Putnik Snovima

[zuba-tac]

ovo je prvi prvi puta da ću se odvažiti da pokažem nešto sasvim osobno potpunim strancima-nova godina, nova odluka (i prilika) da mijenjam način na koji funkcioniram....


na ovom threadu, želim objavljivati svoje 'male uratke', dijelove knjige na kojoj radim već jedno vrijeme....
bilo bi mi drago čuti vaša mišljenja, i još draže, konstruktivne kritike
(osvrt na razumljivost načina na koji pišem, da li su stvari klišejizirane, pravopis, etc.)
ovisno o kritikama na koje ću ovdje naići, otvorit ću (možda) blog, na kojem ću u cijelosti objavljivati poglavlja, kronološki kako su nastajala 'u mojoj glavi' i životu, nonetheless...


naslov knjige=naslov thread-a
''Putnik snovima'', u potpisu Siva Vrana, kao moj RL nadimak i pseudonim kojim potpisujem većinu stvari...

radi se o svojevrsnom dnevniku, i manje ili više istinitim pričama naratora cijele radnje, koji kroz nekoliko mjeseci/godina, svaku večer sjeda u svojoj maloj sobi (najmračniji dio potkrovlja inače ogromne kuće, izabran od naratora samog), pali cigaretu i vodi razgovore sam sa sobom-stavlja svoje misli na papir.
Inače monoton, šutljiv život, u kojem ne govori mnogo i djeluje pasivno, pretvara u energične rasprave i priče koje nema sa kime podijeliti (jer sam tako odlučuje/svojevrsna zaštita od vanjskog svijeta koji ga istovremeno zanima i plaši do smrti)

ni u jednom momentu nije do kraja definirano da li se radi o muškoj ili ženskoj osobi, čime pokušavam samoj sebi razriješiti osobnu borbu na temu 'kako nas spol određuje kao ljude' etc. odnosno-pišem i u muškom i u ženskom rodu istovremeno, a uvijek se radi o jednoj te istoj osobi...

toliko za sada.....
evo jednog dijela, kao što rekoh-ovisno o kritikama kakve ću ovdje dobiti, nastavit ću (ili neću) stavljati upise ovdje...


Svako dobro,
Siva Vrana





Putnik Snovima-
''EPILOG LEGIONARA U LEGIJI STRANACA''

''...Ponekad, sjednem ispod svog radnog stola, umotam se u plavu dekicu, i trgam gumbe sa odjeće jer volim lomiti stvarnost.
Ponekad, uzmem svoj nož, nabrusim ga kao britvu, i stružem koru s drveća-volim vidjeti što je ispod kože.
Ponekad, uzmem kalkulator i pokušavam od jedinice napraviti trojku jer mislim da 1+(1-1) daju 3-a zaboravljam da mora prvo biti dvojka koja će napraviti trojku našeg malog Univerzuma.
Ponekad, idem glavom kroz zid, koljenom kroz zube, i na zimsku utrku u ljetnoj odjeći, jer mislim da sam nepobjediva.

Ponekad, desi se da me nema uopće, da nestanem iz svega što postoji-a nitko me ne traži.
Ponekad, sjetim se tko je puzao omotavši koljena starim krpama, da mi skrati vrijeme.
Ponekad, kockice kliknu od prve, a lanac ne preskoči na usponu pa ne moram nositi kariku oko vrata kao 'teg sa početka Kolovoza...

Ponekad, zaboravim karamelu u džepu svoje kožne jakne kad hodam po kiši i tako je ostavim da visi danima...poslije bude gorka i ljepljiva sa ustajalim mirisom cigareta i svih bricuza u kojima znaju što pijem...
Ponekad, nema smisla što govorim, ali volim kad me ne razumiju-tada znam da nisam od Njih.
Ponekad, budem sretna što sam ovdje, a ponekad poželim ubiti život u sebi, pitavši se koliko kave čini šećer slatkim....?

Ponekad....poželim da si i Ti tu, da mi kažeš da ne razumiješ ono što pišem, da ne pročitaš moju poruku do kraja, da mi slažeš sve svoje godine, i onda odeš spavati.

Zbog toga te ponekad mrzim, ali najčešće te, ipak, volim.
Ponekad, poželim da ti pukne neki bitan dio na biciklu jer mi slažeš da radiš, a odeš sa Njima do 'Pogleda' na brdu i onda veliš da ti ne radi internet...

Ponekad, žalim što su prošla 152 dana (minus onih 46) , dva koncerta (na kojima sam bila sama), tri vožnje (od čega prva neslužbena, treća pokisla), 50 piva (mojih), 7 kava (naših) i 18(ničijih) sati.


Ima tu i jedna lanena haljina, koju nikad nisi vidio. Nju ponekad obućem i pravim se da sam svima lijepa, a onda je skidam i gužvam natrag u najdublji dio ormara jer izgledam ružno u njoj.

One čizme koje ti, isto, nikada neću pokazati, sad već imaju više kilometara nego si se ti potrudio proći na relaciji od A do B.
Također, ovim putem te molim da mi vratiš vrijeme koje sam ja taj puta potrošila prazno zureći u vodu dok je tebi (sasvim očito) bilo svejedno što su nam ruke smrznute.
(ako ga ne možeš vratiti, onda bi mi trebao dati svoje, mislim da bi to bilo jedino ispravno u ovoj našoj sasvim jasnoj ne-situaciji, i poslati mi ga na istu onu adresu kao onomad dvadeset i trećeg u mjesecu ono pero koje stoji u herbariju pokraj bršljanovog lista sa prvog susreta)

Tako bi barem trebali napraviti prijatelji koji to nisu (a nisu ni neprijatelji, već su ne-prijatelji koji razgovaraju ali ne-razgovaraju o svakodnevnim sitnicama u svojoj ne-vezi koja to nikada, pretpostavljam, i nije bila)

Jedino mi nije žao što si kasnije stavio moju ruku u svoj džep dok smo gurali bicikle, i pitao me imam li upaljač.

Ponekad, moja kosa izgleda kao slamnata griva puna snova i prašine koju skupim kad ležim na prašnjavim makadamskim putevima tamo negdje preko mosta između onda i sada.
Ta smeđežuta nakupina koja izgleda kao pseća dlaka na mojoj glavi, zadaje mi masu briga, kao što je Slamnatome zadavala njegova u potrazi za mozgom....

A ponekad, znate, ličim na Limenoga...nikakav Purol, WD ili litijeva mast, ne bi bili u stanju podmazati moje oksidirane misli, skinuti rđu sa željeza ili ispolirati 'flekove' koji su nastali u onim noćima prekrivenim slanim kapima vode...
Vjerujem da bi trebao i jedan posebno dobar i precizan mehaničar da skine sve te zahrđale vijke, i napravi dovoljno mjesta da postavi unutra onaj maleni zupčanik koji je nekad davno ispao iz tog trulog srca, i učini da ono opet kuca...ne znam više ni proizvode li takve dijelove..? Stara je to serija....


Ponekad, ipak budem prizemljena i onda se da razgovarati samnom.
To su rijetki dani, ali tada ne koristim velike riječi, ne koristim ni one male, ne govorim nikome da je Klinac, iako bih to voljela raditi jer ga volim kao što se jedino Klinca može voljeti...tada samo pokorno kimnem na sve što mi kažu, potpuno smirena i do kraja pomirena sa stvarima..i potpuno bezvoljna, jer osjećam da nisam nepobjediva...jer osjećam da, možda, ponekad, ipak drugi razumiju mene, ali ja ne razumijem njih.

Shvatit ću, pomalo i s vremenom, da se rijeka nikada ne gazi tamo gdje je najdublja i kada je vani vruće....ponekad je, ipak, bolje pričekati slijedeću zimu da omrznu obale i led se nakupi nad bujicom....

Shvatit ću, pomalo i s vremenom, da je u redu što odlazim, jer nikome neću faliti, a ni ovaj grad neće meni faliti-samo će sve zajedno ostati jedna rana koja ni uz paljenje užarenim kirurškim čelikom ne prestaje krvariti.

Shvatit ću, pomalo i s vremenom, da i oni na Sjevernom dijelu imaju obalu rijeke u koju se mogu zagledati i da i oni imaju šumu u kojoj mogu tražiti prevaljena drva koja će me podsjećati na sasvim skrivene dodire o kojima nikome nikada ne ću smjeti govoriti, pa čak ni sebi samoj, plašeći se da nije sve bio samo san.

Shvatit ću, da ova godina možda i nije bila toliko loša i da, ponekad, samo razmišljam previše, dok drugi ne misle uopće i tada postajem komplicirana za sebe samu.

Shvatit ću, da je u redu ponekad biti ne shvaćen i da se zbog toga koprive još uvijek nisu predale mačetama već su nastavile prkosno rasti, makar i same na drugom kraju kontinenta, svojevoljno kidajući korjenje koje je tek osjetilo okus zemlje ispod sebe.

Shvatit ću, pomalo i s vremenom, da učeći rastem, i rastući učim-to je jedini Put, prema jedinoj konstanti u kaotičnoj pjeni tučenog vrhnja koju nazivamo 'promjena'.

A danas shvaćam da nikada nisam toliko slobodna i toliko sretna kao u onom trenutku kada se sjetim spoznaje da ŽIVIM....''

[Čvrsti Valbiska]

Što ti nosiš u duši..?Vjetar,kišu,nasukani brod,buru u borovoj šumi..?

[zuba-tac]

Čvrsti Valbiska kaže:

Što ti nosiš u duši..?Vjetar,kišu,nasukani brod,buru u borovoj šumi..?

mislim da ne shvaćam pitanje?

[zuba-tac]

Ono čega se najviše bojimo porazi nas na jedini način na koji nismo očekivali-jednostavno se ne desi...

Evo, ne moram se više bojati.
Ne moram više odbrojavati
U redu je.
Nećemo se vidjeti sada, ni za mjesec dana, ni za dva.
Možda tek na ljeto, u prolazu.
Možda na jesen, u prolazu (jednog vjetrovitog dana, kad lišće bude padalo sa grana)
Ali više nikada ne u četvrtak, ni na nekakav petak, ni ponedjeljak.
I zimu ćemo opet propustiti, bilo bi previše sklisko hodati po ledu...

Ne, mi se više nikada nećemo susresti slučajno.
Bit će to namjerno, baš kao što nam Svemir kroji...

Sretno, Kralju Nepojmljive Neprisutnosti, Tvoje Kraljevstvo je zaista napravljeno od kristala.....''


(iz dijela ''ljeto koje to nije bilo'' )

[Kjuno]

Meni ovo zvuči kao Đorđe

[zuba-tac]

Kjuno kaže:

Meni ovo zvuči kao Đorđe

moglo bi biti pod njegovim utjecajem, apsolutno
evo nešto novo...

''Večeras, kada obrišem i zadnju čašu, neću krenuti kući.
Gledat ću vlakove.
Stajati na pruzi.
I čekati da naiđe voz.
Stajat ću na šinama i čekati da se drhtaji moga tijela izmješaju sa podrhtavanjem tračnica.

Čekat ću ga.
Kada se dovoljno približi, polako ću se udaljiti.
Okrenut ću leđa stupovima što stoje pored pruge, i čekati da prođe.
Da prođe voz iza, i život ispred mene.
Gledat ću sve godine koje mi slijede, a neću ih proživjeti.
Svaka iskra koja padne pored mojih nogu u toj bjesomučnoj jurnjavi
punit će mi pluća svime što neću proživjeti.
Bit će mi svejedno da li ću pasti.
Bit će mi svejedno ako me prelomi svojom težinom.
Bit će svejedno hoću li umrijeti sada, ili za dvadeset godina.
Ne želim prazne snove o putovanjima, ne želim duge šetnje koje ne vode nikuda.
Ne želim tvoje ruke na sebi, ni sakrivene dodire koji me bude pred zoru.
Ne želim još jedno svitanje i strah da ne ću uspjeti.
...
Razmišljat ću tako.
Voz će odavna proći.
Nestat će tutnjava negdje u daljini, daleko od moga pogleda i mjesta gdje stojim...
Ne ću se pomaknuti.
Brujanje šina zamijenit će zvuk krvi koja mi udara u ušima.
Vid mi se muti, i tu nakratko gubim svijest.
Vidim grad koji mi se pruža na dlanu, teretnjak na kojega ukrcavaju kontenjere,
vidim provaliju iznad koje stojim.
Ali ne vidim tebe.
Nema te.
Ti mirno spavaš u 18b i ne slutiš da te-nema.
Nema te sada, a kada se vratim, ni ne želim te naći.
Želim da nestaneš, zauvijek.
Želim prekinuti farsu koja traje sada već predugo.
Kažem ti, ne želim duge šetnje koje ne vode nikuda.
Želim samo spavati, o pusti me već jednom da zaspim i više se ne probudim!
Pusti me da doživim još samo jedno mirno jutro, da popijemo još samo jednu
šalicu kave, pusti me da promatram zraku sunca koja prelama lelujanje dima
u mojoj sobi...
Pusti me da zaboravim, pusti me da odem...Dozvoli mi da još barem na trenutak
zavirim u svijet gdje vrijeme i karte ne postoje.
Gdje sam dovoljna sebi samoj.
...
Razmišljam.
Dolazim natrag u stvarnost.
Oblijan hladnim znojem.
I dalje sam naslonjen na stup pored tračnica.
Gledam ispred sebe.
Zgrade.
Ulična rasvjeta.
I pas koji se šulja u šikari.
...
Vraćam se kući.
Ne mogu.
Ne ću?
Ili ću.
Sasvim je svejedno...''

[zuba-tac]

''The day I grew up''

''I packed my bags,
My bike & my T-ee's
Cleared my glassess
and glanced toward trees.

The Sun, it was shining,
And weather was mild...
A thought came to mind:
''I no longer am a Child.''

Road was awaiting
and it's nine hundred ninety seven miles
A two-day trip-
Oh how Time flies....!

I hugged my Mother,
I kissed her goodbye
And promised myself:

''I'm tough, I won't cry,
It's not my first time,
and It has been awhile
Now I'll give it my best,
I'll give it a try!!'' ''

-brzopotezne misli

-otprilike tak nekak...nakon deset godina stalne adrese (manje ili više) u ovo Gradu...došlo je vrijeme da i to službeno privedem kraju. Još samo dvije noći u mojoj sobi plavoga stropa and off I go...bez neke konkretne potrebe za idealizacijom djetinjstva, verterovskim žalopojkama ili 'ko zna čime. Samo nova adresa, nova stranica, ista knjiga, malo drugačija ja. Al' jedan kamen ipak nosim u džepu; ne da me vuće dolje, već da ne zaboravim-ipak ne bi bilo u redu praviti se da su nam korjeni tamo gdje nisu...