Prijedlozi forumskih libertarijanaca za rješavanje ekonomske situacije u Hrvatskoj

[segregator]

satnik kaže:

Upravo to, zato i postoji prirodna raspodjela radne snage, ne mogu svi biti manageri niti CEO - a oni koji to jesu imaju veću odgovornost i snose veći rizik - s toga imaju i veća primanja od računovođe ili tajnice.

A na čemu se temelji taj "rizik i odgovornost" kad Carly Fiorina, proglašena za najgoreg managera svih vremena nakon traljavog spajanja HP-a i Compaqa za to pokupi zlatni padobran od 20 milijuna $$$...i ja bi takvu "odgovornost"

[Deere]

Tomislav B kaže:

Prvo da se dogovorimo je li droga štetna? Jest. Da li stvara jaku ovisnost, veću od čokolina? Da.
Ok.

Kada diler uvaljuje djeci drogu poskrivećki iza škole, djeca vrlo dobro znaju da rade nešto štetno... znaju to, čak i ako iz znatiželje ili bunta probaju i uzimaju. I kada uživaju u tome, znaju da rade nešto što im šteti.
Ali ako se droga reklamira kao nešto pod normalno i društveno prihvatljivo, nešto što se kupuje u dućanu na uglu, djeca bi od malih nogu dobijala poruku preko medija i preko tate i mame koji bi isto otvoreno konzumirali, da je uzimanje štetnih supstanci sasvim u redu.
Rezultat bi bio- više štete za ljude.

(Sada slijedi spominjanje alkohola i usporedba sa prohibicijom.
Odgovor je da alkohol i recimo heroin ili kokain nije isto, jer je u zapadnjačkom društvu alkohol, (koji je također štetan), tisućljećima prihvaćena droga koja je već odomaćena u ovom plemenu.
Nema smisla da se dozvole i uvode nove droge i razvija pripadajuća industrija pakiranja, distribucije i reklamiranja ostalih narkotika.)

Isto kako nisu sva djeca poskrivečki iza škole pušači i konuzmenti alkohola, isto tako sve one koji žele malo 'probati' prohibicija ih neće u tome spriječiti.

Ako ozbiljno želiš ukloniti problem pušenja, alkohola i droge iz društva puno bolje je pokušati razviti svijest o štetnosti istih supstanci. Stavljanje stvari na najgornju policu nikada nikoga nije odvratilo od uzimanja tih stvari, samo je razvilo potrebu za nekim novim vještinama kako da se efikasnije dođe do željenih sredstava. I tu dolazimo do biti problema konzumacije droge. Sada je jasno da prohibicija ne spriječava upotrebu, ali je jasno da upravo od te iste prohibicije neki slojevi društva imaju veliku korist. Da su opijati dostupni u ljekarnama u prodaji (recimo registriranim potrošačima) u nekakvim standardiziranim proizvodima - ne bi bilo toliko smrti od predoziranja, cijene bi bile niže, pa bi i kriminal povezan sa konzumacijom (zapravo najveći problem konzumacije) bio znantno manji. Razni dileri i narko boss-ovi bi potpuno otpali iz takve igre. Sa druge strane konzumenti bi bili registrirani, kao i njihova potrošnja opjata, pa bi se moglo puno efikasnije spiječiti da oni budu, na primjer, vozači (ili da se bave nekim drugim poslom koji je nespojiv sa konzumacijom droge). Na kraju sve to skupa je slobodna odluka svakog od nas pojedinačno, životni izbor, baš kao i mnoge druge odluke. Takva konzumacija i distribucja droge bila bi puno dalje od škola - nego što je danas.

[Deere]

u prolazu kaže:

Nisu teoretski nego stvarno jer su posjedovali dionice.

Koje su rasprodali badava..

U Hrvatskoj nema sistema koji bi garantirao određena prava vlasništva dioničara. Možda i postoji poneki zakon ili list papira sa nekakvim tekstom o tome, ali to se ne provodi. Prema tome, ovdje u ovoj državi ako nemaš 'većinski paket' onda imaš.... kurac od ovce. Zato kada se netko dočepa većinskog paketa dionica (vlasničkih udjela) za ove preostale je najbolje da mu prodaju svoje udjele dok još nešto vrijede. To nije slučaj u nekim drugim državama, tamo je sistem suvlasništva razvijen, nema (toliko) mućki i realno možeš biti mali dioničar a da te ne 'ožene'. Ovdje, kod nas, takve kompanije su rijetki izuzetci. I zato su radnici (poučeni prošlošću) prodavali svoje dionice dok su mogli i dok su one još nešto vrijedile - i bili su u pravu. Država koja se brine za sve i svašta ne brine se za privatno vlasništvo - jer to nije 'državni' problem. I zato nam je - tako kako je.
To što dioničarstvo nije uspjelo u Hrvatskoj nije problem dioničarstva, nego problem ove države. Ali što ćeš, ova država ne uspjeva naplatiti poreze (od odabranih) a kako bi se onda mogla brinuti za nečije privatno vlasništvo.....

[Detektor]

Deere kaže:

Ovdje, kod nas, takve kompanije su rijetki izuzetci. I zato su radnici (poučeni prošlošću) prodavali svoje dionice dok su mogli i dok su one još nešto vrijedile - i bili su u pravu.

Zeznuli su se tu. Ukupni iznos dividende je veći od cijene dionice prije. Nisu bili u pravu.

[segregator]

Detektor kaže:

Zeznuli su se tu. Ukupni iznos dividende je veći od cijene dionice prije. Nisu bili u pravu.

Koje dionice? ZABA-e možda koja je pala sa 10000kn na 10kn?

[Deere]

Detektor kaže:

Zeznuli su se tu. Ukupni iznos dividende je veći od cijene dionice prije. Nisu bili u pravu.

Kako koje, ali rijetke su one koje su u Hrvatskoj donijele malim dioničarima. Puno više bilo je prevarenih malih dioničara, nego onih kojima su one donijele prinos. Kako sam pisao, to nije problem dioničarstva samog po sebi, nego problem potpunog nedostatka odgovarajućeg pravnog okvira i provođenja istog (kako provesti ono čega nema?), zapravo političari - neupućeni i neuki kakvi jesu kod nas - nisu shvatili da je to osnovni preduvjet kada već imaš mogućnost dioničarskog vlasništva.

[Detektor]

Dobar članak o usponu Njemačke nakon Drugog svjetskog rata:

http://liberalniforum.com/2016/04/01...konomsko-cudo/

Osoba s prosječnim godišnjim prihodom 1950. godine, koji je tada iznosio nešto manje od 2.400 maraka, plaćale ja 18 posto poreza u odnosu na bruto platu. Ista osoba bi se, da je imala identičnu zaradu 1948., nalazila u poreznom razredu u kojim bi se njihova zarada oporezivala po stopi od 85%!

Prosječna plaća postoji i u Hrvatskoj,dakle 18% samo stavimo na hrvatski bruto prosjek.

Priča se nešto kod nas o monetarnoj reformi:

Monteratna reforma bila je vrlo složen proces, zbog kojeg je mnogim ljudima smanjeno lično bogatstvo.
Istu nedjelju Ekonomski savjet, uz žestoko protivljenje njegovih članova koji su bili pripadnici Socijaldemokratske partije, usvojio je pravilnik koji je Erhardu omogućio da u potpunosti ukine kontrolu cijena.
Kompletno ljeto 1948. Erhard je danonoćno radio na provođenju reformi koje su trajno preobrazile njemački ekonomski sistem naslijeđen iz nacizma. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene.

U jednom razgovoru pukovnik američke vojske obrusio je Erhardu:
“Kako se usuđujete ograničavati naš sistem racioniranja, kada je raširena nestašica hrane?”. Na to je Erhard hladno odgovorio:
„Poštovani gospodine, ja nisam ograničio vaš sistem, ja sam ga ukinuo. Ubuduće, jedino sredstvo racioniranja koje će njemačkom narodu biti potrebno su njemačke marke. I ljudi će naporno raditi da dođu do njih, samo sačekajte i gledajte“.

Uvijek mi je bilo čudno kako su se digli nakon rata i stvorili ovo danas da svi bježe kod njih. Tamo s minimalcem uz stambeno pitanje ostane i lova za trošiti,tu ne.

Btw:

Tokom rata nacisti su svaki pokušaj tržišnog formiranja cijena, odnosno prodavanje proizvoda mimo iznosa koji je vlada propisala, kažnjavali smrću.

Danas imamo kaznu Zakonom u totalitarizmu bi to bila smrt,zatvor.