Quote:
Passenger_57 kaže:
pa i nisu se morali miješati.dovoljno je da su bili 100 godina pod utjecajem Talijana,i poslije pod utjecajem većih gradova na obali kojima su gravitirali.
|
Nemojte se ljutit, ali ova stranica puna je smijesnih komentara...
dat cu vam materijal za diskusiju, ali molim pazljivo procitajte prije nego pocnete svi skupa frfljat o Talijanima u Dalmaciji:
Razvoj talijanskog nacionalizma u Dalmaciji
Talijanski su nacionalisti 19. st. svojatali francusku upravu u
Dalmaciji (1806.-1813.) kao početak vlastitoga nacionalnog
buđenja u pokrajini. Dalmaciju je Napoleon uvrstio u Regno
di Italia, oblikovanom od sjevernog dijela Italije s Milanom
kao središtem. Za prvoga je guvernera Dalmacije imenovan
Vincenzo Dandolo koji je Dalmaciju smatrao talijanskom
zemljom. Promjene nastaju nakon što su se novaci iz
Dalmacije 1813. borili u sastavu Napoleonovih talijanskih
jedinica na ruskoj bojišnici. Pobjeda kod Wagrama - 1809.
nad Austrijancima - označila je zaokret u nacionalnoj
politici prema Dalmaciji, osobito kada je Napoleon osnovao
Ilirske provincije, novi francuski satelit sastavljen od slavenskih
pokrajina od Kotorskog zaljeva do Kranjske. Tada je,
prvi put u povijesti Dalmacije, pri iscrtavanju granica
korišteno nacionalno načelo prema kojemu je ona definirana
kao slavenska pokrajina.
Snaga talijanskog nacionalizma u Dalmaciji nije počivala na
snažnoj etničkoj podlozi nego na kulturi elitnog sloja dalmatinskog
društva tradicionalno obrazovanoga na talijanskim
sveučilištima. Inače, talijanska se etnička zajednica u Dalmaciji
počela oblikovati tijekom mletačke uprave (1420.-1797.).
Neprekinuta useljenja s Apeninskog poluotoka službenika,
obrtnika i trgovaca te vojnika i svećenika snažila su
tradicionalno jaku talijansku kulturu u Dalmaciji, koja se, pak,
lako oslanjala na autohtonu latinsku tradiciju dalmatinskih
Romana čiji su rodovi izumrli tijekom srednjega vijeka.Za Metternichove restauracije (1814.-1848.) talijanska je
zajednica u Dalmaciji dala glavninu liberalnih protivnika
režima, koji su težište integracije tražili izvan Monarhije.
Pritom su masonske lože, osnovane još u vrijeme francuske
uprave, uklopljene u dio ilegalne mreže talijanskih carbonara,
čije je središte bilo u Parizu.
No, Austrija je tijekom restauracije uspješno otklonila
političke aspekte talijanskog nacionalizma: u Zadru i Splitu
1820. i 1822. suđeno je, stoga, više od stotinu osoba,
osumnjičenih da su povezani s tajnim društvima. Unatoč
tome, Metternichova je politika oslonca na talijansku
tradiciju Dalmacije u upravi i školstvu išla u prilog širenju
talijanske zajednice u Dalmaciji, čemu je pripomoglo i stalno
doseljavanje talijanskih obitelji s Apeninskog poluotoka
u Dalmaciju, koje često ne uživaju povjerenje lokalne
dalmatinske elite koja se, u borbi za službe, pozivala na
poštivanje autohtone dalmatinske tradicije i prava lokalnog
stanovništva. Ipak, zahvaljujući talijanskom jeziku, talijanska
je kulturna zajednica u Dalmaciji rasla i širila se izvan uske
etničke jezgre talijanskih useljenika, privlačeći u svoj krug i
lokalne dalmatinske intelektualce. Tako talijanski jezik postaje
jezikom novoga građanskog sloja, potiskujući novi
dalmatinski ili ilirski jezik koji je u škole ušao dvadestih godina
19. stoljeća.
U sklopu miroljubivog romantizma talijanska elita u Slavenima
vidi blisku, mladu i -po prirodi - slobodnu europsku
rasu. Stoga pripadnici talijanske kulturne zajednice podupiru
slavenski Risorgimento, ponajviše na Padovanskom
sveučilištu i u Trstu, prije svega oko slavenski nastrojenoga
časopisa La Favilla.
Dalmacija se, potom, u Prvome ratu za talijansko oslobođenje
(1848.-1849.), javlja kao pomoćna protuaustrijska fronta. Pri tome, pola stoljeća nakon što su njihovi djedovi
1797. unovačeni za obranu Mletaka od Napoleona, 200
dalmatinskih dragovoljaca brani revolucionarnu Veneciju.1
Pri tome se u vodstvu Venecije i među samim Dalmatincima
sukobljavaju dvije potpuno različite političke
opcije – mletačka i talijanska. Marcolini, nazvani po sv.
Marku, zaštitniku Venecije, zalagali su se za ujedinjenje
Dalmacije i Venecije u neovisnu političku cjelinu, a na
temelju povijesnog zajedništva. Nasuprot toj regionalističkoj
koncepciji, nova talijanska politička misao izražava se 9.
prosinca 1848. formiranjem - od dalmatinskih vojnika –
Dalmatinsko-istarske legije. Pri tome se dalmatinski revolucionari
povode za načelom da Dinarske Alpe predstavljaju
granicu između neciviliziranog Balkana i civiliziranih Dalmacije,
Istre i Italije. Legija se, nezadovoljna pripajanjem
švicarskoj jedinici, 8. svibnja 1849. pobunila, pa je, potom,
i raspuštena.
Usto, zbog privrženosti lokalnog stanovništva caru i
Austriji, osobito novome dalmatinskom guverneru Josipu
Jelačiću, malobrojni talijanski nacionalisti i lokalni marcolini
ne uspijevaju inicirati ustanak u Dalmaciji. Stoga, dugoročno
gledajući, politička afirmacija talijanske jezgre u
Splitu i Zadru, koja je pokrenula akciju protiv sjedinjenja
Dalmacije s Hrvatskom, postaje mnogo značajnijom za afirmaciju
talijanske ideje u Dalmaciji, pri čemu, među ranijima
Italo-Dalmatincima, nastaju razilike između nadmoćnijih
(prema bogatstvu i obrazovanju) Dalmato-Italiana i Dalmato-
Illiraca. Iz tih se razloga talijanska politička misao 1848.
sukobila s hrvatskima i slavenskim ideolozima u samojDalmaciji: tada, primjerice Ante Kuzmanić, pristaša Jelačića,
prokazuje dalmatinske Talijane kao neprijatelje dalmatinskih
Slavena, jer Talijani koji su postali Dalmatinci žele
Dalmaciju pripojiti Italiji ili makar izolirali od Hrvatske
(usamiti Dalmaciju). Pritom se, primjerice u Šibeniku, javljaju
i sukobi između Varošana, stanovnika šibenskog
predgrađa, većinom seljaka odanih Austriji, i protalijanske
gospode, šibenskih Talijana (Lacmana).2
Dio Dalmatinaca koji su se pridružili revoluciji 1848. nastavili
su, pak, borbu za ujedinjenu Italiju na Apeninima. Pritom
su protalijanski liberali postupno, a kao obrazovani intelektualci,
zauzeli istaknute društvene i upravne položaje,
nakon čega, umjesto zagovaranja talijanske nacionalne i
političke ideje, postaju zagovornicima regionalizma, koji je
- nakon revolucije - ojačao u Monarhiji kao rezultat sloma
širih, integralnih koncepcija. Tada se javljaju teze, koje primjerice
navodi Giuseppe Nani, talijanski radikal iz Splita, da u
austrijskim pokrajinama brojnost pojedine nacionalnosti ne
jamči ili ne mora jamčiti i njenu nacionalnu supremaciju.3 Iz
tih su razloga, u pregovorima o preuređenju Monarhije,
otvorenima 1859. nakon poraza u Italiji, talijanski liberali
poduprli grofa Francesca Borellija, koji je kao predstavnik
Dalmacije u rujnu 1860. u Beču branio retardiranu ideju
dalmatinskog regionalizma. Pregovori su 20. listopada
1860. okončani Listopadskom diplomom u kojoj su
naglašene historijske i kulturalne posebnosti pokrajina, a
koje se izražavaju uspostavom zemaljskih sabora sa zako-nodavnom moći te slanjem predstavnika u Raichsrat,
središnji parlament u Beču.
U Zadru je začetak političke polemike oko ujedinjenja
obilježio Vincenzo Duplancich, talijanski radikal, koji je
osporavao i neupitni slavenski etnički karakter Dalmacije.4
Talijanske su boje istakli i splitski nacionalisti okupljeni oko
Antonija Bajamontija, mladoga splitskog liječnika s doktoratom
iz Padove. A, nakon što su Pijemont i Francuska
1859. porazili Austriju, protalijansko je građanstvo očekivalo
i nastavak rata za oslobođenje Venecije, pa i same
Dalmacije. Studenti, koji su se zbog rata vraćali s talijanskih
sveučilišta, očekivali su, pak, Garibaldijevo iskrcavanje u
Dalmaciji, čime bi otpočeo revanche europskih liberala
protiv Austrije i Turske.
Bajamonti je još tijekom neoapsolutizma kao vijećnik
sudjelovao u neoklasicističkoj obnovi Splita, koju je pokrenuo
poduzetni gradonačelnik Simeone de Michiel-Vitturi.
Francesco Buratti, okružni kapetan Splita, zaključio je tada
kako intenzivan nadzor nad radikalima iz 1848. nije
otrijeznio “fanatike za talijansku stvar.“5 Štoviše, tvrdio je,
Bajamonti se stavio na čelo otpora protiv ujedinjenja, a
potom je, tada još kao nepoznati lokalni spekulant i
talijanski revolucionar, koristeći regionalističku ideju, proširio
utjecaj na čitavu Dalmaciju. Bajamontiju je, dakle,
dalmatinstvo predstavljalo isprazni nacionalni sadržaj, sentimentalni
medijavelizam kojim je trebalo prebroditi
privremeni politički intermezzo. A nacionalno neosvještenu
većinu grada pridobio je javnim radovima, ikonografijom ipaternalizmom, pri čemu je njegov projekt podizanja
monumentalnih građevina u Splitu postao primjerom i
drugima dalmatinskim gradovima. Potkraj 1859. Bajamonti
je otvorio i novo splitsko kazalište projektirano od venecijanskog
arhitekta Giovannija Battiste Meduna: izgradnji
su pridonijeli poslovni ljudi te klesari i zidari iz Italije koji su
širili talijanske nacionalne ideje u gradu, dok je kazališna
ikonografija naglašavala latinske korijene Dalmacije i
susjedne Liburnije. Potom je 7. prosinca 1860. godine, na
izvanrednom zasjedanju Gradskog vijeća, Bajamonti i
službeno poveo protuaneksionističku borbu u Dalmaciji:
aneksija bi, tvrdio je, predstavlja nelegalan čin kojim bi se
pogazile pokrajinske i općinske slobode. Vijeće se, stoga,
suglasilo kako bi posljednju riječ po pitanju ujedinjenja
trebalo prepustiti Dalmatinskom saboru, kako je to i
predviđeno Listopadskom diplomom.
Autonomaši su, zahvaljujući ograničenomu cenzunskom i
kurijalnom biranju zastupnika koje je protežiralo grad i
kapital, 1861., 1864. i 1867. pobijedili na pokrajinskim
izborima. Unatoč tome jačanje je hrvatske nacionalne
ideologije u Dalmaciji otkrivalo slabost autonomaštva podijeljenoga
između talijanskih nacionalista i dalmatinskih
regionalista iz redova konzervativnog plemstva i činovništva.
Na ideološke razlike nadovezao se i municipalizam:
naime, i splitski i zadarski autonomaši jagmili su se za
državna ulaganja, osobito u izgradnji željeznica do njihovih
gradova. Pri tome je za Bajamontija upravo Split predstavljao
grad budućnosti, liberalnu utvrdu poduzetnog,
slobodno mislećega dalmatinskog građanstva, koji je,
nasuprot činovničkome Zadru, opet trebao postati stjecištem
balkanske trgovine s Italijom kao i u vrijeme antičke
Salone.
Linearni mod
