pismo, ali samo kreten može napisati da je povelja Kulina bana pisana arvaticom ili bosančicom.
Druga stvar, zaboravio sam ti reći. U srednjevjekovnoj Bosni nema spomena da je iko zvao pismo arvaticom ili bosančicom.

Čekaj, imaš ćirilicu s glagoljaškim slovima.
A nemaš Srba koji glagoljaju.
Kak to onda nije arvatica ?

[Wikiceha]

bubica74 kaže:

Ovo je peti put da ti spominjem taj izvor.

Spomenuti i dati izvor nije isto.

[Liudewitus]

bubica74 kaže:

Ne ćirilica u to doba je opšteslovensko pismo, ali samo kreten može napisati da je povelja Kulina bana pisana arvaticom ili bosančicom.
Druga stvar, zaboravio sam ti reći. U srednjevjekovnoj Bosni nema spomena da je iko zvao pismo arvaticom ili bosančicom.

Naziv Bosančica potječe iz 19. stoljeća. Povelja je pisana tim pismom kako god se ono zvalo:

The Charter is the first diplomatic document written in the old Bosnian language and represents the oldest work written in the Bosnian Cyrillic script (Bosančica)

Bosnian Cyrillic, widely known as Bosančica is an extinct variant of the Cyrillic alphabet generally found in Bosnia and Herzegovina. It was widely used in Bosnia and Herzegovina and the bordering areas of Croatia (southern and middle Dalmatia and Dubrovnik regions).

Povaljska listina:

The Charter of Povlja (Croatian: Povaljska listina) is a legal document written on December 1, 1250 in Povlja on the island of Brač, Croatia. It is parchment copy of an ownership document from the cartulary of the Benedictine monastery of St. John the Baptist.

It is written in Bosnian Cyrillic script by Ivan, the canon of the Cathedral Church of Split and a Hvar notary, at the request of the Povlja abbot Ivan, and by order of the bishop of Hvar Nikola. The template for the first part of the charter was Prince Brečko's charter from 1184, which regulated territorial relations between the estate of the monastery and the island's prince and župan. That template charter is almost entirely included within the Charter of Povlja.

The terse list of monastic estates reveal the Old Croatian tribal and clan common law procedures, and legal formulations contain recognizable vernacular and literary expressions, absent in later legal documents. It is written in a mixture of a Chakavian vernacular and Church Slavonic, with a considerable number of words of Romance origin. ...

Ima je do Istre i Kvarnera:

The "Supetar fragment" from the 12th century was found in Sveti Petar u Šumi in central Istria, among the stones of a collapsed southern monastery wall. Until the 15th century it was a Benedictine monastery and later a Pauline monastery. This finding could indicate that Bosančica spread all the way to Istria and Kvarner Gulf.

[MoroHr]

Evo popis vlaških prezimena (treba imati na umu slavenske nastavke -ić, -ović, -ević itd), najpoznatije na prvi pogled sam istaknuo podebljanjem:

P. Šimunović - Hrvatski prezimenik, 2008:

"Dančul, Markul, Blasul, Jadrul (Andrija), Lovrul, Anzul, Krstul, Produl, Babul, Dobrul, Vlčul, Bakul... Barbat, Bukor, Bun, Fečor, Singur, Surdul, Njegul, Ursul, Kožul, Bukal, Dančul, Kokor/Kokora/Kukor, Korda/Kordić, Laurić, Marlović/Marlata, Mirčeta, Negoš, Prle/Prlić, Poropat, Faraguna, Bursać, Čepo, Đupor, Durdov, Đropulja/Dropulić, Furko, Kel/Kelan, Kupres/Kupreš, Kutrović/Kutrovac, Lepur, Luger, Pariš/Parišić, Roša/Rošić, Drakul, Furtul, Regul, Šanišul, Vidul, Kutul, Bambul, Didul, Musul, Šišul, Čirigul, Šikul, Mirča, Balša, Šola, Bilbija, Koran, Boban, Dejan, Princip, Sukara, Bobara, Vraneš, Peleš, Njegoš, Maras, Latas [Omar Pasha], Vidas, Dokman, Durman, Radman..."

Rodoslovlje, "Vlasi u nama svima":

"Abras(ević), Anzul(ulović), Bandul(a), Barut, Basar(ić), Basta(sić), Bazina, Beara, Bokul(ić), Botun, Brbat, Brbatović, Bulat, Bumbak, Buza(j), Buzancic, Dančul(o), Domin, Drakul(ić), Džakul(a), Gavela, Kacan, Katul(ić), Kekez, Kožul(j), Mamula, Marul(ić), Mastela, Matavulj, Sanader, Šerbula, Štedul, Šugar, Šuker, Vatav, Vrsal(o), Žužul..."

Ostala prezimena predpostavljenih vlaških korijena "Alić, Basarović, Bastašić, Bilosavić, Buljkorčić Bursić, Burzanović, Butur(ac), Dobanović, Dobrić, Hrastovačić, Lakonović, Lijačić, Luić, Milić, Milinović, Nebrilović, Pasijaković, Pavečić, Radeljić, Rasporić, Selendović, Sestić, Sestrić, Strahojević, Šubašić, Šuranović, Šutilović, Vlajnić, Vlašić, Vrsajko, Vrsajković, Vrsalović, Vukosavić, Zečković, Zokić..."

[Osobni dodatak - tipičan vlaški nastavak -ul ima i prezime Stulić/Štulić]

M. Šarić, Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14., 2009: Posebnost vlaško-bunjevačkog antroponimijskog sustava ogleda se ponajprije u značajnom udjelu (oko 20%) prezimena starobalkanskog (vlaško-arbanaškog) porijekla, što zorno svjedoči o kultrnopovijesnim slojevima i asimilacijsko-akulturacijskim procesima koji su se događali u dinarskom planinskom području još od srednjeg vijeka. Mnoga od tih prezimena motivacijski su povezana sa starom stočarskom terminologijom, ili općenito s prirodnim i sociokulturnim ambijentom vlaških stočara. U prvoj skupini su prezimena izvedena iz balkanskoromanskog jezičnog naslijeđa bilo s obzirom na tvorbenu osnovu ili na sufiksalne tvorbe:

Bačić, Bandić, Basarić, Basta, Bruja, Brujić, Bobanović, Bokulić, Bukarica, Buneta, Butorac, Čubrilo, Čuturilo, Ćupurdija, Dopuđa, Drača, Drakulić, Dukić, Dusper, Džodan, Eror, Gagulić, Galac, Galić, Galović, Guteša, Gredelj, Kecmanović, Kontić, Kordić, Krmpotić, Krneta, Kulješić, Labus, Macut, Mandarić, Maoduš, Mikulić, Orelj, Pađen, Pešut, Pezelj, Počuča, Rabatić, Radulović, Sekulić, Sovilj, Suša, Šepa, Škorić, Škundrić, Šobat, Štakić, Šulentić, Šuput, Šute, Tarbuk, Varda, Žakula, Žeželj

Drugu skupinu čine prezimena koja potječu iz još starijeg, ilirsko-tračkog etnojezičnog sloja, kako prema imenskoj osnovi:

Balen, Balenović, Baljak, Bulajić, Bulj, Čavčić, Kalanj, Kalember, Kalinić, Kekić, Kričković, Leka, Malešević, Maljković, Pupovac, Šakić, Šegan, Šegota, Šikić, Šolaja, Špal

tako i prema arbanaškim antroponimijskim sufiksima –aj i –eza:

Bastaja, Bulaja, Mataija, Saraja, Šolaja, tj. izvedenice, Krnjajić, Lemajić, Ljevnajić, Matajić, Rapajić, Suknajić, Talajić, Zirajić, te Mikez, Popeza odnosno Ivezić, Sekezović

Vlaško-bunjevački antroponimijski sklop ima još neke osobitosti, npr. prezimena na sufiks –as (Maras, Paskas, Pekas, Vitas), te augmentativna prezimena na –ina (Arežina, Javorina, Komadina, Ljuština, Matovina, Olbina, Polovina, Rukavina, Stranjina).

Ć. Truhelka (I. Mužić - Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, 2010) popis najznačajnijih vlaških prezimenima u BiH:

Banjan, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, Čokorilo, Darda, Doman, Drečo, Đerman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Lopar, Macura, Mataruga, Pađen, Palavestra, Punja, Riđan, Šola, Šolaja, Šabat, Šurla, Šatra, Škipina, Špira, Tubin, Taor, Tintor, Kecman, Šikman, Toroman, Šuman, Karan, Šurlan, Servan

E. Kurtović, Seniori hercegovačkih vlaha, 2011: katuni u Hercegovini u 14-15. stoljeću; Pliščići, Gleđevići, Burmazi, Ugarci, Bobani, Mirilovići, Vragovići, Kresojevići, Nenkovići, Bančići, Pilatovci, Pocrnja, Primilovići, Drobnjaci, Riđani, Banjani, Maleševci, Vlahovići, Žurovići, Predojevići [Hasan Pasha], Kutlovići

To su bili nazivi katuna tj. šire rodbinske zajednice, i njihovi pripadnici s vremenom dobivaju patronimska prezimena pa kod određenih obitelji se gubi npr. "vlacchos de Predoeuich", dok kod nekih opstaje vlaški naziv kao prezime.

M. Šufflay je isticao kako "Vlaško-albansko-crnogorska simbioza očituje se u plemenskim imenima Piperi i Moguši, Kuči, te u imenima s ostponiranim članom -ul, kao Gradul, Radul, Serbul, Vladul, zatim u nazivima vrhova planina Durmitor i Visitor"

V. Škarić "Mnoga imena bratstava, kao Sarapi, Radomani i dr. u Crnoj Gori, pripadaju doseljenicima iz srednje Albanije, a bratonožički Bukumiri, vasojevički Vajmeši i hercegovački lbalji došli su iz sjeverne Albanije."

J. Cvijić "ističe da su potpuno asimilirani ili prognani ostatci nekih grupa, «kao što su Mataruge, Macure, Mugoši, Kričkovi, Ćići i pravi, (sic, Z. M.) Vlasi, koji se često pominju kao imena bratstva ili plemena. Pored njih još i Španji, najstariji stanovnici zetske doline i nikšičkih krajeva. Za gotovo sva gornja bratstva ili plemena zna se da su stanovala u oblastima današnjih srpskih plemena u Brdima staroj Crnoj Gori i crnogorskoj Hercegovini (..) Ima asimilovanih grupa u sastavu mnogih plemena, naročito Pipera, Kuča, Bratonožića, Bjelopavlovića i t.d. koje su zadržale svoje staro ime.»"

Poznata crnogorsko-srpska plemena Piperi (navodno potječe i Tomislav Nikolić), Kuči, Mataruge, Kriči, Drobnjaci (Vuk Karadžić, Radovan Karadžić, Jovan Cvijić), Maleševci (Vladimir Dedijer) i tako dalje, samo zato što su u jednom vremenu postali Pravoslavci i bili asimilirali u određenu nacionalnost spominju se kao crnogorski klanovi, srpski klanovi, cvijet srpskog roda - a ono ništa drugo nego Vlasi.

Drobnjaci se spominju u Hercegovini oko Jezera znači kako je dio "plemena" došao rijekom Tarom iz Crne Gore (ili suprotno), i prate se od druge polovice 14. stoljeća: "Vochota Braichouich vlachus Dropgnach... vlachum Droggnach... Radiuoi Boxich Drobgnach morolachum de Prepogle... Goitan Banilouich et Bogosclauus Dessiminich vlacchi de chatono de Dobrgnaçi... i tako dalje", Vlasi koji su služili vojvodu Sandalja Hranića Kosača i njegovog nasljednika Stjepana Vukčića Kosača.

Kuži ovo o povijesti Petrović-Njegoš dinastije: "Bogut" or "Boguta" is believed to be the oldest known ancestor of the Petrovic-Njegoš. Bogut was alive at the time of the Battle of Velbazhd (1330) and the building of Visoki Dečani, and perhaps into the 1340s. According to tradition, and recorded by some historians, the ancestors of the Petrović family settled in Muževice at the end of the 14th century, from the Bosnia region, from the area of Zenica or Travnik. It is possible that Bogut at that time had moved to Drobnjaci with his son, Đurađ. Đurađ or some of his sons were in the entourage of Marko Drago, an affluent Serbian nobleman who had served Serbian lord Vuk Branković (1345-1397), and as such they are believed to have also served the Branković family. Đurađ and his five sons "from Drobnjaci" are mentioned in a document dating March 1, 1399, in which they gave several items to the depository of Dapko Vasilijev, an affluent Kotoran nobleman.

Neki Negoš se spominje još 1207, Bubnjani kod Zadra, i "negos" na Rumunjskom znači "bradavičast". Pa ovo sve pravi Slaveni i Srbi do Srbina.

Kuži ti srpsku logiku "The tribe (pleme) is one of seven "highland tribes" (Vasojevići [Slobodan Milošević, Puniša Račić...], Moračani, Rovčani [kuži prezimena Bulatović, Vlahović, sam Šešelj se smatra rodom iz Rovaca], Bratonožići, Kuči, Piperi and Bjelopavlići)" pa tko živi u planinama i brdima i takvim plemenskim zajednicama (aka. katunima, samo što Srbi to ignoriraju pa izmišljaju nekakve klanove, plemena, zajednice i druge gluposti) nego stočari Vlasi i Arbanasi?

Prema P. Šimunović prezime Dodig/Dodik je aromunsko-vlaškog porijekla "istovjetno s imenicom ''dodig'' sa značenjem doseljenik, onaj koji se ''dodigne'' sa stokom i imovinom u novo prebivalište; dodigalac. Riječ je o prezimenu dinarskih stočara, kako u Dalmatinskoj zagori tako i u zapadnoj Hercegovini, koji su se u proljeće iz ravnice, iz nizinskih i toplijih predjela penjali sa svojim stadima u potrazi za pašom na visokim planinskim proplancima, poštujući pri tome ''dostignutost ranijeg prebivališta''".

I sada ti gledaj paletu ličnosti (da ne nabrajam sve) na ovim prostorima koji su utjecali na društvo i narode u zemljama bivše Jugoslavije. Sada mi je donekle jasna od kuda tolika iskompleksiranost kod ovih naroda.

Tko je standardizirao jezik Srbima donekle i Hrvatima nego netko treći - Vlah

"Ćiro Truhelka argued that the evasion of the writing and spelling letter H in Serbian language until Karadžić's reform is due to Vlachs influence as it is a Romance language characteristic"

[Dilberth]

MoroHr kaže:

Tko je standardizirao jezik Srbima donekle i Hrvatima nego netko treći - Vlah

Zasto "donekle"? Prije ce biti "pogotovo". Nije li navodno glavni razlog da smo odbacili hrvatsku ikavicu jer je izvjesni Gundulic pisao jekavicom?

[Liudewitus]

Dilberth kaže:

Zasto "donekle"? Prije ce biti "pogotovo". Nije li navodno glavni razlog da smo odbacili hrvatsku ikavicu jer je izvjesni Gundulic pisao jekavicom?

Možda stoga što je izvjesni Marulić pisao ikavicom.

[bubica74]

Wikiceha kaže:

Čekaj, imaš ćirilicu s glagoljaškim slovima.
A nemaš Srba koji glagoljaju.
Kak to onda nije arvatica ?

Prvo,u povelji Kulina bana nema glagoljaških slova.
Drugo, nije tačno da Srbi nisu glagoljali.
Nije arvatica jer jednostavno ona u to doba nije ni postojala.

[Liudewitus]

Zašto je 'bosančica' izumrla? Odgovor ne može biti jednostavniji: Hrvati su prešli na latinicu.

[Wikiceha]

bubica74 kaže:

Prvo,u povelji Kulina bana nema glagoljaških slova.
Drugo, nije tačno da Srbi nisu glagoljali.
Nije arvatica jer jednostavno ona u to doba nije ni postojala.

Hm.
Srbi su koristili uglatu, hrvatsku glagoljicu ?
https://hr.wikipedia.org/wiki/Glagoljica
Neki izvori za to?
Naravno da ima, arvatica i je to kaj je dobrim djelom radi glagoljice. Uzmi npr. đerv.

[MoroHr]

Ne bih se iznenadio kada bi prezime Kara-džić (Turk. ''kara'' = crn) bilo neka turska varijacija ili utjecaj imena Morlaka (Grč. ''mauros'', ''moro'' = crn ~ Crni Vlasi).

[MoroHr]

Liudewitus kaže:

Možda stoga što je izvjesni Marulić pisao ikavicom.

Ako je Gundulić pisao jekavicom, a Marulić ikavicom, i ukoliko su prema prezimenu bili zaista vlaškog porijekla, onda je dokaz kako su Vlasi govorili onim jezikom i izgovorom koji se govorio u određenom kraju, prilagođavajući se uvjetima. U svim porama društva ih je bilo. Majstori mimikrije.

Zamisli, najveći hrvatski renesansni i barokni pisci bili su Vlasi.

Marulić se još potpisivao kao Marko Pecenić/Pečenić, dok obitelj Gundulić se zvala kao Gondola, Gundula, Gondula, Gundulae, de Gondolae, Gundulić. Dubrovačka obitelj Proculi, Proculo, Progulo, Proclo, Prokulo, Proklečić vjerojatnije vuče porijeklo iz Italije kao Proculus. Pitanje je jesu li Marulić, ili možda bolji primjer Gundulić, tako zapisani i upamćeni u ovim krajevima zbog utjecaja Vlaha i nisu nužno vlaškog porijekla? Zapravo prema prezimenima najmanje su slavenskog porijekla, a kad ono Srbi svojataju Gundulića - Gundulić baš zvuči kao pravo srpsko

[Wikiceha]

MoroHr kaže:

Ne bih se iznenadio kada bi prezime Kara-džić (Turk. ''kara'' = crn) bilo neka turska varijacija ili utjecaj imena Morlaka (Grč. ''mauros'', ''moro'' = crn ~ Crni Vlasi).

Tebi su Vlasi svi i svuda