Osobni izbor, sebičnost, hrabrost, ili ...?

[jamesbond]

violeta1980 kaže:

Kasnije samo vjerujemo u njega, uglavnom na temelju dužeg razmišljanja i vaganja mnogih sastavnica za i protiv. Kojih uvijek ima jednih i drugih u životu.

Tocno. Znaci prepoznajes da svatko donosi odluke nakon duzeg razmisljanja i vaganja, i takodjer prepoznajes da ima razlicitih krajnjih odluka.
Zasto ona smatras da je tvoja odluka ispravna a ne tudja?
Jel smatras da su oni manje sposobnoni donijeti tu odluku od tebe, bas zbog toga jer su oni koji se nalaze u toj situaciji (ispred vrata smrti), a ti koja ih volis vise od svega znas sta je bolje za njih?

violeta1980 kaže:

U tom smislu vjerujem iskreno da treba pokušati iskoristiti svaku šansu, da mi nikada ne bi bilo beznačajno što misle moji najbliži, pa, na koncu, i jer naprosto mislim da ne može imati smisla veličati konačan kraj svega. Iza njega više nema ničega, on se desi i gotovo je zauvijek. Dok svaki kako-tako izdržljivi dan u najmanju ruku donosi nadu, mogućnost više, ili kako već hoćeš u tom smislu. Meni je to prihvatljivije od ničega i skoro sam sigurna da će uvijek biti, za mene i sve moje bliske.

To su samo razmisljanja. Pozitivna razmisljanja. To nitko ovdje ne osporava.
Ali sprovodjenje tako bitne i tesko donesene odluke (ako je suprotna od tvoje) nije na tebi da je markiras kao pogresnu i da je jednostavno odbacis i kreces u napad sa emocionalnim ucjenama.

violeta1980 kaže:

Ako je to neempatično, pa OK, ionako bih u interesu cilja koji zagovaram pristala i na puno gore.
I dalje ne razumijem zašto je tako skaredno i neempatično ne slagati se s jednom vrstom izbora, imati, vjerovati u neke druge vrijednosti? Vjerovati da je točka neizbježnog, dobra za potpunu predaju, puno dalje nego što recimo ti ili tko treći smatrate? I pokušati ih argumentirati i bez najmanje namjere da na nekoga utječem. Što je valjda očito već stoga što je to nemoguće.

Evo kad moram, dat cu ti obrnuti scenario.
Recimo da se ti nalazis takvoj situaciji. Jako bitna odluka. Dali su ti vremena da ces zivit koliko su ti dali, ali je jako kratko (da se razumijemo, svako ograniceno vrijeme zivota je kratko... bez obzira je li par mjeseci, par godina ili par desetljaca...)
Znaci, da se vratimo na primjer, imas familiju koja te obozava, djeca, muz.
Zelis se borit do zadnjeg daha a oni ti uporno govore kako to nije dobro, zele da ti skrate muke, ucjenjuju te kako ce im biti tesko brinuti se za tebe, ti ces biti samo teret, oni ce patit tebe gledat tako bolesnu, oni nece moc spavat jer ce morat biti pored tvog kreveta ako te zaboli da ti dodaju samo casu vode ili samo eto da budu tu. Nemaju para da te stave u bolnicu, a ti nemas para da financiras sebe. Jednostavno ces im biti uzasan teret, vole te i zbog toga ti to cijelo vrijeme govore.
Ako si iskrena, sta bi odgovorila na ovaj scenario? Ti obozavas svoju familiju, zelis da se boris ali ces im biti teret i oni te mole i kume, placu i ridaju da ces im biti teret i da je njihova odluka najbolja i da oni ne odustaju od svoje odluke.
Oni znaju da je njihova odluka najbolja. I jednostavno te bomardiraju sa svojim misljenjima i emocionalno ucjenjuju jer smatraju da je tvoja odluka pogresna.
Ti ih obozavas, zelis im samo najbolje u zivotu. Dal pristajes na njihovu odluku?

Eto, primjer iz drugog ugla. Kako kazes, rasprave radi. Izmisljen scenario ali za efekat jedini prikladan.

[ema1]

violeta1980 kaže:

Jedina je suštinska razlika što pri tome tebi više vrijedi načelo, a meni rezultat.

Ja samo mislim da je bezrezrvno povlađivanje ikome, a posebno protiv nečega u što iskreno vjerujemo naprosto poza, pranje ruku i linija lakšeg otpora. U kojigod to idealistički celofan umotali.

Kad smo već kod rezultata i svojih osjećaja:
Kako bi se tek loše osjećala, nakon što si manipulirala, lagala, ucjenjivala i uspjela regrutirati i mamu u tome, da je otac umro na operacijskom stolu, a mogao je imati još ta tri mjeseca?
Dali bi se osjećala krivom ili bi i dalje prala ruke misleći da sredstva opravdavaju cilj?
Nije sve crno/bijelo pobogu, tvoja načela ništa ne vrijede nekoj drugoj osobi, to je tvoje gledanje na svijet iliti - nisi ti bitna, bitan je bolesnik.
Vidiš li da nije na drugome da odlučuje, nego na samom sebi?

[Septembar]

Bas me pogodi ova tema
bas jucer sam bila sa mamom na jednim konsultacijama, ljekari traze hitnu operaciju da vide sta je i da eventualno preduhitre ... ona odbija i negira i jos kao i ovdje:

violeta1980 kaže:

Zabranio je najstrože i da itko sazna, uključujući i njegove roditelje, sestru i brata,

i sta ja sad (kao jedino dijete) da radim? kako da se sama nosim sa tim saznanjem i teretom???

ludo, sebicno, tvrdogrlavo i bezobrazno

[ema1]

Ima nas koji smo ovdje to prošli i to što osjećaš, osjeća i ona - strah, ljutnju i bol, bježanje od stvarnosti.
Prvo, pusti je da prođe taj prvi šok, a onda sjedni s njom i popričajte, na način
na koji se ona neće osjećati napadnutom (bez optužbi, bez ucjenjivanja...), možeš samo biti uz nju i biti joj podrška.
Sama znaš najbolje svoju mamu i način na koji bi mogla najbolje reagirati.
Nemoj biti ljuta na nju, ne reagiramo svi jednako u istim situacijama, ona je tu najvažnija.
Želim ti da sve ubrzo bude dobro.

[Lutkina kuća]

Septembar kaže:

Bas me pogodi ova tema
bas jucer sam bila sa mamom na jednim konsultacijama, ljekari traze hitnu operaciju da vide sta je i da eventualno preduhitre ... ona odbija i negira i jos kao i ovdje:


i sta ja sad (kao jedino dijete) da radim? kako da se sama nosim sa tim saznanjem i teretom???

ludo, sebicno, tvrdogrlavo i bezobrazno

Ja sam bila potpuno šokirana kada je doktor mojoj mami nakon nalaza da ima karcinom gušterače u zadnjoj fazi koji nije operabilan tvrdio da se kemoterapijom može izliječiti i da ima šanse!!! Pitala ga je za statistiku, a on je rekao da sada uz sebe nema podatke o bolesnima u toj fazi, pa joj ne može pokazati...Nije on ništa trebao pokazati, jer sam sigurna da i napamet zna da nije bilo šanse. Ja sam već prije, odmah nakon dijagnoze pogledala naravno o čemu se radi i statističke podatke o toj bolesti. Mogućnost izlječenja je 1 %, uglavnom u slučajevima čuda. Kemoterapija produžuje život za 2-3 mjeseca najviše. Nisam i sada ne mogu vjerovati da doktori na ovaj način lažu pacjentima i njihovim obiteljima.
Ja sam mami nakon tog razgovora s njim skupila podatke o toj bolesti i dala joj. Srce mi se slomilo, ali sam ih joj ipak dala. Možda bi netko na to rekao da sam sebična, ali mislim da je ona imala pravo znati i da je imala pravo na svoje vrijeme opraštanja sa životom i nama bez lažnih uvjerenja da će ne znam koliko još živjeti. Ja bi na njenom mjestu voljela znati istinu i provesti ostatak života na svoj način i kako želim, bez da me netko laže i uvjerava da je proljeće, a vani snijeg pada.

[Bjesomarica]

Smatram da se objektivno može raspravljati uz dozu empatije i biranje riječi iz pijeteta prema osobi koja je umrla, obitelji koja u maloj zemlji kakva je Hrvatska lako može na temu naletiti i prepoznati se te prema svima forumašima koji se trenutačno nose sa ovim zaista teškim životnim problemom. Biranje riječi i uzimanje u obzir tuđe osjećaje ne narušava objektivnost rasprave, samo pokazuje dozu ljudskosti i pristojnosti.

Cijelu svoju premisu gradiš na slučaju tvojeg oca. Taj slučaj, sad je postalo jasno, ničim nije usporediv sa slučajem u početnom postu. Ako te objektivna raspava toliko zanima, otvori NCCN ili NCI ili Pubmed pa pogledaj statistike za karcinom debelog crijeva 4 stadija kao i uobičajene terapije i nuspojave istih. Imaš i par tema na Zdravlju o tome gdje možeš vidjeti s kakvim se problemima nose oboljeli od ove gadne bolesti. Da te objektivna rasprava zanima saznala bi da metastazirani Ca debelog crijeva ima loše prognoze, puuuno lošije od 70% koje je tvoj otac imao. Za 70% vjerujem da bi većina forumaša verbalno ispljuskala bilo koga, pa i svoje bližnje, da dovode u pitanje liječenje. Ovdje se radi o dijagnozi u kojoj biraš između godine dana bez nuspojava liječenja ili vrlo upitne 2-3 godine u kojima je vrlo izgledno da ćeš zbog trovanja teškom terapijom i prolaska teške operacije obavljat nuždu na rupu u trbuhu, oslabit i povraćat, izgubit ljudsko dostojanstvo i na kraju molit za smrt. Već godinam sam u svakodnevnom kontaktu sa ljudima koji imaju rak ili njihovim obiteljima. Metastatski rakovi su grozni, mnogi se slome i mole za smrt jer im ništa ne umanjuje bolove. Ili leže nadrogirani i nesvjesni svega oko sebe, a bližnji to nemoćno gledaju. Ovo nisu ekstremi, ovo su realnosti velike većine dijagnoza koje uključuju metastaze. Odi do tema na zdravlju pa pogledaj. Ovime uopće ne žalim reći da se ne isplati boriti, pa čak i ako imaš stadij 4, nego da je odluka vrlo teška i da mi kao bivšem bolesniku jako loše sjeda kada netko tko nije prošao tu kalvariju drugoga proziva sebičnjakom i kukavicom jer je sebe i familiju želio poštediti boli. Usput, ne volim ni kad se oboljele proziva herojima jer to nisu, samo su obični ljudi koji se sa svojom tragedijom bore kako god znaju i umiju.

Ne osporavam tebi pravo na tvoje mišljenje. Dijelom se i slažem, pogotovo sa tvojih zadnjih par postova gdje si značajno ublažila i nastup i stav. Slažem se da nitko nije otok i da u svim teškim životnim odlukama treba misliti i na svoje bližnje. Osobno bi išla na kemo da me muž moli i plače dokle god bi mogla. I sad idem na pretrage koje mi realno ne trebaju njemu za duševni mir. Ali ne isključujem mogućnost da bi mi bolest mogla postati toliko teška i da se više ne bi imala snage boriti. I u tom slučaju bi s punim pravom očekivala od svojeg muža da mi pruži maksimalnu potporu da umrem u miru, bez ucjena.

Ono što mi je jako upalo u oko je tvoj vrlo sigurni nastup o tome kako je tvoj kolega odustao odmah kad je čuo za dijagnozu, nije ni pokušao. Ne vidim kako ti možeš biti toliko sigurna da je to tako, da nije odvagao sve mogućnosti i dobro se raspitao i odlučio da mu je draže imat godinu dana koliko toliko kvalitetnog života od potencijalne 3 godine mrcvarenja. Čak ni familija ne može biti sigurna kako je on odlučio, mnogi ljudi se povuku u sebe kada su suočeni sa teškom dijagnozom. Ja sam bila jako otvorena oko svoje bolesti i inače sam otvorena osoba, pa je bilo stvari vezano uz bolest o kojima nisam željela pričati sa svojom familijom. Što iz razloga da ih ne plašim, žalostim, što iz razloga što je i mene samu bilo strah neke stvari verbalizirati. Dapače, ako sam dobro shvatila, ti si cijelu tezu izgradila na izjavi suprige i kćeri preminulog nedavno nakon što je preminuo i sve su bile u šoku i lude od tuge. Meni to nisu dovoljno čvrsti dokazi za išta.

[Nausikaja]

Lutkina kuća kaže:

Ja sam bila potpuno šokirana kada je doktor mojoj mami nakon nalaza da ima karcinom gušterače u zadnjoj fazi koji nije operabilan tvrdio da se kemoterapijom može izliječiti i da ima šanse!!! Pitala ga je za statistiku, a on je rekao da sada uz sebe nema podatke o bolesnima u toj fazi, pa joj ne može pokazati...Nije on ništa trebao pokazati, jer sam sigurna da i napamet zna da nije bilo šanse. Ja sam već prije, odmah nakon dijagnoze pogledala naravno o čemu se radi i statističke podatke o toj bolesti. Mogućnost izlječenja je 1 %, uglavnom u slučajevima čuda. Kemoterapija produžuje život za 2-3 mjeseca najviše. Nisam i sada ne mogu vjerovati da doktori na ovaj način lažu pacjentima i njihovim obiteljima.
Ja sam mami nakon tog razgovora s njim skupila podatke o toj bolesti i dala joj. Srce mi se slomilo, ali sam ih joj ipak dala. Možda bi netko na to rekao da sam sebična, ali mislim da je ona imala pravo znati i da je imala pravo na svoje vrijeme opraštanja sa životom i nama bez lažnih uvjerenja da će ne znam koliko još živjeti. Ja bi na njenom mjestu voljela znati istinu i provesti ostatak života na svoj način i kako želim, bez da me netko laže i uvjerava da je proljeće, a vani snijeg pada.

Ovo me sad jako dirnulo jer sam istu stvar prozivjela sa svojim ocem. Gusteraca, zadnji stadij, operiran ali samo da mu naprave stent.

U jednom KBCu je komisija odbila tretirati ga kemoterapijom (to nam je svima bio strasan shok, ali s druge strane i suocavanje sa realnosti). On se nije zelio predati i dobio je lijecenje u drugom KBCu.
Ne samo da mu nije islo na bolje nego je vidno propadao i trpio nus pojave od kemo terapije.I ja sam kopala po internetu, ludila za nekakvim rjesenjem i nailazila sam na iste podatke kao i ti. Prognoze su bile porazavajuce.
No, nisam mu to rekla jer sam shvatila koliko mu je ta borba bitna.
Devet mjeseci nakon dijagnoze, umro je.
Onkolog koji ga je tretirao, i privatno i bolnicki je meni i bratu rekao kako je on jako zadjudjen da je tata umro, a tata mi je pod kraj bio nepokretna ljustura.

Kasnije sam cesto razmisljala sto bi bilo da se prepustio, da je odustao od kemoterapije, da je dobijao tretman protiv bolova.
Ne mogu sa stopostotnom sigurnoscu reci da li bi to bilo bolje i za njega i za nas, samo znam da smo kroz 'lijecenje' svi skupa prosli pakao.

Mislim da je u nasim bolnicama uzasno lose sto su oboljeli i njihove obitelji tako reci prepusteni sami sebima.
Nema pravog i kvalitetnog savjetovanja, psiholoske pomoci i podrske.
Preostaje nam samo strah, tuga, ljutnja i zapravo totalna konfuzija sto nam se desava, kojim je putem najbolje poci.
I na takve situacije gledati crno bijelo, pravo krivo, optuzivati jedne druge sto ne rade po nasem, nego po svome mi je naprosto grozno.

[ray of light]

Lutkina kuća kaže:

Ja sam bila potpuno šokirana kada je doktor mojoj mami nakon nalaza da ima karcinom gušterače u zadnjoj fazi koji nije operabilan tvrdio da se kemoterapijom može izliječiti i da ima šanse!!! Pitala ga je za statistiku, a on je rekao da sada uz sebe nema podatke o bolesnima u toj fazi, pa joj ne može pokazati...Nije on ništa trebao pokazati, jer sam sigurna da i napamet zna da nije bilo šanse. Ja sam već prije, odmah nakon dijagnoze pogledala naravno o čemu se radi i statističke podatke o toj bolesti. Mogućnost izlječenja je 1 %, uglavnom u slučajevima čuda. Kemoterapija produžuje život za 2-3 mjeseca najviše. Nisam i sada ne mogu vjerovati da doktori na ovaj način lažu pacjentima i njihovim obiteljima.
Ja sam mami nakon tog razgovora s njim skupila podatke o toj bolesti i dala joj. Srce mi se slomilo, ali sam ih joj ipak dala. Možda bi netko na to rekao da sam sebična, ali mislim da je ona imala pravo znati i da je imala pravo na svoje vrijeme opraštanja sa životom i nama bez lažnih uvjerenja da će ne znam koliko još živjeti. Ja bi na njenom mjestu voljela znati istinu i provesti ostatak života na svoj način i kako želim, bez da me netko laže i uvjerava da je proljeće, a vani snijeg pada.

o, bože, moj bratić kreće na kemo, on živi u sloveniji, kupuje nekakvo konopljino ulje, ali kažu mi moji da još lošije i mršavije izgleda
čitala sam i ja o prognozama, al sam našla podatak maksimum 2 godine

[dire Dawn]

violeta1980 kaže:

.... blac trac blac ...

Prognozirali su mu *kakvih* 3 do 5 godina zivota?
Onakvih kakoje prozivio ovu zadnju ili onih "e mozda ces biti biljka, zena ce ti mjenjat pelene, osjecat ces se kao teret, bit ces teret, bit ces u bolovima, but heeey, bit ces ziv".

Ziv po cjenu cega? Svog dostojanstva? Onoga sto je njega cinilo osobom kakva jest?

Zar neciji zivot mjerimo time dali on dise? Ako maknemo ave kvalitete, mane, sve vrline, hobije i ono sto ga cini covjekom ustvari? Ono sto ga cini ocem, muzem, kolegom, prijateljem...

Do koje mjere ide "politicka korektnost" kad covjek sa odraslom djecom sam za sebe ne moze izabrati nacin na koji ce otici (jer evidentno je da hoce, samo upitno sa koliko agonije) bez da ga se, ni vise ni manje, nego rasteze po forumu?

Smrt je veoma osobna stvar. Ne intimna, to se obicno dijeli sa bar nekim. Bas osobna. I tice se samo tebe. Kakva isusova sebicnost u tome da biras otici kad ti ionako nitko ne garantira zivot. Nitko ti ne garantira uspjeh lijecenja. Nitko ti ne garantira da neces ionako zavrsiti kao statistika onih koji su umrli prije obecanih 3 do, oh oh, 5 godina.

Ne znam koliko prilike si imala za susresti se sa bliskom osobom koja umire od raka, te koliko znas iz prve ruke sto to nosi. Bez romantiziranja, bez placipickarenja, bez ulijepsavanja. Ciste i gole cinjenice koje ostaju kad osoba od 70 godina place jer se ponovno pomokrio u krevet iako mu je zena tek promjenila plahtu. Place poput djeteta jer mentalno to i postaje uslijed terapije, operacija i psihickog pritiska koji je nezamisliv svima nama sa strane. Place kad se prica o lijepom i o tuznom, ali i kad se suti.
Place jer zna da mu nitko ne moze pomoci, a vidi bol u nasim ocima.
Jer je slab, a bio je jak.
Jer je sasvim ovisan o rukama zene koja mu je bila partnerica, a sad mu je skrbnik.
Jer je izgubio i ono malo intime i sebe sto je imao.

U tim zadnjim mjesecima nista nije bilo njegovo.
On nije bio osoba.
On je bio pacjent. Onaj tamo koji umire od raka.

Vidjao je sazalne poglede.
Suze.
Znao je da odlazi, ali vremena je bilo i premalo i previse.

Premalo da prozivi sve ono sto bi htio, a previse za rezanja, igle, pelene, bolove, mucnine.

Premalo da bude sretan, a previse nesretnih sati.

Da je odlucio otici ranije, drugacije... Bilo bi tesko. I ovako je bilo tesko.
No u toj prici je najbitniji ON. Moja patnja, bakina, mamina... Ma zajebi to. On je zivio tu bol. On je zivio rak. Mi smo bili tubda olaksamo, da pomognemo. Nijedna odluka nije bila nasa jer nije ni trebala biti nasa.

Covjek koji boluje od raka prolazi nezamisliv pakao. Nazivati ga sebicnim je gnjusno i sebicno.
Bol ostalih, njihova patnja - nemjerljivo je sa onim sto on prolazi.

Nije tesko za shvatit ako izvadis glavu iz guzice.

Rak se ovih dana gleda iskljucivo kroz "borbu".
Ako se ne boris onda si sebican. Slab.
Odluka da ces umrijeti je sve samo ne odluka slabe osobe.
Odluka da ces se boriti je sve samo ne odluka slabe osobe.
Odluka je odluka DOTICNE osobe. I treba ju postovati jer nije olako donesena i nosi posljedice kako god okrenes.

Probaj pitati udovicu jel ona misli da joj je muz sebican.
Pardon - *bio* sebican.
Vjerujem da joj je tvoje misljenje izrazito bitno, random kolegice sa posla.

[Zubicaljubica]

dire Dawn kaže:

Prognozirali su mu *kakvih* 3 do 5 godina zivota?
Onakvih kakoje prozivio ovu zadnju ili onih "e mozda ces biti biljka, zena ce ti mjenjat pelene, osjecat ces se kao teret, bit ces teret, bit ces u bolovima, but heeey, bit ces ziv".

Ziv po cjenu cega? Svog dostojanstva? Onoga sto je njega cinilo osobom kakva jest?

Zar neciji zivot mjerimo time dali on dise? Ako maknemo ave kvalitete, mane, sve vrline, hobije i ono sto ga cini covjekom ustvari? Ono sto ga cini ocem, muzem, kolegom, prijateljem...

Do koje mjere ide "politicka korektnost" kad covjek sa odraslom djecom sam za sebe ne moze izabrati nacin na koji ce otici (jer evidentno je da hoce, samo upitno sa koliko agonije) bez da ga se, ni vise ni manje, nego rasteze po forumu?

Smrt je veoma osobna stvar. Ne intimna, to se obicno dijeli sa bar nekim. Bas osobna. I tice se samo tebe. Kakva isusova sebicnost u tome da biras otici kad ti ionako nitko ne garantira zivot. Nitko ti ne garantira uspjeh lijecenja. Nitko ti ne garantira da neces ionako zavrsiti kao statistika onih koji su umrli prije obecanih 3 do, oh oh, 5 godina.

Ne znam koliko prilike si imala za susresti se sa bliskom osobom koja umire od raka, te koliko znas iz prve ruke sto to nosi. Bez romantiziranja, bez placipickarenja, bez ulijepsavanja. Ciste i gole cinjenice koje ostaju kad osoba od 70 godina place jer se ponovno pomokrio u krevet iako mu je zena tek promjenila plahtu. Place poput djeteta jer mentalno to i postaje uslijed terapije, operacija i psihickog pritiska koji je nezamisliv svima nama sa strane. Place kad se prica o lijepom i o tuznom, ali i kad se suti.
Place jer zna da mu nitko ne moze pomoci, a vidi bol u nasim ocima.
Jer je slab, a bio je jak.
Jer je sasvim ovisan o rukama zene koja mu je bila partnerica, a sad mu je skrbnik.
Jer je izgubio i ono malo intime i sebe sto je imao.

U tim zadnjim mjesecima nista nije bilo njegovo.
On nije bio osoba.
On je bio pacjent. Onaj tamo koji umire od raka.

Vidjao je sazalne poglede.
Suze.
Znao je da odlazi, ali vremena je bilo i premalo i previse.

Premalo da prozivi sve ono sto bi htio, a previse za rezanja, igle, pelene, bolove, mucnine.

Premalo da bude sretan, a previse nesretnih sati.

Da je odlucio otici ranije, drugacije... Bilo bi tesko. I ovako je bilo tesko.
No u toj prici je najbitniji ON. Moja patnja, bakina, mamina... Ma zajebi to. On je zivio tu bol. On je zivio rak. Mi smo bili tubda olaksamo, da pomognemo. Nijedna odluka nije bila nasa jer nije ni trebala biti nasa.

Covjek koji boluje od raka prolazi nezamisliv pakao. Nazivati ga sebicnim je gnjusno i sebicno.
Bol ostalih, njihova patnja - nemjerljivo je sa onim sto on prolazi.

Nije tesko za shvatit ako izvadis glavu iz guzice.

Rak se ovih dana gleda iskljucivo kroz "borbu".
Ako se ne boris onda si sebican. Slab.
Odluka da ces umrijeti je sve samo ne odluka slabe osobe.
Odluka da ces se boriti je sve samo ne odluka slabe osobe.
Odluka je odluka DOTICNE osobe. I treba ju postovati jer nije olako donesena i nosi posljedice kako god okrenes.

Probaj pitati udovicu jel ona misli da joj je muz sebican.
Pardon - *bio* sebican.
Vjerujem da joj je tvoje misljenje izrazito bitno, random kolegice sa posla.

Kao osoba koja je u najužoj obitelji imala slučaj osobe oboljele od raka (koja je, nažalost, podlegla bolesti), potpisujem sve što si napisala. U toj priči nije bitan niti jedan član obitelji, nego oboljela osoba i njegove želje. Iskreno kada je meni bliska osoba završila u bolnici u terminalnoj fazi, ja sam samo željela da umre čim prije. Ne zbog toga što je meni teško odlaziti u bolnicu i brinuti, nego zato što sam znala koliko ta osoba pati, a nema pomoći.

[chocolatecookie]

rejoflajt kaže:

imam bratića kojemu je prije 2-3 mjeseca otkriven uznapredovali zloćudni tumor gušterače, prema statistikama, takvim se pacijentima maksimalno daju prognoze od 2 godine. i ponudila sam mu alternativno rješenje, nije mi dosad uopće odgovorio. prva moja reakcija je bila neka vrsta ljutnje, a onda sam se upitala- ma ko zna što je u njegovoj glavi,

Umirući ljudi ponekad nemaju volje za to da im neka budaletina lupeta o alkalizaciji organizma, sodi bikarboni, Braci, theta iscjeljivanju i ostalim govnarijama.

[KLCCLK]

Alternativna rješenja su, nažalost ali bez sumnje, pizdarije i bacanje para na gluposti.

Kad je medicina u pitanju ona i šteti i pomaže. U cijeloj priči jako ovisi kakva je prognoza i kakve su šanse. I to je otprilike sukus svega. Ako imaš nekakve opipljive šanse za preživljavanje, onda je, bez obzira na neupitnu slobodu osobnog izbora, glupo ne pokušati. I neodgovorno i prema sebi i prema svima.

Ako je neizlječivo...e pa onda je vrlo često kemoterapija, zračenje i sve ostalo, samo čisto mučenje koje možda malo produlji život ali ga istovremeno drastično pogorša. A iza toga ne stoji ništa. Jedno je trpjet sve što kemo donosi ako je na kraju te priče nekakav fifti-fifti i mogućnost da ćeš živit normalno još 5, 10 ili 20 godina, a drugo je trpjet kemo da bi živio u mučnini i nemoćan još godinu dana i onda umro.

[ray of light]

chocolatecookie kaže:

Umirući ljudi ponekad nemaju volje za to da im neka budaletina lupeta o alkalizaciji organizma, sodi bikarboni, Braci, theta iscjeljivanju i ostalim govnarijama.

da, to je sigurno pakao, kako ga ja jako rijetko viđam, moji roditelji znaju više, odnosno, znaju ono što vide"izvana"

[chocolatecookie]

Mislim da je u terminalnoj fazi bolje okrenut se heroinu nego kemoterapiji.

[barefoot]

chocolatecookie kaže:

Mislim da je u terminalnoj fazi bolje okrenut se heroinu nego kemoterapiji.

Uzasava me ova tema i pomisao da se pred bilo koga stavi ovakva dvojba (ne mislim na heroin nego na mirenje i nepoduzimanje niceg)

Kemo je grozna, premda ja znam i slucajeve gdje je bila prilicno podnosljiva i osobe su bile funkcionalne, ali prepustanje i cekanje smrti je jednaki ako ne i veci horor. I mrva nade je ponekad dobar lijek za izdrzati dan.

Jel se u ovoj drzavi itko bavi pitanjem eutanazije? Umirilo bi me kad bih znala da uvijek mogu racunati na tu opciju

[chocolatecookie]

Mene užasava maltretiranje umirućih jer se ne bore i gube bitku. Čovjek ne može ni umrijeti u miru bez da ga sa svih strana ne pile da se ne trudi dovoljno, kao da je terminalna faza karcinoma nešto kao neoprana kosa kad je čovjek umoran i lijen. Svi ćemo umrijeti, i kamo sreće da umremo u miru a ne nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg grčenja i mučenja.

[barefoot]

chocolatecookie kaže:

Mene užasava maltretiranje umirućih jer se ne bore i gube bitku. Čovjek ne može ni umrijeti u miru bez da ga sa svih strana ne pile da se ne trudi dovoljno

I mene, bez daljnjega. Slazem se sa svime sto je receno u obranu toga. Prosla sam to s mamom i ne zelim ozivljavati ta sjecanja.

Ocemo eutanaziju

[ex anais]

Djed i njegova sestra umrli su od raka, terminalna faza, na račun cjeloživotnih ovisnosti. Ona se htjela boriti do zadnjeg, htjela je živjeti, imala je 85 tad, a on 78. Ne znam što je bilo gore gledati. Kad znaš da nekome nema pomoći, a bori se do kraja i vjeruje, ta lažna nada... ili kad netko ni ne zna, djedu je baka odlučila zatajiti da ima rak i ne znam više je li dobro napravila, možda je, ali teško da nije i sam shvatio pred kraj. Bio je s nama sve do zadnja tri dana. Sjećam se svega, svakog iskašljavanja krvi, otkucaja sata u sobi zadnje noći, godinama nisam mogla čuti otkucaje običnog zidnog sata, sjećam se posjeta u bolnici i dana kad više nije registrirao more kroz prozor, kad sam shvatila da on više nije tu s nama nego u svom paralelnom svijetu. A onda bi se trgnuo i osvijestio i bio bi malo s nama, čitao svoje knjige, uvijek je volio čitati knjige i ... pas mater, sedam godina se nisam htjela sjećati toga. Sjećam se jutra kad su mu isključili aparate, probudila sam se u šest, čekali smo, znali smo, i onda u sedam poziv. Plakala sam tri dana, bez prestanka. I onda sprovod, sunčan dan i nekakav mir, više se nije patio, prošlo je.

Najviše me boljela večer kad je sjedio s nama za stolom i osvijestio da je to ozbiljno i pitao ujaka, svog sina, da učini nešto, da pita doktore, i onda je zario glavu u ruke i plakao. To nikad neću zaboraviti. Tu nemoć, tu njegovu bol.

[dire Dawn]

KLCCLK kaže:

Kad je medicina u pitanju ona i šteti i pomaže. U cijeloj priči jako ovisi kakva je prognoza i kakve su šanse. I to je otprilike sukus svega. Ako imaš nekakve opipljive šanse za preživljavanje, onda je, bez obzira na neupitnu slobodu osobnog izbora, glupo ne pokušati. I neodgovorno i prema sebi i prema svima.

Zašto?

chocolatecookie kaže:

Mene užasava maltretiranje umirućih jer se ne bore i gube bitku. Čovjek ne može ni umrijeti u miru bez da ga sa svih strana ne pile da se ne trudi dovoljno, kao da je terminalna faza karcinoma nešto kao neoprana kosa kad je čovjek umoran i lijen. Svi ćemo umrijeti, i kamo sreće da umremo u miru a ne nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg grčenja i mučenja.

Potpis.

[lionfire]

rak je odurna bolest. Konvencionalne metode te satru, kakav god ishod bio.
A sebicnost?
Isto tako nazalost, dosta sam puta svjedocila tome kako se pri postavljanju dijagnoze bliski busaju u prsa da će oni sve, da će dat podršku, samo neka oboljeli ne odustaje.
ali kad krene kemo, kad to znaci brigu za oboljelog 8, pa 10, pa 24/7; kad ga treba kupati, presvlačiti i nositi se psihicki sa svim tim promjenama, prihvatiti da je osoba bolesna i da je i ona isfrustrirana-jako puno tih istih bliskih se povuce, "ne mogu gledati kako pati" i u biti profucka sve sto su obecali.

Tako da.....nikad nikome tko je obolio od zlocudne bolesti ne bih sudila kako se odabrao s njome nositi. Na kraju, na ovaj svijet stizes sam i s njega odlazis sam. I koliko god su to tvoja djeca, ta djeca ce cijeli svoj zivot ostvariti bez tebe i to ce im biti epizoda u zivotu-vazna, ali epizoda. A tebi je to smrt. Prilicno velika razlika.