akrostih plavih prozora (theatrum mundi)

[n0mad]

Nesto trece
moje

ovcarsko

kao stih


da... stih

[n0mad]

cigareta nestaje
olovka stepenice nudi
jedan kat
jedan bat


cigareta nestaje
u plavom dimu opsjede
to san na oci lijeze
pada, steze


prsti na gitari
lazljivog Grka
aleluja necija
da bar je ruka


dvije ovce
a Beckett hropce
godinama hvata zivot
monolozima praznog

[n0mad]

hodaj uspravno
teci
sto te bolje poznaje
od rijeke?

miris sume i ljubljenja
snijegom ogrnuta vecera
zadnje nesto, tesko u grudima
mala trema u ljudima

pjeva pjesma sebe
uziva u glasu
otporan bas na kisu
i dis na vratu

gorim zeljom
mislim okom
trazim srcem
postajem tokom

[n0mad]

ako se zaljubim
bit ce tesko
mozda se odljubim
i nacrtam nesto

stotine vojski
ljubav vode
pod satorom pustinje
noci zgodne

pritisak je tu
u mondenom salonu
a ja dok recitiram
zamisljam onu

ogrnutu
tamnoputu
nasmijanu
ozarenu

pritisak je tu
u tami sobe
kad se vrtim
a ona sa snovima ode

ona ista tamnoputa
ona daleka
ona kao morska sirena
ona iz mojih teka

ona zabranjena
ona ohola od boli
ona jedina na svijetu
koju volim

[Svjetlosni]

[n0mad]

Da uzvratim

[n0mad]

Ne padaj sunce
ne zalazi
dvore mojih pjesama otvori
jutrom, kad odleprsa noc

Svjetlom svojim nahrani ovo sto jos imam
dok ja plivam sa tobom cijelim
biser sna, to je moj zlocin i kazna
sve sto se izreci sada ne da

Ne padaj sunce
ne napustaj prozore moje
jer kroz njih citam daljine
jer kroz njih pijem sudbine....

O kojima redam slova!
ti ne gasni
utjehu mi dajes
bogu casni

A ja ne umijem bez tvoje zrake
ni bez zutih samoca
prospi se po meni kao limun koji zvacem
daj mome vrtu raskosnog voca

I znam... zima je
ali ti je se ne bojis
ne kao ja koji poljima izvora sad konje poji
konje tvoje, konje tvoje vjecnosti

[n0mad]

veceras dodji
nesto cemo pricati uz sok
smijati se
i zaboraviti na vjecni skok

veceras dodji
zaboravi pratnju prijateljice
jesti cemo masline
iz djedove zdjelice

umoran sam od kisa
i svih kisobrana koje izgubih
umoran sam od prometa
a jos vise umoran da opet ljubim

pustit cu ti glazbu da samo za tebe svira
pozvat cu susjedu Ritu, ona zna kako oko klavira
mozemo gledati Buffalo 66 ili nesto trece
veceras dodji, na stolu ceka te cvijece

a ja, umoran, od svih tih teskih kisa
od ljudi sa kacigama i noci sto sve stisa
kao covjek, negdje sa bolom na dusi
sa svijetom na ledjima, a i on se vec rusi

zelim da pricamo, ne, obecajem, bez dodira
samo da se i ti sklonis od kise sto eksplodira
sigurno si umorna i umjesto soka hoces caj
nikad te nista nisam trazio, pa ni zagrljaj

[n0mad]

Snijeg je prekrio tratinu
a ja, nedostojan i neukrotiv...
citam Klezu
na onoj strani o Rajevskom

kao u polusnu, trazim cigaretu
pijem Krlezu
ne bacam oko na stvarne stvari
to Rajevski krvari

Samo nek krvca vrela ne prekrije tratinu
i nek izgore svi rezimi sto izmislise batinu
a ja sam tu.... zauvijek u polusnu

[n0mad]

Nanosi mi kisa suze u oci
mutne i jadne
i krocim cestom grada
misli ijedne

gdje su nestale...zelena i plava boja?
mozda malo neprobojne i tajanstvene
kad udju u crkvu, klece, mole se...
da mi je znati

otvaram vrata stana, idem u kupatilo
u ogledalu sam sigurno ja
ali ne onakav kao jucer
samo tuga i jad

nemam srca razbiti ga, nego kosu cesljam
i to sam ja, opet ja, vjerujem doista da jesam
i ostavljam cesalj
dok zurim u vodu koja nestaje

jednoga dana naci cu taj podzemni izvor
rijeci, gesta i svih onih mjesta
u kojima sam ostavio traga (ako jesam)
maleno i skromno, ta ima u meni jos blaga

vjerovao sam, ali kise mi izaprase oci
crne kapi slijevaju se na kaput
i nitko sam... bas sada...
s kisom u sebi

zaplesao bih rado, ali ljudi su prokleti
znam, cekao bih ja da se netko osveti
jer sam plesao tango s uspomenama na toj kisi
bez kisobrana,... jednog mjeseca sijecnja

[n0mad]

u birtiji cmoljavoj, zapusenoj
tezak zrak lebdi posvud
a moje usi osluskuju oscilijacije srca
koje dobro zamotano u svjetlosne signale narice

vani, u svijetu reklama, gotovo pa da niceg nema
tek pokoji prolaznik prodje, prodje kao da i njega sama nema
ostatak je tek jeziva tvar koja muti zestoko pice
zablja bara za mondene mladice

a ja teturam ovim mozgom datim
i hodam umrtvljenim stanicama neurona
mozda bas sad ovog casa za me' zvone zvona
izvlacim se od uskog stola polupijano turoban

ne vode nikamo alkohol i opojna sredstva
a moj nos ne vidi dalje od obiteljskog prokletstva
jer, nisam li ja crna ovca stada?
i necu li umrijeti noseci grijehe na dusi?

sav u pijanstvu pojmova, dokaza, kategorija i predodzbi
kukam na svijet kao kakvo tek rodjeno pilence
trazec' sebe, a mene nije,... i nikog tu nema da mi se smiluje
da me zagrli kao vlastita brata

kuda vodi ovaj vijugavi put, ako ne ka ljubavi
ali ona me je udavila rukama crnijim od mraka
i sto je humak, sto je raka? opet cmizdrim poput djaka
ali on mora voditi me, razum se iz revolta pjeni

da, dao sam i tijelo i srce i dusu zeni
i novce prijateljima da ga prokockaju kako znaju
i tu sad bijedan nad svojom sudbom camim
kao kakva prastara ladja ostecena dna

i idem kuci, proziran kao covjek bez maske
smijem se samom sebi, od bola i bedastoce
hocu natrag! cujete li? natrag, gdje te mrcine nema
i onda lijezem na krevet kao dijete kojem se drijema

[n0mad]

ide mali vojnik, a sa njim geneza
ide mali filozof, a sa njim protuteza
i tako nekako idem i ja, sa njima
sa genezom, sa protutezom

a volio sam mora sto nestaju tko zna gdje
kao tamne kise u svjetovima dubokim
i prostim okom, ja, crtah ih bez platna
sve dok nije nastupila, jelte, ova zbrka

cuo sam da postoje varijante kojima se
pobjedjuje protivnik elokventnim rijecima
i da onaj najvise nacitani erudita sve to kozom cita
i da su osjecaji i zivotna saznanja u zbrkama onih gore dvoje, manja!

mislim da sam citao, bez pretpostavka, upijao dragulje
nosio biserje i nadmasivao sve te hulje
a onda se nakraju ispostavilo da su oni sinovi vaznih persona
tako da mi nista drugo nije ostalo jer oni bijase ti sto gledase me s trona

i sada taj tron, i bogata trpeza gdje oni moce prste
nije stvarana za one nalik meni, vec za neke Darwinske i vise vrste
za neke teoreme i stepenice kojima se penju samo glumci
oni sto zivot ne poznaju (ah te daske zivotne), a dosegli su vrhunce

Boze dragi, hvala ti za ovo sto imam
za ovu glavu punu pitanja sto cesto stimam
za ovo srce koje ustvari cudnim putevima voljeti umje
i sta se tuziti onda? kada ce svi ti "plemici" ostati tek mumije

i idem ja tako, barka mala plovi
to sam ja, ona! ta mala barka
i skupljam slicice kojima dekoriram svoje (ne)znanje
ali briga me! sto dok je njih sve vise i vise, a nas manje!

[n0mad]

Otprilike je znalo zvucati otudjeno
Znas, covjece, kao iz nekog gaja
I ne bas piskutavo, niti krestavo
Tek zabludom ureseno

Nije fijukalo, nije frcalo kao plameni jezici
jer vise u niti jednom jeziku mu nije bilo spasa
ma nije ono brundalo kao divlji motor
kad mamuza na kauboju doda gasa

Prije ce biti da je zvucalo tanano
i osjecalo se tada sumom nabrano
kao djela koja na stampanje nece stici
znao je pjesnik dobro, spomenik nece dici

Nije bilo gluvo na dozvike
vise se je zabasurilo u svoju koprenastu tminu
a ti sada dodji, izvuci ga od tud, ako mozes
ma pusti, covjece, nek bljuje svoju slinu

O cemu ti mislis da ja pisem?
Samo sam ti sa tim pitanjem nedostajao u tvom komforu (zar ne?)(pa je!)
u kojem lezerno listas stranice novina
i pijes caj sa malo limunove kore

Pa, o srcu. Da, o jednom srcu...
koje se pali i gasi kao krijesnica
koje umire bez jauka
banalno, sablonski... i mene bruka...

[n0mad]

Zove me more zaljubljeno
u zvijezde na nebu
i mi smo jedno bice
U smetenom ispracaju hiljadu lica

Zasto zoves, o, ti, more?
Kad sam tobom veslao, a ti si me udaralo
u rebra, u njedra, u sva moja ljudska srebra
kojima je dato da te nikada ne procitaju do kraja

I mozda, ponekad, u samoci, mislim opet na te
kada gradim neke samo meni bitne vatre
i kada plamen bukti i sve je crveno
a mozda upravo u meni, cudom nekim, zamraceno

I pamtim te, a ti nisi od onih koji se lome
Pamtim te jako dobro, a ti? Pamtis li sve moje brodolome?
i ljubavi jake, kojima sam smrti stavljao na lice izraz smijesan
znam te dobro more, a ti znas svu onu ljudsku plijesan

I kad gradovi bivaju sve tjesniji, sve vise tjelesniji
sve vise daleko, kao da su pali u vlastitu letargiju
tada bjezim k tebi... i da znas kako cijeniti umjem svu tvoju graciju!
a onda opet nekako, covjek ja i sam, postajem presniji

I zurim, zurim, s nekom zaboravljenom toplom rukom u mojoj
i kao da uocavam usne, kojih se vise ne bojim
jer one nijesu imale tvoje osobine... a srce, da i ne govorim!
kao plastika, kao magnet prokleti, kao grom u koprive,... znas vec to

I tako biva na polovici ljute zime
Ne zaboravljam te ljubiti, premda vise ne znajem ti ime
i ne raspoznajem usadjenim darom dobro od zla
tesko je neko vrijeme i odnijelo mi je prijateljstva

Mozda malcice sretan jer znam koji jesam
znam odakle sam stigao, znam zidove koje sam potrgao
da mi ne prave zaklon od gadljivih prava
morah ih potrgati, sapnula mi je jednom fina trava

A sada, pred kraj price, bas u trenu kad bi se trebalo vidjeti ushice
ja cu odmoriti, korak cu usporiti, a opet bit cu JA
tebi odan, nikad prodan
slobodan... da... silinom i milinom duse, jacinom iskustva, neotrgan, JA

[n0mad]

Spustio sam na tvoje lice par leptira
spustio sam na to lice dah mojih pobjeda
i prinasam tebi prirodu jos rajsko-golu
koju ne shvacas, jer ne radi se o bolu

Zasto bi bas htjela da te ljubim ja? Umjesto ovih leptira?
Zasto? ja to odbacujem, a kesica iz ducana s vjetrom se igra
dajem ti sto mogu i kako znam
a za ono nesto veliko sto si umislila trebat ce veca zrtva, hram!

Volim li te kao ljubavnik (jos mlad)? Volim li ja uopce tebe?
ili sam tek prosao... jer duso, onaj pravi kojeg iskreno volis,
tek sto nije dosao!
A srce.... puno moze biti i najsirom samocom! nije li tako?

Ja cu proci kao val
i nestati iz tebe kao pucina, ne ocajavaj
i blizi se dan, i blizi se mjesto... ne osjecas li vec malo, da je srcu tijesno?
leptire pusti, majka priroda ih ceka, a ti u sebi ces dobiti nova covjeka

[n0mad]

korakom do nepreglednih mostova
koji se kupaju i plivaju morem
i miluju rijeke
sretni

nestat ce sa njima
i oseka i plima
a mjesec im pjeva
kad se sa njih dole negdje baca djeva

i nema ih vise kada sanjam
i javljaju se kada po njima pisem
a grafiti pokazuju smjer
svejedno je koji....

vrijeme je puklo
nedjelja je bila, sjecam se
jutro kisno i slano
ljepljiva ploha
inzinjerska crta
matematicka

savrsenstvo
i tajni broj
koji nije ni tvoj ni moj
pa padaju padobrani kao otvorene salvete
za vratom im je most
a slap huci
dok se ladja muci
i proci ce ispod njega....
usprkos svega

[n0mad]

Cekam znak jutra i sunca
da me uvede u novu Odiseju
plakati sam znao zbog nepravde
ali sad sam se uvukao u paucinu bijelu

I donosi mi toplina neke staze
I gura me zivot da njima noge gaze
a ja pomalo zabrinut i u ljubavi starog
ne dam se lako kao i svaki narod

Kaze glas: tamo gdje je golub Stribor
ceka te more i ribarski pribor
ceka te ladja, najdivnija
ceka te prostor kojeg ces se nauzivati

Pa opet: ne boj se i nemoj se skrivati
nego cipelama produzi po toj cesti
i novcici u zepu znaju biti teski
oslobodi se i zabrodi

Sve je to zvucalo kao u snu
sve je to mirisalo po ljiljanu
sve me je mamilo kao plijen
avantura je jaca od mene, i tada bio sam njen

nesto sam spakirao i stavio u ruksak
nisam zaboravio ubrati preostali utisak
sve sam upio sto je nekad bilo zivot moj
i sada opet na put idem.... ceka me izazov

[n0mad]

Dozivljavam sve!
zivim u dozivljaju:
mora, vjetra, kise i soli
i kad je tesko i kad se moli
zivim u dojmovima
kojima nekako zavaravam samocu.
jer ona je hladna
kao lice koje ti se gadi
i sve uvijek obuzme nevidljivim rukama
i pritajeno posmatra, kao da se veseli
sto nam je tesko...

Dozivljam sve!
Upijam stvaran svijet
i od njega modeliram svoje vlastite planete
i postajem netko ili onaj, sva moja zaigrana JA
Dozivljavam sve!
Mozda tako je sa svim ljudima....

Ali ja ne umjem do dna svih dusa
mozda tek kroz oci uskocim pa opet pobjegnem napolje
a duse se krecu kao spomenici
i mrtva borca psuju
vidim to i rekao bih im
ali ne znam! ne mogu

Dozivljavam sve!
okrugle balone, vlakove, avione
sinja mora nepregledna
pasnjake i vrela zedna
slapove i rijeke
sve breze, sve smreke
svaki vjetric, svaki brsljan
svaku travu, svaki "kusaj"
sve planine, sve nizine
i livade i prirodne dubine
Jer netko mora biti taj...
sto u drugom on ce trazit sjaj...
a svjetlo ce se prelijevati
i on ce pjevati.....
Da, netko mora biti taj...
sto zivi svaki osjecaj!

[n0mad]

svatko nosi neku tajnu
broji dane kad ce proci
juris u noci razbuktale konjice
i slijepac ostaje u hladnoci
ono ljubavi izgovorit
tko kaze da si junak
da je moras macem izborit
lazu nas... osjecanja tudja
a samo rijeke poznaju put
raskrsce ne vodi nikamo
kompasom ce biti mjesec zut
i kao ptica krilima odveslaj
kroz price koje te griju
gdje samoca je strana
i krivi smo svi pred svjetlom
pokazujemo se kroz noci
burno je veceras i naroda je mnogo
al' opet sve je glotno
i ne zna se sto sa sobom

neki svjetovi modri imaju dusu
i ne stavljaju je na kusanje
breze se ljube s kisama
sve otjece u neprovidan kosmos
tu smo se nastanili
kao vode podzemlja sto ruju
trazimo, zelimo izdrzati
jer sada je tren za snjeznu oluju
koja kao vijavica mete
i zamete prolaze uske
jos tanji biti od zvuka
sa popucalim usnicama
koje stvorise zvizduk
cekaj me na Bukovcu
Koko i tvoji dusi
ja sam to, a ti tu si
kraj mene, moje sjene
bijele i pomalo sivih pluca
dim je kao slovo
ne treba mu kuca
da povuce vid u buducu sadasnjost
koja je sada

[n0mad]

bojim se zaljubiti
u sva ta nadolazeca sutra
kao atom lutam
svemirom misli
i je li trajem
u fizici ljubavi
ako se citav dajem
i samo bos, i bez koze
dok neki ljudi iskre loze
smjernice su to
uspavanih dusa
a atomi lebde
i pokusavaju mi reci
glasom glazbe
darom mudrosti
dimom rasplinjanim
kako je vec noc
i kako je vec dan
i kako gol svaki je san
i onda, je li plovim?
oceanima strasti
i mogu li pasti
u jos dublje od dubljeg
a da se ne izgubim
nego da se nadjem
kao molekula
i sitna cestica
najsitnija
nevidljiva
neopipljiva
kada nastupi mir
a crna materija zahladi
ono sto nije ono
ono sto je ono sa onim!