Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija

Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 02.05.2015., 09:08   #1
Smrt je prirodna? Right?

Nadam se da ću ovdje dobiti eventualno nekakav savjet kako se riješiti problema ili nekakvu tehniku samopomoći.

Svi imamo strah od smrti, bar mislim...
Ne znam jeli moguće imati fobiju, no ako je moguće onda mislim da ovaj moj pretjeran strah vodi u fobiju.

Još kao dijete sama riječ smrt me držala budnom cijelu noć, a iako nikad nisam vidjela mrtvog ili neki traumaticni događaj imala, strah je toliko jak da će mene samu pokosit i ubit.

Taman sam se smirila i u zadnje vrijeme koju godinu, mogu i zaspati u totalnom mraku što je prije bila ne moguća misija za mene.
I... opet se vratilo.

Naime, neki dan sam svjedočila svojim očima moždanom udaru kod čovjeka kojeg znam i koji mi je drag, (inače ja ne moram vidit takvo što da bih bila uistinu šokirana) ali sad sam vidjela prvi put u svojih 25 godina , čovjeka kako umire... na televiziji prekivam očima ruke a sada sam morala hitnu zvati i reagirati no toliko sam bila van sebe da sam radije trčala do prve prisebne osobe ... jer sam od šoka zaboravila i kako se zovem a di neću broj hitne...

i opet je krenulo....
Opet ne mogu ući u polumracnu prostoriju, ne mogu ostati sama, ne mogu podnjeti tišinu, vrisnem i pretrnem na svaki nagli zvuk, a kao za inat malo prije mi je sklopka izbacila i počnem se tresti od samog straha ništa drugo čista esencija straha kola mojom krvlju.
Sva vrata otvaram, ne mogu biti zatvorena i stalno tražim da sam među ljudima a tamo gdje se dogodio taj nesretni događaj ne smijem prić ...
ne mogu.
Primjetim najmanju sjenu i njen pomak a protrnem kao netko u ratu tko preživi udar granate, znači toliko jako.
Trenutno sam radije vani na kiši nego u zatvorenoj prostoriji.
Takvo ponašanje me pratilo jedan period života i donjelo sjedu kosu u 25 godini.
Drugi smatraju da je riječ o genima (iako ne znaju koga bi naveli po kome sam sa 18 počela sjediti) i moj strah pretjerani uzimaju pod moj opći karakter ali meni to stvara realne i prave probleme.
I sada kada znam sta me čeka tražim savjet ili bilo šta jer ja ovako ne mogu živjet sekunde.
Šta ću ja kad mi jednog dana umre netko u obitelji a svjesna sam da bi se to moglo dogoditi ... sta ću? I ako ne daj Boooože budem sama s tom osobom?
Samo kad pomislim nije mi dobro.
Jel moram ja psihologu?

Zbog svog preanalizirajuceg mozga nisam mogla ne misliti o smrti onako dubinski kako malo tko normalan razmišlja, i pokušala sam doprijeti do istine o duhovnoj prirodi čovjeka, željela sam sebi dokazati da smrt nije moguća i da ona nije ništa strašno.
Dok drugi oko mene plaću u trenutku smrti na sprovodima, ja sam samo prestravljena i najradije nebih pipnula mrtvu osobu, niti sjela na mjesto gdje je sjela ta osoba, tako su moji izbacili kauč iz kuće na kojem je umro čovjek, nebih čašu dirnula iz koje je pio umrli... sve bih najradije zapalila i bacila ... (jednog dana morat ću likvidirat cijelu kuću ako se nešto samnom ne promjeni)...
Zapravo ... zbog svih saznanja koje imam o smrti... ja bih je se najmanje trebala bojati, ali tako refleksno i tako prirodno unatoč svemu sta znam živi fobija koja je jača od mene.
Ne smijem proći ni mjestom gdje je netko poginuo...
jednostavno... smeta mi taj strah i ne mogu živjet tako ...


Čega se bojim?
Ne znam.
No taj osjećaj da se sama smrt širi prostorom i kao neka crna sjena da lebdi ...
kao da i sami predmeti umrle osobe umru...
taj osjećaj da mi se umrli pokušavaju obratiti da su oko mene ..
I ono najgore...
taj pogled na samu sebe i svjesnost da sam ništa više do li obična nakupina mesa i kostiju ... mrtva iako još dišem... kao da nosim.smrt u sebi.... zapravo shvaćam da želim pobjeći od same sebe i tog odvratno tijela koje tako često vidim raskomadana na televiziji ili u tanjuru...
Jer i pogled na smrt životinje me uzasava.

kada zagrlim drugu osobu i cujem lupanje srca i disanje...
meni je to jezivo...
I zato nisam baš ljubitelj bliskih kontakta
a kad je riječ o osobi koju volim...
Jedino što mi smeta jest spoznaja da će ta osoba umrijeti...

Kako da se prestanem bojati smrti i da ju prihvatim kao nešto prirodno...
jer meni smrt očito nije prirodna....
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 11:40   #2
Strah od smrti je jedan jako dubok podsvjesni strah kojeg svi ljudi imaju u sebi. Bili svjesni toga ili ne strah od prestanka postojanja upravlja većim dijelom naših odluka, mi se brinemo za svoje zdravlje, želimo poživjeti što je duže moguće, radimo djecu koja će biti genetski produžetak nas samih i tako dajemo doprinos životu. U životu svjesni prolaznosti nastojimo maksimalno iskoristiti svoje potencijale, nastojimo ostati prepoznatljivi i nakon smrti, faraoni su gradili piramide za vječnost, nastojimo djeci omogućiti ugodan život znajući da je život prolazan.

Djeci prihvaćanje smrti kao prirodnog procesa zna biti jako traumatično iskustvo. Djeca sebe stavljaju u centar svemira, misao o prestanku života, propadaju, gubitku oca i majke, prijatelja zna potaknuti jaki strah i nesigurnost i prestavlja veliki udar na ego. Ukoliko smrt nije predstavljena kao pozitivno iskustvo, roditelji znaju djeci reći da je baka koja je umrla sada na nebu sa anđelima, kako je na lijepom mjestu itd, bazični strah od smrti zna zadominirati životom djeteta.

Ti strah od smrti vučeš još iz djetinjstva. Zbog straha si život počela percipirati u negativnom svjetlu, kao nešto prolazno, nesigurno, nešto što ne možeš jasno definirati, kao nesreću koja će te stići jednom u životu, kao bol koja je uvjek tu pred vratima kruži kao sjenka oko tebe i samo čeka da uzme svoj danak. Živjeti u takvom IRACIONALNOM strahu izaziva anksiozni poremećaj (strah od straha) koji se pokušava kompenzirati izbjegavajućim ponašanjem. Moguće je da si tokom vremena razvila i OKP u manjoj mjeri, gdje opsesije zbog straha od smrti potiču na kompulzivno ponašanje u smislu ponavljajućih misli, radnji i slično. Izbjegavajuće ponašanje da bi se rješio strah vidim u bijegi od života, ti život ne prihvaćaš kao nešto pozitivno već kao određenu kaznu, gadi ti se to prolazno tijelo koje stari, svaki otkucaj srca asocira te na prolaznost vremena i potiče anksioznost. Misao o voljenoj osobi također je ovijena velom straha, svjesna si da ćeš ju izgubiti...

Ovo su užasna stanja kroz koja prolaziš. Moraš si posvjestiti da se radi o iracionalnim strahovima koji dominiraju tvojim životom. Većina tih strahova nije stvarna, od straha od predmeta koje su koristile preminule osobe do straha od mraka i zatvorenih prostora). Nadalje moraš prihvatiti ljepotu života. Ti duboko u sebi moraš život početi gledati u pozitivnom smislu jer on pozitivan i jest. Od bezbroj mogućih kombinacija začećem si nastala upravo ti, jedinstvena i savršena u ljepoti živta. Imaš jedinstveno priliku da živiš kao čovjek, doživiš, voliš, ljubiš, oplemenjuješ sebe i druge. Svako jutro kada se probudiš darovano ti je vrijeme da živiš kako želiš, da uživaš u životu. Dok slušaš otkucaje srca svog partnera shvati da ono kuca za tebe, imaš jedinstveni dar da ljubiš i uživaš u odnosu. Shvati život kao dar. Život je neprestana promjena od trenutka kad se rodiš, nakon smrti život nikad ne prestaje samo mijenja svoj oblik, smrt je iluzija o apsolutnom prestanku, to ne postoji, prostoji samo neprestana transformacija živog u neživo i neživog u živo.
Ono što tebe plaši nije smrt nego gubitak ega. Tvoj ego se strahovito bori za opstanak. On je malo djete duboko u tebi koje plače i urliče jer nema kontrolu nad svojim postojanjem, starh ga je odbacivanja, strah ga je smrti. To djete mora naučiti da smrt nije ništa loše već samo transformacija, da je život prekrasna stvar, okreni se oko sebe pogledaj bogatstvo života koje te okružuje i koje je prisutno u svemu, prekrasno zar ne, tako je i tvoj život nešto prekrasno.
Trebaš otkriti okidače koji potiču na anksiozno ponašanje, prepoznati zašto se strah javlja (strah od gubitka) i izracionalizirati strah, shvatiti da ono čega se plašiš nije stvarno, ne postoji, to je iluzija. Prihvatiti smrt kao normalni i prirodni tijek stvari (udaljila si se od prirode) te percipirati život kao priliku i radost.
Razgovor sa psihijatrom bi ti svakako trebao. Trebaju ti tablete da smiriš svoje strahove, te ćeš tako moći raditi na sebi. Sve fobije se uspješno liječe, i trebaju se liječiti kada jako utječu na kvalitetu života. Život je odviše lijep da bi ga ograničila tako iracionalnim fobijama, uživaj u njemu...
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 13:07   #3
Radical change, jako lijepo i utješno... inače sam ja ta koja tješi, iako je teško steći taj dojam no i u svoj onoj panici kada su svi proglasili osobu mrtvom jedino sam ja znala da nije mrtva ...
Želim reci da ponekad i meni treba ovakav govor kakav ja obično drugima dajem, čak mislim da najbolji savjet i suosjećanje ti može pružiti netko tko te razumije, a uvjek te razumije onaj koji prolazi slično ili je prošao to što i ti sam.

Pogodio si srž moje biti...
Život smatram prilično lošim jer uza sve loše što ti donese (uz poneku ljepotu) zapravo donosi više onih loših stvari i iskustva a završava se smrću.
Čak i jedan prekrasan dan na suncu u prirodi... čak i jedan ispunjen san... neće izbrisati već samo pojačati moju svjesnost o prolaznosti...

Ponekad se osjećam kao dijete kojem je tijelo promijenilo oblik kojeg ne mogu zavoljet u ogledalu jer um je ostao privknut na ulogu dijeteta...
Toliko ne volim tijela tj trupla kako ih moje oći vide da imam nelagodu pri gledanju u ogledalo, jer gledajući sebe iz drugog lica vidim ... samo nešto sto će ostariti i završiti pod zemljom.
Svaki trenutak mladosti mi je dragocjen, i upijam ih kao i sve trenutke djetistva kojih se bistro sjećam jer uvjek u meni leži spoznaja da to neće dugo trajati...
Možda previše volim život ili ga previše prezirem...

Mnogi za mene kažu da jedini moj problem leži u tome sto previše razmišljam o stvarima o kojima nebi trebalo... kao naprimjer. o samoj smrti.. o smislu života... o svemiru... o Bogu...
I vjerujem da su u pravu...
No kako da ugasim mozak...
i kako da uvjerim mozak da postoje stvari o kojima je ne poželjno razmišljati...
jer moj mozak, moja narav ne može da ne misli...
Ljuti me to što u trenucima kada se plasim... moj mozak radi u smjeru protiv mene same i jos više potiče strah... vadeći slike i spoznaje koje pojačavaju moj strah.
Želim se baviti stvarima koje me plaše, čitati i gledati stvari kojih se užasavam i neograničeno zanimanje baš za takve stvari ... kao da se želim boriti protiv toga straha ali ga samo produbljujem...

Strah rađa novi strah...
moja čula su nenadmašna koliko su istančana kao u mačke usred noći...
osjetim svaki pokret i udisaj i svakog tog se uplasim.. mogu zamjetiti zrno prašine kako se pomaklo, ili dovod električne energije u tek upaljeni televizor u kući do... u strahu su velike oći... ali nekad se pitam jeli strah uzrok pojačanim osjetilima ili obratno...
nakon straha slijedi ljutnja... agresivnost...
jer sam puna adrenalina kojeg je iz mene izvukao divljački strah bježi ili se bori... kada dođe do točke kada mi je dosta straha i previše adrenalina postanem agresivna i ljuta... tukla bih se s tim sta me plaši...
kada ne mogu izbaciti taj adrenalin nakon nekog vremena se pretvara u tjeskobu i drepesiju i zatim opet u strah i tako u krug ...

Dok mi misli ne zaokupi nešto drugo ... nešto prizemno i materijalno... kao ljubav, kao posao, kao nešto što me vraća u trenutak SADA ... tada ova fobija nestaje...
No kada uđem u fazu dubinskih analiza života i svega van ovog trenutka... tada se javlja fobicno ponašanje...
A sve to bude potaknuto nekim događajem, ili kao da samu sebe nekad odvedem da oprostis na izrazu u kurac.
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 13:10   #4
Dobila si gore analizu svega

Daću ti još jedan mali savjet... Čitaj, puno čitaj o toj temi. Ma koliko ti to strašno bilo. Ima raznoraznih teorija. U svrhu razumijevanja. Da, smrt je prirodna. Ona je kraj ciklusa. I ne treba biti fokus. Fokus treba biti ono što nam je dato. Svaki trenutak života
Carpe Diem!!! is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 14:47   #5
Quote:
Mistique-T kaže: Pogledaj post

Dok mi misli ne zaokupi nešto drugo ... nešto prizemno i materijalno... kao ljubav, kao posao, kao nešto što me vraća u trenutak SADA ... tada ova fobija nestaje...No kada uđem u fazu dubinskih analiza života i svega van ovog trenutka... tada se javlja fobicno ponašanje...
A sve to bude potaknuto nekim događajem, ili kao da samu sebe nekad odvedem da oprostis na izrazu u kurac.
Jako mi je poznat tok misli koje si gore izrekla. Vidiš okupirajuće prisilne misli od kojih ne možeš pobjeći gradi strah, strah se sam od sebe potencira čim zavlada jer se toga straha u biti i plašiš, na kraju sve završi u očaju ili ispoljavanju negativne energije na neki način. Ti se osjećaš zatočena u samoj sebi i taj očaj neprestano raste. Rekao bih da si sama sebe zatvorila u nekakvu kutiju iz koje ne možeš pobjeći. Ali um ne možeš isključiti, emocije ne možeš pogasiti, ta energija mora naći put da se oslobodi, a ona se oslobađa kroz anksioznost, očaj, negativno mišljenje o svijetu oko sebe, mazohizam prema sebi i životu općenito.. tebi je mazohizam postao način kako da se osjećaš bolje..razumješ. Ne možeš sve ove godine prihvatiti prolaznost života pa si se u očaju okrenula sama protiv sebe..

A rješenje problema si sama našla u boldanoj rečenici. Ti trebaš živjeti život, unjeti se u njega kao što to rade i drugi ljudi, izvući iz njega maksimum onog što želiš i voliš, raditi za sebe i život pretvoriti u prednost nešto ljepo umjeto da ga gledaš kao prijetnju utopiš se u svoje negativne misli čekajući dan kada ćeš umrijeti. Ti si mlada žena život je pred tobom a mentalno se nalaziš u koži žene od 90 godina koja je bolesna i ne zna hoće li sutra umrijeti i strah ju je smrti. Ne radi to sebi. Pa svi bismo poludjeli kada bi tako negativno gledali na život, zbog toga zavrnemo rukave i radimo, uživamo, veselimo se, volimo, pokušavamo živjeti punim plućima kako bi taj "usrani" život dobio nama neki dobar smisao. Strah od smrti je bazični strah, rukama i nogama se svako biće, svaka stanica bori za život zbog tog straha. Život je naša potreba, stoga pokušaj se okupirati radom i što manje vremena provodi sama sa sobom naročito okupirana tim mislima. Budi svjesna da je to iracionalni strah i da jednostavno ne možeš prestati misliti o tome, možeš samo odlučiti da ćeš se okupirati drugim poslom koji će izazvati druge misli. Protiv svojih misli se ne možeš boriti razumješ, možeš ih skrenuti i tijekom vremena shvatiti odakle dolaze, što ih potencira i kako ih ublažiti, a s vremenom i drugačijom percepcijom sebe one će potouno nestati. Sada ti se izlaz čini nemoguć ali radom na sebi to ide jako brzo na bolje.
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 14:49   #6
Tebi je tezak teret stavljen na ledja, jos od malih nogu.

Ocito si cula neki razgovor starijih o necijoj smrti i, za tvoje godine, preteske komentare o smrti, vidjela tuzna i uzasnuta lica i vjerojatno osjetila tu vibru straha i nemoci pred necim sto sve nas ceka jednog dana a ne znamo sto tocno. Ljudi precesto nisu svjesni koliko treba paziti sto se pred djecom spominje.

Ja se, recimo, uopce ne bojim smrti. Bojim se teske bolesti i nemoci. A sto se same smrti tice, mogla bih sad zaklopiti oci i nikad se vise ne probuditi iako nemam los zivot niti sam po prirodi nezadovoljna osoba. Jednostavno me nije strah. Mislim da se svi mi vise bojimo bolesti i nemoci nego same smrti, jer od malih nogu cujemo svasta, umiranje u mukama i takve stvari pa smrt zapravo vezemo za nesto ruzno. Nisam vjernik i ne znam sto nas ceka na "onom svijetu" i dal ce to nesto biti opipljivo ili bolno. Mozda je bas nesto predivno.

Mislim da ti treba psihoterapija, a ni meditacija ne bi bila losa, da se naucis iskljuciti mozak bar na neko vrijeme. I ja sam senzibilna i osjetim dosta toga oko sebe, mnoge sitnice koje drugi ljudi ne zamijete ni kad im upres prstom u njih. I cesto imam problem zaustaviti nepotrebne misli, bile one pozitivne ili negativne. Pokusaj ne citati crnu kroniku i kloniti se crnjaka opcenito, u razgovorima s drugim ljudima, skreni temu na nesto pozitivno...
Svaki put kad pocnes ploviti tim vodama, pokusaj se necim zaokupiti, nesto raditi, sto ce ti zaokupiti misli, pozitivno.

Ovo ti govorim onako laicki, jer, iako me psihologija jako zanima, i puno citam na tu temu, necu reci da nesto znam i ne umisljam si da mogu nekome pomoci. Mogu samo iznijeti svoje misljenje jer je to preopsirno i premalo istrazeno podrucje a mi smo svi toliko razliciti i kompleksni. Svatko bi se trebao potruditi u vjestini introspekcije i pokusati sebi pomoci prije svega, ili uz psihologa ili psihijatra, ovisno o tezini slucaja. Mislim da je kod tebe ipak potrebna strucna pomoc jer sigurno ne zelis tako zivjeti a po svemu napisanom, strah ti je u svakoj pori i bojim se da to neces moci sama.
Magda G is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 15:28   #7
Radical change ti si stvarno položio za psihologa ili makar forumskog savjetnika

Čitajući tvoje postove osjećam porast energije.
Svega toga sam svijesna i prilikom analiza sam sama došla do nekih zaključaka kako si pomoć jer da nisam onda bih se odmah ubila...
No...
Zbog toga iracionalnog straha koji zapravo nije iracionalan jer smrt je nešto zaista svakome blizu, zavisi kakvu percepciju vremena imaš, meni je 50 godina apsolutno ništa vremena i da moram čekati nešto 50 godina nebih imala ni najmanji problem s time... a onda probaj zamisliti kakva je moja percepcija 1 tjedna mjeseca ili godine...
Meni nije problem raditi 12 sati na dan jer meni to proleti...
Dok se drugi pitaju kako mogu jer ja sama tražim tako...
Stvar je u tome da sam došla do spoznaje smrti, svi znate za smrt ali netko ju spozna... i život nakon smrti ...
to nisu svi spoznali...
Tu počinje moj problem...
Zbog toga... svaki taj trenutak koji bih mogla živjeti i njime popuniti rupu u glavi... ja ne vidim smisao...
Za mene ovo nema smisla... čak i da mi med i mlijeko teče ... ne vidim smisao...
Kronična i teška ne ambicioznost jest rezultat svega toga...
Za sto da se borim?
Zašto?

Ponekad se spoje to beznađe i strah od smrti u kontradiktornu točku koja kaže da je ono čega se najviše bojim izlaz... tj smrt...

Živa sam a fali mi života...
kao da sam umrla odavno ....
jedini strah jest ne znanje ... odlazak u ne poznato... sta će se onda desiti...
Jer jedno je sigurno...
svatko od vas će doćekati onaj trenutak kada će mu pogled gledat u prazno... kada će čuti ljude oko sebe kako mu pokušavaju pomoći... ti bi se oglasio da nisi mrtav... ali jesi...
sto kada to shvatis. .
Da si doista mrtav...
sta će biti nakon toga??

postoje 1000 teorija... od reinkarnacija do pakla i raja.. sta god ti mašta može zamisliti... nakon smrti da se desi...
Sve je negdje zapisano...
No ... tko je umro pa se vratio da mi priča? Nitko...
Pitala bih samo ovo...
Koji je smisao života?
Do 5 se većina ne sjeća.
Do 18 ideš u školu... ništa ne mozes 80% njih ne zna u toj dobi ništa o životu i te godine prolete.
Zatim najljepše godine...
do 30... proleti...
onda krenemo stariti...
ruzniti...
tamo do 50 uopće ne vidim koji k bi sad trebao čovjek...
sav taj najljepši dio života si proveo na poslu, borba za opstanak...
živiš na planeti koju nisi ni upoznao... putovao... iskoristio mladost... jer nemaš kad.
A sad kad udes u penziju... možeš fino sve to jer imaš i viška vremena ... ali nemaš mladost ...
možeš u pizdu ma...

A sve to proleti i ostane samo sjećanje...
Lijepo sjećanje?
Ne znam.. nostalgija mi nikad nije bila lijep osjećaj već tužan.

I na kraju gledam ove 70 g i više i divim se kako neki imaju osmjeh na licu...
koji ti je drek?
Pa sta se raduje?
Ono... čekaš da umres...
želiš potrčat... slomis kuk...
raspadaš se živ...
a bome velik dio života se raspadaš i propadas...
Meni se život čini više kao bolest duše...
Duša se razboli i umre tj rodi se i tijelu...
Ne znam razumije li tko sta osjećam...

Poslušati cu savjet radicala i idem se nećim zabaviti....
no... prije ili kasnije....
Sve će me to dočekati...
Nadam se da se tada neću bojati...
da cu smrt i život... moći gledati kao dar...
jer meni više nalikuje na bolest.
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 15:34   #8
Ja sam se kao dijete također plašio smrti. Naravno da je mi smrt često prezentirana kao nešto loše, bolno i tajnovito pa se djeca toga plaše. Sjećam se da sam ako djete od 6,7 godina gledao jedan dokumentarac o jednoj ubijenoj osobu koju je ubojica ubacio u neku jamu i tu su ga našli nakon x godina, forenzičarska emisija. Tu mi je prvi put došlo do mozga da ljudi umiru i da od nas ostanu samo kosti, kao djetetu to mi je bilo nepojmljivo. Tu sam se i zainteresirao za vjeru, život nakon smrti, za život općenito. Strah je bio popriličan, nekoliko godina je trajao. Većina naših dubokih strahova dolazi iz djetinjstva.

Danas se ne plašim smrti uopće, zadovoljan sam životom, plašim se bolesti i nemoći, ne bi si mogao živjeti teško bolestan ovisan o tuđoj brigi, to mi je potpuno nehumano.
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 15:47   #9
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Ja sam se kao dijete također plašio smrti. Naravno da je mi smrt često prezentirana kao nešto loše, bolno i tajnovito pa se djeca toga plaše. Sjećam se da sam ako djete od 6,7 godina gledao jedan dokumentarac o jednoj ubijenoj osobu koju je ubojica ubacio u neku jamu i tu su ga našli nakon x godina, forenzičarska emisija. Tu mi je prvi put došlo do mozga da ljudi umiru i da od nas ostanu samo kosti, kao djetetu to mi je bilo nepojmljivo. Tu sam se i zainteresirao za vjeru, život nakon smrti, za život općenito. Strah je bio popriličan, nekoliko godina je trajao. Većina naših dubokih strahova dolazi iz djetinjstva.

Danas se ne plašim smrti uopće, zadovoljan sam životom, plašim se bolesti i nemoći, ne bi si mogao živjeti teško bolestan ovisan o tuđoj brigi, to mi je potpuno nehumano.
Vjerovatno je nešto iz djetinjstva...
Možda kad sam vidjela kako mi je vlak pregazio mačka Pupi .... imala sam 4 godine.. i gledala sam u to raskomadano tijelo... nema ni glave da mu se obratim... kako je izgledao ni smisla da plačem... jer kao da nikad nije postojao... od tada imam strah od vlakova ali samu smrt često sanjam pod vlakom... imala sam ponavljajući san u kojem vlak pogazi mamu... isto sam bila dijete... 6 , 7 godina...
Danas bih to lakše podnjela premda vrlo teško sliku i prizor a tada noćima nisam mogla spavati...

Da ne govorim da smo neki dan išli na pecanje ribe pa moj užasnut pogled kako se riba baca i bori za život i kako bih željela da ju puste nazad u vodu... i ljutnja jer bih najradije otkinula glavu ovom šta ju upecao jadnu i tako bescutno udicom oštetio usta...
Misli koji prolaze mojom glavom...
Užas...
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 15:49   #10
Quote:
Mistique-T kaže: Pogledaj post
Radical change ti si stvarno položio za psihologa ili makar forumskog savjetnika

Čitajući tvoje postove osjećam porast energije.
Svega toga sam svijesna i prilikom analiza sam sama došla do nekih zaključaka kako si pomoć jer da nisam onda bih se odmah ubila...
No...
Zbog toga iracionalnog straha koji zapravo nije iracionalan jer smrt je nešto zaista svakome blizu, zavisi kakvu percepciju vremena imaš, meni je 50 godina apsolutno ništa vremena i da moram čekati nešto 50 godina nebih imala ni najmanji problem s time... a onda probaj zamisliti kakva je moja percepcija 1 tjedna mjeseca ili godine...
Meni nije problem raditi 12 sati na dan jer meni to proleti...
Dok se drugi pitaju kako mogu jer ja sama tražim tako...
Stvar je u tome da sam došla do spoznaje smrti, svi znate za smrt ali netko ju spozna... i život nakon smrti ...
to nisu svi spoznali...
Tu počinje moj problem...
Zbog toga... svaki taj trenutak koji bih mogla živjeti i njime popuniti rupu u glavi... ja ne vidim smisao...
Za mene ovo nema smisla... čak i da mi med i mlijeko teče ... ne vidim smisao...
Kronična i teška ne ambicioznost jest rezultat svega toga...
Za sto da se borim?
Zašto?

Ponekad se spoje to beznađe i strah od smrti u kontradiktornu točku koja kaže da je ono čega se najviše bojim izlaz... tj smrt...

Živa sam a fali mi života...
kao da sam umrla odavno ....
jedini strah jest ne znanje ... odlazak u ne poznato... sta će se onda desiti...
Jer jedno je sigurno...
svatko od vas će doćekati onaj trenutak kada će mu pogled gledat u prazno... kada će čuti ljude oko sebe kako mu pokušavaju pomoći... ti bi se oglasio da nisi mrtav... ali jesi...
sto kada to shvatis. .
Da si doista mrtav...
sta će biti nakon toga??

postoje 1000 teorija... od reinkarnacija do pakla i raja.. sta god ti mašta može zamisliti... nakon smrti da se desi...
Sve je negdje zapisano...
No ... tko je umro pa se vratio da mi priča? Nitko...
Pitala bih samo ovo...
Koji je smisao života?
Do 5 se većina ne sjeća.
Do 18 ideš u školu... ništa ne mozes 80% njih ne zna u toj dobi ništa o životu i te godine prolete.
Zatim najljepše godine...
do 30... proleti...
onda krenemo stariti...
ruzniti...
tamo do 50 uopće ne vidim koji k bi sad trebao čovjek...
sav taj najljepši dio života si proveo na poslu, borba za opstanak...
živiš na planeti koju nisi ni upoznao... putovao... iskoristio mladost... jer nemaš kad.
A sad kad udes u penziju... možeš fino sve to jer imaš i viška vremena ... ali nemaš mladost ...
možeš u pizdu ma...

A sve to proleti i ostane samo sjećanje...
Lijepo sjećanje?
Ne znam.. nostalgija mi nikad nije bila lijep osjećaj već tužan.

I na kraju gledam ove 70 g i više i divim se kako neki imaju osmjeh na licu...
koji ti je drek?
Pa sta se raduje?
Ono... čekaš da umres...
želiš potrčat... slomis kuk...
raspadaš se živ...
a bome velik dio života se raspadaš i propadas...
Meni se život čini više kao bolest duše...
Duša se razboli i umre tj rodi se i tijelu...
Ne znam razumije li tko sta osjećam...

Poslušati cu savjet radicala i idem se nećim zabaviti....
no... prije ili kasnije....
Sve će me to dočekati...
Nadam se da se tada neću bojati...
da cu smrt i život... moći gledati kao dar...
jer meni više nalikuje na bolest.
Ima dosta depre u tebi jel da? Inače si sklona ovakvom pogledu na većinu stvari u životu, na bezvoljnost, manjak inicijative, u ničem ne vidiš neku radost i smisao. To je depra.. malo ćeš biti na antidepresivima, za tri mjeseca ćeš se veseliti što sunce sja kad se ujutro probudiš. Tako je i meni bilo, iz totalnog mrguda i depresivca pretvorio sam se u ono što jesam, pozitivnu osobu jer svi smo takvi, želimo živjeti. Još kad se zaljuiš sreći nikad kraja...
Gle sva ta pitanja koja si postavila u jednu ruku imaju smisla.. što je smisao života, jebi ga starimo, raspast ćemo se, čemu sve, što je nakon, što ako nakon smrti nema ničeg, nitko se nije vratio i slično.. sve su to ok pitanja, svi se to pitamo prije ili kasnije.. No zaboravljaš činjenicu da si dosta depresivna i u životu ne vidiš one lijepe stvari kojih je bar podjednako kako ružnih. Zašto birati msrt ako imaš mogućnost živjeti i proći iskustvo života. OK nećeš živjeti vječno ali živjeti ćeš 70 ili 80 godina i mnogo toga doživjeti, nećeš proputovati cijeli svijet ali ćeš proputovati dio njega, zaljubiti ćeš se pa nećeš ostariti sama... Mnogo je lakše kada se pomiriš da protiv nekog prirodnog procesa ne možeš, moraš naučiti prihvatiti život onakav kakav jest, ne život nego sebe, najprije sebe prihvatiti pa mijenjati na bolje. Život ti je LOŠ jer LOŠE GLEDAŠ na njega, čaša ti je poluprazna i to je cijela poanta priče. To percepcije treba mijenjati, zbog nje si zagliubila tu gdje jesi. Tvoja očekivanja su da čaša bude full puna, život ti ju je dao polupunu, takvu ju prihvati. Ne zamaraj se onim što ne možeš promjeniti, mjenjao ono što možeš. Morat ćeš ićo na AD sa takvom perspektivom nije ni čudo da imaš toliko strahova. Moraš malo misliti pozitivno kvragu, moraš se maknuti s mjesta...
Znam dosta ljudi koji su recimo nakon smrti bliske osobe jednostavno zaglibili u depresiji i bezperspektivnosti života. Taj osjećaj da si živi mrtvac je grozan, a imaš potencijala toliko toga ostvariti u životu. Bori se za sebe, glavu gore...
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 15:56   #11
Quote:
Mistique-T kaže: Pogledaj post
Vjerovatno je nešto iz djetinjstva...
Možda kad sam vidjela kako mi je vlak pregazio mačka Pupi .... imala sam 4 godine.. i gledala sam u to raskomadano tijelo... nema ni glave da mu se obratim... kako je izgledao ni smisla da plačem... jer kao da nikad nije postojao... od tada imam strah od vlakova ali samu smrt često sanjam pod vlakom... imala sam ponavljajući san u kojem vlak pogazi mamu... isto sam bila dijete... 6 , 7 godina...
Danas bih to lakše podnjela premda vrlo teško sliku i prizor a tada noćima nisam mogla spavati...

Da ne govorim da smo neki dan išli na pecanje ribe pa moj užasnut pogled kako se riba baca i bori za život i kako bih željela da ju puste nazad u vodu... i ljutnja jer bih najradije otkinula glavu ovom šta ju upecao jadnu i tako bescutno udicom oštetio usta...
Misli koji prolaze mojom glavom...
Užas...
Eto, to ti je bila trauma na kojoj si gradila sve ostale strahove. Djetetu je to grozno, ljubimac kojeg voliš tako uzasno nestane pred očima. Ako nisi našla dobar način kako da to kao djete preboliš normalno da ti je ostavilo traumu.
Djeca su jako osjetljiva na takve stvari. Meni su recimo neke stvari iz djetinjstva ostavile traga na sexualnosti.. Treba razmišljati pozitivno. Jesi razmišljala o posjetu psihijatru..?
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 16:10   #12
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Eto, to ti je bila trauma na kojoj si gradila sve ostale strahove. Djetetu je to grozno, ljubimac kojeg voliš tako uzasno nestane pred očima. Ako nisi našla dobar način kako da to kao djete preboliš normalno da ti je ostavilo traumu.
Djeca su jako osjetljiva na takve stvari. Meni su recimo neke stvari iz djetinjstva ostavile traga na sexualnosti.. Treba razmišljati pozitivno. Jesi razmišljala o posjetu psihijatru..?
Jesam...
Jesam jer stres koji doživljavam u takvim "napadima" nije zdrav i obolit ću na srce i na živce...
No ljekove ne volim pit ni kad moram...
anesteziju sam prvi put primila prije par mj... jer ni inekcije ne volim...
Ja nisam luda...
Zapravo jako sam svjesna šta mi se događa kad mi se događa i držim pod kontrolom sve osim refleksa, a taj refleksni strah je poguban za srce prvo, općenito za zdravlje, napumpavnje adrenalina koji ne mogu iskoristiti uzrokovati će srčanu aritmiju a u kasnijoj dobi gadne posljedice stresa na NIŠTA.
Jer u suštini ja sam prilično opustene naravi i smirena dok se ne pojave te epizode...
Samo zato bih otisla jer nije zdravo a da bi mi pomogao psihijatar on bi trebao moći informacijama a ne lijekovima promjeniti moju svijest...
No ono što ja pitam i odgovaram najčešće mjenja tuđu svijest a ne moju...
Voljela bih upoznati nekoga tko bi to mogao ...
Kada bih u korjenu promijenila svijest tada i ti refleksi nebi bilo toliko opasni i izrazajni...
Jer kazem... nisam ja depresija... ja sam samo svijesna besmislenosti...
Jedino čega se želim riješiti očajno jest straha...
Dala bih sve da se toga refleksnog straha riješim..
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 16:20   #13
Quote:
Mistique-T kaže: Pogledaj post
Jesam...
Jesam jer stres koji doživljavam u takvim "napadima" nije zdrav i obolit ću na srce i na živce...
No ljekove ne volim pit ni kad moram...
anesteziju sam prvi put primila prije par mj... jer ni inekcije ne volim...
Ja nisam luda...
Zapravo jako sam svjesna šta mi se događa kad mi se događa i držim pod kontrolom sve osim refleksa, a taj refleksni strah je poguban za srce prvo, općenito za zdravlje, napumpavnje adrenalina koji ne mogu iskoristiti uzrokovati će srčanu aritmiju a u kasnijoj dobi gadne posljedice stresa na NIŠTA.
Jer u suštini ja sam prilično opustene naravi i smirena dok se ne pojave te epizode...
Samo zato bih otisla jer nije zdravo a da bi mi pomogao psihijatar on bi trebao moći informacijama a ne lijekovima promjeniti moju svijest...
No ono što ja pitam i odgovaram najčešće mjenja tuđu svijest a ne moju...
Voljela bih upoznati nekoga tko bi to mogao ...
Kada bih u korjenu promijenila svijest tada i ti refleksi nebi bilo toliko opasni i izrazajni...
Jer kazem... nisam ja depresija... ja sam samo svijesna besmislenosti...
Jedino čega se želim riješiti očajno jest straha...
Dala bih sve da se toga refleksnog straha riješim..
Pa godinama pokušavaš ne ide, mislim da bi trebala pokušati sa psihijatrom ako tako loše djeluje na tvoj svakodnevni život. Jesi probala sa meditacijom, to također lijepo opušta, čajevi i slično?
Pazi nije tu samo strah od smrti, ti općenito imaš jako jako loš stav o životu, to moraš promjeniti a to zahtjeva nešto rada na sebi. AD će te podignuti kroz nekoliko tjedana i obuzdati simptome. Anksioznost ti jako loše djeluje na organizam, meni strahovi uzrokuju grčeve u želucu, proljev, grčeve u stomaku, glavobolju, pritisak u glavi, bezvoljnost, manjak energije, psihičku blokadu, loše raspoloženje, depresivne misli, loše mišljenje o sebi, mazohizam.. užasan koktel osjećaja.. to nikome ne treba u životu...
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 16:34   #14
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Pa godinama pokušavaš ne ide, mislim da bi trebala pokušati sa psihijatrom ako tako loše djeluje na tvoj svakodnevni život. Jesi probala sa meditacijom, to također lijepo opušta, čajevi i slično?
Pazi nije tu samo strah od smrti, ti općenito imaš jako jako loš stav o životu, to moraš promjeniti a to zahtjeva nešto rada na sebi. AD će te podignuti kroz nekoliko tjedana i obuzdati simptome. Anksioznost ti jako loše djeluje na organizam, meni strahovi uzrokuju grčeve u želucu, proljev, grčeve u stomaku, glavobolju, pritisak u glavi, bezvoljnost, manjak energije, psihičku blokadu, loše raspoloženje, depresivne misli, loše mišljenje o sebi, mazohizam.. užasan koktel osjećaja.. to nikome ne treba u životu...
Istina je da je moje mišljenje jako jako loše tj negativno...
Kada vidim.veliku gužvu ljudi na tv kao u Kini ja to vidim kao hrpu bakterija i bolestina koje su nastanile planet...
Kada prolazim velikim gradovima i sve one kuće mene podsjećaju na gljivicno oboljenje zemljine plohe ...
svjesna sam da nije tako ali se ne mogu oteti dojmu da je to sve prilično bolesno.
Sam porođaj dijeteta iz trbuha kad ti ga vade pa sva ta krv i sav taj horor 9mj s čovjekom u trbuhu... meni izgleda ne prirodno i stravično...
Vezana sam uz ljude koje volim i na njih gledam drugačije...
no kad gledam širu sliku kad se odmaknem od slike i pogledam zemlju iz svemira... sve tako smjesno i besmisleno izgleda...
a svatko od tih malih bakterija misle za sebe da su važni... a nikome nisu važni...
jure za poslom... ne gledaju dalje od nosa... bore se, ratuju, ubijaju kradu varaju rađaju i umiru kao ništa...
Kad gledam cijelu sliku...

Možda nebi bilo.loše da me malo nadrogiraju pa umjesto da se plasim tog besmisla da se smijem.tome svemu.
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 16:55   #15
Quote:
Mistique-T kaže: Pogledaj post
Istina je da je moje mišljenje jako jako loše tj negativno...
Kada vidim.veliku gužvu ljudi na tv kao u Kini ja to vidim kao hrpu bakterija i bolestina koje su nastanile planet...
Kada prolazim velikim gradovima i sve one kuće mene podsjećaju na gljivicno oboljenje zemljine plohe ...
svjesna sam da nije tako ali se ne mogu oteti dojmu da je to sve prilično bolesno.
Sam porođaj dijeteta iz trbuha kad ti ga vade pa sva ta krv i sav taj horor 9mj s čovjekom u trbuhu... meni izgleda ne prirodno i stravično...
Vezana sam uz ljude koje volim i na njih gledam drugačije...
no kad gledam širu sliku kad se odmaknem od slike i pogledam zemlju iz svemira... sve tako smjesno i besmisleno izgleda...
a svatko od tih malih bakterija misle za sebe da su važni... a nikome nisu važni...
jure za poslom... ne gledaju dalje od nosa... bore se, ratuju, ubijaju kradu varaju rađaju i umiru kao ništa...
Kad gledam cijelu sliku...

Možda nebi bilo.loše da me malo nadrogiraju pa umjesto da se plasim tog besmisla da se smijem.tome svemu.
Pa ja se slažem stobom, kad gledaš iz te perspektive sve je to bolesno. Kad gledaš recimo iz perspektive Hitlera njemu njemu je istrebljenje Židova bio sasvim logičan čin, iz perspektive drugih ljudi to je odvratan zločin. Dakle sve je stvar perspektive. Tu se nameće još jedan zaključak ali idemo u filozofiju... dakle svijet nije ni dobar ni loš, život nije ni dobro ni loše, smrt također, zapravo svemiru je sve čisto nevažno, ali mi ga ljudi doživljavamo takvim. Možda je ovdje mogućnost izbora i svijest o tome što nas gura naprijed a što nazad važna stvar. Čovjek bi trebao težiti pozitivi i ne zamarati se onim na što ne može utjecati. Što te briga za druge, izgradi si svoj dio svemira sa ljudima uz koje ti je dobro, tada će i pitanje drugih biti manje važno, a više ćeš i drugima dati a i oni tebi...u toj sinergije možeš svijet učiniti boljim mjestom jer promjeniti ono na što ne možeš utjecati sigurno nećeš pa to najbolje prihvati da je tako kako jest...
Užasno si negativna, u svemu, tako si radiš uzasnu štetu, naprosto si nabijena negativnom energijom, to nije dobro..
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 17:01   #16
Imamo slične misli
Kad krenem u svoju dubiozu života, smisla i besmisla.....ajme, userem se od muke. Grozan osjećaj besmisla. Ne kužim u čemu je stvar? Zašto i čemu život?
Napatiš se pošteno, uživaš isto pošteno i onda umreš i to bi bilo to. Ono- hvala lijepa, sljedeći....
Milion pitanja i traženja samo mrvu smisla ne bi li mi bilo lakše. Nula bodova.
Čak ne mislim da je riječ o depri već o apatiji i letargiji.
Ja si pomažem tako da svjesno mijenjam misli. Jednostavno neću mislit.
Pokušavam prihvatiti. He, he kao da me itko pita što ja hoću ili neću prihvatiti.
I tako sam došla do zaključka da je to tako i da mi je đabe
Pa si velim: udri brigu na veselje
Shvatih....da je jedino što mogu - utjecati na svoje misli.
__________________
Eci peci pec, ti si mali zec. A ja mala vjeverica, eci peci pec.
Muškica is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 17:13   #17
Quote:
Miškica kaže: Pogledaj post
Imamo slične misli
Kad krenem u svoju dubiozu života, smisla i besmisla.....ajme, userem se od muke. Grozan osjećaj besmisla. Ne kužim u čemu je stvar? Zašto i čemu život?
Napatiš se pošteno, uživaš isto pošteno i onda umreš i to bi bilo to. Ono- hvala lijepa, sljedeći....
Milion pitanja i traženja samo mrvu smisla ne bi li mi bilo lakše. Nula bodova.
Čak ne mislim da je riječ o depri već o apatiji i letargiji.
Ja si pomažem tako da svjesno mijenjam misli. Jednostavno neću mislit.
Pokušavam prihvatiti. He, he kao da me itko pita što ja hoću ili neću prihvatiti.
I tako sam došla do zaključka da je to tako i da mi je đabe
Pa si velim: udri brigu na veselje
Shvatih....da je jedino što mogu - utjecati na svoje misli.
Upraaaavo to radim I ja.
Zabrinute izraze lica ne volim i odmah znam utješiti svaku depru oko sebe.
Ne vidim smisao da patim, plačem i slično i čovjek bi pomislio da ja nemam apsolutno nikakvih briga u životu jer kao dijete još uvjek percipiram svijet...
Ne vidim razlog za borbu a svima borba donosi zlo i patnju...
Ono na sto ne možeš utjecati... pusti...
No zatim dođu ovakvi dani od kojih kao da bježim većinu vremena ...
obuzmu me strahom i beznađem...
Da sam dijete skočila bih mami u krilo...
a više nisam... i tada tones dublje...
I svaki puta sve dublje...
Potonem...
Oduzeta strahom...
Onda udahnem dignem se i hajmo dalje...
i znam da me čeka u budućnosti još puno takvih potonuća ...
i da će mi život proći u bježanju od njih...
I da cu svaki puta biti sve slabija...
voljela bih se suočiti sa strahom...
jedan dan ostati pokraj trupla... 90% da bih prosvikala
Ali to bi bilo pravo suočavanje sa smrću...

Ovako... dokle god se bojis smrti nisi živ.
__________________
Kroz zidove se gleda sklopljenih očiju ***
Mistique-T is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 19:17   #18
https://youtu.be/dUWqsNtVdmw

Meni je ovo super
__________________
Eci peci pec, ti si mali zec. A ja mala vjeverica, eci peci pec.
Muškica is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2015., 19:58   #19
pa smrt i jest prirodna.

jedino sigurno je smrt kada se rodiš.

sve što ima početak ima i kraj, život također.



ne treba je se bojati.
Zorée is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.05.2015., 02:53   #20
Da živa bića, biljke, ne umiru, mi se ne bi sad ni rodili jer bi još uvijek živjeli "prvi ljudi" a možda ni oni ne bi više živjeli, jer bi se pokokali zbog hrane i prenapučenosti planete zemlje.

Čovjek će jednog dana uspjeti proizvesti lijekove koji usporavaju starenje, no ne vjerujem da ćemo ikad živjeti duže od 150-200 godina jer te godine donose i nove bolesti za koje opet treba pronaći lijek itd..
__________________
Najteže je u životu sirovini dokazati da je sekundarna !
Uširo is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 03:14.