Zašto je Hegel faca?

[digiman]

Sigmund kaže:

Hegel je uostalom rekao da je za filozofiju razlika između idealizma i realizma u potpunosti bez značenja. Jer, kako veli, i materijalizam je opet samo jedan idealizam. Jer je materija, dakako, nešto idealno, idealitet, tj. apstrakcija. A kako H. definira idealizam? Ovako:
"Tvrdnja da je ono konačno idealizacija definira idealizam."
...i dalje:

nije krivo reći da su politika i religija jedini mogući vidovi pragmatičnog uzemljenja dijaletike ideja

[Nea--]

Zanimljiv mi je osvrt ovog ruskog egzistencijalističkog i kršćanskog filozofa na Hegela; osvrt kojeg je iznio u svojoj knjizi "Duh i realnost":

Berdjajev Hegelu s poštovanjem priznaje da je "prvi pokušao izgraditi cjelovitu filozofiju duha" te smatra kako je Hegelova filozofija "sinkretizam grčkog intelektualističkog univerzalizma i poimanja duha kao slobode i dinamike" (ovo posljednje pripisuje utjecaju kršćanstva).
Za njega je u "Hegelovu učenju o duhu najvažnije to što između čovjeka i Boga, između duha i Duha nema bezdane objektivnosti. Duh je bitak u sebi i za sebe, a to znači da duh nije objekt za subjekt"

"Religija je samospoznaja božanskoga duha kroz konkretni duh, to jest kroz čovjeka. Spoznaja duha u Hegela pretendira da bude najkonkretnijom od svih. Duh se objavljuje samo duhu, Bog govori samo duhovno. Religija je odnos duha prema duhu. I religija i filozofija moguće su zato što je čovjek duh. Duh je ideja koja je za sebe dokučila bitak. Zato je sloboda bit duha (moj bold)
Ali, "pogrešno" je to što se kod Hegela duh u čovjeku odnosi na opće, a ne na pojedinačno" zbog čega je on univerzalist koji ne zna tajnu osobe i odnos osobnog duha prema osobnom duhu - ovo je upravo ono što je meni osobno nedostajalo kod Hegela ....

Berdjajev smatra da ne postoji nešto kao "objektivni duh" te umjesto toga koristi termin "objektivacija" duha - duh se "objektivizira" odnosno postaje iz subjekta objekt čim izlazi iz sebe samog i postaje duh "za drugoga" - u tome što je "za drugoga" on više nije "za sebe" i odatle njegovo otuđenje (otuđenje čovjeka) odnosno postajanje objektom.
Za Berdjajeva je svijet (vanjski, materijalni, "objektivirani duh") tek SIMBOL a ne istinska realnost, pošto u istinskoj realnosti duh mora biti "u sebi i za sebe" odnosno mora biti slobodan i dinamičan ("Duh ne zna odakle dolazi i kamo ide..." - otprilike tako glasi i stih u Bibliji) tako da proces "sakralizacije" duha još nije dovršen (kod Hegela je "sakralizacija" = momenat vraćanja apsolutnog duha sebi samome, nakon momenta otuđenja u prirodi koja je determinirana te stoga suprotna duhu koji je a priori slobodan; ovo otuđenje je dakako potrebno kako bi se duh vratio sebi izmijenjen a opet isti ako mu to uspije)

Glavna kritika Hegela je prema tome ta da je "posljedica hegelovske filozofije duha neshvaćanje unutarnje biti ličnosti, osobne duhovnosti, osobnoga odnosa čovjeka i Boga" (odnosno osobnoga odnosa kroz kojeg se jedino svaka kvalitativna promjena može desiti - "Bog" je ovdje "apsolutni duh").
"Hegel dakle nije uspio izgraditi konkretnu filozofiju duha, on je ostao u sferi apstraktne sveopćenosti. On je nadvladao dokantovski objektivizam, ali je na nov način ipak učio o objektivnom duhu, premda njegovo vlastito polazište ne dopušta odnos duha prema objektivnosti.
Konačno, hegelovsko poimanje duha prožeto je evolucionizmom koji je determinizam, pa proturječi poimanju duha kao slobode"

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Ali, "pogrešno" je to što se kod Hegela duh u čovjeku odnosi na opće, a ne na pojedinačno" zbog čega je on univerzalist koji ne zna tajnu osobe i odnos osobnog duha prema osobnom duhu - ovo je upravo ono što je meni osobno nedostajalo kod Hegela ....

Pa, Hegel jasno kaže da je pojedinačno jedinstvo univerzalnog i partikularnog. Tako isto i pojedinačni duh. Ne može on sad, koiko god se to nekome učinilo zgodnim, biti nešto drugo nego što jest. Nema tu nikakve "tajne". Tajne, otajstva i misterije su u religijama, a ne u metafizici ili logici. Prema tome, ako ti nešto u tom smislu nedostaje, znaš gdje ćeš ići - u religiju. Tako Hegel kaže da je "religija za svakoga, a filozofija za ponekoga", a isto tako kaže u predgovoru "Fenomenologije" i ovo:

Tko traži samo okrepljenje, tko teži za tim da zemaljsku raznolikost svog opstanka i misli zavije u maglu i žudi za neodređenim užitkom tog neodređenog božanstva, neka pogleda gdje će to naći; on će sam lako naći sredstva da sebi nešto dočara i time se šepiri. Filozofija se međutim mora čuvati htijenja da bude utješljiva.
Još manje smije to zadovoljavanje malim koje se odriče znanosti pretendirati na to, da je takav zanos i mutnost nešto više nego znanost.

...te malo dalje:

Kada to bespojmovno supstancijalno znanje ujedno tvrdi da je osobenost vlastitosti zadubila u biti i da filozofira na istinit i sveti način, onda ono sebi skriva to, da umjesto da bude odano bogu, preziranjem mjere i određenja naprotiv samo čas pušta na volju slučajnosti sadržaja u sebi samome, čas u njemu vlastitu samovolju. Tim što se prepuštaju neukroćenu vrijenju supstancije, oni smatraju da su zamagljivanjem samosvijesti i napuštanjem razuma njegovi, kojima bog dodjeljuje mudrost u snu; što oni tako zapravo u snu primaju i rađaju, to zato i jesu sanje.

Nea-- kaže:

Glavna kritika Hegela je prema tome ta da je "posljedica hegelovske filozofije duha neshvaćanje unutarnje biti ličnosti, osobne duhovnosti, osobnoga odnosa čovjeka i Boga" (odnosno osobnoga odnosa kroz kojeg se jedino svaka kvalitativna promjena može desiti - "Bog" je ovdje "apsolutni duh").

Hegel je sam govorio o osobnom odnosu prema bogu, i smatrao je da je prosvjetiteljstvo sa svojim naglaskom na "razumijevanju" (Verstand) pogrešno prišlo tom problemu koji je zapravo stvar intimne psihologije, a ne filozofije. Vidimo dakle da je anticipirao koncepciju koja će se mnogo kasnije, u naše vrijeme, nazivati "disenchantment" ili "razčaravanje". To jest stvarni problem suvremene civilizacije i mislim da je to ono što tebe (s pravom) brine. Brine i mene. Prema tome ta optužba promašuje metu. Ne samo to, nego je pogrešno poistovjećivati boga s apsolutnim duhom. Bog bi eventualno mogao biti metafora apsoluta ili apsolutne ideje (Hegel sam kaže u pregovoru "Znanosti logike" da je logika isto što i božje mišljenje prije stvaranja svijeta), a apsolutni duh je nešto drugo. Prema Hegelu, njegove tri komponente su religija, umjetnost i filozofija.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Pa, Hegel jasno kaže da je pojedinačno jedinstvo univerzalnog i partikularnog. Tako isto i pojedinačni duh. Ne može on sad, koiko god se to nekome učinilo zgodnim, biti nešto drugo nego što jest. Nema tu nikakve "tajne". Tajne, otajstva i misterije su u religijama, a ne u metafizici ili logici. Prema tome, ako ti nešto u tom smislu nedostaje, znaš gdje ćeš ići - u religiju

Berdjajev tvrdi da ima "tajne" i mislim da se ona krije u onome što zovemo sloboda ...
Reći da je pojedinačni tj subjektivni duh "jedinstvo univerzalnog i partikularnog" ništa nam ne govori o tom duhu, to je tek još jedan determinizam, kao i svaka definicija...
U tom smislu opisi su daleko bolji jer ostavljaju prostora za nadopunu i/ili izmjenu, za promjenu koja ide ruku pod ruku sa slobodom, pojmom koji jedini donekle rasvjetljuje tajnu ljudskoga duha (mada je i on sam podložan najrazličitijim interpretacijama itd)
Tajna je u čovjeku, i ona nema veze s religijskim otajstvima i misterijama koje su možda "objektivacija" tajne koja pripada unutarnjem tj duhu (pošto je duh naš unutarnji život, dakle ono što izmiče ne samo znanstvenim mjerenjima nego i racionalnim tumačenjima ... a ipak ta "tajna" postoji i za čovjeka je realnija od bilo kakve određene mjere i određenog pojma i tzv religijskog otajstva)

Religija je također objektivacija duha - kroz nju se (subjektivni odnosno apsolutni) duh ispoljava, jednako kao kroz umjetnost i filozofiju, ali čim je na taj način izišao iz sebe, on je postao tek simbol, ali ne i realizirani duh ....
Odnosno:
"Stvaralački se subjektivni duh ne da prepoznati u svojim povijesnim objektivacijama. Kršćanska se objava ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji kršćanstva. Sveti se Franjo ne može prepoznati u objektivaciji franjevaštva. Luter se ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji protestantizma. Leonardo da Vinci ne može se prepoznati u povijesnoj objektivaciji tehničkoga genija. Duh revolucije ne može se prepoznati u povijesnim rezultatima revolucije. Marx se ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji marksizma. „Sloboda, jednakost i bratstvo“ ne mogu se prepoznati u društvima koja su objektivirala te krilatice. Ognjeni stvaralački duh ne može se prepoznati u svojim proizvodima, u svojim knjigama, teorijama, sustavima, umjetničkim djelima, ustanovama. Objektivacija u povijesti, u kulturi veliko je djelo aktivnoga stvaralačkog duha ali ona je također veliki neuspjeh"

Manifestiranje apsolutnog duha kroz religiju, umjetnost i filozofiju bi prema tome isto bila objektivacija duha tj nešto strano čovjekovoj unutrašnjosti; ostavština, tradicija, vrijednosti koje su izmještene iz čovjeka i njegovog unutarnjeg u "svjetsku (duhovnu) baštinu"; nešto okamenjeno, mrtvo, konačno.

Ne samo to, nego je pogrešno poistovjećivati boga s apsolutnim duhom. Bog bi eventualno mogao biti metafora apsoluta ili apsolutne ideje (Hegel sam kaže u pregovoru "Znanosti logike" da je logika isto što i božje mišljenje prije stvaranja svijeta), a apsolutni duh je nešto drugo. Prema Hegelu, njegove tri komponente su religija, umjetnost i filozofija

Pogrešno je poistovjećivati religijskog Boga, koji je nekakav autoritet van čovjeka, s apsolutnim duhom - s time se slažem.
Ali nije pogrešno reći da je čovjekovo unutarnje tj njegov ljudski duh povezan s božanskim duhom, odnosno da je on upravo taj vanvremenski i vanprostorni duh (odatle naziv "božanski", on je tek sinonim za apsolutno) - ja barem ne vidim razlike između te tvrdnje i tvrdnje da se apsolutni duh (koji je također van vremena i prostora) manifestira i (samo)spoznaje kroz čovjeka... ?

Mi ne možemo spoznati Boga nikako drugačije osim kroz sebe same; apsolutni se duh ne može realizirati nikako drugačije osim kroz ljudski tj subjektivni duh.

Hegel je sam govorio o osobnom odnosu prema bogu, i smatrao je da je prosvjetiteljstvo sa svojim naglaskom na "razumijevanju" (Verstand) pogrešno prišlo tom problemu koji je zapravo stvar intimne psihologije, a ne filozofije.

Agree

[digiman]

Nea-- kaže:

Berdjajev tvrdi da ima "tajne" i mislim da se ona krije u onome što zovemo sloboda ...
Reći da je pojedinačni tj subjektivni duh "jedinstvo univerzalnog i partikularnog" ništa nam ne govori o tom duhu, to je tek još jedan determinizam, kao i svaka definicija...
U tom smislu opisi su daleko bolji jer ostavljaju prostora za nadopunu i/ili izmjenu, za promjenu koja ide ruku pod ruku sa slobodom, pojmom koji jedini donekle rasvjetljuje tajnu ljudskoga duha (mada je i on sam podložan najrazličitijim interpretacijama itd)
Tajna je u čovjeku, i ona nema veze s religijskim otajstvima i misterijama koje su možda "objektivacija" tajne koja pripada unutarnjem tj duhu (pošto je duh naš unutarnji život, dakle ono što izmiče ne samo znanstvenim mjerenjima nego i racionalnim tumačenjima ... a ipak ta "tajna" postoji i za čovjeka je realnija od bilo kakve određene mjere i određenog pojma i tzv religijskog otajstva)

Religija je također objektivacija duha - kroz nju se (subjektivni odnosno apsolutni) duh ispoljava, jednako kao kroz umjetnost i filozofiju, ali čim je na taj način izišao iz sebe, on je postao tek simbol, ali ne i realizirani duh ....
Odnosno:
"Stvaralački se subjektivni duh ne da prepoznati u svojim povijesnim objektivacijama. Kršćanska se objava ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji kršćanstva. Sveti se Franjo ne može prepoznati u objektivaciji franjevaštva. Luter se ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji protestantizma. Leonardo da Vinci ne može se prepoznati u povijesnoj objektivaciji tehničkoga genija. Duh revolucije ne može se prepoznati u povijesnim rezultatima revolucije. Marx se ne može prepoznati u povijesnoj objektivaciji marksizma. „Sloboda, jednakost i bratstvo“ ne mogu se prepoznati u društvima koja su objektivirala te krilatice. Ognjeni stvaralački duh ne može se prepoznati u svojim proizvodima, u svojim knjigama, teorijama, sustavima, umjetničkim djelima, ustanovama. Objektivacija u povijesti, u kulturi veliko je djelo aktivnoga stvaralačkog duha ali ona je također veliki neuspjeh"

Manifestiranje apsolutnog duha kroz religiju, umjetnost i filozofiju bi prema tome isto bila objektivacija duha tj nešto strano čovjekovoj unutrašnjosti; ostavština, tradicija, vrijednosti koje su izmještene iz čovjeka i njegovog unutarnjeg u "svjetsku (duhovnu) baštinu"; nešto okamenjeno, mrtvo, konačno.


Quote:

Pogrešno je poistovjećivati religijskog Boga, koji je nekakav autoritet van čovjeka, s apsolutnim duhom - s time se slažem.
Ali nije pogrešno reći da je čovjekovo unutarnje tj njegov ljudski duh povezan s božanskim duhom, odnosno da je on upravo taj vanvremenski i vanprostorni duh (odatle naziv "božanski", on je tek sinonim za apsolutno) - ja barem ne vidim razlike između te tvrdnje i tvrdnje da se apsolutni duh (koji je također van vremena i prostora) manifestira i (samo)spoznaje kroz čovjeka... ?

Mi ne možemo spoznati Boga nikako drugačije osim kroz sebe same; apsolutni se duh ne može realizirati nikako drugačije osim kroz ljudski tj subjektivni duh.

hegelov determinizam pravilnije bi bilo vidjeti kao definiranost metode ili bolje: definiranost strukture procesa. veliš, apsolutni se duh ne može realizirati nikako drugačije osim kroz ljudski tj subjektivni duh. da, međutim tom nivou realizacije je predhodila baš konkretna realizacija u subjektu kao "jedinstvo univerzalnog i partikularnog", kako hegel veli prvotna negacija apsulutnog duha u prirodu - pa tako i u subjekta tj. subjekte. u tom procesu realizacija kroz subjekt (čovjeka), tek relizacija čovjeka u predmetnost (reda: arhitektura > muzika > matematika - koja[predmetnost] je istovremeno i realizacija čovjekovog [subjektivnog] duha i prirode i apsulutnog duha) donosi ljudsku spoznaju apsulutnog duha. od te krovne negacije apsulutnog duha pa niže - sve je u sferi slobode, tj. u neunaprijed određenim realizacijskim ishodima.
olako dodjeljivanje determinizma hegelu sa pozicije gdje je ideologijska tj. religiozna (ili politička) mistifikacija "otajstva" zamjenjena mistifikacijom slobode kao nekog flogistonskog supstancijaliteta u trenutku delanja ( bilo zamišljanjem bilo proizvođenjem) upučuje na metodu kreiranja otvorenog sustava, čija otvorenost počiva na preddefiniranoj zatvorenosti interpretiranog sustava.

[Nea--]

- sa druge teme ali je primjerenije ovdje:

Sigmund kaže:

"Mislim dakle jesam" je najopćenitija misao o postojanju. Odnosno, misao je minimalno - misao o postojanju. I to najopćenitije postojanje, ta kategorija, naziva se - bitak. To je misao koja pokreće čitavu logiku, i ta logika tek pokazuje "što" to postoji i "kako" postoji.

Misao se pojavljuje kroz čovjeka, tako da je pitanje o bitku zapravo pitanje o ljudskom biću .... a to ljudsko biće, jedini subjekt u čitavoj priči, u daljoj razradi i istraživanju se gubi, pretvara se u općenitost tj "logiku":

Sigmund kaže:

Logika se ne "kači" ni za što izvan same sebe. Ne postoji logika izvan logike. Kako ipak postoje misli nakon ove prve, onda je jasno da logika prolazi kroz samorazvoj.

... "logika prolazi kroz samorazvoj"
(a ne ljudsko biće)


Vjerujem da je na ovakve stvari Berdjajev mislio kada je spočitnuo Hegelu da gubi iz vida pojedinačno tj čovjeka, i odlazi u općenitosti i univerzalije kao da su one neka aura koja omotava čovjeka i u kojoj on pluta i snalazi se kao pile u jajetu.


/.... u fazi sam egzistencijalističke filozofije, ali paralelno s time čitam i Hegel's Dictionary ..... preporučujem ovaj Rječnik svima na forumu koji zaista žele razumjeti Hegela /

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Misao se pojavljuje kroz čovjeka, tako da je pitanje o bitku zapravo pitanje o ljudskom biću .... a to ljudsko biće, jedini subjekt u čitavoj priči, u daljoj razradi i istraživanju se gubi, pretvara se u općenitost tj "logiku"

Nea-- kaže:

Vjerujem da je na ovakve stvari Berdjajev mislio kada je spočitnuo Hegelu da gubi iz vida pojedinačno tj čovjeka, i odlazi u općenitosti i univerzalije kao da su one neka aura koja omotava čovjeka i u kojoj on pluta i snalazi se kao pile u jajetu.

To nije posve točno. Odnosno, možda bi izgledalo tako kad bismo na esencijalistički način, ili na način "razumijevanja" uzeli bilo pojedinačno ljudsko biće, bilo totalni univerzalizam. To bi bila teška greška, ali za tu grešku zasigurno ne možemo optužiti Hegela. Naprotiv, upravo je Hegel najbolji lijek protiv takvih stvari. Radi se, dakako, o dijalektici, odnosno o razlici razumijevanja, dijalektičkog i spekulativnog uma. Ne može se reći da Hegel gubi iz vida pojedinačnog čovjeka. Pojedinačnim čovjekom se bavi npr. književnost, a strukturom odnosa pojedinačnog, univerzalnog i partikularnog se bavi filozofija (ontologija, metafizika, logika...). Logika ne negira pojedinca, Ona je jednostavno obuhvatnija, općenitija. To joj je poziv i svrha. Dakle, pitanje o bitku istodobno i jest i nije pitanje o ljudskom biću i to na mnogo razina. Neke od tih razina razjasnio je Heidegger, ali on ipak nije mogao unaprijediti sustav kategorija. Taj je sustav s Hegelom praktički dovršen. To što je sustav dovršen ne znači da bogatstva pojedinačnih iskustava više nisu moguća (kao što nam pokazuje umjetnost). Onaj tko to misli uopće ne razumije metafiziku.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Logika, metafizika i ontologija su jedno.

Točno tako.

I upravo je LOGIKA ta koja nam govori kako "Mora da postoji nešto više", "Čovjek nije vrhunac evolucije" i tome sl (ovo sam napamet bubnila najbezveznije rečenice, mogle bi se smisliti mnogo bolje i reprezentativnije da samo nije ovolika sparina.... i da je netko pametniji od mene u pitanju )
Logika dakle stoji iza religije i onoga što Jung zove "religijski osjećaj" - a ne nikakva "slabost, neprihvaćanje sudbine, strah od smrti" i tome sl.
(Druga je stvar i drugi problem to što se taj osjećaj koji bi čovjeka imao izvesti iz životinjskog prometnuo u sredstvo njegovog porobljavanja i manipulacije ...... )

Mislim da je to znao i veliki logičar Hegel i da je zbog toga u nekoliko navrata proučavao tzv mistične spise, a volim misliti kako bi nekakve naznake novih uvida do kojih su ga dovela ovakva proučavanja, unio i u namjeravanu revizioniranu Znanost logike ...


Čekaj samo da pročitam još o Hegelu, na jesen i zimu, pa ću ti zasigurno imati još toga o ovome reći

[Sigmund]

Nea-- kaže:

I upravo je LOGIKA ta koja nam govori kako "Mora da postoji nešto više", "Čovjek nije vrhunac evolucije" i tome sl (ovo sam napamet bubnila najbezveznije rečenice, mogle bi se smisliti mnogo bolje i reprezentativnije da samo nije ovolika sparina.... i da je netko pametniji od mene u pitanju )
Logika dakle stoji iza religije i onoga što Jung zove "religijski osjećaj" - a ne nikakva "slabost, neprihvaćanje sudbine, strah od smrti" i tome sl.

Ne, dobro si rekla. Ne treba se ustručavati vlastitih interpretacija bilo čega. To uvijek doprinosi razumijevanju. To jest, doprinosi razumijevanju svemira od strane samog sebe. Uvijek je dobro rasvijetliti stvari s raznih strana i čuti o toj stvari razna mišljenja, pa i ona zbunjena i iskrivljena, jer i ona nose u sebi nekakvu informaciju koju ne bismo inače mogli čuti. Pri tome ne msilim reći da je ovo što ti kažeš pogrešno. Naprotiv. Jednom sam ja nešto pisao na forumu o Hegelu, pa mi je Druid rekao: "čovječe, tebi fali Heidegger", a ja sam mu rekao da mi doista fali. On i Nitko Drugi su me potaknuli da krenem u proučavanje Heideggera koje je upravo u toku, i do sada sam našao da je Heidegger savršeno kompatibilan s Hegelom, baš kao što sam ranije našao da su s njim kompatibilni i Buda, i Spinoza, i Aristotel, i Platon...Nije to ništa čudno. To je svijet ideja. Istina uvijek probije na vidjelo, ovako ili onako.
Naravno da čovjek nije vrhunac evolucije. Sve što postoji je nesavršena aproksimacija apsolutne ideje. Što je apsolutna ideja? Pa ništa drugo nego logika-metafizika-ontologija, a njen sadržaj je beskonačan. E, sad, "Mora da postoji nešto više" je zapravo egzistencijalistički uvid u to da je čovjek biće koje je uvijek otvoreno mogućnostima. Ta situacija je, čak štoviše, bitna za njegovu "definiciju", ako se tako može reći. Hegel bi rekao da je to mišljenje koje uvijek nužno nadilazi samo sebe. Heidegger to isto što ti kažeš zove "Moći-biti". To je zapravo čovjekov potencijal, ono što bitno definira svaku samosvijest. A Heidegger kaže ovako:

Tubitak (čovjek, samosvijest) je u svojem bitku uvijek već ispred sama sebe. On je više od samog sebe kao bitak pri Moći-biti, kojim je on sam.

ili:

Tubitak jest kao razumijevajuće Moći-biti, kojemu se u takvom bitku radi o njemu kao o vlastitom bitku. Biće koje bivstvuje na taj način uvijek sam ja sam.

A što je vrhunac evolucije? To se čini kao malo priglupo pitanje. Odnosno, pitanje koje promašuje cilj. Nema vrhunca. Ili: apsolut je vrhunac, a njega ne možemo skučiti u dvije rečenice. Pa ipak, odražava se u svakoj rečnici. Apsolut ima fraktalnu strukturu. Ali ako baš hoćemo predviđati neposrednu budućnost, onda bih ja rekao da je biološka evolucija pri kraju (pod uvjetom da civilizacija dovoljno potraje) a nakon nje slijedi "evolucija drugim sredstvima". To jest, čovjek će odlučno promijeniti formu (ili način) evolucije. Možda se to nekome sada, iz ove perspektive čini strašno ili čak i neprihvatljivo, ali nije. Valja uvijek imati pred očima cjelinu događanja i metafizički smisao. Sve ostalo je nevažno. Čak i ako ljudi kao biloška vrsta nestanu, to neće ništa promijeniti u smislu ovog razvoja o kojem govorim.

[Nea--]

Odlično

Hvala na ovako lipom i uzbudljivo optimističnom odgovoru tj tekstu.

(Mislim da me od Heideggera najviše odbija riječ "tubitak" koja me asocira na bitak u tubi ili tako nešto .... )

[nitko drugi]

This liberation from time through time, or realization of the infinite
starting from the finite, should be contrasted with other statements
made by Hegel. We are our “time apprehended in thoughts” (PhR 26,
Knox 11); we can no longer be Platonists or Aristotelians (VGPh 1: 65,
HP 1: 46); “we cannot escape out of our time any more than out of our
skin” (VGPh 1: 65–6; HP 1: 45–6). If this were the whole story, however,
philosophy would be merely an expression of the spirit of the time (as
is literally said at VGPh 1: 74, HP 1: 54), and we could not transcend the
limits of finitude and know the Idea, let alone understand past philosophers
as they understood themselves. Hegel should have avoided this
confusion by differentiating, within this context, between culture and
philosophy. Without such a differentiation the very history of philosophy
would not be philosophical but would itself be a cultural enterprise
unable to rise above its time – a quite self-defeating claim if philosophy
is knowledge of the eternal truth.

Iz Alfredo Ferrarin, Hegel and Aristotle (2001), str. 39.

[SvFrancisco]

Logika je program koji vodi u krug,zato logiku treba oplemeniti za shvatiti širu sliku.

[Jednostavko]

Zanima me Hegelov pojam "negativno jedinstvo". Zamolio bih Sigmunda ili nekog drugog da ukratko razjasni ovaj pojam.

[Sigmund]

Jednostavko kaže:

Zanima me Hegelov pojam "negativno jedinstvo". Zamolio bih Sigmunda ili nekog drugog da ukratko razjasni ovaj pojam.

Pa, ukratko, svaka egzistencija ili egzistencija kao takva, jest negativno jedinstvo - jedinstvo vlastitih osobina. Negativno, zato što cjelina nije isto što i svoji dijelovi. To jest, svaka samo-subzistencija (što je isto što i "stvar" ili "egzistencija") jest negativno jedinstvo svega onoga što mu prethodi: uvjeta, osobina, uzroka, itd. Dakle, postojanje neke stvari jest u biti međusobno poništavanje ili ukidanje svega onoga od čega se ona sastoji ili čime je uvjetovana. Ima i onaj primjer granice. Npr. granica između Hrvatske i Mađarske "ne postoji" ni na realan ni na idealan način. Ta granica je "negativno jedinstvo" te dvije zemlje.

[zoroasterix]

Sigmund kaže:

Pa, ukratko, svaka egzistencija ili egzistencija kao takva, jest negativno jedinstvo - jedinstvo vlastitih osobina. Negativno, zato što cjelina nije isto što i svoji dijelovi. To jest, svaka samo-subzistencija (što je isto što i "stvar" ili "egzistencija") jest negativno jedinstvo svega onoga što mu prethodi: uvjeta, osobina, uzroka, itd. Dakle, postojanje neke stvari jest u biti međusobno poništavanje ili ukidanje svega onoga od čega se ona sastoji ili čime je uvjetovana. Ima i onaj primjer granice. Npr. granica između Hrvatske i Mađarske "ne postoji" ni na realan ni na idealan način. Ta granica je "negativno jedinstvo" te dvije zemlje.

Je li čovjek poništavanje bioloških elemenata od kojih se sastoji?

[Sigmund]

zoroasterix kaže:

Je li čovjek poništavanje bioloških elemenata od kojih se sastoji?

Ne. On je njihovo negativno jedinstvo. Imaj na umu da se ovdje govori metafizičkim jezikom. Ukratko, nitko ne negira "postojanje" bioloških elemenata čovjeka. Radi se jednostavno o tome da je čovjekova samo-subzistencija neodvojiva od negativnog jedinstva vlastitih osobina. Anglosaksonci bi rekli da se ovdje radi o filozofskom "tehničkom" jeziku. A tko ga ne poznaje, lako upada u zablude.

[zoroasterix]

Sigmund kaže:

Ne. On je njihovo negativno jedinstvo. Imaj na umu da se ovdje govori metafizičkim jezikom. Ukratko, nitko ne negira "postojanje" bioloških elemenata čovjeka. Radi se jednostavno o tome da je čovjekova samo-subzistencija neodvojiva od negativnog jedinstva vlastitih osobina. Anglosaksonci bi rekli da se ovdje radi o filozofskom "tehničkom" jeziku. A tko ga ne poznaje, lako upada u zablude.

Ne negiram postojanje, ali se nadovezujem na "poništavanje ili ukidanje".

[Sigmund]

zoroasterix kaže:

Ne negiram postojanje, ali se nadovezujem na "poništavanje ili ukidanje".

Što te buni s poništavanjem ili ukidanjem? Vrijeme je poništavanje i ukidanje. U svakom jebenom najmanjem trenutku tvoja osoba i tvoje tijelo prolazi kroz negaciju i ukidanje. Osvijesti to, pa ćeš se približiti gore spomenutom metafizičkom ili tehničkom jeziku.
BTW prema Hegelovoj formulaciji, sudbina svake konačne stvari sastoji se u tome da se samo-ukine. On je to nazvao "tragikom bitka".

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

Pa, ukratko, svaka egzistencija ili egzistencija kao takva, jest negativno jedinstvo - jedinstvo vlastitih osobina. Negativno, zato što cjelina nije isto što i svoji dijelovi. To jest, svaka samo-subzistencija (što je isto što i "stvar" ili "egzistencija") jest negativno jedinstvo svega onoga što mu prethodi: uvjeta, osobina, uzroka, itd. Dakle, postojanje neke stvari jest u biti međusobno poništavanje ili ukidanje svega onoga od čega se ona sastoji ili čime je uvjetovana.

Hvala na odgovoru. Malo me je zbunjuje taj izraz "negativno" u kontekstu jedinstva, jer jedinstvo zamišljam kao nešto što ima i afirmativnu stranu. Hegel (u poglavlju o proturječnosti u Logici) govori i o pozitivnom jedinstvu, ali ga određuje kao jedinstvo suštine koja negira samu sebe: "Tako je samostalnost ono jedinstvo koje se putem svoje vlastite negacije vraća u sebe, pošto se ona vraća u sebe putem negacije svoje postavljenosti. Ona jeste jedinstvo suštine, da bude identična sa sobom blagodareći negaciji — ne drugoga, već same sebe." U čemu je zapravo razlika između negativnog i pozitivnog jedinstva?

[Sigmund]

Jednostavko kaže:

Hvala na odgovoru. Malo me je zbunjuje taj izraz "negativno" u kontekstu jedinstva, jer jedinstvo zamišljam kao nešto što ima i afirmativnu stranu. Hegel (u poglavlju o proturječnosti u Logici) govori i o pozitivnom jedinstvu, ali ga određuje kao jedinstvo suštine koja negira samu sebe: "Tako je samostalnost ono jedinstvo koje se putem svoje vlastite negacije vraća u sebe, pošto se ona vraća u sebe putem negacije svoje postavljenosti. Ona jeste jedinstvo suštine, da bude identična sa sobom blagodareći negaciji — ne drugoga, već same sebe." U čemu je zapravo razlika između negativnog i pozitivnog jedinstva?

Imaš ono kad Hegel kaže "supstanca je subjekt". Slično tome, Jean Hyppolite kaže, govoreći o apsolutu, (u "Logici i egzistenciji"): "...eliminacija pretpostavljenog supstrata dovela nas je do subjekta koji je od jednog do drugog kraja refleksija, koji reflektira samo sebe, ali to "sebe" je i dalje refleksija. Neposrednost i refleksija više nisu suprotstavljeni" . Taj "eliminirani supstrat" je zapravo spinozistička supstanca, koja je pozitivno, dakle neposredno jedinstvo cjelokupnog svog sadržaja. Međutim toga nema, jer, kako kaže Hegel, taj se raznoliki sadržaj ne otkriva kao takav u supstanci, nego u vanjskoj refleksiji. "Apsolut me može biti ono prvo i neposredno, jer je on bitno svoj vlastiti rezultat." Momenti cjeline su dijalektičke strukture koje ovise jedna o drugoj, i koje su u danoj cjelini prevladane. Zato je cjelina negativno jedinstvo. Kad bi bilo moguće realno pozitivno jedinstvo, onda bi ono poprimilo oblik nečega samo-subzistentnog, transcendentnog, nespoznatljivog, dakle poprimilo bi oblik boga. Umjesto toga, ono što je realno nije bog, nego apsolut, a za njega vrijedi ono gore rečeno - da je on nužno vlastiti rezultat, rezultat vlastitog posredovanja. Isto: bitak nije ništa pozitivno, nego je on neposredni izraz apsolutnog posredovanja. Bitak je isto što i apsolutna neposrednost, a apsolutna ideja je isto što i apsolutno posredovanje. Krug je tako zatvoren, jer, apsolutna ideja jest bitak, i obrnuto.