O Morlacima i Vlasima...

[F.Ravanelli]

slažem se

[Liburn]

-EXCALIBUR- kaže:

Mislim da bi ovdje napokon netko trebao povest računa o tome da Katoličke Vlahe iz Dalmatinskih Gradova prije useljenja i asimilacije sa Slavenima naziva onima što su i bili: ROMANSKO ili Latinsko (kako su oni sami sebe nazivali) stanovnistvo sa jezikom, "glavom i repom" sto bi se reklo...

Bez obzira sto su Slaveni sve zatečeno ne-slavensko stanovnistvo ovdje nazvali Vlasima, mislim da bi bilo lijepo, primjereno i bolje razumljivo kad bi "naše" Vlahe Katolike nazivali Latinskim stanovnistvom a Morlake Vlahe onime sto i jesu, Pravoslavni MORLACI, nad kojima su se ovi Katolički Vlasi zgražali...

Ta tradicija zgražanja prema njima je zadržana i danas u Dalmatinskim gradovima, vjerujte mi

Morlachi se prvi put spominju 24.6.1352. god. u pogodbi zadarskog vijeća o pradaji soli Veneciji. Ovi stanovnici nekih punktova u zadarskom zaleđu su katolici i govornici romanskog jezika. Koji fucking Srbi? Pravoslavlja na tom području nema još 250 godina! Morlacima ih nazivaju Hrvati i Latini u dalmatinskim gradovima, dakle riječ je o sporadično preživjelom romanskom stanovništvu van gradova! To su Morlaci. Uz pravoslavce se veže naziv Vlasi a ne Morlaci, ali ne Vlaji u značenju kontinentalci, nego baš Vlasi iz Vlaške, Wallachia, ako znaš di je to.

[žalac_1]

-EXCALIBUR- kaže:

Mislim da bi ovdje napokon netko trebao povest računa o tome da Katoličke Vlahe iz Dalmatinskih Gradova prije useljenja i asimilacije sa Slavenima naziva onima što su i bili: ROMANSKO ili Latinsko (kako su oni sami sebe nazivali) stanovnistvo sa jezikom, "glavom i repom" sto bi se reklo...

Bez obzira sto su Slaveni sve zatečeno ne-slavensko stanovnistvo ovdje nazvali Vlasima, mislim da bi bilo lijepo, primjereno i bolje razumljivo kad bi "naše" Vlahe Katolike nazivali Latinskim stanovnistvom a Morlake Vlahe onime sto i jesu, Pravoslavni MORLACI, nad kojima su se ovi Katolički Vlasi zgražali...

Ta tradicija zgražanja prema njima je zadržana i danas u Dalmatinskim gradovima, vjerujte mi

ne bi bilo primjereno, razumljivije ni nešto lijepše, a ni točno..pod pojmom Morlaci nisu obuhvaćani samo pravoslavci, već i katolici
jer ako jesu....
zašto Fortis onda 1771. kada prvi puta piše o Morlacima naziva Morlacima stanovništvo kvarnerskih otoka (a tamo pravoslavaca ko na Islandu)
i zašto se onda velebitski kanal naziva canale della Morlacca, a Velebit Montagna Morlacca

mislim da je to razjašnjeno na ovoj temi i temi o Fortisu da na tome nema potrebe lomiti glavu.

[F.Ravanelli]

Ako su tada još u 14. stoljeću nazivani Morlacima, što se na karti i vidi ...
http://upload.wikimedia.org/wikipedi.../Morlachia.jpg

Kako to da se Vlahe(danas Srbe) kasnije nazivalo Morlacima..ili nije? , nakon što su Morlaci katolici postali Hrvati odnosno kad je "nestalo" katoličkih Morlaka zbog stapanja među Hrvate

Kad se priča o Hrvatima Morlacima to je manja skupina jer su večina Dalmatinaca danas bunjevačkog porijekla koji su došli iz područja Neretve...
Sad koje su razlike između te dvije grupe?

[Shain]

F.Ravanelli kaže:

Kad se priča o Hrvatima Morlacima, to je manja skupina, jer su većina Dalmatinaca danas bunjevačkog porijekla, a došli su iz područja Neretve. Koje su razlike između te dvije grupe?

Katoličkim Morlacima (=katoličkim Vlasima) pripadaju Bunjevci, a također Šokci. I to ne samo podunavski Bunjevci, nego i Bunjevci u Dalmatinskoj zagori, Lici, Bosni, Kvarnerskom primorju, Gorskom kotaru i dr.

[phat]

Shain kaže:

Katoličkim Morlacima (=katoličkim Vlasima) pripadaju Bunjevci, a također Šokci. I to ne samo podunavski Bunjevci, nego i Bunjevci u Dalmatinskoj zagori, Lici, Bosni, Kvarnerskom primorju, Gorskom kotaru i dr.

Ja također mislim da je ovo točno,ali treba praviti razliku između ovih naših straosjedilaca Vlaha koji su nakon crkvenoga raskola bili s ove strane Drine i koji su bili katolici i koji su dobili ime Hrvati jer su živjeli na područjima kojima je vladala ratnička i vladarska kasta Hrvata,te Vlahe koji su živjeli u današnjoj Srbiji ili Rumunjskoj a koji su bili pravoslavci,pa su poslije preuzeli srpsko ime.

[Passenger_57]

Shain kaže:

Katoličkim Morlacima (=katoličkim Vlasima) pripadaju Bunjevci, a također Šokci. I to ne samo podunavski Bunjevci, nego i Bunjevci u Dalmatinskoj zagori, Lici, Bosni, Kvarnerskom primorju, Gorskom kotaru i dr.

Šokci nisu bili Vlasi

[demon]

E sad koliko će se ovo nekome sviditi ili neće...

Vlasi.

Prvi spomen Vlaha na našim prostorima nema veze nit sa Srbima, nit sa Turcima već sa Mladenom Šubićem.

Mladena 1322. godine tuku kraljeve čete uz pomoć raznih velikaša pod vodstvom slavonskog bana Babonića.

Mladenu su u pomoć pritekli tek "Poljičani i Vlasi", ovo nam fino piše Miha Madijev, čojek koji to sve promatra iz Splita. Teško da su ovi vlasi samo socijalni stalež, mora tu biti neki drugi vrag. Poljičani su skupina određene svojim područjem i tradicijom te se kao takvi prepoznaju. Neki takav vrag mora biti vezan i za spomenute Vlase. Teško da je nekom napamet palo da ih okrsti vlaškim imenom.

Miha kad govori Mladenu Šubići kaže i da je on "poremećeni čovjek (koji je) uvijek prianjao uz prijateljstvo Vlaha". Ovi Vlasi nisu nikakvi Srbi, a nisu nit tek oznaka za stočare, nego očito neka jaka skupina kad u njoj ban Mladen traži oslonac kontra drugih velikaša.

No ako ćemo dalje ovo jest prvi spomen Vlaha kao naroda, on nije i prvi spomen vlaškog imena. Naime na kartama otoka Paga iz 11. st. imamo selo Vlašiće (villa Vlasici). Znamo za ličke Vlase koji su u Lici prije dolaska Turaka i koji su katolici i čak govore čakavicom. Velebitski kanal je inače kasnije u doba Venecije poznat i kao Morlački kanal.

Vjekoslav Klaić je pokušao ovu iznenadnu pojavu Vlaha u 14 .st objasniti kugom koja je opustošila unutrašnjost hrvatske i Bosne pa se otvorio put napredovanju vlaških stočarskih skupina iz dubine Balkana na prazne pašnjake Dinarida u ovu su priču ubačeni stećci koji se također tada javljaju....

Na drugoj strani kad se ovi naši Vlasi pojave oni govore slavenskim jezikom, a ne romanskim, iako romanskih tragova (riječi i toponima) ima... ali opet na stećcima nema nikakvih romanskih natpisa...

Morlačko ime nisu nikad koristili, to je izum Venecije. Vjerovatno se radilo o odjeći. Venecijanci su vjerovatno dolazili u dodir sa više vlaških grupa pa su ove naše zvali "Crni Vlasi" po crnoj boji odjeće...

Vlasi su na drugoj strani i vični oružju. Još kod cetinskih Vlaha fino piše da se katun brani " na koni šćitom i mačem ali strilami i mačem". Upravo zbog ovoga ih velikaši od Šubića nadalje počinju koristiti kao vojne trupe.

Ovo dovodi do raslojavanja i bogaćenja njihovih vođa, ali i izlaženja iz zatvorenosti svojih katuna i jače integracije sa okolinom. Opće urušavanje vlaškog društva će olakšati prodor Turaka i njihovih četa.

E onda ide novi val. Integracija Vlaha u ugrasko-hrvatskoj državi je provedena u 14. i 15. st., ali je pitanje je li to provedeno u zemljama istočno. Po svemu sudeći nije. Vlaško stanovništvo u tim krajevima je u 15. i 16. st. negdje na onom stupnju razvoja gdje su bili Vlasi kraljevine Hrvatske početkom 14. st..

To su autonomne i zatvorene skupine, neintegrirane koje predstavljaju izvor jeftine vojske. Zato ih Turci i koriste. Dok su se Vlasi hrvatsko-ugarskog kraljevstva integrirali u srednjovjekovno društo svodeći ime vlah tek na oznaku stočarskog zanimanja to u Bosni i Srbiji nije tako.

Do njihove pune integracije dolazi u 19. st.. Zašto je do toga došlo tako kasno? Pa vjerovatno zato što Mletačkoj repubilici nije bilo isto u interesu. Ugarsko-hrvatskom kralju je pasalo stvaranje i integracija gornjeg vlaškog sloja u svoje plemstvo jer je na taj način ono jačalo i jer je na taj način jačao i svoju vlast i nadzor nad planinskim područjima. U Veneciji nije bilo kralja i integrirati gornji vlaški sloj je značilo dijeliti s njime i dio vlasti... lakše je bilo držati iste na distanci kupujući njihove vođe zemljom i novcem...

Venecija takvo nešto nije provodila nego je do toga tek došlo u doba narodnog preporoda na većoj skali, sve dotad imamo izolirane pokušaje učenijih ljudi, poglavito svećenstva (ponajviše fratara).

Kod pravoslavnih Vlaha je to provela nešto ranije pravoslavna crkva odvodeći ih u krilo srpstva.

[Zavelim]

Šokci su uglavnom bili raja i plaćali su ispendžu tj. rajinski porez, a Bunjevci vlasi (eflakani) i plaćali filuriju, vlaški porez.

[Zavelim]

Do njihove pune integracije dolazi u 19. st.. Zašto je do toga došlo tako kasno? Pa vjerovatno zato što Mletačkoj repubilici nije bilo isto u interesu. Ugarsko-hrvatskom kralju je pasalo stvaranje i integracija gornjeg vlaškog sloja u svoje plemstvo jer je na taj način ono jačalo i jer je na taj način jačao i svoju vlast i nadzor nad planinskim područjima. U Veneciji nije bilo kralja i integrirati gornji vlaški sloj je značilo dijeliti s njime i dio vlasti... lakše je bilo držati iste na distanci kupujući njihove vođe zemljom i novcem...

Venecija takvo nešto nije provodila nego je do toga tek došlo u doba narodnog preporoda na većoj skali, sve dotad imamo izolirane pokušaje učenijih ljudi, poglavito svećenstva (ponajviše fratara).

Ovaj dio ne razumim, o kakvoj ti to integraciji vlaha u Mletačkoj republici govoriš. Oni su bili savršeno integrirani, s državom u kojoj su živili. Dobili su zemlju u kolonat, pristali su biti stočari i postali uglavnom ratari dok je stočarstvo postalo dopunsko, najviše iz razloga što su se novom granicom izgubila glavna litnja ispasišta (kasnije se to obnovilo ulaskom BiH u Austrougarsku pa su moji iz Imockoga opet mogli vodit ovce na Blidinje). Svako selo je davalo vojnike za čuvanje granice ili za ratovanje po ciloj Mletačkoj republici, porezi se uredno kupili, škole se nisu pravile pa talijanizacije masovne nije moglo biti, pratri su volili kršćansku državu za razliku od turske muslimanske i kasnije francuske bezbožničke. Ceste se nisu pravile pa se narod nije bunijo. Prava idila.

[Passenger_57]

Zavelim kaže:

Šokci su uglavnom bili raja i plaćali su ispendžu tj. rajinski porez, a Bunjevci vlasi (eflakani) i plaćali filuriju, vlaški porez.

iako i Šokci imaju velikom većinom 'hrvatski' haplotip,a dosta malo r1a(17%),što upućuje da su i oni tu autohtono stanovništvo.

[Zavelim]

I šokcima je jezični temelj staroštokavski (danas je to skoro nestalo), a bunjevcima bijo i osta novoštokavski ikavski.

Zavelim kaže:

Šokci su uglavnom bili raja i plaćali su ispendžu tj. rajinski porez, a Bunjevci vlasi (eflakani) i plaćali filuriju, vlaški porez.

S tim da si rajom od vlaha moga jednostavno postat voljom fiska. To je i bio jedan od razloga što su Bunjevci počeli masovnije bižat sa svoji ognjišća (komina ) u 17.st. jerbo su rajinski porezi i nameti bili nešto veći od vlaških mada se i ti nameti izjednačavaju u tom viku pošto turcima zbog sve manjeg osvajanja počinje nestajati love pa pljačku moraju zaminiti većim porezima domaćeg stanovništva. Same seobe nisu morale biti van turske carevine već je bilo dovoljno pobić od samovolje lokalnoga bega ili age. Tako je bila jedna od tih masovnijih seoba iz Kliškog sandžaka prema sjeveru u Bačku, tada su u Bačkoj i dalje bili pod Turcima u početku. Druga masovna seoba je ona iz BiH nakon Bečkog rata pod vodstvom pratara tad već na austrougarski teritorij. Na protobunjevačkom teritoriju isto imate područja di je više raje, a to su područja di je jača poljoprivreda poput Ljubuškoga, Hrvaca. Tu je odma i jača islamizacija jer muslimanska raja plaća nešto manji porez od kršćanske.

[Zavelim]

Tako da Bunjevac zapravo nije eksplicite vlah, Bunjevci su produkt ujednačavanja katoličkog življa u jeziku, običajima i načinu života na području od Vrlike do do Neretve i od mora do Rame u u prva dva vika turske carevine na tom prostoru. Bunjevac je i katolik koji služi agu u Vitini kod Ljubuškoga (dakle nije vlah/eflakani) i katolik koji napasa ovce na Blidinju i Zavelimu (jest vlah/eflakani).

[demon]

Zavelim kaže:

Ovaj dio ne razumim, o kakvoj ti to integraciji vlaha u Mletačkoj republici govoriš. Oni su bili savršeno integrirani, s državom u kojoj su živili. Dobili su zemlju u kolonat, pristali su biti stočari i postali uglavnom ratari dok je stočarstvo postalo dopunsko, najviše iz razloga što su se novom granicom izgubila glavna litnja ispasišta (kasnije se to obnovilo ulaskom BiH u Austrougarsku pa su moji iz Imockoga opet mogli vodit ovce na Blidinje). Svako selo je davalo vojnike za čuvanje granice ili za ratovanje po ciloj Mletačkoj republici, porezi se uredno kupili, škole se nisu pravile pa talijanizacije masovne nije moglo biti, pratri su volili kršćansku državu za razliku od turske muslimanske i kasnije francuske bezbožničke. Ceste se nisu pravile pa se narod nije bunijo. Prava idila.

Ma mislija san na integraciju slojeva, ono gornjeg u plemićki sloj, a donjeg u narod... tad bi oznaka vlah više bila oznaka zanimanja, a vlaški gornji sloj bi sebe smatrao Hrvatima 200-300 godina prije...

Venecijanci su im dali zemlju i koristili kao vojsku, vlaške glavešine su dobivale nekakve titule, ordenja i plaću, ali ne i dio u vlasti...

Oni su puštali ove da žive kao oće, ovi se nisu bunili... čista pastorala kojoj su se divila mletačka gospoda... :-)

[F.Ravanelli]

Zavelim kaže:

Tako da Bunjevac zapravo nije eksplicite vlah, Bunjevci su produkt ujednačavanja katoličkog življa u jeziku, običajima i načinu života na području od Vrlike do do Neretve i od mora do Rame u u prva dva vika turske carevine na tom prostoru. Bunjevac je i katolik koji služi agu u Vitini kod Ljubuškoga (dakle nije vlah/eflakani) i katolik koji napasa ovce na Blidinju i Zavelimu (jest vlah/eflakani).

Sad smo se vratili na početak...opet izjednačavaš vlah sa stočar ...

[Zavelim]

ma jok, u ovom slučaju vlah/eflakani izjednačavam s načinom plaćanja poreza

[RAVNI KOTARI]

Liburn kaže:

Morlachi se prvi put spominju 24.6.1352. god. u pogodbi zadarskog vijeća o pradaji soli Veneciji. Ovi stanovnici nekih punktova u zadarskom zaleđu su katolici i govornici romanskog jezika. Koji fucking Srbi? Pravoslavlja na tom području nema još 250 godina! Morlacima ih nazivaju Hrvati i Latini u dalmatinskim gradovima, dakle riječ je o sporadično preživjelom romanskom stanovništvu van gradova! To su Morlaci. Uz pravoslavce se veže naziv Vlasi a ne Morlaci, ali ne Vlaji u značenju kontinentalci, nego baš Vlasi iz Vlaške, Wallachia, ako znaš di je to.

Malo o pravoslavlju u Dalmaciji:

Najstariji hramovi Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji datiraju iz vremena prvih seoba u te krajeve, dok po tvrđenju episkopa Milaša postojala je u Splitu sve do 1185. godine pravoslavna crkva Uspenija Bogomatere. Godine 1317. započeta je gradnja najstarijeg manastira Krupe, donacijama srpskog kralja Stefana Milutina i slijedeća dva Stefana Uroša III 'Dečanskog' i Dušana 'Silnog'. Manastir su osnovali monasi koji su izbjegli iz bosanskog manastira istog imena i to je najstariji pravoslavni hram u Dalmaciji.

Manastir posvećen Sv. Arhangelu Mihailu, u narodu poznat kao manastir Krka, podignut je oko 1350. godine kada je i osvećen. manastir Krka je središte vjerskog života srpskog naroda u Dalmaciji. Manastir je zadužbina Jelene, sestre srpskog cara Dušana i žene bribirskog velikaša Mladena III Šubića. Godine 1615. u manastiru Sv. Arhangela Mihaila otvorena je, po nekim izvorima, prva srpska srednjoškolska ustanova, a zvala se gimnazija, tj. BOGOSLOVIJA. Sa malim periodima prekida i promjenom mjesta, 1647. godine, kada su se monasi iz Krke sklonili najprije u Šibenik, pa u Zadar, pošto je zapretila turska opasnost, Krčka Bogoslovija nastavila je svoj skoro četiri vijeka dug rad i nakon najnovijeg rata, zasad još u izbjeglištvu, u Divčibarama i Srbinju.

Manastir Dragović, na izvoru Cetine, podignut je krajem četrnaestog vijeka, poslije kosovske bitke, između 1389. i 1395. godine, a osnovali su ga vojnici bosanskog kralja Tvrtka I, po povratku sa Kosova. Podizan je u vrijeme kad je srpski narod ispred turskih zuluma bježao iz Bosne prema moru, a do sada je tri puta premještao svoje temelje. Najprije je podignuta crkvica, zadužbinama običnog siromašnog svijeta i kaluđera, pa male ćelije i tako se vijekovima proširivalo, doziđivalo i rušilo, te premještalo. Manastir Dragović je siromašni manastir bez nekakvih značajnih vrijednosti, ostataka fresaka ili pisanih ostataka. Njegovi kaluđeri, bježeći ispred Turaka, osnovali su u mađarskoj manastir Grabovac. Posljednji put, zbog građenja vještačkog jezera Peruča, manastir je preseljen i na Malu Gospojinu, 1959. ponovo osvećen. Pored pomenuta tri manastira, nastala kroz četrnaesti vijek, još jedna crkva je iz istog vremenskog perioda, crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Cetini, osvećena 1389. godine, a drugi put 1938. godine.

Kroz čitav petnaesti vijek niče prvi talas hramova Srpske pravoslavne crkve, a to upućuje i na prve veće naseobine srpskog naroda u ovom dijelu Balkana. Iz tog vremenskog perioda su crkve: crkva Prenos mošti Sv. Nikole u Kuli Atlagića, osvećena 1446. godine i crkva Sv. Georgija(Đurđa) u Pađenima, osvećena 1456. godine. Godine 1458. osvećena je i crkva Sv. Apostola Petra i Pavla, u kninskoj Polači, a četiri godine kasnije, 1462. osvećena je crkva Prenos Mošti Sv. Arhiđakona Stefana, u Golubiću, kod Knina. Crkva Sv. Georgija u Kninskom Polju(na tzv. Sinobadovoj Glavici) osvećena je 1468. godine. Kapelica Sv. Đurđa u Kalanjevoj Drazi sagrađena i osveštana u
periodu između 1418. i 1420. g. Na samom isteku petnaestog vijeka, 1497. osvećena je crkva Sv. Arhangela Mihaila, u selu Miranje, u Ravnim Kotarima.

U slijedećem vremenskom periodu(od šesnaestog do osamnaestog vijeka) podignut je i osvećen najveći broj pravoslavnih hramova u Dalmaciji. U šesnaestom vijeku, uporedo sa najvećim talasom dolaska Srba u Dalmaciju, osvećene su po njihovom podizanju crkve, crkva Sv. Jovana Preteče, u Skradinu, osvećena 1521, godine, mada su neki istoričari mišljenja, da je ista sagrađena za vrijeme dinastije Šubić, kao zadužbina Jelene, još u periodu između 1347. i 1350. godine. Godine 1524. osvećene su dvije crkve: crkva Sv. Luke, u selu Dalmatinska Ostrovica i crkva Sv. apostola Petra i Pavla(Petrova crkva) u Biovičinu Selu. Crkva Sv. Nikole u Kistanjama, osvećena je 1536. godine, dok su godinu poslije, 1537. godine, osvećene: crkva Sv. proroka Ilije u Đevrskama, crkve Sv. Georgija u mjestu Biljane i Radučić, crkva Sv. Nikole u Žagroviću i crkva Sv. Jevanđeliste Luke, u Mokrom Polju. Crkva Sv. Ilije u Zadru je osvećena 1548. godine, dok su u drugoj polovini vijeka, osvećene: crkva Sv. Georgija u Smokoviću osvećena 1567. godine, crkva Sv. Julijana(u zgradi starije bogomolje) u Šibeniku, osvećena 1569. godine, crkva Sv. Joakima i Ane, u Bribiru(na Bribirskoj Glavici), osvećena 1574. godine, crkva Sv. Trojice u Biskupiji, osvećena 1577. godine, crkva Sv. Ilije u Markovcu, osvećena 1589., te crkva Roždestva Sv. Jovana Krstitelja, u BENKOVCU, osvećena 1590. godine i crkva Sv. Nikole, u Bratiškovcima, osvećena 1592. godine.

Početkom sedamnaestog vijeka osvećene su mnoge crkve u okolini Knina i Drniša i to: crkva Roždestva Sv. Jovana Krstitelja u Strmici, osvećena 1618. godine, a iste godine su osvećene i crkve Sv. Georgija, u Plavnu i Žegaru; crkva Uspenija Bogorodice u Drnišu, te crkva Sv. Nikole u Vrlici. Nešto kasnije, 1648. godine, osvećena je crkva Sv. Dimitrija u mjestu Konjevrate, a 1669. godine i crkva Sv. Nikole u Erveniku. Crkve Sv. Nikole u Vrbniku i Sv. Georgija u Islamu Grčkom osvećene su 1675. godine, a crkva Sv. Petke u Kolarini i crkva Duhovi, u Obrovcu, osvećene su godine 1682. Crkva Sv. Spiridona, u Skradinu, osvećena je 1687.godine, a crkva Sv. pravednog Lazara, u Brgudu, 1689. godine na 300-tu godišnjicu boja na Kosovu.

U osamnaestom vijeku sagrađene su, te osvećene: crkva Sv. Apostola Petra i Pavla, u Broćancu, kod Splita; crkva Sv. Simeona Stolpnika, u selu Jagodnja i crkva Sv. Jovana Krstitelja u Miočiću. Crkva Sv. Ilije u Otonu osvećena je 1702. godine,a crkva Sv. proroka Ilije, u mjestu Ceranje, 1712. godine. Godine 1724. osvećena je crkva Sv. Georgija u Dobropoljcima, a 1730. i crkva Roždestva Sv. Jovana Krstitelja, u mjestu Baljci. Crkva Male Gospojine, u Bilišanima Donjim, osvećena je 1739. godine, a 1744. osvećena je crkva Sv. Georgija u Kričkama. Godine 1770. u Ublima, osvećena je crkva Sv. Georgija, a 1772. crkva Uspenija Bogorodice u mjestu Glavina Donja. Crkva Vaznesenja(na šibenskom groblju), osvećena je 1778. godine, a crkva Sv. Apostola Petra i Pavla, u Biočiću, odnosno Tepljuhu, osvećena je 1780. godine. Godine 1782. u mjestu Kanjani, osvećena je crkva Sv. Petke, a 1784. godine, osvećene su: crkva Sv. Arhangela Mihaila u Otišiću i crkva Uspenija Bogorodice u Šušcima.

U devetnaestom vijeku, osvećene su brojne crkve, a među prvima Sv. Spiridona u Zadru, 1807. godine, te crkva Uspenija Bogorodice u Šibeniku(u gradu) 1810. godine. Godine 1814. osvećena je crkva Pokrova Bogorodice, u Biteliću, a 1815. crkva Sv. Petke u Bjelini. U Štikovu je osvećena crkva Sv. Luke 1816. godine. U mjestu Tribanj, na magistralnom putu Zadar - Rijeka, godine 1830. osvećena je kapela Sv. Trojice, a 1865. i crkva Sv. Arhangela Mihaila. U Zelovu je 1836. godine osvećena crkva Sv. proroka Ilije, a 1852, u Drnišu(na pravoslavnom groblju) osvećena je crkva Sv. Arhangela Mihaila. Crkva Duhovi, u mjestu Lišane Tinjske, je osvećena 1854, a 1856. osvećene su u Zelengradu crkva Sv. Apostola Petra i Pavla i crkva Male Gospojine u Medviđi.
U Zadru je 1859. godine osvećena kapela Sv. Georgija. Godine 1866. osvećena je crkva Pokrova Bogorodice u Kninu. U mjestu Poljica, kod Zadra, osvećena je 1868. godine crkva Male Gospojine. Godine 1872. osvećene su tri pravoslavne crkve: crkva Sv. Jovana Krstitelja u Žitniću, te crkve u Kašiću i Smilčiću, podignute u slavu Sv. proroka Ilije. U Splitu je 1884. godine osvećena crkva Sv. proroka Ilije, a godine 1922, kapela Sv. Save. U Zadru je, 1887. godine osvećena još jedna kapela(u bolnici) koja je posvećena Sv. Kuzmanu i Damjanu.
Godine 1889., na 500-tu godišnjicu Kosovske bitke, osvećena je crkva Sv. cara Lazara('Lazarica', u Zvjerincu, u Kosovskoj dolini. Druga crkva u Kistanjama, osvećena je 1890. godine, a posvećena Sv. Kirilu i Metodiju. Godine 1895. osvećene su još tri pravoslavne crkve: crkva Sv. Georgija u Velušiću; crkva Prenos mošti Sv. Nikole u mjestu Čista Mala, te kapela Sv. Petke, na pravoslavnom groblju u Skradinu. U mjestu Noskalik, osvećena je 1896. crkva Sv. Nikole, a 1897. u mjestu Uništa i crkva Sošestvija Sv. Duha.

Na početku dvadesetog vijeka, osvećena je crkva Ivanjdan, u Zasioku, koja je kasnije potopljena jezerom Peruča.Godine 1936. osvećena je crkva Sv. Apostola Petra i Pavla u Sinju, a između dva rata i kapela u mjestu Crno, nadomak Zadra. Nakon drugog svjetskog rata, osvećene su pravoslavne crkve: Sv. Save u Zemuniku i crkva Roždestva Sv. Jovana Krstitelja, u selu Ivoševci.Crkva Sv. Nedjelje, u Oćestovu, osvećena je 1960. godine, a istoimena crkva u Kožlovcu, 1966.godine. U mjestu Razvođe je 1970. godine osvećena crkva Sv. velikomučenice Nedjelje, a 1976. u mjestu Dabar, osvećena je crkva posvećena istom svetitelju. U Maovicama, 1981. godine osvećena je pravoslavna crkva Sv. velikomučenice Nedjelje, a istoimena crkva 1987. godine u Karinu. te crkva Sv. Vasilija Ostroškog u mjestu Crnogorci, jugoistočno od Splita, 1988. godine

[Veliki vladar]

RAVNI KOTARI kaže:

Malo o pravoslavlju u Dalmaciji:
.......

Prijo o cemu ti da li je uopce SPC postojala u tom vrimenu kada pricas
Split 1185.

Nije li manastir krka upitnog porijekla,tj. tvrdi se da je nasta kao katolicko svetiste http://hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

dalje nisan ni cita jer san pretpostavlja da vodi do ameba

[Zavelim]

Stanko Bačić: Osvrt na knjigu «Pravoslavna Dalmacija» E. Nikodima Milaša, Zadar, 1998.

Osvrt na osnovne stavove Nikodima Milaša u knjizi “Pravoslavna Dalmacija”. U ovom osvrtu razmatraju se važniji stavovi i podaci u knjizi Nikodima Milaša “Pravoslavna Dalmacija”, jer su većinom izmišljeni i krivotvoreni. Na početku je prikazan život Nikodima Milaša, koji se rodio 1845. u Šibeniku kao vanbračno dijete. Majka mu je bila Talijanka. Iza rođenja kršten je kao katoličko dijete, te nakon tri godine i u grčkoistočnoj crkvi. Srednju školu je završio u Zadru, a bogosloviju u Srijemskim Karlovcima. Tada je upisao filozofiju u Beču, odakle je brzo prešao u Kijev na studij prava i povijesti. God. 1890. postao je episkopom u Zadru i u toj službi ostao do 1911. kad je bio uklonjen s tog položaja. Za vrijeme njegove uprave episkopijom pronevjereno je 100.000 austrijskih kruna crkvenog novca. U isto doba kotorski episkop Dositej Jović zbog manjka u crkvenoj blagajni izvršio je 1910. samoubojstvo. Nikodim Milaš je dosta pisao i objavljivao. Nas ovdje zanima njegova knjiga “Pravoslavna Dalmacija”, tiskana u No­vom Sadu 1901., a 1989. kao pretisak u Beogradu. Prema dr. Grivcu u toj knjizi izrekao je svoje mišljenje sveučilišni pro­fesor u Beogradu Veselinović ovim riječima: autor je krivot­vorio dokumente, citate i povijesna zbivanja (događaje). Drugi kritičar knjige je znanstveno opovrgao i fotosnimkama doka­zao neistinitost nekih Milaševih tvrdnji. Međutim, izdavači pretiska nisu se uopće osvrnuli na iznesene prigovore i protudokaze na račun navedene knjige. Stoviše, Dragić Kijuk je pretisku dodao svoj uvod od 46 stranica, u kome hvali Milaševe stavove i pisanje. Uvodničar pretiska tvrdi da je ta knjiga najbolje osvjetlila ne samo povijest pravoslavlja nego i povijest Katoličke crkve na našim prostorima. Po našem i sudu mnogih Milaševa knjiga obiluje tvrdnjama i postavkama, koje počivaju na slabim i nikakvim doka­zima i povijesnim argumentima. Knjiga je od prve do posljed­nje stranice ispunjena riječju “pravoslavije” ili “pravoslavni”. Crkveni pisci Istoka i Zapada ne znaju za tu riječ do istočnog raskola (1054.). Dotada se upotrebljavala riječ ortodoksija ili ortodoksan u značenju pravovjernosti (pravovjeran) tradicio­nalnoj nauci Crkve u duhu prvih koncila za razliku od brojnih heretika i hereza iz prvih stoljeća kršćanstva. Riječ pravoslav­lje i pravoslavni je nastala u XIV. st. pod uplivom ruskim i dobila protukatolički smisao. Zato upotrebijavanje riječi pra­voslavlje za razdoblje crkvenog jedinstva, odnosno do istočnog raskola, neprihvatljivo je i nedopustivo. Spominjemo još neke autorove tvrdnje. Milaš tvrdi da su Hrvati pri svojem doseljenju u VII. st. naselili sjevernu Dal­maciju do Omiša i okolicu Dubrovnika, dok je sve ostalo bilo srpsko. Kad su počele turske navale, Hrvati su od straha napustili svoje položaje i razbježali se na otoke i drugdje, dok su sami Srbi ostali na spomenutim prostorima braniti svoje crkve i boriti se s Turcima. Prema tome, s dolaskom Turaka nestalo je Hrvata s rečenih područja, na koja su se Srbi masovno naselili. Još Milaš tvrdi da su se Srbi u sjevernu Dalmaciju počeli naseljavati krajem XIII. st. i nastavili doseljavanje u XIV i XV stoljeću. Budući da je Dalmacija u Milaševo doba bila u velikoj većini napučena hrvatskim stanovništvom, Milaš je za to našao posebno opravdanje i razlog. On kaže da su u vrijeme osman­lijske uprave franjevci kod Osmanlija bili svemoćni i oni su postupno pravoslavce polatinjavali i naseljavali tako polatinjene Srbe u cetinsku i druge krajine. Srbe, koje nisu mogli polatiniti, pokušavali su prevesti na uniju. K. Porfirogenet piše da su Hrvati u tri navrata bili pokrštavani. A Milaš tvrdi da prva dva pokušaja pokrštenja Hrvata nisu postigla nikakva učinka, jer su se Hrvati u oba slučaja povratila svojoj staroj vjeri. Kad su u Hrvatsku došli svećenici iz Carigrada s braćom Ćirilom i Metodom, tada su Hrvati prihvatili kršćansku vjeru po istočnom obredu i postali pripadnici pravoslavne vjere. Ne same to. Milaš tvrdi da je ninski biskup Teodozije izmislio glagoljicu. Do četvrte četvrti IX. st., Milaš tvrdi, da je sva Dalmacija bila pravoslavna, a od kraja XI. st. sva je polatinjena. Milaš kaže da je papinstvo u današnjem smislu nastalo u IX. stoljeću. A upravo u tom stoljeću carigradski patrijarsi Focije i Ignacije uporno su tražili papino priznanje za svoj položaj. Takav stav istočnih patrijarha nije mogao nastati u to doba. Bio je to odraz prakse prošlih vremena, kad su se istočni carevi i patrijarsi stalno obraćali papi u raznim pitanjima i problemima, osobito u doba heretičkih nauka kojima je Istok obilovao. Pa ni prvih sedam sabora, koji su se držali na Is­toku, nisu bili sazivani mimo i protiv papina znanja i suglas­nosti.Jedan dio romaničkih i gotičkih crkava, koje su Hrvati bili izgradili na tim prostorima, Milaš pripisuje srpskoj izgrad­nji. Za neke crkvene objekte, koje Milaš pripisuje Srbima, postoje sačuvani dokumenti u arhivima ili pisani u kamenu, koji svjedoče da su Milaševe tvrdnje plod mašte. Osim toga, u nekim mjestima čije crkve Milaš pripisuje Srbima u XV. st., u tim istim mjestima žive katolici (Hrvati) do polovice XVII. stoljeća. O spomenutoj seobi Srba u XIII. i XIV. st. u povijesnim izvorima i dokumentima nema traga. Tu se radi o pastirima Vlasima, koje su hrvatski knezovi dovodili s planina za obradu zemljišta ili u ratne svrhe. Etnički i jezično Vlasi su bili različiti od Hrvata i Srba. U ono doba brak izmedu Hrvata i Vlaha ili Srba i Vlaha zakonom je bio zabranjen. Vlasi su se s vremenom pretopili i asimilirali s Hrvatima ili Srbima, što je ovisilo o prihvaćanju katoličke ili istočne vjere. Toliko je toga Milaš izmislio na račun Hrvata ili Katoličke crkve, da se to ne može niti nabrojiti, a nekmoli o tim stvarima nešto više reći u ovakvom prikazu. Postoji još jedno pitanje ili problem, koji Milaša neobično ljuti i uznemiruje. To je pitanje jedinstva crkava ili unije, što se u novije vrijeme naziva ekumenizmom. Za Milaša je to unijaćenje. Od 1054. bilo je više pokušaja da se dođe do jedinstva crkava. Rad na uniji ili ekumenizmu temelji se na Isusovoj molitvi za vrijeme njegove posljednje večere. Tu Isus­ovu molitvu i vapaj “da svi budu jedno”, Milaš ne spominje kao da ne postoji u Sv. pismu. Nadahnut Milaševim stavom i idejama, uvodničar pretis­ka rad oko unije ili jedinstva kršćanskih crkava sinatra plo­dom vatikanske politike vjerskog fundamentalizma, rasne netrpeljivosti, klerikalne despotije, katoličke religijske imperije, koja teži za apsolutnom dominacijom u vjerskom pogledu i slično. Ističe da je sudbina balkanskih naroda dobrim dijelom određivana u vatikanskim odajama.Zato Milaš i uvodničar nemaju humanih izraza za ono što je povezano s hrvatskim imenom ili sa Zapadnom crkvom. Stoga je naravno da su Milaševi stavovi i koncepcije, koje su išle na ruku idejama Velike Srbije, naobično ugađale lakovjernim zanešenjacima, jer ih je podržavao određeni krug školovanih i vjerskih istomišljenika. Krive i izopačene misli i tvrdnje, utkane u sve dijelove knjige, značajno su pridonijele negativnom raspoloženju pripadnika istočnog obreda. To se očitovalo u drugom svjetskom, a kulminiralo je u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine. U nekoliko riječi i rečenica je nemoguće izreći kakvu je duhovnu pustoš proizveo taj novi rat koji su nametnuli srpski osvajači kod susjeda, prijatelja i znanaca, ne uzimajući u obzir da su duhovni sljedbenici Milaševih neutemeljenih misli i stavova najveću nesreću nanijeli vlastitom narodu. Htijući iskorijeniti druge, sami su pali u jamu.

[RAVNI KOTARI]

Veliki vladar kaže:

Prijo o cemu ti da li je uopce SPC postojala u tom vrimenu kada pricas
Split 1185.

Nije li manastir krka upitnog porijekla,tj. tvrdi se da je nasta kao katolicko svetiste http://hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

dalje nisan ni cita jer san pretpostavlja da vodi do ameba

Wikipediju ne pišu relevantni ljudi,tako da se ne može uzimati zdravo za gotovo.
Ni tekst koji sam ja postavio ne moraš tako uzeti.
Postavih ga za one koji ga žele pročitati bez ikakvih mojih skrivenih konotacija.
Možda će ga neko uporediti sa nečim svojim,kao što ga ti poredi sa wikipedijom.