Svoj djeci čiji im roditelji useljavaju svoje nove partnere u njihove domove i živote

[shtefy]

Nemoj se ljutiti, ali kod tebe je tako puno drame, velikih rijeci, patosa... Bezuvjetna ljubav ne podrazumijeva i bezuvjetno popustanje i pokoravanje. Ja npr.moju klinku volim apsolutno i bezuvjetno, imamo odlican odnos i ona je potpuno svjesna sto ona meni predstavlja, ali da joj dopustim da odlucuje o svemu, i to vodjena svojim djecijim vidjenjem svijeta, od nje bi napravila razmazeno, hirovito, egocentricno (i vjerojatno potpuno nepodnosljivo) deriste.
U zdravom odgoju postoje granice. I postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima. Jbg.

[Lilit11]

MajaMama kaže:

Za nekoga komu su pogodbene rečenice zlo

Nisam rekla da su SVE pogodbene rečenice zlo.

Lošim pogodbenim rečenicama, kao što sam već i ranije navela, smatram sljedeće:

„AKO (i samo ako!) TI (dijete) nešto vrijediš, na ovaj ili onaj način, ONDA ćeš napraviti (misliti, osjećati, ponašati se) onako kako ti JA (roditelj) kažem da bi trebao ili trebala“.

Zašto? Zato što takva rečenica ujedno znači i:

„AKO TI (dijete) ne osjećaš (misliš, ponašaš se ) onako kako JA (roditelj) mislim da bi trebao ili trebala, onda NE VRIJEDIŠ“

A to onda dalje znači:

„Ne vrijediš u svakom slučaju, već samo pod posebnim uvjetima, i to onim koje sam ja (roditelj) zadao“.

A to onda dalje znači: JA (roditelj) ne volim TEBE (dijete) bezuvjetno.

MajaMama kaže:

One su loše bez obzira na to na koga se odnose, ako su loše, je li

Slažem se da je ovakva konstrukcija, u kojoj nečija vrijednost kao čovjeka ovisi o ispunjavanju bilo kakvih uvjeta, loša tko god da bio "meta" takve rečenice - dijete ili bilo tko drugi.

Ako je to ono na što si mislila kada si napisala gornju rečenicu.

MajaMama kaže:

Za nekoga komu su pogodbene rečenice zlo
, puno ih previše koristiš.

Dakle nisam rekla da su sve pogodbene rečenice loše, niti da pogodbene rečenice NE treba koristiti općenito. Također nisam ništa rekla o tome koliko malo ili puno ih treba ili ne treba koristiti.

Jasno sam definirala za koje pogodbene rečenice mislim da su loše i dala argumente zašto.

Ne vidim zašto bi me moj stav o onima pogodbenim rečenicama koje sam opisala kao loše trebao ograničavati u korištenju pogodbenih rečenica općenito? Molim te pojasni.

Nisi mi objasnila zašto misliš da su pogodbene rečenice koje sam ja upotrijebila loše, pa ti ne mogu dati ni svoj komentar na to.

MajaMama kaže:

Također, ako je moranje iluzija

Moranje jest iluzija.

Možeš ljude privremeno siliti na nešto, jer si u nekoj trenutnoj poziciji nadmoći nad njima, jer su gladni, žedni, nemaju krov nad glavom… a ti eto imaš hranu, vodu i krov… pa ih te njihove potrebe čine podčinjenima tebi. Ali to traje samo dok traje takva situacija – čim više nisi u situaciji da manipuliraš ljudima preko njihovih potreba, ostaneš bez svojih „podanika“ dok si rekao keks…

I na kraju krajeva – ovo je sad malo ekstremno, ali jest tako – čovjek uvijek ima izbor. Pa tako ima i izbor odustati od svojih potreba. To ga naravno vodi u samoubojstvo, jer čovjek po definiciji ima niz potreba, od tjelesnih pa nadalje, ali ima i slobodnu volju i MOŽE odlučiti da će od tih potreba odustati.

Izričito navodim da ja to nikako ne potičem niti se s tim slažem niti ikome želim da donese takvu odluku, ali to navodim samo kao primjer toga da i svako manipuliranje preko „moranja“, a to ide preko manipuliranja tuđim potrebama, ima svoju granicu. Granica je – dok god moj „podanik“ želi zadovoljiti svoje potrebe.

Dok s druge strane, u odnosima koji se temelje na ljubavi, a ne na moranju, ljudi žele biti u tom odnosu jer te vole, jer su voljeni, jer su sretni, jer su zadovoljni… i bez njih nećeš ostati preko noći, čim se promijeni situacija, oni ostaju s tobom jer to – žele.

Dakle odnosi zasnovani na moranju su kratkotrajni, kratkovidni, štetni i dugoročno gledano uzaludni, te živa muka ne samo za „podanike“, već i za „gazde“.

MajaMama kaže:

Također, ako je moranje iluzija, onda je ono iluzija i za roditelja i za dijete, dakle ni roditelj ne mora ispunjavati nikakve pogodbe.

Konkretan odgovor na primjedbu o pogodbama ti ne mogu dati, jer nisi navela na kakve to točno „pogodbe“ između roditelja i djece misliš – za konkretan odgovor trebao bi mi barem jedan konkretan primjer.

No, ono što ti mogu općenito reći je da mi riječ „pogodba“ ne ide uz odnos roditelja i djece. Više mi vuče na ugovore, poslovne odnose itd.

A ugovori sadrže uvjete ugovora… čime dolazim do toga da mi ta riječ nikako ne ide uz bezuvjetnu ljubav, a roditelji bi svoju djecu, piše u knjigama, trebali voljeti bezuvjetno (ili ipak ne?). Podsjećam, bezuvjetna ljubav bi rekla: “Što god da ti učinio/la (mislio, osjećao, želio, ne želio, prihvatio, ne prihvatio), ja ću te voljeti.”

Također: kada je najraniji trenutak kada je dijete u stanju sklopiti "pogodbu" sa svojim roditeljem?

Koje to vrste "pogodbi" i na koju temu, sklapaju roditelji i djeca?

Smatraš li možda da je dijete već u nekoj "pogodbi" s roditeljem u samom trenutku rođenja?

Ako da, dolazi li dijete na ovaj svijet "automatski" s nekim "dugom" prema roditelju?

Ako da, čime se je tek rođeno dijete dovelo u to stanje duga prema roditelju?

Je li možda samim time što ga je roditelj začeo, pa mu je "dužno" što je živo, bez obzira na to što se začeće desilo bez volje djeteta, i bez sudjelovanja djeteta i u kakvoj "pogodbi" s roditeljem na tu temu?

Ako mu nije "dužno" samo zato što je živo, da li proces ulaženja "u dug" počne kasnije? Recimo nakon što se rodi, da li bi se trebalo osjećati kao dužnik svoga roditelja štajaznam za mijenjanje pelena i sve ostalo što slijedi?

MajaMama kaže:

U svakom je slučaju i tvoj odnos prema roditeljskim moranjima i odnos tvojih roditelja prema tvojim moranjima pun patologije.

Tvoja rečenica polazi od pretpostavke da se ja prema svojim roditeljima odnosim iz „moranja“. Ali ta je pretpostavka pogrešna. Ja se prema svojim roditeljima ne odnosim iz pozicije moranja.

MajaMama kaže:

Ni tvoje govorenje ovdje nije zdravo kao ni ono što su ti učinili.

Ne mogu komentirati tvoju izjavu da moje govorenje „nije zdravo“, jer nisi dala niti jedan konkretan primjer što točno nije zdravo, niti ikakve argumente zašto, po tebi, nije zdravo to nepoznato i nedefinirano što nije zdravo.

Također nisi ni definirala pojam "zdravo" - na temelju kojih kriterija se prepoznaje što jest zdravo, a što nije?

[tisi]

lilit, moja namjera nije uopće bila da ti ili bilo tko drugi odgovara na ona pitanja koja sam postavila.
poanta je bila, kao što sthefy kaže, da postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima.
(btw, nisam mislila da se postaviš u ulogu nove partnerice koja useljava, već u ulogu rastavljenog roditelja s djetetom)

isto tako, u uvodni post si stavila rečenice kojima se roditelji obraćaju djetetu u tom kontekstu i na njih si stavila naglasak u cijeloj priči.
nisu uopće one problem, problem je sve ono što im prethodi, a takvo iskustvo si i ti imala.
i da, ako je ono što prethodi useljavanju novog partnera, da tako kažem "normalno" po pitanju međusobnih odnosa i komunikacije, onda će i taj razgovor biti "normalan" i djetetu netraumatičan i ono vjerojatno neće imati ništa protiv novih okolnosti.

i da, ne znam na koju psihoterapiju ideš i koliko, ali nekad bi trebalo doći i vrijeme oprosta i otpuštanja.

[Lilit11]

shtefy kaže:

Nemoj se ljutiti, ali kod tebe je tako puno drame, velikih rijeci, patosa...

Ne ljutim se. I da, slažem se, prilično sam "strastvena" kada je riječ o ovoj temi, a mislim da je i prilično jasno, za ovu konkretnu temu, otkuda dolazi "drama".

Ali se trudim biti i konkretna i argumentirana, i koliko je god to moguće, objektivna (da, već vidim hrpu vas kako se smijete, i ne kažem da sam posve dorasla tom cilju - ali trudim se).

shtefy kaže:

Bezuvjetna ljubav ne podrazumijeva i bezuvjetno popustanje i pokoravanje. Ja npr.moju klinku volim apsolutno i bezuvjetno, imamo odlican odnos i ona je potpuno svjesna sto ona meni predstavlja, ali da joj dopustim da odlucuje o svemu, i to vodjena svojim djecijim vidjenjem svijeta, od nje bi napravila razmazeno, hirovito, egocentricno (i vjerojatno potpuno nepodnosljivo) deriste.
U zdravom odgoju postoje granice. I postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima. Jbg.

Nikako nisam htjela reći izjednačiti bezuvjetnu ljubav s popuštanjem i pokoravanjem. I djeca nikako, ali nikako ne bi trebala odlučivati o svemu.

I sama sam se nagledala loših rezultata takvog pristupa.

Ali se ne slažem da odluka o dovođenju novog partnera u kućanstvo pripada samo roditelju.

Roditelj apsolutno jest u mogućnosti (jer je pravno i na druge načine nadmoćan djetetu) tu odluku i donijeti i provesti posve sam, i ne "mora" tu dijete ama baš ništa pitati.

Ali je puno bolje - vjeruj mi, za sve - kada novi partner u kućanstvo dođe s "blagoslovom" ne samo roditelja, već i djeteta. A budući da je, ako se poštuje potrebe djeteta (one o kojima sam ranije pisala), vrlo vjerojatno da će dijete taj blagoslov i dati, pa zar je tako teško potruditi se a) stvoriti opisane okolnosti i b) pitati i dijete za mišljenje?

Nagledala sam se raznih situacija i kombinacija u kojima nisu zadovoljeni ni uvjet a) ni uvjet b), i na kraju su svi ispaštali na razne načine (ranije opisane). Svi pate - roditelji pate, djeca pate, partneri pate - a čemu?

A znam i za primjere u kojima se djecu jest pitalo za mišljenje, i djeca su dala svoje (autentično, ne iznuđeno!) slaganje, i na kraju je svima bilo super.

Zar postoji itko - osim ako je psihopat - kome je baš super dolaziti svaki dan u stan u kojem živi netko kome je muka od tvog dolaska? Tko si to želi? Pa zašto se onda ne potruditi malo da do takve situacije ne dođe?

Zar se roditelji i djeca po toj temi baš moraju gledati preko "puškometa" - a zapravo nema potrebe za tim?

[Lilit11]

tisi kaže:

lilit, moja namjera nije uopće bila da ti ili bilo tko drugi odgovara na ona pitanja koja sam postavila.
poanta je bila, kao što sthefy kaže, da postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima.

Ali ja jesam odgovorila - i objasnila da ne mislim da se svi primjeri koje si navela mogu svesti pod isti nazivnik.

Slažem se da postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima.

I ne slažem se da je riječ o svim odlukama koje si ti navela kao primjere, i dala sam konkretne argumente zašto se ne slažem.

Zato i jesam odgovorila - zato da bih mogla konkretno, argumentirano, i s "primjerima iz stvarnog života" objasniti zašto se ne slažem, tamo gdje se ne slažem.

Također, ispričavam se što sam "profulala" tvoj spol i obraćala ti se u muškom rodu - nekako sam zaključila iz tvog nicka da se radi o muškarcu.

tisi kaže:

(btw, nisam mislila da se postaviš u ulogu nove partnerice koja useljava, već u ulogu rastavljenog roditelja s djetetom)

OK - isto kao i za ulogu partnerice koja se useljava, prvo koliko je god moguće miran razvod bez trokuta i četverokuta, pa barem godinu dana mira SAMO dijete i ja i nitko treći, ni u naznakama, pa onda - ako se desi partner - obavijestiti dijete da postoji, pa ga pitati bi li ga htjelo upoznati, pa...

I da sve to tako napravim po PS-u, i dijete kaže "ne" (a vjerujem da je za to mala vjerojatnost), ne bih išla na useljavanje partnera (dok god, eventualno, ne promijeni mišljenje - ali bez metode pogodbenih rečenica, nabijanja krivnje i grižnje savjesti itd.) ne samo zbog mog "sebičnog" djeteta, već zbog vlastite "sebičnosti" - vidjela sam kako izgleda prisilni suživot, i ne želim si takvu situaciju iz dana u dan - nemam ja za to ni volje ni živaca...

tisi kaže:

isto tako, u uvodni post si stavila rečenice kojima se roditelji obraćaju djetetu u tom kontekstu i na njih si stavila naglasak u cijeloj priči.
nisu uopće one problem, problem je sve ono što im prethodi, a takvo iskustvo si i ti imala.

I slažem se i ne slažem se.

Slažem se da je korijen problema u onome što im prethodi.

Ne slažem se da nisu problem "uopće".

Takva vrsta rečenica, postavljanje uvjeta vrijednosti djeteta, je opasna, štetna, toksična, razorna u bilo kojem kontekstu, dakle ne samo novi partner, već bilo koji uvjet za koji si roditelj zamisli da ga dijete mora ispuniti da bi "dokazalo" svoju vrijednost.

Recimo, ako poštuješ svoju mamu, onda ćeš upisati medicinu i postati liječnica...

bez obzira na to što tebe to uopće ne zanima, bez obzira na to što ćeš u tom slučaju cijeli život biti profesionalno nesretna i neispunjena, bez obzira na to što ti cijeli život sanjariš o tome da postaneš štajaznam, slikarica, trenerica pasa, automehaničarka, astronautkinja...

I mislim da postoji povezanost između sklonosti takvim rečenicama i sklonosti "traumatičnim" razvodima.

Mislim da su ljudi koji se "ne znaju" razvesti bez trauma skloniji korištenju takvih rečenica.

tisi kaže:

i da, ne znam na koju psihoterapiju ideš i koliko, ali nekad bi trebalo doći i vrijeme oprosta i otpuštanja.

To mi je poznato. Kad bi bilo ikako moguće, ja bih da taj dan bude recimo odmah sutra. Ali s obzirom na količinu dreka kojom sam bila zasuta, po svoj prilici neće biti sutra. A bila bih toliko sretna da može proći recimo par mjeseci, a da se ja određenih ljudi i situacija ni ne sjetim. Tako bih voljela da mi postanu posve nebitni. I znam da jednog dana i hoće.

Ja doista želim taj usrani dio svoje prošlosti posve ostaviti za sobom - ne samo zbog sebe, već i zbog svoje djece, i djece njihove djece, i svih ljudi na koje će moji potomci utjecati i s njima biti povezani.

Želim zaustaviti taj efekt "dreka u propeleru" jednom zauvijek.

[MMovca]

Ovo sto ti radiš zove se izbjegavanje suočavanja s vlastitim problemima, s oprostom i zaboravom.

Vrlo je jednostavno.

Pokusavas izlijeciti svijet na koji ne mozes utjecati jer ne mozes izlijeciti sebe.

Cesto to završi potpunim kaosom jer si utvaras da si ti svijet pa se ne mozes oporaviti jer svijet oko tebe ne može.

Posveti se sebi i očito ti moje dobra terapija.

[hardy]

Kao što je netko rekao gore...postoje odluke koje pripadaju samo roditeljima.
Imaš svo vrijeme ovog svijeta da postupiš "ispravno" glede svoga života, ali život i sreću svojih roditelja ne možeš kontrolirati.
Previše drame, previše "JA" imaš u opisu da bi te se uopće shvatilo kao vjerodostojnu.
Savjet...get a life...vlastiti..

[Afro Dita]

Eto, ja ću se sloiti s autoricom teme i reći da su moja, tvoja i naša djeca recept za k*rac krasni.

Pogotovo kad ti rastavljena mama plače za svojim novim jebačem, a tebi ta osoba ništa ne znači kad ionako ne dobivaš pare ni ljubav od nje.

Pišem s pozicije osobe čiji su roditelji +25 godina u solidnom braku. -.-


Odluke roditelja se ne tiču djece izravno, ali neizravno utječu na njih pa ih se tiču.

[Lilit11]

MajaMama kaže:

Ovo sto ti radiš zove se izbjegavanje suočavanja s vlastitim problemima, s oprostom i zaboravom.

Vrlo je jednostavno.

Pokusavas izlijeciti svijet na koji ne mozes utjecati jer ne mozes izlijeciti sebe.

Cesto to završi potpunim kaosom jer si utvaras da si ti svijet pa se ne mozes oporaviti jer svijet oko tebe ne može.

Posveti se sebi i očito ti moje dobra terapija.

To je moguće.

Ono što je ne samo moguće, već je i posve izvjesno, je da se ovo što ti radiš zove izbjegavanje suočavanja s konkretnim pitanjima, odnosno izbjegavanje davanja izravnih odgovora na izravna pitanja, pa se onda zove, u oba posta, davanje vrlo uopćenih i apstraktnih izjava i komentara, što se onda dalje zove izbjegavanje davanja jasnih, preciznih, izravnih, konkretnih, jasnim argumentima, primjerima iz stvarnog života potkrijepljenih izjava.

Odlučiš li se i za treći post, ljubazno bih te molila da odgovoriš ne na sva pitanja koja sam ti postavila, već barem i samo na jedno. Jedno jedino.

Ali ne oko-kere-pa-na-mala-vrata, već jasno, izravno, konkretno, precizno, argumentirano.

Dati takav odgovor je vrlo jednostavno. Onome tko to želi. I ne izbjegava.

Također, ako ćeš se ponovo pozivati na moju "patologiju", "ne-zdravlje" itd., molila bih te da tu patologiju, ne-zdravlje, ili bilo što drugo, potkrijepiš jasnim i konkretnim i izravnim pozivanjem na barem jednu rečenicu koju sam napisala.

Za kraj, zahvaljujem na dubinskom, i nadasve dobronamjernom, scanu moje psihe, jednako tako dobronamjernim predviđanjima eventualnih kaotičnih ishoda u mom budućem životu, kao i na preporuci što i kako dalje

[gargamišamel]

želiš li jedan konkretan odgovor osobe koja dolazi iz vrlo problematične obitelji u kojoj je otac između ostaloga svako malo mijenjao ljubavnice, a to dijete je neke i upoznalo?
big deal! tko god želi nek ima koliko god želi ljubavnika. njihov problem i nek se ševe koliko god žele i kada god žele. njihov život. jbt, radi čega ti radiš drame. djeca žive u puno gorim obiteljima, a ti se ne znaš nositi s jednom takvom pizdarijom.

[MMovca]

Imamo vec prekonekoliko forumasa koji cjepkaju postove i nista ne sagledavaju u cjelini nego citaju rijeci pa kad im koja ne odgovara, onda citaju sto hoće.

Ponajprije cu ti odgovoriti onako kako zelim jer moranje je, dakle, iluzija... Mogu odgovoriti kako želim i dati svoj maksimum.

Meni je jasno koliko si ranjena i zbog čega jer imam takvo nešto u uzoj obitelji, rijec je o osobi od 40 godina koja nikad nije razumjela rastavu svojih roditelja koji su imali grozomorne probleme i ne, nije bila lijepa rastava, bila je ruzna i tegobna, s razbijanjem i udaranjem.

Majka je imala cetvero djece i u rastavi nije sudjelovala treca osoba, ali se pojavila u njezinu zivotu vrlo brzo. Evo ta je zena napravila sve po tvojim pogodbama i maksimama i cekala i cekala, ne godinu, ne dvije, nego tri i više.

U novi život se uslo polako, prvo njezina djeca, onda i dvoje njegovih koje je vlastita majka zanemarivala.

Svi ljudi, nekadasnja djeca, koja su u ovome sudjelovala, imaju svoje probleme i govore da je dio krivnje u rastavi iako tvrde da su jedini istinski roditelji svima ta zena i novi suprug. E a ova gospođica od 40 govori kao ti i usput ranjava koga god stigne, najbolje zna o odgoju djece, a djece nema, postavlja svima uvjete, a nikad nista ne ispostuje.

O kakvom ti maksimumu govoris? Tko maksimum određuje, postoji li neka zamisljena crta maksimuma ili postoji gradacija?

Roditelji grijese i kad su najbolji, kad su divna obitelj, kad misle i promišljaju, roditelji su ljudi.

I ja se slazem da nije dobro djecu gurati brzo i nasilu u nove odnose, ali tvoj nacin iznosenja i vodenja teme potice ljude da se vise osvrću na tebe samu, a svaki tvoj post vrišti za pomoći.

[Afro Dita]

Nema smisla upoznavati djecu iz prvog braka s novim partnerom osim ako ukoliko nije riječ isključivo o novom braku. Dakle, tek netom par mjeseci prije braka i kad takva veza traje i ima nade da će opstati.

[gargamišamel]

ali neki očito smatraju kako za taj novi brak i dijete treba dati svoj blagoslov inače nula bodova.

[Afro Dita]

gargamišamel kaže:

ali neki očito smatraju kako za taj novi brak i dijete treba dati svoj blagoslov inače nula bodova.

Pa i trebaju, da. Čemu nasilu gurati pod nos osobu koja se tvom djetetu ne sviđa??? U periodu od službenog upoznavanja djeteta i novog partnera s kojim se ide u novi brak, prvo treba vidjeti kako se dijete i novi partner slažu.

[gargamišamel]

i kaj ak se dijete frlji zbog nečega ili je ljubomorno ili tko zna kakve mušice ima i ne želi da dođe do braka onda bi ga roditelj slijepo trebao poslušati? da, malo morgen...

[Afro Dita]

gargamišamel kaže:

i kaj ak se dijete frlji zbog nečega ili je ljubomorno ili tko zna kakve mušice ima i ne želi da dođe do braka onda bi ga roditelj slijepo trebao poslušati? da, malo morgen...

Tko bi roditelju trebao biti bitniji??? Dijete ili novi partner???

Ako će dijete živjeti s roditeljem i novim partnerom, itekako ga se tiče.

[gargamišamel]

Afro Dita kaže:

Tko bi roditelju trebao biti bitniji??? Dijete ili novi partner???

a gdje je roditelj u svemu tome? ne vrti se sve oko djeteta ili novog partnera.

[hardy]

gargamišamel kaže:

i kaj ak se dijete frlji zbog nečega ili je ljubomorno ili tko zna kakve mušice ima i ne želi da dođe do braka onda bi ga roditelj slijepo trebao poslušati? da, malo morgen...

Pa nije neka tajna da skoro svako dijete rastavljenih roditelja ima samo jednu želju...da mu se roditelji pomire i da sve bude kao "nekad". Eh, da
U tom naumu su spremni na sve...od frljenja, ultimatuma i sl...nebo im je granica ako se uvučeš emocionalno u to.
Sam razvod možda i prihvate...ali kad dođe pitanje novog partnera...tek onda vidiš i shvatiš da nisu ništa prihvatili ma koliko se ti trudio/la objašnjavati i olakšavati.
Ima i djece koja budu ok sa svime time...ali većina ne.

gargamišamel kaže:

a gdje je roditelj u svemu tome? ne vrti se sve oko djeteta ili novog partnera.

Dobro pitanje...ne postojiš
Iako, da sve i napraviš kako je autorica napisala da trebaš...vjeruj mi našao bi se neki razlog već za psihoterapiju na koju ide zbog roditelja.
Kako bi Morgana u Hugo igrici rekla....izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti...

[bluskye]

Mislim da autorica misli da bi njezino sudjelovanje u odlukama odlučilo o uspjehu integracije nove obitelji, ali uvjerena sam da je to ono kaj si ona sad pokušava racionalizirati. Stvar nije u novoj obitelji niti čitavoj toj situaciji nego u činjenici da se nije osjećala dovoljno voljeno od strane roditelja. I mislim da se na kraju sve svodi na to i ta "sitnica" zapravo odlučuje kako doživljavamo ili pamtimo događaje u životu s roditeljima.
Ne biti u situaciji da od drveta ne vidiš šumu. Da, ima roditelja (mnogo) koji ne znaju voljeti jedinu osobu kojoj kroje život i koja će jedina njih voljeti više nego ijedan partner. Sa stvarima koje ne možeš mijenjati, treba se pomiriti. I definitivno ih ne ponoviti .

[SummerNight]

harderfaster kaže:

Pa nije neka tajna da skoro svako dijete rastavljenih roditelja ima samo jednu želju...da mu se roditelji pomire i da sve bude kao "nekad". Eh, da

mozda je onda ipak pametno pre dugo ostati u losem braku, i ja i mm smo bili presretni kad su nam se rastali roditelji

no salu na stranu, kao u svakom pitanju tu ima masa masa okolnosti.
a za sve postoji dobar i los nacin za napraviti. nema jednoznacnog odgovora niti recepta za univerzalno rjesenje.
u svakm slucaju, teska i komplicirana situacija za sve sudionike. ako se svi potrude uvazavati onog drugoga i razgovarati o problemima i osjecajima sve je ok.
ak ne, onda jbg