Ajme koliko toga sam imala za čitat.
Sa svojih troje djece svašta sam prošla i prolazim zadnjih nekoliko godina. Al opet smatram da ja sa njima lakše prolazim nego moja rođakinja sa svojim jednim klincem.
Iako imamo svakakvih epizoda svakih par mjeseci ujutro prije odlaska u vrtić (njih dvoje ide zajedno u grupu-dečki)
Najmanjeg redovito boli trbuh ujutro i nakon što sam nekoliko puta nasjela i ostala doma, a on je naglo ozdravio čim bi ja telefonirala na posao, više ne nasjedam na te priče, iako ga je jednom stvarno bolio trbuh, tetica me nazvala i odmah sam došla po njega.
On zna da ja moram ići raditi i da ne smijem kasniti jer nedostatak novaca znači i nedostatak nekih njemu dragih stvari.
Njegova je gluma za Oskara, a njegove suze ponekad bi i led otopile. Al i tome smo došli na kraj. Kad krene neka njegova epizoda onda ga prvo pitamo da li laže ili ne, pa ga ispitujemo dok se on ne počne okretat, onak neugodnjak mu smijući se i govoreći nam da se šali.
U stanju je dosađivat i dodijavat od jutra do mraka da bi dobio što mu se hoće, partiju šaha, slatkiš, žrtvu za playstation....
Inače dodijavao nam je godinu dana sa pitanjem kad će mu narasti perje....da može letjeti. Nije imao još ni 4 godine.
Trudili smo mu se silno objašnjavajući da ljudski rod nema perje i da mu to nikada neće narasti, on se uvijek potajno nadao i redovito se pregledavao na wc-u tražeći pero po tijelu. Čak nam je ponudio opciju da mu kupimo kostim sa krilima da može letjeti.
Izludio nas je sa time.
Nakon godinu dana stvar je riješila naša tada osmogodišnja kćer za stolom koja je na njegovo pitanje o perju dreknula glasno: Jesi ti normalan? Kakvo perje? Kokoši imaju perje pa ne lete. Imal buš dlake kak i tata! Jel vidiš kak on ima dlakave ruke! Nema perje!
Od tada više perje nije niti spomenuo.
Ovaj srednji predškolac prije godinu dana dobio je fiks ideju da ak nauči čitat i pisat da će ići u školu, toliko mu dodijao vrtić. Na njegovu sreću čitat je naučio i velika i mala slova, sam samcat, al morali smo ga razočarat i reći mu da to nema veze sa odlaskom u školu. Važna je činjenica da do 4 godine skoro nije ništa govorio, tek nekoliko riječi, te je godinu dana išao kod logopeda na naše traženje. Jednostavno mu se nije pričalo. Brat je išao njegovim stopama, pa smo taj problem imali dva puta.
Njemu nekad padnu ideje poput one: Jedva čekam da budem bolestan pa da ti ostaneš kod kuće
I neki dan je pitao jel ga mogu ispisat iz vrtića i upisat u školu jer je njemu dosadno....i da, i zašto se u školu može upisati samo na jesen.
Kćer je pjesma sama za sebe....
Filozof svoje vrste kojem sam morala svako malo ići na razgovor u školu jer je ona prepričljiva, previše toga zna i ne ustručava se nikoga ništa pitati niti odgovoriti.
Problem se riješio sam od sebe...vremenom odlasci na razgovore su se minimalizirali samo na odlaske na sastanke.
Samostalno uči, piše zadaće, čita knjige, nekad i po nekoliko na dan...nema problema nikakvih.
Dal je to u redu?
) opisati sta je to izazvalo ni kako smo to rijesili, glavno je da znate da smo to dozivjeli kao iskrcavanje nekog zaostalog emotivnog smeca i krenuli ispocetka. Mali je smireniji i kooperativniji (da, znam da zrcali nas) a kucna atmosfera toplija. 
Linearni mod
