Kazne/Nagrade

[ZubaTruba]

Smart_bitch kaže:

Meni se baš ovo ne sviđa.

pa sviđa mi se puno više nego davanje bombona

i nisam mislila da mu puse dajem isključivo ako ih je nečim dobrim zaslužio

kad sam ja išla u osnovnu školu moj susjed je uvijek za peticu dobio čokoloadu, ja nikad ništa. moja mama je govorila da je to normalno da dobijem peticu, pa nisam išla u školu po jedinicu.... i meni je zaista to bilo normalno, ja sam kao dijete smatrala da je, konkretno taj moj susjed, jako razmažen

[Aruena]

Moji su vec veliki,11 i 5 i pol,pa se ne sjecam kad su bili kaznjeni,ono,nisi bio/la dobar/dobra- pa nema crtica,kompa i sl.

Nagradjujem ih ponekad sto su opcenito dobra djeca ili naprave nesto sto me zbilja odusevi,npr. pomognu starijima,prijateljima gdje se toliko ne ocekuje od njih,odlicno odreagiraju u nekim neocekivanim situacijama...

Ili im kupimo nesto sto zele,ili ih izvedemo negdje gdje zele,ili kod nas doma svi zatulumarimo...vec kako nam padne na um.

[glora's bastard]

Lali Puna kaže:

aj ti si pametna žena pa nam malo elaboriraj. i o pohvalama, ja stalno mislim da si previše dijete hvalim. al kad vidim da joj paše i da ju to motivira fuuuul.

uh, trenutno sam sva nesuvisla od umora, ali budem pokušala ukratko. i da, hvala na komplimentu

uglavnom, ako se pojavi neko problematično ponašanje, onda pokušam vidjeti što djetetu ne paše i gdje ja štekam. onda poslušam dijete i uglavnom da, trebam prilagoditi svoje ponašanje. ako je potrebno piletu ili pilićima objasnim svoje stavove i razmišljanja (u skladu s dobi) i to je to. s poštovanjem, ljubljavlju, razumijevanjem i uvažavanjem.

što se tiče nagrada, nemam ih. slatkiše ili igračke, pažnju, zagrljaje dobivaju radi njih samih, a ne konkretno radi njihovog ponašanja. npr. ako mi nešto krasno nacrtaju, ne fokusiram se na sam crtež, nego se veselim s njima tome. ako nešto pospreme ili tako, pa mi se pohvale, vidim i konstatiram kako im je sad super, koju dobrobit imaju radi toga što su napravili.

ne znam treutno bolje objasniti, jednostavno ne gledam na odgoj kao na sustav nagrada i kazni, već na dvosmjerni odnos (roditelj-dijete, dijete-roditelj), gjde sam im ja autoritet u smislu da sam im uzor, oslonac, osoba od najvećeg povjerenja, sigurnost (uključujući u sve i oca, naravno).

ne znam, ako sam nejasna, daj potpitanja

[Smart_bitch]

ZubaTruba kaže:

pa sviđa mi se puno više nego davanje bombona

Ne znam. Meni su puse pod obavezno, ne čak normalno. Tak da mi je to kao nagrada...bezveze.

[chiquita]

Cattleya kaže:

Po mojem shvaćanju odgoj temeljen na kaznama i nagradama nije ništa drugo doli manipulacija. Kad dijete čini nešt što ne smije vrištimo obično NEEE, dijete se i ne obazre jer taj NE čuje i prečesto da bi imao nekog većeg značaja ili se unese u radnju toliko da nas uopće doista ne čuje niti ne doživljava. A šta mi radimo? Kažnjavamo dijete i na kraju objašnjavamo da se nešt ne smije raditi zbog ovog ili onog. Za jedan dan eto istog scenarija.....
Ne znam da li je ikome palo na pamet djetetu, umjesto kazne i traktata zbog čeg se nešt ne smije, reći u kratkoj rečenici što smije?
Naravno da neće isti tren funkcionirati, trebat će vremena posebno u dobi od 2-4 godine.
Djeci kazne nisu neki problem, čak će ih možda zabavljati koliko će puta napraviti prijestup pa neće biti uhvaćeni, ili će svjesno se pomiriti s kaznom i ponoviti prijestup. Tome me naučilo moje dijete. Nije nešto htjela i kaj god sam rekla njen je odgovor bio 'neću'. Naravno, izgubila sam kontrolu pa ju poslala u kut gdje je trebala stajati 3 minute. Nije stajala, a ja sam ju vraćala uz njeno plakanje/deranje. Rekla sam joj kad mi god kaže 'neću' da ću ju poslati u kut. Sutradan ujutro isti scenario, s tim da je nakon što je rekla 'neću' sa smješkom otišla sama u kut. Shvatila sam da nema smisla.

da, navodno tak mali klinci "ne čuju" riječ NE. i kad oni rade radnju koju ne bi smjeli raditi na to "nemoj", "ne" itd. su gluhi. to može biti opasno kad postoji mogućnost da izlete na cestu ili nešto slično. umjesto toga ih se treba usmjeriti s nekom naredbom tipa "skoči tu", "donesi ovo", "dodaj ono", "uzmi" itd. da sad ne nabrajam. uglavnom, da im se te sekunde skrene pažnja na neš drugo. ovu "zabranjenu" radnju će nesvjesno prekinuti i krenuti s nečim drugim.

ja sam pokušavala pak objasniti mu da se može ljutit i urlati i vikati i da smije biti ljut ali da ne smije udarati, gristi, štipati...no to ne pali, ne znam iz kojeg razloga. on je još premali da bi mogao kontrolirati trenutni gnjev i ljutnju i mislim da radi toga isto još ne može taj proljev gnjeva kanalizirati u nešto drugo.

dok recimo, dovoljno je velik da shvaća šta je kazna. jer kad dobije kaznu hlađenja u sobi, onda bude ljut i negoduje glasno, i ne želi u sobu. znači jasno mu je.
ja osobno mislim da je još premali da shvati kad recimo lupa po TVu, moja objašnjavanja "smiješ voziti bager po podu i tračnicama i po komodi, tu nećeš ništa oštetiti ali dušo, TV izostavi jer ga možeš izgrebati."
mislim da bi me prestao doživljavati nakon riječi "smiješ".

mislim nije da ga ne nagrađujem, kad složi toranj od legića viši od njega samog, kad prebacuje kore od naranđe iz jednog bagera u kamion pa onda nazad u bager, kad složi drvenu željeznicu duž cijelog dnevnog boravka i pod kaučem i kad bilo što napravi što me iznenadi i tata i ja ga "nagradimo" sa bravo, pljeskanjem, ljubljenjem...

ali velim, da je nešto napravio zato da dobije nagradu, tipa bombona, čokolade i sl. to nisam još radila.

[Lali Puna]

glora's bastard kaže:

ne znam treutno bolje objasniti, jednostavno ne gledam na odgoj kao na sustav nagrada i kazni, već na dvosmjerni odnos (roditelj-dijete, dijete-roditelj), gjde sam im ja autoritet u smislu da sam im uzor, oslonac, osoba od najvećeg povjerenja, sigurnost (uključujući u sve i oca, naravno).

slažem se s tobom u viđenju odgoja, no mislim da to ne znači da dijete neću ponekad I kaznit
ako se ona ponaša neprimjereno, ne mora nužno uvijek bit da sam ja zakazala, mala možda samo isporbava granice
ne kažem da ju za isporbavanje granica treba kaznit tipa odlaskom u kut ili slično, ali joj treba dat do znanja da je to što radi neprihvatljivo ponašanje (često bude i opasno). a to može bit i fizičkim udaljavanjem s mjesta događaja, uskraćivanjem trenutnog izvora zadovoljstva i neposluha (recimo, nekidan je bojicama pošarala zid i prozorsku dasku - objasnila sam joj da se, kao što sam joj sto puta govorila, crta samo po papiru, da se toga nije držala i da joj zbog toga uzimam bojice i uzela ih)

al više me zanimalo ovo za pohvale..znam da je moguće pretjerat u pohvalama pa dijete misli da je vel'ko postignuće to što diše...

[ZubaTruba]

Lali Puna kaže:

al više me zanimalo ovo za pohvale..znam da je moguće pretjerat u pohvalama pa dijete misli da je vel'ko postignuće to što diše...

sjetila si me kako mm kaže: kad se pokenja mi ga hvalimo kao da je diplomirao

uglavnom, mislim da malo kazne neće škoditi, tu i tamo koja nagrada također, ali kao i u svemu, bitno je postaviti granice, a to mi se čini teško

[glora's bastard]

Lali Puna kaže:

slažem se s tobom u viđenju odgoja, no mislim da to ne znači da dijete neću ponekad I kaznit
ako se ona ponaša neprimjereno, ne mora nužno uvijek bit da sam ja zakazala, mala možda samo isporbava granice
ne kažem da ju za isporbavanje granica treba kaznit tipa odlaskom u kut ili slično, ali joj treba dat do znanja da je to što radi neprihvatljivo ponašanje (često bude i opasno). a to može bit i fizičkim udaljavanjem s mjesta događaja, uskraćivanjem trenutnog izvora zadovoljstva i neposluha (recimo, nekidan je bojicama pošarala zid i prozorsku dasku - objasnila sam joj da se, kao što sam joj sto puta govorila, crta samo po papiru, da se toga nije držala i da joj zbog toga uzimam bojice i uzela ih)

al više me zanimalo ovo za pohvale..znam da je moguće pretjerat u pohvalama pa dijete misli da je vel'ko postignuće to što diše...

ma da, slažem se s tobom, ja imam svoje granice, poštujem ih i očekujem (tražim i učim ih) da ih oni poštuju. oni imaju svoje i ja ih isto tako poštujem.
ako nešto ne dozvoljam jer ne želim ili ne mogu, onda je to tako. ali ih ne stavljam u kutove, i te klasične kazne. ovo moje se isto tako može interpretirati kao kazne, ali ja to tako ne gledam, a ni oni.

što se tiče pohvala, realna sam koliko to mogu biti, odnosno kažem iskreno svoje mišljenje. ali važno mi je da shvate da nisu iznad drugih, ako i jesu u nečemu da su drugi u nečemu drugome bolji i tak. i da to nema nikakve veze s količinom ljubavi i pažnje.

tak nekak.

[SummerNight]

negdje sam citala da je pohvala u stilu:
prekrasno si to nacrtao, jako mi se svidja ok a da je pohvala u stilu
ajme, ovo je naljepsa slika na svijetu, ti si mali umjetnik, nitko ne crta bolje od tebe losa

[glora's bastard]

pa i ova prva nije dobra ako nije iskrena. uostalom mislim da je djetetu važnije da roditelj uoči njegovu sreću radi crteža i njegovu namjeru nego da daje likovne osvrte...

[Cattleya]

ZubaTruba kaže:

sjetila si me kako mm kaže: kad se pokenja mi ga hvalimo kao da je diplomirao

uglavnom, mislim da malo kazne neće škoditi, tu i tamo koja nagrada također, ali kao i u svemu, bitno je postaviti granice, a to mi se čini teško

Točno. To je jako teško. Prvo kod postavljanja granica je važno SEBI postaviti granice u odnosu na dijete, a onda postavljati granice djetetu da ne ugrožava svoju i tuđu sigurnost. Ljudi se toliko zanesu u postavljanju granica djetetu da prekoračuju svoje granice kao osobe.
Npr. u parku se klinac od 3 godine igra sa kanticom, dolazi moja mala uzima njegovu lopaticu s kojom se mali ne igra taj čas, mali dolazi i oduzima joj lopaticu. Njegova majka skače otima mu njegovu lopaticu i daje mom djetetu. Da sam ja posegnula za njenim mobitelom da ga pogledam bez pitanja mislim da bi me odalamila. Zašto je u redu djetetu, čak vlastitom, oteti njegovu igračku, a sve pod parolom 'mora naučiti dijeliti'?
Obično roditelji otimaju vlastitom djetetu bez pitanja igračku te nude drugom djetetu u parku 'e kako bi svoje dijete naučili da dijeli', odnosno, pokazali kako njihovo dijete od 2 godine zna dijeliti stvari.

[Lali Puna]

glora's bastard kaže:

pa i ova prva nije dobra ako nije iskrena.

kajaznam, ja d. svaki njezin crtež pohvalim. čak i žvrljotine. kad me baš oduševi onda pokažem oduševljenje, al štogod mi pokaže da je nacrtala kažem joj da je lijepo.
i stalno njoj govorim da je lijepa. i da je pametna. i da je dobra.
i kad nešto napravi samostalno govorim joj - super si to napravila, pa ti sve znaš.
pa kad mi 'pomogne', makar samo krpom muljala po podu - kak je to lijepo od tebe, ti svojoj mami pomažeš

[Smart_bitch]

Cattleya kaže:

Zašto je u redu djetetu, čak vlastitom, oteti njegovu igračku, a sve pod parolom 'mora naučiti dijeliti'?
Obično roditelji otimaju vlastitom djetetu bez pitanja igračku te nude drugom djetetu u parku 'e kako bi svoje dijete naučili da dijeli', odnosno, pokazali kako njihovo dijete od 2 godine zna dijeliti stvari.

Meni je to, moram priznati, prilično destruktivno za daljnji razvoj iskrene djetetove želje da jednog dana nešto podijeli.

Ne sviđa mi se općenito to učenje da se bude velikodušan.

Sviđa mi se, recimo, situacija da dijete ostane bez nečega na način da to pokloni. Ne bi mi bilo bitno to što ostaje bez igračke ili nečeg trećeg (da li sam ju ja platila ili da li ju je dobio na poklon) pod uvjetom da ju je poklonilo, radi toga što je to u tom trenutku iskreno željelo, ili ga je ponijelo, makar to kasnije i zažalilo.

Ali borit ću se rukama i nogama protiv tog učenja velikodušnosti, jer mislim da je za dijete vrlo važno da prvo nauči da je važno biti sebično (ne nalazim trenutno drugi izraz, pa nemojmo se loviti za njega), a tek onda da samo dođe do toga da želi nešto podijeliti.

Uostalom, ni ja ne želim sve dijeliti sa svima, pa zašto bi to moralo dijete.

[Lali Puna]

Smart_bitch kaže:

Meni je to, moram priznati, prilično destruktivno za daljnji razvoj iskrene djetetove želje da jednog dana nešto podijeli.

ma ja mislim da ljudi to rade jer se - preseravaju
jer toliko žele pokazati drugima kako njihovo dijete nije škrto, nije sebično, nedajbože da bi oni svoje dijete učili da je sebično ili odobravali da ne dijeli da izgube svaki kriterij
to rade zbog sebe, a ne da dijete nauče ičemu

ja uglavnom pustim klince da se natežu i bore sami, interveniram ako ima nasilja ili ako vidim da mi neko dijete konstantno maltretira moje. potaknem da se dogovore, zamijene, ako sam u blizini.

[pink5]

Lali Puna kaže:

tema me potakla da skužim da zapravo ne nagrađujem svoje dijete! bar ne materijalnim nagradama, a osobito se trudim da nagrada/poticaj nikad ne bude neka hrana, pa čak ni slatkiši. nastojim(o) hrani ne pridavat nikakve emocije ('

potpis.
Friško od danas..Bili smo u trgovini i on je lijepo poslagao sve namirnice na blagajnu.
Rekla sam mu da je baš velik dečko, kako mi pomaže..On je napravio onu zadovoljnu fačicu, koju mu nijedan slatkiš ne izmami na lice.

[glora's bastard]

Lali Puna kaže:

kajaznam, ja d. svaki njezin crtež pohvalim. čak i žvrljotine. kad me baš oduševi onda pokažem oduševljenje, al štogod mi pokaže da je nacrtala kažem joj da je lijepo.
i stalno njoj govorim da je lijepa. i da je pametna. i da je dobra.
i kad nešto napravi samostalno govorim joj - super si to napravila, pa ti sve znaš.
pa kad mi 'pomogne', makar samo krpom muljala po podu - kak je to lijepo od tebe, ti svojoj mami pomažeš

pa super, ako tako i misliš, nije valjda da joj lažeš

hoću reći da je mi je važnija ta komunikacija i razumijevanje osjećaja djeteta. da dijete bude "viđeno" i da zna da ga doživljavam i radujem se s njim nego da sam crtež hvalim. ne smatram lošim pohvalu, već smatram važnijim doživjeti dijete. ne znam jesam li imalo jasna i suvisla?

[pink5]

Lali Puna kaže:

i stalno njoj govorim da je lijepa. i da je pametna. i da je dobra.

ovo mi nekako glupo govoriti

[Smart_bitch]

Lali Puna kaže:

ma ja mislim da ljudi to rade jer se - preseravaju
jer toliko žele pokazati drugima kako njihovo dijete nije škrto, nije sebično, nedajbože da bi oni svoje dijete učili da je sebično ili odobravali da ne dijeli da izgube svaki kriterij
to rade zbog sebe, a ne da dijete nauče ičemu

Uopće ne ulazim zašto to ljudi rade, iako generalno smatram da to rade jer misle da to tako mora biti, da je tako ljepše.

Iako, ja sam bila dijete čiji su roditelji intervenirali da ne dajem, i da ne ostanem bez svega, jer ja sam strašno voljela dijeliti i poklanjati. Ustvari, mislim da potičem iz neke arapske kulture ili nekog sličnog kurca gdje je običaj pokloniti ono što ti netko pohvali.

Bez svega sam ostala.

[Lali Puna]

pink5 kaže:

ovo mi nekako glupo govoriti

iz mene to jednostavno ide, nemrem si pomoć
kad me oduševljava

[danijela m.]

Smart_bitch kaže:

Meni je to, moram priznati, prilično destruktivno za daljnji razvoj iskrene djetetove želje da jednog dana nešto podijeli.

Ne sviđa mi se općenito to učenje da se bude velikodušan.

Sviđa mi se, recimo, situacija da dijete ostane bez nečega na način da to pokloni. Ne bi mi bilo bitno to što ostaje bez igračke ili nečeg trećeg (da li sam ju ja platila ili da li ju je dobio na poklon) pod uvjetom da ju je poklonilo, radi toga što je to u tom trenutku iskreno željelo, ili ga je ponijelo, makar to kasnije i zažalilo.

Ali borit ću se rukama i nogama protiv tog učenja velikodušnosti, jer mislim da je za dijete vrlo važno da prvo nauči da je važno biti sebično (ne nalazim trenutno drugi izraz, pa nemojmo se loviti za njega), a tek onda da samo dođe do toga da želi nešto podijeliti.

Uostalom, ni ja ne želim sve dijeliti sa svima, pa zašto bi to moralo dijete.

E,ovo bih ja voljela svoje dijete naučiti! Za očekivati bi bilo, obzirom da je jedinac, da ne zna svoje stvari dijeliti s drugima. Ali, ne! On igračku koju je upravo dobio, sutradan nosi u vrtić i vraća se bez nje. Pitam ga: gdje ti je igračka? -Pa posudio sam XY, on nema pa sam mu posudio.
I onda ja moram pamtiti koje je on stvari kroz proteklih četiri pet dana posudio i utjerivat po vrtiću.