Hinduizam

[PIPBoy 2000]

Svaka čast na trudu i volji!

[Innocent]

A kad će Šaivizam?

[Ramzes13]

Opišimi u jednoj riječi Hinduizam?

[Beljki]

Innocent kaže:

A kad će Šaivizam?

sad

pa rekoh da to nisam napisao na tom drugom mjestu pa nisam mogo pejstat

Jucer sam doma slozio, ubio cijelo popodne i ko ne cita magarac

[Beljki]

Ramzes13 kaže:

Opišimi u jednoj riječi Hinduizam?

: hinduizam

[Beljki]

Shaivizam je jedna od tri glavne vjerske skupine hinduizma i moguce najstarija medju njima ako gledamo arheoloske nalaze iako je najstarija zabiljezena jasna vjerska skupina koja se djelom izdvaja iz opceg brahmanistickog knteksta vaishnavska. Stovatelji Shive ga ga (kao i svoj odabrani ideal vjernici u drugom pravcima) najcesce smatraju vrhovnim Bogom/principom. Povezuje se sa asketizmom puno vise od ostalih pravaca, a poznaje i ideju avatarstva iako ne onako razradjeno i rasireno kao vaishnavizam.

Kao i drugi vjerski pravci filozofski moze pripadati nedualistickoj (abheda), dualistickoj(bheda) ili dualisticko-nedualistickoj(bhedabheda) tradiciji. Takodjer ga je usljed razlicitosti medju mnogim shaivistickim tradicijama kao i druge skupine ili hinduizam opcenito tesko strogo definirati bilo po filozofiji, praksi ili povijesti.

Od spisa iako svaki ogranak ima svoje treba spomenuti Svetashvatara Upanishadu kao iznimno vaznu, no ipak se vjerovanja shaivizma najvise (opte slicno ostalim postvedskim pravcima danasnjeg hinduizma) zasniva na kasnijim spisima poput Agama, Shiva Purane i Tirumurai-a.

[Beljki]

Korjeni shaivizma se cesto povezuju sa predhistorijskom indijom, odnosno ako prihvacamo teoriju arijevskog doseljavanja/invazije sa predvedskom indijom iako je u danasnjem hinduizmu tesko razdvojiti ta dva utjecaja. U svakom slucaju svjedocanstva stovanja lika koji podsjeca na Shivu u Pashupati obliku (gospodar zvijeri/zivotinja) i za koji mozemo predpostaviti da je svojevrstan protooblik kasnijeg oblika pronadjena su na nalazistima kultura doline Inda. Naravno sve je to u domeni teorije na osnovu oskudnih arheoloskih nalaza.
Takodjer mozemo predpostaviti da su kao i kod ostalih kulteva razni lokalni oblici vremenom sjedinjeni postavsi razni aspekti istog principa. Shiva se s druge strane kao Rudra se pojavljuje u najstarijem djelu veda, Rig Vedi sto pak upucuje i na arijevsko porjeklo. Neki analiticari juzne indije gdje se shaivizam ukorjenio postavsi vrlo “autohnton” sa atributima tipicno dravidskim i nevedskim i gdje je cesto smatran dravidskim i predarijevskim iznose mogucnost da se u stvari radi o arijevskom liku koji je medjutim nasao plodnije tlo medju dravidskim stanovnistvom eventualno se mjesajuci sa lokalnim kultevima nego sto je to bilo originalno arijevsko. Kako bilo formacija shaivistickih kulteva u danasnjem smislu se moze slijediti do razdoblja oko pocetka nove ere. Prvi sistemski prikaz shaivisticke teologije nalazi se u spomenutoj svetashvatara upanishadi. Pravi zamah pak nastaje koje stoljece sa razdobljem Purana i Agama koje generalno mozemo reci da zavrsava u kasnom srednjem vijeku kada se opecenito dovrsava formiranje “preporodjenog (iza brahminske i budhisticke tradicije)” hinduizma kakvog danas poznajemo iako urodjena zivost necentralizirane religije prirodno stalno donosi nove mijene, mjesanja i uticaje.




Takodjer bi trebali spomenuti Adi Shankaru iako on nije pripadnik shaivizma niti ijedne druge tradicije takvoh tipa vec se vezuje iskljucivo za filozofiju nedualisticke vedante kao takvu. Pa cak ima elemenata vece sklonosti vaishnavizmu nego shaivizmu. Ipak generalno gledajuci po oniome sto mozemo zakluciti iz tekstova on je zagovarao u prvom redu nedualisticku vedantu, a u drugom iza toga (ili ako to nije moguce) bilo koji vjerodostojni oblik vjerske prakse. U svakom slucaju vidi se nastojanje organiziranja, reformiranja i standardiziranja hindu korpusa i smarta brahminska tradicija koja zagovara stovanja veceg broja glavnioh bozanstava glavnih sekti uz odabir jednog kojemu cemo po vlastitim sklonostima osobito odavati pocast ga smatra svojim osnivacem. No kako postoji ponesto veca sklonost medju (barem danas) smartama prema stovaju Shive treba i njega spomenuti.

[Beljki]

Glavne shaivitske skole:

1) PASHUPATA:

Najstarija imenovana skola, poznati po asketizmu. Ne moze se tocno odrediti ali vjerojatno su joj korjeni negdje u prva dva stoljeca nase ere iako ju neki povezuju sa civilizacijom doline Inda. Iako je u najranijem periodu vjerojatno ignorirala kaste i bila dualisticka (Shiva nije materjalni izvor) u drugom stljecu sa najsznacajniojim vodjom Lakulisom postaje ogranicena na tri vise kaste i Shivu smatra apsolutnim uzrokom. Bila je utjecajna u juznoj indiji srednjeg vijeka. Kombinira cvrsta moralna i asketska pravila te yoga vjezbe sa izvanjskim “ludjackim” ponasanjem u cilju razbijanja drustvenog programiranja praveci od sebe predmet podsmjeha okoline. To izvanjsko ponasanje je jos primjetnije u srodnim kapilaka i kalamukha sljedbama. Iako nisu izumrli njihov utjecaj i brojnost nisu vise odvise veliki.

2) KASHMIRSKI ILI TRIKA SHAIVIZAM

kodificirao ga je Vishvagupta (cca 8st), (nedualisticka?)monisticka tradicija. Svjest je jedina realnost. Materija nije od nje odvojena i nije niti zasebna stvarnost niti iluzija vec je iluzorna samo nasa percepcija odvojenosti. Sljedba je najjaca u srednjem vijeku i bliska je tantri. Glavni pravci unutar ove tradicije su:

Kula – lijeva tantricka skola
Krama – snazan utjecaj tantre. Iako u osnovi nedualisticka prihvaca dualisticke metode kao nacin postepenog uzdizanja.
Spanda – tumaci cijelu pojavnost kao vibraciju, “pokret” unutar (bozanske?)svjesti.
Pratyabhijna – ne priznaje nikakve metode, smatra da je jedino potrebno (spontano) spoznati tko si.

3) SHAIVA SIDDHANTA

teisticki pravac specifican za jug iako je nastao u Kashmiru gdje je medjutim nestao Na jugu se pak poprimio daleko vise devocijski ton. Iako sa Kashmirskim Shaivizmom djeli vise tantricki nego vedski pristup ne prihvaca nedualizam i razlikuje dusu, Boga i mayu. U tom kontekstu treba spomenuti tradiciju svetih devocijskih pjesnika juzne Indije, Nayanara, koji su shaivisticki pandan vaishnavskim juznoindijski Alvarima i koji su od presudne vaznosti za tamilsku kulturu. Posebno se isticu djela poput Tirumulara i Perya Purane sa znacenjem koji se u juznoindijskoj kulturi moze usporediti samo sa vedskim i koja filozofskim i teoloskim idejama “kanonskih” spisa daju poetiku osobne devocijske teznje. Bitan element juznoindijskog shaivizma stoga je (kao i opcenito duhovnosti) vise devocijski (za razliku od vise filozofskog sjevera) te osobniji i direktiji (manje ritualan) pristup. Treba tu takodjer uzeti u obzir da je jug s jedne strane manje dodirnut muslimanskim osvajanjima pa se tu slobodnije razvijao hinduizam, ali i to da je bio manje “brahmaniziran” u ranijim razdobljima. Ipak medju formalnim skupinama tradiciju neortodoksije (nepriznavanja kasti, ne obracanja previse paznje na vede (vec radije Agame), ne prihvacanje neophodnosti vedskih obreda, prihvacanje zenidbe udovica, jednakost spolova itd iako vremenom taj duh gube) treba najvise traziti u:

4) LINGAYATA ILI VIRASHAIVIZAM

najjaci u Karnataki, sljedbenici se prepoznaju po neprestanom nosenju linge na tijelu, a linga im je glavni objekt stovanja. Slijede kvalificirani nedualizam vjerujuci da je Boga/Shiva istovremeno istovjetan i odvojen od duse. Jedna od zanimljivost sljedbe jest pokapanje (ne spaljivanje) pokojnika u meditativnom polozaju sa lingom u ruci.

5) GORAKSHANATHA SHAIVIZAM ILI SIDDHA SIDDANTHA

osnovao ih je Gorakshanatha oko 10.st. P.K. Pretezno asketska sekta sklona yogickoj disciplini, prihvaca mnoge obicaje pashupatha tradicije. Danas najpoznatiji tradicionalni tekst hatha yoge – Hatha Yoga Pradipika – dolazi od njih te su izvorno mozda najzasluzniji za danasnju opcu popularnost yoge. Zainteresirani su i za okultne moci te vjeruju da je yogickim vjezbama moguce produziti zivot, ali i postici besmrtnost fizickog tijela te da postoje yogini stari stoljcima ukljucujuci i samog Gorakshanatha koji je jos ziv iako se ne pojavljuje u javnosti.

Treba spomenuti i aghore kao iznimno “lijevu” tantricku tradiciju poznatu po morbidnim praksama lijeve tantre (vole ljudi papat ljudske lesine i tak to) posebnu prisutnu u sjevernoj Indiji koja ima jos uvijek ponekog predstavnikate iako nije bas jaka i vjerojatno osudjena na propast u ovom obliku. Zabiljezeno je kako se jos Adi Shankara borio protiv njih, pa cak trazio od vladara da ih na svom podrucju posto poto eliminira.


Takodjer su neki teisticki pravci samkhje bliski shaivizmu.
Ponekad se kultevi Ganeshe i Kartikeje (sinovi Shive) povezuju sa sirim shaivistickim kontekstom.

[Beljki]

sad malo o svepopularnoj yogi.

pocet cemo sa jednom popularnom podjelom yoge iako je to samo jedan od mogucih nacina sistematizacije, a u sarolikom svijetu hindu nasljedja svaki takav pokusaj je nepotpun. Podjela je po pristupu, ne po vjerskom opredjeljenju. Npr ako govorimo o bhakti yogi (devociji) to znaci bilo kakav oblik devocije - vaishnavski, shaivisticki, shaktisticki pa u krajnjoj liniji i krscanski, islamki it. Dakle ne radi se o nekim konkretnim skolama sa jasnom sistematizacijom i povijescu vec vise o pokusaju razdvajanja samo osnovnog pristupa duhovnoj praksi.

Prvo opecnito o yogi pa malo specificno o hatha yogi.

[Beljki]

Yoga u sirem smislu oznacava svaku svjesnu duhovnu disciplinu, nastojanje.

Djelimo ju u cetiri sire skupine: jnana, raja, bhakti i karma.

Jnana Yga, joga znanja/mudrosti oznacava intelektualni pristup karakteriziran pokusajima da se umom, sposobnoscu razlucivanja, nevezanoscu, snagom volje, teznjom za spoznajom, samokontrolom, odricanjem, vjerom, koncentracijom itd pronikne krajnja stvarnost koja je u ovom pristupu najcesce impersonalne advaita prirode. Jnana je termin koji se koristi i u ostalkim sistemima, ali ne kao vrhunsko postignuce vec kao pomocno sredstvo intelektualnog razumjevcanja puta kojeg slijedimo.


Bhakti yoga, yoga predanosti, bogostovlja. Nastoji razvijati (bezizrocnu, nesebicnu) ljubav prema Bogu u liku u kojemu ga stujemo i osobni odnos sa njime slican razlicitim medjuljudskim odnosima u svakodnevnom zivotu. Smatra se najlaksim putem i najprilagodjenijim vremenu u kojemu zivimo ( kasniji hindu koncept cetiri yuge opisan u puranam od kojih je trenutno na snazi cetvrta i najgora).

[Beljki]

Karma yoga, "jedinstvo/ostvarenje kroz aktivnost/djelovanje", joga nesebicnog djelovanja u skladu sa dharmom i najvisim idealima, bez osobne vezanosti za rezultate djelovanja. Dobrim djelom je utemeljena na objasnjenima iznjetima u Bhagavad Giti.


Raja yoga, "kraljevska yoga" je ono sto uze poistovjecujemo sa yogom. Termin je iz kasnijeg razdoblja (15.st.), uveden da bi se Raja razlikovala od sve popularnije hatha yoge. Metodicni "tehnicki" pristup discipliniranja uma kroz osam sukcesivnih stupnjeva yame, niyame, asane, pranayame, pratyahare, dharane, dhyane i samadhia.(stoga naziv ashtanga yoga) posebno zasnovan na Patanjalijevim Yoga sutrama. Ovaj sistem je ono sto definira yogu kao jedan od sest klasicnih filozofskih sistema.


uz ove cetiri kategorije mozemo kao zasebnu navesti posebno hatha yogu (koja je najuzi termin s kojime se poistovjecuje yoga), takodjer se neke druge (mantra yoga, laya yoga itditd) ponekad uzimaju kao zasebni sistemi.

[Beljki]

Yoga u daljnjem tekstu podrazumjeva hatha/raya yogu.

Tesko je utvrditi najstariju povijest i nastanak yoge. Neki predpostavljaju da su poceci u shamanistickim praksama, a najstariji arheoloski nalazi koji prikazuju nesto sto se moze smatrati yogasanama (yoga polozajima) pronadjeni na nalazistima civilizacije doline Inda su stari oko 5000-3000 g PK U najstarijim vedskim spisima Rig Vede takodjer postoje neke naznake yoge u sirem smislu kao i u kasnijim vedskim tekstovima. Medjutim u ovom uzem smislu, a prema dostupnim podacima razvila se vjerojatno oko sredine prvog tisucljeca PK Stariji (mitoloski?) vedski mudraci koji se s yogom povezuju su najvise Vasishta, Yajnavalkya i Jaigishavya. No ovi vedski izvori se vise idejno povezuju s yogom nego sto su prikaz yogickih praksi.


Prvi jasan, definirani yogicki sistem „klasicne yoge“ je prikazan prije svega kroz Patanjalijeve Yoga Sutre sa pocetka novog vjeka. One su osnova raya yoge, ne razradjuju previse asane, fizicke polozaje. Asana u njima jos prvenstveno znaci ovladavanje nekim meditativnim polozajem u kojemu cemo onda moci provesti dovoljno vremena za konkretnu praksu praksu.


U post-Patanjali periodu razvija se vise yogickih tradicija cesto povezanih sa razlicitim filozofskim/vjerskim tradicijama i cesto blize nedualistickoj vedantskoj tradiciji od Patanjalia. Uz to se neko-liko stoljeca od njegovog vremena pocinju razvijati sistemi koji vise paznje posvecuju tjelu, tj fizickim vjezbama hatha yoga/tantrickih skola dok je do tada to bilo prvenstveno mentalna praksa nadilazenja tijela.

[Beljki]

Najvazniji tekst Hatha yoge, Hatha Yoga Pradipika, koji se pripisuje Swami Swatmarami nastaje tek u 15. st. (ali se poziva na starije izvore i yogije) i detaljno opisuje asane, pranayame, shatkarmu, mudre, bandhe, kriye itd. kako se i danas prakticiraju. Ta tradicija je usko pobezana sa Shaivizmom i vjeruje se kako je ucenje Shiva u dialogu iznio Parvati.


Yoga medjutim nije iskljucivo vezana za Shivaizam i prakticira se u svim tradicijama ukljucujuci i nastika (neortodoksne, nevjernicke) poput budhizma u koji je usla tokom povijesti, posebno u njegovim tantrickim verzijama.

Moderni razvoj yoge je istovremeno povezan sa njenim sirenjem na zapadu koje pocinje dolaskom Swamija Vivekanande na svjetski medjureligijski skup u Chikagu. Iako nije bio hatha yogin prvi donosi informacije o yogi, meditativnu (raja/jnana) praksu isl. Slijedi ga Yogananda.


Najveci dio tradicija poznatih na zapadu nakon ovog perioda mozemo vezati za dva indijska izvora.

Jedan je „juznoindijaska skola“ koja potice od Tirumalai Krishnamacharye. Odavde, tj od njegovih ucenika poticu dinamicnije verzije yoge poput ashtange (ovdje se radi o „osobnom imenu“ sistema, ne o osmerostrukoj Patanjalijevoj yogi), po-wer, vinyase isl. Takodjer i jedan meksi stil Iyengar yoge.

Drugi glavni izvor je Swami Shivanandaciji su ucenici osnovali veci broj tradicija i organizacija: Shivananda yoga, Bihar School of yoga, Integral yoga itd.

Osim ovih klasicnih sistema znacajna je Transcendentalna Meditacija Maharishi Mahesh yogija, rad Indre Devi koja je doduse u Krishnamachariyinoj liniji (oboje vezani za „jet set“ svog vremena, prvi za Beatlese, druga je otvorila prvi yoga studio u hollywoodu), Yesudian (Sport i Joga) itd.

[Beljki]

Kod nas je danas vjerojatno najrasirenija, a isto tako vrlo prisutna u ostatku srednje i istocne Evrope Joga u Svakodnevnom Zivotu Paramahanse Maheshwaranande.

Hatha yoga je u tradicionalnom obliku u mnogim elementima srodna Raja yogi, djeli moralne principe, meditativne prakse (ovisno o sistemu i podjeli) isl, ali razradjuje fizicke vjezbe bilo jednostavne asane bilo naprednije krije te se intenzivno bavi suptilnim tjelom, chakrama, nadijima, kunalinijem isl. Zbog nekih slicnosti se oba sistema nazivaju ponekad ashtanga yogom i cak opisuju kroz iste stupnjeve, no stadij asana podrazumjeva razlicite stvari (a i u nekim drugim segmentima ima razlika).. Cilj hatha yoge je prvenstveno budjenje uspavane kundalini energije u najnizoj chakri (energetski centri od kojih 7 glavnih duz kicme) te njeno dizanje do najvise krunske chakre na tjemenu sto rezultira najvisom svjescu-samadhijem-prosvjetljenjem i kao takva je srodnija tantrickoj nego vedskoj tradiciji.

[Beljki]

Znacenje stupnjeva ashtange:

1. i 2.. Yama i nyama – moralni principi i zabrane, pravila ponasnanja i karakterne kvalitete

3. Asana – tjelesni polozaj. U raja yogi stabilan stav za meditaciju i podrazumjeva samo sjedece polozaje (padmasana, siddhasana itd) puno razradjenijeg sistema hatha yoge sa velikim brojem polozaja i njihovih varijacija.

4. Pranayama – vjezbe disanja koje sadrze razlicite kombinacije edemenata: udaha, izdaha, zadrzavanja daha (na oba kraja) te disanje na lijevu, desnu ili obije nosnice.

bandha (ne spominje se kod Patanjalijeve yoge) – „kljuc, blok“ usko povezano s pranayamom, odredjene vjezbe i polozaji koji „zakljucavaju“ tok prane (zvotne energije povezane s dahom). Kombinira se u naprednijim asanama, pranayamama, kriyama.
Mudra – polazaju ruku, takodjer mentalni stav

5. Pratyahara – povlacenje osjetila

6. Dharana – koncentracija

7. Dhyana – meditacija. Ovdje vise stanje nego tehnika koja bi prije spadala u koncentraciju iako se ti termini cesto izmjenjuju.

8. Samadhi – visa svjest, nadsvjest, stanje jedinstva.

[Beljki]

ostaje jos samo napisati nesto o tantrickom nasljedju.

ovo je tekst koji je napisao forumas Fazlija kojega sam to zamolio buduci i sam slijedi jednu od tantrickih tradicija, nadam se da nema nista protiv da to ovdje iskopiram.

[Beljki]

Tantra je jedan od najstarijih i cesto najpogresnije shvacenih sustava duhovnog razvoja. Rijec tantra dolazi od samskrtskog korijena TAN (prosiriti, rastegnuti, poskociti) i rijeci trayate (sredstvo, nacin), odnosno korijena TRA koji znaci postici, uciniti, osloboditi i sl. Stoga rijec tantra mozemo prevesti kao sredstvo oslobodjenja putem (na nacin) sirenja. Kasnije cemo vidjeti na sirenje cega ustvari misle sljedbenici tantre. Osim naziva za sustav samorazvoja, rijec tantra oznacava i naziv za same tantricke duhovne spise, koji cesto nose u sebi tu rijec (npr. Vijnana-bhairava-tantra ili u doslovnom prijevodu Spis o pronicanju u cistu svijest; ili Mahanirvana-tantra tj. Spis o vrhunskom oslobodjenju).

[Beljki]

Povijest i nastanak

Sljedbenici tantre opcenito vjeruju da je prvi osnivac njihovog ucenja mitska i legendarna licnost - Shiva, osoba koja je (vjerovatno kasnije) proglasen jednim od glavnih bozanstava post-vedskog (tantriziranog) brahmanizma i suvremenog hinduizma. Suvremena arheoloska, filoloska i filozofska istrazivanja donekle potvrdjuju ovu tvrdnju, a suvremena znanost je sklona zakljucku da su prije arijske provale u Indiju (oko 3.500 god. pr.n.e.) u Indiji postojale razvijene civilizacije koje nisu imale vedsko obiljezje. Nalazi Mohenjo-Daro i Harappa civilizacije u danasnjem Pakistanu pokazuju da su stanovnici pred-arijske Indije (Dravidi?) prakticirali yogu, a cesti su i prikazi likova yogina, osobito lika kojeg suvremena arheologija naziva proto-Shiva. Rijec je o pecatnjacima koji prikazuju yogina u meditativnom polozaju (jedan od Shivinih naziva je i Yogendra, Vladar yoge), okruzenog zivotinjama (jedan od naziva Shive je i Pashupati, Gospodar zivotinja). Cesto samo u drustvu s bikom, koji je i u kasnijoj predaji stalan Shivin pratioc. Ponekad okruzen ucenicima i sl. Osobit problem u odgonetavanju pravog porijekla Mohenjo Daro i Harappa civilizacije, pa tako i tantre, predstavlja i cinjenica da slova te civilizacije jos nisu odgonetnuta, pa se natpisi na pecatnjacima ne mogu procitati. To otvara dovoljno mjesta za sumnje i osporavanja, tako da danasnja znanost nema jedinstven stav o pitanju porijekla tantre, kao niti o pitanju arijskog naseljavanja Indije i medjusobnim utjecajima vedske i tantricke duhovne bastine.


Kasniji i vrlo dobro osvjedocen razvoj vedskog kulta govori u prilog tome da se izvorna religija Indo-arijaca prvotno nije bitno razlikovala od vjerovanja drugih indo-evropskih naroda (Slavena, Germana, Latina i sl.). Rijec je o vjerovanju u mnostvo bogova koji predstavljaju prirodne sile, od
kojih su najvazniji Gromovnik (prvo nazivan Parjanya, a kasnije Indra) te njegov neprijatelj Zmija ili Zmaj (nazvan Vrtra). Vrtra je zatocnik voda, a Indra ga ubija i pusta vode na zemlju kako bi bilje moglo rasti i stoka bujati. Izvorna vedska religioznost se u potpunosti bavi pitanjima postizanja milosti bogova za napredak stoke, rodjenje djece, pobjede u bitkama i sl. Stoga je jedno od glavnih vedskih bozanstava i Agni (Oganj) kojem se pjevaju mnoge himne zahvalnice jer zrtvene darove prenosi bogovima na nebu. Jasno je da se glavnina vedskog obreda vrti oko prinosenja zrtve plodova i zivotinja, pa se cini da Arijci na tom stupnju razvoja nisu uopce poznavali pojmove koji su kasnije tako jasno obiljezili vjerovanja Indije, kao sto su ucenje o Atmanu (dusi) i Brahmanu (bogu), reinkarnaciji, yogi, karmi (uzrocno-posljedicnoj vezi djelovanja), nenasilju i sl. Arijci u vedskim himnama slave Indru i kao razbijaca gradova, unistavatelja crnoputih (Dravida?) sto mnoge navodi na zakljucak da se radi o tragovima opisa arijske provale u Indiju i pokoravanja lokalnog (tantrickog?) stanovnistva. Cinjenica ostaje da se vedska vjera nakon nekoliko stoljeca u Indiji sustavno mijenja, pa mladji slojevi Veda, tzv. Upanishadi u cijelosti odbacuju zrtveni obred kao beskoristan, uvode ucenje o karmi, reinkarnaciji, jedinstvu Atmana i Brahmana, a yoga postaje glavno sredstvo osobnog oslobodjenja. Stara vedska bozanstva polako gube znacaj, a Shiva se postupno prihvaca kao jedan od vedskih bogova. Uskoro Shiva postaje glavno bozanstvo upanishadske (post-vedske) kulture Arijaca.


Prvi pravi pisani spomen tantre nalazimo u indijskom epu Mahabharati, koji opisuje zivot i djelovanje Krshne. Mahabharata opisuje visoku urbanu civlizaciju Arijaca broncanog doba (oko 1.500 god.pr.n.e.) koji uglavnom slijede upanishadsku kulturu, njeguju yogu, ali slijede i vedske obrede. Shiva je u to doba vec prihvacen kao vrhovno bozanstvo takve kasne upanishadske kulture za koju mnogi autori smatraju da je razvijena mjesavina Arijske vedske i tantricke domorodacke kulture. U jednoj zgodi iz
MhB Krshna i njegov prijatelj Arjuna nailaze na sljedbenike Mahadeve (Veliki Bog, jedno od Shivinih imena) koji sebe nazivaju Pashupata. To je jedno od Shivinih imena, a i danas postoji tantricka sljedba koja nosi takvo ime. Kaze se da pashupate slave Velikog Boga (Shivu) pjesmom i plesom, sto je prvi spomen shaivisticke bhakti (kulta predanosti).

[Beljki]

Tantricke skole prihvacaju i Krshnu kao nastavljaca tantrickog kulta i velikog gurua (ucitelja), tako da Krshna uz Shivu i danas predstavlja osnovu svih suvremenih hinduistickih i tantrickih vjerovanja. Sam Krshna u prvim poglavljima Bhagavad Gite osporava vaznost Veda i vedskih obreda te velica yogu i put osobne predanosti Njemu, a ne vedskim bogovima. Upravo to uz ostale krshnaisticke legende te poticanje ekstatickog kulta ljubavi i predanosti prema Krshni, predstavlja religijsku osnovu na kojoj su se u antickom i srednjovjekovnom razdoblju razvile brojne tantricke skole krshanistickog usmjerenja.


Glavna ucenja:

Glavna ucenja tantre se jednako kao i ucenja glavnih pravaca vedante mogu svesti u 3 skupine:

Monisticke skole (advaita) – naucavaju da izmedju svijeta i Boga, tvorevine i Tvorca nema razlike. No, za razliku od vedantinskog monistickog ucenja koje tvrdi da je svijet obmana, tantrici su skloni na svijet gledati kao na ispoljenje (abhasa) samog Boga. Svijet je ispoljenje Bozanske stvaralacke sile (shakti). Cilj duhovnog napora (sadhane) je prepozvanje (pratyabhijna) izvornog jedinstva bez dvojstva (anuttara).

Monisticko-dualisticke skole (dvaita-advaita) – zadrzavaju osnovno tantricko ucenje o Bozanskom ispoljenju u svijetu, ali naucvaju da je dvojstvo stvornih bica ujedno uklopljeno u vrhovno jedinstvo Boga.

Dualisticke skole (dvaita) – vrlo su rijetke u tantrizmu, ali postoje. Zadrzavaju osnovno ucenje o svijetu kao Bozanskom ispoljenju, ali zastupaju ucenje o temeljnoj razlicitosti bica i Boga, tvorevine i Tvorca.

[Beljki]

Podjela tantre:

a) Po skolama:

U anticko i rano-srednjovjekovno razdoblje, osobito u poslije-buddhistickom razdoblju na prijelazu izmedju Stare i Nove ere, u dostupnim klasicnim spisima se spominje 5 osnovnih skola tantre:

1) Shaiva tantra ili shivizam (sljedbenici Shive):
Slijede tantricko ucenje rane tantre iz Shivinog razdoblja, u mjeri u kojoj se ono do danas sacuvalo. Tijekom vremena mnogi pravci shivizma su se u vecoj ili manjoj mjeri pomijesali s vedskim (upanishadskim) brahmanizmom. Ipak, pretezan dio shivistickih smjerova jos uvijek zadrzava izrazit tantricki utjecaj. Glavni pravci danasnje shivisticke duhovnosti su slijedbe koje su se ocuvale tijekom povijeti:
- Pashupata ili lakulisha je najstarija poznata skola shaiva tantre, danas prisutna u sjevernoj Indiji.
- Trika shaivizam ili kashmirska skola tantre, poznata od 9.st.n.e. s glavnim zastupnicima Vasuguptom, Abhinavaguptom, Kshemarajom i Anandavardhanom.
- Lingayate ili Virashaive, zastupljeni vecinom u jugozapadnoj Indiji, javno poznati od 12. st.n.e. s osnivacem Bhasavom
- Shaiva Siddhanta ili Tamilska tantra, zastupljena u jugoistocnoj Indiji s klasicnim izvorima poznatim vec od 2. ili 3. st.pr.n.e.
- Siddha Siddhanta ili Natha kult, poznat u sjevernoj Indiji od 10. st.n.e. do danas, osnivac Gorakshanatha.
- Shaiva Advaita, osnivac Shrikantha 11.st. na jugu Indije


2) Vaishnava tantra ili vishnuizam (sljedbenici Krshne za kojeg se vjeruje da je utjelovljenje vedskog boga Vishnua):
Predstavljaju pravac tantre koji njeguje kult Krshne, a zasniva se na tantrickim tumacenjima Bhagavad Gite i Mahabharate, kao i nekih Purana. Kod vishnusticke tantre nije toliko jasna i prepoznatljiva podjela izmedju tantra i Veda; pa mnoge skole ovog smjera priznaju i vedsku predaju kao mjerodavnu. Pri tome se uglavnom misli na upanishadsku vedsku bastinu (koja je vec sama po sebi poprilicno tantrizirana ranim shivistickim ucenjem u razdoblju prije nastanka Mahabharate i Bhagavad Gite). Glavni pravci vishniusticke tantre su predstavljani skolama:
- Vaikanastha, nosi ime po mudracu Vikhanasi, pretpostavlja se kao odvojak upanishadske skole taittiriya. Slijede i vedske obredne tekstove, a praksa im je prozeta vedskom obrednoscu (zrtvovanje u oganj i sl.). Imaju razmjeno malo tantrickih utjecaja. Prisutni uglavnom na jugu Indije.
- Pancaratra, knjizevno najplodnija vishnuisticka sljedba, prisutna uglavnom na jugu, ali i s hramovima u Himalajama i diljem Indije. Spominju se vec u 2. ili 3. st.pr.n.e. kao ekstaticni sljedbenici Vasudeve (jedno od Krshninih imena).
- Alvari, juznjacka krshnaisticka narodna tradicija Tamila
Vecina danasnjih vishnuistickih predaja (sampradaya) nisu tantricke, pa ih niti ne navodimo u ovom opisu.
- Balui, izrazito tantricka, neortodoksna, narodna tradicija vaishnavske poboznosti i bhakti poezije u Bengalu i Assamu (istocna Indija)


3) Shakta tantra (sljedbenici Shakti, stvaralacke sile)
Rijec je vjerovatno od tantriziranim oblicima predvedskih (pa cak i pred yoginskih) narodnih kultova plodnosti i majcinstva, koji isprva nisu bili nuzno povezani s tantrom kao disciplinom sabranosti paznje koja se postize tantrickom yogom kakvu slijedi shivisticka tradicija. Vjerovatno je izvorno bila rijec o domorodackim i ruralnim kultovima plodnosti i ekstatickog obozavanja prirode. Stoga je praksa 5m (panca-makara) ili uzivanja 5 stvari koje su zabranjene jednako u yogi, kao i vedskim obredima, uobicajena. Tih 5 stvari su: meso(mamsa), vino (madya), riba (matsya), opijati (mudra) i spolnos (maithuna). Danas postoje dva glavna smjera shaktistickih kultova:
- Shrikula (obozavanje Bozice)
- Kalikula (obozavanje Kali)


4) Saura tantra ili sljedbenici Surye (boga sunca)
Mala i danas gotovo beznacajna skupina koja je nastala naseljavanjem sakdonijanskih brahmana iz srednje Azije koji su nasli utociste u Indiji pred progonima i ratovima na prelazu iz Stare u Novu eru. Oni su sljedbenici vedskog boga Surye (Sunca), a nakon progona u Indiju nikada nisu bili priznati od strane domacih brahmanskih staleza kao jednaki zbog svojeg bavljenja kirurgijom, sto je smatrano necistim poslom (zbog seciranja leseva). Osim medicinom oni su bili i vrsni poznavaoci astorlogije.

5) Ganapatya tantra ili sljedbenici Ganeshe
Malobrojna sljedba boga Ganeshe. Kult nastao vjerovatno od predvedskog narodnog kulta obozavanja plemenskog vodje, junaka koji je snazan kao najajca zivotinja (slon). Kult je uvelike asmiliran sa kultom Shive, a negdje djeluje i nezavisno od njega.