Koliko cekanja je dovoljno?

[deonisa]

Imam prijateljicu u slicnoj situaciji. Ima skoro 40 godina, vec oko 9-10 godina u vezi sa deckom. Ona je na 5 godina starijia, ali mislim da to nije bitno. On kaze da se nece nikad zeniti ni imati djecu. Prije 5-6 godina sam cesto pricala s njom, jako je bila tuzna i u depresiji. Htjela ga ostaviti ali nije mogla, jer ga je voljela, i osim toga mislila da nece naci nikog (kao njega, naravno). Sad vise ne spominje tu temu tako cesto, ali jos uvijek ju muci to sto nije uspjela.... On ocito nije obiteljski covjek, ali zanjimljivo je to sto pomaze novcano roditeljima (solidno zaraduje). I njoj poklanja cesto skupe stvari - mislim nije skrt, ne gleda na novce. Ne mogu ovo razumijeti. Sto je mogla uciniti da se on odluci?

[ex anais]

deonisa kaže:

Imam prijateljicu u slicnoj situaciji. Ima skoro 40 godina, vec oko 9-10 godina u vezi sa deckom. Ona je na 5 godina starijia, ali mislim da to nije bitno. On kaze da se nece nikad zeniti ni imati djecu. Prije 5-6 godina sam cesto pricala s njom, jako je bila tuzna i u depresiji. Htjela ga ostaviti ali nije mogla, jer ga je voljela, i osim toga mislila da nece naci nikog (kao njega, naravno). Sad vise ne spominje tu temu tako cesto, ali jos uvijek ju muci to sto nije uspjela.... On ocito nije obiteljski covjek, ali zanjimljivo je to sto pomaze novcano roditeljima (solidno zaraduje). I njoj poklanja cesto skupe stvari - mislim nije skrt, ne gleda na novce. Ne mogu ovo razumijeti. Sto je mogla uciniti da se on odluci?

Mislim da je trebala vezat ga za drvo i prijetiti mu. Dok ga ne slomi.

Ništa. Baš ništa. Žali bože najboljih godina potraćenih na kretena.

Imala sam frendicu u sličnoj situaciji. Ne možeš ti to objasniti, da on nikad neće biti funkcionalan čovjek, da je zaljubljena u iluziju o njemu i nekakvu nadgradnju kakav bi on bio da je normalan i da mu se do tridesete nije sve pošemerilo u glavi što je moglo. Ali to onda ne bi bio isti čovjek i ona vjerojatno ne bi ni pala na njega. To je ono tragično u svemu.

Ova tvoja je njegova priležnica, ljubavnica, iako nije oženjen, opsjednut je sobom. Skupe stvari, kupuje mir čovjek valjda. A njoj očito dovoljno. Jer godine u takvoj situaciji vjerojatno dovoljno unište čovjeka da više i ne može van iz toga.

[Istiphul Amue]

Umjesto pitanja što je mogla učiniti da se on odluči, bolje je pitanje što je mogla učiniti da se sama odluči - realizirati ili ostaviti ideju i sliku o njemu. Takozvana ljubav koja pati zbog neispunjenja je ništa drugo do posesivni vampirizam i ovisnost, sve iz straha da si više neće naći nikog takvog ili boljeg. Ljubav je ono što izvire iz nas prema van. Spontano i prirodno, bez kalkulacija što ćemo time dobiti i što postići. To smo mi i volimo zato što smo takvi, a ne zato što smo (pod)svijesno sklopili sporazum o razmjeni emocija.

[deonisa]

Istiphul Amue kaže:

Umjesto pitanja što je mogla učiniti da se on odluči, bolje je pitanje što je mogla učiniti da se sama odluči - realizirati ili ostaviti ideju i sliku o njemu.

Tako je! Trebala je to vec davno uciniti. Mozda ni sad nije kasno, ali je puno teze.

[Istiphul Amue]

deonisa kaže:

Tako je! Trebala je to vec davno uciniti. Mozda ni sad nije kasno, ali je puno teze.

Nikad nije kasno, a teže je samo zato što nas misli lažu pričama da smo puno uložili u to i da nam se ne isplati sve uništiti i ostati na početku. Predlažu čekanje i nadu u promjenu iako zdrav razum kaže da nema materijala za to. Što reći o takvim ljudima osim da se lažu i bivaju lagani. Istina je svjetlo koje boli kad previše toga otkriva, dok je laž ugodan mrak u kojem je sve toplo i poznato.

[Lord Byron]

deonisa kaže:

Ne mogu ovo razumijeti. Sto je mogla uciniti da se on odluci?

Što ne možeš razumjeti? Čovjek se odavno odlučio I pošteno rekao kako stvari stoje.

[deonisa]

Lord Byron kaže:

Što ne možeš razumjeti?

Ne mogu razumjeti zasto decko kaze da voli curu ali joj nece dati obitelj, buducnost. Zasto samci zele ostati sami? Jel se boje odgovornosti? Ili mozda misle da jos nisu nasli savrsenu osobu? Onda zasto je vec tako dugo godina s njom? Mogao je vec naci ljepsu/pametnju ako to zeli.

Jos jedan podatak o njemu - ima jako dobru placu, ali nije nikad pomislio da si kupi/napravi svoju kucu/ stan. Zivi kao stanar i mislim da nista ne spara.

[deonisa]

deonisa kaže:

Ne mogu ovo razumijeti. Sto je mogla uciniti da se on odluci?

Lord Byron kaže:

Što ne možeš razumjeti? Čovjek se odavno odlučio I pošteno rekao kako stvari stoje.

Oprosti sto san napisala "razumijeti". Jos uvijek nisam savladala sve tajne hrvatskog jezika, i puno toga sam zaboravila.

[Lord Byron]

Drugim riječima, ne možeš razumjeti zašto ju ne voli onako kako ti misliš da bi ju trebao voljeti I što ne živi na način na koji ti misliš da bi trebao živjeti .

[lazan]

deonisa kaže:

Ne mogu razumjeti zasto decko kaze da voli curu ali joj nece dati obitelj, buducnost.

Napisao si da joj je u strtu kazao da ne zeli brak i djecu .
Na njoj je da odluci zeli li njega ili zeli brak i djecu .

[deonisa]

lazan kaže:

Napisao si da joj je u strtu kazao da ne zeli brak i djecu .
Na njoj je da odluci zeli li njega ili zeli brak i djecu .

Nije odmah rekao, tek nakon nekoliko godina (mozda 2-3, nisam sigurna)

[deonisa]

Lord Byron kaže:

Drugim riječima, ne možeš razumjeti zašto ju ne voli onako kako ti misliš da bi ju trebao voljeti I što ne živi na način na koji ti misliš da bi trebao živjeti .

Da, tesko mi je razumjeti da netko voli nekog ali nece biti u braku s tom osobom. Posebno kad zna da je toj osobi jako bitno to imati.

[Lord Byron]

Pa to baš i nije rečenica koja se izgovara ranije . Uostalom, je li se ona ranije izjašnjavala o braku i djeci ili je, kao i ti, podrazumijevala odgovor? On je u toj priči negativac samo ako ju je na jasno pitanje o planovima, otvoreno lagano. Sve drugo je njezin odabir i odluka.

Podjednako je besmisleno započeti vezu rečenicom "znaš, ja ne želim brak ni djecu", rečenicom "znaš, ja želim brak i djecu" ili pitanjem "a jel ti želiš brak i djecu?".

Priča izgleda poput onih tipičnih situacija u kojima se jedna strana uzda u "normalnost" svoga stava pa čeka da se druga strana "urazumi".

[lazan]

deonisa kaže:

Nije odmah rekao, tek nakon nekoliko godina (mozda 2-3, nisam sigurna)

Ne bitno je kada joj je kazao . Na njoj je da odluci sta ona zeli . U svakom slucaju ne mozes nikoga natijerati da bude sa tobom ako to ne zeli .
Nemaju iste zivotne objektive i tu se razilaze . Moze ona cekati do kraja zivota to nista nece promijeniti .
Licno sam jednom pokusao uvjetovati da bi dobio sta sma zelio . Nisam uspio .

[AlwaysOnTop]

deonisa kaže:

Ne mogu razumjeti zasto decko kaze da voli curu ali joj nece dati obitelj, buducnost. Zasto samci zele ostati sami? Jel se boje odgovornosti? Ili mozda misle da jos nisu nasli savrsenu osobu? Onda zasto je vec tako dugo godina s njom? Mogao je vec naci ljepsu/pametnju ako to zeli.

Jos jedan podatak o njemu - ima jako dobru placu, ali nije nikad pomislio da si kupi/napravi svoju kucu/ stan. Zivi kao stanar i mislim da nista ne spara.

Jednako kao i ljudi koji vole zivotinje, ali na kraj pameti im nije imati doma psa ili macku ili ribicu. Zasto? Valjda zato jer ne zele takvu obavezu i nekog koga ce imati 24h na dan.

Zasto bi on morao uzeti i ono "lose", ako moze samo ono dobro.

[deonisa]

Naravno da na pocetku nije to spominjala. Tek nakon 2-3 godine kad je vec vidjela da on nista ne poduzima, spomenula temu. A on je rekao da se nece niti zeniti, niti imati djecu. Ona je i dalje bila s njim jer se POGRESNO nadala da ce se on predomisliti. Tako postupe mnoge cure, vjerujem. Posebno ako osjecaju da ne mogu naci boljeg, da su vec stare etc. Kad si zaljubljen, cini ti se da nema vise nikoga na svijetu.
S druge strane ne mogu razumjeti njegov mentalitet.

[kemik]

Ja, recimo, puno manje mogu razumjeti nju

Lijepo pitala, čovjek lijepo rekao. A ti njega želiš predstaviti kao bad guya. Ne, on nije bad. On je bio 100% pošten i iskren.

[deonisa]

kemik kaže:

Ja, recimo, puno manje mogu razumjeti nju

Lijepo pitala, čovjek lijepo rekao. A ti njega želiš predstaviti kao bad guya. Ne, on nije bad. On je bio 100% pošten i iskren.

Da, u pravu si, ali ga ne mogu razumjeti. Kad bolje razmislim, mislim da nije nikad bio pretjerano zaljubljen.

[kemik]

deonisa kaže:

Mda, ali ga ne mogu razumjeti. Kad bolje razmislim, mislim da nije nikad bio pretjerano zaljubljen.

Pa naravno da nije.


Jednako kao što nije ni savršeno nosokrvni "dečko" otvaračice ove teme

[deonisa]

Stu Griffin kaže:

Nisam uopce znala gdje bih smjestila temu pa molim da moderator prebaci gdje nadje da je zgodnije.

Stavljam na US jer se osjecam usamljenom, ali nisam single, imam svoju voljenu bolju polovicu. Na LJES nema smisla jer tamo ne poznaju emocije. Mozda psihokauc?

Uglavnom. U jednoj od svojih epizoda koje su u zadnje vrijeme prilicno ucestale, pitam se, koliko je u redu cekati?
Ne na red na salteru ili blagajni, nego u ljubavi? Koliko je humano davati vremena da se osoba poslozi i da nesto konkretno napravite?

Ja njega zaista volim. Bas jako i iskreno i taj dio kod mene nije upitan. Znam da je on moj izbor za vjecnost.

No, ono sto me umara i cini tuznom u svemu tome je cinjenica da, svih 9 godina koliko se znamo, ja cekam da on nesto poduzme. Ja sam i vise nego zainteresirana za bilo koju varijantu gdje smo mi skupa, samo to me zanima. Nebitno gdje, kako, s cime.

On je, naime, prvo bio u problemima s poslom, koji zahtijevaju njegov potpuni angazman i nema prostora za ljubavne price. Imala sam razumijevanja.
Onda kad se to vremenom (nakon dugih i teskih godina) rijesilo, njegovi starci su postali problem broj 1, do tad nisam bila niti upoznata s tim dijelom problema.
Naime, njima nitko ne pase. Zatvoreni, ograniceni, manipulativni ljudi. I drugoj su djeci uspjesno unistavali zivote, radi cega njemu ne pada na pamet upoznati nas, pa cak niti reci da postojim. Vremenom je majci i spomenuo, ali to nije promijenilo ucestalost naseg vidjanja jer je njoj to vjerojatno nebitna informacija. Zasto bi joj i bila bitna kad se nista ne mijenja.

Kako su cijeli zivot bili grozni roditelji (mlacenja, mind controls, ucjene itd.) usadili su mu neku vrstu bolesne odanosti, i da krenem s nekim uvjetovanjima gdje bi morao birati njih ili mene, sigurna sam da bih izgubila, odnosno, ne bi ulazio u konflikte s njima za nas. Da zatrazim sve ili nista, rasplakao bi se ko dijete, povukao u sebe i pustio da odem ako zelim.

Mozda dalje od ovoga ne trebam niti pisati?

Svojevremeno sam kao rjesenje predlozila da idemo na stan, samo mi, bez uplitanja icijih roditelja ili zivljenja pod icijoj palicom, nasla sam i stan i izlozila cijeli plan kako i sto cemo, ja sam mogla financirati nas suzivot i sama (on trenutno nema posao). Bas me briga za lovu i sve, samo sam htjela da smo zajedno i da smo sretni. Odmah i sada. Bez cekanja. Vidjela sam da ga je taj prijedlog dosta uznemirio jer je sve bilo vrlo konkretno i ozbiljno, i samom pomisli kako ce to prezentirati starcima prolazila ga jeza. Nije spavao, nije jeo, strepio je od reakcija. Bio je uvjeren da bi ga stari izbacio iz kuce jer ide s nekom tamo zenskom i napusta roditelje. Nakon par dana agonije, vidjevsi da mu je prevelik pritisak, bilo mi ga je zao i rekla sam da zaboravi prijedlog, nema veze. Da sam bila jako razocarana jer sam vidjela da niti najkonkretniji plan nije dovoljan, jesam, ali odlucila sam cekati jos malo, u nadi da ce se valjda nesto vec promijeniti, sto ce mu biti lakse i zgodnije. Mislim da ima jedno 2 godine od tog prijedloga...

Da se razumijemo,mene sve to sa starcima uopce ne dira, nemam ih neku zelju niti poznavati, niti graditi odnos s njima,ali me pogadja sto zbog njih nemamo normalan odnos i ne mozemo se vidjati kad zelimo.
On mora smisljati razloge i sklapati lazi kako bi smislio pricu za otici iz kuce na dan/dva/nebitno koliko (nismo u istom mjestu da se mozemo vidjeti onako usput na kavi preko dana). I ja zivim od toga da on barem jednom mjesecno smisli uvjerljivu laz koja ce zvucat kao dovoljno dobar razlog za otici par dana.
Da, dobro ste procitali. Barem jednom mjesecno.
Vjerujte mi to je super kad bi znali koliko je cesto bilo prije toga... Ovo jednom mjesecno je veeeliki napredak i trebalo je puno strpljenja da dodjemo do toga.
I sve bi to jos bilo shvatljivo kad bi vi sad procitali da imamo 15-20 godina, ali imamo duplo vise.

Dakle, ja ne mogu k njemu zivjeti zbog staraca kakvi jesu, a on kod mene ne smije jer bi to znacilo izopcenje iz familije, vjerojatno i razbastinjenje, emocionalne ucjene i svasta nesto. Stan isto tako ne dolazi u obzir jer opet znaci ovo drugo.

Trenutno radimo na tome da odemo van iz zemlje jer nam se to citi kao jedina sansa za pocet nesto skupa, ali u tom slucaju, on naravno ne bi doma rekao da ide s curom, nego eto, sam kao ide van radit. Dakle, opet sluzbeno ne postojim. Ali ok, briga me, barem bi bili skupa. Trenutno sam, dakle, na cekanju toga da se to ostvari.

Jedini nacin da ostanemo u HR je da mu stari kao glavni sadist i capo di famiglia umre (znam, zvuci grozno) jer onda valjda mogu sve sto zele. Ali ja ne mogu svoje nade i snove staviti na neciju smrt.

Ne znam uopce koja je poanta ovog posta, osim da si olaksam sa srca. Na godisnjem sam ovaj tjedan, ali necemo se vidjeti jer se brine za starog koji je (vec pun k dugo) bolestan, a on ga ne moze ostavit doma sa mamom i troje druge djece jer oni svi imaju poslove i zivote,a on nema pa je dezuran naravno od 0/24.

Uopce ne zelim povlaciti pitanje vidjanja, jer znam da ce mu biti bed reci mi da nista od toga. A zasto sve ovo pisem strancima, pa zato sto, kad s vremena na vrijeme i natuknem neku trunku nezadovoljstva ili tuge, on se toliko izdeprimira da ima migrene i krvari iz nosa i sav je u komi i tuzan, a ne zelim to.
Radije biram biti tuzna sama. Ali se pitam. Pitam se je li u redu nekad reci da vise ne mozes cekati? A volis vise od zivota... Bojim se da bih i njemu ubila volju za zivotom, jer cini mi se da jesam jedino cemu se nada i veseli.. Ne bih mogla zivjeti s time.

Primjecujem da sam sve nestabilnija i sve nestrpljivija, i sve vise padam u depresivne epizode, i imam sve manje vjere da ce se nesto cudesno dobro desiti. Sve vise pocinjem ocekivati da se zakomplicira i da opet ne zavrsi onako kako sanjam(o).
Uhvatim se cesto kako razmisljam kako smo sretni i imamo kikica i skupa smo i sve je prekrasno, ali onda se cimnem i srezem taj san jer skuzim da sam miljama daleko od toga i strah me ako cu previse zamisljati da ce mi realnost pasti jos teze...

Njegov dobar prijatelj se vise puta znao cuditi (on mi je sam pricao),zasto gubim vrijeme na njega, zna da mu je zivot prekompliciran i nejasno mu je da je ijedna osoba spremna potratiti godine cekajuci. A ja sam tako navikla cekati, da ne znam sto mi drugo preostaje.

Prizeljkujem da sve posalje k vragu, zgrabi zivot, ucini nas oboje sretnima, odmah sada... Zasto to ne napravi? Zar nema dovoljno hrabrosti? Ili sigurnosti u svoju ljubav prema meni? Mozda me voli, ali ne dovoljno da se svega odrekne za mene? Cak i kad se niceg dobrog ne treba odreci? Zasto je tako tesko? Ja bih se za njega posvadjala sa svima..

Ova pjesma sam ja i moj zivot...

Imamo nekoliko pitanja:

Kako je moguce da se vidate manje od jednom mjesecno? Zivite li jako daleko jedan od drugoga? Ako ne zivite u razlicitim zemljama, popiti kavu jednom mjesecno mi se cini vrlo, vrlo malo.

Kako si izdrazala ne traziti drugog kad si imala tako puno vremena na raspolaganju? Ili se mozda cujete / dopisujete svaki dan?

Kakav je on? Ima neke posebne vrline da si ga tako zavoljela?
Zivis li u nekom malom mjestu gdje nemas bas sanse da upoznas drugoga? Jesi li se ikad pitala da mozda ima drugu, kao sto ne je netko to spominjao?