Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.02.2014., 12:46   #201
Arrow Marlen

Mjesecima je bio sretan i imao je za to dobar razlog. Otkad su mu nebesa podarila Marlen, sreća je svakodnevno vidljivo ostavljala trag na ogrubljelom muškom licu. Redovno se brijao, skratio je svoju sjedinama prošaranu kosu, posvećivao je više vremena vlastitom izgledu. Uz tjelesne promjene, bez najave je došao u njegov život - novi honorarni posao. Bog ga je višestruko darivao. Lice izmučeno brigama, brisao je bore. Prijašnje je honorarčenje ionako previše oduzimalo vremena dok je zarada bila mala. S prvim honorarom, zarađenim na novom poslu uz pratnju njegove Marlen, otišao je u centar grada. Nakon dugo vremena slobodan i sretan, jedan bivši ratnik šetao je gradom. Nije baš volio gradsko središte pa se oduvijek trudio izbjeći poznata lica kao i svoje bivše ratne drugove. Vječno bez novaca i volje za druženjem, klonio se središta grada i izloga velikih trgovina. Ionako ga nisu previše privlačile. Bio je i ostao stanovnik svoje prigradske četvrti u kojoj se dobro osjećao.

&
Nakon što se vratio iz bolnice u kojoj je ležao mjesecima zbog ranjavanja, svijet mu se počeo lagano urušavati. Od posljedica rata na sebi i u sebi, nikako nije mogao dobiti posao. Staro namještenje, pripalo je nekom drugom. Roditelji su mu odavno umrli, vlastitu obitelj nije imao. Trebalo je živjeti. Naznake nije bilo kako to ostvariti. Ni mu gostionica nije bila strana. Za šankom poput tisuće drugih bivših ratnika, samosažaljevao bi se do mjere teškog pijanstva. Nekad snažan čovjek propadao je pod utjecajem pića. Dobio je bijednu mirovinu s kojom je mogao platiti samo račune a ostatak je morao namiriti radom. Poznanik se smilovao bivšem ratniku, čovjeku koji voli zaviriti u čašicu te ga je zaposlio. Jedini je vjerovao u njega. Prije je slagao produžne telefonske kablove u vrećice. Kada je narudžba bila veća, radilo se dok se posao ne zgotovi u cijelosti. Znalo je to trajati danima. Dobrovoljcu rata nije bilo teško raditi. Slabo plaćen, nezadovoljan svojim statusom kao i sobom, trebao je nešto što bi mu podiglo razinu klonulog samopoštovanja za kojim je toliko žudio a sam nikako nije mogao ostvariti.


&
Dok su oboje ponosno hodali glavnom gradskom ulicom, prolaznicima bi darivao smješak netom skinut s lica. Bivšem ratniku je konačno krenulo u životu. Nitko od njega nije bio sretniji. Znao je i sam kako bi čašica pića pokvarila čaroliju. Otkada je Marlen uz njega, nije pio. Nije mu branila. Niti je mogla. Snažna, nekada neizdržljiva potreba za alkoholom, posve je isčezla. Šank i beskrajni razgovori, nisu ga više ispunjavali zadovoljstvom. Osjetio je kako se mijenja iznutra, radujući se tome. Misao kako nije vrijedan života, posve je nestala. Zabljesnulo je u njemu nešto sasvim drugo pokazajući skrivenu ljepotu iza ružne fasade stvarnosti. Rat i bojište napravili su od njega životinju koja se bori za preživljavanje. U miru je trebalo životinjsku silu iz sebe izgnati te iznova postati - čovjekom. Ta sirova sila se ne može isprati pićem cjelodnevno viseći na šanku. Potrebno je nešto daleko više od alkohola kako bi te vratilo među ljude u stvarnost bez da se iz zbilje bježi u ovisnost. Samo tako, čovjek može vratiti osjećaj vrijednosti te postati sretan poput povratnika u vlastitu kuću nakon podužeg izbivanja iz nje. Marlen se pokazala pravim izborom za ostvarivanje sreće. Zbog nje se osjetio ponovno cjelovit kao čovjek. Beskrajni osjećaj izgubljene slobode se vraćao malo-pomalo.


&
Kretali su se sporo centrom grada, želeći što više osjetiti asfalt na svojim potplatama, upijajući hodom duh gradskih ulica. Promatrali su izloge i ulazili u trgovine. Odlučio je posve promijeniti način života. Krenuo je s frizurom zatim se bacio na traženje novog stila odijevanja. Prije par mjeseci o tome uopće nije razmišljao, nosio je stare isprane traperice, jeftine šarene košulje i majice. Cjelodnevno slagajući telefonske kablove u kutije, taj stil odijevanja bio je posve zadovoljavajući. Naslanjanje na kvartovske šankove gostionica nije zahtijevalo posebno odijevanje. Uz Marlen i novi posao, čeznuo je za pravim odijelom koji bi vratio posljednji djelić izgubljenog samopouzdanja. Većinu je odradila baš njegova Marlen.
Isprobavao je šesto odijelo u kabini, ponosno se gledajući u ogledalo. Vitka linija još više je naglašavala stas a prosjeda kosa, šarm. Isprobavajući odijela koja su mu kao manekenu savršeno pristajala, prodavačica je svaki puta pohvalila njegov izgled. Izabrao je sivo, tamno plavo i smeđe odijelo, za njih odgovarajuće košulje i kravate. U trgovini je ostavio dosta novaca ali nije žalio. Imao je Marlen, posao i nova odijela kojima se veselio. Svi su oni malo pomalo od njega stvarali drugačijeg čovjeka. Rat je negdje daleko ostao iza, toliko daleko da njegova jeka više nije dopirala do uha nekadašnjeg ratnika.


&
Bivši ratnik i njegova Marlen s vrećicama u rukama nastavili su svoj pohod trgovinama. Nakon kupovine umorni od isprobavanja, sjeli su u kavanu. Mrak je lagano padao a raspoloženje je raslo. Jedva je čekao čas kada će stići kući. Skinuti će odjeću u kojoj je cijeli dan bio te pomilovati svoju Marlen.
U daljini je ugledao broj tramvaja koji će ga odvesti kući na sam rub grada. Vrećice sa kupljenom robom šuškale su u gužvi na stajalištu. Jedan nepažljivi muškarac, nastojeći što prije ući u tramvaj, odgurnuo ga je prema rubu pločnika. Nespreman, posrnuo je. Dok je padao, um je zavrtio ratni prizor. Minobacački projektili su odjekivali naokolo dok su nebom šarale rakete. Neprijatelj je tukao svom silom po njima a oni uvučeni u mišje rupe, nemoćno su iščekivali završetak paljbe. Kad-tad će se dati znak za pokret. Živa će sila kao i mnogo puta do tada, savladati neprijatelja. Iako slabije naoružani, pružali su žestok otpor. Prkos je bio snažno i najčešće oružje kojeg su imali. Stvaralo ga je samo njihovo srce. Inat je sila koji tali svaki i najtvrđi metal pa kako ne bi razbio i živu neprijateljsku silu?! Dan je znak za kontra-napad. Predah neprijatelja između dvije paljbe, dobar je trenutak za juriš. Za kratko vrijeme prošli su brisani prostor. Dok je čvrsto držao pušku, um se posve utišao. Usredotočio se samo na jedno, ono najvažnije – uništiti protivnika. Bila je to hrana za puštenu zvijer rata koja čuči u svim ratnicima. Negdje iza njega, prolomi se granata. Bol ga savije i baci na tlo. Pušku je još čvrsto držao u rukama. Krikne svom snagom, napregnuvši vratne žile do kraja. Srce mu je lupalo a um bubnjao u ritmu riječi…pogođen si, pogođen…si…umireš...pogođen si...umireš.


&
Uzvik. Iskra tramvajske kočnice. Krik boli iz nečijeg grla pomiješao se s vriskom zaprepaštenih ljudi. Bivši ratnik ležao je na pločniku glavne ulice dok su njegove rasute vrećice nestale u moru okupljenih ljudi. Tramvaj baš onog broja koji ga je trebao dovesti do doma na periferiju grada, stajao je na mjestu muškarčeve desne noge. Marlen je bila ispod metalnog tijela vozila, smrskana, kašasta, bez oblika. Urlao je… Nije se mogao podignuti. Nogavica hlača desne noge ostala je na tramvajskoj šini zarobljena kotačem. Hitna pomoć je brzo stigla. Vozač tramvaja je stajao u šoku, muškarac koji je pao pod tramvaj, ležao je prikovan na tlu. Dogodilo se ono čega se najviše plašio. Njegova Marlen ležala je nijema i mrtva, smrvljena težinom tramvaja. Plakao je kao malo dijete dok su ga podizali i stavljali na nosila. Suze su mu tekle kada su ga pregledavali u kolima Hitne pomoći. Odmah je dobio sredstvo za smirenje. Tonući u san, zadnja slika koju je zadržao u sjećanju, bila je njegova Marlen - smrskana, polegnuta na hladnom asfaltu.


Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.02.2014., 12:47   #202
Arrow Marlen (nastavak)

&
Sutradan su ga pustili iz bolnice. Dobio je stare štake. Jedva susprežući suze, osjetio je kako mu se usta brzo suše. Nesreću koju je doživio, snažno ga je prodrmala. Osim par modrica i šoka nije mu bilo ništa. Gore je prošla njegova Marlen. Smrskao je po drugi put u životu - svoju nogu. Prvi puta dok je vojevao, granata mu je odnijela ud nešto ispod koljena, ostatak su morali odrezati. Tramvaj je nesretnim slučajem odrezao tu istu nogu, u miru. Dva puta je u životu desna noga platila "glavom".
Marlen, njegova nožna proteza bila je najskuplja proteza koja se mogla pronaći na tržištu. Izrađena po mjeri bila je gotovo savršena. Ušla je u njegov život donacijom, zaslugom udruge vojnih invalida. Bio je zadovoljan protezom i više nego li je očekivao. Nazvao ju je Marlen po poznatoj glumici iz Hollywooda koja je u ono doba imala savršene noge i osigurala ih na veliki iznos kod osiguravajućeg društva. Tako je Marlen, savršena umjetna noga bez mane, nadomještala desnu mu nogu koju je položio na oltar žrtvujući je za slobodu domovine. S protezom je mogao hodati i trčati bez ograničenja. Toliko vjerna i uvjerljiva kao prava noga, mnogi ljudi nisu znali kako je ona samo - proteza. Bez savršene Marlen besprijekorne životne družice, nestalo je i samopouzdanja. Izgubio je i vrećice s tek kupljenim odijelima koje je "progutalo" mnoštvo znatiželjnika na tramvajskom stajalištu.
Novu Marlen neće tako lako dobiti. Proteze kao što je bila njegova, preskupe su za obične smrtnike. Imao je sreće kad su ga izabrali i donirali ono što mu je trebalo. Mjesecima će morati raditi na papirima kako bi dobio od države običnu protezu koja će ga žuljati. Obična proteza odavati će da nema noge. Teško će obavljati svoj novi posao trgovačkog putnika bez savršene Marlen.



&
Pri izlazu iz bolnice, bezvoljan i ljut upro se štakama te krenuo prema starom sidrištu nesretnika svih vrsta, dobro poznatom šanku lokalne gostionice. U duši mu je bilo teško, preteško. Plakao bi a opet osjećao stid jer ratnici ne plaču. Činilo mu se kao da je izgubio dio sebe. Više nije cjelovit već krnji. Trebalo mu je piće kako bi tek djelomično pronašao onaj, svoj izgubljeni dio. Alkohol bi ga omamio, smanjujući osjećaj gubitka. No, ne zadugo...kad bi se otrijeznio, nanovo bi se oćutio nepotpun i bez noge. Iznova bi posegnuo za čašom. Proći će dosta vremena ako nova Marlen ili bilo koja druga proteza te vrste kao nadomjestak uđe u njegov život. Do tada će ispirati sa svakom novom čašicom nedostatak samopoštovanja te proklinjati dan kada je njegova Marlen smrskana, "život" skončala na tramvajskoj pruzi.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.04.2014., 19:55   #203
Post Kuća “Knjige žalbe“ I

Žamor trga u prostoriji prigušenog svjetla posve je zamro. Čim je stupio unutra, javi se ugodan glas, ponudivši mu okrugli stolac ispred velikog monitora i tipkovnice. Iz zvučnika se čulo: GRAĐANINE,SLOBODNO PRISTUPI “KNJIZI ŽALBE“.
Martin Kljun, pedesetogodišnji građanin Europe, sjeo je pred ekran, progutavši nakupljenu slinu. Stavi desni dlan na „čitač sudbine“. Stroj je iz ruke poput vrsne gatare čitao sve podatke počev od preboljenih bolesti, o povijesti njegove obitelji, financijskih izvještaja pa sve do dnevnog kupovanja hrane ili načina korištenja slobodnog vremena. Bez prikaza dlana ne može se kupovati ni prodavati, raditi ni besposličariti. Povezani “hiromanti“, čitači ljudskih sudbina, izmjenjuju informacije stotina milijuna stanovnika, povezavši ih trenutno u bazu velike Mreže. Društveni sustav crpi iz “čitača“ sve potrebno za organizaciju života tolikog broja duša, raznih kulturoloških i ostalih razlika. Život je svakom biću ovisio o Mreži jer je ona sakupljala birokratske podatke od rođenja i smrti, izdavala dozvole, potvrde ili ih je ukidala. Sa njom su se djeca rađala, rasla, školovala, sa njom se radilo, ljubilo, bolovalo te na kraju odlazilo na groblje.
Stroj je učitao ureze sa dlana, pretvorivši ga u samo sebi smisleni kod. Ekran ispred lica Martina Kljuna punio se slovima. Ujedinjene Europske Države pozdravljale su podanika i davale mu do znanja da mu se bliži godišnji redovni liječnički pregled te da ima još par dana za vraćanje posuđenih knjiga. Obavijesti su ubrzo zamijenile upozorenje pisano masnim slovima. ZAHVALJUJEMO GRAĐANINE MARTINE KLJUN ŠTO STE HRABRO PRISTUPILI KNJIZI ŽALBE. OVO JE ZADNJE UPOZORENJE, NAKON OVE RAZINE VIŠE NEĆETE MOĆI ODUSTATI. UPISOM U KNJIGU ŽALBE PRIHVAĆATE RIZIK... Građanin Ujedinjene Europe, klimnuo je glavom u znak prihvaćanja te prstom stisnuo tipku prepustivši se vlastitoj sudbini.


Preispitivanje


Izašao je iz Kuće “Knjige žalbe“ pomalo smrknut. Hodajući trgom otkrio je kako mu sa svakim narednim korakom raste razočarenje. Danima je smišljao rečenice koje će tipkovnicom ukucati na ekran. Odluka da se konačno pojavi u metalnoj kutiji koja stoji na svakom većem trgu širom Ujedinjenih Europskih Država te iznese žalbu ili protest, posljedica je promišljanja i nakupljenog dugotrajnog nezadovoljstva. Prevario se misleći kako će gorčina koja ga izjeda nestati nakon što istrese svu žuč pred državnu Birokraciju. Umjesto očekivanog olakšanja, osjetio je razočaranje. Ostavši iznenada ispražnjen, nepodnošljiva lakoća usadila je u njega klicu ravnodušnosti. Nastojeći srediti misli, otrgnuti se svakom pokušaju obamrlosti, sjeo je za prvi slobodan stol kafića. Odsutan duhom bez stvarnog zanimanja, promatrao je masu što se kreće trgom. Bez osjećaja bliskosti sa sugrađanima i njihovim sudbinama, nije se poistovjećivao sa gomilom. Činili su mu se tako daleki i sporedni, kao da ne žive na istoj planeti. Martin Kljun, građanin Ujedinjenih Europskih Država osjetio je po tko zna koji put otuđenje od vlastite okoline, od ljudi koji ga okružuju, od svijeta koji ga melje pretvarajući ga u smjesu prilagođenu sustavu. Popivši naiskap kavu, plaćenu spuštanjem dlana na crni tablet, uvukao se u gibljivu gomilu koja se kretala ulicama grada. Lutao je bez cilja, bez uživanja u slobodi dana kojeg je uzeo u uredu da bi olakšao dušu u Kući “Knjige žalbe“. Koračajući ulicama uljuljkan masom, razmišljao je o proteklim godinama koje su malo pomalo raspršile velika očekivanja. Kada je prije dvadesetak godina demokratskom odlukom većine, Domovina ušla u Ujedinjene Europske Države, građani su se poveselili boljem sutra. To je bila tek ponuda, mogućnost za boljitak, veliki korak ka nekom budućem blagostanju. U našem dobu, svijet je povezan nevidljivim nitima, tankim i čvrstim poput struna glazbenog instrumenta. Žice zajedno stvaraju puninu melodije jer nitko nije samodostatan otok da bi stajao sam usred mora. Očekivano bolje sutra poput ideoloških parola, svakim je novim danom odluku sjedinjenja Domovine sa Ujedinjenim Europskim Državama blagoslivljao. Ono što nitko nije pročitao sitnim slovima napisano na dnu međudržavnog ugovora, bila je zabilješka da se za napredak svako sam za sebe mora potruditi. Ono dolazi osobnim naporom ali ne po tvojim pravilima već po tuđim uvjetima. Čovjek je nepopravljivo biće, ogrezlo u vlastita očekivanja. Nada mu u teškoćama postaje dragi suputnik, no u vremenu kad boljitak izostane, pretvara se u lošeg vodiča. Gdje predugo kolo vode očekivanja, ljudi se nađu na putu tihog očajanja jer lokomotiva “Nada“ brzo troši gorivo. U dvadesetak godina nakon pridruženja Domovine Europi, neke su se stvari pomijenile na bolje. No, one dobre, prokušane i tako ljudima bliske domaćinske, strmoglavile su se u bezdan da nikada više ne ugledaju svjetlo dana. Ostale su slabosti. Preživjele su dobivši neku novu formu, potvrđujući činjenicu vlastitog urasta u tkivo društva. Pravila ponašanja mahom su izmjenila ljudske živote jer je za sve trebalo više srčanosti, a to se nije moglo iznjedriti iz općeg stanja očajanja. Suočen sa svojim očajem, jedan podanik od milijun građana ujedinjenog Starog kontinenta, hodajući gradom preispitivao je vlastitu građansku hrabrosti kao što je preispitivao društvo u kojem živi. Martinu Kljunu nije bilo lako. Uz već postojeće propitkivanje morao je smiriti vlastitu savjest te završiti nešto što se davno bez njega započelo.


Sve njihove boje


Odlazak u “Kuću Knjige žalbe“ smatra se poželjnim društvenim činom za svakog pojedinca. Dio je učešća punoljetne osobe u kreiranju političke stvarnosti cjelokupne zajednice, barem jednom u životu. Samo po sebi to nije bezazlen izlet. Ono za sobom povlači određene posljedice. Državne institucije u cilju promoviranja vlastite efikasnosti, zahtjevaju građansku hrabrost za upućivanje kritike cjelokupnom sustavu. Ljudi se od malena usmjeravaju prema samoodgovornosti. Iza svake riječi koju izgovaraju i pišu, moraju stajati cijelim svojim bićem pogotovo ako upućuju prigovor Birokraciji. Želi li se nešto promjeniti nabolje, cijena koja se plaća za bolji život ponekad je visoka. Samo pod tim uvjetom zajednica dobiva konstruktivnu kritiku sprečavajući klevetanje i kritizerstvo. Mediji su rado pisali o onima koji su za smislenu i kreativnu kritiku društvenog sustava nagrađeni privilegijama. Njihova bi se lica smiješila sa bezbrojnih displeja poput reklame za bezalkoholno piće ili pastu za zube. Većina ljudi je i dalje pokazivala odlike uspavane, tihe mase, zadržavajući u sebi osjećaj vlastite frustriranosti. Biti očajan i nezadovoljan, pogodno je tlo za nastanak raznih bolesti. Stoga je zakonodavac smislio brojne Kuće “Knjige žalbe“. S njihovim uvođenjem se očekivalo smanjenje troškova liječenja jer dana je mogućnost za odušak nakupljenih osjećaja izigranosti, izgubljenosti i nemoći. Obični su ljudi dobili mogućnost ispovijedanja bez doticaja sa svećenstvom. Takav posjet bi pojedinca ponovno povezao sa zajednicom. Taj pokušaj “re-ligare“ u nesavršenom društvu koje je zanemarilo religiju, duhovnost ili bi ih tek sporadično upražnjavalo, snažno je pročišćavalo podanike od nagomilane negativnosti. Kuće nisu davale oprost grijeha već samo način smanjenja osobno nakupljenog nezadovoljstva. Pokora je ipak pronašla svoje mjesto pretvorivši se u svojevrstan sustav nagrade i kazne - svetinjom nad svetinjama, u tajnu poznatoj tek malom broju Birokrata. Mreža bi nekom svojom logikom filtrirala materiju dobivenu posjetom. Malobrojni bi se nagradili, a neki za opomenu drugima, kaznili. Kuća “Knjige žalbe“ bila je začudni spoj osobno ostvarene sreće ili nesreće te vrhunac djelovanja birokratske bezosjećajnosti potpomognute računarskom tehnologijom. Rezultat posjeta najbolje su opisivale boje; bijelom se smatralo da je građanska dužnost izvršena te da je kritika na mjestu, a sve u cilju poboljšanja društvenog sustava. Žutom se država zahvaljivala podaniku na kritici sa nadom da će nedostatke ubrzo moći ispraviti. Zelena je boja znak da je kritika nadasve konstruktivna. Donašala je određene privilegije u kupovini zdrave hrane ili odlazak u prirodni park bez zagađenja. Plava je označavala prosudbu pojedinca s kojom se sustav teže nosio što je značilo gubitak nekih većih ili manjih privilegija dok je crvena boja bila noćna mora za posjetioce Kuće “Knjige žalbe“. Ona je za sobom povlačila privremenu ili trajnu kaznu odlaskom u Predvorje Naroda, završetak debelog crijeva Ujedinjenih Europskih Država. Njome bi se gubila sva dostignuta građanska prava uz mogućnost iskupljenja. Crna je predstavljala potpunu eliminaciju subjekta koji se drznuo kritizirati sustav na način koji nikako ne pridonosi rješenju. Tako je prekritičan i zlonamjeran građanin, donacijom vlastitih organa u medicinskim ustanovama, doprinosio zajednici. Boje su ulazile u osobne podatke, očitavajući se polaganjem dlana na elektroničkog “hiromanta“ određujući privilegije ili gubljenje istih. Sve njihove boje, svaka za sebe tkala je pojedinačne niti ljudske sudbine i nitko bojanje nije mogao izbjeći.


Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.04.2014., 20:10   #204
Post Kuća "Knjige žalbe" II

Rješenja i problemi

Nakupljeni problemi su u potrazi za trajnim rješenjima ili se pretvaraju u noćne more. Ne nađe li se rješenje u određenom roku, okoštavaju i tu nastaju nove teškoće. U živom društvenom tkivu Ujedinjenih Europskih Država gomilali su se problemi, a njihovim okoštavanjem svjesnom su podaniku život pretvarale u mučninu. Korporacionizam, privatizacija javnih servisa počev od zdravstva, školstva, doživotni sustav rada, nadgledavanje i kontrola pojedinca, manipulacije prirodnim resursima, zagađenje zemlje, zraka i vode, uvođenje genetski modificirane hrane, manipulacija informacijama i medijima, razdvajanje političke elite i Birokracije sustavom privilegija; sve se to upakiralo zastrašujućom političkom mješavinom, mlake, formalne vladavine naroda i vladavine sustava sa “čeličnim smiješkom“ na licu. Olabavljena demokracija se tako sustavno nagrizala od strane političke elite i interesa nezajažljivog kapitala. Umjesto boljeg života, život se odvijao pod stalnom prijetnjom i strahom od gubitka. Posao, dom, zdravlje, privatnost, hrana, čisti zrak - sve se moglo u trenu izgubiti. Ljudi su se pitali, što je ostalo od njihovih očekivanja? Tko im je ukrao budućnost, nakaradivši njihov obični svijet beskonačnom radnom svakodnevnicom? Tko im je otjerao nadu u obećani bolji život, nekog sutra koje nikad ne dolazi? Tko im je nametnuo društvo s odgođenim smislom postojanja?!
Mada je znao da ništa nije posve crno niti posve bijelo, sve u sebi ima zrno vlastite suprotnosti, Martin Kljun samosvjesni građanin Ujedinjenih Europskih država nikako se s tom situacijom nije mogao pomiriti. Posjetom Kuće “Knjige žalbe“ zagrizao je vlastitu sudbinu poput jabuke. Za koji će dan dobiti povratnu informaciju i boju. No, i dalje je ostalo otvoreno pitanje na koje nije imao odgovor, i to ga je mučilo. Noćima nakon posjeta Kući razmišljao je o vlastitoj odluci. Da li je ona izraz građanske hrabrosti začinjena mrvom kukavičluka ili čin strašljivca koji je ipak smogao snage otvoreno se suprostaviti sustavu?! Zaspao bi tek pred zoru bez odgovora.
Prošlo je par dana od posjeta Kući “Knjige žalbe“ i dani su ušli u kolotečinu. Noću bi ga hvatao nemir čim bi pomislio na protekli događaj. Kako je odlazak u Kuću obveza barem jednom tijekom života da bi u njoj ostavili dojam o sustavu, Martin Kljun korisnik određene dosegnute životne zrelosti, nastojao je preokrenuti događaje u vlastitu korist. Priželjkivao je svoju boju jer je u pola stoljeća života prošao različita iskustva i često bi ga stvarnost udarala gdje najviše boli. Zaigra li jednom kolo sreće njemu u korist, a bezlično računalo birokratskog sustava se preračuna, dobit će ono što priželjkuje. Za umornog građana nagriženog crvom sumnje u vlastitu svrhovitost življenja, u društvu s odgođenim smislom u paroli “sutra će život biti bolji“, to se činilo jedinim mogućim rješenjem.

Ispuh civilizacije

Spremio je par osobnih sitnica u kovčeg te se kratko oprostio sa kolegama i prijateljima. Lice Martina Kljuna poprimilo je sivu boju zabrinutosti dok je desna ruka pokazivala izvučenu dobitnu “srećku“. Sivilo lica bila je samo fasada jer dlan se crvenio. Crvena boja skrivala je veliku mogućnost. Za državljana Ujedinjenih Europskih Država, crvenilo je značilo poduži boravak u ispuhu Civilizacije, kako su ga Birokrati posprdno nazivali. Običnom čovjeku prilagodljivom sustavu, savitljivog mišljenja bez snažnog osobnog obojenog stava, crveni dlan ravan je odlasku u deveti krug pakla. Martinu Kljunu ono predstavlja novu polaznu točku, svitanje nekog drugačijeg dana i rasterećenje od noćne more. Privilegije i slobode privremeno će mu se ukloniti, neprimjetno i bez galame. Društveni sustav sklonit će nepodobnog podanika smještajem na teritorij idiličnog naziva, Predvorje Naroda. U namjeri izmjene mentalnog sklopa, ispraviti će se u njemu određeni otkloni; preodgoj će uroditi novim pogledom na društvo koje vjeruje u neki bolji život koji se odgađa do daljnjeg. U osobnim dokumentima lijepo će zvučati znakoviti birokratski eufemizam “zasluženi odmor bez doticaja sa Civilizacijom“. U Predvorju Naroda sve je podređeno sada a ne sutra. Neuređenost i nesavršenost društvenog sustava u ispuhu Civilizacije očigledna je zbog nedostataka Birokracije. Parole vjerovanja ili nadanja u budući dan, zamjenjene su preživljavanjem sadašnjeg. Djecu plaše baba Rogama, odrasle ljude straše padom ispod razine civilizirane udobnosti, neimaštinom i bijedom. Lukav način mijenjanja ljudi dokida njihove stare dobre navike bez nasilnog zadiranja u umove. Sve se vremenom samo ispravlja pa postojeća nesavitljivost i neprilagođenost sustavu nestaje, sama od sebe. Vrijeme je čudesno oružje što neumoljivo kroji svojim oštrim škarama gorčinu života stanovnika ispuha Civilizacije.
Krajolik se drastično mijenjao što su se više približavali cilju. Zelenilo se tek ponegdje naziralo u moru sivila pokazujući prezir civilizacije prema prirodi. Tamne rijeke tokom su prljale vlastite obale, ostaci šuma sablasno su stršale uvis, besplodna tla nekadašnjih žitnih polja ispunjavala je praznina. Znakovi bezobzirnosti djelovanja na prirodu bili su očigledni i naplaćivali su se ljudskim zdravljem. U malim oazama koje su još zadržale razinu sačuvanog okoliša dostatnog za skroman život, živjele su kolonije odbačenih ljudi. Osuđeni na preživljavanje svakog pojedinačnog dana, usmjereni jedni na druge kao u stara vremena bez tehnologije, nastojali su se zajedničkim naporom oduprijeti nedaćama. Bez blagodati struje, čiste vode, hrane, vraćeni su u prošlost gdje je jedini cilj preživjeti dan.



Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2014., 10:39   #205
Post Kuća “Knjige žalbe“ III.

Otpor “ugašenih“ dlanova


Sustav Civilizacije, završavao je na ogradi koja dijeli uljudbu od njenog debelog crijeva. Sve što vrijedi sa jedne strane, na drugoj je upitno. Neki nisu mogli podnijeti prijelaz i što ono nosi te su im se životi pretvorili u pakao. Takvi ne bi dugo izdržali. Izabrali bi smrt kao rješenje ili bi se nastojali vratiti. Priče su potvrđivale veliki broj samoubojstava u prvim tjednima po dolasku. Samoubojice su bile uspješnije od prebjega. Birokracija je ionako svima otpadnicima “ugasila“ dlanove. Nitko od njih nije mogao nabaviti hranu ili smještaj bez prislona ruke na elektronskog “hiromanta“. U svijetu gdje vladaju čipovi nad ljudima, čovjek postaje nevažan. Otpor ugašenih dlanova posve je izlišan.
Nakon prijema u novu zajednicu, Martin Kljun se prepustio daljnjem razvoju događaja. Strpljivo je čekao, ne ističući se u gomili. Smjestili su ga u običnu kolibu koju je dijelio sa nekoliko pridošlica. Dobili su knjižicu pravila ponašanja te su zamoljeni da je prouče. Ujutro još pod dojmom sna i pretvrdog kreveta, javio se na rad. Ako nije želio, taj dan je mogao prespavati, no u tom slučaju ne bi jeo. Radiš - jedeš, ne radiš - ne jedeš. Svi sudjeluju u radu mada za to nisu plaćeni. Novca nema, no zajednici se doprinosi i pomaže, vlastitim radom. Za svaki se sat rada bez obzira što se i gdje radi, dobiva jedan talent. Osam sati rada znači osam talenta ali jedan obavezno ostaje u zajednici. Na taj se način hrane bolesni, ozlijeđeni, trenutno nesposobni za rad, mada je ishrana jednolična i nedovoljna. Nakupljeni talenti mijenjaju se za hranu, vodu, odjeću, svijeće i slično. Rasporedili su ga za rad na zemlji. Oni koji imaju konkretnije zanimanje i vještinu, radili su ono što su najbolje znali. Za polje se nije tražilo ništa osim fizičke snage. Martinu Kljunu je to trenutno i odgovaralo. Pribojavao se čeprkanja po otpadu što je uobičajna djelatnost u smetlarniku, ispuhu Civlizacije. Možda su Predvorje radi toga Birokrati nazvali debelim crijevom jer su se rješavali ogromnih količina smeća. Razdvajanje otpada nije bilo bezopasno i bolesti su bile česte. Uz nedostatak liječničke skrbi i lijekova, uz pomoć zagađenja, u Predvorju je smrt bila statistički potvrđena činjenica. Dok je marljivo usitnjavao tvrdu zemlju, mislio je na san predhodne noći. Nakon dugo vremena sanjao je Anitu. Pitao se, kako li sada nakon toliko godina izgleda, ima li još pjegica na licu, da li je još uvijek radoznala poput mačke? Zvono za prekid rada raspršilo mu je misli. Te je noći tvrda postelja svjedočila sličnom snu. Ponovno je sanjao Anitu. Bio je to očiti znak da je na pravom mjestu.

Iskupljenje


Tjedni su se brzo taložili u mjesece, a Martin Kljun je navikao na svakodnevni ritam života u Predvorju Naroda. Stekao je nove prijatelje i prvi puta se nakon dugo vremena oćutio nesputanim bez nadzornih kamera, čitača dlanova i razne druge nadgledne tehnike koja uvjetuje slobodu. Povratak na običan život bez pritiska na dugme je bio ponekad težak. Nedostatak se nadoknađivao međusobnim druženjem. U svijetu gdje ne prevladava bezlična tehnika, pojedinac je njegov sastavni dio, važan kotačić koji vrtnjom pomaže cjelini. Pad u grubu materiju za neke je ipak predstavljao problem. Nisu bili spremni niti pripremljeni za ovakvu vrstu preživljavanja. S vremenom su u sebi probudili onaj iskonski ljudski nagon koji je potisnut, uljuljkan udobnošću, duboko spavao; ljudi su otkrivali sami sebe, vlastite mogućnosti i ograničenosti. Upoznavali su su bez gledanja u ogledalo. Njihove su se vrline i slabosti odražavale na drugim ljudima, a tu nije pomagala kozmetika ni šminka. Odlazak u pakao Civilizacije, preživljavanje radom, na malo nezagađene zemlje pomoću tuđeg otpada, nije značio i duhovni pad. Navečer, umorni, izranjavanih ruku, no sretnih lica jer su dan preživjeli, međusobno bi izmjenjivali stečene vještine i znanja, u nedostatku TV i zabave. Pričale su se priče, dijelila iskustva, učilo se tehnikama preživljavanja i što je najbitnije od svega, družilo se. Izgubljeno povjerenje u čovjeka je polako nestajalo. Stvarao se osjećaj prisnosti, davno nestalo iskustvo čovječanstva koje se nije moglo naučiti iz knjiga. Tehnologija je postala prošlost kao i služenje državnoj Birokraciji. Oslonac se nalazio u živom biću pored sebe. Elektronički “hiromanti“ u Civlizaciji, doživljavali su se poput posrednika između tvrde zemlje i božanstva na nebu. Njihovim nestankom, raslo je povjerenje u druge ljude bez poticanja na ideje koje razdvajaju ljude na nas i njih. Pojedinci bi pokušali nametnuti slične zamisli ali ostali su kratkih rukava. Vođe bi se brzo raspršile bez sljedbe. Nitko više nije računao u bolji život sutra već u bolje sada. A bolje sada bio je zahtjevan i strog učitelj odbačenima.
Posljedni tragovi prilagodbe novom načinu života su nestali te se Martin Kljun odluči pokrenuti. Više nije radio na zemlji. Naučio je izrađivati cipele iz starih guma. Vještina obućarenja mu je pomogla da se više druži sa ljudima, a ujedno se našao na izvoru podataka. Noćima ležeći na tvrdoj postelji razmišljao bi o razlogu dolaska u ovaj pakao na zemlji. Ono što se pokrenulo davno, trebalo je skončati, staviti točku na i, završiti bez obzira na količinu prolivene krvi i znoja. Sjetio se dana kad je sve započelo. Tek je navršila osamnaestu i odmah hrabro ušla u Kuću “Knjige žalbe“. Za par dana odveli su je na preodgoj u Predvorje Naroda. Anita Kljun, kći Martina Kljuna nije se nikad vratila kući. Glasine o njoj, stizale su raznim putevima, no niti jedna vijest nije bila potvrđena. Nakon što mu se zbog njenog odlaska raspao brak, Martin Kljun mučen krivnjom, počeo je razmišljati o namjernom dolasku u ispušnu cijev Civilizacije kako bi je potražio. Preispitivajući način odgoja vlastitog djeteta smatrao se krivim za nemili događaj. No, osim osjećaja nemoći i grižnje savjesti tijekom promišljanja, zauzvrat nije ništa drugo iskusio. Život mu se parao po šavu; uz nestanak djeteta, propast braka, kusao je posljedice vlastitog kukavičluka. Dok je u svoja četiri zida nemilice kritizirao sustav koji je od ljudi stvarao bezlične strojeve, balansirajući mrkvom i batinom, privilegijama i kaznama, njegova je kći hrabro i naivno ušla u Kuću “Knjige žalbe“. Nenamjeran “zločin“ Martina Kljuna, zahtjevao je iskupljenje.


Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.04.2014., 16:46   #206
Post Kuća “Knjige žalbe“ IV

Staklenik

Krenuli su sa prvim znacima svitanja. Noću je svako kretanje u smetlarniku Civilizacije ne samo zabranjeno već i opasno. Odbačeni svijet uronjen u tamu, skriva različite opasnosti. Bande Predvorja Naroda sačinjavali su odmetnici svih vrsta nastojeći preživjeti bez rada. No, ovdje bogatstvo nije novac i nikada to neće ni biti već hrana i voda. Kako ološ društva nije mogao preživjeti pljačkom, ljudski talog zabražđen u kriminal, istrjebljivao se međusobno kradući najbitnije - hranu. Uz glad, žeđ i bolest, odmetnički ološ se samoproglasio neprijateljem korisnika programa “prirodnog preodgoja“. Stoga se putovalo iz oaze u oazu u većim skupinama samo danju. Na taj bi se način izmjenjivale informacije, osobna pošta, razni upotrebni predmeti izrađeni od odbačenih ostataka napredne Civilizacije, namirnice za trampu i sjemenje dragocjeno poput zlata jer su biljke sačinjavale većinu ishrane. Martin Kljun dobio je podatak da Anita živi i radi u Stakleniku. Oaza nazvana zbog velikog rasadnika biljaka, za stanovnike Predvorja Naroda je uvijek bila od iznimne važnosti, a putovanje do nje opasno i naporno.
Dane su provodili hodajući, a noću bi jedva stojeći na nogama ulazili u oaze, na odmor. Svaka bi oaza imala svoje vođe koje su sami izabirali, no pravila ponašanja u njima bi bila ista za sve u inače negostoljubivom svijetu za čovjeka. Konačno ušavši u Staklenik, Martina Kljuna je zadivila njegova veličina. Zbog živosti njegovih ulica činio se poput pravog grada. Za razliku od drugih naselja, ova je oaza vrvila ljudima. Mada umoran od puta, krenuo je prema glavnom stakleniku. Srce mu je divlje tuklo, a ruke se znojile. Uhvati ga snažna drhtavica, no Martin Kljun je pripiše vlastitom umoru. Borio se, ne samo sa umorom već i sa strahom, osjećajem krivnje.Sam sebi nije oprostio što je na početku života vlastito dijete nesmotrenošću gurnuo u pakao.
Lice iznad njega raširi se u osmijeh. Posegne rukom prema njemu ali ga ne dotakne. Pretekne ga oštra bol u tijelu, vid mu se ponovno pomrači. Čuo je glasove oko sebe i dok je lik blijedio...ugledao je film. Stajao je na gradskom trgu, nemilice gledajući u zlokobnu Kuću “Knjige žalbe“. Koliko je želio ući i raskrstiti sa onime što mu nanosi bol, toliko ga je ulaz odbijao, čak mu se i gadio. Stješnjen između vlastite želje za oslobođenjem i osjećajem gađenja, nemoćno je stajao ispred vrata sve dok ga poznati glas iznutra nije dozvao: Tata, tata! U tom času Martin Kljun bez oklijevanja otvori vrata i uđe.
Anita je brisala znojno Martinovo čelo. Povremeno bi otvorio oči i odmah ih sklopio, preslab za što drugo. Groznica mu je danima harala tijelom, a um vrtio dobro poznati film sa Kućom “Knjige žalbe“ u glavnoj ulozi. Dugo vremena je bilo potrebno da umorno tijelo i izmučeni duh povrate snagu balansirajući na samom rubu smrti. Za suočenje sa vlastitom krivnjom trebalo je nešto više od toga jer svako iskupljenje ima cijenu koja se mora platiti. U liku odrpanog grozničavog došljaka, Anita Kljun prepoznala je vlastitog oca. Sve što se dalje između oca i kći događalo pratile su u koraku i suze i smijeh. Ono što je dugo bilo rastavljeno, iznova se spojilo, otkrivajući međusobnu ljubav u ponovnom susretu.
Martin Kljun je nakon dužeg razmišljanja trajno “zaključao“ postojanje Kuće “Knjige žalbe“, izbacivši je tako iz vlastitog uma i života. Nekadašnje mjesto gađenja izgubilo je svako značenje. Činilo mu se da je to posljedica preodgoja u Predvorju Naroda koje je na njega čudesno djelovalo poput novog rođenja. Iščezla je i najmanja težnja za povratkom u Civilizaciju, za udobnošću i zbiljom koje je okružuje, za blagodatima sustava koji nudi sve pogodnosti da bi što jednostavnije zarobio ljudsku dušu. Martin je vjerovao u daleko mudriji izbor od ponuđene udobnosti jer Civilizacija umorna od boljeg sutra urušava se polako sama. Ujedinjene Europske Države s lakoćom su spajale sitna zrna istine i brda laži o Predvorju Naroda. Osuda na privremeni boravak, prepostavljao je trajni odlazak iz udobnosti elektroničke Civilizacije. Birokratska mašinerija Ujedinjenih Europskih Država, računala je na ljudsku slabost, nemoć, prepuštanje sudbini ali ne i na vlastiti umor. Iskaljeni svakodnevnom borbom, stanovnici smetlarnika oslanjali su se na svoje mišiće vjerujući u zamor Civilizacije, svjesni njenih unutarnjih lomova i iskušenja. Sustav, prije ili kasnije, ukaže na kritične točke koje se skrivaju u njegovoj prirodi. Stvar se tada prepušta umješnosti politike, u krpanju pukotina prije nego li se one prošire. Jedan od načina zakrpavanja nedostatka sustava, ideološke je prirode. Riječi stalnim ponavljanjem ulaze u podsvijest pojedinca, zaklanjajući vlastite mane ideološkim parolama o boljem životu. Šireći se umovima one djeluju poput parazita jer sve što dotaknu – zagade. Sutra će svakako za sve biti bolje i to ovdje a ne negdje u nekom drugom svijetu, i ne samo za druge već za tebe! No, to bolje sutra, nikad nikome ne svane! Vijesti koje su dolazile svakodnevno u Predvorje Naroda prenašane novim otpadnicima iz Civilizacije, potvrđivali su masovno zagađenje društva. Pad sustava bio je neminovan, određen samo vremenom.
Danima je sa veseljem pratio kako se maleni zeleni izdanci sramežljivo probijaju iz zemlje. Uz malo sreće i pažnje ubrzo će se pretvoriti u olistale stapke te nastaviti rast. Martin Kljun radnik u stakleniku, nije mogao zamislit da će ga jednostavan prirodni proces rasta biljaka toliko zadiviti. Činilo mu se da u njemu prepoznaje sličnu pojavu što se polako sama odvija u drugačijoj klici, izrasloj na otpacima starog svijeta; davno sjemenjem povjerenja zasađenom, njegovanom s pažnjom poput krhke biljke u stakleniku. Daleko od svijeta elektronike, čipova, Mreže i bezličnih Birokrata, što dalje od čitača dlanova, bezbrojnih oka kamera, medija i Kuća “Knjige Žalbe“, izrasta zaboravljeno povjerenje čovjeka u čovjeka. Gledajući u tek izniknute mladice na tlu, Martin Kljun otac i otpadnik Civlizacije, prepoznao je u njima početak i znak vlastitog iskupljenja.


Kraj
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.04.2014., 18:04   #207
Talking ~ Kako me ideološki skršio uskrsni zeko

Da...o, da, već znam. Znam što mi biste u ovoj priči mogli zamjeriti. Kakav zajec, kakav zeko, kakva zečina...može nekog ideološki skršiti?
Obični zec, simbol Uskrsa ne može nikome naškoditi.
Može jedino, ako je loše napravljen u loncu "zaleći" na želudac.Da znate i jeste, barem meni. Ali ne onaj pripremljen za tanjur, nego onaj, znate, naravno pravi.

Zbilo se to davno, jako davno, kad sam bila mlađahna, zapravo još dijete i naivna kako to djeca samo znaju biti. Djecu svi varaju, osim što će ih život prevariti stotinama puta. To zdušno rade baš roditelji, pa kažu da je to sve za njihovo dobro. Ti naši dobrohotni roditelji i rodbina, oni su stručnjaci za to. Tako se pretvaraju u Djede Mrazove, Sv. Nikole, u Krampuse, u male Isuseke za Božić i u uskrsne zeke. A što radi dječji mozak u tom slučaju kad mu isperu vijuge, nego stvarno pomisli da silina tih likova postoji i donosi darove.

Pred sam Uskrs sve je nekako užurbano, ali sve se da odtrpiti jer dolazi uskrsni zeko sa svojom košaricom. Mada su Božićni darovi obilniji, meni su uvijek bili draži uskršnji.I tako ja, naivno ali već duboko indoktrinirano dijete u velikog poštovaoca uskrsnog zeke, jednog jutra prije dovoljno godina da vam ne priznam dobrovoljno koliko, odlučim se ranije probuditi i iskrasti u naš vrt. Zanimalo me kako izgleda taj zec, meni toliko drag, koji djeci donosi poklone. Šmugnem iz kuće i začas, evo me u vrtu. Skakućem po tek procvalom cvijeću i pogledom tražim. No, košarice nema. Nema niti zeca. Proradi dječji inat pa se sakrijem duboko u tamniji kut vrta i vrebam na zeca koji mi je obećao košaricu. Mora doći, mislim skrivena, pa danas je Uskrs. Još niti jednom nije izostao, košarica je uvijek u vrtu na sam dan Uskrsa. Možda je zapeo u crkvi, a možda u trgovini, možda je zakasnio na vlak, možda su ga mrknuli lovci, možda ga je susjedov Reks...možda, možda...mislim tako na sve nevolje koje ga mogu snaći, ali mojeg zeca i dalje nema.

A onda nešto se pokrene u meni. Uvuče se crv sumnje, predhodnik svakog ideološkog prevrata. Možda je zec, laž, čista laž, da me drže u pokornosti (tek kasnije sam saznala da je religija opijum za narod i što je to diktatura proletarijata, samoupravni socijalizam i sve to...) ako budeš dobra, ako ovo, ako ono, onda će ti zeko donijeti.U tom času prosvjetljenja pretvorim se u ogorčenog revolucionara. Konačno sam shvatila igru; nema ništa ove godine od zeke. Umjesto njega probudi se u meni crvena nit i ja krenem njenim tijekom.
Dok sam tako razmišljala, ulazna vrata naše kuće se odjednom otvore te ugledam dobro skrivena ali opako revolucionarno raspoložena, moju mamu kako još snena izlazi noseći košaricu u ruci.

Ohoho…oprosti stara moja…prekasno, prekasno! Odoh u revoluciju!
Ona me pokupila ogorčenu i ideološki spremnu na promjene u najdubljem dijelu našeg vrta zbog lažiranog zeca.Tamo se rodila misao potekla iz nužnosti da se jednom mora raskrstiti sa starim idejama, jer darove donose roditelji. Sve ostalo je potkupljivanje, zamagljivanje, manipulacija i sve što ide s time, da se mala i neiskusna ljudska stvorenja zadrže u neznanju i pokornosti kao široke narodne mase i poštena inteligencija.

Aha, ha... znači ti si zeko, zaključila sam razočarano ali s velikom količinom revolucionarnog inata. Gospon uskrsni zeko je postao drugarica, drugarica Zeko je moja mama, a uskrsnji zečevi su bajke za naivnu djecu. Od tog časa, moja krv postala je crvenija i žešća, revolucija je u meni kipila. U domu gdje vlada neprijatelj ne smije glasno o tome razmišljati, no ja sam odmah prešla u ilegalu skrivajući vlastiti kopernikanski ideološki obrat u vrtu. Sve bi dakako bilo dobro, jer bila sam drugačija od ostale djece te uživala u svojoj tajni dok nisam malo odrasla. Shvatila sam i onu drugu stranu medalje.
Sve te priče o revoluciji, traženju crvene niti, promjeni i velikoj istini...bila je to velika farsa. Dobro smišljena i ispričana, kao i priča o tom zecu koji nosi dobroj djeci košaricu.
Ipak, ni kriv ni dužan,u životu mi oči otvorio baš taj uskrsni zekonja. Naučio me da se čuda događaju ali da čuda i nisu samo obična čuda, već iza njih postoji barem jedno dobro smišljeno ideološko čudo koje vreba naivce poput mene.
Naravno, za "njihovo dobro". Moj dosadašnji život skršio je jedan obični zec.

Danas se i dalje pitam, gdje je i što je istina?!
Leži li zamagljena u onim slatkim trenucima iščekivanja uskrsnog zeca ili negdje u dimu ideoloških barikada revolucije, ili pak u začetku neke nove kontrarevolucije ili tko zna gdje...? Zapravo, ne znam. No iskustvo života mi samo govori, umotano u šarene laži bivše obožavateljice dotičnog zeke i nekadašnje mračne revolucionarke, kako postoji velika šansa da ću veliku istinu kad je ugledam, moći i prepoznati te zadržati u sebi kao moje blago, a da s time ne obmanjujem naivne duše oko sebe. Do tog časa treba izdržati te uskrsne zečeve i zadimljene barikade kao i sve druge kušnje ovog svijeta.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2014., 07:36   #208
i tako je to dijete bilo i ostao zainteresiranije za nacin dostave darova i za ambalazu u koju je istina upakovana nego in the truth itself
todaytonight is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2014., 14:10   #209
Talking Galeb zvani Dante I

Birgit B. Olufson još nije nogom stupila na svoje konačno odredište a srce joj je već treperilo od uzbuđenja kao da se vraća kući. Tisuće prijeđenih kilometara, niz granica i formalnosti, sati provedenih na neudobnom sjedištu, sve je te neugodnosti zaboravila čim je autobus ušao u grad. Mada umorna od dalekog puta, živnula je promatrajući zbijene kamene kuće na rivi načičkanoj brodicama, čiji su se stršeći jarboli sudarali sa plavim nebo bez oblačka. Nagledala se na internetu slika dalmatinske obale i otočja no sve se to nije moglu usporediti sa Trogirom koji se tog dana kupao u zlaćanim zrakama sunca. Šveđanka Bibi zaljubljeno je promatrala konačni cilj dugog putovanja, stalno imajući na umu pravu svrhu svoga dolaska. Osim uživanja u suncu i moru, trebalo je uspješno obaviti misiju kako bi se konačno smirila njena čeznjutljiva duša. Grad na jugu Europe, okružen sa svih strana morem, za plavokosu je Skandinavku značio nešto puno više od pukog turističkog užitka.

&
U gomili ljudi na autobusnom kolodvoru sitan, smežuravi starac sa plavom bejzboj kapom, dočekivao je turiste za popunu privatnog “zimmer frei-a”. Autobus se pravo nije ukotvio na iskrcajnom peronu a starčić je već u autobusu “snimio“ visoku, plavu putnicu koja nestrpljivo izvirkuje iza stakla. Čim je dotakla tlo, opkolio ju je takvom brzinom da se žrtva nije snašla. Ponudio joj na engleskom jeziku najpovoljniji turistički smještaj u gradu. Opsada nije dugo trajala. Visoka švedska utvrda pala je od prve. Za manje od minute od njenog povijesnog iskrcaja u dalmatinski grad, putne torbe koje su prevalile toliku razdaljinu, našle su se u rukama starca sa plavom bejzbol kapom.
&
Soba je strankinji odgovarala a smještaj je uključivao i doručak. Za sve ostalo pobrinuti će se sama gošća. Ubrzo je Šveđanka zaboravila na smiješnog starčića koji se očito požurio u grad očekujući dolazak novog autobusa sa turistima. Bibi se posve opustila na balkonu unajmljene sobe, zavaljena u ugodnu ležaljku sa koje se pružao širok pogled na pučinu. U ruci je držala izbljedjelu fotografiju.Na poleđini je pisalo ime muškarca, naziv mjesta u kojem se upravo nalazi te datum. Točno devet mjeseci iza tog datuma Bibi slavi rođendan. Majka joj više ništa nije rekla. Ime muškarca sa izblijedljele slike samo po sebi nije ništa značilo. Muškarac se zvao Dante i bio je Bibin biološki otac. Stara fotografija nijemi je svjedok strasne, kratkotrajnoj veze lokalnog momka i mlade Šveđanke prije punih tridesetak godina. Bibi je gledala čas na pučinu, čas na preplanula lica sa fotografije. U romantičnom okruženju blistali su se njihovi osmijesi dok su im oči caklile plamenom ljetne ljubavi. S prvim jesenjim kišama, bez sunčevih zraka iznad Trogira, nestalo je i romantike. Šibano burama, močeno kišama, mjesto mnogih ljetnih ljubavi dočekalo je novo godišnje doba. Na drugoj strani Europe jedna je mlada Šveđanka u dugim zimskim noćima sanjala toplo ljeto. Daleko od nje, odmarao se zaokupljen mislima na novu sezonu galeb zvani Dante.

&
Plavuša je iskovala ozbiljan plan. Željela je pronaći biološkog oca, vjerujući da krv nije voda. Zamišljala ga je kao stasitog šarmantnog južnjaka, nepopravljivog romantičara, gentlemena od glave do pate, prototip muškarca kakvo moderno tehnološko vrijeme više ne proizvodi. Današnji muškarci cinični su i feminizirani stvorovi bez samopouzdanja, frustrirani strahom od života... i naravno žena. U potrazi za ocem, Šveđanka Bibi izgradila je u mašti lik oca. Slika se održavala na životu pomoću otkucaja njenog srca. Sve što je o ocu zamišljala nije se moralo ostvariti. Nitko nije jamčio uspjeh. Moguće je da ga ne pronađe živog ili da je trajno odselio iz Trogira. Željela ga je upoznati bez obzira na okolnosti, uvjerivši samu sebe da će joj se trud isplatiti. Maštala je o sijedom ribaru koji unatoč godinama brodicom isplovljava u cik zore. Zamišljala je kako mu vjetar bora odlučno lice a sitne kapljice mora padaju na prosijedu kosu dok mu izbrazdane ruke otežale od vesla povlače ribarsku mrežu. Prizor kojemu se tako često vraćala, sanjareći lik vlastitog oca sada je konačno dobio mjesto radnje. Gledajući kako more ustrajno valovima miluje obalu nešto je u njoj govorilo, kako je na najboljem putu ostvarenja cilja.

&
Nakon što se odmorila, naspavala, predhodno napunivši pluća opojnim mirisom juga koji joj je toliko nedostajao, mlada je strankinja razradila plan. Odlučila je pomno izviditi situaciju. Grad nije velik i svi se domaći međusobno poznaju. Kako je primjetila stariji ljudi ovdje rijetko govore engleski pa je nemoguće svako sporazumijevanje. To se dakako ne odnosi na sve. Plava bejzbol kapica, taj lukavi starčić koju ju je uhvatio na pristaništu, te na prepad odveo u privatni smještaj, bio je iznimka. Bibi je satima sjedila u kafiću na obali, promatrajući stanovnike koji su se izgledom izdvajali od turista. Žene u crnim maramama samo bi prošle malim trgom noseći vrećice iz trgovne, lokalni muškarci svi slični ko jaje jajetu, sjedili bi danima na klupama preko puta crkve te međusobnim razgovorom kratili sate. Među sijedim glavama tražila je šarmantog muškarca koji bi trebao ponijeti titulu njenog biološkog oca. Tajanstveni galeb Dante trebao je imati oko sedamdesetak godina. Majka nije ostavila puno podataka o ljetnoj avanturi na Jadranu. Udala se a Bibin poočim je brzo prihvatio plavooku i plavokosu curicu poput vlastitog djeteta. Za razliku od ostale djece svjetle puti, u dubini njene duše skrivao se veseli južnjački temperament.

&
Svi lokalni muškarci u zrelim i onim malo starijim godinama, mogli su ući u kandidaturu. Promatrajući ih kako Bogu dane krate kartanjem ili kuglama koje bacaju po tlu, Bibi je nastojala pretočiti lik sa stare slike u stvarnost. Ubrzo je shvatila da je to nemoguće. Prošlo je previše godina, ljudi se s vremenom mijenjaju. Trebalo je napraviti korak dalje te stupiti u kontakt sa lokalnim stanovništvom. Prvo je predočila sliku konobarima u kafiću gdje je postala redovan gost. Zamolila ih je da sliku pokažu muškarcima sa klupa. Nitko nije prepoznao galeba zvanog Dante. Savjetovali su je da pođe u turistički ured. I tamo je ostala kratkih rukava. No, dobila je adresu bivše djelatnice ureda koja je poznavala skoro svakoga stanovnika grada. Prije toliko godina bilo je to još moguće, no danas kad se sve toliko brzo mijenja nema čovjeka koji bi poznavao grad kao vlastiti džep. Skupivši hrabrost uputila se u labirint starih uskih uličica sa adresom u ruci. Pronašla je gospođu koja ju je ljubazno primila, iako nije od nje dobila željenu informaciju. Odvrtivši par brojeva telefona, Bibina domaćica raspitala se i kod prijatelja, no bez uspjeha. Moglo se zaključiti da je taj “galeb“ lokalnom stanovništvu nepoznat. Domaćica je šveđanki predočila činjenice; Dante je očito bilo ime muškarca koji nije rodom iz Trogira već je ovdje privremeno boravio - galebareći. S njegovim odlaskom brzo se zaboravilo da je ovdje boravio. Možda je bio ribar ili mornar koji čeka na brod, pa sve dok ga ne pozove pučina, vrijeme krati zavađanjem strankinja. Zahvalivši se ženi na pomoći, Bibi se jedva suzdržala. Zaplakala je u uskoj uličici bez svjedoka. Vrativši se u unamljenu sobu bacila se očajna na postelju. Do sljedećeg jutra nije izlazila van.

Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2014., 14:11   #210
Talking Galeb zvani Dante II

&
Razočarana otkrivenim i onim što nije saznala, ponajviše zbog vlastitih velikih očekivanja, Bibi se ipak nevoljko prepustila moru i suncu. Na plaži je čitajući razmišljala više o ocu kojeg ne može pronaći nego o radnji knjige. Pala joj je napamet i ideja unajmljivanja detektiva. Nakon što je dobro promislila o tome, odustala je smatrajući da previše gledanja filmova šteti življenju u stvarnosti. Svakodnevno se javljala e-mailom Nielsu, momku koji je trebao biti sa njome. Usljed neodgodivih poslova ostao je u Švedskoj prateći njenu potragu putem elektroničke pošte. Bibi je sama odlazila redovno u “svoj“ kafić, šetala gradom razmišljajući o ocu o gradu i samoj sebi. Pored zidova Kamerlenga prolazili su joj sati u mislima. Hodala je po Čiovskom mostu maštajući da je njime prolazio davno jedan zaljubljeni par. Palila je svijeće za uspjeh svoje misije u trogirskoj katedrali sv. Lovre. Sjedila na rivi promatrajući satima brodove, nastojeći pročistiti vlastiti um od misli. Na tren bi joj to i uspjelo, no čim je zakoračila ulicama pojavio se u njoj lagani nemir. Kamene glave na gradskim palačama vraćale bi je mislima na onoga kojeg ne može pronaći. Kale bi je dozivale da nastavi potragu prateći njihov pravac kretanja kroz tlocrt grad. Miris cvjetova bugenvilija što se opojno širio naokolo, davao joj je poticaj da ne odustane. Čak ju je i sama ribarnica oporim vonjem podsjećala na izmišljenu sliku oca- ribara. Ipak, nešto se u strankinji pokrenulo! Visoka, plava Šveđanka nezadovoljna postignutim rezultatom potrage, svakim je danom sve više uživala u ljepoti živog mediteranskog gradića.

&
Vrijeme čarolije je brzo prolazilo. Rezultati potrage za galebom zvanim Dante bili su više no mršavi. Bacajući mreže, udice svih vrsta, ništa se nije na njih ulovilo. Bibi se lagano mirila sa neuspjehom. Boravak u tom čarobnom mjestu liječio je rane. Svaki vidljiv kutak grada, izlizano kamenje koje priča svoju povijest, stari prozori i portali, miris soli u zraku, vonj ulovljene ribe koji se širi od rive, olakšavali su nepovoljan ishod potrage. Pomirena sama sa sobom i situacijom počela se pripremati za odlazak kući. Bilo je teško napustiti ono što je polako svakim danom sigurno urastalo u njeno srce. Umjesto biološkog oca, pronašla je nešto sasvim neočekivano. Ni sama nije mogla zamisliti ovakav završetak putovanja. Dolazeći u nepoznati gradić na jugu Europe bila je zaljubljena u izmišljeni lik biološkog oca. Pred odlazak rasplinula se ta težnja razderana neuspjehom a ona se zaljubila u samo mjesto. Na bačenu udicu uhvatio se jedan - grad.

&
Rezervirala je avionsku kartu te se spremala za povratak. Srce joj se polako ispunjavalo tugom mada nije željela da je takvi osjećaji savladaju. Donijela je odluku: sljedeće godine ovdje će provesti odmor sa Nielsom. Svakako moraju doći zajedno jer ljepotu grada Trogira ne smije i ne može zadržati samo za sebe. Ako već nije otkrila tajnu stare, izbljedjele slike, pronašla je mali mediteranski biser kojeg ne treba drugima skrivati. Na autobusnom kolodvoru vladala je neopisiva gužva. Mada joj je autobus pobjegao ispred nosa, Bibi je imala dovoljno vremena do leta. Čekajući na drugi prijevoz, ugledala je sitnog starca sa plavom bejzboj kapom kako vreba novu smjenu turista. Pogledi su im se sreli. Prepoznavši “žrtvu“ od prije dva tjedna lagano je dodirnuo prstom rub kape. Prišao je vitkoj strankinji upitavši je za dojmove koje nosi sa odmora na daleki sjever. Nije dugo prošlo a Bibi je već vadila staru sliku iz novčanika. Galeb Dante gledao je ukočeno u fotografiju posve zanijemivši. Osupnuta njegovim ponašanjem Šveđanki se učinilo da je vrijeme stalo, zamrznuvši se u samo jednom trenutku.

&
Avion je krenuo na vrijeme a srce i noge Birgit B. Olufson ostale su prikovane za tlo. Nakon što je plava bejzbol kapica prepoznala samu sebe, ništa više nije bilo isto. Dugo su pričali dok su se redom izmjenjivali autobusi na postaji. Dante je zanemario kolodvor posvetivši se netom pronađenoj kćeri. Otac i kći imali su malo vremena a toliko zajedničkih tema. Mada ga je Bibi zvala Dante on je ustvari bio Ante a to je na ovome tlu često muško ime. Majka je zapisala na slici koristeći početno ime njegovog prezimena: Duspara ANTE. Tako je jedan Ante čistokrvni trogiranin postao Dante zamevši za sobom svaki mogući trag. Pod tim imenom nitko ga ne poznaje a stara izbljedjela slika ionako ne pomaže osim što svjedoči kako se ljudi mijenjaju sa godinama. Mada otac Ante, bivši galeb a sada honorarni sakupljač turista sa autobusnog kolodvora nije opravdao sliku iz mašte, pripadnik je starog kova. Danas se takvi muškarci više ne rađaju. Galebovi su postali prošlost a obalu okupiraju golubi koji se mažu visokim faktorom za sunčanje, pračakaju u vodi poput djece a navečer od umora zaspu pri prvom izlijetanju zvijezda padalica sa nebeskog svoda.

&
Na povratku kući, razmišljajući o proteklim događajima, Bibi se ipak ćutila sjetno. Osjećaji su bili pomalo zbunjujući jer odlazila je iz novog doma u onaj stari. Sve su stvari ipak došle na svoje ili su se posložile veoma blizu očekivanom. Više od toga nije mogla ni zamisliti. Biološki otac ima vlastitu obitelj i život dok se njen odvija daleko na sjeveru. Razdvaja ih velika razdaljina, kultura, jezik...ono što ih spaja je biologija i gradić u kojeg se ona nepovratno zaljubila. Jasno je što joj je ubuduće činiti. Bibi je vjerovala da će se time Niels složiti. “Dogodine u Trogiru!“...galebov su zadnji pozdrav, upućen kao poziv za novo druženje. Te riječi odjekivale su dugo u Šveđankinim ušima, nadjačavajući zvuk motora aviona koji leti prema sjeveru.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.05.2014., 16:15   #211
Smile Denis utorkom!

~ Denis utorkom!

Uz najbolju volju, Denisa sam mogla smjestiti samo u - utorak. Ostali dani bili su pretrpani zbog zgusnutog rasporeda obveza. Samo je taj dan u tjednu dozvoljavao malo slobodnog prostora. Tako sam svakog utorka ostavljala par sati samo za Denisa. Banka u kojoj radim, dvokratno radi a kao voditelj često ostajem duže na poslu. Zbog toga trpi moj privatni život. Kad bolje razmislim i nemam ga. Na raspolaganju sam svima a Denisu samo malim dijelom utorka. Dvoje djece i suprug, nastoje popuniti sve moguće praznine slobodnog mi vremena. Viša sila me pritegne na poslu te ostajem u banci duže no inače. Nastaje panika jer kćer treba odvesti u jedan kraj grada a sina u drugi, potom ih treba pokupiti i razvesti negdje drugdje. Ručak treba zgotoviti, ponešto drugo napraviti u kući. U izvanrednim okolnostima treba dočekati majstora zbog stroja za pranje rublja…auto odvesti u servis, psa kod veterinara...posjetiti strinu za njen rođendan. Vrijeme brzo protiče, dok su dužnosti svake godine kako djeca rastu, sve veće. Napredujući na poslu, sve je više novih zaduženja. Naravno, plaća je veća, svakodnevni ritam je naporan i da nema tog utorka, teško bi izdržala.

&
Utorak kao stvoren za grijeh, posve je nevin. Moglo bi se sve odigravati i neki drugi dan, no sudbina je baš htjela da to bude utorak. Kad pomislim na Denisa, nevinost naših utoraka, pretvara se u grijeh bluda. Denis je okidač, strijela koja rješava moj luk napetosti. Tih sat-dva utorkom, prolazi u opuštanju. On i ne traži više a da i traži kako bi mu se prepustila, kad su mi dani na minutu ispunjeni dužnostima.
Svjesno griješim i nije me briga. Zaboga, u ovom svijetu suludi ritam života može te ubiti. Minute provedene sa Denisom pretvaraju se u čistu relaksaciju, ležernost tijela, duha, mali predah između dvije dužnosti, razvoženja djece po gradu, nabavke hrane i drugih kućanskih obveza. Suprug ne zna za naše utorke. Misli kako to vrijeme upotpunjavam nečim drugim. On to zove "dan vještičjeg sijela". Ne vidi kako sam utorkom navečer opuštena i smirena. Zaključuje da me svako druženje s prijateljicama dobro raspoloži. Obično kada djeca legnu, popijemo po čašicu pića u dnevnoj sobi te pričamo što smo sve radili taj dan. Uvijek imam spremani materijal. Skupim ga nevezanim telefonskim razgovorima i pretvaram u ženske teme…bila sam sa Marijom, srela sam Lindu, vidjela Moniku…kupovala, mijenjala već kupljeno…isprobavala…tražila.

&
Sama pomisao da je utorak, od ranog jutra stvara u meni neko posebno raspoloženje. Vatra počinje s buđenjem. Iskre se jave poput leptirića što nježno lepetaju krilcima stvarajući određeni ugođaj. Do kraja dana sve više divljaju, rasprskavajući ljubavnu kemiju posvuda po mome tijelu. Tako nepogrešivo otkrivaju da se bliži vrijeme za Denisa. Na jastuku hotelske sobe gdje se sastajemo redovno utorkom, ostaju zabilježene sve naše ljubavničke tajne. One se rasplinju same od sebe, da bi slijedeći tjedan u isto vrijeme oboje pisali tijelima novu stranicu ljubavnog dnevnika.
O, Denisu, mom ljubavniku, nikome ne govorim. Slatka je to tajna. I samo spominjanje dana kada se sastajemo, podsjeti me na leptiriće, hotelsku sobu, na jastuk koji skriva naše ljubavne tragove. Malo o njemu znam – ali i to je dostatno. Već prvi susret stvorio je između nas kemiju koja traje odkad smo po prvi put izvaljali krevet hotelske sobe. Naša se tijela poznaju, i to je posve dovoljno. Malko više od onog što znam o njemu, Denis zna o meni. Mi smo ljubavnici utorka, koje ne zanima što se događa sa partnerom srijedom ili ponedeljkom. Dajemo se jedno drugome u dvokrevetnoj hotelskoj sobi jednom na tjedan, ne postavljajući pitanja, na koje ne želimo znati odgovore. Ne očekujemo ništa, ne tražimo ništa - i zato smo sretni. Utorak, stoga krije u sebi neku magiju. Stvara od nas barem na tren sretne ljude koji vlastito zadovoljstvo dijele sa jednako zadovoljnim bićem, pri tom ne očekujući zauzvrat ništa. Poput svake majke očekujem od vlastite djece da su dobri đaci, uredni, lijepog ponašanja, da izrastu u dobre ljude. Djeca očekuju od mene ono što je svaka majka dužna pružiti. Od supruga također imam očekivanja; nježnost, pažljivost, pravednost i strogost. Slično očekuje i on od mene. Od suradnika na poslu, očekujem predanost pri radu a oni od mene očekuju dobro vođenje poslovnice banke. Život je prepun iščekivanja i očekivanja od strane drugih ljudi i nas samih. Samo je utorak – Denisov utorak! Tada sve naše misli ostaju nepročitane, ideje neizrečene, planovi prešućeni. Jedno od drugog ne očekujemo ništa. Utorkom očekivanja nestaju na par sati i zato nema razočarenja.

&
Izvršavala sam tog utorka svakodnevne dužnosti. Razvlačila se tijekom posla u meni misao o Denisu i našem danu. Leptirići su dodatnio raspirivali slatko isčekivanje. Pomisao na hotelsku sobu ozarilo bi mi lice, dajući mi poticaj za rad. Prolazili su radni sati, sve dok bankom nije zaorio snažan muški glas: Ovo je pljačka!
Ljudi su se u redovima uspaničili a djelatnici iza pulta stali sa radom. Trojica maskiranih muškaraca, nastojala su opljačkati banku onako kako to čine profesionalni kriminalci. Smušeni zbog onog što rade, činili su se poput preplašenih dječaka koji se samo igraju pljačke. Vatreno oružje u njihovim rukama, bio je ipak dovoljno jak argument za strah. Policija je već bila obaviještena pritiskom skrivenog gumba koji održava komunikacijsku vezu sa zaštitnom službom. Preplašeni građani su kao ovce u stadu, pogurani u jedan kut. Bankovni su djelatnici iščekivali dolazak policije. Razbojnici nisu imali šanse.
Sve se brzo završilo. Jedan maskirani pljačkaš uspio je pobjeći praznih ruku bez plijena tek dvadesetak metara od mjesta zločina. Dvojica su uhvaćena na samom uzlazu u banku posve se zbunivši brzim dolaskom čuvara reda. Svatko je od nas učesnika pljačke pretrpio strah. Svakog dana ima barem deset pokušaja razbojništva banaka i sličnih ustanova koji rade s novcem. Oni koji rade u takvim djelatnostima, moraju se znati time nositi.

&
Nakon završetka same razbojničke drame koja se na našu sreću pretvorila u promašaj, suočila sam se s nečim što me je posve izbacilo iz takta. Cijela se ulica zaorila. Krik iz moga grla razlio između zgrada: Denise, pa danas je utorak!
Denis je slagnuo ramenima jer su mu ruke bile vezane lisicama. Dok su ga gurali u policijsko vozilo, uspio je reći: Oprosti, danas se nećemo vidjeti.
Ostao je fin momak do samog kraja.

Tog utorka sam se zadržala duže na poslu, zapravo, odvedena sam u policijsku stanicu. Bilo im je sumnjivo što voditeljica poslovnice poznaje jednog učesnika pljačke. Upetljala sam se nehotice u razbojništvo. Naravno, policija je morala provjeriti popis gostiju hotela gdje smo utorkom imali svoje opuštajuće seanse. Otkrili su našu slatku tajnu. Uspjela sam dokazati kako nisam učesnik pljačke. Povjerovali su mi jer nisam imala kriminalni dosje.
Moj jedini zločin i grijeh, bio je Denis i naša druženja utorkom!

&
Što je dalje bilo nije teško pogoditi. Denis je ostao u zatvoru. Moja me banka ubrzo proglasila tehnološkim viškom. Bila je to poslovna odluka bez imalo milosti jer koja banki želi voditeljicu poslovnice upetljanu u ljubavnu aferu pljačkašem?
Prisiljena sam raditi nešto posve drugo pa se iznova, kao i svaka žena trebam dokazivati na poslu. Crpi to puno snage, volje i vremena. Rastavljene majke sa dvoje djece, često imaju takvu sudbinu. Pripomogne bivši suprug ali…više-manje sve je na ženskim plećima.
Dan danas želim ostaviti jedan dan u tjednu, par sati, samo za sebe. Mada nikoga nemam, čeznem i dalje da je to utorak. Tako je snažno ušao u mene ostavivši neizbrisivi trag da ga teško ispirem iz sjećanja. Svakog utorka u tjednu, pomislim na njega, na Denisa, koji mi je davao ono što sam trebala bez većih očekivanja. Sada je svaki utorak prazan a kazna za sve moje prošle utorke je preteška.
Malo ljubavne gimnastike bez ikakvih uvjeta, zar je to neki grijeh?
Čeznem za nekim svojim novim utorcima. No, zbog novonastalih okolnosti, spremna sam taj meni poseban dan u tjednu zamijeniti bilo kojim drugim – sve je stvar dogovora. Dakako, ovaj puta bez ikakvih uvjeta.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.05.2014., 17:06   #212
eto, tako joj i treba. a mogla je lijepo utorkom ici na pilates
todaytonight is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.06.2014., 13:08   #213
Cool Prva truba Monte Gira*I

*(Monte Giro = gradsko groblje Pula)

Fran Macuka, zvani Slipi, stajao je na prvoj liniji fronte limenog orkestra za sprovode. Zlatna truba u njegovim rukama, izdisala je jasno naricajući pogrebni hit primjerenog naslova. Dok je zvučna podloga pratila stavljanje lijesa pokojnika u zemlju, Slipi je svirajući poznati napjev, razmišljao o nečem sasvim drugom. Poput gladne bebe, uhvatio je snažno svojim ustima pisak trube, misleći da je to grlo boce malvazije. Držao je oči čvrsto zatvorene, zamišljajući kako mu zlaćana tekućina klizi grlom. Veće veselje stvarala je činjenica što ga u garderobi, čekaju skrivene dvije litre nenačetog terana što ga je uspio prokrijumčariti. To je dovoljno "goriva" kako bi bezbrižno stigao do kuće. Kraj je mjeseca, do plaće su još puna dva tjedan. Posjeti obližnjim gostionicama, ravni su čudu jer se novčanik stanjio. Ako ne bude fuša u vidu solo sviranja na pokojem pogrebu, biti će dovoljno i obično vino kupljeno u obližnjoj trgovini.
~
Nakon zadnjeg sprovoda tog dana, Slipi je hitro skinuo uniformu te pozdravio momke iz orkestra, žureći se na autobus. U unutrašnjem džepu jakne ljuljalo se veliko blago u maloj bočici. Bila je to mala putna porcija terana. Ispit će je polagano, gutljaj po gutljaj, kada siđe sa zadnje autobusne stanice u industrijskoj zoni grada. Majka u poznim godinama, dobrano je nagluha i više ga neće ništa pitati. Pojesti će večeru koju mu je pripremila, zatim će sit i dobrano pripit, leći u postelju. Do sitnih sati će slušati radio sa jazz programom. Ako odmah ne zaspe, glazba koju toliko voli, ulazit će u trubačeve uši sve dok ne zaspe dok se u trošnoj kući na ivici grada ne ugasi zadnje svjetlo. Ponekad u tim trenucima, prva truba zamišlja kako svira poput profesionalnog trubača u nekom od svjetski poznatom orkestru. To su mu najljepši trenuci dana. Nošen zvukom i dakako pićem, postaje netko drugi a taj je za razliku od njega uspio u životu jer Slipi, prva truba Monte Gira, zastao je u običnom limenom orkestru za sprovode. Sutradan ujutro, vraški će ga boljeti glava. Peći će ga više od svega činjenica, kako se iznova predao svojoj velikoj ljubavi, alkoholu. Tako je već pola godine. Pije svakim danom sve više. Obećanje dano samom sebi, palo je u vodu. U njegovom slučaju – u vino.
~
Sutradan je prvi sprovod sa glazbom bio zapisan tek oko pola deset. Slipi je s glavom u kojoj su zujale uznemirene pčele, osušenih ustiju i podbuhlog lica, među prvima došao na posao. Šef nije volio pijane radnike. Bilo bi nepraktično zbog samog sviranja, pa bi raštimani orkestar bio još gori no što jeste. Ipak ništa nije mogao učiniti ako ljudi piju u slobodno vrijeme, sve dok su trijezni dok rade. Pedesetogodišnja orkestarska prva truba Monte Gira, nazvan Slipi zbog povrede očnog živca, što ima za posljedicu pospani izgleda, borio se više od pola života s alkoholom. Ponekad bi u tome uspio, katkad ne. Liječnik mu je savjetovao neka se kloni tog vraga jer organizam neće izdržati. Sa pijančevanjem bi prestajao u pravi čas. Svjestan vlastitih granica, kupovao bi vrijeme pijući samo sokove. Trijezna Slipijeva faza trajala je dovoljno dugo kako bi mu se tijelo samo očistilo od otrova. Kada je razdoblje "čišćenja" prošlo, nastavljao bi tamo gdje je i stao. Krug bi se iznova zavrtio. Savjeti liječnika bili su jasni. Tijelo će izdržati jer dobiva odmor, predah, no živci će platiti cjelokupni račun. Fine, tanane nervne strune, zavibrirati će jednog dana u posve drugačijem tonu…nakon toga ništa više neće biti isto.

~
U tijelu je orkestarska truba imala ostatke druženja sa alkoholom od predhodne noći. Prva truba Monte Gira nije znala piti malo i dobro već puno i odlično. Područje njegove županije išlo mu je na ruku jer me mogao nabaviti iz više izvora kvalitetno vino. Veselio se tako što će i narednu noć provesti u društvu jazz trube iz radio prijemnika i pune boce. Radovao se danu kada će dio netom dobivene plaće, strusiti sa dečkima u "Tihom domu", lokalnoj gostionici blizu groblja. Na dan isplate, cijeli bi se orkestar opio. Nesuđeni glazbenici, kojima je životna zbilja priredila samo muziciranje po sprovodima, topili su umjetničku sudbinu u maliganima. Svatko je pio koliko je mogao, da bi nakraju od cijelog društva ostala jedino Slipijeva truba, trombon, dok bi se klarinet jedva držao na stolici. Ako bi bilo više solo točaka po sprovodima, orkestarska truba, trombon i klarinet ponavljali bi svaki tjedan veselo maligansko druženje. Tercet bi gudio po piću, po svim pravilima opijanja, dok se gostionica ne bi zatvorila a nervozni ih konobari istjerali na ulicu.
~
Kiša je sitno padala, kada je Slipi naveliko svirao svojim isušenim ustima. Pogrebna je povorka klizila po putu do grobnog mjesta. Muzika je pratila sporim ritmom, vijuganje ljudi koji su se kao mravi lagano uspinjali grobljanskim putem. Dan je bio kao naručen za pogreb. Otužno vrijeme, stvorilo je posebnu atmosferu u zraku, posve prigodnu događaju. Zavijanje limenog orkestra dirao je svakog prisutnog ravno u srce. Zvono za pogrebnu povorku, dodavalo bi svojim udarcem na važnosti i dostojanstvenosti događaja a zebnja u ljudima bi svakim trenom sve više rasla s pitanjem; tko je od nas sljedeći na redu?!
Kad su došli do mjesta ukopa, limeni orkestar posložio se već prema mogućnostima. Slipiju je kao prvoj trubi dopalo mjesto blizu same rake. Dobrano su svirali središnji dio ceremonije, kada je prvoj trubi pao pogled na okupljenju gomilu. Ljudi sakupljeni oko rake, imali su iskrivljena lica poput čudovišta iz filmova. Većinom su se cerili i beljili naokolo, izvodili grimase i kreveljili jedan na drugog. Neki od prisutnih imali su mirna spokojna lica i na njima bi bila uočljiva tuga,. No,ti su bili rijetki. Ostatak pogrebne družine, raštrkane između nadgobnih spomenika pokazivali su lica koja su se dosađivala, vrtila očima i gestom pokazivala kako jedva čekaju da se maknu s ovog otužnog mjesta.
Slipi je zažmirio i ponovno otvorio oči. Sve je bilo isto kao i prije. Lica čudovišta bila su tu i dalje.Trebala je započeti nova melodija. Osupnut onime što su njegove oči vidjele, zakasnio je jedan takt. Do kraja je hvatao ritam gledajući u bijelu boju cvijeta na grobnom vijencu. Nije želio pogledavati naokolo. Sprovod je bio pred samim krajem, kad su se glazbenici u tišini maknuli krenuvši svojim putem dalje.Trebali su dočekati naredni ukop. Nakon što je odradila taj sprovod, prva truba je u garderobi odmah potražila u ormariću spasonosnu tekućinu. Imao je sreću i nesreću u isti čas. Prokrijumčarena boca dobro je došla ali s time kapljica nije utišala nagomilani strah.
~
Tog dana do zadnjeg sprovoda, falšao je svaku melodiju. Šef ga je opominjao strogim pogledom a jednom mu je stao na nogu jer je počeo svirati nešto posve drugo. Žmirio je svirajući, tek bi ponekad otvorio oči. U jednom času sakupio je dovoljno hrabrosti i pogledao oko sebe. Grimase na licima prisutnih na sprovodu su se izmijenjivale pa je na svakom ukopu bilo onih zastrašujućih, uplašenih ili tužnih, kao i onih koji jedva čekaju da se maknu sa događaja.
Tog je dana prva truba Monte Gira, poslije završenog posla, zapila sav novac što je imao kod sebe. Nakon toga omamljena je zaspala na klupi parka tik do "Tihog doma". Pred jutro se ipak donekle otrijeznila, i sa prvim autobusom vratila kući. Pijanci imaju neprogrješiv nagon za povratak kući, kao što psi imaju njuh a ptice navigaciju. Uvijek će se vratiti, ma kako da su pijani. U tome pomaže neki njihov unutarnji glas koji ih vodi na pravo mjesto. Problem je jedino što unutarnji glas nema oči, pa se glavni glumac iz filma "Pijanac se vraća kući", često sudara sa predmetima na putu. Prva truba nije bila od toga izuzeta.
Sutradan, Slipi uopće nije imao namjeru otići na posao a bolna kvrga na glavi prisjećala ga je da se malo toga sjeća od jučer. Bojao se grimasa lica, učesnika pogrebne ceremonije, samog sebe, vlastitog falša, šefa orkestra i najviše od svega alkoholne psihoze koju je liječnik u njegovom slučaju dobro prognozirao.


nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.06.2014., 13:11   #214
Cool Prva truba Monte Gira II

Cijeli je naredni dan ležao u krevetu, nemoćan pred vlastitim strahom koji ga je posve obuzeo. U dubini uma vrtio je proročanske riječi liječnika; započeti će to naglo, ničim posebno izazvano. Od toga trena, život će dobiti neki novi tijek. Posljedice će biti u vidu strašnih halucinacija. Plašiti će te. Sve ćeš više piti, kako bi ih uklonio iz vlastitog uma. Što više pića, to više njihovog povratka. Postat će ti sve gore. Krug će se zatvoriti a strah te i dalje žderati - ni alkohol više neće pomoći. U jednom času, bio pijan ili tek pripit, grimase će te šćepati. Bijeg će biti posve suvišan jer od samog sebe ne možeš pobjeći.
Začahuren poput gusjenice, prva truba tresla se u groznici. Majka je mislila kako se radi o prehladi. Gurala mu je toplomjer u usta, donašala pokrivače i kuhala čaj. Fran Macuka, zvani Slipi, u tom času trebao je samo, obično, jeftino vino iz trgovine. U neko doba dana, konačno je zaspao. Sanjao je kako svira svoju trubu. Zvuci "Tišine" širili su se grobljem koje se netom očistilo od jutarnje magle. Sprovod nije vodio svećenik, niti je bilo ljudi na njemu. Bijeli je lijes bio otvoren a crvena ukrasna tkanina sa strane, ljuljala se na povjetarcu. Svirajući u snu poznatu melodiju, pogledao je u lice pokojnika. To lice je prvoj trubi Monte Gira bilo poznato. U lijesu je ležalo blijedo lice, nikog drugog nego Vladimira Iliča Lenjina. Slipiju nije bilo ništa jasno ali je i dalje svirao solo dionicu. "Tišinu" su ljudi često naručivali i uvijek je bila grobljanski evergreen. Pitao se i dalje svirajući, odakle se sada stvorio taj Lenjin, kada je balzamiran i leži u vlastitom mauzoleju?!
Neposredno prije samog završetka, blijedo lice u mrtvačkom kovčegu okrenulo se prema glazbeniku i znakovito namignulo. Zvuk trube ostao je cementiran u prostoru. Osjetio je paniku. Na ništa drugo nije mislio, nego da se hitno makne iz svega toga. Želio je pobjeći ali noge nisu slušale. Lenjin se podigao iz kovčega, ruku naslonio na rub te progovorio uz široki osmijeh; "potrcajsja…natrcajsja…potrcajsja…natrcjajsa". Prva truba nije znala ruski. To više nije bilo bitno…probudila se znojna, u groznici proklinjajući dan kada nije ostavila u pričuvi bocu vina da ga okrijepi od noćne more.
~
Tri je dana proveo u krevetu u bunilu između sna i jave. Nije mu bilo jasno, što je gore; biti trijezan ili pijan, spavati ili bdijeti, patiti, odustati od patnje ili od samoga sebe. Zamišljao je vlastiti sprovod i kolege iz orkestra kako mu sviraju "Lenjinov posmrtni marš". Četvrti dan je odlučio ustati iz kreveta. Njegov je liječnik radio jutarnju smjenu. U podne je bio primljen u psihijatrijsku bolnicu, na zatvoreni odjel za liječenje od alkoholizma.
Vratio se u civilni život nakon pola godine. Ohrabren, "čist", par kilograma teži te posve spreman za novi život. Uzimao je redovno lijekove, okrenuo se sebi, čitao je knjige i pronašao hobi. Doduše, hobijem se bavio samo jednom tjedno u društvu liječenih alkoholičara ali mu je i to davalo snage i poticaj za dalje. Mali tročlani jazz sastav, svirao je svake subote navečer za bivše ovisnike. Publika je bila uvijek ista, kao i sama svirka, no sve je to bilo u svrhu terapije i velikog zadovoljstva sviranja. Polako se bližio dan, kada se trebao vratiti na radno mjesto u svojstvu prve trube Monte Gire. Mjeseci na bolovanju smanjili su mu plaću i zaželio se starog društva. Pristao bi na sve - samo ne na čašicu prije, za vrijeme i poslije posla. Čvrsto je odlučio jer piće za njega daleka prošlost.
~
Zagrlio je kolege nakon toliko vremena. Saznao je da je klarinet iz benda, na odvikavanju. Zakon ga je gadno zakačio jer je napravio krivično djelo u pijanom stanju. Trombon je još uvijek bio alkoholno aktivan poslije posla u "Tihom domu". Slipi nije imao volju za alkoholno druženje. Draškao ga je miris vina, razdirao nepce, sušio usta, punio grlo i kad ga nije pio. Nakon par dana, lagano ga je uhvatila rutina. Shvatio je kako svoj posao ipak voli, mada je on za neke ljude neobičan pa čak i morbidan. S ponosom je, bez obzira što ljudi misle o njemu, nosio uniformu grobljanskog glazbenika. Tako je bilo sve do jednog običnog ukopa na kojem su svirali po naruđžbi "Lenjinov posmrtni marš". Od onog sna sa Lenjinovim likom nije mu baš bilo lako taj marš svirati. Kada su nestali njegovi zadnji taktovi, ugledao je grimase umjesto lica ljudi prisutnih na sprovodu. Zagledao se u kolege i oni su postali grimase. Približio je metalno tijelo svoje trube i u odrazu ugledao vlastiti lik.
~
Prva truba Monte Gira i dan danas često promatra lica sa grimasama dok limeni orkestar šuti na ukopu čekajući na čas svirke. Svećenik govori a gomila likova kašljuca oko njega. Slipi vidi ono što prije nije vidio, no trijezan je i više se ne boji. Ljudi nose masku a maske ponekad padnu pa se na njihovim licima ogleda što zapravo stvarno misle. Kažu da su oči ogledalo duše ali kad krinke spadnu, ostaju nam lica koja su ogledalo naših vlastitih misli. Prvoj trubi dano je nekim posebnim darom to vidjeti. Zato na sprovodima, gdje ljudi najčešće glume ono što ne misle, Slipi vidi ono što žele skriti. Fran Macuka ne plaši se više tih lica. Shvatio je nakon što se skinuo s alkohola da te misli mogu povrijediti one ljude koji ih - stvaraju.
Zanimljivo je promatrati kako se ljudi skrivaju u onom trenutku kad se od njih traži ono što smrt zahtijeva, poštovanje, dostojanstvo, odmjerenost. Tko bi mogao i pomisliti da je tako nešto moguće vidjeti i viđeno doživjeti. Prva truba, bivši ovisnik i novopečeni jazz trubač subotom navečer, ima malu tajnu koju ne otkriva nikome. Na ukopima svaki dan vidi ravnodušje i dosadu na licima. Nikome zbog toga ne zamjera. Posao je posao, mora se odraditi. Odmahne rukom i sam sebi u bradu ponovi ono isto što mu je drug Lenjin u snu rekao: potrcjajsja…natrcjajsja...jednom bilo i...eto već prošlo!! Zapravo ni sam ne zna što te riječi uopće znači ali one na njega umirujuće djeluju. Nakon te čudne, neshvatljive i samo njemu znakovite poštapalice, život se nastavlja uobičajnim ritmom.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.07.2014., 11:16   #215
Talking ~ Pripovijest o malom Pepeku (s posebnim osvrtom na iznenadno mu prosvjetljenje)

Na ovom svijetu nađe se svakojakih likova, oni su dakako, za razliku od nas normalnih, u manjini. Tih posebnih duša je malo, možda čak i premalo. Baš takav neobičan, na svoju ruku izrađen i Božjom voljom rukovođen, osobenjak je sa nadimkom Pepek. Skoro da bi te i takve čudake, morali sami mudraci izmišljati jer vlastitim likom, životu daju šarenilo boja poput stručka poljskog cvijeća. Nasuprot već dosadnim, umjetno uzgojenim ružama, njihovoj jednoličnosti i bezmirisnosti, takvi ljudi poput kitica običnog livadnog cvijeća, sivilu stvarnosti suprotstavljaju žar veselih boja te nježan jednostavan cvjetni miris. Mali Stjepan, od milja nazvan Pepan uveselio je roditelje, ozbiljnog oca i pokornu mu suprugu, svojim rođenjem.
Rodio se na Staru godinu sa željom, da na svijet izađe na sam Božić. No, kako po nepisanom pravilu nebeske pisarnice nitko ne smije imati isključivo pravo na taj poznati datum, tako je ono svim bebama širom otvoren…Sudbina ga je zakočila pa je preskočio taj blagdan i pokucao na samu Staru godinu tik do ponoći, na vrata ovog svijeta. Ona su se otvorila u porođajnim bolovima Pepekove majke i "porodnim mukama" oca, izraženom želučanom nervozom. Na svijet je izašlo malo izgužvano, crvenkasto stvorenje koje je s prvim udisajem zameketalo poput mladog janjeta. Nije bilo problematično to što je dijete crveno jer mu je i otac bio izrazito lijevih političkih ideja. Takvo se nešto i očekivalo. Iznenađenje je ležalo u djetetovim ušima. Klempo je imao tri nasađena čuperka kose, velika usta i još veću želju da postane operni pjevač prije jaslica. Kako su mu stalno branili da svojim koloraturnim sopranom budi cijelo selo, mali se Pepinjo zainatio i jednog je dana prestao plakati. Roditelji su se ustrčali, misleći, negdje su pogriješili. Nisu znali kako je dan-dva prije, stoljetnoj baki ispao iz naručja te udario glavom, o rub stola. Baka je šutjela, no i da je htjela priznati, nakon dva sata, zaboravila je što se zbilo. Mali Pepe je upamtio udarac, shvativši bolno kako nije vrijeme za umjetnost solo pjevanja, mada ima za to dara.
Odlučio se za istraživanje svijeta u svojoj tišini. Radi te čvrge na glavi, shvatio je kako je osnovno životno pravilo; svijet prilagoditi sebi a ne sebe svijetu. Dijete je odjednom postalo mirno i tiho a nesnosni plač, prošlost. Pedijatar je pregledom ustanovio, kako kvrga na djetetovoj glavi pripada udarcu. Obitelj se zaklinjala u sve svece, njihovo dijete nije ispalo.
~
Bez obzira na taj događaj, mali je rastao a vrijeme krštenja njegove nevine duše odavno je prohujalo. Otac, krajnje lijevog uvjerenja nije htio niti čuti o tome. Ipak, desna strana obitelji, poslužila se lukavstvom. Nakon jedne očajno odigrane nogometne utakmice, suprug, inače predsjednik lokalnog kluba, obećao je ako njihov klub pređe u višu ligu, krstiti će u crkvi vlastitog sina. Takva obećanja slična su sportskom "znanju" o rezultatima koje ispunjavaju naivci u sportskoj prognozi. Kasnije, zbog svoje odluke, beskorisno je plakati…samo se može zbrajati šteta.
Dijete je bilo spremno na krštenje, mada se otac opirao svim silama. Obećanje je obećanje, bez obzira s koje strane svijeta dolazi. Iznenadni uspjesi lokalnog nogometnog kluba od jednog djeteta napraviti će malog krštenika u crkvi. Trogodišnji šutljivi Pepi je na "odluku" roditelja, još više zašutjelo. No, Pepa, kako su mu tepali, ne bi bio Pepandur, da se nije oglasio kako samo posebna djeca znaju. Netom prije nego li je svećenik poškropio dijete, majka je gurnula ruku preduboko u njegove hlačice. Bojala se da sinčić na tako važnom događaju ne navuče prehladu. Naišla je na mekanu materiju, nabujak koji je čas prije izletio. Zadržale su ga djetetove gaćice, no majka više nije smjela izvaditi ruku iz hlača. Proljeće u negrijanoj seoskoj crkvi zna biti prohladno, no vrelina nabujka grijala je majčinu ruku sve do izlaska iz crkve. Mali se Pepika nervozno meškoljio. Kada mu je to dojadilo, snažnom je drekom, proglasio prisustvo velike nužde u gaćama.
~
Kršteno je dijete raslo i dalje je bilo škrto na govoru. Sve što je naučio bilo je jednosložno jednostavno nalik gugutanju. Liječnici su odmahivali glavom. Dječak je bio posve zdrav. Jednog je dana, sam od sebe progovorio - u gostionici.
Tko kaže da su seoske gostionice, rasadnici loših navika? Kada je prvi put ušao sa ocem u krčmu, momci su se okupili oko njega. Promatrao ih je kako su veliki, dlakavi, ružni i naborani. Smrdili su gore nego proljev. Pepando je ipak imao koristi od svog prvog boravka u birtiji. Naučio je par riječi i to onih pravih, za život najbitnijih. Kada je mami izgovorio "daj pi-vo" , majka je od sreće zapalila svijeću djetetovom svecu zaštitniku sv. Stjepanu. Baka se kao i obično prekrstila, tren zatim zaboravila zašto je to učinila. Ponosan otac na svoga Pepicu, otvori gajbu piva. Svijet je dočekao pravi govor još jednog nadobudnog muškića.
~
Naš je junak bio dobro dijete, pomalo na svoj način čudan. Talentiran, svoju darovitost nije koristio za ništa pametno. Vodio je poslove u koje se samo on razumio i dobro se pri tome zabavljao. Vezao bi kravama sve četiri noge zajedno, koke bacao u zrak da lete kao golubovi, kratio mačkama brkove i satima buljio u stroj za pranje rublja, pogotovo kada se pralo bijelo rublje. Promatrao bi sa zanimanjem otjecanje vode u kadi, zabavljao se električnim žicama stavljajući ih u rukave pa se u skladu s time ponašao i kretao dvorištem poput robota.
Nakon krštenja, čak se igrao sa lutkama svoje starije sestre. Očajan otac spočitavao je majci, kako je pop opet nešto zabrljao, na tom za njega, nemilom događaju. Nikako nije mogao podnijeti činjenicu da mu je jedino muško dijete kršteno - i da se igra s lutkama.
~
Došlo je vrijeme za školu. Tada sam upoznao Pepijasa kako smo ga zvali jer smo sjedili zajedno u školskoj klupi. Mučili smo slova i brojke, sricali nepoznate riječi, kreveljili se i pomalo otkrivali pravila ovoga svijeta. Učenje mi je išlo a prijatelju Pepeksu, stalno je zapinjalo poput špranje na dlanu. Nekako je odgulio prvih četiri razreda, ostatak je išao još teže, sporije. Srednja škola, bila je za tog čudaka preteška. Svaki bi pad na ispitu zadavao udarce u njegove prepone. Bio je tako mlad a tako plav na nezgodnom mjestu. Odlučio je, škola nije za njega. Postao je poljoprivrednik. No, ni za to nije imao talenta. Dali su ga u nadničare. Visok 150 centimetara nije mogao birati posao sezonskog radnika na branju šljiva ili jabuka. Za grožđe je bio preslab, nije mogao uzbrdo nositi punu brentaču. Rijetko su ga unajmljivali za takve poslove. Sudbina ima više lica, nekome je loša majka, a drugome dobra maćeha.
Francek, stari električar smilovao se nesretnom dječaku te ga primio u ekipu kao pomoćnu snagu. Tako je naš Pepsi štemao zidove, udisao pri tome prašinu, nosio kolutove žica i izolacija, što mu zbog faze "robota" u djetinjstvu, nije bilo teško. Njegov radni domet bio je, postavljanje utikača. Nije se bojao struje, poštovao ju je jer je od toga živio. Godinama radeći, zaslužio je naslov vječnog šegrta sa nemogućnošću polaganja majstorskog ispita. Franc je već bio umoran od takvog života među i oko žica, a naš Pepin je i dalje službovao kod njega.
~
Kada misliš da je sve predodređeno u istom ritmu do sudnjeg dana, sudbina ti se sama umješa u život. Francek i njegovi dečki dobili su veliki posao pa je gazda uzeo još jednog naučnika. Trebalo je obnoviti električne instalacije u lokalnoj crkvi i župnom dvoru. Iznos posla je bio tajna jer tko bi svojoj crkvi u kojoj si se krstio, pričestio, ispovijedao tu i tamo, vjenčao jednom zauvijek i u kojoj će ti biti služena misa za tebe pokojnika, zaračunao više no što posao vrijedi?
Radili su na visokim ljestvama, polagali nove električne vodove pa se posao odužio. Godinama se samo krpalo i dodavalo a starost i vlaga napravili su svoje na trošnom objektu. Pepo je vješto štemao zid crkve za novu instalaciju i mislio tko zna na što, kada je metalnim dijetlom odštemao komad žbuke i…naglo se prosvijetlio. Pao je sa visokih ljestava, ravno ispred oltara sv.Stjepana. Našli su ga živog, prosutog ispred oltara sveca zaštitnika, licem sivomaslinaste boje, ukočenih očiju, zgrčenih ruku poput prženih krumpirića.
U međuvremenu je cijelo selo i šira okolica ostala bez struje. Svećenik se ustrčao dok je Franc paloga električara pokušavao dovesti u red. Kosa našeg junaka bila je rasčupana, radno odijelo je smrdjelo na nagoretinu ali je sv. Stjepan imenjaku ipak učinio uslugu. Ostavio ga je na životu i ne samo to…nakon pada, njegov se svijet posve promijenio.


nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.07.2014., 11:19   #216
Talking ~ Pripovijest o malom Pepeku (s posebnim osvrtom na iznenadno mu prosvjetljenje)- nastavak

Stari svećenik ostao je zatečen tim događajem. Prolazeći srednjim brodom crkve, uhom je uhvatio šegrtovu gadnu i glasnu bogohulnu psovku koja je protutnjala božjim domom. Nakon sočne psovke, čulo se tupo slijetanje tijela pored oltara sveca. Mladić je pao pokošen poput snopa srpanjske žetve. Svećenik je vidio mladićev budući sprovod ali je naš Peponije došao svijesti. Tupo gledajući u okupljene, obrisao je nos sprženim rukavom kombinezona i počeo govoriti latinskim jezikom; Padre nostre, quie estas en ceolo, sanctificato sesa tuo nome…venga bos el regno tuo…
To je zbunilo prisutne. Govorio je latinski čisto poput materinjeg jezika. Znao je sve glagole, imenice, deklinacije, sva vremena, pridjeve…i priloge. Sveučilišni profesori, su se čudili kako se priprosti seoski momak, jedva završenom osnovnom školom, koji je poput oca izbjegavao crkvu, služi starim, odumrlim jezikom kao profesor filologije. Nakon sočne blasfemične psovke i udarca metala o stari živi strujni vod, uz pad sa ljestava mladić je progovorio čistim, latinskim jezikom. Bilo je to čudo. Crkveni su krugovi protumačili kao dar jezika. Odlučili su takav dar i čudo iskoristiti. Pepondo nije imao ništa protiv. Shvatio je lagodnosti korištenja brevijara, nasuprot muke razbijanja zidova. Misa na latinskom, svi stari tekstovi postali su za njega jednostavni kao pečena gibanica. Uskoro je primjetio da mu se vratio još jedan, ovaj put davno zatomljeni dar. Uz savršen izgovor, znanje i razumijevanje mrtvog jezika, vraćen mu je talent za pjevanje kojeg je uništio rub stola i pokojna babica.
~
Danas, naš don Pepone boravi u Vatikanu. Samog je papu zadivio. Shvatio je pri tome da je bolje biti vrabac u zlatnom kavezu nego gladna ptica pjevica na slobodi. Sv. Stjepan, njegov svetac po imenu, napravio je više čuda za njega. Spasio mu je dva puta život u padu sa ljestava od električne struje i visine. Dao mu dar govora starog jezika te je vratio glas koji je nestao kada ga je pokojna baka ispustila na stol udarivši glavom o rub. Bakici je ipak dao služiti 30 misa zaredom. Prihvatio se pjevanja solo dijelova gregorijanskih korala poput pravog slavuja. Maleni rastom, velikim višekratnim čudom, nadjeven naš Pepik doživio je toga dana, prosvijetljenje. Naravno, turistička zajednica naše općine, lokalnu je crkvu uvrstila u program posjete uz obveznu vinsku cestu i Dan zagorskih djevica. Sada je crkva obnovljena na radost pučanstva. Ipak, neki zločesti glasovi bruje kako se u obnovljenoj crkvi događaju čudne stvari. Ulaze u nju razni bolesnici, čak i polaznici sjemeništa te bogohule, nastojeći potaknuti sv. Stjepana da za njih učini isto, što je učinio i Peponu lansirajući ga među duše koje vodi samo čudo. Crkva se zaključava noću. Danju ima čuvara jer psovke nemilice odjekuju baroknim lađama. U našoj seoskoj crkvi bez obzira na svetost mjesta, malo pa malo, netko bogohuli. Novi svećenik samo okreće očima i spominje samog Sotonu, dok je stari svećenik, trajno od silnog bogohuljenja u vlastitoj crkvi, smješten na sigurno u državnu ustanovu zatvorenog tipa. Pričaju ljudi da je posve poludio od silnih psovki te je i sam počeo bogohuliti na nezgodnim mjestima.
~
To bi bila pripovijest o našem Pepeku, koji je eto, ni kriv ni dužan, malo previše zario klin gdje mu nije mjesto - i prosvijetlio se. Mali neugledni crvenkasti čudak, svijet je prilagodio samom sebi mada nije namjeravao, naravno, zahvaljujući svome svecu zaštitniku. Poznati slavuj pjeva milozvučnim glasom na jeziku od kojeg se vlastitom ocu diže ono malo kose na glavi.
Selo je postalo poznato radi slavuja, tog čuda od djeteta, našeg Pepita. Vinska cesta prolazi pored crkve koja se proslavila. Novi svećenik u župnom dvoru za sada ima još konjske živce, treba mirno izdržati, svo to bogohuljenje koje se čuje iz crkve. Toga na svijetu nigdje nema. Morate priznati, dobar je to mamac za turiste.
Mi, djeca iz Stjepanovog razreda, ostali smo obični neprosvijetljeni seljaci. No, ono što nas od sve ostale seoske djece dijeli je ponos, da smo nekada sa njime derali iste školske klupe. A morati ćete i sami priznati da u Pepekovom slučaju to nije malo...

__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.10.2014., 12:53   #217
Post ~ Jedna kaplja snova

~ Jedna kaplja snova

Trudio sam držati oči otvorene no prije ili kasnije - pokleknuti ću. Na moje kapke sve je žešće kucao san. Ozlijeđena noga me donekle održavala budnim a studen uspavljivala povremenim melodičnim fijukom vjetra. Tišina ovijena maglom zagospodarila je bojištem. Hladni sjeverac oglasio bi se s vremena na vrijeme rikom poput ranjene zvijeri, razbivši neprirodnu tišinu. Pahulje su snijega plesale dok sam ležao skvrčen na dnu kratera od granate koji će mi postati grob. Polako krvareći, nagrizala me zima ulazeći duboko u kosti. Sve je to govorilo - jutro neću dočekati živ. Pored mene ležala je puška. Oboje nas je gutao mrak. Snijeg je pretvarao maskirnu uniformu u bijelu halju. Tako nastaje moj posmrtni pokrov bez da štiti od hladnoće. Priželjkivao sam barem malo topline za smrznute kosti, no javio mi se neopisivi poriv za snom iza kojeg se skriva smrt. Iz svega što mi se događalo, mogla se izvući činjenica; umirem!

&
Znao sam; kad me potpuno ovlada san, biti će to znak konačne predaje. Neću umrijeti od ranjavanja, od krvarenja već od studeni koja se nečujno ušunjala u tijelo, pripremajući ga polako ali sigurno za stanje vječnog sna. Ranjen, ostavljen od svih, ležim na bojištu nakon bitke bez pobjednika, umirem polako. Karta sudbine je izvučena, igru treba dogurati do kraja. Drama života ide prema svome kraju, zavjesa kazališne predstave polako se spušta – želim samo spavati. Ne bojim se smrti. Užasava me vrijeme koje teče presporo jer mogao bih se predomisliti. Podgrijala bi me nada, da još nije kraj te bi se pokušao boriti. Učinila bi me očajnijim no što jesam. Ta nada brzo izgara, na njenoj se vatri ne možeš dugo grijati. Obeznađen, posve uvjeren u vlastiti kraj, između dva drhtaja želim šalicu toplog čaja. Ako ništa drugo da mi skrati vrijeme dok ne dođe moj red. Zatvaram oči na tren te provjeravam; iza zatvorenih vjeđa, vječni me san još uvijek čeka. Nisam pripravan, trebam još vremena. Brzo ih otvaram kupujući vrijeme. Žudim za samo jednom kapljom snova. Onom koja bi me zagrijala šalicom toplog čaja pred smrt.

&
Pahuljica priljepljena na moj dlan, brzo se rastopila. Umjesto hladnoće osjetio sam toplinu okruglog dna šalice. U mojim se ustima topio kolačić od anisa. Lipov čaj zaslađen medom i kolačići od anisa, sve me to veže za djetinjstvo i tetu Minu kod koje bi navratio umoran nakon sanjkanja. Razgovarali bi u njenoj toploj sobi, uz povike djece izvana što se spuštaju sanjkama do samog vrha strme ulice do podnožja. Obožavao sam zimu ne samo zbog toga već zbog obaveznog čaja i kolačića tete Mine. Ona bi mirno plela pulover povremeno provjeravajući da li dužina rukava i grudi pokriva moj stas dok bi se u mojim ustima topili slasni anisovi kolačići.

&
Prestao sam drhtati, studen je nestala. U toploj sobi prepunih goblena pio sam lipov čaj. Teta Mina se smješkala bez glasa, zaokupljena pletivom. Sat iz kuhinje oglasio se više puta dok mi je ruka često posezala prema tanjuru sa kolačićima. Mada iscrpljen, osjećao sam se dobro, noga me nije boljela. Osim udarca starog sata ništa se više nije čulo, čak ni cika djece koja se spuštaju ulicom. Teta Mina bi načas pogledala prema meni, ništa ne govoreći a onda bi se usredotočila na pleteće igle. Uživao sam u toplini čaja, okusu anisa i tišini; sretan što je jedna kaplja snova pala na mene usrećivši me pred sam moj kraj.

&
Nestalo je okusa anisovih kolačića, mirisa lipovog čaja zaslađenog medom, izgubila se soba tete Mine i otkucaji starog sata. Umjesto toga pojavila se reska bol u nozi. Htio sam se pomaknuti ali uskraćena mi je mogućnost pokreta. U namjeri da što duže potraje moja kaplja snova, nisam otvarao oči. Kad sam ih konačno odlučio otvoriti, zaslijepila me svjetlost. Bjelina bolničke sobe pokazala se prejakom za poduži boravak u mraku. Želio sam se vratiti ponovo u mirišljavu, toplu sobu tete Mine.

&
Pronašli su me u krateru od granate. Misleći da sam se smrznuo, odložili su me među leševe. Možda bi me odvezli u mrtvačnicu da bolničar nije osjetio u zraku nešto što ne pripada ratu. U džepu moje maskirne uniforme, razmrvili su se kolačići od anisa šireći naokolo svoj slatkasti miris. Zaokupili su pažnju bolničara koji je otkrio slabašno disanje. Prije ranjavanja nisam ih ondje stavio. Zadnji puta sam ih jeo davno, u djetinjstvu, u toploj sobi tete Mine.

&
Prije konačnog mi buđenja u bolničkoj sobi, moj anđeo, teta Mina noćima je sjedila pored kreveta te u tišini plela. Ujutro bi nestala ostavivši za sobom miris lipovog čaja i kolačića od anisa. Zamijetilo ju je i bolničko osoblje no ona bi u trenu iščezla poput mjehurića sapuna.

&
Ponekad odem do njenog groba. Na nadgrobni kamen ostavim cvijet i mali kamenčić - znak da sam bio ovdje. Činim to više za sebe, nego zbog nje. Kamenčić razbija tugu za izgubljenim djetinjstvom koje sam toliko volio. No, za razliku od djetinjstva što je odavno isčezlo, teta Mina za mene nije otišla. Njen je grob pokopao sve one davne zimske noći kad sam nakon sanjkanja odlazio njenoj kući ali ne i nju samu. Ponekad u iznimnim trenucima života, osjetim tetu Minu između dva otkucaja vlastitog srca. U tom času znam, ovdje je pored mene... spremna pružiti mi još jednu kaplju snova.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.12.2014., 18:59   #218
Exclamation ~ Na Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije...I

I.
Na Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije, nestala je Iva.
Nestala, kao da je u crnu zemlju propala. No, krenimo ispočetka...

Blagdani su savršeno vrijeme za gubljenje živaca. Tako je svake godine, tako je bilo i tog Badnjaka kad je nestala Iva. Možda bi se sve odvilo sa daleko manje stresa da se nismo nedavno uselili u stan pokojne tete Emilije. Trebalo je napraviti niz različitih preinaka odjednom a naša je rodbina odlučila da je predstojeći blagdan idealan za obiteljsku proslavu i veselje za naše useljenje. Dvostruka ideja dodatno je uništavala ionako kratko vrijeme da se nešto po stanu napravi. Posljedica je bila vidljiva u sveopćem neredu i u sve tanjim živcima.
Iva je skakala je po ogromnom stanu, natezala mačka Skipija i pilila mi mozak svojim pitanjima. Djevojčica od šest godina imala ih je na pretek a ja sam imala premalo vremena i volje da istražujem što joj mogu a što ne odgovoriti. Marko je dijete pedagoški slao meni u kuhinju a ja sam je slala preporučeno bez marke natrag pošiljaocu. Pripremajući se za proslavu blagdana raznosio je stvari po stanu, bavio se utikačima i razmršavao božićne lampice koje su godinama ležale po kutijama u našoj podstanarskoj gajbi. Konačno smo trebali postati sretna obitelj ubrajajući i mačka Skipija. Imali smo dobar razlog; postali smo malobrojni sretnici koji su nasljediti stan. Teta Emilija, umrla je prije par godina ali sud je stan tek sada dodijelio njenoj nećakinji vrijednu nekretninu. U starom dijelu grada, u derutnoj zgradi na zadnjem katu ležalo je pravo blago rasprostranjeno na 150 kvadrata stambenog prostora. Kad smo platili porez na nasljedstvo i advokata koji nas je pošteno ogulio, ostalo je malo novca za njegovo uređenje. Naše stvari kao i one od tete Emilije ležale su po dugačkom hodniku i po svim sobama. Trebalo je stan očistiti, dobro pregledati ormare te baciti većinu toga što je starica godinama sakupljala kao hrčak.
Tetu smo Emiliju prozvali Hrčo pogotovo stoga što smo se uredno potepavali o starudiju što ih je godinama taložila u tih 150 kvadrata prostora. Stan je imao jednu veliku manu, ali kad je nasljeđen morali smo zažmiriti zahvalni nebesima jer smo konačno riješili stambeno pitanje; osim što je bio prenatrpan svime i svačime, njegov loš raspored prostorija nas je izluđivao. Hodnik je bilo glavno stablo na kojim su se krajevima račvale sobe poredane u nizu kao u hotelu. Kamo si god krenuo morao si prvo izaći iz sobe na hodnik i tak bi onda ušao u drugu prostoriju.
Stan tete Emilije ličio je na veliku dugu trakavica.

Iva je ometala Marka ili se vrzmala po kuhinji. U predahu natjeravala je Skipija po stanu. Trebalo mi je još par sati za štednjakom kako bi dovršila započeto, dok je Marko razmišljao kako na jedan strujni vod staviti jelkin prateći svjetlosni efekt, glazbenu liniju i televizor a da ne izgori cijela zgrada zbog opterećenosti električnih instalacija.
Prljavo posuđe sam prebacivala amo-tamo po radnoj površini ne snalažeći se na novi raspored. U jednom sam času osjetila kako mi nešto nedostaje. Ostalo je nešto kreme od kolača te sam pozvala Ivu da uvali svoje prstiće u slatku žitku masu. Ona je to obožavala čak i onda kad joj nisam dozvoljavala da umače prljavu ruku u kremu. Zvala sam je par puta a kako se nije odazivala s bijesom na licu pretraživala sam trakavcu od našeg stana.
Ive nigdje nije nije bilo. Skipi se nije vrzmao oko mojih nogu.
Marko je po rukama vrtio produžne kablove govoreći sam sebi u brk.
Odjednom je nastao mrak.

II.

Šibica mi je dobrano oprljila prst pa sam na sav glas opsovala. Psovka je ravno otišla u nebo, smanjujući moje ionako tanke šanse za odlazak u Raj. Nije me utješila ni kletva ni slabi plamen svijeće koju sam pronašla u mraku i upalila. Marko je nešto petljao u velikoj sobi vičući kako je sve u redu. Moja ženska intuicija, govorila mi je da nešto gadno nije u redu. Nisam mislila na nestanak struje i osigurače koje je moj suprug stručno kao pravi majstor upravo pregorio spajanjem očito krivih žica. Radilo se o Ivi.....i Skipiju jer njih dvoje su poput nesreće i njene prve pratilje nevolje.
A sad ih nema.
Dok je Marko nastojao vratiti svjetlo u naš dom, tražila sam sa svijećom nestalo dijete. Vikala sam zazivajući je imenom te pojačavala visinu glasa zatomnjujući tako bijes. Iva nije bila neposlušno dijete, javila bi mi se, ma što da je krivo napravila. Stoga je moja sumnja da se nešto zbiva svakim časom postajala sve veća.
Svjetlo je konačno došlo pa mi se Marko nakon prčkanja oko elektrike i razvodne kutije, pridružio potrazi. Šok je bio strašan kad sam pomislila da je mala zajedno s mačkom, izašla na ulicu. No stara masivna vrata bila su zatvorena a njene ručice nisu mogle skinuti lanac. Provjerili smo prozore i oni su bili zatvoreni a balkon ima dvostruka vrata koja se zaključavaju. Zvali smo je sustavno pretraživajući stan, sobu po sobu. U međuvremenu izgorio mi je biskvit ali sam sve drugo uspjela maknuti na vrijeme sa štednjaka. Tješila sam se kako dijete nije moglo samo tako nestati u stanu ali onaj duboko usađen glas intuicije govorio je suprotno.
Suze su mi navrle i jurile bespomoćno niz lice kad sam u hodniku čula poznati ali posve stišan dječji glas.
Gdje si Iva? ...ponavljala sam kao luda, želeći zagrliti svoje dijete. Marko se pridružio pretraživanju stare komode u dugačkom hodniku iz koje nam se činilo da čujemo Ivin glas. Sve smo stvari izvadili iz tog komada namještaja i pomaknuli ga do starih tapeta na zidu ali djeteta nije bilo.

Nakon toga sam pukla.
Zaderala sam se svom silinom neka odmah dolazi jer ću je zaista izlupati. Srce mi je ubrzano kucalo a dlanovi znojili. Nakon nekontroliranog izljeva bijesa, nastupila je neugodna tišina. Marko me je zabezeknuto gledao. Osim toga ništa se drugo nije dogodilo. Stari je zidni sat s kukavicom udario jednom te umuknuo. Marko i stajali smo usred dugačkog hodnika svaki zaokupljeni vlastitim mislima. Trajalo je to kratko a onda smo se oboje bacili na traženje.
Nakon polusatnog bezuspješnog traganja po stanu, plakala sam ko kišna godina sjedeći na starom oronulom kuhinjskom stolcu. Marko je hodao poput lava u kavezu, nastojeći smisliti suvisli tekst za razgovor sa policijom. Nestao je u hodniku pa sam pomislila da je otišao po telefon.
Cmizdrila sam, shrvana događajem dok Marko uspaničen nije doletio iz hodnika. Nisam ga razumjela što mi želi reći. Uzeo me je za ruku te doveo do dugačkog hodnika na metar od komode iz koje smo izvukli sve stvari misleći kako se dijete sakriva u njoj. Opet se začuo Ivin glas. Bio je tih, tamne boje kao da ga nešto deformira dok ulazi u naše uši. Vikala je da dođemo po nju a onda se vika pretvorila u zapomaganje. Nakon toga sve je utihnulo. Marko je golim šakama udarao po zidu nastojeći ga probiti. Nije mu puno naštetio a Ivin glas je nestao. Dijete je bilo sakriveno u zidu, možda čak i u opasnosti a mi joj nismo mogli pomoći.
Na sam Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije, nešto se čudno dogodilo.

nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.12.2014., 17:15   #219
Lightbulb Na Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije...II.

III.

Slabašan glas dopirao je iz zida. Činilo se da glas šeće cijelom dužinom hodnika tražeći izlaz. Kad smo konačno uspjeli odrediti odakle dolazi, nenadano bi sve utihnulo. Posve van sebe, Marko i ja smo se grlili, plakali, razbijali zid na sve načine ali ništa od toga nije nam pomoglo. Hodali smo hodnikom dolje-gore, trgali stari parket te nemoćno vikali jedan na drugog. U tom času posve smo smetnuli sa uma policiju. Iva je bila zatočena u zidu stana, čuli smo njen glas i za to nam nije trebao pendrek već zidari s teškim čekićima.
Vrijeme se sporo kretalo, sekunde su trajale kao sati a našoj se muci nije vidio kraj. Našli smo se u grozomornom svijetu u kojem su zidovi našeg stana zarobili dijete a i nas.
Um mi je grozničavo radio, kopao sva moguća rješenja. Samo tako sam mogla suzbiti paniku. Oboje smo racionalizirali ono što nam se dogodilo.
Gdje bi šestogodišnjakinja mogla nestati u zaključanom stanu?
U zidu...pa nije samo moglo ući u nega?
Kako zid može progutati dijete?
Što se dogodilo djetetu i ...mački?

Da, mačak...sjetila sam se kako je Skipi danima hodao hodnikom mrnjaukajući i pušeći kao da se svađa sa zidovima. Prekorila bih ga a na zvuk otvaranja hrane dotrčao u petoj brzini, zaboravivši na ono što je do malo prije radio. Dok su mi tako navirale slike mačka kako nakostriješen juri hodnikom, uši su me zaboljele od zvonjave na ulaznim vratima. Marko je u stan uveo Vanju a ja sam joj poput djevojčice potrčala u zagrljaj. Vanja živi ispod našeg stana i bila je stara prijateljica tete Emilije. Naborana ali vitalna starica nije me ispuštala iz zagrljaja. Grubih, otvrdnulih crta lica što joj je život utisnuo, više je ličila na nekog imaginarnog ujaka Vanju, nego na ženu svoje dobi. Zato smo je i zvali ujak Vanja. Naše divlje hodanje po stanu, stvorilo je potres u njenom, tako da su se po sobama tresli stari lusteri. Slutila je da se nešto događa. Sat na zidu pokazivao je svojim tankim metalnim rukama kako je od nestanka Ive prošlo više od sata. Preostalo je da nazovemo policiju ili sami rastavljati hodnik ciglu po ciglu, sve dok ne nađemo dijete.
"Ujak" Vanja me mirno slušala dok je njeno ogrubljelo lice postajalo tamnije; ionako tanka usta su se još više utanjile a sive oči produbile. Završivši, proplakala sam ko kišna godina. Nježno mi je dodirnula ruku, digla se sa stolca te rekla Marku neka nikoga ne zove. Par očajnika promatralo je staricu dok je izlazila iz našeg stana. U glavi su mi i dalje odzvanjale njene riječi; "Draga, prvo moraš nešto znati..."

IV.

Marko se vrzmao po hodniku u namjeri preslušavanje svake pojedinačne cigle u zidu. Stajala sam umrtvljena na dovratniku sobe poput gištera, prevrtavajući u umu ono što sam čula. "Ujak"je otišao u svoj stan po stvari koje su joj potrebne. Marko se dakako na svoj način nosio sa okolnostima, ne mireći se Ivinim nestankom. U glavi vladala mi je zbrka pomješana sa nevjericom. Željela sam da se ova blagdanska mora završi, ali na to nisam mogla utjecati. Činjenica da smo obje nemoćni, dovodila nas je do ludila. Shvatila sam da uopće nisam poznavala tetu Emiliju. Barem ne onako kako ju je poznavala Vanja. Čudno je kako se neke stvari same otkrivaju u času kad bi mogle biti od pomoći.
Ubrzo je "Ujak" iz vlastitog stana donio kutiju. Spuštajući je na površinu velikog stola u dnevnoj sobi, rekla je kako sličnu kutiju mora negdje imati i teta Emilija. Po tonu njenih riječi, izgledalo je kao da naš Hrčo još živi u stanu.
Ubrzo su ona i Marko pronašli ono što je spomenula. Iz kutije tete Emilije su izvadili svijeće raznih debljina. Sve su bile bijele, bez oznaka a dosta je bilo još upakirano kao da su netom donešene iz trgovine. Marko mi je davao znak da dođem u kuhinju. Dok je "Ujak" Vanja vadila svijeće iz kutije, svoje i od našeg Hrče, Marko me stisnutih usnica potiho priupitao da li vjerujem u ćiribu gluposti. Nisam imala pravi odgovor. Više me mučilo što nisam imala odgovor koji bi i mene samu zadovoljio. Preostalo mi je samo da sve bacim na jednu kartu a tu je u svojim košćatim rukama imala jedino od nas Vanja.

Ugasili smo sva svjetla u stanu te iskopčali telefon i mobitele. Utišala sam i stari sat s kukavicom, pomaknuvši na njena vratašca kukicu u položaj zatvaranja. Tako bi ptica pri svakom punom satu ostajala u svojoj kući. Vanja je već naveliko palila svijeće. Kako je ona palila tako smo ih Marko i ja prenašali u hodnik. Za desetak minuta centralni dio stana bio je sav osvjetljen bezbrojnim plamenovima svijeća poput unutrašnjosti katedrale. Kad smo ih upalili, po uputstvu našeg "Ujaka", trebalo je čekati.
Posjeli smo na pod. Možete moliti ako želite, rekla nam je stara žena te počela nešto mrmljati sebi u bradu. Marko je samo tupo gledao u osvjetljeni prolaz čiji se kraj nazirao u nizu svjetlosti svijeća. Nisam mogla niti jednu riječ izustiti; sve to što smo činili postalo je bezveze. Došlo mi je da se dignem i nazovem policiju, ali tijelo me nije slušalo.
Prepustila sam se vlastitoj nemoći. Bezbrojni plamen svijeća u hodniku i osjećaj beznađa, pojačavale su moje suze. Vrijeme je za nas stalo u ništavilu. Mislila sam kako se to dogodilo zato što očito moramo promjeniti smjer naših života. Bol koja nam je dana ovim događajem odnosno nestankom, ima snagu učenja. No, ja nisam željela učiti!
Trenutno sam samo željela Ivu.

U misli mi je ušao njen glasić. Dozivala nas je a onda se dječji glas na trenutke posve izgubio u rezonanci. Ustali smo sa poda, ko bičem ošinuti. Zvuk je dolazio iz zida, blizu one proklete komode. Marko je stao udarati rukama ali ga je "Ujak" odvratio od te radnje. Prišapnula nam je kako je najbitniji sačuvati mir, te da donesemo sve svijeće odmah do zida iza kojeg je dolazio glas. Najtiše što smo mogli sakupili smo svijeće te ih grupirali kako nam je rekla. U tom času pala mi je napamet vatra u stanu jer smo nespretno baratali s voskom noseći ga amo tamo ali ta mi je misao brzo izvjetrila kad se "Ujak" Vanja posve približila zidu. Govorila je djetetu, odnosno zidu, mirnim glasom neka potraži svjetlo. Dijete je stalo plakati, ali je "Ujak"bio uporan.

Iva, traži svjetlo, traži svjetlo oko sebe...izlaz je u svjetlu, njega traži. Dijete ne boj se, potraži svjetlo oko sebe....brzo Iva.

Mislila sam da ću pasti u nesvjest, no Marko me obgrlio svojim rukama oko struka te smo oboje zagrljeni tiho plakali kako ne bi narušili ritual starice koja je "čupala" dijete iz zida. Na trenutke stan tete Emilije odisao je nestvarnom grobnom tišinom, mirisom svijeća i našim nespokojem. Sa staričinog lica kapljao je znoj ali ona nije popuštala. Ivini glasić bi se javljao iz zida ali svjetlost nije mogla nikako pronaći. Koliko je god starica bila uporna te riječima hrabrila dijete, ono nije moglo pronaći ulaz. Mislila sam kako se ovo ne događa nama već da gledamo zavaljeni na kauču, sa kokicama u ustima, film strave i užasa. Na moju žalost, suze koje su presušile, peckale su mi lice slanim tragom te tako probudile iz sna.

Iva...pusti mačku iz ruku i idi za njome...Iva prati mačku...prati...kako se ona zove?

Skipi...Marko i ja uglas smo izgovorili.

Prati Skipija...on zna put...idite prema svjetlu. Čekamo te Iva, mama te čeka. I tata. Brzo idite, ne zastajkujte...samo idite.


Glas se djeteta lagano gubio a onda smo čuli mijaukanje. Napeli smo uši što smo više mogli, nastojeći zaprimiti svaki šum. Ništa se nije događalo nekoliko minuta. Napeto smo isčekivali. Kad se ponovo javila, u srcu sam osjetila olakšanje; njen glas je sada bio bliži i manje vibrirajući. Plakala je tražeći pomoć. Marko je poskočio ali ionako ništa nije mogao. Na licu mu se javio pakleni bijes. Smirivala sam ga jer od gnjeva u našem slučaju nema koristi. Očekujući rezultat, nagonski sam mu se privinula. U namjeri da me zaštiti, Marko me nespretno još više stisnuo. Zaboljelo me cijelo tijelo.
Ništa nije bilo važno, osim da našu Ivu izvučemo odande gdje je već zaglavila.
Ujak je i dalje „radio“ na zidu, dok mu je znoj padao sa lica po svjećama i gasio ih. Odjednom se hodnikom prolio dječji glas.
Iva je vikala da vidi svjetlo. No, to je bilo samo početak. Ostalo je ono najbitnije; zaglavljeno se dijete trebalo spasiti!

Nastavlja se...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.12.2014., 17:30   #220
Quote:
Na Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije
Pohvale za napeticu, prikovan sam ovdje u iscekivanju nastavka
__________________
~Ako drugog poštuješ, za sebe ne brini ~ Tvrdoglavost je pokazatelj manjka inteligencije ~ Najveci kultorocid u 21. stoljecu, nije Palmira: youtu.be/JZu2zqFE_gI
Hunter! is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 12:05.