Posvojenje romske djece - iskustva

[kajpa]

jednamama kaže:

Ja sam majka djeteta romskog porijekla.

Usvojenog?

jednamama kaže:

Sad nakon što sam sve iščitala, vidim da sam se jedino ja javila s iskustvom iz prve ruke.

Ovo je ocito odgovor na gornje pitanje.

[jednamama]

sunček1 kaže:

Molim Vas mame koje ste bile hrabre donijeti odluku, da podijelite svoja iskustva i način za prevladati predrasude. Nikad ne bih rekla da sam osoba s predrasudama, a opet kad se o tebi radi i kad je odluka tu - samo moraš biti siguran u nju - e tu sam pala na testu!

Odgovorit ću na ovaj odlomak dok čekam konkretnija pitanja.

Donijeti odluku o posvajanju u našem slučaju (mislim da smijem pisati i u ime svog muža) nije bilo pitanje hrabrosti. Ne drukčije hrabrosti od one odlučiti da želiš imati dijete. Da drukčije hrabrosti da si se spreman uhvatiti u koštac s procedurom i zahtjevnim putem do djeteta.

Ukoliko smatraš da je donijeti odluku da se posvoji dijete romskog porijekla bilo hrabro, nismo uopće razmišljali o tome kao nečemu posebno teškom za što je potrebna posebna hrabrost. Jedino u vezi čega smo bili zabrinuti je bilo jesmo li spremni, sposobni biti onako dobri roditelji kao što bismo željeli biti. Djetetu. Nebitno kojeg porijekla.

Zanimaju te "iskustva i način za prevladati predrasude". Ovo mi je malo nejasno. Ukoliko je riječ o našim predrasudama, nismo ih imali, niti ih imamo. Nemamo ni iluzije. Naše dijete je naše dijete, ali nema naše gene. Točka. Činjenica.

Da predrasude otkrijem kod nekih od bliskih osoba, jako bi pao na mojoj ljestvici. :SheldonCooper:

Predrasude okoline mi također nisu bitne. Mislim, jesu, žao mi je što živimo u ovakvom društvu, ali nisu mi bitne na način da će one stvoriti u meni jednake predrasude.

Djeca znaju biti okrutna, rijetki izbjegnu zadirkivanje zbog nečega, bilo čega. Pjege na nosu, klempave uši, aparatić na zubima, debeo, mršav, štreber, ponavljač, djete rastavljenih roditelja, dijete koje živi s bakom i djedom, koje nema sluha, nosi naočale, koje ne zna igrati nogomet, koje nema najnoviji mobitel, koje ima najnoviji mobitel, koje nema novaca, koje muca, kojem dobro ide fizika ... svakome će se moći pronaći povod za zadirkivanje, potražiti ono nešto po čemu je "jedinstven" u grupi.

Usput, nikad nas nitko nije pitao u vezi rase našeg djeteta. Čitajući ovu temu, pitala sam se zašto. Možda se oni koji nam nisu bliski ne usude, a oni koji su nam bliski također.

Kako da ti prevladaš svoje predrasude... to ti ne mogu odgovoriti. Već sam napisala da u posvojenje ne treba ići s "figom v žepu". To nije odluka za jedan dan, nego za cijeli život. Ukoliko nisi sigurna, onda to najvjerojatnije nije za tebe. Pogrešnom odlukom ti kao odrasla osoba možeš nanijeti ogromnu, neizmjernu štetu sebi, mužu, a najvažnije - djetetu koje u tom slučaju neće imati pravo odlučivati. Ono to nije zaslužilo.

Još jedna bitna stvar: kako tvoj muž razmišlja o ovome?

[puffko]

Odlični su mi sudionici (sudionice) u diskusiji koji o udjelu "gena" u temperamentu, karakteru itd osobe govore kao o "činjenici".
Evo moji kolege u genetici, genomici, epigenetici bi rado čuli o tim "činjenicama" jer oni, npr, teško mogu razlučiti samu DNA sekvencu ("gene") od okolišnih utjecaja koji "uključuju" ili "isključuju" gene .

"vruća romska krv", ha. Časna riječ kao da čitam romane hrvatskog realizma, cca 1880.

[Little Floramy]

Puffko pusti i ti svoj glas....o tome, možda pomogneš u nedoumici zač.teme.

Jednamama ako mi možeš odgovoriti, tvoj proces usvajanja romskog djeteta je trajao koliko dugo, dali ste u početku počeli i bili spremni na sve opcije koje se nude?
Zanima me zbog brzine procesa jel stalno čujem kako je tu dječicu, lakše, brže i jednostavnijeg procesa usvojiti...nego neku drugu...dali je to približno tako?

[sunček1]

jednamama kaže:

Odgovorit ću na ovaj odlomak dok čekam konkretnija pitanja.

Donijeti odluku o posvajanju u našem slučaju (mislim da smijem pisati i u ime svog muža) nije bilo pitanje hrabrosti. Ne drukčije hrabrosti od one odlučiti da želiš imati dijete. Da drukčije hrabrosti da si se spreman uhvatiti u koštac s procedurom i zahtjevnim putem do djeteta.

Ukoliko smatraš da je donijeti odluku da se posvoji dijete romskog porijekla bilo hrabro, nismo uopće razmišljali o tome kao nečemu posebno teškom za što je potrebna posebna hrabrost. Jedino u vezi čega smo bili zabrinuti je bilo jesmo li spremni, sposobni biti onako dobri roditelji kao što bismo željeli biti. Djetetu. Nebitno kojeg porijekla.

Zanimaju te "iskustva i način za prevladati predrasude". Ovo mi je malo nejasno. Ukoliko je riječ o našim predrasudama, nismo ih imali, niti ih imamo. Nemamo ni iluzije. Naše dijete je naše dijete, ali nema naše gene. Točka. Činjenica.

Da predrasude otkrijem kod nekih od bliskih osoba, jako bi pao na mojoj ljestvici. :SheldonCooper:

Predrasude okoline mi također nisu bitne. Mislim, jesu, žao mi je što živimo u ovakvom društvu, ali nisu mi bitne na način da će one stvoriti u meni jednake predrasude.

Djeca znaju biti okrutna, rijetki izbjegnu zadirkivanje zbog nečega, bilo čega. Pjege na nosu, klempave uši, aparatić na zubima, debeo, mršav, štreber, ponavljač, djete rastavljenih roditelja, dijete koje živi s bakom i djedom, koje nema sluha, nosi naočale, koje ne zna igrati nogomet, koje nema najnoviji mobitel, koje ima najnoviji mobitel, koje nema novaca, koje muca, kojem dobro ide fizika ... svakome će se moći pronaći povod za zadirkivanje, potražiti ono nešto po čemu je "jedinstven" u grupi.

Usput, nikad nas nitko nije pitao u vezi rase našeg djeteta. Čitajući ovu temu, pitala sam se zašto. Možda se oni koji nam nisu bliski ne usude, a oni koji su nam bliski također.

Kako da ti prevladaš svoje predrasude... to ti ne mogu odgovoriti. Već sam napisala da u posvojenje ne treba ići s "figom v žepu". To nije odluka za jedan dan, nego za cijeli život. Ukoliko nisi sigurna, onda to najvjerojatnije nije za tebe. Pogrešnom odlukom ti kao odrasla osoba možeš nanijeti ogromnu, neizmjernu štetu sebi, mužu, a najvažnije - djetetu koje u tom slučaju neće imati pravo odlučivati. Ono to nije zaslužilo.

Još jedna bitna stvar: kako tvoj muž razmišlja o ovome?

Jednamama, kako mi je samo drago da si se javila!

Da, želim čuti iskustvo nekog tko je prošao sve to i možda bio u istim dilemama. Ali ispada da Vi koji ste napravili taj korak niste imali dilema.
Bez figa u džepu - ja imam. Posvojenje je velika odgovornost (najviše prema djetetu i njegovu životu, ali na kraju krajeva i prema nama i našim životima) i ne želim donijeti nikakvu odluku naprečac. Zato propitujem mogućnosti, pokušavam preispitati samu sebe, propitujem muža...

Nisam sigurna ali mislim da nisam nigdje oslovljavala djecu za "naši" i vaši", ali ako mi se to dogodilo, ispričavam se.

Mislim da je ta tema ionako vrlo osjetljiva pa se stoga o njoj ne može skoro ništa pronaći na netu. Živjela sam nekad u predjelu gdje su Romi bili dosta zastupljeni i vjerojatno od tuda podloga za predrasude. Ne generaliziram, ali puno ih je u mojoj okolini bilo "divljih", razbijača, lopova i općenito sitnijih i krupnijih kriminalaca... Onako, ne osjeća se čovjek sigurno u njihovoj okolini.
Znam da nije sve u genima već je puno i u odgoju, ali bojim se - a htjela bih.
A ne mogu dok ne budem 100% sigurna... I tako dugo dok to nisam, mi je ta tema sveprisutna... Nisam ni sigurna da to ne mogu... SAmo evo, propitujem sebe sama.
Divim se ljudima koji su iskreno tako otvorena srca i duše... Ali ne mogu vjerovati da se niste ni u kom trenutku zapitali i pobojali...Znam da forum nije mjesto za riješit probleme ali proširit vidike sigurno jest.

Možete mi reći koliko je Vaše dijete bilo staro kada ste ga usvojili? Koliko ste čekali na TAJ poziv? Da li su Vas zvali iz Vašeg matičnog centra ili iz nekog drugog? Da li nimalo niste dvojili? Kako su druga djeca u vrtiću ili školi prihvatila dijete? Da li ste odmah znali ili ste razmišljali?

Obzirom da je to situacija koju prihvatiš svjesno i namjerno i nema natrag, htjela bih samo s time biti na čisto.

Znam da kad čovjek razgali svoje nedoumice da one zvuče grubo i rasistički ali ako mi želite pomoći dobro, ako ne, zaboravite.

[sunček1]

Moj muž je otvoren za sve "mogućnosti" i ne komplicira kao ja.

[jednamama]

Little Floramy kaže:

Jednamama ako mi možeš odgovoriti, tvoj proces usvajanja romskog djeteta je trajao koliko dugo, dali ste u početku počeli i bili spremni na sve opcije koje se nude?
Zanima me zbog brzine procesa jel stalno čujem kako je tu dječicu, lakše, brže i jednostavnijeg procesa usvojiti...nego neku drugu...dali je to približno tako?

Ne znam da li posvojitelji posvajaju brže ako žele posvojiti dijete romskog porijekla, jer se mi nismo vodili time kao razlogom. Nama porijeklo nije bilo važno, tj. nijedno dijete za koje bi nas odabrali ne bismo odbili zbog njegovog porijekla.
Pretpostavljam da se nešto brže može dobiti poziv od nekog centra u kojem je dijete spremno za posvojenje jer jedan dio posvojitelja ne želi djecu romskog porijekla. Čini mi se da takvih posvojitelja danas više nije tako puno kao ranije.

Proces, odnosno procedura je za svako posvojenje, koliko znam, jednaka. Tu definitivno nema veze porijeklo dijeteta. Hvala Bogu. Dijete je dijete. Postoje razlike samo ukoliko je dijete takve dobi (14 god.?) da se traži i njegov pristanak, ili nešto mlađe pa se uzima u obzir i njegovo mišljenje. Ne sjećam se više, trebalo bi provjeriti u Obiteljskom zakonu.

[jednamama]

sunček1 kaže:

Ne generaliziram, ali puno ih je u mojoj okolini bilo "divljih", razbijača, lopova i općenito sitnijih i krupnijih kriminalaca... Onako, ne osjeća se čovjek sigurno u njihovoj okolini.
Znam da nije sve u genima već je puno i u odgoju, ali bojim se - a htjela bih.
A ne mogu dok ne budem 100% sigurna... I tako dugo dok to nisam, mi je ta tema sveprisutna... Nisam ni sigurna da to ne mogu... SAmo evo, propitujem sebe sama.

Napisala sam dugi post pa ga greškom obrisala.
Sad mi se ne da više tako dužiti... što vjerojatno i nije loše.

To što si otvorila ovu temu pokazuje da ne odbijaš posve mogućnost posvojenja, međutim, ono što pišeš o razbijanju, krađama i kriminalu zbog kojih se bojiš... Voljela bih da se javi netko kome je genetika struka kako bi to stručno objasnio. Koliko ja znam, nema gena za krađu, kriminal, razbijanje, laganje itd. Ako bi ga i bilo, onda ga ima i kod nekih "naših" bijele kože kao snijeg, sjetimo se samo naših do vrlo nedavno visokopozicioniranih stanovnika Remetinca.

Uz napomenu: ja ovdje ne tipkam ni jedno jedino slovo kako bih ikoga nagovarala na posvojenje djeteta romskog porijekla. Posvojenjem se stvara obitelj, i to treba biti presretan događaj i početak novog zajedničkog života u koji nitko ne smije ući s djetetom koje ne prihvaća 100%. I spreman mu se dati (da je moguće ) i preko tih 100%.
Razlog za posvojenje bilo kojeg djeteta ne smije biti ni za godinu, dvije ili x godina kraće čekanje, nego želja i spremnost za posvojenje tog konkretnog djeteta.

sunček1 kaže:

Divim se ljudima koji su iskreno tako otvorena srca i duše... Ali ne mogu vjerovati da se niste ni u kom trenutku zapitali i pobojali...Znam da forum nije mjesto za riješit probleme ali proširit vidike sigurno jest.

Možete mi reći koliko je Vaše dijete bilo staro kada ste ga usvojili? Koliko ste čekali na TAJ poziv? Da li su Vas zvali iz Vašeg matičnog centra ili iz nekog drugog? Da li nimalo niste dvojili? Kako su druga djeca u vrtiću ili školi prihvatila dijete?

Ne bih odgovarala na prva pitanja, a ne bi ti ni koristilo u rješavanju tvojih nedoumica.
Dobro je prihvaćen od svih, obitelji, prijatelja velikih (naših) i malih (njegovih). Za sada nemamo nikakvih problema koje nema i većina drugih obitelji. Kad/ ako ih bude, rješavat ćemo ih. Živimo normalan život. Šaka suza, vrića smija...

sunček1 kaže:

Da li ste odmah znali ili ste razmišljali?

Obzirom da je to situacija koju prihvatiš svjesno i namjerno i nema natrag, htjela bih samo s time biti na čisto.

Ovo nisam baš razumijela, misliš na prvi put kad smo ga vidjeli, ili prije nego što smo odabrani da smo znali da bismo posvojili dijete romskog porijekla? Ili nešto posve drugo?

[jednamama]

sunček1 kaže:

Moj muž je otvoren za sve "mogućnosti" i ne komplicira kao ja.

Nemoj biti stroga prema sebi, neophodno je da iskreno i otvoreno i temeljito razgovarate o svemu i donesete zajedničku odluku.

Što tvoj muž kaže u vezi tvojih konkretnih strahova, koje si do sad u ovoj temi spominjala?

[Little Floramy]

Sunček evo ovih dana se puno pričalo o udomljavanju romske djece pa ako ti nešto pomogne super ..pročitaj http://www.udomiteljizadjecu.hr/

[Monstera]

puffko kaže:

Odlični su mi sudionici (sudionice) u diskusiji koji o udjelu "gena" u temperamentu, karakteru itd osobe govore kao o "činjenici".
Evo moji kolege u genetici, genomici, epigenetici bi rado čuli o tim "činjenicama" jer oni, npr, teško mogu razlučiti samu DNA sekvencu ("gene") od okolišnih utjecaja koji "uključuju" ili "isključuju" gene .

"vruća romska krv", ha. Časna riječ kao da čitam romane hrvatskog realizma, cca 1880.

ja ti iskreno mislim da nije samo "strah od gena", kod posvojenja je jedan sasvim realan strah, a to ej da mi zaista ne znamo kakvi su i ciji geni, kakav je bio tijek trudnoce (iliti konzumacije kojecega) i kako je tekao razvoj prve 3 godine. iliti, kolko su bioloski roditelji uspjeli utjecat na bebu.
a utjecali su sigurno
i tu se jako slazem sa tobom, uzasno je tesko odvojiti utjecaj gena i okoline, pogotovo sto je dijete starije....jer tu onda nije samo utjecaj bioloskih roditelja i rodbine, nego i sustava, koji je nemilosrdan, i definitivno ostavlja trag.

i mislim da o tom strahu supruznici moraju otvoreno pricati, kao i sagledati koje poteskoce mogu prihvatiti, a koje ne...
i kako ce se nositi sa poteskocama koje su izabrali prihvatiti.

ja kada bih odlucila posvojiti, krenula bih na psihoterapiju prije postupka i tijekom posvanja imala podrsku, nekog neutralnog, a opet strucnog.
ovo sto CZSS nudi nije dovoljno i nikad niti nece biti, koje god odredbe stavili u zakon.

[puffko]

nosorog kaže:

ja ti iskreno mislim da nije samo "strah od gena", kod posvojenja je jedan sasvim realan strah, a to ej da mi zaista ne znamo kakvi su i ciji geni, kakav je bio tijek trudnoce (iliti konzumacije kojecega) i kako je tekao razvoj prve 3 godine. iliti, kolko su bioloski roditelji uspjeli utjecat na bebu.
a utjecali su sigurno
i tu se jako slazem sa tobom, uzasno je tesko odvojiti utjecaj gena i okoline, pogotovo sto je dijete starije....jer tu onda nije samo utjecaj bioloskih roditelja i rodbine, nego i sustava, koji je nemilosrdan, i definitivno ostavlja trag.

Pa to jest realan strah ali on nema veze s etnicitetom djeteta.

E sad što se događa postnatalno ("3 godine" je prilično arbitrarna granica) to je, naravno, veliki upitnik. Moderna genetika i epigenetika ne pravi razliku između uvjetno rečeno materijalnih faktora (ne znam, prehrane majke, izloženosti alkoholu, toksinima itd) i socijalnih--koliko je majka izložena stresu (a vjerojatno i otac! jer se zna o promjenama malih RNA u spermijima), jer stres utječe na razine glukokortikoida, receptora za glukokortikosteroide u mozgu itd.

No s druge strane, razvoj je vrlo "robustan"-kada bi svaka fluktuacija dovela do velikih promjena, ne bi jednostavno bilo moguće završiti razvojnu sekvencu. Poznata je npr kohorta "Dutch Winter Famine"--djeca čije su majke gladovale 1944-1945 dok su bile trudne s njima, jele su ne više od 1000 kcal, u nekim razdobljima i samo 600-800 kcal, i to vrlo jednolične prehrane, krumpiri i slično. Na kraju, da, postoji nešto veći rizik od metaboličke i srčane bolesti, ali npr u kognitivnom pogledu nikakve razlike između njih i kontrola.

Ja bih rekla da je velika šansa za malo dijete koje je ipak bilo uz majku (ili neku drugu odraslu osobu koja se skrbila o njemu) da je s djetetom sve ok. Starije dijete koje je prošlo sustav i gdje su neki suboptimalni uvjeti postojali dulje.. e to je već druga priča, ali pretpostavljam da se o tom djetetu više zna i da su socijalne službe koje skrbe u stanju dijagnosticirati potrebe i izvijestiti potencijalne usvojitelje.

[miss daisy]

nosorog kaže:

ja ti iskreno mislim da nije samo "strah od gena", kod posvojenja je jedan sasvim realan strah, a to ej da mi zaista ne znamo kakvi su i ciji geni, kakav je bio tijek trudnoce (iliti konzumacije kojecega) i kako je tekao razvoj prve 3 godine. iliti, kolko su bioloski roditelji uspjeli utjecat na bebu.

kao što je puffko napisala, to je sasvim nešto drugo od onoga što su pisali forumaši koji "nisu rasisti", ali smatraju da postoje "posebni geni" koji se prenose među pripadnicima pojedinih naroda.

[tisi]

puffko kaže:

No s druge strane, razvoj je vrlo "robustan"-kada bi svaka fluktuacija dovela do velikih promjena, ne bi jednostavno bilo moguće završiti razvojnu sekvencu. Poznata je npr kohorta "Dutch Winter Famine"--djeca čije su majke gladovale 1944-1945 dok su bile trudne s njima, jele su ne više od 1000 kcal, u nekim razdobljima i samo 600-800 kcal, i to vrlo jednolične prehrane, krumpiri i slično. Na kraju, da, postoji nešto veći rizik od metaboličke i srčane bolesti, ali npr u kognitivnom pogledu nikakve razlike između njih i kontrola.

a povezanost "dutch winter famine" i općenito prenatalnog nutritivnog deficita i većeg rizika za shizofreniju?

http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/9708024

http://www.medscape.com/viewarticle/583090_2

[kajpa]

Pitanje je koliko uopce potencijalni roditelji saznaju o anamnezi djeteta/roditelja. Mozda je danas to puno bolje, transparentnije, ali znam da je prije dosta godina od nekoliko djece koja jesu bila za usvajanje na toj jednoj lokaciji (na zalost od velikog broja djece u domu samo njih vrlo malo je bilo za usvajanje), onaj nasladji deckic kojeg bi si svako uzeo doma i nije pokazivao nikave probleme u ponasanju imao oba roditelja sa sizofenijom, ali to nije bio podatak koji se potencijalnim roditeljima govorio. Naravno, decko moze biti savrseno zdrav...to nije nasljedno, ali postoji nekakva sklonost...veca mogucnost...da se dogodi. Nadam se da nije.

[Lyanna Stark]

Prvo romska djeca, sad djeca šizofreničara. Eugeničari bi bili ponosni.

[kajpa]

Ne znam sto si time htjela reci tj. koji je smisao takvog komentara.
Moj je bio u smislu da mislim da potencijalni roditelj mora biti informiran i da nije u redu da se takve stvari ne kazu roditeljima. (kao sto je recimo bio primjer udomljene djevojcice...gdje su problemi u skoli shvaceni kao posljedica domskog zivota (socijalne deprivacije), a istina da je dijete ipak posebno (tj. smanjene inteligencije) je presucen.
Hoce li netko udomiti ili usvojiti neko dijete je njegova odluka, ali misim da je fer da zna sve o djetetu, pod cime podrazumijevam i obiteljsku ananmnezu. Ti bi rado usvojila dijete iako ti presute zdrastvene probleme roditelja, koji nisu nebitni? Ok ...ako i bi, netko mozda ne bi i mislim da ima pravo na to.

[jednamama]

puffko kaže:

Pa to jest realan strah ali on nema veze s etnicitetom djeteta.

Molim te ne zamjeri, ovo sam poželjela boldati, ako je nekome promaklo.

[jednamama]

kajperinja kaže:

Pitanje je koliko uopce potencijalni roditelji saznaju o anamnezi djeteta/roditelja. Mozda je danas to puno bolje, transparentnije,

Pitanje iz prve rečenice shvaćam kao pitanje s upitnikom na kraju, pa ću kao ovdje jedina mama posvojenog djeteta odgovoriti. Na temelju svog iskustva i onog što sam čula od ostalih roditelja koje poznam a koji su posvojili.

Svi smo informirani o obiteljskoj anamnezi biološke obitelji naše djece onoliko koliko je centar za socijalnu skrb o tome znao. Ni jedno od te djece nije bilo od nepoznatih roditelja, tako da smo svi mogli dobiti određene informacije o biološkim roditeljima. Također, svi smo dobili informacije i o zdravstvenom stanju djece. I liječničke nalaze (djeteta).

kajperinja kaže:

...onaj nasladji deckic kojeg bi si svako uzeo doma i nije pokazivao nikave probleme u ponasanju imao oba roditelja sa sizofenijom, ali to nije bio podatak koji se potencijalnim roditeljima govorio.

Od kuda ti ova priča?

[jednamama]

Lyanna Stark kaže:

Prvo romska djeca, sad djeca šizofreničara. Eugeničari bi bili ponosni.

Baš.