Muke po problematičnom adolescentu

[Apple Pie]

Bok svima! Nadam se da sam na dobrom podforumu.

Ja zapravo nisam roditelj, nego 12 godina starija sestra koja vrlo ozbiljno doživljava ovaj problem. Stalno mi se čini da, ili ja paničarim bezveze ili drugima promiče ono bitno.

Sestra je u pubertetskim godinama i izuzetno je problematična. Osmi razred. Pije, puši, inati se, ima problema s higijenom, sa poimanjem svijeta - svime. A najviše sa školom i sa ocjenama te joj prijeti pad razreda.

Bila je maltretirana od strane svojih vršnjaka, psihički, što je rezultiralo povlačenjem u sebe i samoozljeđivanjem. Naravno, poduzeto je zaista sve što se poduzeti može. Roditelji tih malih zajedljivaca su opomenuti, razrednica kontrolira situaciju itd. Također je išla na par medicinskih pregleda, psihologu i na dosta radionica (tijekom kojih se situacija nešto popravila). Ali očito je sam korijen problema bio nešto dublji jer je na kraju završila s uputnicom za psihijatra. Kod kojeg nije otišla jer - "pa nije dijete za psihijatra."

Kao da je postavljanje dijagnoze neka stigma.

Ona je apsolutno nemotivirana. Sa narušenim samopouzdanjem i krivom slikom o svojim mogućnostima. Svađa se i bezobrazna je. Nije imala neku stegu, ni pažnju roditelja, koji su joj svoj izostanak prisutnosti, tijekom odrastanja, kompenzirali tako da dobije sve što poželi.

Naravno, javlja se i sljedeće. Ja nemam autoritet. Ja pokušavam sjesti s njom. Pričati s njom. Raditi zajedno zadaće ili neobavezno pričati o tipičnim mladenačkim problemima. Ali me ne doživljava. Smije se ili je zadubljena u nešto. Ako joj pokušam uzeti računalo (na kojem provodi ekstremno mnogo vremena), to neće uroditi nikakvim plodom. I najčešće se takve mjere poništavaju od strane roditelja.

Ako imate bilo kakav savjet bila bih jako, jako sretna. Stalno se nadam nekom kliku. Još je dijete, a već toliko problema.

Također me zanima mišljenje o padu razredu. Ima li netko sa sličnom situacijom? Možda bi takav jedan događaj probudio neki osjećaj odgovornosti prema sebi, a možda bi se desilo upravo suprotno.

Hvala puno!

[manchild]

neka padne razred, a vidim da ni roditelje nije briga. ja bi se na tvom mjestu povukao, pa neka sami rješavaju probleme. od kud joj novac za cigarete?

[Adrastia]

Spominješ svoj autoritet nad njom - mislim da se trebaš odmaknuti od toga, ti si njezina sestra, a ne roditelj i nikakvo izigravanje autoriteta, zabranjivanje i popovanje neće pomoći. Radije pokušaj sa prijateljskim pristupom, druženjima, razgovorima.

Mislim da bi trebala ozbiljno porazgovarati sa roditeljima oko pronalaska pomoći za nju jer je samoozljeđivanje vrlo opasno. Također, imajte na umu da je ona sad tek u predpubertetu, znači prava sranja tek možete očekivati. Nije strašno ako padne razred, po meni je bolje da ga padne i sabere se, nego da sa lošom stigmom i hrpom problema uleti u srednju pa da situacija eskalira. Ako su ti roditelji isključivo protiv psihijatara, dogovorite joj razgovore sa psihoterapeutima - nema dijagnoze, nema stigme, a može joj se pomoći.

Pokušajte je pogurati u smjeru aktivnosti koje je zanimaju - radionice, volontiranja, možda rad sa životinjama, sport... nešto konstruktivno. Znam da nije lako, ali razmisli o ovome: to dijete očito jako pati i sve te negativnosti koje ti uočavaš su simptom toga. Nemoj je kuditi i kažnjavati, pokušaj je razumjeti i dati joj podršku da u budućnost krene pozitivnijim putevima.

[kajpa]

Adrastia kaže:

Također, imajte na umu da je ona sad tek u predpubertetu, znači prava sranja tek možete očekivati.

Obzirom da je cura osmi razred tesko se moze reci da je sad tek u predpubertetu.
link

Tada počinje i vrijeme koji neki autori nazivaju i predpubertet, a traje od 8.-11.godine, nakon čega dolazi do psihičkih i fizičkih promjena pod utjecajem testosterona i androstendiona kod dječaka te estrogena i progesterona kod djevojčica.

S 14-15 godina cure imaju i grudi i dlake, a i menstruaciju. (osim ponekog izuzetka)
Cura je u pubertetu, zato i je tesko uspostaviti kontakt s njom...da je bar rjesavanje problema pocelo prije, u zacecima.

[Adrastia]

Ups, zaboravila sam koje su godine u pitanju u 8. razredu. Meni su to sve nekako klinci do srednje
Ugl, svakako mislim da bi bilo bolje da padne razred i dobije još jednu godinu da se sabere, nego da u ovakvom stanju upisuje neku žnj srednju školu gdje će biti okružena drugim (možda većinski) problematičnim tinejdžerima.

[buditedobro]

Apple Pie kaže:

Bok svima! Nadam se da sam na dobrom podforumu.

Stalno mi se čini da, ili ja paničarim bezveze ili drugima promiče ono bitno.

Sestra je u pubertetskim godinama i izuzetno je problematična. Osmi razred. Pije, puši, inati se, ima problema s higijenom, sa poimanjem svijeta - svime. A najviše sa školom i sa ocjenama te joj prijeti pad razreda.

Bila je maltretirana od strane svojih vršnjaka, psihički, što je rezultiralo povlačenjem u sebe i samoozljeđivanjem. Naravno, poduzeto je zaista sve što se poduzeti može. Roditelji tih malih zajedljivaca su opomenuti, razrednica kontrolira situaciju itd. Također je išla na par medicinskih pregleda, psihologu i na dosta radionica (tijekom kojih se situacija nešto popravila). Ali očito je sam korijen problema bio nešto dublji jer je na kraju završila s uputnicom za psihijatra. Kod kojeg nije otišla jer - "pa nije dijete za psihijatra."

Kao da je postavljanje dijagnoze neka stigma.

Ona je apsolutno nemotivirana. Sa narušenim samopouzdanjem i krivom slikom o svojim mogućnostima. Svađa se i bezobrazna je. Nije imala neku stegu, ni pažnju roditelja, koji su joj svoj izostanak prisutnosti, tijekom odrastanja, kompenzirali tako da dobije sve što poželi.

Naravno, javlja se i sljedeće. Ja nemam autoritet. Ja pokušavam sjesti s njom. Pričati s njom. Raditi zajedno zadaće ili neobavezno pričati o tipičnim mladenačkim problemima. Ali me ne doživljava. Smije se ili je zadubljena u nešto. Ako joj pokušam uzeti računalo (na kojem provodi ekstremno mnogo vremena), to neće uroditi nikakvim plodom. I najčešće se takve mjere poništavaju od strane roditelja.

Ako imate bilo kakav savjet bila bih jako, jako sretna. Stalno se nadam nekom kliku. Još je dijete, a već toliko problema.

Također me zanima mišljenje o padu razredu.
Hvala puno!

Počet ću od kraja: pad razreda, koliko znam, nikom nije donio bolje ponašanje ni bolje ocjene.

Nisam za to da joj glumiš mamu, trebaš joj u prvom redu biti sestra (da ti se može i želi povjeriti barem u kriznim situacijama). No možeš je malo "naganjati" po kući u vezi s učenjem. Možeš joj i postaviti neke zahtjeve koji imaju veze s tobom, npr. u vezi s pospremanjem zajedničkog prostora, higijene, možeš joj reći i svoja očekivanja (kao što ona, bez obzira na godine, može reći tebi).

Lijepo je da hoćeš s njom učiti. U tome ustraj, makar je i možda nemoguća. Obećaj joj nagradu za trud: odvedi je nekamo, daj joj neku svoju stvar koju jako želi, a tebi možda nije najvažnija na svijetu, ali tek kad izvrši zadatak.

Ne odustaj ni od razgovora. Izgledaju kao da ne slušaju uopće, ali nešto će joj se "zalijepiti". Pritom uvijek pazi da ton bude takav da osjeti da je uvažavaš, razumiješ i voliš. Rijetko koji pubertetlija voli da mi se soli pamet, no ipak nešto od toga ostane, možda ne odmah, no dugoročno, sjetit će se (makar se sad malo i spotaknula). Samopouzdanje se ne gradi preko noći, a emocionalni problemi (ako nisu psihijatrijski, a vjerujem da nisu) iziskuju za rješavanje možda i onoliko vremena koliko su nastajali. Pritom mislim i na razvijanje samopouzdanja. Samo uporno, bit će rezultata.

Ako se i smije i "ne doživljava te", ti ipak svoje reci. Njoj je sigurno dosta prodika sa svih strana, no stalno joj naglašavaj da ti je stalo i nudi pomoć. U tome se razlikuješ od svih koji je okružuju.

Iznenadi je nečim lijepim i ugodnim. Ne mora svaki razgovor početi i završiti s prodikom i savjetom. Npr. kad bude nervozna i ljuta, napravi joj mirisnu kupku, pomozi joj da se uredi za izlazak, odvedi je na koncert, pomozi joj ponekad spremiti njezin dio kućnog prostora, odvedi je na izlet, na kupanje na neku rijeku ili na bazen, u pustolovinu po Velebitu... pokaži joj da ima i drugačijih svjetova od onih koje ona poznaje. Možda je možeš uputiti u u neku vrstu volontiranja (druženje s nezbrinutom djecom, terapeutsko jahanje, skrb o napuštenim životinjama... pogledaj sama na www.vcz.hr)

Roditelje malo spominješ. Što oni rade, kako reagiraju? U Zagrebu u Preobraženskoj ulici postoji Obiteljski centar. Imaju savjetovališta i terapije (razgovore). Besplatno je, bez uputnice, po želji može biti i anonimno. Ako si u Zagrebu, naruči se telefonski i otiđi, za prvi put, sama. Ako ti ne odgovara prvi terapeut, možeš ga bez obrazloženja promijeniti.
Bilo bi dobro da se i roditelji, i naravno sestra, uključe, no ako drugačije ne ide, već će biti možda dovoljno da ti dobiješ par kvalitetnih savjeta i podršku.

Ako se znatni problemi nastave ili esklaliraju u sljedećih godinu-dvije (alkohol, cigarete, skitnja do sitnih sati, droga, neprimjereno starije društvo, kriminal), zaprijeti i njoj i roditeljima da ćeš s obratiti nadležnom centru za socijalnu skrb, a ako se ništa ne promijeni, stvarno to i učini. To je drastičan potez, no nema nekih znatnih i dugoročnih posljedica: roditelji će dobiti poziv na razgovor, sestra će morati također na razgovor sa psihologom i socijalnim radnikom, a dalje će socijalni radnik pratiti razvoj situacije. I to je bolje nego da si uništi sve šanse za normalan život u budućnosti.

Nadam se da do toga neće doći. Mnogi tinejdžeri prolaze kroz nezgodne faze koje prolazi i tvoja sestra. Ako ima stabilnost i podršku barem od tebe, prebrodit će to teško razdoblje.

A dalje se svatko bori kako najbolje zna. Mnogo ovisi o tome kakve će prijatelje steći u SŠ i kakve će razviti hobije, interese. Ovisi i o ljubavnom životu (odabirima i sreći). U nekim joj stvarima možeš pomoći, kao npr, u tome da je potakneš da se bavi nečim što će je veseliti (fitness, mačevanje, dramska grupa, pjevanje, joga, tečaj slikanja... sama ćeš se bolje sjetiti...) i da joj pomogneš da sama stvori svoje kriterije i postavi ljestvicu, ciljeve.

U nekim stvarima ne možeš živjeti život umjesto nje i štititi je od svega. Morat će se koji put i opeći. Tada joj nemoj pametovati i govoriti da te slušala, to ne bi bilo, nego je zagrli i pomozi da krene dalje.

Imaš težak teret brinući se o sestrici, no to te, ako joj pomažeš, čini boljom osobom. Tako pomažeš i sebi, mnogo više no što to sada misliš.
Što je s tobom s tvojih 26 godina? Kako bi tvoja sestra tebi mogla pomoći? Možda se ona, uključujući u tvoj život, može malo brinuti o tebi? Roditelji su očito dobro odradili svoje roditeljstvo s tobom, ili si ti, usprkos problemima, uspjela sazrijeti u stabilnu osobu? Zašto to nije jednako s tvojom sestrom?

[Apple Pie]

manchild kaže:

neka padne razred, a vidim da ni roditelje nije briga. ja bi se na tvom mjestu povukao, pa neka sami rješavaju probleme. od kud joj novac za cigarete?

Ne kupuju ih ona, kupuju ih njeni vršnjaci ili prijatelji koji su godinu-dvije stariji. Bar koliko ja znam.

Adrastia kaže:

Spominješ svoj autoritet nad njom - mislim da se trebaš odmaknuti od toga, ti si njezina sestra, a ne roditelj i nikakvo izigravanje autoriteta, zabranjivanje i popovanje neće pomoći. Radije pokušaj sa prijateljskim pristupom, druženjima, razgovorima.

Teško tu može biti neki prijateljski pristup s našom razlikom u godinama. Shvaćam ja da ne mogu biti autoritet, bez brige. Samo kažem da nismo toliko bliske. Imam svoj život, probleme, itd. Sa sestrom se vidim pola sata na dan. Već u startu tada imamo taj problem povjerenja.

buditedobro kaže:

Iznenadi je nečim lijepim i ugodnim. Ne mora svaki razgovor početi i završiti s prodikom i savjetom. Npr. kad bude nervozna i ljuta, napravi joj mirisnu kupku, pomozi joj da se uredi za izlazak, odvedi je na koncert, pomozi joj ponekad spremiti njezin dio kućnog prostora, odvedi je na izlet, na kupanje na neku rijeku ili na bazen, u pustolovinu po Velebitu... pokaži joj da ima i drugačijih svjetova od onih koje ona poznaje. Možda je možeš uputiti u u neku vrstu volontiranja (druženje s nezbrinutom djecom, terapeutsko jahanje, skrb o napuštenim životinjama... pogledaj sama na www.vcz.hr)

Ovo je super savjet, zapravo, hvala.

buditedobro kaže:

Imaš težak teret brinući se o sestrici, no to te, ako joj pomažeš, čini boljom osobom. Tako pomažeš i sebi, mnogo više no što to sada misliš.
Što je s tobom s tvojih 26 godina? Kako bi tvoja sestra tebi mogla pomoći? Možda se ona, uključujući u tvoj život, može malo brinuti o tebi? Roditelji su očito dobro odradili svoje roditeljstvo s tobom, ili si ti, usprkos problemima, uspjela sazrijeti u stabilnu osobu? Zašto to nije jednako s tvojom sestrom?

Ne. Nisam zapravo uopće odrasla sa njima.

Nije jednako jer je labilna i jer je emotivna. Vrijeme je samo da očvrsne malo i bude odgovorna. No kod nje taj 'osjećaj odgovornosti' ne postoji. Kronično ne postoji. Zato i upada u probleme.

[MarleyBob]

Moja sestra ima blizance, sada su završili prvi razred srednje škole. Dječak i djevojčica. Do ove godine bili su djeca koju bi svatko poželio, ali sada su ne prepoznatljivi. U osnovnoj školi bili su odlični učenici, a sada produžna nastava, neopravdani sati. Jasno je i meni i mojoj sestri da su to godine kada dolazi do promjene, ali ona ne zna kako da se postavi prema njima da bih ostvarili što bolji odnos i kako bi mogla izvesti tu djecu na pravi put s kojega su očito skrenuli. Pa vas molim, ako postoji neko s iskustvom da pomogne.

[tanita]

MarleyBob kaže:

Moja sestra ima blizance, sada su završili prvi razred srednje škole. Dječak i djevojčica. Do ove godine bili su djeca koju bi svatko poželio, ali sada su ne prepoznatljivi. U osnovnoj školi bili su odlični učenici, a sada produžna nastava, neopravdani sati. Jasno je i meni i mojoj sestri da su to godine kada dolazi do promjene, ali ona ne zna kako da se postavi prema njima da bih ostvarili što bolji odnos i kako bi mogla izvesti tu djecu na pravi put s kojega su očito skrenuli. Pa vas molim, ako postoji neko s iskustvom da pomogne.

jesu li upisali željenu školu?
pazi, to sa produžnom možda uopce nema veze s godinama i pucanjem puberteta vec iskljucivo sa nedovoljnim znanjem i osnovama koje su trebali steci u osnovnoj a, nisu...proci s pet nije garancija znanja vec iskljucivo kriterija profesora...
kako se postaviti, prvenstveno, bar po meni bi trebala normalno razgovarati s njima i pokušati dokuciti problem, forsanjem, piljenjem i predbacivanjem nece postici ništa...šta je, tu je....i stvari ce se dovesti na svoje mjesto
sretno

[Dorian12345]

MarleyBob kaže:

Moja sestra ima blizance, sada su završili prvi razred srednje škole. Dječak i djevojčica. Do ove godine bili su djeca koju bi svatko poželio, ali sada su ne prepoznatljivi. U osnovnoj školi bili su odlični učenici, a sada produžna nastava, neopravdani sati. Jasno je i meni i mojoj sestri da su to godine kada dolazi do promjene, ali ona ne zna kako da se postavi prema njima da bih ostvarili što bolji odnos i kako bi mogla izvesti tu djecu na pravi put s kojega su očito skrenuli. Pa vas molim, ako postoji neko s iskustvom da pomogne.

Probaj otic s njima u neko savjetovaliste da problem nebi postao ozbiljniji