Natrag   Forum.hr > Društvo > Život u dvoje

Život u dvoje Prizori iz bračnog i izvanbračnog života.
Podforumi: Vjenčanja, Rastave

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 04.04.2017., 20:38   #61
Moj tata je umro kad sam imala 20 godina i malo je reći da mi se raspao svijet. Ne znam jesam li u gorem stanju bila psihički ili fizički.

Ali niti tada niti sada ne bih niti na sekundu pomislila da bih ga radije gledala tu pored sebe teško bolesnoga.

Kod njegove smrti mi je najgora pomisao bila da se makar za trenutak mučio ili bio prestrašen ili ga je nešto bolilo. Nezamislivo mi je da bih ga još emocionalno ucjenjivala da što duže bude u agoniji.

Ja uvijek razmišljam da ću ja lakše nešto podnijeti nego netko meni drag. Sama pomisao da se netko muči mi je puno gora od scenarija da ja umirem od tuge.
__________________
I solemnly swear that I am up to no good
Éowyn is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.04.2017., 21:29   #62
Quote:
sama45 kaže: Pogledaj post
Slažem se s tobom, samo oni koji imaju u obitelji onkološkog bolesnika znaju kako je to teško.

Gledati nekoga koga voliš, i znaš kakav je bio kako nestaje na očigled, u bolovima je strašno, i za osobu koja je bolesna i za okolinu..
Ono što sam napisala, napisala sam iz vlastitog iskustva. Teže mi je bilo gledati kako pati u boli i nemoći nego prihvatiti činjenicu da gubim nekoga koga volim i tko mi je bio uzor, ponos. U tim slučaju ja sam bila nebitna. Bitno je da je on imao što manje patnje, fizičke i psihičke, i da je osjetio ljubav i bliskost svih ljudi koji su ga voljeli.
kokicha is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 00:53   #63
malo sam čitala temu i, ne znam, prva mi je asocijacija bila
sinoćnji film na slovenskoj tv, gledali ga tek pred kraj kad je frajer očito u dogovoru s obitelji i prijateljima odlučio da ga se eutanizira. pa sam baš pitala dragog što misli o tome- moj je stav ako odbacimo sebičnost i vidimo da osoba koju volimo pati i moli za prekid agonije, da nemam ništa protiv, druga je stvar bi li tako razmišljala, osjećala, da se realno nađem u takvoj situaciji, a dragi smatra da je to svejedno neka vrsta ubojstva i nije siguran bi li to mogao napraviti. jako teško kako god okreneš.
ray of light is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:04   #64
Čudi me gotovo unison stav Foruma da je najbolje i prirodno pravo svakoga da se preda bolesti kada mu postane teško. Dok jednako tako sigurno veličamo i podržavamo ljude koji se odluče boriti do kraja, čak i u očito unaprijed izgubljenim bitkama. I proglašavamo ih herojima i primjerima. Svako malo, što javne osobe, što obične ljude.
Moj otac je mnogo stariji, u dobi kada bi mnogi mogli s pravom reći da se naživio, da je proživio većinu očekivanog u životu. I također je imao faza kada je s punim uvjerenjem zaključivao kako se nema smisla podvrgavati operacijama i oporavku, kako je upitno koliko će biti koristi, i kako zapravo nekoliko godina njegova života nikome nije pretjerano važno. Obitelj nije mislila tako i objasnile smo mu da to jest vrlo važno, okrenule nebo i zemlju i evo s prognoze od nekoliko mjeseci došli smo do 3 godine. Uz dva zahvata na srcu, jednom na karotidi i jednom na prostati. Usput, eto detalja i iz moje obitelji, i uopće ih ne smatram sramotnim, niti skandaloznim.
Potpuno sam uvjerena da su te tri godine, i eventualno još tri, ili koliko bude, prava, čista, neporeciva dragocjenost, ogroman dobitak i put koji je ispravan za sve nas. Zapravo, put koji nema opravdane alternative!
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
violeta1980 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:32   #65
Za mene tu nema dvojbe, to je čisto osobna odluka. Ne ugrožava slobodu i prava trećih i tu se nema kaj diskutirati. Želi li se boriti, treba mu dati punu podršku, želi li umrijeti pod svojim uvjetima, isto tako. Nitko tko se nije osobno našao u takvoj situaciji ne može to zamisliti ili unaprijed znati kako bi postupio.

Uopće ne mogu razumijeti drugačije razmišljanje
Mirko_M is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:34   #66
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Čudi me gotovo unison stav Foruma da je najbolje i prirodno pravo svakoga da se preda bolesti kada mu postane teško. Dok jednako tako sigurno veličamo i podržavamo ljude koji se odluče boriti do kraja, čak i u očito unaprijed izgubljenim bitkama. I proglašavamo ih herojima i primjerima. Svako malo, što javne osobe, što obične ljude.
Moj otac je mnogo stariji, u dobi kada bi mnogi mogli s pravom reći da se naživio, da je proživio većinu očekivanog u životu. I također je imao faza kada je s punim uvjerenjem zaključivao kako se nema smisla podvrgavati operacijama i oporavku, kako je upitno koliko će biti koristi, i kako zapravo nekoliko godina njegova života nikome nije pretjerano važno. Obitelj nije mislila tako i objasnile smo mu da to jest vrlo važno, okrenule nebo i zemlju i evo s prognoze od nekoliko mjeseci došli smo do 3 godine. Uz dva zahvata na srcu, jednom na karotidi i jednom na prostati. Usput, eto detalja i iz moje obitelji, i uopće ih ne smatram sramotnim, niti skandaloznim.
Potpuno sam uvjerena da su te tri godine, i eventualno još tri, ili koliko bude, prava, čista, neporeciva dragocjenost, ogroman dobitak i put koji je ispravan za sve nas. Zapravo, put koji nema opravdane alternative!
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
Otvorila si temu koja je ustvari podloga za razumijevanje teških situacija i teških odluka samo da bi progurala vlastiti uskogrudni stav o nekom idealističkom pristupanju bolesti i smrti gdje se borbom dobiva više negoli odustajanjem. Nije tako. Uslijed nedostatka vlastitog životnog iskustva i dodatnih informacija nedostaje ti širine u spoznaji. U biti tebi nedostaje, općenito u raspravama, volje da pokušaš razumjeti tuđa gledišta. Nezahvalan si sugovornik. Barem ovdje.

Nije da umanjujem ozbiljnost bolesti tvog oca, ali ne možeš na osnovu toga procjenjivati što znači imati karcinom, što znači doznati da ga imaš u 3. ili 4. stadiju, što znači gledati bližnju osobu kako se bori, i sa sobom i sa svime ostalim, što znači brinuti se o takvoj osobi, hraniti je i presvlačiti, slušati je dok je boli.
Tu borba nije nimalo idealistička kako je prikazuješ. Niti izgleda tako bajkovito ako nekome produžiš život samom činjenicom što si ga produžio. Nije muka i bol manja ako traje 3 godine umjesto jednu.
Postoji tu jako puno opcija. Raspitaj se, pročitaj pokoje iskustvo, imaš svakakvih, od onih pozitivnih (iako u manjoj mjeri), manje pozitivnih (produžavajućih) do onih neizbježno loših. Ne daje svaka borba sa istim karcinomom iste rezultate kao ni sa različitim. Niti odustajanje. I pusti statistike, to je sve prilično individualno. Svaki organizam je drugačiji.

Govoriti o nečijoj sebičnosti dok je ozbiljno bolestan je bespredmetno. Svatko se bori koliko može. I želi. Tu je sebična samo ona druga strana koja želi to radi sebe. Može se pokušati utjecati, ali ako ne ide, ne ide. Ne treba nekoga još dodatno mučiti.

Bolest nije lijepa, smrt nije lijepa, borio se ili ne. Lijepo je dostojanstveno se s time nositi koliko god se može jer s nekim dijagnozama se jednostavno treba pomiriti.
brzi gonzales is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:36   #67
Quote:
Éowyn kaže: Pogledaj post
Moj tata je umro kad sam imala 20 godina i malo je reći da mi se raspao svijet. Ne znam jesam li u gorem stanju bila psihički ili fizički.

Ali niti tada niti sada ne bih niti na sekundu pomislila da bih ga radije gledala tu pored sebe teško bolesnoga.

Kod njegove smrti mi je najgora pomisao bila da se makar za trenutak mučio ili bio prestrašen ili ga je nešto bolilo. Nezamislivo mi je da bih ga još emocionalno ucjenjivala da što duže bude u agoniji.

Ja uvijek razmišljam da ću ja lakše nešto podnijeti nego netko meni drag. Sama pomisao da se netko muči mi je puno gora od scenarija da ja umirem od tuge.
Imamo isto iskustvo....samo sam ja bila koju godinu starija od tebe.
Kada je umro, ostala je rupa u srcu, nešto što boli i nakon više od desetljeća od kad ga nema, ali ne, ne mogu zamisliti sebe da želim da bude u mukama samo da je tu.
Meni je najodvratnija stvar u ovom topicu - ucjenjivanje bolesnika kako je sebičan. Jel vi volite te ljude?!?
__________________
NG 2012
ema1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:39   #68
Ja sam za podrzavanje odluke o sopstvenom zivotu-ako zeli da prolazi neko operacije, zracenje,terapiju -to je njegova odluka i treba podrzati, ako ne zeli,vec zeli probati sa drugom vrstom lijecenja-ponovo podrzati.To je prije svega njegov zivot. Neko se boji smrti pa ce uciniti sve da ostane u zivotu,bez obzira na sve; neko se boji dugorocnog mrcvarenja i invalidnosti-pa ce se prije odluciti da sve pusti prirodnom toku. Ja spadam u drugu skupinu i to je moj izbor. Ja jednostavno vidim to tako, meni je to mucenje i porodice. Niko ne zna sta ga ceka sutra, ali prije bih godinu dana kvalitetnog zivota, nego deset u krevetu. Radila sam i sa nepokretnim ljudima, bez obzira koliko vedri i pozitivni bili, unistava kada covjek ni u WC ne moze otici sam, kada si ne mozes vode donijeti...a ljudi su tada izrazito osjetljivi i potrebna im je podrska i ljubav, a to niko ne moze davati svaki dan. Njene kceri i zena bi bukvalno trebale staviti sopstveni zivot na stand by i onda opet morale proci period tugovanja kada on umre. Mozda jos teze,jer bi im u pamcenju ostale sve strasne scene njegovog umiranja, njegovi bolovi i nemogucnost stvarne pomoci. Sta bi finansijski bilo to bolje,ako bi njegova zena morala napustiti posao da ga njeguje? I kasnije da ne moze naci posao poslije godinu-dvije? Ne znam, teska tema svakako...
Moj brat je rekao zasto mama nije dobila mozdani ili bilo sta drugo,samo da je tu sa nama...ja to nikad ne bi zeljela mojoj mami, njoj koja je stalno bila u pokretu, nasmijana i empaticna,da bude primorana da bude skoro kao biljka.Moj djed je imao mozdani-8 godina je bio skoro nepokretan(imao je sveukupno 7 udara).Pokusao je dva puta da se ubije...
Ertrinken is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 10:52   #69
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Čudi me gotovo unison stav Foruma da je najbolje i prirodno pravo svakoga da se preda bolesti kada mu postane teško.
A tko kaže da se predao? Ti znaš što je čovjek unutar sebe proživljavao i kako se nosio sa bolešću? Ti znaš? Pojma nemaš.

Quote:
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
Ne da smo očito svi različiti nego niti ne postoje na svijetu dvije jednake jedinke, već samo različite jedinke.
__________________
Eci peci pec, ti si mali zec. A ja mala vjeverica, eci peci pec.
Muškica is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 11:28   #70
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Čudi me gotovo unison stav Foruma ...
Mene čudi nevjerojatna količina pristojnosti i strpljivosti tvojih sugovornika.
Illana is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 12:28   #71
Quote:
Illana kaže: Pogledaj post
Mene čudi nevjerojatna količina pristojnosti i strpljivosti tvojih sugovornika.
Definitivno.
Mene je sam pocetni post iskreno bas ono...da ne kazem sta..
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 12:57   #72
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
ako to nije ljudski posao, onda je upravo ispravan put prihvaćanje prirodnog tijeka bolesti, jer je po tome, božja volja bila da se čovjek razboli.
a ovo što ti zagovaraš, borbu svim silama, je miješanje u nešto što nije "ljudski posao".

ne razmišljaš logično, nego samo pokušavaš na razne načine opravdati manjak suosjećanja, što se inače vidi iz tvojih postova i na drugim temama.
ladybug24 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 13:14   #73
Quote:
Ertrinken kaže: Pogledaj post
Ja sam za podrzavanje odluke o sopstvenom zivotu-ako zeli da prolazi neko operacije, zracenje,terapiju -to je njegova odluka i treba podrzati, ako ne zeli,vec zeli probati sa drugom vrstom lijecenja-ponovo podrzati.To je prije svega njegov zivot. Neko se boji smrti pa ce uciniti sve da ostane u zivotu,bez obzira na sve; neko se boji dugorocnog mrcvarenja i invalidnosti-pa ce se prije odluciti da sve pusti prirodnom toku. Ja spadam u drugu skupinu i to je moj izbor. Ja jednostavno vidim to tako, meni je to mucenje i porodice. Niko ne zna sta ga ceka sutra, ali prije bih godinu dana kvalitetnog zivota, nego deset u krevetu. Radila sam i sa nepokretnim ljudima, bez obzira koliko vedri i pozitivni bili, unistava kada covjek ni u WC ne moze otici sam, kada si ne mozes vode donijeti...a ljudi su tada izrazito osjetljivi i potrebna im je podrska i ljubav, a to niko ne moze davati svaki dan. Njene kceri i zena bi bukvalno trebale staviti sopstveni zivot na stand by i onda opet morale proci period tugovanja kada on umre. Mozda jos teze,jer bi im u pamcenju ostale sve strasne scene njegovog umiranja, njegovi bolovi i nemogucnost stvarne pomoci. Sta bi finansijski bilo to bolje,ako bi njegova zena morala napustiti posao da ga njeguje? I kasnije da ne moze naci posao poslije godinu-dvije? Ne znam, teska tema svakako...
Moj brat je rekao zasto mama nije dobila mozdani ili bilo sta drugo,samo da je tu sa nama...ja to nikad ne bi zeljela mojoj mami, njoj koja je stalno bila u pokretu, nasmijana i empaticna,da bude primorana da bude skoro kao biljka.Moj djed je imao mozdani-8 godina je bio skoro nepokretan(imao je sveukupno 7 udara).Pokusao je dva puta da se ubije...
Potpuno se slažem s tobom, ja isto smatram da svatko ima svoj život i pravo na "upravljanje" njime. Moj djed je imao 3 moždana. Prvi lakši, drugi je već teže govorio i hodao i treći koji ga je prikovao za krevet. Sva sreća (možda je to glupa riječ ovdje), nije se dugo mučio.
Koliko god ja bio tužan zbog njegove smrti, jednom dijelu mene je laknulo. Djed je uvijek bio u pokretu, stalno je nešto radio, jednostavno je bio tako naučen. Kad sam ga vidio u krevetu i sjetio se djeda prije nekoliko godina to me je pogodilo. Vjerojatno je i njemu "laknulo" (opet glupa riječ) što je umro jer bi za njega krevet bio gori od smrti.
Bio sad dosta povezan s djedom, pomagao mu neke stvari, pomagao on meni. Kad god ga je trebalo nekuda odvesti uvijek sam to napravio. Sve bih dao da sam mu mogao nekako pomoći, ali je priroda odlučila drugačije. Kako kaže Balašević "moj deda odavno ore nebeske njive".

Ps. - nadam se da zbog ovoga neću dobiti karton ili kaznu (ako tome nije mjestu ovdje molim moda da to izbriše).
Plavi-safir - molim te isprazni indox jer stalno javlja da je prepun i da se ne može poslati poruka.
Ispričavam se modu još jednom.
__________________
Sve će to, o mila moja prekriti snijegovi ružmarin i šaš.
jedan-od is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 15:35   #74
Violeta,

uopće se ne može uspređivati bolest tvog oca i rak debelog crijeva, ili bilo koji drugi. Tvoj otac je došao doma oporavljen.

Moj je došao sa stomom, muškarac koji se od malena bavio sportom, poznat u cijeloj bivšoj Jugi, cijenjen i vani,imao je na sebi vrećicu s govnima (njegov izraz), slab da ne može na WC, nosiš mu gusku, onda ga pereš u krevetu, sa 20 kila manje....

Dva mjeseca od slabosti nije mogao van iz kuće, nazvao me jedan dan sav sretan kako stoji ispod prozora i razgovara sa susjedom....to mu je dugo bilo najdalje što je mogao otići.

Kemoterapija mu je uništila pamćenje, ne može se sjetiti značenja najobičnijih svakodnevnih stvari.

Donekle se oporavio, skinuta mu je stoma, operacija ga je opet oslabila, crijeva nikako da profunkcioniraju i opet 20tak kila manje i sve ispočetka.

Jako volim svoga tatu, ali nekada kada vidim u kakvom je stanju, idem doma plačući, plačem i sada kada ovo pišem...Trudi se on, uredan je obrijan, lijepo obučen, ali slab je i sam u svojoj bolesti, ma koliko se mi trudimo da mu olakšamo.
sama45 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 18:34   #75
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
Violeta pa nemrem vjerovat inače ne zvučiš ovak ali ovdje opako bacaš na Željku! Pa logika čista nalaže da svatko ima pravo raditi sa svojim životom kaj želi.
Joshua is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 20:03   #76
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Quote:
Čudi me gotovo unison stav Foruma da je najbolje i prirodno pravo svakoga da se preda bolesti kada mu postane teško. Dok jednako tako sigurno veličamo i podržavamo ljude koji se odluče boriti do kraja, čak i u očito unaprijed izgubljenim bitkama. I proglašavamo ih herojima i primjerima.
Quote:
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
Eutanazija i karcinom?

Jesi li ikad u obitelji imala, ili bolje rečeno njegovala nekog oboljelog od karcinima ili nepokretnog? Duže vremena? Šišala mu kosu nakon kemoterapije? Kupovala periku? Gledala ga kako povraća i ne može pojest ni jednu fetu kruha? Budila se usred noći dvaput da provjeriš jel diše?

Jesi baš sigurna da znaš što je u glavi nekog tko boluje od teške bolesti? I što je za njega kako ti kažeš borba/odustajanje? Znaš li što bi bilo u tvojoj glavi? Jesi sigurna da znaš? Jedno je teorija, drugo praksa.

Ja, iskreno, nemam pojma šta bi bilo u mojoj, ali sam sigurna da mi nitko ne bi imao pravo oduzimati vlastitu odluku/izbor, pa ni moji najbliži. I, ne, ne smatram da je netko dužan živjeti zbog mene.

Relativiziranje života i pogađanje oko njega?

Imam ja tako jednog u obitelji, isto tako razmišlja, jer njegov izbor je ono jedini, i, ono, naravno, pravi izbor. Pa kad se radi i o nečijoj tuđoj iako bliskoj bolesti. Sad, ja bi to nazvala prvo glupošću, onda arogancijom, a na trećem mjestu sebičnošću.

I odakle ikome pravo da sudi (osuđuje?) nečiji izbor u tako teškoj situaciji?

Tu treba draga samo podrška, u bilo kojem smjeru, ostalo u Božje ruke.
__________________
Come up on different streets they both were streets of shame/Both dirty both mean yes and the dream was just the same/And I dreamed your dream for you and now your dream is real/How can you look at me as if I was just another one of your deals?

Zadnje uređivanje novaizzy : 05.04.2017. at 20:19.
novaizzy is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 21:55   #77
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
... prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
nego čiji? aliena?

gle Viloleta, nije ovdje stvar o tome da li je netko za jednu ili drugu opciju (treću, četvrtu). stvar je u pravu na izbor i suportu. suportu.
pa onda podržavaš čovjeka koji ide naprijed unatoč lošim liječničkim prognozama, kopaš i tražiš institute diljem svijeta samo da im se ponudi neka terapija koja je još u fazi ispitivanja. pljeskaš, hrabriš tu osobu. ali jednako tako stojiš i pored onog čovjeka koji je shvatio da bi to bio kraj. stvar je u potpori, ljudskosti, humanosti. jel ti se okrivljavanje umirućeg za takve i takve odluke čini ispravnim?
__________________
Kad si sretan lupi glavom ti o dlan.
Azz is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 23:17   #78
Evo ja ti mogu reci pogled sa bolesnicke strane.

30 g,prije 2 g.dijagnosticirana leukemija sasvim slucajno. Hiperaktivna sam osoba,uspjesan privatnik,muz,klinci.
Jednom rijecju - svijet mi se srusio kad sam saznala. Veci šok od toga nisam mogla dobiti,u naponu snagu i poslovne karijere ta cinjenica me prizemljila.
Znaci nisam jedna od onih osoba koje kukaju,ne vide izlaz i sl. Naprotiv! Ali ta cinjenica me jednostavno - prizemljila kao nijedan problem do sada.
Prva misao - liječit cu se,mogu ja to,vjerujem u sebe,imam podrsku svojih....vjeruj,nije me taj optimizam dugo drzao.
Kemoterapije su me slomile - od fizickih promjena do psihickih. Svaki dan primati kemo sa hrpom ljudi koji iz dana u dan propadaju te lomi,a osobu koju si vidio prije nekoliko dana za koji dan jednostavno ne vidis jer cujes da je vise nema. Bezbrojne pretrage,nalazi,osjećas se ko ljudski jastučić za igle... Hospitalizacija,tretamni,razgovori - sve to te dovodi do granice da pucas po savovima. Ne mozes normalno pojesti,ne mozes normalno na wc,ne mozes nista sto si do sada mogao...mislim da mi miris bolničkog kreveta i bolnice kao takve nikad nece izaci iz misli...
Bliznji,prijatelji,kolege - teret su,ogroman teret. Neumorna pitanja,kombinacije,savjeti,zvonjava telefona...
A onda onaj najgori dio - kako svom djetetu koje ide u vrtic i školu objasniti da si bolestan? Kada te dijete vidi da ne funkcioniras,da se ne mozes ustati iz kreveta,da konstantno povracas...gledas ga i pitas se koliko vremena ti jos preostaje,hoces li bit s njim tu za njega ili ce odrasti bez tebe...a vjeruj,itekako se to pitas koliko god bio psihicki jak kao osoba...svasta ti tada prolazi po glavi,bas svasta!
Obitelj - koliko su podrska toliko su i teret,jednostavno ne postoji tada nista sto ti tvoje muke i bolove moze olaksati,koliko god si blizak ne zelis da te takvoga gledaju jer njihov izraz lica ti pokaze koliko to zapravo djeluje i na njih! Ja i dalje pamtim izraz lica svoje majke i djeteta kada sam ispred njih povratila ogromnu kolicinu krvi,koji je to šok bio...vrisak svog djeteta necu nikad zaboravit!
Tada ne zelis vidjeti nikoga,ne zelis nista,zelis samo da te puste na miru,maknu se i da ta agonija sto prije prodje...tada nema riječi olaksanja,utjehe...tada si doslovno u mukama i cini se da nemaju kraja...
Ja sam tako gurala nekoliko mjeseci i onda nakon mora pretrazivanja opcija odlucila se otici vani lijeciti. Srećom,financijski sam si to mogla priustiti.
To me je u neku ruku spasilo ali i dalje je agonija potrajala dugo vremena. Vani su metode lječenja puno humanije ali pakao sam prolazila i dalje.
Nakon dvije godine sada - da li bi prosla to opet?
Samo radi svojih sinova reci cu - da,jer ih zelim vidjet da odrastaju. Da su stariji vec bi razmislila.
Svih ostalih i sebe same? Ne. Nikad vise.
Sebicno? Je. Jako. Ali to sam prosla samo ja i samo ja znam kako je to tesko. Sebicno je,pogotovo kad imas vlastitu obitelj.
Bolest ostavi psihicke posljedice,ajde na tebe vise manje jer se promjenis kao osoba ali ostavi na tvoje bliznje strahovite posljedice.
Svakome treba dat pravo da odluci sto ce sa sobom i svojim zivotom,pogotovo u bolesti.
Ja sam svjesna da ce se moja bolest vratiti,mozda ne za 5 g ali hoce...i sada sam stava da vise to nikad ne zelim proci...tko zna kakvo misljenje cu imati kada se opet vrati. Do tada zivim punim plucima i ne zalim za nicim...
ljuska is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 23:20   #79
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Čudi me gotovo unison stav Foruma da je najbolje i prirodno pravo svakoga da se preda bolesti kada mu postane teško. Dok jednako tako sigurno veličamo i podržavamo ljude koji se odluče boriti do kraja, čak i u očito unaprijed izgubljenim bitkama. I proglašavamo ih herojima i primjerima. Svako malo, što javne osobe, što obične ljude.
Moj otac je mnogo stariji, u dobi kada bi mnogi mogli s pravom reći da se naživio, da je proživio većinu očekivanog u životu. I također je imao faza kada je s punim uvjerenjem zaključivao kako se nema smisla podvrgavati operacijama i oporavku, kako je upitno koliko će biti koristi, i kako zapravo nekoliko godina njegova života nikome nije pretjerano važno. Obitelj nije mislila tako i objasnile smo mu da to jest vrlo važno, okrenule nebo i zemlju i evo s prognoze od nekoliko mjeseci došli smo do 3 godine. Uz dva zahvata na srcu, jednom na karotidi i jednom na prostati. Usput, eto detalja i iz moje obitelji, i uopće ih ne smatram sramotnim, niti skandaloznim.
Potpuno sam uvjerena da su te tri godine, i eventualno još tri, ili koliko bude, prava, čista, neporeciva dragocjenost, ogroman dobitak i put koji je ispravan za sve nas. Zapravo, put koji nema opravdane alternative!
Ne znam, očito smo svi različiti, ali ja sam i dalje uvjerena da niti u kojem slučaju ne smijemo relativizirati Život i pogađati se oko njega, ma koliko to izazvalo negodovanja i osuda teoretičara apsolutnih sloboda i prava izbora čak do eutanazije! Ne, to za mene nikada neće biti ljudski posao!!!
Teško se može usporediti život sa stomom i život sa stentom. I moj djed je imao 5 infarkta i bilo na puno operacija pa je bio depresivan jer više nije dovoljno jak da radi u vrtu i obilazi susjede.

Moja baka je umrla od posljedica raka i to u teškoj agoniji. Više nisu pomagali ni flasteri morfija.

Mislim da im iskustvo i nije baš bilo isto. I nakon teških operacija srca imaš šanse valjda 99% da umreš od srčanog udara, što je blagoslov u odnosu na zapetljaj crijeva ili sličnu agoniju.

Užasno je kad moraš birati između umiranja u mukama ili nekoliko godina ekstra muke nakon kojih ćeš opet umrijeti u mukama.

Quote:
ema1 kaže: Pogledaj post
Imamo isto iskustvo....samo sam ja bila koju godinu starija od tebe.
Kada je umro, ostala je rupa u srcu, nešto što boli i nakon više od desetljeća od kad ga nema, ali ne, ne mogu zamisliti sebe da želim da bude u mukama samo da je tu.
Meni je najodvratnija stvar u ovom topicu - ucjenjivanje bolesnika kako je sebičan. Jel vi volite te ljude?!?
Postoje razne vrste ljubavi. Ja sam u nekim situacijama znala da je moja ljubav nadišla sebičnost kad sam mogla pustiti osobu da ode. Makar se srušio moj mali svijet.

Ljudi i životinje uspavaju da se ne pate dodatno.
__________________
I solemnly swear that I am up to no good
Éowyn is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2017., 23:29   #80
Quote:
Éowyn kaže: Pogledaj post
Moj tata je umro kad sam imala 20 godina i malo je reći da mi se raspao svijet. Ne znam jesam li u gorem stanju bila psihički ili fizički.

Ali niti tada niti sada ne bih niti na sekundu pomislila da bih ga radije gledala tu pored sebe teško bolesnoga.

Kod njegove smrti mi je najgora pomisao bila da se makar za trenutak mučio ili bio prestrašen ili ga je nešto bolilo. Nezamislivo mi je da bih ga još emocionalno ucjenjivala da što duže bude u agoniji.

Ja uvijek razmišljam da ću ja lakše nešto podnijeti nego netko meni drag. Sama pomisao da se netko muči mi je puno gora od scenarija da ja umirem od tuge.
potpisujem
jos bih dodao da bih i sam volio otici dok sam jos ljudsko bice i s nesto svog ponosa
a ne samo urlajuca vreca jada i boli koja zica za jos malo morfija
ZgSash is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:25.