Prije nego se raspricamo o recentnim dometima u ovoj domeni ekonomije... predstaviti cu svoj eksperiment.
Dakle, kao i svaki profesor na faksu, suocena sam sa studentima koji prepisuju sa salabahtera, ili jos gore - sa studentima koji su nemotivirani za ucenje i ne zele se potruditi za vise od 2, iako to kognitivno mogu. Dala sam si u zadatak dizajnirati test kojim cu mjeriti njihovo istinsko znanje, jer je vecina klasicnih testova dizajnirana tako da otkrije koliko student ne zna. Proucavajuci bihevioralne principle u ekonomiji, posla sam od sljedecih pretpostavki;
a)studenti su sebicni
b)studenti su, bas kao i poduzetnici, motivirani nekim payoffom(ocjena ili neke druge povlastice)
c)studenti su neskloni riziku(dobra kontrola protiv prepisivanja smanjuje mogucnost varanja na minimum, u slucaju varanja slijedi drakonska kazna)
d)studenti su neskloni vjerovati jedni drugima kada ih je broj velik, odnosno kada se medjusobno slabo poznaju.
Test iz osnova ekonomije 2(makroekonomija) koncipirala sam na sljedeci nacin - uobicajeni broj bodova na kolokviju je 40, a ja sam ukupni broj bodova udvostrucila i bitno povecala opus pitanja s tim da je bilo jedno pitanje koje nikad u zivotu nisu vidjeli.
- studentima je dano uobicajeno vrijeme za pisanje kolokvija(sat vremena)
- pravila igre su im bila a priori pokazana(iako nisu znali puno prije da ce pisati takav kolokvij), odnosno objasnjeno im je da ce biti ocjenjeni po Gaussovoj krivulji i/ili percentilima.
Koja je intrinzicna motivacija iza ovakvog testa? S obzirom na ograniceno vrijeme, studenti nemaju ni vremena za prtljanje po salabahterima jer je pitanja puno, a mozda na neko znaju odgovor. Dake, vrijeme je ucinjeno jos oskudnijim.
Iako je kontrola prepisivanja rigorozna, studenti su svejedno demotivirani da na testu pomazu kolegama koji nisu naucili. Time ih oni u distribuciji priblizavaju sebi i tako u konacnici dobivaju manju ocjenu zbog uprosjecavanja.
Treca i najbitnija stvar - studenti se nebi mogli dogovoriti da svi napisu tipa 2 pitanja i dobiju 3. Na N=300 to je jednostavno nemoguce, jer je takva kooperativna ravnoteza jednostavno iznimno nestabilna. To je kao da imate kartel od 300 tvrtki.
Dakle, koja je logika iza ovoga? Smatram da sam nesto sto je zapravo jedna vrsta Stackelbergove igre(dvorazinsko odlucivanje) svela na local competition koji zavrsava u Nashovoj ravnotezi koja je zapravo Pareto poboljsanje od prijasnjeg sistema, jer su studenti pokazali vise znanja te dobili bolje ocjene, a 15 studenata od 300 je preslo 10/11 sto je bilo a posteriori postavljeno kao 100%. Jedan student je rjesio cijeli test!
Pitanje - moze li se ovakvo nesto dizajnirati i za bilosto drugo? Znam da se to vec radi u Velikoj Britaniji, ali meni se cini da je Hrvatska u potrebi dizajniranja mehanizama koji su bazirani na bihevioralnim principima i koji generiraju neki social choice.
Discuss.
Linearni mod
